Dragomir Bečanović je prvi u istoriji džudoa  zaustavio  dominaciju Japanaca u lakoj kategoriji, do 65 kilograma. Sa nepunih  17 godina donio je zlato sa takmičenja u Dubrovniku i  srebro  sa šampionata Evrope u Parizu, 1987.  Učestvovao na Olimpijskim igrama u Seulu 1988. Nosio titulu  najboljeg sportiste Jugoslavije i Balkana

Nikšićani to nikada neće zaboraviti. Sa  Svjetskog prvenstva u  džudou 1989,  iz Beograda je donio zlato u njihov grad.  Dragomir Bečanović prvi je  u istoriji ovog sporta, zaustavio dominaciju Japanaca u lakoj kategoriji, do 65 kilograma. Sa nepunih  17 godina donio je zlato sa takmičenja u Dubrovniku i  srebro  sa šampionata Evrope u Parizu, 1987.  Učestvovao na Olimpijskim igrama u Seulu 1988. Nosio titulu  najboljeg sportiste Jugoslavije i Balkana. Konkurencija mu bili Monika Seleš, Jasna Šekarić, Toni Kukoč, Dragan Piksi Stojković. Dva puta proglašen je najboljim  sportistom Crne Gore, a  pet puta  najboljim u Nikšiću. Nagradjen najvećim priznanjem grada ,   18 septembar.

Imao je  tek 24 godine i pripadao sportskom Olimpu , kad je napustio džudo. Početkom devedestih raspadala se  Jugoslavija. Više se nije igralo  u  dresu sa poznatim grbom i u čast trobojke sa petokrakom.. Danas kže: „ Nijesam mogao zaboraviti da sam se, još u pionirskoj reprezentaciji, oblačeći dres sa jugoslovenskim obilježjima, osjećao kao da se penjem na Mont Everest. I tada sam, naravno bio Crnogorac i predstavljao sam svoju Republiku, ali sve što počelo dešavati  na prostoru države koju sam volio, nije bio ambijent u kojem sam želio da nastavim sa aktivnim sportom.”

Strunjače i kimono Bečanović će zamijeniti mjestom  ambasadora za sport, toleranciju i fer plej u Vladi Crne Gore. Potom, obavljaće funkciju  predsjednika Crnogorskog džudo saveza, i prvog čovjeka  Džudo saveza  SRJ i Balkanske federacije.” Na funkcijima koje sam obavljao želio sam da pomognem, a mislim i da sam uspijevao u tome. Da mladim džudistima obezbijedimo mogućnost  da na pripreme idu u  Japan,  Austriju i Madjarsku…Da  Federacija poveća  budžet za ovaj sport, ali i da interes za džudo omasovimo, opremajući potrebnom opremom škole i vrtiće.  Sport mora biti dostupan svima.Nažalost, malo je razumijevanja danas u politici za ovakav stav. Da sam ja morao da plaćam članarinu, sigurno ne bih mogao da odlazim na treninge.”

Bečanović i njegovi uspjesi i danas su uzor mnogim mladim sportistima.O njemu se pisalo i govorilo. Doživio je i da se na njegovoj karijeri 2004. godine  na Ekonomskom fakultetu odbrani diplomski rad. Sa čistom desetkom.

” Bilo je to mojih pet minuta,  a onda se spustiš na zemlju”, priča nam Dragomir Bečanović u prostorijama njegovog hotela  Trim  u Nikšiću. Medalje i pehare odložio je, kaže, u podrum . Bez opterećenja prošlošću  lakše se živi. Crni pojas sa njegovim imenom i prezimenom, poklonom Svjetske džudo asocijacije,  poklonio je Fakutetu za sport i fizičko vaspitanje u Nikšiću. Da podsjeća mlade da od snova nikad ne odustaju. ” Biće mi drago ako će ta polica sa mojim trofejima nekog motivisati i nadahnuti energijom. Jer vrhunski rezultati mogući su uz predan rad, disciplinu i jaku želju”. Bečanović je imao i upornost i disciplinu. I stav: „Svi su pobjedivi”.

Sjećamo se zajedno one velike pobjede. Te davne  1989. džudo reprezentacija Jugoslavije i njeni džudisti nisu mnogo ”obećavali”. Optimisti nisu bili  ni u njegovom klubu JK Akademik.  Bečanović je vjerovao.” Kad sam govorio da idem da osvojim svjetsku medalju, predlagali su mi da posjetim izvjesnu  medicinsku ustanovu ”, kaže uz osmjeh.

Borio se  se  sa tada aktuelnim svjetskim prvakom i olimpijskim pobjednikom, ali  i sa onima koji su osvajali  evropske i svjetske medalje. Obarao je redom sportiste Španije, Urugvaja, Zapadne i Istočne Njemačke, Sovjetski Savez i Japana. Medju protivnicima bio je i Njemac Udo  Quellmalz , dva puta olimpijski, jednom  svijeta i više puta prvak Evrope. Zlato je pripalo Bečanoviću.

Trenirao ga je profesor  Zoran Ćirković.  Bokserska karijera  boksera Mate Parlova završena je i njegov trener Ćirković nastavio je da  trenira džudo reprezentaciju. Bečanoviću je posvećivao posebnu pažnju.Trenirali su svaki dan po šest sati.” Bila je to privilegija raditi sa njim, pričati i zahvaljujući njemu sticati samopouzdanje.”, priča  Bečanović. Ćirković je i danas  profesor na beogradskom Fakultetu za fiskulturu.

Na   nepravedno oduzeto prvo mjesto Bečanoviću  na Evropskom prvenstvu u Parizu 1987., slavni džudista  danas  pomirljivo reaguje.  ” Vjerovatno sam bio mnogo bolji u finalu od protivnika, ali Francuzi su  bili organizatori. Oni su i vele- sila u džudu i taj sport je tamo obavezan i u skoli, pa  su sudije, možda,  bile pristrasne…”

Učešće na Olimpijskim igrama Bečanović je ostvario 1988.godine , u Seulu. Stigao do trećeg kola kao dio jugoslovenskog tima sastavljenog od 155 sportista iz svih djelova Jugoslavije.

Sve je počelo u prostorijama Osnovne skole  Mileva Lajović u Nikšiću.Imao je deset godina kad je otkrio ovaj sport. Vježbao  u čvrstim trenerkama , jer pravih  kimona bilo je samo za starije i iskusnije igrače,  uz protivljenje roditelja,  jer je premalo učio…

Već na pionirskim takmičenjima pobjedjivao je.” Ali, dokaza o pobjedama nije bilo. Ni medalja ni novinskih članaka, ni sponozora. Morali smo se snalaziti, tražiti neku objavljenu rečenicu sa takmičenja…” Jer, mislio je mali Bečanović, pobjede bi  obezbijedile dozvolu roditelja da nastavi sa treninzima.

Džudo  sport počeo je u Nikšiću,  šezdesetih  godina prošlog vijeka, sa braćom Ilić. Petrom  i Mlićem. U klubu  Akademik, braća Ilić bili su i takmičari i treneri. Uzori mladim momcima u ovom gradu. Bečanovića je trenirao Milić.   „Privilegovanih u klubu nije bilo.  Svi smo bili kao jedna velika porodica u kojoj se poštovao zajednički rad. Zahvaljujući braći Ilić Klub je išao na sve selekcije, svjetske, evropske i republičke. Stasavali su vrhunski sportisti, poput Rajka Mrvaljevića.Oni koji su inspirisali i vukli klub naprijed. ”

Sa neskrivenim divljenjem Bečanović se sjeća  i profesora  Radomira Kovačevića. Jednog od najboljih svjetskih džudista, covjeka koji je nosio titulu  poslednjeg savremenog samuraja.

” Mnogo je uticao na moju karijeru. Bio je jedan od najboljih sportista Jugoslavije, izuzetno obrazovan,  profesor na medicinskom fakultetu na Long Ajlendu, kapiten Tokaj univerziteteta u Japanu, kapiten najboljem džudisti svijeta. Čast koju Japanci teško odaju. Radomir je imao titulu kapitena, što za Japance znači Bog. Kada je biološki napustio Japan ispratili su ga sa svim samurajskim obredima…”

Samurajski mač danas je u vlasništvu Dragomira  Bečanovića. Potvrda je to velikog prijateljstva i poštovanja izmedju dva džudo velikana. ” Obećao sam Kovačeviću da ću ga, kad dodje vrijeme da ga naslijedi onaj džudista koji ga zaslužuje, njemu i predati.”  Ako se dostojan naslednik ne pojavi, mač će biti po drevnom običaju biti  polomljen.

Dragomir Bečanović Migina, kako ga prijatelji zovu i i danas je vitalan i u punoj snazi.Disciplinovano svakodnevno vježba i uspješno vodi restoran. Taj prostor u Nikšiću  je zahvaljujući pomoći privrednika Ćana Koprivice, dobio u vlasništvo.

” Sjećam se sreli smo se na Glavi Zete.Ćano mi je prišao, čestitao zlatnu medalju i pitao:  ‘ Mali šta ti treba u životu’.  Odgovorio sam da mi ne treba ništa, ali on je insistirao da dodjem u prostorije  Montexa.  Na tom sastanku rekao sam mu da postoji taj jedan poslovni prostor na terenu nekadašnje trim staze i da bih to adaptirao. Dan poslije razgovora pare za poslovni prostor bile su uplaćene..”

Danas je u ovim prostorijama i umjetnička galerija u kojoj se,  u ogranizaciji njenog vlasnika Dragomira Bečanovića, često održavaju izložbe slika. Dok razgovaramo u toku je priprema prostora za slike  umjetnika Krsta Andrijaševića.

” Svojevremeno je u ovom prostoru stanovao Uroš Tošković. Bila je velika privilegija poznavati ga i družiti se sa njim. Bio je umjetnik i intelektualac, govorio perfektno francuski i ruski i družio se sa najvećima svog doba. Danilo Kiš  je Urošu predvidjao književnu karijeru…”

Ovdje su i  brojni mladi slikari Nikšića dobili  priliku da pokažu svoj dar. Dragomir Bečanović  je  to Toškoviću davno obećao. Naravno, šampion ispunjava obećanja.

Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO