Povežite se sa nama

Izdvojeno

DRAGICA GARA ABRAMOVIĆ, SVJEDOK POSLJEDNJE URE LJUBA ČUPIĆA: Decenijama prala i kitila herojev grob

Objavljeno prije

na

 Dragica Gara Abramović je kao dijete prisustvovala suđenju Ljubu Čupiću i Joki Baletić u zgradi nekadašnjeg nikšićkog pozorišta. Poslije je , napolju,  sa ostalom djecom, prišla  italijanskim vojnicima koji su čekali ispred zgrade pozorista da sprovedu osuđene. ,,Nisu nas micali“,  sjeća se danas. Dobro pamti taj 6. maj 1942. godine kada je Ljubo, korzoom, u lancima, poveden prema starom groblju i kod crkve Svetih apostola strijeljan

 

Vruće je, kako to biva u julu u Podgorici,  ali soba je rashlađena, a sladoled prijatno osvježava. Razgovaramo sa Dragicom Garom Abramović u stanu njene ćerke. Ona je posljednji svjedok,  posljednje ure, narodnog heroja Čedomira Ljuba Čupića. Čuva isječke iz novina i knjige u kojima je pominjana. Pokazuje stare fotografije. Ovdje je i slika sa njenim likom, ulje na platnu, koju je dobila na poklon,  kao zaslužni građanin Nikšića. „K'o da sam ja nešto Nikšić zadužila“, čudi se Gara. I  dodaje: „Možda samo time što sam se brinula o Ljubovom grobu. Plakala ( prala prim.op) ga i kitila decenijama. I onda, kada su  Ljuba Čupića bili zaboravili.“

Dragica Gara Abramović je rođena u Nikšiću, u Staroj varoši 1934. Još je dijete, kad  iz razgovora najstarijeg brata Tala i sestrične Dare Čokorilo, shvata da je ustanak u Crnoj Gori, počeo. Drugi brat Luka, već je sa partizanima. On je jedan od brojnih iz ovog kraja, koji se vratiti neće. Gara ih sve zna i  sve ih pamti. Đokan, Martinovići, Kojaševići, Čokorila, Cicovići, Jovovići… Mladi Crnogorci i Crnogorke koji nisu priznavali ni vjerske ni nacionalne razlike… Ljubo Čupić bio je jedan od njih.

Porodica Ljuba Čupića porijeklom je iz sela Zagarač kod Nikšića. Ljubo je rođen  u Argentini, ali se, poslije Prvog svjetskog rata, porodica doselila u Nikšić. Ovdje je Ljubo završio gimnaziju, a potom nastavio studije prava na Beogradskom univerzitetu. Tokom studija  pristupio je komunističkom pokretu. Po izbijanju Aprilskog rata,  vraća se u Nikšić. Iz okupiranog grada izašao je u junu 1941. i postao komesar samostalne partizanske čete. Ranjen je i zarobljen  u sukobu sa četnicima, na Žirovnici 1942. Suđenju, koje je održano u zgradi nekadašnjeg nikšićkog pozorišta, prisustvovala je i naša sagovornica. Sudilo se Ljubu Čupiću i Joki Baletić.

„Igrali smo se u Staroj varoši kada je neko dotrčao i rekao da  sprovode Ljuba Čupića na suđenje. Popeli smo se stepenicama na balkon pozorišta kako bismo bolje vidjeli i čuli. U zgradi je puno djece. Odrasli su se, u strahu da ne budu sumnjivi ili prepoznati kao Ljubovi simpatizeri, okupili  u automehaničarskoj radnji preko puta pozorišta. Među njima je i moj otac. U pozorištu je stajao  jedan sto i  za njim su sjedjele četničke sudije. Njih trojica. Sve se desilo za tren. Ljubo je  rekao: ‘Ja sam uradio ono što sam morao uraditi’.   Presuđeno je. Ljubo da se ubije, a Joka Baletić da se objesi“.

Poslije suđenja,  Gara je sa ostalom djecom, prišla italijanskim vojnicima koji su čekali ispred zgrade pozorista da sprovedu osuđene. ,,Nisu nas micali“,  sjeća se. A da li je, kako bilježe Čupićevi biografi, njegov  osmijeh za vječnost  zabilježio zvanični fotograf italijanskih fašista Karlo Ravnić, Gara nije sigurna. To je ona fotografija, ispred koje će Žan Pol Sartr tražiti da ga slikaju, kojoj će se diviti  Đžavarhalal Nehru i njegova ćerka Indira Gandi i koja će se naći po muzejima svijeta…

Gara dobro pamti taj 6. maj 1942. godine kada je Ljubo Čupić, korzom, u lancima, poveden prema starom groblju i kod crkve Svetih apostola strijeljan.

„Hodala sam preko pjace lijevo od Ljuba. Na prozoru, glave zamotane u crnu krpu, stajala je Ljubova majka Stana.Vidjela sam kad je podigao ruke da je pozdravi. To što kažu da je kačket skinuo, nisam vidjela, a mislim da  od lanaca nije ni mogao.U ulici kod Gradskog parka, Joku su poveli desno put Trebjese, a njega put groblja. Pored male crkve u nikšićkom groblju, raka je već bila iskopana. Stao je na tu zemlju i povikao: Živjela sloboda. Osvetite me drugovi. Plotun je opalio, a mi djeca  u strahu smo se razbježali…“, brišući suze priča Gara.

Ratne godine prolazile su u  strahu, ali i u solidarnosti komšiluka. „Nikad niko nije dao svom djetetu da nešto pojede, a da nije dao i komšijskom, ako se tu zateklo. „Davali su i Talijani“, tvrdi Gara. „Davali su bonbone  i puštali nas da jedemo iz kazana u kome je bila pasta i oriz“. U okupiranom gradu djeca su  brzo  stasavala. Lijepili su letke po gradu i prenosili poruke  po zadatku partizanskih ilegalaca. Sjeća se Gara da je i Dari Kojašević, u rukavu, koji je bio stegnut trakom oko ruke, prokrijumčarila  ceduljicu. I Dara je ‘43 strijeljana.

Mir je konačno došao. Pobjeda. Gara ne nastavlja školovanje. Počinje rad u Gradskoj kafani Nikšić. Dijeli dane sa niksićkim boemima, Vitom Nikolićem i Dugom Krivokapićem…, ali i redovno, obilazi grob Ljuba Čupića

,,Na groblje sam počela ići 50-e, kad mi je majka umrla.Vidim Ljubov grob niko ne obilazi, te ja počnem. Godinama, osim mene,  niko dolazio nije. Samo je jednom grupa Galija, održala  koncert na nikšićkom trgu u čast Ljuba Čupića. Koliko je velika ona mermerna ploča na grobu, popalili su svijeće i ostavili crvene karanfile. Lanci su na grobnici 18 godina stajali pokidani. Savez boraca ljutio se jer ih kritikujem, ali nisam mogla da ćutim. Govorili su da nema para da se to popravi…“.

Tek kad su se novinari počeli interesovati za „ženu koja obilazi Ljubov grob“ i  pisati o njoj, sjetili su se, crnogorskog Če Gevare. Mladost Nikšića ponijela je majice sa Ljubovim likom. Prkosni osmijeh inspirisaće Obrada Nenezića za roman  Osmijeh za Mariju Mihajlović. Šobić će pjevati o njemu, a djeca u školama učiti… Na nikšićkom šetalištu vajar Zlatko Glamočanin uradiće sklupturu Ljuba Čupića, visine 2,20 cm po idejnom projektu Mihaila Radojičića.  Heroj na korzou. Spomenik je otvoren  13. 07. 2018.  u prisustvu predsjednika države i više crnogorskih opština, brojnih zvanica  privrednog i društvenog života države i grada, mase  Nikšićanana… Među njima bili su i  članovi porodice Čupić. Ktitor spomenika, preduzetnik  dr Dušan Đurović nazvao je ovaj spomenik simbolom grada…

Dragicu Garu Abramović niko nije pozvao na otvaranje. Došla je sa bratanićem i njegovom porodicom. Iz Podgorice autobusom, pa sa buketom cvijeća prvo do Ljubovog groba, a onda do spomenika.

„I tada sam rekla, a i danas tako mislim,  da je sramota da privatnici Ljubu spomenik podižu, a ne država, ili opština. Stišavali su me. Donijela sam ružu, a onda je Željko Šapurić viknuo da se svi sklone, kako bi me slikao pored spomenika. ‘Pomaknite se’, rekao im je. ‘Gara je jedini svjedok Ljubovog posljednjeg puta’”.

Slike su ostale. Ostale su i zamjerke Gari Abramović što se pored spomenika  nije slikala sa crnogorskom, nego sa dvije crvene, proleterke zastave. „Za ove dvije krv se  prolijevala,  a uz ovu, ruka na srce, a druga u džep. Eto zašto“.

Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO 
Foto:  Željko ŠAPURIĆ

Komentari

FOKUS

HAPŠENJE ZORANA LAZOVIĆA I MILIVOJA KATNIĆA: Odoše drugovi, samo njega nema

Objavljeno prije

na

Objavio:

Afera Belivuk, koja se, između ostalog,  stavlja na teret Lazoviću i Katniću  nije samo, kako je svojevremeno o njoj pisao Njujork tajms – „priča o sječenju glava i kokainu“.  To je priča, kako ju je  prezentovao ovaj ugledni amerčki list –  priča o vezama vrha vlasti sa kriminalnim grupama. Suštinsko pitanje danas je, otuda,  po čijem je nalogu i za čije potrebe u Crnoj Gori prljave poslove obavljao kavački klan. Za Lazovića, Katnića, ili nekog iznad njih?

 

 

U nedjelju, 14 aprila, uhapšeni su bivši visoki funkcioner bezbjednosnog sektora Zoran Lazović i bivši specijalni tužilac Milivoje Katnić.  Oni su uhapšeni po nalogu Specijalnog državnog tužilaštva (SDT),  nakon višemjesečne akcije koju su SDT i Specijalno policijsko odeljenje vodili uz saradnju sa Europolom.

Zoran Lazović je bio u ANB, a od 2019. do marta 2021. šef Sektora za borbu protiv organizovanog kriminala pri Upravi policije. Milivoje Katnić bio je specijalni državni tužilac od 2015. do februara 2022. kada je, godinu i po nakon smjene Demokratske partije socijalista –  penzionisan. Katnić je u prijateljskim i kumovskim vezama sa Lazovićem.

Specijalno tužilaštvo tereti Lazovića i Katnića za stvaranje kriminalne organizacije i zlupotrebu službenog položaja. Prema SDT,  Lazović je formirao kriminalnu organizaciju, čiji su članovi Katnić, bivši zamjenik tužioca Saša Čađenović i Zoranov sin, Petar Lazović, bivši agent Agencije za nacionalnu bezbjednost (ANB). Čađenović i Petar Lazović od ranije su u pritvoru. Čađenović, koji je bio zamjenik Milivoja Katnića, uhapšen je u decembru 2022. zbog veza sa kavačkim klanom. Petar Lazović je uhapšen u julu 2022. pod optužbama za  stvaranje kriminalne organizacije i šverc droge.

Iako SDT nije precizirao šta se Zoranu Lazoviću i Milivoju Katniću tačno stavlja na teret, na osnovu izjava njihovih branioca, te napisa medija, tužilaštvo ih, između ostalog, tereti  za slučaj skidanja zabrana ulaska u Crnu Goru pripadnicima kriminalne grupe iz Srbije, Veljku Belivuku i Marku Miljkoviću, iz 2021. godine. Ono što povezuje ovu, kako je tužilaštvo vidi, organizovanu kriminalnu grupu je – kavački klan. I Lazoviću i Katniću određen je pritvor od 30 dana „zbog opasnosti od bjekstva i uticaja na svjedoke“. Odluku o pritvoru donio je sudija Goran Šćepanović. Kako nezvanično  saznaju Vijesti, u odluci o pritvoru Zorana Lazovića navodi se da bi mogao da utiče na vođe kavačkog klana Radoja Zvicera i Milana Vujotića.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 19. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

KRIMINAL U SLUŽBI DRŽAVE I OBRNUTO: Belivuk i Miljković – državni vojnici oba oka u glavi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Veljko BelivukMarko Miljkovići njihova kriminalna grupa se pred Specijalnim sudom u Beogradu terete , za sada, za sedam teških ubistava, silovanje, posjedovanje oružja, dilovanje droge i zločinačko udruživanje. Crnogorsko Specijalno državno tužilaštvo ih tereti da su ilegalno ušli u Crnu Goru u drugoj polovini 2020. gdje su izvršili ubistvo Damira Hodžića, Adisa Spahića i otmicu Mila Radulovića zvanog Kapetan iz Škaljarskog klana, koji je  kasnije likvidiran i tajno zakopan na Lovćenu

 

 

Skidanje zabrane ulaska u Crnu Goru dvojici elitnih beogradskih kriminalaca 28. decembra 2020. godine je nedavno koštalo slobode dvojicu možda najvažnijih menadžera bivšeg režima Demokratske partije socijalista (DPS). Veljko BelivukMarko Miljković i njihova kriminalna grupa se suočavaju sa ozbiljnim optužbama pred Specijalnim sudom u Beogradu. Terete se, za sada, za sedam teških ubistava, silovanje, posjedovanje oružja, dilovanje droge i zločinačko udruživanje.

Crnogorsko Specijalno državno tužilaštvo (SDT) ih tereti da su ilegalno ušli u Crnu Goru u drugoj polovini 2020. gdje su izvršili ubistvo Damira Hodžića, Adisa Spahića i otmicu Mila Radulovića zvanog Kapetan iz Škaljarskog klana. Radulović je kasnije takođe likvidiran i tajno zakopan na Lovćenu. Ova ubistva su dotični komentirali preko SKY aplikacije. Belivuk i Miljković su na ove okolnosti prvi put saslušani u Beogradu krajem 2021. godine od strane tadašnjeg Glavnog specijalnog tužioca (GST) Milivoja Katnića i njegovog zamjenika Saše Čađenovića. Obojica su sada u pritvoru. I Belivuk i Miljković su negirali djela tvrdeći da tada nisu bili u Crnoj Gori jer su imali zabranu ulaska u zemlju.

Međutim, oni su godinama imali podršku osoba iz vrha dva bratska režima – vučićevskog i đukanovićevskog. Suđenje Belivuku i Miljkoviću za ubistvo bivšeg karate reprezentativca Vlastimira Miloševića (upucanog i “overenog u glavu” 30. januara 2017. u centru Beograda) je ogolilo zarobljenost srpskog pravosuđa i države. Maskirani ubica se lagodno ponašao ne obazirući se ni na svjedoke ni na ulični video-nadzor. Terenski operativci srbijanske policije su prikupili obilje dokaza među kojima i tri uzorka DNK Belivuka – jedan na vratima zgrade gdje je živio pokojni Milošević, drugi na vozilu korišćenom za bjekstvo (po policijskoj pretpostavci), dok je navodno treći uzorak nađen na tijelu ubijenog. Zahvaljujući kamerama policija je rekonstruirala rutu kojom su se kretali likvidatori dok je snimak  bio dovoljnog kvaliteta da se odradi i antropološko vještačenje. Policija je Belivuku i Miljkoviću oduzela mobilne telefone prilikom hapšenja pet dana nakon ubistva.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 19. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

PREMIJER OBEĆAVA JOŠ VEĆE PLATE: EU da nam zavidi

Objavljeno prije

na

Objavio:

U premijerovom obećanju o “mogućoj” plati većoj od EU prosjeka nema preciznijih rokova pa bi se moglo pokazati da smo mi, a ne Milojko Spajić nepopravljivi optimisti. Dok on to samo vješto koristi

 

Premijer Milojko Spajić ostaje nepopravljivi optimista. Ili je čovjek sa rijetko viđenim talentom da relativizuje činjenice. Uglavnom, umjesto ispunjenja prošlogodišnjih, predizbornih, obećanja dobili smo nova. Ljepša, bolja, veća. “Do vremena kad Crna Gora bude bila predložena za članicu Evropske unije, mogla bi da ima prosječnu zaradu veću od prosjeka EU”, prenijeli su mediji premijerovu izjavu datu pred Odborom za spoljne poslove Evropskog parlamenta.

Spajić je ovo rekao odgovarajući na pitanja evropskih poslanika. To mu, začudo, nije bilo “gubljenje vremena”. Dolazak u parlament u kome je izabran i gdje je dužan da, makar s vremena na vrijeme, podnosi račune – jeste. Ali, da se vratimo ljepšim temama: kako ćemo trošiti tih skoro 2.200 eura, koliko danas iznosi prosječna neto zarada u Evropskoj uniji? Čim ih zaradimo (uzajmimo) – mi ili država.

Jedni su na ove najave veselo trljali ruke, drugi zbunjeno slijegali ramenima, a traći pokušali racionalizovati premijerovo obećanje. Tražeći odgovor na pitanja kad i kako. I ko će to da plati. A ko da vrati (kredit).

Pomalo bajati podaci s kraja 2022. pokazuju da je prosječna zarada u privatnom sektoru bila za skoro 160 eura manja od prosječne (555 naspram 712 eura, koliko je tada iznosila prosječna neto zarada).  Pa kako smo onda dobacili do prosjeka?

Da je broj zaposlenih u javnom i privatnom sektoru jednak, a nije, to bi značilo da je zaposleni koji je platu primao iz državnog ili nekog od lokalnih budžeta, ili je zarađivao u nekom državnom (javnom) preduzeću, prije dvije godine, u prosjeku, primao zaradu za 300 eura veću od zaposlenog u privatnom sektoru. Pošto je odnos broja zaposlenih u javnom i privatnom sektoru ipak nešto drugačiji (više je zapošljenih u privatnim firmama), to znači da je razlika u zaradama jednih i drugih bila još veća. U korist tzv. budžetskih korisnika.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 19. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo