Povežite se sa nama

INTERVJU

TOMISLAV JAKIĆ, NOVINAR, KOLUMNISTA I POLITIČKI ANALITIČAR: Na koga god da je Prigožin računao, očito se preračunao

Objavljeno prije

10 mjeseci

na

Kremlj i ta tzv. patriotska opozicija stoje na istim pozicijama ruskog nacionalizma i osnovna je razlika između njih u procjeni kako treba voditi rat

 

MONITOR: Prigožin i Putin se odavno poznaju. Da li je šef Vagnera, poznavajući na razne načine, rusku političku, bezbjednosnu i privredno-tajkunsku elitu, računao na podršku nekoga od njih ili je u nešto što je ličilo na pokušaj državnog udara, krenuo „iz inata“?

JAKIĆ: Ne vjerujem da je u pitanju samo neki inat. Moje je mišljenje da je Prigožin u osnovi nezadovoljan načinom na koji Rusija vodi rat u Ukrajini. Da se njega sluša, rat bi bio daleko nemilosrdniji, beskompromisniji, krvaviji. Naravno, i ruska vojska ubija i razara, ali ako bez strasti i objektivno pogledate brojeve poginulih i ranjenih u napadima koje ukrajinska strana opisuje kao masovne, onda ćete vidjeti da pogiba relativno mali broj ljudi. I da se razumijemo: svaka nevina žrtva je tragedija, ali vi imate u ratu koji traje dulje od godinu dana nekoliko tisuća poginulih civila. Nisam zaista sklon cinizmu, niti želim povlačiti neprikladne usporedbe, ali ne mogu a da ne podsjetim kako bi u Savezničkim bombardiranjima njemačkih gradova u Drugom svjetskom ratu u jednoj noći poginulo i više od deset tisuća civila. Bilo kako bilo, na koga god da je Prigožin računao, očito se preračunao. Dakle, ponavljam: mislim da je Prigožin u vlastitim očima postao moćniji, no što zaista jest i to ga je povuklo.

MONITOR: Kako gledate na potez nekadašnjeg najmoćnijeg ruskog oligarha Mihaila Hodorkovskog, koji poziva da se podrži Prigožin, dodajući da će se posle eventualnog pada Putina vidjeti „kako dalje“?

JAKIĆ: Slušao sam Hodorkovskog. On svoju podršku opravdava formulom: tko je neprijatelj mojega neprijatelja, taj je moj prijatelj. Doduše, Prigožin i Hodorkovski imaju u svojim biografijama zaista dodirnih točaka, po toj osnovi mogu shvatiti brzu i očito nepromišljenu podršku. Kažem: nepromišljenu, jer u isto vrijeme kada se Hodorkovski požurio pozvati Ruse da se pridruže Prigožinu i ruše Putina, Sjedinjene Države i Atlantski pakt upadljivo su šutjeli, ograničavajući se na izjave da pozorno prate situaciju. Pri čemu su, u to ne sumnjam, itekako navijali za Prigožina, jer Zapadu je prihvatljiv svatko tko bi mogao ugroziti Putina. No, osim što se Prigožin čuvao toga da ga direktno napadne, pokazao se, barem kratkoročno, nesposobnim ugroziti ga na bilo koji način.

MONITOR: Zemlje Zapada predviđaju nove troškove za vojnu i humanitarnu pomoć Ukrajini. Skoriji mirovni pregovori se ne spominju, već se zastupa stav da pregovora o miru neće biti dok Rusija ne bude vojno poražena. Može li se zamisliti situacija neriješenog sukoba koji traje decenijama-kao što je bliskoistočni?

JAKIĆ: Bude li Zapad ustrajao na pomaganju Ukrajine, točnije rečeno: režima u Kijevu, sve do željenog poraza Rusije, onda to neminovno vodi prema „zamrznutom konfliktu“. Vojni poraz Rusije vrlo je teško zamisliti. Zaoštravanje sukoba sa strane Zapada nužno vodi prema sve rigidnijim pozicijama Moskve, posljedično i prema uvođenju u sukob novih oružja, o nuklearnome ne želim spekulirati. Zamrznuti sukob ne bi koristio nikome, jer bi bio stalno potencijalno izvorište mogućeg novog otvorenog sukoba. Ukrajina je ionako već platila enormnu cijenu rata u ljudskim gubicima i to je ono što nikakve milijarde dolara ne mogu nadoknaditi. Evropa plaća cijenu kroz posljedice niza valova sankcija uvedenih protiv Rusije, koje niti su bacile na koljena rusko gospodarstvo, niti su ozbiljno poljuljale Putina. Pregovori i dogovor jedino su dugoročno rješenje. Prekid vatre i početak pregovora ne može se ničime uvjetovati. Najprije se obustave borbe, svatko ostaje na pozicijama na kojima jest i nakon toga se otvore pregovori koji mogu potrajati i godinama. Bitno je, međutim, prekinuti ubijanje i razaranje i dati šansu miru, odnosno kompromisnom rješenju s kojim najvjerojatnije ni jedna strana neće biti u potpunosti zadovoljna, ali koje će otvoriti neku drugu perspektivu, osim one trajnog rata.

MONITOR: Na nacionalnim izborima u EU sve češće pobjeđuju desno-konzervativne opcije, a neke su i na ivici ultra desnice. U Njemačkoj – gde je na vlasti koalicija Socijaldemokrata i Zelenih, najnovije istraživanje pokazuje da je desno-populistička Alternativa za Njemačku izbila na drugo mjesto po popularnosti, iza CDU. Kako da objasnimo ovu situaciju koja kao da postaje politički trend?

JAKIĆ: Mislim da evropska desnica ubire poene koliko na antiimigracijskoj retorici, toliko i na evidento u javnosti postojećem nezadovoljstvu rastućom, prije svega vojnom, podrškom Ukrajini i nedostatkom svake perspektive mirnoga rješenja u platformama vladajućih elita u evropskim zemljama. Desnica formulira ono što mnogi građani evropskih zemalja misle, a što im nedostaje u politici vlada njihovih država. Jer, imate na primjer njemačku ministricu vanjskih poslova, Annalenu Baerbock, koja bez oklijevanja kaže: ’Ne zanima me što misle građani, naša će politika biti – takva i takva.’ Ili imate francuskog predsjednika Macrona koji danas pledira za stratešku autonomiju Evrope, od SAD razumije se, a sjutra – potpuno na tragu američke politike – najavljuje školovanje ukrajinskih vojnih pilota u Francuskoj. U takvim uvjetima desnica se uspinje.

MONITOR: Iako se govorilo da Zapadni Balkan neće biti zaboravljen u čekaonici,   EU više ne daje konkretnija obećanja zemljama Zapadnog Balkana, a još manje se brži ulazak u EU nudi kao „nagrada“. Da li je EU „ispustila“ ili „prepustila“ Zapadni Balkan?

JAKIĆ: Ne mislim da je EU Zapadni Balkan bilo kome prepustila. Smatram, i to ne od jučer, da činovnici u Bruxellesu ne razumiju ni Zapadni Balkan, ni svijet u kojemu žive. Učahurili su se u svojemu ’balonu od sapunice’, odakle olako dijele pohvale i prijetnje. No, niti su te pohvale uglavnom utemeljene, jer oni hvale sami sebe, govoreći o uspjesima postignutima zahvaljujući bilo članstvu u EU, bilo napredovanju na putu prema tome članstvu; a niti su njihove prijetnje ozbiljne, jer su selektivne, a osim toga nakon prijetnji u pravilu se ne događa ništa. Tek kada se Evropska unija, da tako kažem, uozbilji, realno je očekivati i bilo kakav bitniji pomak u odnosu Unije prema Zapadnom Balkanu, i to ne samo prema onim državama koje još nijesu članice, nego i prema onima koje to već jesu. Dotle, bit ćemo i dalje poprište sukobljavanja interesa velikih. Na naš račun i preko naših leđa.

 

Hoće li miš ponovo izaći iz rupe

MONITOR: Na kratko se učinilo da će u Rusiji doći do promjena kada je šef Vagner paravojske, Jevgenij Prigožin, otkazao poslušnost državnom i vojnom vrhu, a što je Vladimir Putin nazvao izdajom i „zabijanjem noža u leđa“. Prigožin se, međutim, brzo povukao i prihvatio egzil u Belorusiji.  Kako  gledate na ovaj događaj koji je, nakratko, čitavom svijetu priredio veliko uzbuđenje?

JAKIĆ: Najkraće rečeno: tresla se brda, rodio se miš, s time da će tek budućnost pokazati je li to mali miš koji se zavukao u rupu, ili malo veći ’miš’ s kojim treba računati. No, šalu na stranu. Kao prvo, Prigožin je vrlo dobro pazio da ne otkaže poslušnost i državnom i vojnom vrhu. On uporno ponavlja kako nesposobni generali pogrešno informiraju državni vrh tj. Putina, i oštrica njegovih i ranijih- doduše samo verbalnih napada, bila je usmjerena samo na ministra odbrane Šojgua i nekolicinu generala. Sada ga je, čini mi se, ponijelo, udarila mu je slava u glavu, s time da izraz slava ovdje valja staviti pod itekako velike navodnike, i mislio je da bi mogao imitirati Napoleonov marš s Elbe prema Parizu. No, Napoleonu se tada pridruživalo sve više pristaša i sljedbenika, kod Prigožina to je izostalo. I nakon što su ga regularne snage napale, pri čemu su i one imale gubitaka, procijenio je kako nema šanse i povukao se. Činjenica je da je sistem u roku 24 sata s pobunom izašao na kraj. Definitivni? To ćemo tek vidjeti.

 

Američki pokušaji otoljavanja odnosa sa Kinom nijesu iskreni

MONITOR: SAD su u diplomatskoj ofanzivi prema Kini. Nedavno su Peking, u kratkom vremenskom periodu, posjetili direktor CIA Vilijam Berns, državni sekretar Entoni Blinken, a između njih i Bil Gejts. Koliko je u ovom pokušaju SAD da otople odnose sa Kinom, ulogu igralo i uzdržano ponašanje Pekinga kada se radi o agresiji Rusije na Ukrajinu i političko a ne samo ekonomsko jačanje Kine na međunarodnoj sceni?

JAKIĆ: Mislim da ti američki pokušaji otopljavanja odnosa s Pekingom nijesu iskreni. Washington samo pokušava dobiti na vremenu, dok ne ’riješi račune’ s Moskvom, pa da se nakon toga posveti Pekingu, ali ne u smislu konstruktivne suradnje, nego eliminiranja suparnika ne međunarodnoj sceni, i to na političkom, gospodarskom, ali i vojnom planu. Kako vjerovati u američku iskrenost kada dan nakon Blinkenovog posjeta Kini i njegovog razgovora s kineskim predsjednikom, Xi Jinpingom, američki predsjednik nazove kineskoga – diktatorom i pri tome još, bez ikakvih dokaza, ’ispali’ tvrdnju kako su u onom kineskom balonu što su ga ne tako davno Amerikanci oborili ’bila dva vagona špijunske opreme’? U najmanju je ruku američka politika prema Kini nekonzistentna. S jedne strane pobuđuje dojam kao da je usmjerena na otopljavanje odnosa, s druge strane, pogotovo u kontekstu Tajvana, evidentno ide na dalje  zaoštravanje, pa čak i provociranje Pekinga.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:
nastavi čitati

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC ANALITIČAR GEOPOLITIKE I GENERAL U PENZIJI: Zapadni Balkan je ključan u odbrani Evrope

Objavljeno prije

3 dana

na

26 Aprila, 2024

Objavio:

Geopolitički procesi u svijetu determinišu mnoga pitanja.  Tako je evropska integracija Crne Gore postala geostrateški važno pitanje. To treba pametno iskoristiti

 

 

„Crnogorsko društvo i država su na putu ozdravljenja. Treba imati u vidu da su  bili u dubokoj bolesti decenijama, kako onoj političkoj tako i onoj društvenoj, duhovnoj i moralnoj. Sada se sve to mijenja u pozitivnom pravcu“ kaže Blagoje Grahovac u razgovoru za Monitor, podsjećajući kako se „i država i društvo bili opterećeni korupcijom i organizovanim kriminalom do neslućenih razmjera, dok su narasvijetljena ubistva bila dostigla zastrašujuće razmjere“.

MONITOR: Političari, ipak, tvrde kako je rizik i dalje sveprisutan, da su u opasnosti i društvo i država?

GRAHOVAC: Prirodna je stvar da opozicija udara na vlast. A nema sigurnijeg pokazatelja da je društvo na putu ozdravljenja nego kada postaje očigledno da djelovi vlasti udaraju na druge djelove te iste vlasti ili kada nova vlast udara na onu prethodnu. To je garancija da će se većina političkih i društvenih prljavština istjerati na čistac.

Treba imati u vidu da su svakojake prljavštine bile prikrivane decenijama. U vašem listu prije devet godina našu sam državu nazvao država-kriminalac. Sada je potpuno vidljivo da su država i društvo bili potpuno oboljeli od korupcije, kriminala i podmukle fašizacije.

MONITOR: Na šta tačno mislite kada kažete fašizacija? 

GRAHOVAC: Govorim o djelovanju, sa jedne strane srpskog klerofašizma u čijoj osnovi je srpski nacionalizam i šovinizam, kome je pokrovitelj SPC. A sve u funkciji srbijanske hegemonije i ruskog panslavenizma.

Sa druge strane, taj srpski klerofašizam godinama je hranjen crnogorskim neofašizmom čija je generika u organizovanom kriminalu i korupciji. Politički pokrovotelj mu je bila DPS vlast, a sve tobože u odbrani crnogorskog identiteta.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 26. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR DRAGAN MARKOVINA, ISTORIČAR I PUBLICISTA IZ HRVATSKE: Najveći gubitnik izbornog sistema je Možemo

Objavljeno prije

3 dana

na

26 Aprila, 2024

Objavio:

U Hrvatskoj se dogodila očekivana ukupna pobjeda desnice, jer kad pogledate strukturu glasova nekih 60-ak posto ljudi glasalo je za desne partije, a 40-ak posto za lijeve ili liberalne. To je čak nakon skoro 35 godine nacionalističke stvarnosti još i dobra situacija u društvu

 

 

MONITOR: Prošli su izbori za Sabor. Ima li za Vas, do sada, iznenađenja? Ili ih očekujete kada počnu razgovori o mandataru? Valja li se nešto, već sada, „iza brijega“?

MARKOVINA: Nažalost, iznenađenja nema. S jedne strane dogodila se očekivana ukupna pobjeda desnice, jer kad pogledate strukturu glasova nekih 60-ak posto ljudi glasalo je za desne partije, a 40-ak posto za lijeve ili liberalne. To je čak nakon skoro 35 godine nacionalističke stvarnosti još i dobra situacija u društvu. Problem je što je izborni sistem takav da ga je HDZ skrojio po svojim potrebama, a potom su onda još i dvije ključne stranke ljevice SDP i Možemo odlučile ići odvojeno, zahvaljujući čemu su, unatoč tome što su u zbroju glasova dobili više od HDZ-a, zajedno dobili manje mandata od dosad vladajuće partije. Općenito najveći gubitnik izbornog sistema je Možemo, koji je u čak dvije jedinice, od deset njih, prešao prag od pet posto  ali u njima nije dobio mandat zbog D’Hondta. I sad imamo to što imamo. Jednu pat-poziciju koja omogućuje krajnjoj desnici, koja je čak prošla lošije nego zadnji put, da ucjenjuje HDZ, koji je isto prošao lošije-ili da se eventualno napravi koalicija svih ostalih plus manjine, protiv ove dvije partije. No, sve je to sada na dugu štapu. Najviše šansi za novu Vladu ipak imaju HDZ i Domovinski pokret, ali to mogu spriječiti manjine, ostanu li zajedno i ne dopuste izbacivanje SDSS-a iz većine. U ovom času je dakle sve moguće, pa čak i ponovljeni izbori, pa čak i povlačenje Plenkovića u Bruxelles.

MONITOR: Izlaznost je značajna, tvrdi se da su i HDZ ali i lijeva i desna opozicija dosta radili da motivišu svoje birače. Ko su onih oko 38 posto  koji su ostali kod kuće?

MARKOVINA: Prvo, izlaznost je realno i veća od tih 62 posto  jer čak ni posljednji popis stanovništa nije realan, budući da se po svim ozbiljnim procjenama demografa, iako je pad stanovništva vidljiv, još uvijek nije popisalo barem 300-400 hiljada ljudi koji su odselili iz zemlje, što je skoro deset posto populacije. Da ne govorimo onda koliko je popis birača nesređen. Jako mali broj tih ljudi je pristupio glasanju u inostranstvu. Uglavnom, mislim da je realna izlaznost oko 70 posto a ostali se dijele u tri grupe. U prvoj su oni koji su realno zadovoljni vlastitim životom i ne vide neku dramu na izborima, tj. mahom su apolitični. Drugi su oni koji su izrazito politizirani, ali su zgroženi ponudom na izborima-a oni su najgori, jer je zaista bilo opcija i ljudi da je svatko mogao glasati slobodno po savjesti. I treći su mladi od kojih mnogi s pravom imaju dojam da ih nitko zapravo ne zastupa. Novost koju su ovi izbori donijeli po ovim pitanjima je u tome što se pokazalo da veća izlaznost ne garantira poraz HDZ-a, tako da ovi rezultati realno prikazuju presjek društva.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 26. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SERGEJ SEKULOVIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR, BIVŠI MINISTAR UNUTRAŠNJIH POSLOVA: Istina kao preduslov za pravdu

Objavljeno prije

1 sedmica

na

19 Aprila, 2024

Objavio:

Ako ono što radi tužilaštvo  ne dobije pravosnažni sudski epilog, sve  pada u vodu. Postoji više razloga koji dovode do odugovlačenja postupaka, često i do obesmišljavanja.  U najkraćem, sudstvo je zrelo za ozbiljnu reformu

 

 

MONITOR: Kako komentarišete hapšenje Petra Lazovića i Milivoja Katnića?

SEKULOVIĆ:  Dozvolite mi da odgovorim na sljedeći način, poštujući pretpostavku nevinosti svakog lica i činjenicu da je konkretni predmet u početnoj fazi. Sve što nam se dešava, a što dobija i krivično pravni epilog, doživljavam kao neophodan korak suočavanja sa našom prošlošću (i sadašnjošću) koja treba da nas približi istini. Ma kako bolna bila, našem društvu je potrebna istina kao preduslov za pravdu. Dugo je civilizaciji trebalo da institucionalnizuje nagon za pravdom, mada i dalje u tome ne uspijeva. Institucionalna pravda je nekada spora i nerijetko se čini nedovoljnom, ali između nje i lične pravde ili nerijetko puke osvete, mora se njoj dati primat.

Glavni specijalni tužilac Novović i VDT Marković pokazuju odlučnost da grade tužilaštvo kao instituciju koja djeluje autonomno i u tom smislu zaslužuju puno poštovanje. Preuzeli su na sebe ogromno breme odgovornosti. Lično mislim da po prvi put u našoj istoriji imamo priliku da vidimo kako djeluje tužilaštvo koje ne zavisi od politike. Za budućnost ovog društva potrebno je da izdrže iako će izazovi biti brojni.

MONITOR: Osim bivšeg specijalnog tužioca i bivšeg visokog funkcionera bezbjednosnog sektora, uhapšeni su i brojni drugi nekadašnji visoki funkcioneri. Šta to govori o prethodnom režimu?

SEKULOVIČ:  Crnogorsko društvo je prošlo kroz fazu prvobitne akumulacije kapitala koja je u fazi neoliberalizma dobila formu zarobljene države. Kontrola nad društvom, institucijama, kombinacija politike XIX i XXI vijeka, stvorila je čudni amalgam, koji je razorno djelovao na moral crnogorskog društva. Došlo je do izopačenja i trebaće vremena da se to dovede u red.

Prethodni režim je sa jedne strane donosio određene strateške odluke koje su bile dobre, pravilno usmjeravajući budući pravac državne politike, dok je sa druge strane, zadržao duh i prakse  jednopartizma  i za razliku od ranije proklamovane izgradnje socijalističkog morala, promovisao egoizam do krajnjih granica. U suštini nikakvo načelo/vrijednost koje nas usmjerava i izdiže se iznad nas nije postojalo. Razorne posljedice svi vidimo. Međutim, pogrešno bi bilo misliti da promjena režima rješava ovaj problem. Došlo je do epidemije koja je zahvatila društvo. Tu je rad na promjenama složeniji i dugotrajniji.

MONITOR: Da li su ti ljudi mogli raditi ono za šta ih tereti tužilaštvo mimo bivšeg vrha vlasti?

SEKULOVIĆ: Svjesno je građen sistem koji su karakterisali puna kontrola i odbacivanje svega (i svih) koji se nisu htjeli potčiniti. Ipak, ostavimo institucijama koje grade povjerenje vremena da u miru rade svoj posao. Lično vjerujem da nijedan predmet od značaja neće završiti u fioci kao proizvod političke procjene trenutnog interesa.

MONITOR: Dijelite li neka optimistična predviđanja da je ovo „finale pravde”, te da će svi koji trebaju i odgovarati?

SEKULOVIĆ: U ovom svijetu nema apsolutne pravde. Ta ideja ima svoje korijene vjerovatno još od strasnog očekivanja jevrejskog naroda da će do vječne zemaljske pravde doći, koja je vremenom mutirala do raznih revolucija u modernom dobu.

Pravda nije statičan pojam. Ako me pitate da li vjerujem da će tužilastvo raditi neselektivno, da kada procijene da ima dovoljno dokaza neće biti pošteđenih, moje povjerenje imaju. Naravno, mnogo zavisi od političkog konteksta. On treba da bude ohrabrujući za nadležne organe. Lično sam optimista da može doći do toga da nedodirljivi ne postoje. Dobro je krenulo, samo da politika ne pokvari.

Svi treba da uložimo napor da jačaju  institucije. Moramo graditi društvenu koheziju. Stvarajmo dobro i osjećaj da živimo u pristojnom društvu će se vratiti.

MONITOR: Posebno pitanje su sudski postupci. Brojna prethodna hapšenja završavaju se suđenjem u nedogled, odnosno ne završavaju. To bi mogla biti sudbina i ovog slučaja. Šta to govori o pravosuđu generalno nakon pada DPS-a?

SEKULOVIĆ: Sigurno ako sve ne dobije pravosnažni sudski epilog pobrojano pada u vodu. Postoji više razloga koji dovode do odugovlačenja postupaka, često i do obesmišljavanja, ali mi prostor ne dozvoljava da do kraja razvijem argumentaciju za ovakvo stanje. U najkraćem, sudstvo je zrelo za ozbiljnu reformu, gdje je potrebno naći balans između potrebe da se kvalitetno upravlja ljudskim resursima, drugim riječima da ima ko da sudi,  i vetinga –  da sude oni koji nisu korumpirani i u sprezi sa organizovanim kriminalom.

MONITOR: Gdje je ljek?

SEKULOVIĆ: Jake institucije, jake institucije, jake institucije. Naravno, preduslov je da  postoji politička volja za to, a ne novo zarobljavanje.

U posljednjem izvještaju Freedom house-a se kaže da se pod „cikličkim hibridom” smatra kombinacija političkog pluralizma i površne institucionalne promjene i da se ovakvi režimi nalaze između demokratskog i autokratskog bez izgleda da će postići puni konsolidaciju u bilo kom pravcu.

Drugim riječima, česte promjene koje se kod nas dešavaju onemogućavaju zarobljavanje države, ali isto tako i snaženje institucija. Lijek- politička stabilnost, ali sa političkom elitom koja zna što hoće, ili makar za početak što neće.

Umjesto partitokratije – meritokratija; političke kontrole institucija njihova autonomija ali uz efikasne mehanizme odgovornosti da ne bi dobili birokratsko zatvaranje, jasno razdvajanje javnog i privatnog interesa.

MONITOR: Izostaju li sistemski reformski zahvati kada je pravosuđe u pitanju?

SEKULOVIĆ: Dokumenti koji su javnoj raspravi nisu obećavajući i više mi liče na biranje linije manjeg otpora sa ciljem da se posao što brže završi. Postoji i dovoljno vremena da se poboljšaju i vjerujem da će se imati za to sluha. Pored jačanja antikoruptivnih mehanizama, reforma pravosuđa se nalazi u fokusu. Sigurno se do zadovoljavajućih rezultata ne može doći brzo, ali se mora postaviti jasan temelj. Tu bi trebalo izaći iz utabane staze. Veting ima svojih izazova, mada držim da bi trebao biti afirmiran i od strane samih sudija i tuzilaca, Sudski i Tuzilacki savjet bi morao biti ojačan, moguće uz podršku stranih eksperata i nosioca trajućeg vetinga. Ovo bi bile konture reforme pravosuđa kao vjerovatno i najvećeg  izazova.

MONITOR: Imajući sve to u vidu, koliko Crna Gora suštinski zaslužuje IBAR ?

SEKULOVIĆ: EU treba Crna Gora, nama treba EU. IBAR je samo početak. Završna mjerila su nam potrebna bez obzira da li ih objektivno zaslužujemo ili ne. Bez njih gubimo fokus. Drugim riječima, idemo unazad, čemu bi se mnogi obradovali.

 

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo