Povežite se sa nama

FOKUS

DRŽAVA I DRŽAVLJANI: Od ljudskih prava do izbornog inženjeringa

Objavljeno prije

4 godine

na

Pronio se glas da će nova vlast, izmjenom starih propisa, na mala vrata izbjegle i raseljene iz bivše SFRJ uvesti u birački spisak. Sa barikada i iz medija, patriote su branile Crnu Goru od moguće pošasti. Ne znajući, ili se praveći da ne znaju, kako je DPS taj posao već završio

 

Uoči predstojećih lokalnih izbora u biračkom spisku u Herceg Novom upisano je 2.714 birača koji se, istovremeno, nalaze i u biračkom spisku Republike Srbije, Republike Srpske ili u oba (82 birača). To je u suprotnosti sa važećim propisima u Crnoj Gori.

Do podatka da je neregularan svaki deseti glasač u Novom, Centar za monitoring došao je uporednom analizom tri biračka spiska. Prethodno, nepotpune analize su pokazale da je i na nedavnim izborima u Nikšiću pravo glasa imalo makar hiljadu birača upisanih i u birački spisak Srbije (nijesu provjeravani svi glasači i nije konsultovan birački spisak iz BiH).

Jedan od osnivača organizacije KOD Srđan Perić izjavio je, a sedmicu nakon njegovog javnog nastupa nijesmo čuli ni riječ koja bi ga demantovala, da je u Vladi Zdravka Krivokapića stanje gore nego u Herceg Novom. Tamo, od 12 ministara, makar dvojica imaju registrovano  prebivalište u dvije države – Crnoj Gori i Srbiji. Ministar pravde, ljudskih i manjinskih prava Vladimir Leposavić i njegov kolega, ministar finansija i socijalnog staranja Milojko Spajić  zavjetno ćute, odbijajući da odgovore na Perićeve prozivke. On je, objašnjavajući kako su za upis u birački spisak odlučujuća tri elementa – punoljetstvo, prebivalište i državljanstvo – pojasnio: „Državljanstava možete imati više, prebivališta i godina možete imati samo jedno, ne možete imati i 18 i 42 godine. Znači jedna osoba ne može biti u dva prebivališta upisana. A vi imate dva ministra koji imaju dva prebivališta u Crnoj Gori i Srbiji. Govorim o ministru Spajiću i ministru Leposaviću…”.

Nijesu Leposavić i Spajić ni prvi ni posljednji funkcioneri iz Crne Gore koji, znajući da krše zakon, imaju po neko rezervno prebivalište. A možda i državljanstvo. Njihov slučaj je dobio na značaju od kada je Vlada naumila da izmjenom zakonskih i podzakonskih akata (uredbe, odluke, mišljenja…) zavede red baš tamo gdje dvojica ministara sebi dozvoljavaju bezakonje. Uz prećutnu podršku ostalih.

U danu (četvrtak, 8. april) kada je Vlada, pod pritiskom demonstranata odustala od samovoljnog usvajanja Odluke o izmjeni Odluke o kriterijumima za utvrđivanje uslova za sticanje crnogorskog državljanstva prijemom, iako je na to imala zakonsko pravo, odmetnuti ministar Leposavić pohvalio se učešćem u pripremi zakona o državljanstvu (i zakona o porijeklu imovine). „Koji su inače u isključivoj nadležnosti drugih resora“, konstatovao je ministar pravde, sporeći se sa premijerom: „To sugeriše da moj rad u zakonodavnim stvarima nije bio baš tako nezadovoljavajući“.

O tome bi se, već, dalo polemisati. Uzmimo, recimo, novi Zakon o slobodi vjeroispovijesti kome je Leposavić doprinio, „ulažući nadljudske napore“. A baš takvi su i bili neophodni da bi se, sa prikazanom lakoćom, prešlo preko viševjekovne istorije Crnogorske pravoslavne crkve (CPC) i pravoslavnih Crnogoraca. Da li bi se slična rabota mogla ponoviti i prilikom „liberalizacije“ postojećeg Zakona o državljanstvu? Pod uslovom, a to je još jedna među brojnim nepoznanicama, da izvršna i zakonodavna vlast (parlamentarna većina) krenu u taj rizičan poduhvat. Najave postoje.

Zadržimo se za sada, ipak, na onome što je nedvosmisleno poznato. Vlada je, krajem marta, zadužila MUP da „u roku od sedam dana“ pripremi i dostavi na odlučivanje izmjene važeće Odluke kojom se preciziraju uslovi za sticanje crnogorskog državljanstva prijemom. To je urađeno nakon analize postojećih propisa i zaključka da je Oduka, usvojena 2008, u suprotnosti sa Zakonom o državljanstvu. Zakon propisuje da se državljanstvo prijemom može dobiti nakon što podnosilac zahtijeva „u Crnoj Gori zakonito i neprekidno boravi 10 godina“. Uz ispunjenje još sedam propisanih kriterijuma.

Odlukom koja je trebala da preciznije definiše propisane uslove taj rok je produžen na 15 godina. Tako što je kao neophodan uslov propisano 10 godina „stalnog nastanjenja“, odnosno trajnog boravka. A dozvola o trajnom boravku se, prema Zakonu o strancima, može dobiti tek poslije pet godina neprekidnog privremenog boravka u Crnoj Gori.

„Želimo da ispravimo jednu nezakonitu Odluku“, objašnjavali su iz MUP-a, tvrdeći da njihov naum neće značajnije uticati na faktičko stanje kada je u pitanju broj crnogorskih državljana (on, od referenduma, raste za dvije hiljade godišnje, u prosjeku).

U opoziciji nijesu bili tog mišljenja. Ili su priču o izmjenama Odluke o državljanstvu prijemom, dočekali kao šansu za dodatno podizanje tenzija i produbljavanje rovova između patriota pod njihovom kontrolom i novih vlasti. DPS  je sjednicu predsjedništva održanu 7. aprila, navodno, posvetio problemima sa Zakonom o državljanstvu poručujući da će nacionalne i državne interese Crne Gore braniti svim sredstvima. „Aktuelna parlamentarna većina jeste osvojila potrebnu većinu da bi formirala Vladu kako bi vodila unutrašnju i spoljnu politiku, ali to ne znači da je dobila pravo da svojim djelovanjem obezdržavi Crnu Goru i uvede je u velikosrpski nacionalni projekat“, stoji u saopštenju sa tog sastanka. „Odluka kojom se mijenjaju uslovi za sticanje crnogorskog državljanstva je u direktnoj suprotnosti sa državnim interesima“, ocijenile su i Socijaldemokrate. Poslanik Damir Šehović je ustvrdio kako je glas za takvu promjenu „glas za izdaju sopstvene države“.

Prema podacima koje smo dobili od MUP-a, među potencijalnim aplikantima za crnogorsko državljanstvo sa stalnom dozvolom boravka kojima bi se, izmjenama postojeće Odluke, mogao skratiti rok za sticanja tog prava nalazi se i 900 djece „čiji je jedan roditelj, u trenutku njegovog rođenja, crnogorski državljanin i ima prebivalište u Crnoj Gori ili čija oba roditelja, u trenutku njegovog rođenja, imaju odobren stalni boravak; ili čiji jedan roditelj, u trenutku njegovog rođenja, ima odobren stalni boravak, a drugi roditelj je nepoznat ili je umro”. Može li pomoć toj djeci da dođu do državljanstva biti izdaja sopstvene države? Ili je to, zapravo, ulaganje u njenu budućnost?

S druge strane, a na istom spisku do koga je Monitor došao, nalazi se i blizu 3.800 stranih preduzetnika, većinskih vlasnika i izvršnih direktora ovdašnjih preduzeća koji bi, ukoliko to požele, mogli doći do crnogorskog državljanstva. Pet godina prije nego što su to očekivali. Tu im mogućnost nijesu dali Krivokapić, Aleksa Bečić i Dritan Abazović, već bivše DPS vlasti.

Ne znamo ima li među njima onih kojima bi to državljanstvo moglo poslužiti kao garancija da neće biti izručeni u zemlje iz kojih su pobjegli zbog privrednog ili nekog drugog kriminala. Ali na to se mora ozbiljno računati. Kada kažu da potencijalni državljani moraju proći provjeru ANB-a i dobiti potvrdu da nijesu „smetnja za bezbjednost i odbranu Crne Gore”, sjetite se kako je tu potvrdu dobio i Darko Šarić, u isto vrijeme dok se u dokumentima policije vodio kao bezbjednosno interesantna osoba za koju se pretpostavljalo da se bavi međunarodnim švercom narkotika.

Uz preduzetnike, izmjena Odluke mogla bi ubrzati put do državljanstva i strancima – vlasnicima nekretnina. Doduše, trenutno samo njih nešto više od 1.800 ima prijavljeno prebivalište u Crnoj Gori, ali bi se taj broj, u perspektivi, mogao i desetostruko uvećati. Posebno, ukoliko bi to bio politički interes vlasti zemalja iz kojih dolaze.

Između ovih „ekstrema“ javnost je pažnju usmjerila na nekadašnje izbjeglice i raseljena lica koja su u Crnu Goru, početkom posljednje decenije prošlog vijeka, stigla iz Albanije, Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Kosova. Riječ je o desetinama hiljada ljudi koji su, uglavnom, već riješili svoj status. Crna Gora, praktično, 25 godina nema vladu u kojoj neko od ministara ili njihovih pomoćnika nije, u nekom trenutku, imao status izbjeglog ili raseljenog lica. Nezvanično, baš uoči referenduma o nezavisnosti, imali smo u vladi i ministra koji nije imao pravo glasa – pošto nije bio državljanin Crne Gore. Dok skupljači sigurnog glasa nijesu uočili problem. I riješili ga preko noći. Isto je i u parlamentu.

Tek pronio se glas da će nova vlast, izmjenom starih propisa, na mala vrata izbjegle i raseljene iz bivše SFRJ uvesti u birački spisak. Sa barikada i iz medija, patriote su branile Crnu Goru od moguće pošasti. Ne znajući, ili se praveći da ne znaju, kako je DPS taj posao već završio.

Odlukom bivših DPS vlasti, raseljeni i izbjegli sa prostora bivše SFR Jugoslavije od 2011. imaju status stalno nastanjenih građana. I oni već od ove godine stiču uslov za podnošenje zahtjeva za prijem u crnogorsko državljanstvo. Bez pomoći ministra unutrašnjih poslova Sergeja Sekulovića ili bilo koga drugoga. Riječ je o nepunih 10.000 osoba. Plus nešto više od 14.000 građana bivših SFRJ republika koji su već imali prijavljeno prebivalište i crnogorsku ličnu kartu. Druga je priča da li će oni to pravo željeti da ostvare, odričući se matičnog državljanstva. Ili ga zadržavajući, tajno i nezakonito, što je takođe mogućnost sa kojom smo se, u praksi, često susretali.

Zemlje iz okruženja državljanstva dijele „šakom i kapom“, u nastojanju da brojnošću ojačaju položaj svoje nacionalne zajednice. Po pravilu, na račun nekoga drugog.

U isto vrijeme kada i Crna Gora, i Srbija je (2007) pripremala svoj zakon o državljanstvu. Njime je upis u državljanstvo Srbije omogućeno „pripadnicima srpskog naroda“ bez obzira na njihovo prebivalište ili i drugo državljanstvo „ukoliko podnesu pismenu izjavu da se smatraju pripadnicima srpskog naroda i da Republiku Srbiju smatraju svojom državom“. U pripremi tog zakona naglašavano je kako bi „Srbi iz bivših jugoslovenskih republika mogli da predstavljaju značajan resurs u svakom pogledu za državu Srbiju…“. A tadašnji ministar policije u vladi Vojislava Koštunice, Dragan Jočić, pohvalio se u Danu kako je srpska Vlada prihvatila amandman koji će omogućiti da ostane tajna ko je iz Crne Gore dobio dvojno državljanstvo. „Niko neće imati pravo da provjerava ko je od Srba iz Crne Gore dobio dvojno državljanstvo“, objasnio je. I ta je odluka, uvjerile su se i nove crnogorske vlasti, i danas na snazi.

Vlasti u Srbiji, naravno, dobro  razumiju posljedice takvog postupanja. Neku godinu prije usvajanja tog Zakona, javno su se usprotivili naumu Mađarske da državljanstvo da vojvođanskim Mađarima, tumačeći to kao najavu „teritorijalnih pretenzija“ sjevernog susjeda.  Baš kao što danas, na našeg sjevernog susjeda, gleda veći dio crnogorske opozicije. I ne samo oni.

A, opet, svi znamo makar jednu osobu koja Crnoj Gori nije dala manje od nas, ali nema zakonsko pravo da predaje u školi ili se zaposli u državnoj administraciji. Pošto nema crnogorsko državljanstvo. Koje imaju njihov bračni drug, djeca, roditelji… Čujmo jedni druge, za početak.

 

Čovjek ili glas

U sjenci nedonijete Odluke i protesta koji su je pratili, ostale su najave donošenja Zakona o registrima boravišta i prebivališta.

O tom prijedlogu tek će se razgovarati na najavljenoj javnoj raspravi i u parlamentu. Poznat je, ipak, naum predlagača da birački spisak pročisti tako što će iz njega izbrisati sve one koji u Crnoj Gori borave samo na papiru, tako što se nijesu odjavili onda kada su odlučili da život, privremeno ili trajno, nastave van granica domovine.

Problem je evidentan – Crna Gora ima oko 750.000 državljana i jedva 100–120.000 manje onih koji u ovom trenutku imaju prijavljeno prebivalište u njoj. To bi značilo da naša disjapora „teži” nepunih sto hiljada duša. Svi znamo da je broj mnogo veći.

Čuli smo iz DF kako ti glasači iz Luksemburga partijama aktuelne opozicije, a prije svega nacionalnim partijama Bošnjaka i Albanaca, donose tri mandata (!?). Opet, lideri partija koji sve češće, javno, po mišljenje idu u Beograd, ne govore o eventualnim mandatima koje njima, na isti način, donose glasači iz Srbije i Bosne (RS). Pravila su bila jasna: na izborima može glasati samo punoljetni crnogorski državljanin koji ima prijavljeno prebivalište. Nema, međutim, nikakve sankcije za one koji ta pravila krše. Ni za one koji kao „mještani” u mjesto boravka dolaze samo na glasanje i, eventualno, odmor. Kao ni za one koji su imaju dva ili tri državljanstva i, po potrebi, idu i glasaju tamo gdje im partija naredi. Ili se dobro plati.

Logično je da državljanin Crne Gore iz Srbije ima ista prava i obaveze (pa i ograničenja) kao i onaj koji boravi u Luksemburgu/Njemačkoj/SAD. Ali ne treba smetnuti s uma da su Luksemburžani, u dobroj mjeri, otjerani sa svojih ognjišta. Što, prije tridesetak godina, konkretnim nasiljem prema pripadnicima manjinskih naroda (i danas nas poruke mržnje znaju dočekati sa fasada u vlasništvu „nepodobnih”), što konstantnim održavanjem siromaštva u krajevima koji su većinski naseljeni nepravoslavnim življem. Sjetite se sa kojom smo lakoćom „prečuli” podatak da je vrijednost javnih radova u Ulcinju, po stanovniku, hiljadu puta manja nego u Mojkovcu. I da iznosi jedan euro po stanovniku godišnje.

Zato bi se ovom pitanju trebalo prići sa posebnom pažnjom. I senzibilitetom ljudi kojima čojstvo i junaštvo ne predstavlja samo lektiru.

 

Stranci u Crnoj Gori

Prema podacima koje je Monitor dobio od MUP-a, ukupan broj stranaca koji boravi u Crnoj Gori na privremenom ili stalnom boravku je 59.001 (28.062 – privremeni; 30.939 stalni boravak).

Stalni boravak

Od ukupnog broja stranaca koji imaju trenutno stalni boravak, odluka se neće reflektovati na njih 9.952 zato što su ta lica dobila stalni boravak kao raseljena (BIH I RHR), odnosno interno raseljena lica (Kosovo).

Takođe, odluka se neće reflektovati na 14.145 stranaca (u pitanju su državljani država nastalih na prostoru bivše SFRJ, koji su imali prijavljeno prebivalište i ličnu kartu izdatu od nadležnog organa u Crnoj Gori, i koji su danom stupanja na snagu Zakona o strancima, po službenoj dužnosti upisani u evidenciju stranaca sa stalnim boravkom.

Ostalih 6.842 stranaca koji imaju stalni boravak su potencijalni kanditati da u narednih pet godina dobiju crnogorsko državljanstvo, u zavisnosti od toga kada im je odobren prvi privremeni zakoniti i neprekidni boravak.

Privremeni boravak

Od ukupnog broja stranaca koji imaju privremeni boravak, stanje je sljedeće:

  • Boravak po osnovu spajanja porodice – 9.816 (potencijalni kanditati, ali samo oni koji su u braku sa crnogorskim državljaninom).
  • Produženi boravak po osnovu spajanja porodice (autonomni boravak) – 110 (potencijalni kanditati).
  • Školovanje – 367 (nije moguće da 10 godina borave po ovom osnovu mada ih odluka ne isključuje).
  • Učešće u programima međunarodne razmjene učenika i studenata ili drugim programima mladih – nema odobrenih privremenih boravaka.
  • Specijalizacije, stručno osposobljavanje ili praktična obuka stranaca – 7 (nije moguće da 10 godina borave po ovom osnovu mada ih odluka ne isključuje).
  • Naučno-istraživački rad – 3 (nije moguće da 10 godina borave po ovom osnovu mada ih odluka ne isključuje).
  • Liječenje – 54 (nije moguće da 10 godina borave po ovom osnovu mada ih odluka ne isključuje).
  • Humanitarni razlozi – 13 (moguće da 10 godina borave po ovom osnovu, odluka ih ne isključuje).
  • Korišćenje i raspolaganje pravom na nepokretnosti koju posjeduje u Crnoj Gori – 1.866 (ovo su potencijalni kandidati).
  • Obavljanja vjerske službe – 51 (moguće da 10 godina borave po ovom osnovu).
  • Obavljanja volonterskog rada u okviru Evropske volonterske službe mladih – nema odobrenih privremenih boravaka.
  • Lica bez državljanstva – 1 (moguće da 10 godina borave po ovom osnovu mada ih odluka ne isključuje – ovo su potencijalni kandidati).
  • U drugim slučajevima u skladu sa zakonom i međunarodnim ugovorom – 253 (ovo su potencijalni kandidati: npr. lica koja dolaze da pružaju poršku CG u evropskim integracijama shodno međunarodnim ugovorima ili stranci koji borave čitavu godinu u luci na jahtama shodno zakonu o jahtama).

Privremeni boravak po osnovu rada

Od ukupnog broja stranaca koji imaju dozvolu za privremeni boravak i rad, stanje je sljedeće:

  • 486 stranaca ima izdatu dozvolu za privremeni boravak i rad, koja se izdaje sa rokom važenja do jedne godine, Ona se može produžiti najduže do dvije godine, tako da ova kategorija stranaca ne bi mogla da potpadne pod ovu odluku;
  • 91 stranac ima izdatu dozvolu za privremeni boravak i rad koja se izdaje sa rokom važenja do šest mjeseci u vremenskom periodu od jedne godine, tako da ova kategorija stranaca ne bi mogla da potpadne pod ovu odluku;
  • 463 stranca ima izdatu dozvolu za privremeni boravak i rad koja se izdaje sa rokom važenja do jedne godine i može se produžiti do završetka ugovorenih usluga, odnosno najduže do dvije godine, tako da ova kategorija stranaca ne bi mogla da potpadne pod ovu odluku;
  • 718 stranca ima izdatu dozvolu za privremeni boravak i rad radi kretanja lica unutar stranog privrednog društva; dozvola se izdaje sa rokom važenja do jedne godine i može se produžiti do završetka poslova, odnosno najduže do dvije godine, tako da ova kategorija stranaca ne bi mogla da potpadne pod ovu odluku;
  • treba pomenuti još 3.786 dozvola koje su izdate izvršnom direktoru privrednog društva i preduzetniku, koji su registrovani u Crnoj Gori u skladu sa zakonom kojim se uređuju oblici obavljanja privrednih djelatnosti i njihova registracija. Među ovim strancima može biti budućih aplikanata za državljanstvo.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

FOKUS

IMPERIJA STANAJ POD ISTRAGOM TUŽILAŠTVA: Dim u krvotoku

Objavljeno prije

4 dana

na

14 Juna, 2025

Objavio:

Zbog šverca cigareta, tužilaštvo je do sada pokrenulo istrage  koje uključuju brojne uspješne crnogorske kompanije, od Bemaxa, preko Tehnomaxa, do Rokšpeda. Istrage  pokazuju da su u švercu učestvovali i privrednici i biznismeni,podzemlje,  ali i visoki policijski funkcioneri. I da on nije stao nakon 2020., odnosno pada DPS-a

 

 

Istraga Specijalnog državnog tužilaštva (SDT) u okviru koje je početkom mjeseca uhapšen dugogodišnji tajni agent Duško Golubović, stigla je i do moćnih crnogorskih kompanija Rokšped i Rokšped auto centar u vlasništvu porodice Stanaj. SDT tvrdi da su Golubović i Sander Stanaj, vlasnik Rokšped auto centra,glavni organizatori šverca cigareta sa međunarodnim karakterom,  kojim je u nekoliko poslednjih godina Crna Gora oštećena za skoro 20 miliona eura.

Osim Sandera Stanaja, SDT za organizovanje šverca cigareta tereti i njegovog brata Nua, vlasnika Rokšpeda. Za braćom Stanaj će, kako je saopšteno, biti raspisana potjernica, pošto se nalaze van zemlje i nijesu dostupni istražnim organima. Po nalogu tužilaštva ove sedmice, uhapšen je Prokopije Perić, srpski državljanin,  dugogodišnji komercijalni direktor Rokšpeda i izvršni direktor firme Plus,jedne od kompanija koju je osnovala porodica Stanaj,  kao i još šest osoba koje se sumnjiče da su dio iste kriminalne grupe koja je švercovala cigarete.

Osim Perića uhapšeni su vlasnik firme za pevoz drumskog tereta Adnan Suković, vlasnik MP šped trans Predrag Madžgalj,  Ivan Turčinović, koji se sam predao policiji, Radoje Dakić i Mileta Simanić. Tužilaštvo je  kao člana kriminalne grupe Stanaja i Golubovića označilo i Andriju Petanovića, vlasnika apoteka Petanović, koji je nedostupan istražnim organima.  Na spisku za hapšenje nalaze se i Vukota Vujošević, koji je u bjekstvu,  Đoko Lješković, Veton Berišaj i Abedin Pepić, takođe  u bjekstvu.  Madžgalj, Milić, Turčinović i Dakić su odlukom istražnog sudije pušteni na slobodu, ali im je naloženo da ne napuštaju stan. Sukoviću, Simaniću i Periću određen je pritvor.

“Iz personalnih, pisanih i elektronskih dokaza prikupljenih u izviđaju proizilazi osnovana sumnja da su okrivljeni D.G. i S.S. organizovali kriminalnu organizaciju, čiji pripadnici su postali ostali okrivljeni i druga nepoznata lica, sa ciljem da se bavi prenošenjem preko carinske linije, uz izbjegavanje mjera carinskog nadzora, neocarinjenih cigareta iz slobodne carinske zone Luke Bar i njihovom prodajom, prikrivanjem i rasturanjem u Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Sloveniji i Italiji, pa su, tokom 2020. i 2021.godine, neplaćanjem carina, akciza i poreza za najmanje 23.580 paketa krijumčarenih cigareta, pribavili kriminalnoj organizaciji nezakonitu dobit, a oštećenoj Crnoj Gori nanijeli štetu u visini od najmanje 18.260.352 eura”, saopštili su iz SDT.

U tužilačkim spisima, u koje je Monitor imao uvid, navodi se da je „u djelovanju organizacije postojala spremnost za primjenu nasilja ili zastrašivanja“, kao i da su „korišćene privredne i poslovne strukture i pranje novca“. Tužilaštvo navodi da je organizacija imala uticaj na izvršnu vlast.

„I druge važne društvene činioce – Upravu policije i Upravu Carina, na način da su okrivljeni Duško Golubović i Sander Stanaj osmislili kriminalni plan da se  bave prenošenjem cigareta, kao robe čiji je promet ograničen, preko carinske linije, uz izbjegavanje mjera carinskog nadzora i potom njihovom prodajom, rasturanjem i prikrivanjem“.

Prema sumnjama tužilaštva, grupa je funkcionisala tako što je Sander Stanaj  bio zadužen za nabavljanje cigareta iz inostranstva i njhovo dopremanje u Crnu Goru, dok je Golubović  organizovao da se cigarete,  skladištene u Slobodnoj carinskoj zoni Luke Bar prenesu preko carinske linije uz izbjegavanje mjera carinskog nadzora, na carinsko područje Crne Gore. Ostali članovi preuzimali su i prevozili cigarete u magacine u Podgorici i Tuzima.   Nuo Stanaj bio je zadužen „da organizuje pripadnike kriminalne organizacije da se kamionima dovezu do Bara i tamo preuzmu cigarete“, navodi se u spisima. Nuo Stanaj, vlasnik Rokšpeda,  prema tužilaštvu bio je zadužen i za distribuciju cigareta, odnosno njihovu prodaju.  Tužilaštvo navodi  da je vlasnik Rokšpeda imao ulogu i da prenosi naredbe brata Sandera Stanaja članovima organizacije, kao i da „organizuje druga lica da komuniciraju o nabavkama cigareta iz Bugarske, Libije, Ujedinjenih Arapskih Emirata i Indije“.

„I da organizuje mrežu posrednika i preprodavaca  i posrednika za rasturanje necarinjenih cigareta u Hrvatskoj, Sloveniji i Italiji“, navodi tužištvo.

Kada je početkom maja uhapšen Duško Golubović, njegov branilac Velibor Marković problematizovao je to što se njegovom klijentu „stavlja na teret krivično djelo pranje novca od kriminalne aktivnosti putem krijumčarenja cigareta, ali je potpuno nepoznato kada se ta kriminalna aktivnost dešavala”. Tužilaštvo je sada izašlo sa konkretnijim podacima o švercu cigareta, odnosno porijeklu novca za koji je Golubović ranije osumnjičen da ga je prao, označivši ga kao jednog od organizatora šverca cigareta u periodu 2020 i 2021. godine.

Istraga pokazuje i veze kompanija porodice Stanaj sa navodnim klanom Grand, koji se vezivao za prethodni režim i moćnu građevinsku kompaniju Bemax, ali i političke figure poput bivših ministara inostranih poslova Đukanovićevih vlada, Milana Roćena i Igora Lukšića, koji su to demantovali. Monitor je o tome više puta pisao. Osim što je Golubović navodno pripadao klanu Grand,  još jedan od osumnjičenih,  Mileta Simanić, vezuje se za istragu tzv ekipe Grand,  na čijem je čelu bio Aleksandar Mijajlović, jedan od vlasnika građevinske kompanije Bemax, kog  tužilaštvo takođe tereti za šverc cigareta. Simanić, koji je sada uhapšen, hapšen je i 2024. u okviru tog predmeta.

Tužilaštvo je protiv okrivljenih pokrenulo  i finansijski izviđaj. “Naredbom Specijalnog državnog tužilaštva im je zabranjeno raspolaganje nepokretnostima, a naloženo je kreditnim, finansijskim i drugim institucijama da im uskrate isplate novčanih iznosa sa računa”, navodi SDT.

Braći Stanaj blokirana je vrijedna imovina u Podgorici, Dinoši i Ulcinju. Radi se o hiljadama kvadrata poslovnih i porodičnih zgrada, kao i zemljišta. Na neke od nekretnina upisane su hipoteke zbog milionskih kredita. Na porodičnoj kući Sandera Stanaja upisan je teret zbog kredita od tri i po miliona eura, koji je on, prema podacima Uprave za nekretnine, uzeo kod Prve banke braće Đukanović. Korisnik kredita je Rokšped auto centar.  Neki od milionskih kredita uzeti su od hrvatske Podravske banke.

Kompanija Rokšped osnovana je 1992.  Osnovao ju je otac Sandera i Nua, Roko.  Preduzeće je 1992. godine  registrovano i za djelatnost uvoza i izvoza cigareta.  Kompanija je nastavila da se širi u brojne oblasti, poslujući uspješno decenijama, ne samo u Crnoj Gori, nego i u regionu.   Iz nje su u Crnoj Gori izrasle firme Rokšped auto-centar, Rokšped distributivni centar, Tobacco S press +,  Štampa,  Plus, Balkan Group Montenegro, Home Depo, Prive petrol.. Tokom sankcija SRJ porodica Stanaj bavila se uvozom i prodajom nafte i naftnih derivata. Prvu pumpu otvorili su 2000, a 2008. lanac pumpi prodali  ruskom Lukoilu za 26,5 miliona eura..

Kompanije, različitih djelatnosti, od prodaje automobile, do distribucije cigareta i štampe,  sa državom su tokom decenija ostvarivale milionske poslove.

Prema podacima portala Moj novac, samo je kompanija Rokšed auto centar, koju danas vodi Sander Stanaj, sa državom od 2015. godine poslovala u vrijednosti od preko 1.250 000 eura, a Rokšed preko 1. 890 000 eura. Prema istim podacima, najveći dio poslova kompanije porodice Stanaj sa državom su imale  u periodu 2011. godine, u vrijeme režima Mila Đukanovića. Nije bilo gotovo nijedne institucije, od pravosuđa do policije koja sa njima nije sarađivala.

U isto vrijeme, protiv jednog od braće Stanaj, Antona, koji je kasnije ubijen u Sudanu, u Beogradu se vodio proces zbog šverca cigareta. Specijalni sud u Beogradu osudio ga je u maju 2011. godine na šest i po godina zatvora i novčanu kaznu 100.000 eura jer se kao šef kriminalne grupe bavio međunarodnim švercom cigareta.

“I pored toga što je Anton Stanaj bio uhapšen i sudilo mu se za šverc cigareta, kompanija Rokšped je nesmetano privatizovala poljoprivredne kompanije i vinarije u Srbiji, učestvovala u javnim nabavkama i vodila velike poslove u Crnoj Gori vezane za distribuciju štampe, cigareta i automobile”, pisao je tada  Centar za istraživačko novinarstvo Srbije (CINS).

“Prema sudskoj dokumentaciji, švercerska grupa koju je predvodio Stanaj koristila je poslovnu strukturu i veze podgoričke kompanije Rokšped, ekskluzivnog uvoznika cigareta za Crnu Goru”, navodi CINS.

Prema njihovom istraživanju “grupa Antona Stanaja uspjela da u privatizaciji u Srbiji, kupi više preduzeća nego Šarićev narko kartel…Pri tome su partnerstva sklapali sa uticajnim biznismenima i političarima. Srpsko tužilaštvo nikada nije istražilo ove poslove”.

Jedan od glavnih partnera Antona Stanaja  bio je Zoran Ćopić, saradnik Darka Šarića.  Ćopić je optužen u Srbiji i Bosni i Hercegovini da je prao novac za Šarića. CCRP/CINS je otkrio da je većinu preduzeća u Srbiji Ćopić kupio u partnerstvu sa kompanijom Rokšped i njenim ćerkama firmama u Srbiji.

Rokšped  je u Srbiji, u partnerstvu sa Ćopićem i samostalno, kupio udjele u:  Agrovojvodina, Industrija kotrljajućih ležajeva, Agrocoop, Zmaj, Stanišić, Banat seme, Mlinpek, Erdevik, Šećer +, M.E.A i Panonliv..

CINS je objavioi  da posjeduje izveštaj Državne agencije za istrage i zaštitu Bosne i Hercegovine (SIPA) u kome se navodi da je porodica Stanaj blisko sarađivala sa Naserom Keljmendijem. U istom izvještaju navodi se i da je Anton Stanaj imao bliske poslovne veze sa Ekrem Lukom, jednim od najbogatijih ljudi na Kosovu, koji “kontroliše srpsko-albansku mafiju, kao i šverc droge na relaciji Priština-Beograd-Priština”.

I Nuo Stanaj, optužen je 2011. u Srbiji za zloupotrebe u privatizaciji beogradske Industrija kortljajućih ležajeva u kojoj je ta firma oštećena za 9.2 miliona evra.

U Crnoj Gori vođena je samo jedna istraga protiv Sandera Stanaja. U januara 2021. SDT je pokrenuo istragu protiv njega i privremeno mu blokiralo nešto više od dva miliona eura. Istraga je pokrenuta zbog podataka policije da je Sander  u legalne tokove ubacio više od dva miliona eura . On je tvrdio da mu je taj novac prije više od deceniju dao otac  a da je sad odlučio da ih “čuva u banci”.

Finansijskom istragom, policija je utvrdila da 2,1 milion eura koje je Sander uplatio na svoj račun nije novac njegovog oca. Do oktobra 2023. godine, istraga protiv Sandera Stanaja, pišu mediji, prema dostupnim podacima, nije bila završena.

Izvršna direktorica Mreže za afirmaciju nevladinog sektora (MANS) Vanja Ćalović Marković ocijenila je povodom istrage imovine porodice Stanaj da je to  “pokazatelj da je dio crnogorske privrede napravljen zahvaljujući novcu stečenom od kriminalne aktivnosti”. Ona smatra da država može imati ogromnu korist ukoliko se imovina koja je stečena raznim vidovima šverca zaplijeni i stavi u budžet.

Zbog šverca cigareta, tužilaštvo je do sada pokrenulo istrage a koje uključuju brojne uspješne crnogorske kompanije, od Bemaxa, preko Tehnomaxa, do Rokšpeda. Istrage  pokazuju da su u švercu učestvovali i privrednici i biznismeni, podzemlje, ali i visoki policijski funkcioneri. I da on nije stao nakon 2020, odnosno pada DPS-a.

Dim u krvotoku.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

MILAN PAUNOVIĆ- INSAJDERSKE PRIČE: Tajne trojke

Objavljeno prije

2 sedmice

na

7 Juna, 2025

Objavio:

Po reakcijama bivšeg režima i njima bliskih medija, očigledna je zabrinutost zbog svjedočenja Milana Paunovića. Crne trojke o kojima je  Paunović govorio  u parlamentu nijesu tajna za crnogorsku javnost.  Novina je da se prvi put  o njima čuje glas visokopozicioniranog policijskog funkcionera. Uz tvrdnju da je Milo Đukanović – sve znao

 

 

Postojale su  crne  trojke, parapolicijskih odreda sačinjenih mahom od pripadnika Specijalne antiterorističke jedinice  (SAJ), zaduženih da zastrašuju i batinaju protivnike režima Mila Đukanovića, ustvrdio je  ove sedmice pred parlamentarnim Anketnim odborom  Milan Paunović, bivši načelnik Uprave policije Crne Gore, dugogodišnji funkcioner MUP-a. To je prvo ovakvo insajdersko svjedočenje visokopozicioniranog policajca.

Osim o crnim trojkama, Paunović je govorio o ubistvu Gorana Žugića i opstrukcijama tadašnjeg  bezbjednosnog i državnog vrha u njegovom rasvjetljavanju (vidi box), kao  i o drugim značajnim događajima iz nedavne prošlosti. Anketni odbor formiran je  radi prikupljanja informacija o slučajevima politički motivisanih ubistava tokom prethodnog režima, kao i napada i prebijanja novinara, opozicionara i intelektualaca.

„Crne trojke su sprovodile premlaćivanja, zastrašivanja i mučenja političkih neistomišljenika”, saopštio je  Paunović u parlamentu. On je za rukovodioca crnih trojki označio nekadašnjeg komandanta specijalne jedinice, pozicije koju je u to vrijeme pokrivao bivši šef Uprave policije Veselin Veljović. Odmah nakon svjedočenja Paunovića, Veljovićev advokat  Mihailo Volkov saopštio je: “ Paunovićeva izjava ne odgovara istini i činjenicama”. Kazao je da je Paunovićev motiv osveta, i najavio tužbu protiv njega.

Paunović je u parlamentu saopštio  da je o crnim trojkama  još 2000. godine upozorio vrh MUP-a, uključujući tadašnjeg ministra Vukašina Maraša. Njega  je, tvrdi,  obavijestio o  operativnim saznanjima da su pripadnici SAJ  odgovorni za napade na opozicione ličnosti, kao i za ubistvo potpukovnika Radomira Aleksića.  „Dostavio sam podatke lično ministru. Sve sam dokumentovao. Umjesto da se sprovede istraga, sve je zataškano”, kazao je.

Naveo je da je u aktu upućenom Marašu, sastavljenom  21. novembra 2000. na osnovu saznanja operativca CB Podgorica,  napisao da smo “svjedoci brojnih premlaćivanja uglavnom pripadnika opozicionih partija”.

“Prvog oktobra 1999. godine, u 22 sata, u Ulici 13. jula, na potezu ka redakciji Dana napadnut je Ranko Bašanović, fotograf  Dana. Operativnim putem službenici CB su došli do saznanja da su to izvršili pripadnici SDB-a – Sedme uprave. Nekoliko dana nakon prestanka ratnog stanja je pretučen izvjesni Mitrović, pretukli su ga službenici iz kampa Zlatica. Dana 25. oktobra 2000. u ulazu zgrade pretučen je poslanik SNP-a Duško Jovanović, 19. novembra 2000. u ulazu zgrade napadnut je Momir Vojvodić. U noći između 13. i 14. septembra 2000. zapaljeno je vozilo Zorana Adžića sa Cetinja. Došli smo da saznanja da su to uradili Vesko, Božo, Zoran uz pomoć Željka, a po nalogu visokog funkcionera”, nabrojao je Paunović.

Naveo je i da je vrh obavijestio  27. septembra 1999. godine da je dva dana ranije u Ulici Bratsva jedinstva napadnut bračni par Gojko i Zorica Mitrović i da su operativnim saznanjem utvrdili da je jedan od napadača pripadnik SDB-a.

Saopštio je i da je u tadašnjem obraćanju ministru MUP-a napisao  da su došli do saznanja da fizičke napade na građane obavljaju pripadnici Antiterorističke jedinice MUP-a sa inicijalima – L.V. Đ.S. i K.S i K.B.

Paunović je saopštio i da je o svemu ovome  8. decembra 2000. obavijestio i predsjednika Vlade Đukanovića. Đukanović se  nije oglasio povodom Paunovićevog svjedočenja.

Paunović je prvi funkcioner MUP-a koji govori o crnim trojkama, ali nije  prvi policijski  svjedok o njihovom postojanju. O tim odredima javno je  2013. godine govorio  policijski insajder Brajuško Brajušković, potvrđujući pisanja medija koje nije kontrolisao Đukanović.

Đukanović je tada demantovao njihovo postojanje. “Pratio sam kako funkcioniše specijalna antiteroristička jedinica i apsolutno odgovorno trvdim da ničeg nema što se pokušalo iskreirati aferom”, kazao je  nakon Brajuškovićevog javnog istupa.

Đukanovićev režim ubrzo je krenuo u kampanju protiv Brajuškovića, pokušavajući da ga oslika kao niskorangiranog službenika u bezbjednosnom sistemu, koji navodno nije mogao imati važne informacije. Tadašnji šef Uprave policije, Veselin Veljović, kog je Brajušković označio kao organizatora i šefa crnih trojki, tvrdio  je da je Brajušković u SAJ-u bio tek “kerovođa”. Više izvora Monitora tada je potvrdilo Brajuškovićeve navode da je bio Veljovićev telohranitelj. Brajušković je tvrdio da je u nekim slučajevima prebijanja kritičara i sam bio dio crnih trojki, ali i da je neke opozicionare obavještavao da će biti napadnuti, upozoravajući ih da se sklone. To su pojedini  javno potvrdili.

Tadašnji bezdbjednosni vrh lansirao je objašnjenje da je afera iskontruisana, optužujući za to srpsku obavještajnu službu.  Veljović je u tužilaštvu za navodno kontruisanje afere u tužilaštvu optužio i Vasilija Mijovića, bivšeg pripadnika SDB. Tadašnje tužilaštvo, kontrolisano od strane vrha DPS,  okončalo je istragu i prije nego je krenula, saopštivši samo koji mjesec kasnije da ne postoje dokazi koji bi potvrdili tvrdnje policijskog insajdera. Tako je priča o crnim trojkama institucionalno ugušena prije deceniju. Brajušković će, najavio je Anketni odbor, biti pozvan u parlament da opet svjedoči.

DPS, čiji je Đukanović danas počasni predsjednik, nakon svjedočenja Milana Paunovića, opet  tvrdi da je Paunovićevo svjedočenje došlo iz kuhinje srpske obavještajne službe.

“To što Paunović čita zabilješke koje je konstruisala BIA i što pristaje da bude instrument nalogodavaca iz inostranih tajnih službi koje već decenijama siju zlo po regionu, nije nešto što posebno interesuje Demokratsku partiju socijalista. Takvih epizodista BIA je imala puno u godinama za nama. Ono što, ipak, nećemo dozvoliti je da ovakve predstave, zasnovane na lažima i kafanskim pričama, ostanu bez pravosudnog epiloga”, poručili su u saopštenju iz DPS, najavljujući tužbu.

Duže od deceniju na svjedočenja i pisanja o crnim trojkama vrh DPS-a uzvraća porukom da se radi o iskonstrusanoj aferi iz kuhinje srpske obavještajne službe, ali te tvrdnje  nikada nije ispitalo pravosuđe koje su kontrolisali.

Mediji  povezani sa bivšim režimom, oštro su reagovali nakon  Paunovićevog svjedočenja, s očitom namjerom da ospore njegov kredibilitet.  Uredništvo Televizije E nazvalo  ga je “lažnim svjedokom pravednikom”. U komentaru, urednik te televizije Draško Đuranović Paunovića naziva i glumcem.

“Čekalo se na ovo, čekalo, najavljivalo i pripremalo; jedino se nije znalo ko je glavni glumac… Sad ga znamo: Milan Paunović, nekadašnji šef policije Crne Gore, policijski penzioner koji i nakon penzionisanja radi dvije decenije u policiji, dragovoljno se prijavio za svjedoka.   Ne, ne za svjedoka pokajnika. Već tobože za – svjedoka pravednika”, piše Đuranović, obrazlažući  da Paunović sada navodno lažno svjedoči kako bi zadržao posao koji je godinama ćuteći radio.  Iako je, kako i sam navodi, u penziji.

Milan Paunović  u vrijeme DPS režima nikada nije javno progovorio o zloupotrebama  u bezbjednosnom sektoru. Ali, u   nekoliko navrata smjenjivan je jer nije radio po volji partijskog vrha. Njegovo ime spominje se u aferi S.Č, za koju su Đukanović i vrh DPS-a takođe tvrdili da je iskonstruisana od strane  srpske bezbjednosne službe. Nakon brojnih pokušaja vlasti da sabortira istragu  i zastraši sve njene aktere, Vlada je formirala i specijalnu vladinu komisiju koja je navodno nepristrasno trebala da utvrdi okolnosti i istinu o aferi. U izvještaju te komisije navodi se: “ Ministar policije Andrija Jovićević, sa svojim najbližim saradnicima, davao je podstrek za vođenje ove afere sa motivom koji najviše liči na karijerizam i političke ambicije. Posebnu odlučujuću ulogu imali su Jovićević, Mićo Orlandić, Milan Paunović i Ljiljana Raičević, i dobrim dijelom međunarodni factor”. Paunović je nakon afere S.Č prebačen u graničnu policiju.

Svjedočio je i u slučaju  Deportacija BiH izbjeglica 1992. Potvrdio da je  vidio depešu, odnosno naloge bivšeg ministra policije Pavla Bulatovića o sprovođenju tog zločina.

Draško Đuranović, osporavajući kredibilitet Paunovića, između ostalog tvrdi da je bosanske izbjeglice “crnogorska policija 1992. godine, baš kad je Milan Paunović bio načelnik uprave milicije, deportovala vojsci koljača Radovana Karadžića i Ratka Mladića”.  Izjegavajući pri tom da pomene da je u vrijeme deportacija na čelu vlade u kojoj je ministar bio Pavle Bulatović,  bio Milo Đukanović.

“Paunović se mora zaštititi jer je svojim jučerašnjim iskazom na Anketnom odboru ugrozio svoju bezbjednost”, smatra predsjednik Pokreta za promjene (PzP) Nebojša Medojević. “Sad se spekuliše zašto  Paunović nije ranije izašao u javnost. Pa, čovjek nije imao hrabrosti, vidio je da ima posla sa mafijom. Ima činjenice, podatke i dokaze. Znam  Paunovića odavno, i uvijek su postojale kod njega određene razlike ali nije imao hrabrosti da javno istupi, kao što je to uradio sad. I dobro je što je javno istupio”. .

Po reakcijama bivšeg režima i njima bliskim medijima, očigledna je zabrinutost zbog svjedočenja Milana Paunovića. Crne trojke o kojima je svjedočio u parlamentu nijesu novost za crnogorsku javnost.  Pa ni to da neko za njih optužuje Veljovića. Novina je da se o crnim trojkama prvi put čuje glas visokopozicioniranog policijskog funkcionera. Koji uz to tvrdi  da je Đukanović – sve znao.

 

Paunović o ubistvu Gorana Žugića

Osim o crnim trojkama, Paunović je pred Anketnim odborom svjedočio da je nekadašnji bezbjednosni  vrh sabotirao istragu ubistva Gorana Žugića. Ocijenio je da nije bilo političke volje da se slučaj riješi.

Kazao je da je plan rasvjetljavanja ubistva Žugića dat tada ministru Vukašinu Marašu , koji se nije saglasio sa dijelom planiranih mjera i da SDB nije bila uključena u pomoć u rasvjetljavanju ovog zločina.

“Nijesu dostavili informacije o imenima pet lica koji su koristili mobilne telefone, a imali su intenzivnu komunikaciju u vrijeme ubistva. A svi ti brojevi su se vodili na L.B. svi znate o kome se radi, operativcu Službe državne bezbjednosti. Krajem 2000. uslijedile su smjene, a pretpostavio sam da će se to desiti, posebno nakon sastanaka sa premijerom i predsjednikom. I u tom smislu sam na izlasku sa sastanka, Vuku Boškoviću i Milosavu Sekuloviću, na ćošku zgrade Predsjedništva rekao: “Bila mi je savršeno jasna svrha tog sastanka”. Bio im je cilj da saznaju do čega smo došli. Nakon toga smo posmjenjivani. SDB je preuzeo aktivnosti oko ovog djela. Nije mi poznato da li su nastavljene aktivnosti, imam osjećaj da je predmet arhiviran da vrijeme učini svoje”, kazao je.

“Žugić je bio čovjek od posebnog povjerenja predsjednika Đukanovića. Zbog posla kojim se bavio, organizovanjem i kontrolom transporta cigareta koji je bio državni posao  imao je dosta neprijatelja. Ovaj posao su radili i pojedinci koji su se otrgli kontroli. Uvjeren sam da je jedan od motiva njegova povezanost sa poslom oko cigareta. Ako je Žugić radio, morao je biti obezbijeđen. Ako SDB ne zna ko ga je ubio, onda ne treba ni da postoji. Nije postojalo raspoloženje da se ovo ubistvo rasvijetli.“, ocijenio je Paunović.

Naveo je da je Žugić je bio u lošim relacijama sa pojedinim operativicma državne bezbjednosti. “Rasvjetljavanje ubistva Žugića trebalo je i tražili smo na relaciji narušenih odnosa Žugića sa (Vukašinom, tada šef MUP-a) Marašem i (Darkom-Belim) Raspopovićem. Maraš je stopirao preduzimanje određenih mjera aktivnosti na rasvjetljavanju ovog ubistva”,  tvrdi Paunović.

Punović je govoreći o ubistvu Žugića kazao: “ Svi eksponirani kriminalci bili su saradnici službe. Sva kriminalna grupacija je komentarisala da je ovo ubistvo organizovala služba”.

„Pola godine nakon ubistva nijesam više bio angažovan u CB, podnio sam ostavku.  Nakon mog odlaska ne znam šta je sve preduzeto na rasvjetljavanju. Nakon mene je došao Ilija Asanović, na čelo CB iz SDB-a. Prilikom primopredaje dužnosti zahtijevao sam da im predam šta je sve urađeno, ali za to nije bilo interesovanja od strane Asanovića. On nije htio da preuzme dvije informacije, koje smo prikupili u ovom djelu. Saznanja su za nas bila zabrinjavajuća. U cilju informisanja u CB su došli nenajavljeni, u nedjelju veče, pomoćnici Bošković i Marković i Maraš. Prilikom odlaska, zadnji koji se pozdravio šapatom mi je rekao riječi koje su za mene bile odlučujuće da odem. Odlučio sam da neću biti svjedok tog stanja, to nije moj svijet”, kazao je Paunović.

Paunović je kazao da su u Podgorici, nakon njegovog odlaska,  ubijene četiri osobe.  “Indikativno je da su sva ta lica ubijena oružjem koja su pripadala MUP-u.  U emisiji “Sjenke”, prema izjavi bivšeg načelnika Sekulovića, Mladen Klikovac je ubijen iz oružja koje je pripadalo Belom Raspopoviću. A Baja Sekulić iz oružja koje se može povezati sa generalom Neđom Boškovićem, tada savjetnikom ministra Maraša. U dva navrata o tome smo referisali premijeru. Dva puta smo referisali predsjedniku države i premijera. Tim povodom, Milosav Sekulović i ja smo sačinili dvije informacije – 14. juna 2020. i 15. septembra 2020. proveli tri noći do zore sa analitičarom CB Podgorica, a na osnovu hrpe dokumentacije operativaca.”.

Poslije ubistva Žugića Paunović je, tvrdi, doživio pritiske iz samog vrha policije. „U kancelariju mi je upao Marinko Banović, predstavio se kao pratilac direktora policije i rekao mi da ću nastradati. Poslije toga sam dao ostavku. Nije mi bilo druge.”

Godinama kasnije, 2009, ispričao je, njegov sin bio je fizički napadnut od četvorice ljudi, među kojima su bili Mirko i Marinko Banović, kao i pripadnik SAJ-a. „Zamislite – dvojica koju sam ja lično primio u službu kasnije su pretukla mog sina. Osjetio sam gnijev koji nijesam mogao da opišem. Danima sam razmišljao da napravim neko zlo, ali sam odustao.”

Povodom tvrdnje o napadu na njegovog sina, oglasio se pjevač Bato Vujošević koji je bio u društvu braće Banović kad je napadnut Paunovićev sin. On tvrdi da je to  bila slučajna kafanska čarka.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KAKO DOČEKUJEMO TURISTIČKU SEZONU: Prazne priče kriju praznu kasu

Objavljeno prije

3 sedmice

na

31 Maja, 2025

Objavio:

Država je u prva tri mjeseca ove godine prihodovala 19 miliona manje od plana i skoro tri miliona manje nego u istom periodu prošle godine. Uprkos inflaciji, rastu dijela poreza i akciza, većim zaradama… Nije teško naslutiti zašto iz vlade nerado komentarišu ove podatke. Lakše je obećavati

 

 

Od premijera Milojka Spajića, već tradicionalno, stižu samo dobre vijesti. Preciznije, najave:  “Nakon opsežnih razmatranja kako da pronađemo model kojim bi bili zadovoljni i sindikati i poslodavci, možemo konstatovati da smo blizu rješenja u vezi uvođenja sedmočasovnog radnog vremena”, obavijestio nas je predsjednik Vlade prošle nedjelje. Uz najavu da će ministarka rada i socijalnog staranja Naida Nišić  ove nedjelje započeti razgovore sa predstavnicima sindikata i poslodavaca kako bi “iskristalisali” finalnu verziju najavljene reforme radnog vremena.

Problem je sa premijerovim obećanjima i najavama to što se rijetko ostvaraju. I (skoro) nikad potpuno. Tako je, prema onome što znamo do završetka ovog broja Monitora (četvrtak veče), izostao najavljeni sastanak članova Socijalnog savjeta (Vlada, reprezentativni sindikati i poslodavci). U međuvremenu, iz njihovih reakcija saznajemo da oni o rješenju “koje je blizu” ne znaju ništa više od javnosti. A to je – skoro ništa.

“Vrlo važno je da kažem da mi ne znamo koji model se preferira”, saopštio je  Srđa Keković, generalni sekretar Unije saveza sindikata Crne Gore (USSCG), podsjećajući da ta asocijacija bezmalo dvije decenije zagovara sedmočasovni radni dan i petodnevnu radnu nedjelju. “ Gospodin Spajić i ministarka Nišić su najavili neki model, ali on nije rezultat razgovora s nama…”, kazao je Keković konstatujući da tek treba razgovarati na tu temu.

Još rezervisaniji bili su iz Unije poslodavaca. Po njima, skraćenje radnog vremena treba da bude opcija  a ne nametnuti, obavezujući  model poslovanja. Crnogorska ekonomija već se suočava sa hroničnim nedostatkom radne snage, niskim nivoom produktivnosti i brojnim strukturnim problemima koji ograničavaju njen razvoj, napominju iz UPCG u reagovanju na premijerovu najavu: “U takvom kontekstu, jednostrana i izolovana mjera poput smanjenja broja radnih sati, bez paralelnih aktivnosti usmjerenih ka povećanju produktivnosti, efikasnosti i tehnološke modernizacije poslovnih procesa, imaće suprotne efekte od onih koji se žele postići – pad ekonomske aktivnosti, dodatno finansijsko opterećenje poslodavaca kao i javnih finansija”.

Iako tako izgleda, ideja o zvaničnom skraćenju radnog vremena sa sedam na osam sati dnevno nije od juče. Spajić je  tu temu otvorio prije nešto više od dvije godine, najavljujući je kao dio PES-ovog predizbornog programa. “Evropom sad 2 predlažemo skraćenje punog radnog vremena sa 40 na 35 sati, odnosno na sedmočasovno radno vrijeme”, obećao je aktuelni premijer. U prepoznatljivom stilu, pojasnio je kako će to imati pozitivan uticaj na sve –  zaposlene, poslodavce i državu. “Zato, sat vremena manje je u stvari sat vremena više! Zaustavimo sat! Evropa sad 2”.

Ta i takve poruke pomogle su Spajiću i njegovom PES-u da se nakon prethodnih parlamanetarnih izbora pozicioniraju kao najjača politička grupacija u crnogorskom parlamentu a, naknadno, i u aktuelnoj Vladi. Drugo je pitanje šta je manje a šta više od onoga što je Crnoj Gori donijela primjena (redukovana) programa Evropa Sad 2.

Priča o reformi radnog vremena, mimo znanja vladinih partnera iz Socijalnog savjeta, preklopila sa makar dvije-tri teme o kojima predstavnici izvršnih vlasti govore sa mnogo manje entuzijazma, ili uopšte ne govore. To bi se moglo protumačiti kao još jedno pravljenje magle. S ciljem da se optimističkim najavama prikriju stvarni, aktuelni problemi. I vladina (ne)odgovornost.

Dok premijer priča o skraćenju radnog vremena, turistički radnici imaju sve više problema da obezbijede minimum radne snage za ljetnju turističku sezonu. Koja, zvanično, možda jeste a možda nije počela.

Kalendar kaže da jeste, ali teren to ne prepoznaje. Pošto su pripreme za sve ono što bi trebalo da spremno dočeka turiste u punom jeku. Dok, ponegdje, tek treba da počnu. Bez jasnog plana i cilja.

U crnogorskoj ekonomiji, zbog njene strukture (turizam, trgovina, poljoprivreda), dominira tzv. sezonalnost.  Nije teško zaključiti šta je u ovom trenutku morao biti vladin prioritet: olakšati zakonskom regulativom privrednicima da dođu do neophodnih sezonskih radnika.

Stara je priča da Crnoj Gori treba zakon o stalnim sezonskim radnicima. Tako bi se ovdašnjim poslodavcima omogućilo da, uz finansijsku pomoć države, angažuju i zadrže sezonske radnike. U načelu, Vlada je saglasna sa tim zahtjevima. Zakazala je praksa, odnosno realizacija.

Iz Ministarstva rada i socijalnog staranja prošle jeseni stigla ja najava da će pomenuti zakon biti usvojen u januaru. Početkom godine smo, umjesto prijedloga zakona u parlamentu, dobili najavu javne rasprave o nacrtu istog dokumenta. Uz još jedno obećanje da resorno Ministarstvo “ulaže napore da zakon bude usvojen i spreman za primjenu do turističke sezone 2025. godine, čime će se omogućiti značajna poboljšanja u oblasti sezonskog zapošljavanja.” I ništa. Novi rok nije preciziran.

Konkurencija ne čeka. Zato sezonci, ne samo iz regiona nego i domaći, ljetnji posao sve češće pronalaze u nekoj od okolnih turističkih destinacija. Gdje se često, zbog ponuđenih finansijskih benefita, obavezuju na rad i tokom naredne sezone.

Sezonci su samo vrh ledenog brijega evidentiranih problema ovdašnje turističke ponude. Iako je Crna Gora turistička zemlja, a od turizma zavise i njena ekonomija i javne finansije, danas ne postoji važeća Strategija razvoja turizma, Strateški marketing plan i Strategija razvoja ljudskih resursa u turizmu, predočio je, u razgovoru za Vijesti Ranko Jovović, predsjednik Odbora udruženja turizma i ugostiteljstva u Privrednoj komori.  Kao ilustraciju raskoraka između vlade i privrednika, Jovović kaže kako resorno Ministarstvo piše novi zakon o turizmu i ugostiteljstvu bez uključenja turističke privrede.

“Za elitni turizam nije dovoljno napraviti dobar hotel ili restoran, oni su vezani za sudbinu i kvalitet destinacije“, upozorava Dragan Purko Ivančević, poznati turistički poslenik iz Budve, ističući da nema elitnog turizma dok se ne upristoji putna infrastruktura duž primorja, izgled i čistoća  turističkih mjesta, tretman otpadnih voda i otpada… Umjesto da rješavamo postojeće, kaže Ivančević, mi sebi stvaramo nove probleme: “Zakašnjeli tenderi za upravljanje i korištenje kupališta i svi oni problemi koje sada boluju naše hotelske kompanije a tiču se iznenadnog povećanja PDV-a prošle godine. Taj udarac koji nam je napravila sopstvena Vlada i nečinjenje u svim oblastima koje podrazumijevaju kvaitetnu sezonu, rezultirali su daljim padom prometa u turizmu.”

Dostupni podaci Monstata potvrđuju nastavak prošlogodišnje turističke oseke. U prva tri mjeseca ove godine broj turističkih noćenja u hotelima i individualnom smještaju manji je za 10, dok su ukupni prihodi od turizma manji za 6,4 odsto u odnosu na prošlogodišnje. Kada, praktično, nijesmo imali zimsku turističku sezonu.

Taj manjak se ne dotiče samo turističke privrede. Registrujemo ga, već, i u državnoj ali i u kasama dijela lokalnih samouprava. Posebno kod opština koje su više oslonjene na prihode turističke djelatnosti.

Država je u prva tri mjeseca ove godine prihodovala 19 miliona manje od plana i skoro tri miliona manje nego u istom periodu prošle godine. Uprkos inflaciji, rastu dijela poreza i akciza, većim zaradama… Rashodi su, zato, bili skoro 90 miliona veći u odnosu na 2024. A bili bi još veći da se nije uštedjelo (oko 60 milion) na planiranim izdacima. To će biti nadoknađeno narednih mjeseci ili će neki potrošači ostati bez novca koji im je bio namijenjen ovogodišnjim budžetom.

Nije teško naslutiti zašto iz vlade nerado komentarišu ove podatke. Osim što nas, s vremena na vrijeme, pokušavaju ubijediti da je stvarna slika bolja od zvaničnih (njihovih) podataka. Lakše je obećavati. Manje košta i brže se zaboravlja.

 

Država (ni)je loš poslodavac

Dok obećava buduće benefite svim zaposlenima u Crnoj Gori, Spajićeva Vlada, baš kao i njene prethodnice, pokazuje se kao poslodavac koji ne poštuje preuzete (zakonske) obaveze prema svojim radnicima, nego ih tjera da se na sudu bore za svoja prava. Praveći dodatni trošak sebi i državi.

Prema nedavno objavljenom nalazu Državne revizorske institicije (DRI) u periodu 2020–2023. godine, samo u MUP-u i Ministarstvu odbrane pokrenuto je gotovo šest hiljada sudskih postupaka po osnovu nepoštovanja prava iz radnih odnosa.

“Putem prinudne naplate iz budžeta Ministarstva odbrane je u tom periodu isplaćeno 3,9 miliona, a iz budžeta Ministarstva unutrašnjih poslova čak 11,6 miliona eura za sudske sporove po svim osnovama (radni sporovi, neplaćene fakture, naknade štete i dr.)”, navodi se u Izvještaju DRI uz konstataciju da je MUP izgubio “gotovo sve” radne sporove iz analiziranog perioda.

Izgubljeni  sporovi koštali su državu u istom periodu 53 miliona eura, pokazuju prošlogodišnji podaci Zaštitnika imovinsko-pravnih interesa Crne Gore. Iz te institucije takođe naglašavaju problem radnih sporova države i njenih zaposlenih: “… odliv sa računa budžeta se u najvećem iznosu odnosi na utvrđena potraživanja iz radnog odnosa, koji sporovi su u enormnom porastu, jer je očigledno da se i dalje ne primjenjuju zakonski propisi u obračunu zarada i naknada zarada, što je konstantni i za sada nerješiv problem, iako u tom pravcu ne bi trebalo da bude propusta“.

Slijedilo je podsjećanje budžetskim jedinicama da su “dužne da potraživanja svojih zaposlenih, koja su u skladu zakonom, opštim i granskim kolektivnim ugovorima, te sa dosadašnjom sudskom praksom u predmetima istog činjeničnog i pravnog osnova, obračunaju i isplate na vrijeme i spriječe štetu koju budžet trpi na ime sudskih troškova, kamata i troškova u postupcima izvršenja”.

Proizilazi da je Država, prečesto, loš poslodavac. Tako se, uz nezadovoljstvo zapošljenih u državnoj administraciji i javnim službama, daje loš primjer ostalim poslodavcima i, konačno, stvaraju dodatni a nepotrebni budžetski troškovi. A da niko ne odgovora zbog toga.

Ima, očito je, prostora za reforme i poboljšanje radnih uslova zaposlenih u državnoj službi i bez obećanog skraćenja radnog vremena.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo