Povežite se sa nama

INTERVJU

TOMISLAV JAKIĆ, NOVINAR, KOLUMNISTA I POLITIČKI ANALITIČAR: Na koga god da je Prigožin računao, očito se preračunao

Objavljeno prije

na

Kremlj i ta tzv. patriotska opozicija stoje na istim pozicijama ruskog nacionalizma i osnovna je razlika između njih u procjeni kako treba voditi rat

 

MONITOR: Prigožin i Putin se odavno poznaju. Da li je šef Vagnera, poznavajući na razne načine, rusku političku, bezbjednosnu i privredno-tajkunsku elitu, računao na podršku nekoga od njih ili je u nešto što je ličilo na pokušaj državnog udara, krenuo „iz inata“?

JAKIĆ: Ne vjerujem da je u pitanju samo neki inat. Moje je mišljenje da je Prigožin u osnovi nezadovoljan načinom na koji Rusija vodi rat u Ukrajini. Da se njega sluša, rat bi bio daleko nemilosrdniji, beskompromisniji, krvaviji. Naravno, i ruska vojska ubija i razara, ali ako bez strasti i objektivno pogledate brojeve poginulih i ranjenih u napadima koje ukrajinska strana opisuje kao masovne, onda ćete vidjeti da pogiba relativno mali broj ljudi. I da se razumijemo: svaka nevina žrtva je tragedija, ali vi imate u ratu koji traje dulje od godinu dana nekoliko tisuća poginulih civila. Nisam zaista sklon cinizmu, niti želim povlačiti neprikladne usporedbe, ali ne mogu a da ne podsjetim kako bi u Savezničkim bombardiranjima njemačkih gradova u Drugom svjetskom ratu u jednoj noći poginulo i više od deset tisuća civila. Bilo kako bilo, na koga god da je Prigožin računao, očito se preračunao. Dakle, ponavljam: mislim da je Prigožin u vlastitim očima postao moćniji, no što zaista jest i to ga je povuklo.

MONITOR: Kako gledate na potez nekadašnjeg najmoćnijeg ruskog oligarha Mihaila Hodorkovskog, koji poziva da se podrži Prigožin, dodajući da će se posle eventualnog pada Putina vidjeti „kako dalje“?

JAKIĆ: Slušao sam Hodorkovskog. On svoju podršku opravdava formulom: tko je neprijatelj mojega neprijatelja, taj je moj prijatelj. Doduše, Prigožin i Hodorkovski imaju u svojim biografijama zaista dodirnih točaka, po toj osnovi mogu shvatiti brzu i očito nepromišljenu podršku. Kažem: nepromišljenu, jer u isto vrijeme kada se Hodorkovski požurio pozvati Ruse da se pridruže Prigožinu i ruše Putina, Sjedinjene Države i Atlantski pakt upadljivo su šutjeli, ograničavajući se na izjave da pozorno prate situaciju. Pri čemu su, u to ne sumnjam, itekako navijali za Prigožina, jer Zapadu je prihvatljiv svatko tko bi mogao ugroziti Putina. No, osim što se Prigožin čuvao toga da ga direktno napadne, pokazao se, barem kratkoročno, nesposobnim ugroziti ga na bilo koji način.

MONITOR: Zemlje Zapada predviđaju nove troškove za vojnu i humanitarnu pomoć Ukrajini. Skoriji mirovni pregovori se ne spominju, već se zastupa stav da pregovora o miru neće biti dok Rusija ne bude vojno poražena. Može li se zamisliti situacija neriješenog sukoba koji traje decenijama-kao što je bliskoistočni?

JAKIĆ: Bude li Zapad ustrajao na pomaganju Ukrajine, točnije rečeno: režima u Kijevu, sve do željenog poraza Rusije, onda to neminovno vodi prema „zamrznutom konfliktu“. Vojni poraz Rusije vrlo je teško zamisliti. Zaoštravanje sukoba sa strane Zapada nužno vodi prema sve rigidnijim pozicijama Moskve, posljedično i prema uvođenju u sukob novih oružja, o nuklearnome ne želim spekulirati. Zamrznuti sukob ne bi koristio nikome, jer bi bio stalno potencijalno izvorište mogućeg novog otvorenog sukoba. Ukrajina je ionako već platila enormnu cijenu rata u ljudskim gubicima i to je ono što nikakve milijarde dolara ne mogu nadoknaditi. Evropa plaća cijenu kroz posljedice niza valova sankcija uvedenih protiv Rusije, koje niti su bacile na koljena rusko gospodarstvo, niti su ozbiljno poljuljale Putina. Pregovori i dogovor jedino su dugoročno rješenje. Prekid vatre i početak pregovora ne može se ničime uvjetovati. Najprije se obustave borbe, svatko ostaje na pozicijama na kojima jest i nakon toga se otvore pregovori koji mogu potrajati i godinama. Bitno je, međutim, prekinuti ubijanje i razaranje i dati šansu miru, odnosno kompromisnom rješenju s kojim najvjerojatnije ni jedna strana neće biti u potpunosti zadovoljna, ali koje će otvoriti neku drugu perspektivu, osim one trajnog rata.

MONITOR: Na nacionalnim izborima u EU sve češće pobjeđuju desno-konzervativne opcije, a neke su i na ivici ultra desnice. U Njemačkoj – gde je na vlasti koalicija Socijaldemokrata i Zelenih, najnovije istraživanje pokazuje da je desno-populistička Alternativa za Njemačku izbila na drugo mjesto po popularnosti, iza CDU. Kako da objasnimo ovu situaciju koja kao da postaje politički trend?

JAKIĆ: Mislim da evropska desnica ubire poene koliko na antiimigracijskoj retorici, toliko i na evidento u javnosti postojećem nezadovoljstvu rastućom, prije svega vojnom, podrškom Ukrajini i nedostatkom svake perspektive mirnoga rješenja u platformama vladajućih elita u evropskim zemljama. Desnica formulira ono što mnogi građani evropskih zemalja misle, a što im nedostaje u politici vlada njihovih država. Jer, imate na primjer njemačku ministricu vanjskih poslova, Annalenu Baerbock, koja bez oklijevanja kaže: ’Ne zanima me što misle građani, naša će politika biti – takva i takva.’ Ili imate francuskog predsjednika Macrona koji danas pledira za stratešku autonomiju Evrope, od SAD razumije se, a sjutra – potpuno na tragu američke politike – najavljuje školovanje ukrajinskih vojnih pilota u Francuskoj. U takvim uvjetima desnica se uspinje.

MONITOR: Iako se govorilo da Zapadni Balkan neće biti zaboravljen u čekaonici,   EU više ne daje konkretnija obećanja zemljama Zapadnog Balkana, a još manje se brži ulazak u EU nudi kao „nagrada“. Da li je EU „ispustila“ ili „prepustila“ Zapadni Balkan?

JAKIĆ: Ne mislim da je EU Zapadni Balkan bilo kome prepustila. Smatram, i to ne od jučer, da činovnici u Bruxellesu ne razumiju ni Zapadni Balkan, ni svijet u kojemu žive. Učahurili su se u svojemu ’balonu od sapunice’, odakle olako dijele pohvale i prijetnje. No, niti su te pohvale uglavnom utemeljene, jer oni hvale sami sebe, govoreći o uspjesima postignutima zahvaljujući bilo članstvu u EU, bilo napredovanju na putu prema tome članstvu; a niti su njihove prijetnje ozbiljne, jer su selektivne, a osim toga nakon prijetnji u pravilu se ne događa ništa. Tek kada se Evropska unija, da tako kažem, uozbilji, realno je očekivati i bilo kakav bitniji pomak u odnosu Unije prema Zapadnom Balkanu, i to ne samo prema onim državama koje još nijesu članice, nego i prema onima koje to već jesu. Dotle, bit ćemo i dalje poprište sukobljavanja interesa velikih. Na naš račun i preko naših leđa.

 

Hoće li miš ponovo izaći iz rupe

MONITOR: Na kratko se učinilo da će u Rusiji doći do promjena kada je šef Vagner paravojske, Jevgenij Prigožin, otkazao poslušnost državnom i vojnom vrhu, a što je Vladimir Putin nazvao izdajom i „zabijanjem noža u leđa“. Prigožin se, međutim, brzo povukao i prihvatio egzil u Belorusiji.  Kako  gledate na ovaj događaj koji je, nakratko, čitavom svijetu priredio veliko uzbuđenje?

JAKIĆ: Najkraće rečeno: tresla se brda, rodio se miš, s time da će tek budućnost pokazati je li to mali miš koji se zavukao u rupu, ili malo veći ’miš’ s kojim treba računati. No, šalu na stranu. Kao prvo, Prigožin je vrlo dobro pazio da ne otkaže poslušnost i državnom i vojnom vrhu. On uporno ponavlja kako nesposobni generali pogrešno informiraju državni vrh tj. Putina, i oštrica njegovih i ranijih- doduše samo verbalnih napada, bila je usmjerena samo na ministra odbrane Šojgua i nekolicinu generala. Sada ga je, čini mi se, ponijelo, udarila mu je slava u glavu, s time da izraz slava ovdje valja staviti pod itekako velike navodnike, i mislio je da bi mogao imitirati Napoleonov marš s Elbe prema Parizu. No, Napoleonu se tada pridruživalo sve više pristaša i sljedbenika, kod Prigožina to je izostalo. I nakon što su ga regularne snage napale, pri čemu su i one imale gubitaka, procijenio je kako nema šanse i povukao se. Činjenica je da je sistem u roku 24 sata s pobunom izašao na kraj. Definitivni? To ćemo tek vidjeti.

 

Američki pokušaji otoljavanja odnosa sa Kinom nijesu iskreni

MONITOR: SAD su u diplomatskoj ofanzivi prema Kini. Nedavno su Peking, u kratkom vremenskom periodu, posjetili direktor CIA Vilijam Berns, državni sekretar Entoni Blinken, a između njih i Bil Gejts. Koliko je u ovom pokušaju SAD da otople odnose sa Kinom, ulogu igralo i uzdržano ponašanje Pekinga kada se radi o agresiji Rusije na Ukrajinu i političko a ne samo ekonomsko jačanje Kine na međunarodnoj sceni?

JAKIĆ: Mislim da ti američki pokušaji otopljavanja odnosa s Pekingom nijesu iskreni. Washington samo pokušava dobiti na vremenu, dok ne ’riješi račune’ s Moskvom, pa da se nakon toga posveti Pekingu, ali ne u smislu konstruktivne suradnje, nego eliminiranja suparnika ne međunarodnoj sceni, i to na političkom, gospodarskom, ali i vojnom planu. Kako vjerovati u američku iskrenost kada dan nakon Blinkenovog posjeta Kini i njegovog razgovora s kineskim predsjednikom, Xi Jinpingom, američki predsjednik nazove kineskoga – diktatorom i pri tome još, bez ikakvih dokaza, ’ispali’ tvrdnju kako su u onom kineskom balonu što su ga ne tako davno Amerikanci oborili ’bila dva vagona špijunske opreme’? U najmanju je ruku američka politika prema Kini nekonzistentna. S jedne strane pobuđuje dojam kao da je usmjerena na otopljavanje odnosa, s druge strane, pogotovo u kontekstu Tajvana, evidentno ide na dalje  zaoštravanje, pa čak i provociranje Pekinga.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

MIORAG VUJOVIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Stvaraju se preduslovi za raspodjelu nacionalnih resursa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sve ukazuje na to da se stvaraju preduslovi za rasprodaju nacionalnih resursa kako bi se pokrivale fiskalne avanture i velika zaduženja bez realnog osnova u privrednom rastu

 

 

MONITOR: Kako komentarišete najavu izmjena Zakona o državnoj imovini ?

VUJOVIĆ: Ne možete pravdati izbjegavanje poštovanja procedura i zaobilaženje zakona time da želite brže donositi odluke. Javne finansije i državna imovina su zaštićene upravo tim procedurama i tim zakonima. To nisu privatne finansije niti privatna imovina da bi sa njom raspolagali na taj način. U privatnom biznisu stvari stoje drugačije, ali u onome što je opšti interes, uz mehanizme kontrole i provjere, a uz podrazumijevanu strategiju djelovanja, što je moguće dužu, vi smanjujete mogućnost greške. Zašto je to važno? Pa svaka greška na tom polju košta mnogo i nekada su potrebne decenije za ispravku. Ujedno, korupcija je tada lakše moguća, jer kada potisnete osigurače koje štite opšte dobro, tada je i rizik od te pojave veći. Procedura i transparentnost se uvode da bi se uz pomoć javnosti državna imovina  zaštitila od bilo kakve mogućnosti njenog umanjenja ili devastiranja.

MONITOR: Aktuelni zakon obavezuje Vladu da traži dozvolu od parlamenta za valorizaciju imovine vrijedne do 150 miliona. Izmjenama bi se ta vrijednost podigla na 300 miliona eura. Šta bi to značilo?

VUJOVIĆ: Razumijem da se desila inflacija, ali ne vidim zašto bi Vlada bježala od toga da se u Skupštini javno pretrese svaka odluka kojom se raspolaže državna imovina, dakle imovina građana. Zar ona ne bi trebala da bude okrenuta ka tome da sa parlamentom podijeli odgovornost u donošenju takvih odluka. Priča da treba brže djelovati ne stoji, jer i parlament može brzo reagovati ako se radi o stvarima koje mogu biti na dobrobit građana u smislu da vi nekoj imovini dajete dodatu vrijednost. Sve ukazuje na to da se stvaraju preduslovi za rasprodaju nacionalnih resursa kako bi se pokrivale fiskalne avanture i velika zaduženja bez realnog osnova u privrednom rastu.

Dopuštanje ovakve odluke bi u praksi značilo da Vlada ima dodatnu koncentraciju moći na polju ekonomije i fiskalne politike uopšte, da je manje kontrolisana i da uticaj ekstremno krupnog kapitala kroz takve odluke može da poraste do neviđenih proporcija, jer možete tada prodavati ili zalagati državnu imovinu za sve i svašta.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 21. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR RADE  VELJANOVSKI, POLITIČKI I MEDIJSKI ANALITIČAR, PROFESOR FPN U BEOGRADU U PENZIJI: Najveća opasnost po region bilo bi Vučićevo potpuno okretanje ka Istoku

Objavljeno prije

na

Objavio:

Brisel i Vašington imaju bojazan da napetosti u regionu ne eskaliraju-a oni znaju koliko je u tome Srbija važna, pa im je bitnije da se održi stabilnost nego da se promijeni vlast. Od ovih centara moći se može očekivati diskretno ohrabrivanje opozicije da izvede promjene, ali ne i da oni urade posao umjesto nje

 

 

 

MONITOR:. Jedno vrijeme ste bili aktivni u srpskoj politici. Da li ste  iznenađeni prilično oštrom podjelom u koaliciji Srbija protiv nasilja i kakva bi bila Vaša odluka?

VELJANOVSKI: Nisam iznenađen podelom u koaliciji Srbija protiv nasilja, zapravo je to sasvim logično. Tu koaliciju je okupljalo iskreno odupiranje nasilju i zajednička želja da se promeni vlast, ali to nije dovoljno za političko delovanje. Ne mogu istim putem oni koji su za Evropsku uniju i oni koji su protiv, oni koji smatraju da je u Srebrenici bio genocid i oni koji to negiraju i čak slave zločince iz srpskog naroda, stranke koje se zalažu za stvarne demokratske vrednosti i imaju svest o realnosti kosovskog problema i one koje veličaju mitove prošlosti i traže da se na Kosovu proglasi okupacija. Ja i dok sam bio više u politici nisam imao nikakav uticaj, ali bih se zalagao za jasno profilisanje svake partrije i zajedničko delovanje isključivo po programskim ciljevima.

MONITOR: Na izborima je,  prvi put, učestvovao i „narodni tribun“ Savo Manojlović i osvojio značajan broj glasova. On je, po završetku izbora, pozvao na neku vrstu postizbornog bojkota republičke skupštine i dijela lokalnih parlamenata. Kako ocjenjujete njegov iznenadni ulazak u institucionalizovanu politiku i očigledan pokušaj da bude i tu proaktivan?

VELJANOVSKI: Savo Manojlović je samo još jedan dokaz nezrelosti opozicione scene u Srbiji. Inače, u politiku se i može ući samo institucionalizovano, sve ostalo je amaterizam ili NGO građanski aktivizam, što ima dodirnih tačaka sa politikom, ali nema mnogo izgleda da se poentira. Izlaskom na izbore, a zatim pozivom na bojkot odnosno izlazak iz lokalnih parlamenata, Manojlović je doprineo konfuziji koja je već postojala, a što obeshrabruje birače i dovodi do apatije. Respektabilan broj glasova koje je ova opcija dobila tu i tamo, takođe dokazuje da je građanima potrebno nešto novo, što odavno očekuju, ali čega nema.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 21. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOVANA MAROVIĆ, SAVJETODAVNA GRUPA BALKAN U EVROPI: Predstoji nam ogroman posao

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dobijanjem IBAR-a ne zatvaramo ni jedno pitanje i ni jednu oblast „na duže staze“, u smislu da smo napravili toliki iskorak i postigli velike rezultate i da se time ne moramo više baviti. I ona poglavlja koja su spremna za zatvaranje zatvaramo samo privremeno, predstoji nam ogroman posao na svim poljima

 

 

MONITOR:  Momenat kada ćemo znati da li smo dobili IBAR približava se. Je li IBAR izvjestan?

MAROVIĆ: Da, dobijanje IBAR-a je izvjesno i ne bi tu  trebalo da bude nikakvih iznenađenja. S jedne strane, proces evropske integracije je zasnovan na principu zasluga (merit-based) i u okviru njega Evropska komisija utvrđuje politiku uslovljavanja, definiše mjerila koja treba ispuniti, prati njihovu realizaciju i daje svoju (pr)ocjenu o postignutom napretku. Zbog toga bi trebalo da je od presudnog značaja izvještaj koji je Evropska komisija već izradila i njime dala zeleno svjetlo da pređemo u završnu fazu pregovora. S druge strane, proces je i politički, države imaju pravo veta i mogu da blokiraju kandidatkinju za članstvo bez obzira na rezultate. U ovoj fazi, nema najave blokiranja i zato očekujem da ćemo krajem juna i formalno imati čemu se da se radujemo.

MONITOR: Slažete li se sa onima koji smatraju da je usvajanje IBAR zakona pokazalo da se reforma jedne od najvažnjih oblasti svela na  štrikiranje zadataka?

MAROVIĆ: Uzimajući u obzir preostala prelazna mjerila, njih 31, koje je ova Vlada „preuzela“ od prethodnih i krenula u njihovo ispunjavanje, a zbog specifičnih političkih prilika u državi, do sada su se pokazali kao najzahtjevniji politički uslovi koji su se odnosili na imenovanja u pravosuđu, a za koja je potrebna 2/3 ili 3/5 većina u Skupštini. Kada je ovo postignuto u parlamentu, „prozor i šansa“, koji se ukazali zbog geopolitičke situacije, su se još više odrškrinuli, a skroz otvorili zbog izbora za Evropski parlament na kojim su države članice željele da se pohvale i određenim rezultatima na Zapadnom Balkanu. Otuda smo imali intenzivnu komunikaciju institucija sa Evropskom komisijom, brze reakcije sa obje strane, konstruktivnu saradnju koja je u svakom trenutku imala jasan cilj – IBAR. Naravno, bilo je i lakše doći do tog cilja utoliko što smo još  na nivou ispunjavanja tehničkih uslova i tek predstoji da se usvojeno i sprovede u praksi. Zbog brzine su  napravljeni određeni propusti, koji nisu beznačajni, a odnose na često neadekvatno uključivanje zainteresovane javnosti, zanemarivanje konstruktivnih predloga, usvajanje problematičnih rješenja i sveukupno utisak je  da ćemo vrlo brzo morati dodatno da unaprjeđujemo ove zakone. IBAR jeste tehnički izvještaj i on do sada u procesu pregovora nije ni postojao, već su postojala samo mjerila za otvaranje i zatvaranje poglavlja, pa je zbog toga Evropskoj komisiji i bilo lakše da zažmuri na određene propuste. Iz „IBAR epizode“ treba izvući pouke za dalji tok pregovora: zadržati posvećen odnos s obje strane, a otkloniti nedostatke, i tehničke i suštinske.

MONITOR:  Kako vidite odnose na relaciji ministar pravde Andrej Milović i premijer Milojko Spajić, te najavu Milovićevog razrešenja?

MAROVIČ: Loša je poruka koju premijer šalje predlogom za razrješenje ministra pravde nekoliko dana nakon što su usvojeni zakoni potrebni za IBAR, a koje je pripremilo  Ministarstvo pravde na čijem čelu je Milović. Iako je taj predlog očigledan rezultat političkih razmimoilaženja, trebalo je da se desi kada je Milović isključen iz PES-a, a ne sada kada bi premijer trebalo da bude zahvalan zbog ostvarenih rezultata. Isto tako, nejasan je i potez Milovića kojim on umjesto da podnese ostavku ako se ne slaže sa politikom premijera i Vlade, upućuje na svoje razrješenje. U oba slučaja je riječ o neodgovornim potezima nekoliko sedmica prije očekivanog dobijanja IBAR-a, čime pada u vodu priča da je IBAR iznad svega. Iako je, kao što sam već rekla, EK dala zeleno svjetlo za IBAR, ovakav razvoj događaja pokazuje da IBAR, ipak, nije iznad političkih razmirica i partijskih interesa. Sve češće turbulencije u PES-u, ali i između koalicionih partnera, nisu ohrabrujuće za političku situaciju u zemlji koja mora biti stabilna da bismo se mogli posvetiti reformama.

MONITOR:  Kako komentarišete odluku Vlade da zbog prihvaćenog amandmana u Skupštini, Milović ne prisustvuje sjednici parlamenta, odnosno Spajićevo obavezujuće uputstvo ministrima da o svakom amandmanskom djelovanju na IBAR zakone moraju obavijestiti najprije Vladu?

MAROVIĆ: Logično objašnjenje za „uputstvo“ da Vlada mora da da zeleno svjetlo za amandmane na IBAR zakone je to da je ona u komunikaciji sa Evropskom komisijom i da se nije željelo rizikovati s eventualnim odstupanjima. Međutim, ministar pravde predstavlja Vladu, zakoni su iz njegove nadležnosti i ne vidim šta je moglo da pođe „po zlu“ i zašto je Vlada morala da ga povlači „navrat- nanos“ iz Skupštine. Ukratko, na ovom primjeru smo konkretno vidjeli paradoks da Vlada ne vjeruje svom ministru i da ne vrednuje njegov rad.

MONITOR: Predsjednik države Jakov Milatović odbio je da potpiše dva IBAR zakona. Može li to uticati na proces dobijanja IBAR-a?

MAROVIĆ:Evropska komisija je dala pozitivnu procjenu ispunjenosti mjerila i prije nego što su svi potrebni zakoni za IBAR bili usvojeni u Skupštini. Smatram da se niko na političkom nivou u EU neće baviti formalnim stvarima, posebno što, iako su primjedbe Predsjednika opravdane, zakoni nakon drugog glasanja moraju biti potpisani.

MONITOR: Kako vidite konstataciju premijera o “koordinisanoj opstrukciji Andreja Milovića i Jakova Milatovića” evropskog puta CG?

MAROVIĆ: PES je u više navrata, otkad je u situaciji da vodi proces evropske integracije Crne Gore, stavljao do znanja da svi koji su protiv njih su protiv našeg evropskog puta, pa, čak, kao što je to često slučaj, kad taj neko štiti zakon. U stvari je riječ o čuvanju pozicije i političkim sukobljavanjima.

MONITOR: Kako komentarišete prisustvo predsjednika Parlamenta Andrije Mandića na Svesrpskom saboru u Beogradu?

MAROVIĆ: Andrija Mandić je bio na „saboru Srbije i Srpske“ . Nije mu tamo bilo mjesto kao predstavniku Crne Gore i samim tim to nije ni mogao biti, već ili kao običan posmatrač, što je nedopustivo budući da je predsjednik Skupštine Crne Gore, ili, što je izvjesnije, dužnik višegodišnjeg političkog saveznika i ideološkog vođe Aleksandra Vučića. Takva pozicija bi bila kompromitujuća i ponižavajuća za svakoga, osim za Andriju Mandića, koji tako ne poštuje sopstvenu državu i omalovažava jednu od najviših funkcija u njoj.

MONITOR: U otvorenom pismu premijeru, kritikovali ste njegov stav da “IBAR nije postojao prije PES-a”, kako ste kazali, ali i ocijenili da nam sa ovom parlamentarnom većinom IBAR ništa neće značiti?

MAROVIĆ: I prije i poslije političkih promjena u državi, svi koji su na bilo koji način učestvovali u procesu su se zalagali za određene olakšice, promjenu politike uslovljavanja i ispunjavanje mjerila po prioritetima, intenzivniji monitoring Evropske komisije… Premijer, reakcijom da niko prije 44. Vlade nije pominjao IBAR, kao da je želio da izbriše sve prethodne napore, umjesto da sopstveni uspjeh učini još većim isticanjem da se do njega došlo zajedničkim trudom i radom.

Crna Gora treba da uđe u EU kao građanska država u kojoj se jednako garantuju prava svima i teško mi je zamisliti da se to može desiti uz većinu u čijem su sastavu oni koji negiraju crnogorsku naciju i ne priznaju državu koju treba da predstavljaju u institucijama Unije. To je paradoks i utoliko je i čudna pozicija EU, koja se i sama suočava sa jačanjem desničarskih partija i populista, i koja godinama nije blagonaklono gledala na takvu koaliciju u Crnoj Gori, a sada je zove „evropskom“.

MONITOR:  Kako vidite ovdašnje reakcije na glas Vlade za usvajanje Rezolucije UN o Srebrenici, te Rezoluciju o Jasenovcu koja je u parlamentu?

MAROVIĆ: Reakcije su različite i bespotrebno ispolitizovane i one su skrenule pažnju sa suštine: ovdje se ne radi o većem ili manjem značaju rezolucija, ovdje je riječ o tome da je Rezolucija o Srebrenici bila na dnevnom redu GS UN-a, da smo se kao članica morali izjasniti, a da je naš stav o tom pitanju odavno utvrđen, zasnovan na presudama međunarodnih sudova i civilizacijskoj obavezi. Ponoviću: najmanje što možemo da učinimo za žrtve genocida u Srebrenici je da ih se sjetimo 11. jula, a Rezolucija je važna i zbog toga što se sam genocid u javnosti često negira. Rezolucija o Jasenovcu koja bi bila usvojena u Skupštini Crne Gore ne bi suštinski ništa promijenila, jer se 22. april već obilježava kao dan proboja zarobljenih iz jasenovačkog logora i komemoraciji svake godine prisustvuje državni vrh Hrvatske, a, takođe, u javnosti niko nikada ne negira Jasenovac. Rezolucijom o Jasenovcu možemo pogoršati odnose sa Hrvatskom koja je dobar susjed i pruža nam podršku na svim poljima u procesu demokratizacije, a pogrešan je i motiv usvajanja Rezolucije da bi određena politička grupacija ostala na vlasti i to je nepoštovanje samih žrtava.

MONITOR: Šta nas čeka poslije IBAR-a?

MAROVIĆ: Dobijanjem IBAR-a ne zatvaramo ni jedno pitanje i ni jednu oblast „na duže staze“, u smislu da smo napravili toliki iskorak i postigli velike rezultate i da se time ne moramo više baviti, a samim tim što i ona poglavlja koja su spremna za zatvaranje zatvaramo samo privremeno, predstoji nam ogroman posao na svim poljima. Najzahtjevniji će, opet, biti rad na vladavini prava, odnosno jačanju institucija, borbi protiv organizovanog kriminala i korupcije, neselektivnoj primjeni zakona u svim oblastima. Pregovori u poglavljima 23 i 24 će ubuduće biti usmjereni na ispunjavanje završnih mjerila, a koje ćemo dobiti u Zajedničkoj poziciji. Od presudne je važnosti da napravimo jasnu mapu puta, prioritete po godinama u trogodišnjem periodu, te da oko tih prioriteta gradimo konsenzus.

Glasanje za IBAR zakone je pokazalo da, iako vlast ne radi na toj sponi sa opozicijom, prvi put smo imali jasnu poruku opozicije da ne želi da blokira EU put. Da li je to bilo zbog „signala“ iz EU da ćemo IBAR dobiti bez obzira na sve, pa niko nije htio da političkim protivnicima pruži priliku da u njih upiru prstom, ili je rezultat, konačnog shvatanja da je EU cilj svih nas i da svi moramo učestvovati u njegovom ostvarivanju, ostaje da se vidi, ali je jasan putokaz u kom pravcu se mora ići.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo