Povežite se sa nama

INTERVJU

TOMISLAV JAKIĆ, NOVINAR, KOLUMNISTA I POLITIČKI ANALITIČAR: Na koga god da je Prigožin računao, očito se preračunao

Objavljeno prije

na

Kremlj i ta tzv. patriotska opozicija stoje na istim pozicijama ruskog nacionalizma i osnovna je razlika između njih u procjeni kako treba voditi rat

 

MONITOR: Prigožin i Putin se odavno poznaju. Da li je šef Vagnera, poznavajući na razne načine, rusku političku, bezbjednosnu i privredno-tajkunsku elitu, računao na podršku nekoga od njih ili je u nešto što je ličilo na pokušaj državnog udara, krenuo „iz inata“?

JAKIĆ: Ne vjerujem da je u pitanju samo neki inat. Moje je mišljenje da je Prigožin u osnovi nezadovoljan načinom na koji Rusija vodi rat u Ukrajini. Da se njega sluša, rat bi bio daleko nemilosrdniji, beskompromisniji, krvaviji. Naravno, i ruska vojska ubija i razara, ali ako bez strasti i objektivno pogledate brojeve poginulih i ranjenih u napadima koje ukrajinska strana opisuje kao masovne, onda ćete vidjeti da pogiba relativno mali broj ljudi. I da se razumijemo: svaka nevina žrtva je tragedija, ali vi imate u ratu koji traje dulje od godinu dana nekoliko tisuća poginulih civila. Nisam zaista sklon cinizmu, niti želim povlačiti neprikladne usporedbe, ali ne mogu a da ne podsjetim kako bi u Savezničkim bombardiranjima njemačkih gradova u Drugom svjetskom ratu u jednoj noći poginulo i više od deset tisuća civila. Bilo kako bilo, na koga god da je Prigožin računao, očito se preračunao. Dakle, ponavljam: mislim da je Prigožin u vlastitim očima postao moćniji, no što zaista jest i to ga je povuklo.

MONITOR: Kako gledate na potez nekadašnjeg najmoćnijeg ruskog oligarha Mihaila Hodorkovskog, koji poziva da se podrži Prigožin, dodajući da će se posle eventualnog pada Putina vidjeti „kako dalje“?

JAKIĆ: Slušao sam Hodorkovskog. On svoju podršku opravdava formulom: tko je neprijatelj mojega neprijatelja, taj je moj prijatelj. Doduše, Prigožin i Hodorkovski imaju u svojim biografijama zaista dodirnih točaka, po toj osnovi mogu shvatiti brzu i očito nepromišljenu podršku. Kažem: nepromišljenu, jer u isto vrijeme kada se Hodorkovski požurio pozvati Ruse da se pridruže Prigožinu i ruše Putina, Sjedinjene Države i Atlantski pakt upadljivo su šutjeli, ograničavajući se na izjave da pozorno prate situaciju. Pri čemu su, u to ne sumnjam, itekako navijali za Prigožina, jer Zapadu je prihvatljiv svatko tko bi mogao ugroziti Putina. No, osim što se Prigožin čuvao toga da ga direktno napadne, pokazao se, barem kratkoročno, nesposobnim ugroziti ga na bilo koji način.

MONITOR: Zemlje Zapada predviđaju nove troškove za vojnu i humanitarnu pomoć Ukrajini. Skoriji mirovni pregovori se ne spominju, već se zastupa stav da pregovora o miru neće biti dok Rusija ne bude vojno poražena. Može li se zamisliti situacija neriješenog sukoba koji traje decenijama-kao što je bliskoistočni?

JAKIĆ: Bude li Zapad ustrajao na pomaganju Ukrajine, točnije rečeno: režima u Kijevu, sve do željenog poraza Rusije, onda to neminovno vodi prema „zamrznutom konfliktu“. Vojni poraz Rusije vrlo je teško zamisliti. Zaoštravanje sukoba sa strane Zapada nužno vodi prema sve rigidnijim pozicijama Moskve, posljedično i prema uvođenju u sukob novih oružja, o nuklearnome ne želim spekulirati. Zamrznuti sukob ne bi koristio nikome, jer bi bio stalno potencijalno izvorište mogućeg novog otvorenog sukoba. Ukrajina je ionako već platila enormnu cijenu rata u ljudskim gubicima i to je ono što nikakve milijarde dolara ne mogu nadoknaditi. Evropa plaća cijenu kroz posljedice niza valova sankcija uvedenih protiv Rusije, koje niti su bacile na koljena rusko gospodarstvo, niti su ozbiljno poljuljale Putina. Pregovori i dogovor jedino su dugoročno rješenje. Prekid vatre i početak pregovora ne može se ničime uvjetovati. Najprije se obustave borbe, svatko ostaje na pozicijama na kojima jest i nakon toga se otvore pregovori koji mogu potrajati i godinama. Bitno je, međutim, prekinuti ubijanje i razaranje i dati šansu miru, odnosno kompromisnom rješenju s kojim najvjerojatnije ni jedna strana neće biti u potpunosti zadovoljna, ali koje će otvoriti neku drugu perspektivu, osim one trajnog rata.

MONITOR: Na nacionalnim izborima u EU sve češće pobjeđuju desno-konzervativne opcije, a neke su i na ivici ultra desnice. U Njemačkoj – gde je na vlasti koalicija Socijaldemokrata i Zelenih, najnovije istraživanje pokazuje da je desno-populistička Alternativa za Njemačku izbila na drugo mjesto po popularnosti, iza CDU. Kako da objasnimo ovu situaciju koja kao da postaje politički trend?

JAKIĆ: Mislim da evropska desnica ubire poene koliko na antiimigracijskoj retorici, toliko i na evidento u javnosti postojećem nezadovoljstvu rastućom, prije svega vojnom, podrškom Ukrajini i nedostatkom svake perspektive mirnoga rješenja u platformama vladajućih elita u evropskim zemljama. Desnica formulira ono što mnogi građani evropskih zemalja misle, a što im nedostaje u politici vlada njihovih država. Jer, imate na primjer njemačku ministricu vanjskih poslova, Annalenu Baerbock, koja bez oklijevanja kaže: ’Ne zanima me što misle građani, naša će politika biti – takva i takva.’ Ili imate francuskog predsjednika Macrona koji danas pledira za stratešku autonomiju Evrope, od SAD razumije se, a sjutra – potpuno na tragu američke politike – najavljuje školovanje ukrajinskih vojnih pilota u Francuskoj. U takvim uvjetima desnica se uspinje.

MONITOR: Iako se govorilo da Zapadni Balkan neće biti zaboravljen u čekaonici,   EU više ne daje konkretnija obećanja zemljama Zapadnog Balkana, a još manje se brži ulazak u EU nudi kao „nagrada“. Da li je EU „ispustila“ ili „prepustila“ Zapadni Balkan?

JAKIĆ: Ne mislim da je EU Zapadni Balkan bilo kome prepustila. Smatram, i to ne od jučer, da činovnici u Bruxellesu ne razumiju ni Zapadni Balkan, ni svijet u kojemu žive. Učahurili su se u svojemu ’balonu od sapunice’, odakle olako dijele pohvale i prijetnje. No, niti su te pohvale uglavnom utemeljene, jer oni hvale sami sebe, govoreći o uspjesima postignutima zahvaljujući bilo članstvu u EU, bilo napredovanju na putu prema tome članstvu; a niti su njihove prijetnje ozbiljne, jer su selektivne, a osim toga nakon prijetnji u pravilu se ne događa ništa. Tek kada se Evropska unija, da tako kažem, uozbilji, realno je očekivati i bilo kakav bitniji pomak u odnosu Unije prema Zapadnom Balkanu, i to ne samo prema onim državama koje još nijesu članice, nego i prema onima koje to već jesu. Dotle, bit ćemo i dalje poprište sukobljavanja interesa velikih. Na naš račun i preko naših leđa.

 

Hoće li miš ponovo izaći iz rupe

MONITOR: Na kratko se učinilo da će u Rusiji doći do promjena kada je šef Vagner paravojske, Jevgenij Prigožin, otkazao poslušnost državnom i vojnom vrhu, a što je Vladimir Putin nazvao izdajom i „zabijanjem noža u leđa“. Prigožin se, međutim, brzo povukao i prihvatio egzil u Belorusiji.  Kako  gledate na ovaj događaj koji je, nakratko, čitavom svijetu priredio veliko uzbuđenje?

JAKIĆ: Najkraće rečeno: tresla se brda, rodio se miš, s time da će tek budućnost pokazati je li to mali miš koji se zavukao u rupu, ili malo veći ’miš’ s kojim treba računati. No, šalu na stranu. Kao prvo, Prigožin je vrlo dobro pazio da ne otkaže poslušnost i državnom i vojnom vrhu. On uporno ponavlja kako nesposobni generali pogrešno informiraju državni vrh tj. Putina, i oštrica njegovih i ranijih- doduše samo verbalnih napada, bila je usmjerena samo na ministra odbrane Šojgua i nekolicinu generala. Sada ga je, čini mi se, ponijelo, udarila mu je slava u glavu, s time da izraz slava ovdje valja staviti pod itekako velike navodnike, i mislio je da bi mogao imitirati Napoleonov marš s Elbe prema Parizu. No, Napoleonu se tada pridruživalo sve više pristaša i sljedbenika, kod Prigožina to je izostalo. I nakon što su ga regularne snage napale, pri čemu su i one imale gubitaka, procijenio je kako nema šanse i povukao se. Činjenica je da je sistem u roku 24 sata s pobunom izašao na kraj. Definitivni? To ćemo tek vidjeti.

 

Američki pokušaji otoljavanja odnosa sa Kinom nijesu iskreni

MONITOR: SAD su u diplomatskoj ofanzivi prema Kini. Nedavno su Peking, u kratkom vremenskom periodu, posjetili direktor CIA Vilijam Berns, državni sekretar Entoni Blinken, a između njih i Bil Gejts. Koliko je u ovom pokušaju SAD da otople odnose sa Kinom, ulogu igralo i uzdržano ponašanje Pekinga kada se radi o agresiji Rusije na Ukrajinu i političko a ne samo ekonomsko jačanje Kine na međunarodnoj sceni?

JAKIĆ: Mislim da ti američki pokušaji otopljavanja odnosa s Pekingom nijesu iskreni. Washington samo pokušava dobiti na vremenu, dok ne ’riješi račune’ s Moskvom, pa da se nakon toga posveti Pekingu, ali ne u smislu konstruktivne suradnje, nego eliminiranja suparnika ne međunarodnoj sceni, i to na političkom, gospodarskom, ali i vojnom planu. Kako vjerovati u američku iskrenost kada dan nakon Blinkenovog posjeta Kini i njegovog razgovora s kineskim predsjednikom, Xi Jinpingom, američki predsjednik nazove kineskoga – diktatorom i pri tome još, bez ikakvih dokaza, ’ispali’ tvrdnju kako su u onom kineskom balonu što su ga ne tako davno Amerikanci oborili ’bila dva vagona špijunske opreme’? U najmanju je ruku američka politika prema Kini nekonzistentna. S jedne strane pobuđuje dojam kao da je usmjerena na otopljavanje odnosa, s druge strane, pogotovo u kontekstu Tajvana, evidentno ide na dalje  zaoštravanje, pa čak i provociranje Pekinga.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

SINIŠA GAZIVODA, ČLAN TUŽILAČKOG SAVJETA I ADVOKAT: Mora se odustati od političke kontrole pravosuđa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Političkim elitama do sada je bio prioriet da kontrolišu pravosuđe i od takvih pretenzija se konačno mora odustati. Izvršna i zakonodavna grana vlast treba da se usmjere na to da stvore uslove i otklone prepreke pravosuđu kako bi ono moglo efikasno da se bavi pojedinačnim predmetima, a ne da se politika bavi predmetima

 

MONITOR: U autorskom tekstu Pravosudna reforma u deset tačaka naveli ste ono što treba uraditi kako bi se Crna Gora nakon 20 godina pravosudne reforme bar približila nezavisnom i profesionalnom pravosuđu.  Po vama, i dalje smo daleko od tog cilja jer nije bilo reformskog i odlučnog zahvata. Zašto ga nije bilo, već samo, kako ste rekli, kratkoročnih i prelaznih rješenja?

GAZIVODA: Kada obratimo naročitu pažnju na period od obnove nezavisnosti i početka puta ka učlanjenju u Evropsku uniju, vidjećemo da je jedan dio posla zaista urađen, naročito u dijelu harmonizacije zakonodavstva sa evropskim pravnim okvirom. Međutim, kada je došlo do toga da se moramo baviti prevođenjem tim odredbi sa papira u stvarnost, onda smo se zagubili u tim kratkoročnim i prelaznim rješenjima, odnosno pokušajem da glumimo reformu i to naravno nije dalo rezultate. Prema tome, probali smo sve samo nijesmo probali suštinsku reformu i ja sam, u tekstu koji ste pomenuli, nastojao da iz svoje vizure konkretizujem u deset tačaka što je to što treba uraditi. Važno je napomenuti da se u međuvremenu promijenio i kontekst, imamo jasnu poruku da bez rješavanja pitanja iz poglavlja 23 nećemo riješiti ni jedno drugo poglavlje.

MONITOR: Može li se taj reformski zahvat izvesti bez odgovornih i za to odlučnih političkih klasa, imajući u vidu da, između ostalog, na važna imenovanja zbog neuspjelih političkih dogovora čekamo godinama?

GAZIVODA: Ne može. Reformski zahvat se može izvesti samo ako to bude prioritet. Usudiću se da kažem, jer to mogu i da argumentujem, da je na temu pravosuđa političkim elitama do sada bio prioriet da ga kontrolišu i od takvih pretenzija se konačno mora odustati. Izvršna i zakonodavna grana vlasti treba da se usmjere na to da stvore uslove i otklone prepreke pravosuđu kako bi ono moglo efikasno da se bavi pojedinačnim predmetima, a ne da se politika bavi predmetima. Takođe, treba se uzdržavati od populističkih mjera koje samo podižu očekivanja građana i nerijetko čak i ometaju pravosudne organe u poslu i fokusirati se na teške zadatke koji zahtijevaju ozbiljnu posvećenost. U tom kontekstu bih napomenuo da mi na današnji dan nemamo Strategiju reforme pravosuđa, odnosno da je posljednji strateški dokument iz ove oblasti istekao 2022. godine, a u međuvremenu nije ni napisan novi, a kamoli da se započelo sa njegovom realizacijom.

MONITOR: Tokom pregovora o formiranju nove vlade često se ističe da je neophodna stabilna vlada kako bi došlo do tih imenovanja.  Zar ta imenovanja ne treba da budu pitanje konsenzusa? 

GAZIVODA: Suština Ustavnih izmjena iz 2013. godine, koje su uvele da se sudije Ustavnog suda, članovi Sudskog savjeta i vrhovni državni tužilac biraju kvalifikovanom većinom, upravo je bila u tome da se širim konsenzusom dođe do najboljih kandidata. Poenta je bila da se spriječi mogućnost da parlamentarna većina sama bira podobne kandidate, te da opozicija učestvuje u procesu kako bi se osiguralo da izabrani kandidati imaju nesporan integritet i nesporne profesionalne kvalifikacije. U dosadašnjoj praksi taj cilj je izigravan pa se često umjesto dijaloga do izbora određenih lica dolazilo partijskom pogodbom. Tvrdnja da vladu treba da podržava najmanje 49 poslanika kako bi se došlo do imenovanja u pravosuđu, pokušaj je da se ustavne odredbe o kvalifikovanoj većini u potpunosti obesmisle. Ukoliko to bude pristup onda postoji velika opasnost da ove pozicije uđu u raspodjelu partijskog plijena između koalicionih partnera koji čine vlast i to bi bio nesumnjiv korak unazad u pravosudnoj reformi.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 29. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

NIJAZ SKENDERAGIĆ, LJEVIČAR IZ SARAJEVA: Populizam najgore vrste je u modi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uprkos agresiji Miloševićeve Jugoslavije prema ostalim republikama i razaranju i krvavom raspadu Jugoslavije devedesetih godina prošlog stoljeća, živa je i dalje volja i ideja „običnih“ ljudi da sarađuju, žive i egzistiraju jedni sa drugima

 

MONITOR: Pred dvije godine ste odbili ponuđenu kandidaturu za gradonačelnika Sarajeva ispred SDP BiH, partije čiji ste osnivač i dužnosnik bili. Nedavno ste izjavili da više ne želite biti potpredsjednik Saveza antifašista i boraca NOR-a BiH. Djeluje da se još više distancirate od javnog života i angažmana. Koji su razlozi?

SKENDERAGIĆ: Ja volim biti timski igrač. Danas su na društveno-političkoj sceni uglavnom solisti koji misle o sebi  u superlativima uz odsustvo bilo kakve vrste samokritike i kritike. Populizam najgore vrste je u modi. To ne vodi nigdje. Više nego ikad nedostaju lideri, vizionari kojima će borba za opće dobro biti ispred ličnih interesa, borbe za fotelje i lične koristi.

MONITOR: Često se referirate na vrijednosti NOB-a i socijalističke SFRJ pa i na ličnost Josipa Broza Tita, kao zanemarene i omalovažavane. Smatrate da sadašnji lideri istovremeno kritikuju i podražavaju Tita. Šta je zaostavština toga vremena i ideologije koju bi, i danas, trebalo uzimati u obzir u političkom i javnom životu?

SKENDERAGIĆ: Zaostavština NOB-a, socijalizma, ali i Josipa Broza Tita na ovim prostorima – pa i u samoj  Bosnu i Hercegovinu je, uistinu, ogromna. Sve ove tekovine su uveliko utjecale na  sva društva u republikama i na njihov preobražaj u moderna, s tim da bi tu fokus stavio na Bosnu i Hercegovinu, iz razloga što je ratom razorena republika tridesetak godina poslije bila domaćinom Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu. Taj samo jedan primjer – a ima ih mnogo više, uveliko govori sa kolikim entuzijazmom se radilo na obnovi zemlje i na njenoj pretvorbi iz ruralne i razrušene u modernu državu. Svakako kada govorimo o Jugoslaviji, NOB-u, socijalizmu nikada ne bih stavljao znak jednakosti kao što neki uporno stavljaju, između tih pojmova i Josipa Broza Tita. Tito je uistinu bio simbol tog vremena i generacije, ali nikako ne može biti samo on odgovoran za sve dobro ili loše u tom vremenu, a bilo je i jednog i drugog. NOB, socijalizam i Jugoslaviju su stvarali i oblikovali njeni narodi. Za njena civilizacijska dostignuća zaslužan je svaki borac koji je sa opancima i sa korom hljeba krenuo u antifašističku borbu i što je svrstao Jugoslaviju na pobjedničku stranu historije, ali i svaki profesor, direktor, radnik, doktor, seljak koji je dao svoj doprinos da Jugoslavija postane napredna i moderna država. Uprkos agresiji Miloševićeve Jugoslavije prema ostalim republikama i razaranju i krvavom raspadu Jugoslavije devedesetih godina prošlog stoljeća, živa je i dalje volja i ideja „običnih“ ljudi da sarađuju, žive i egzistiraju jedni sa drugima. Također, tu su brojni univerziteti, bolnice, ceste… sve su to vrijednosti koje treba njegovati i razvijati  i u današnje vrijeme. Današnjim liderima nedostaje moralna i politička odgovornost koja je postojala u jugoslovenskom socijalizmu.

MONITOR: Vas smatraju pripadnikom liberalnog krila SKJ. Liberali s kraja 1960-tih u Srbiji su pod pritiskom odstupili sa vlasti (Nikezić, Perović, Tepavac) kao „anarho-liberali“ i „tehnokrate“ istovremeno, a nacional-liberali u SK Hrvatske (Dapčević-Kučar, Tripalo) smijenjeni su, uz odlazak još hiljada rukovodilaca u institucijama, SK i privredi. Da li je uopšte bilo moguće biti „liberalno krilo“ jedne komunističke partije, pa i SKJ?

SKENDERAGIĆ: Kao i svaka društvena pojava tako i komunizam kao ideologija ima svoj evolucijski tok. Smatram da su liberalne ideje bile plemenite i u interesu građana i Jugoslavije, ali mislim da nije bilo razumijevanja sa obje strane po tom pitanju. Možda su došle prerano, a možda smo i shvatili prekasno da nam je potrebna reforma, ali svakako mislim da jugoslovenski komunizam nije bio sovjetski model komunizma već autentični politički model koji je imao svoja dostignuća, ali i domete.

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VESELIN RADULOVIĆ, ADVOKAT: Nepodnošljiv nedostatak odgovornosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Afera Tunel je pokazala da brojnim institucijama u Crnoj Gori rukovode nesposobni, neodgovorni i neozbiljni kadrovi, koji više liče na učesnike rijaliti programa nego na javne funkcionere i koji svojim činjenjem i nečinjenjem svakodnevno ugrožavaju bezbjednost, pravni poredak i vladavinu prava

 

MONITOR: Crnu Goru potresa slučaj Tunel, odnosno iskopani tunel do depoa Višeg suda. Šta taj slučaj govori?

RADULOVIĆ: Afera tunel pokazala je brojne slabosti u bezbjednosnom sistemu Crne Gore i ponovo podsjetila na nepodnošljiv nedostatak ljudske i objektivne odgovornosti na strani osoba koje rukovode institucijama. Takođe, ova afera je pokazala da funkcioneri, umjesto da snose odgovornost, ovaj događaj koriste u svrhu nepristojnog političkog marketinga i da istovremeno čak ugrožavaju istragu na više načina. Na kraju, afera tunel je otvorila pitanje i mogućeg ugrožavanja rezultata koje su u prethodnom periodu postigli Specijalno državno tužilaštvo i Specijalno policijsko odjeljenje.

Najjednostavnije rečeno, ova afera je pokazala da brojnim institucijama u Crnoj Gori rukovode nesposobni, neodgovorni i neozbiljni kadrovi, koji više liče na učesnike rijaliti programa nego na javne funkcionere i koji svojim činjenjem i nečinjenjem svakodnevno ugrožavaju bezbjednost, pravni poredak i vladavinu prava.

MONITOR: Kakve on sve posljedice može imati ?

RADULOVIĆ: Brojne su posljedice koje ovaj slučaj može imati i mislim da ćemo se sa tim posljedicama upoznavati u danima i mjesecima, a moguće i godinama koje slijede. Popis stvari iz depoa Višeg suda još nije završen, tako da se ne zna šta nedostaje, šta je eventualno dodato, na čemu su eventualno vršene ispravke, odnosno koje stvari su i u kojoj mjeri kontaminirane.

Najteže posljedice bi mogle biti u tome da kontaminacija dokaza bude odlučujuća za ishod nekog postupka, odnosno donošenje oslobađajućih presuda. Tako bi mogli doći u situaciju da se potpuno devalviraju rezultati koje su u prethodnom periodu ostvarili Specijalno državno tužilaštvo i Specijalno policijsko odjeljenje. Samo postojanje mogućnosti za tako nešto dovoljan je razlog za utvrđivanje odgovornosti, počev od objektivne, pa sve do krivične odgovornosti.

MONITOR: Ko sve treba da snosi odgovornost zbog ovog slučaja?

RADULOVIĆ: Odgovornost postoji na strani gotovo svih institucija čiji rad je vezan za bezbjednost i pravosuđe. Na strani Uprave policije i ANB-a postoji odgovornost zbog toga što se ovakva kriminalna djelatnost vršila na takvoj loakciji. Prosto je nevjerovatno da strani državljani u centru grada, na 30 metara od Vrhovnog, Apelacionog i Višeg suda, u neposrednoj blizini državnog tužilaštva, Ustavnog suda, Skupštine, Vlade, Centralne banke, iznajme stan i više od mjesec dana vrše takve radove, odnosno prokopaju tunel do depoa Višeg suda u kome se nalaze ključni materijalni dokazi iz najvažnijih krivičnih predmeta. Da li možete zamisliti da se to desi u nekoj uređenoj državi i da ove službe, prvenstveno kontraobavještajna djelatnost, o tome nemaju pojma?

Takođe, postavlja se pitanje kako su strani državljani znali gdje se tačno nalazi prostorija do koje su prokopali tunel i kako su znali šta se u njoj nalazi. Šesnaest i po godina se bavim advokaturom i nebrojeno puta sam bio u zgradi Višeg suda, na brojnom suđenjima, ali je ne znam tačno gdje se taj depo nalazi i šta je u njemu. Niti me to zanima, niti ja to uopšte treba da znam. Sa druge strane, i prije i nakon ovog događaja, danima slušamo gdje je ta prostorija i šta se u njoj nalazi, kako je obezbijeđena i slično. Bez tih informacija izvršioci nijesu mogli izvesti ovu akciju, a te informacije su saznali zahvaljući slučajnim ili namjernim propustima rukovodstva Višeg suda. Namjerni propusti bili bi osnov za krivičnu odgovornost, a slučajni za objektivnu. U svakom slučaju, odgovornost postoji, ali je izostala kao što izostaje godinama. Osim toga, izjave i ponašanje predsjednika suda, kao i premijera i predstavnika izvršne vlasti nakon ovog događaja predstavljali su ozbiljno ometanje i ugrožavanje istrage, što je dodatan razlog za odgovornost. Na kraju, izvršna vlast, kako aktuelna tako i one prethodne, odgovorne su za ambijent i loše uslove u kojima pravosuđe radi.

MONITOR: Skupština je u blokadi već šest mjeseci, vlada je u tehničkom mandatu, još se čekaju izbori u pravosuđu. Kakve to sve posljedice ostavlja na društvo?

RADULOVIĆ: Skupština je u blokadi šest mjeseci, ali i kada nije bila u blokadi ona nije vršila svoje nadležnosti. Podsjetiću da mi već četiri godine nemamo VDT-a u punom mandatu, a već pet godina nemamo sve članove Sudskog savjeta iz reda uglednih pravnika. Kada se prisjetimo kako je tekao postupak izbora sudija Ustavnog suda i kako je ta institucija bila jedno vrijeme u blokadi, onda je jasno da živimo u partitokratskom društvu u kome je sve podređeno interesima poličkih partija i njihovih lidera, političkoj trgovini i korupciji koja je odavno dominantan model ponašanja političara. Posljedice takvog sistema mi živimo decenijama i one će biti sve teže i ozbiljnije ako izbori u pravosuđu ne dovedu do toga da pravosuđem upravljaju profesionalci sa integritetom. Do tada ćemo imati nasljeđe koje nam je ostavila Vesna Medenica i njene kolege i prijatelji, koji su istovremeno i zajedno sa njom upravljali crnogorskim pravosuđem.

MONITOR: Specijalno tužilaštvo otvorilo je više važnih procesa protiv visokih funkcionera pravosuđa. Ipak, može li današnje pravosuđe te postupke dovesti do kraja na adekvatan način?

RADULOVIĆ: Ja vjerujem da može ako se suzbije uticaj onih aktera koji su bili dominantni u pravosuđu u vrijeme vladavine Vesne Medenice, od kojih su brojni i danas akteri najznačajnih postupaka koji se vode pred crnogorskim sudovima, uključujući i postupak protiv nje. Sve dok su su takvi kadrovi uključeni u te postupke i dok i dalje koriste ranije koruptivne šeme i veze, postoji ozbiljan rizik da se i ti postupci završe neslavno poput, na primjer, postupaka protiv Svetozara i Miloša Marovića i ostalih pripadnika budvanske kriminalne grupe.

Mnogo je aktera iz tih postupaka koji su i danas akteri u aktuelnim postupcima, umjesto da Medenici prave društvo na optuženičkoj klupi i da im profesionalno pravosuđe obezbijedi pravo na pravično suđenje koje su oni uskratili mnogima.

MONITOR: U kakvom je stanju danas pravosuđe, i šta je osim izbora nedostajućih funkcija neophodno preduzeti?

RADULOVIĆ: Osim izbora u pravosuđu na način koji bi na ključnim pozicijama doveo profesionalce sa integritetom, neophodno je uspostaviti sistem odgovornosti u kome će svako odgovarati za kršenje zakona.

Takođe, mislim da bi u kompletnom pravosuđu trebalo sprovesti sistem vetinga koji bi doveo do oduzimanja imovine svima u pravosuđu koji ne mogu dokazati njeno zakonito porijeklo i udaljenje takvih kadrova sa pozicija na kojima su bili i na kojima su sada. Vjerujem da bi značajan broj takvih sami napustili funkcije kada bi se postupak pokrenuo kako bi izbjegli dokazivanje zakonitosti porijekla imovine, a kako se desilo i u Albaniji kada je taj proces pokrenut.

MONITOR: Kolika je  odgovornost političara za to stanje?

RADULOVIĆ: Ključna odgovornost je na njihovoj strani jer su oni kreirali i oni održavaju ambijent u kome su korupcija, nepotizam, klijentelizam i partijska poslušnost dominantni modeli ponašanja. Zaštita partijskih i ličnih interesa, kao i zaštita nezakonito stečene imovine, prepreka je reformi pravosuđa i uspostavljanju društva vladavine prava jer bi u takvom drušvu brojni političari ostali i bez slobode i bez imovine.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo