Dragica Gara Abramović je kao dijete prisustvovala suđenju Ljubu Čupiću i Joki Baletić u zgradi nekadašnjeg nikšićkog pozorišta. Poslije je , napolju, sa ostalom djecom, prišla italijanskim vojnicima koji su čekali ispred zgrade pozorista da sprovedu osuđene. ,,Nisu nas micali“, sjeća se danas. Dobro pamti taj 6. maj 1942. godine kada je Ljubo, korzoom, u lancima, poveden prema starom groblju i kod crkve Svetih apostola strijeljan
Vruće je, kako to biva u julu u Podgorici, ali soba je rashlađena, a sladoled prijatno osvježava. Razgovaramo sa Dragicom Garom Abramović u stanu njene ćerke. Ona je posljednji svjedok, posljednje ure, narodnog heroja Čedomira Ljuba Čupića. Čuva isječke iz novina i knjige u kojima je pominjana. Pokazuje stare fotografije. Ovdje je i slika sa njenim likom, ulje na platnu, koju je dobila na poklon, kao zaslužni građanin Nikšića. „K’o da sam ja nešto Nikšić zadužila“, čudi se Gara. I dodaje: „Možda samo time što sam se brinula o Ljubovom grobu. Plakala ( prala prim.op) ga i kitila decenijama. I onda, kada su Ljuba Čupića bili zaboravili.“
Dragica Gara Abramović je rođena u Nikšiću, u Staroj varoši 1934. Još je dijete, kad iz razgovora najstarijeg brata Tala i sestrične Dare Čokorilo, shvata da je ustanak u Crnoj Gori, počeo. Drugi brat Luka, već je sa partizanima. On je jedan od brojnih iz ovog kraja, koji se vratiti neće. Gara ih sve zna i sve ih pamti. Đokan, Martinovići, Kojaševići, Čokorila, Cicovići, Jovovići… Mladi Crnogorci i Crnogorke koji nisu priznavali ni vjerske ni nacionalne razlike… Ljubo Čupić bio je jedan od njih.
Porodica Ljuba Čupića porijeklom je iz sela Zagarač kod Nikšića. Ljubo je rođen u Argentini, ali se, poslije Prvog svjetskog rata, porodica doselila u Nikšić. Ovdje je Ljubo završio gimnaziju, a potom nastavio studije prava na Beogradskom univerzitetu. Tokom studija pristupio je komunističkom pokretu. Po izbijanju Aprilskog rata, vraća se u Nikšić. Iz okupiranog grada izašao je u junu 1941. i postao komesar samostalne partizanske čete. Ranjen je i zarobljen u sukobu sa četnicima, na Žirovnici 1942. Suđenju, koje je održano u zgradi nekadašnjeg nikšićkog pozorišta, prisustvovala je i naša sagovornica. Sudilo se Ljubu Čupiću i Joki Baletić.
„Igrali smo se u Staroj varoši kada je neko dotrčao i rekao da sprovode Ljuba Čupića na suđenje. Popeli smo se stepenicama na balkon pozorišta kako bismo bolje vidjeli i čuli. U zgradi je puno djece. Odrasli su se, u strahu da ne budu sumnjivi ili prepoznati kao Ljubovi simpatizeri, okupili u automehaničarskoj radnji preko puta pozorišta. Među njima je i moj otac. U pozorištu je stajao jedan sto i za njim su sjedjele četničke sudije. Njih trojica. Sve se desilo za tren. Ljubo je rekao: ‘Ja sam uradio ono što sam morao uraditi’. Presuđeno je. Ljubo da se ubije, a Joka Baletić da se objesi“.
Poslije suđenja, Gara je sa ostalom djecom, prišla italijanskim vojnicima koji su čekali ispred zgrade pozorista da sprovedu osuđene. ,,Nisu nas micali“, sjeća se. A da li je, kako bilježe Čupićevi biografi, njegov osmijeh za vječnost zabilježio zvanični fotograf italijanskih fašista Karlo Ravnić, Gara nije sigurna. To je ona fotografija, ispred koje će Žan Pol Sartr tražiti da ga slikaju, kojoj će se diviti Đžavarhalal Nehru i njegova ćerka Indira Gandi i koja će se naći po muzejima svijeta…
Gara dobro pamti taj 6. maj 1942. godine kada je Ljubo Čupić, korzom, u lancima, poveden prema starom groblju i kod crkve Svetih apostola strijeljan.
„Hodala sam preko pjace lijevo od Ljuba. Na prozoru, glave zamotane u crnu krpu, stajala je Ljubova majka Stana.Vidjela sam kad je podigao ruke da je pozdravi. To što kažu da je kačket skinuo, nisam vidjela, a mislim da od lanaca nije ni mogao.U ulici kod Gradskog parka, Joku su poveli desno put Trebjese, a njega put groblja. Pored male crkve u nikšićkom groblju, raka je već bila iskopana. Stao je na tu zemlju i povikao: Živjela sloboda. Osvetite me drugovi. Plotun je opalio, a mi djeca u strahu smo se razbježali…“, brišući suze priča Gara.
Ratne godine prolazile su u strahu, ali i u solidarnosti komšiluka. „Nikad niko nije dao svom djetetu da nešto pojede, a da nije dao i komšijskom, ako se tu zateklo. „Davali su i Talijani“, tvrdi Gara. „Davali su bonbone i puštali nas da jedemo iz kazana u kome je bila pasta i oriz“. U okupiranom gradu djeca su brzo stasavala. Lijepili su letke po gradu i prenosili poruke po zadatku partizanskih ilegalaca. Sjeća se Gara da je i Dari Kojašević, u rukavu, koji je bio stegnut trakom oko ruke, prokrijumčarila ceduljicu. I Dara je ’43 strijeljana.
Mir je konačno došao. Pobjeda. Gara ne nastavlja školovanje. Počinje rad u Gradskoj kafani Nikšić. Dijeli dane sa niksićkim boemima, Vitom Nikolićem i Dugom Krivokapićem…, ali i redovno, obilazi grob Ljuba Čupića
,,Na groblje sam počela ići 50-e, kad mi je majka umrla.Vidim Ljubov grob niko ne obilazi, te ja počnem. Godinama, osim mene, niko dolazio nije. Samo je jednom grupa Galija, održala koncert na nikšićkom trgu u čast Ljuba Čupića. Koliko je velika ona mermerna ploča na grobu, popalili su svijeće i ostavili crvene karanfile. Lanci su na grobnici 18 godina stajali pokidani. Savez boraca ljutio se jer ih kritikujem, ali nisam mogla da ćutim. Govorili su da nema para da se to popravi…“.
Tek kad su se novinari počeli interesovati za „ženu koja obilazi Ljubov grob“ i pisati o njoj, sjetili su se, crnogorskog Če Gevare. Mladost Nikšića ponijela je majice sa Ljubovim likom. Prkosni osmijeh inspirisaće Obrada Nenezića za roman Osmijeh za Mariju Mihajlović. Šobić će pjevati o njemu, a djeca u školama učiti… Na nikšićkom šetalištu vajar Zlatko Glamočanin uradiće sklupturu Ljuba Čupića, visine 2,20 cm po idejnom projektu Mihaila Radojičića. Heroj na korzou. Spomenik je otvoren 13. 07. 2018. u prisustvu predsjednika države i više crnogorskih opština, brojnih zvanica privrednog i društvenog života države i grada, mase Nikšićanana… Među njima bili su i članovi porodice Čupić. Ktitor spomenika, preduzetnik dr Dušan Đurović nazvao je ovaj spomenik simbolom grada…
Dragicu Garu Abramović niko nije pozvao na otvaranje. Došla je sa bratanićem i njegovom porodicom. Iz Podgorice autobusom, pa sa buketom cvijeća prvo do Ljubovog groba, a onda do spomenika.
„I tada sam rekla, a i danas tako mislim, da je sramota da privatnici Ljubu spomenik podižu, a ne država, ili opština. Stišavali su me. Donijela sam ružu, a onda je Željko Šapurić viknuo da se svi sklone, kako bi me slikao pored spomenika. ‘Pomaknite se’, rekao im je. ‘Gara je jedini svjedok Ljubovog posljednjeg puta’”.
Slike su ostale. Ostale su i zamjerke Gari Abramović što se pored spomenika nije slikala sa crnogorskom, nego sa dvije crvene, proleterke zastave. „Za ove dvije krv se prolijevala, a uz ovu, ruka na srce, a druga u džep. Eto zašto“.
Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO
Foto: Željko ŠAPURIĆ
INTERVJU4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
FOKUS4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
HORIZONTI4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice