Da je kojim slučajem neki Crnogorac zaplakao kao ,,leteći” Italijan zbog toga što se porazom oprašta od reprezentacije nacija bi bila podijeljena. Oni što navijaju za susjedne zemlje a ne za svoju reprezentaciju bi likovili i sprdali se patetičnom golmanu, a naši – koji , ipak, navijaju za reprezentaciju iz srca, ali i oni što dolaze po partijskoj dužnosti, bili bi ponosni. Nikako da se kod nas dva dobra sretnu i slože. No, ovo nije priča o Đanluiđiju Bufonu, golmanu koji je postao legenda za života, već o legendi koji nije postao golman, a čitav život je branio ili gol ili druge, većinom ničim izazvan, zbog čega je i nagrabusio.

Žika Bufon je imao više nadimaka: Žika Mačka, Žika Bomba… i svi su imali veze sa fudbalom. Ustalio mu se Žika Bufon kada je fantastični Italijan počeo da vlada fudbalskom scenom. Žika Bufon je onaj mršavi, bradati i kosmati vozač bajsa na čijem je nosaču uvijek ,,parkirana” lopta – ,,petica”. Izdrljana od igre na betonu, pocrnjela od igre na travi, kilava od besomučnih udaraca koje je trpjela u dugom životu, ali i fleka i igli koje su je krpile… jer Žika Bufon ne želi da zamijeni loptu koja mu donosi sreću. Umije da zaigra sa djecom, čika napaljene momke po gradskim i prigradskim igralištima, urla sa tribina kad igraju Čelik i Sutjeska, u svim sportovima, prijeti čopicom i sačekuje sudije poslije utakmice da ih počasti arsenalom rijetko sočnih psovki dok ih obezbjeđenje uvodi u automobile.

Da, dobro ste pročitali, Žika Bufon nema desnu ruku do šake. I to mu nije smetalo da ostane odličan golman ,,malog fubala” koji sad zovu futsal. I kao mnogi drugi ne pristaje da ga tako zovu, niti da loptu ,,peticu” zamijeni ,,kamenjarkom”, kako smo zvali ,,četvorku” kad se pojavila zajedno sa novim nazivom starog dobrog malog fudbala. Isto tako je prezirao i fudbal na goliće, koji je jednako bio popularan, ali se igrao bez golmana. Ali to nikad nije smetalo srčanom momku iz kraja da brani svaku utakmicu kao da je finale Svjetskog prvenstva ili Lige šampiona. On je svaku utakmicu doživljavao kao još jedan Italijan, čuveni Ratnik, Gatuzo. Čovjek koji je gledajući genijalnog Ronaldinja postavio sam sebi pitanje – da li se bave istim sportom?

Isto pitanje sam sebi postavio gledajući Bufonove suze kad je Švedska uništila snove Italijanima o još jednom Mundijalu. Nije mi bilo žao italijanske reprezentacije, jer igraju od kad ih gledam retrogradni, dosadni i lukavi fudbal, ali mi je bilo žao velikog igrača i patriotu. A da nije bio takav, nikada ne bi Žika dobio nadimak Bufon. A mogao je i Ratnik, jer Žika je imao sve predispozicije da bude narodni heroj ali nije imao svoj rat. Za rat devedesetih je bio premlad, a za bombardovanje SR Jugoslavije nije imao pješadiju na drugoj strani da pokaže svoju hrabrost, već neke kukavičke avione koji su tukli po ljudima odnekud iz nebesa. No, ipak, Žiku Bufona ratovi nijesu prošli, već su mu mučki, kao i svi ratovi, poslali rikošet…

Mnogo je turnira u malom fudbalu odigrano na terenima ispod Trebjese. Na onom istom mjestu gdje su nekad trenirale legende Sutjeske, a sad ih tamo sahranjuju, jer su tadašnje vlasti odlučile da najljepše terene za rekreaciju pretvore u groblje. Novo ga zovu. Meni sve stoji uz ,,novo” osim groblje. No, ako psujemo hljeb, sunce, krv, majke, sestre, djecu… itd, onda može da bude i Novo groblje. Sjećam se kao da je juče bilo kad su igrali polufinale momci iz dva kvarta, a taj je susret bio već u organizaciji proglašen kao derbi visokog rizika. Žestoki momci su grijali klupe, naoružani do zuba, a ,,trkači” i ,,majstori” su bili angažovani da im sačuvaju fudbalski obraz. Sudija je doveden sa strane, dobro plaćen, i neupoznat sa stanjem stvari, kao što je bez svijesti i iznijet sa utakmice i prebačen u Dom zdravlja, jer je dosudio postojeći penal, ali zajebanoj ekipi. Nije se znalo ko koga mlati pesnicama, nogama, kundacima, šipkama sve dok se neko nije prodrao: ,,bomba”. Dreknuo je, pa je ispustio, i uhvatio maglu shvatajući da nije dovoljno hrabar da raznese sebe i prisutne na centru.

Bomba je stajala na centru, zaobljena, opasna i sjajna kao poželjna žena, jedna od bezbroj sestara koje su sa bosanskohercegovačkog ratišta pobjegle u Nikšić da ne eksplodiraju i spase i svoju i tuđu glavu. To je jedina lopta od koje su se fubalski zaluđenici klonili kao kuge. Jedino je Žika Bufon napravio paradu svog života i skopao bombu koja je igrala sambu očekujući ekstazu, a onda je brzinom lijevog krila iznio sa igrališta u obližnji jarak koji je, igrom slučaja, služio za školsko gađanje. Ali, nije bio brz kao lijevo krilo, ipak je bio golman. Bomba je eksplodirala. Žika se odbio od detonacije kao jednom od stative, kad je pokušavao da izvadi ,,peticu” iz rašlji. Tada su ga budili dva sata, a od bombe dva dana. Ostao je bez ruke, ali je dobio na kilaži sa mnoštvom gelera, kako je znao da se šali.

Tako je žestoki momak koji je smio da se zakači sa svima postao budala. Kao i većina heroja prije ili kasnije. Nikada se nije oporavio od svog herojskog čina. Herojstvo mora da bude svjestan, a ne nesvjestan čin, kažu neki istraživači. Žika Bufon još nije spoznao šta znači biti junak, ali je svjestan šta znači budala, jer vozeći bajs stalno roni suze… Od vjetra, kaže, teku prokletnice, pa se proveze dalje do novog gola, do novog terena, do nove bombe.

Obrad NENEZIĆ

Komentari