Povežite se sa nama

DANAS, SJUTRA

Dug Hajriza Brčvaka

Objavljeno prije

na

Dok je ovo društvo gutala sistemski ustanovljena halapljivost, Hajriz Brčvak je pružao pomoć rukom na kojoj se nalazio utisnut znak ljudskosti – solidarnost. Svako je znao da on ne poklanja da bi mu se vratilo. Nagradu,  koja njemu treba,  odavno je dobio

 

Šta god da bude sa nama, Trinaestojulska nagrada za 2020. godinu biće  obilježena po onome koji je nije dobio. Iz dvorskih odaja, prije odluke žirija,  stizale su dojave kako Hajriz Brčvak ne može biti uvršten na listu kandidata jer ne živi  u Crnoj Gori. Otišao je davno. Njegovo je ime na dugoj listi suvišnih ljudi. Onda je Hajriz Brčvak posvjedočio kako je bilo. Mnogi su ga pozivali  da dostavi uvjerenje o državljanstvu, kako bi njegova nominacija za Trinestojulsku, bila potpuna. Odbio je. Dva su njegova razloga, rekao je: premnogo je nagrađivan,  a nagradu su dobili preči od njega.

Osnovno se zna. Hajriz Brčvak je proljetos, kad je udarila korona, pomogao Crnoj Gori ogromnim novcem. Samo u dva maha, preko 650.000 eura. Pomagao je i prije, pomaže i sada. I Crnoj Gori i svima okolo. Pomagaće dok ga ima. Naravno, nije sve u novcu.  Bilo je režimskih poslovnih partnera, koji su na mig, molbu političkih šefova, izdvajali više novca za nabavku opreme, neki skrivajući imena. Samo, to nije bio dar već investiranje u novi ciklus osvajanja moći. Davali su djelić onoga što su nam uzeli.

Dok je društvo gutala sistemski ustanovljena halapljivost, Hajriz Brčvak je pružao pomoć rukom na kojoj se nalazio utisnut znak ljudskosti – solidarnost. Svako je  znao da on ne poklanja da bi mu se vratilo. Ni da bi se uzvisio nad nama. Zato,  njegova pomoć nas nije vrijeđala,  nego radovala. Nekako se činilo, svi bismo mi tako, kad bi nam se pružila prilika. To, naravno, nije tačno, ali ljudima je potrebna ta varka, uz nju ponekad postaju bolji.

Mnogi od onih koji su djetinjstvo proveli u nemaštini, postali su, ako im se ukaže prilika, nezajažljivi. Mnogi odbačeni, kad pokrenu poslove,  osile, na ljude gledaju kao na sredstva za sticanje kapitala. Mašinu koja ima običaj da jede i spava. Mnogi koji su ostali bez domovine, postali su cinici, uskogrudi skorojevići od kojih se sve drugo i drugačije odbija kao od bandere. Kroz sva ta iskušenja, životni put je  vodio Hajriza Brčvaka. Poslije svakog,  postalo je čvršće ono najplemenitije ljudsko u njemu. Zato kad daruje, to izgleda lako. Svaki čovjek ima volju za moć, pitanje je samo za šta mu ta moć treba. Hajrizu je trebala da bude tu za druge. Da ih svojim darom uznese.

Priča o tome zašto je Hajriz Brčvak, na svoj način, uskratio sebi mogućnost da primi značajno priznanje svoje domovine, zadire u najdublje sfere smisla ljudskog života. Traži nemjerljivo boljeg autora od ovog koji pokušava da je sroči.

Možda može i ovako. Kao priča o jednom Hajrizu i jednom Marku. Dakle, njih dvojica: Hajriz – Hačko Brčvak ponikao u bjelopoljskoj Bistrici, kraj svoje bistre rijeke, i Marko Aurelije Antonije Avgust, starinom iz okoline Kordobe, ono kad je bila rimska provincija.  Kad su stasali, Marko je postao rimski imperator, a naš se Hačko, kao što biva, početkom krvavih devedesetih zaputio u Njemačku. Radio tamo razne, teške poslove da prehrani porodicu, a onda – zaimao.
Kad je naših dana svijet pogodio virus korona, pomoć Hajriza Brčvaka je ganula mnoge. Birali su najljepše riječi zahvalnosti. Hajriz  se javio da otkloni nesporazum. Ne, nije on ništa poklonio, samo je vraćao dug. Kad to Hajriz, onako običan i blag, izgovara, zvuči tako samorazumijevajuće: ,,Čovjek koji stekne imovinu je dužan da dio zarade, podijeli zajednici”. Sa tim se ne trguje, niti se za to traži zahvalnost.

Jasno je: Hajriz je iskren vjernik, kuranske upute o ljudskom dugu prema ljudskom imenu, ugnijezdile su se u njegovo srce.

Nego, dok slušate  Hajriza, možete osjetiti kako se s njegovim glasom prepliće još jedan glas. Iz daljine. Onog Marka, Rimljanina. Vladara i filozofa. Stoika. Veli on: ,,Šta još hoćeš pored toga što si čovjeku učinio dobro djelo? Zar se ne zadovoljavaš time što si postupio u skladu sa svojom prirodom, nego još tražiš nagradu za to? Kao da oko traži nagradu što gleda…”
Hajriz Brčvak je svojim gestovima pomogao  da se prisjetimo – najveći dar dat je svakome od nas; svi možemo podijeliti ono što imamo sa drugim čovjekom. Ne moraš biti bogat. Kad ti svega ponestane  sačuvaj lijepu riječ i samilosno srce.

Marko Aurelije drugo stoljeće, Hajriz Brčvak dvadeset i prvo. Kakva simfonija teče kroz vrijeme. Čuj je. Jesi li ikada čuo ljepšu?

Esad KOČAN

Komentari

DANAS, SJUTRA

Kad prioritet prokišnjava

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ustavni sud je prioritet nad prioritetima, čulo se bezbroj puta od vlasti i opozicije ovog mjeseca. Onda ti nikako nije jasno kako je prioritet blokiran, bez struje i – prokišnjava

 

Ustavni sud.  Nema te političke partije, iz vlasti i opozicije, koja ga nije pomenula makar jednom ove godine. I svi su složni – on je prioritet nad prioritetima.

Predsjednik države Milo Đukanović: „Potrebno je hitno rješavanje krize, Ustavni sud je prvi obavezni korak ka tome“.  Premijer Dritan Abazović:  ,,Fokus naših partnera iz EU i Vlade, a i svih političkih aktera treba da bude isključivo izbor sudija Ustavnog sud”. Aleksa Bečić: ,,Izbor sudija Ustavnog suda ključni korak zakonodavne i izvršne vlasti, kako bi Crna Gora konačno ubrzala proces evropskih integracija”. Raško Konjević: ,,Proces izbora sudija Ustavnog suda pitanje koje urgentno treba riješiti”. I tako redom…

I onda ne bude nikako jasno kako to da je ,,prioritet nad prioritetima” od septembra u blokadi, otkako je u penziju otišao sudija Miodrag Iličković. Ili, kako to da je svaki konkurs za izbor sudija tog suda, kako bi se odblokirao, završio neuspješno, iako od strane poslanika nije bilo primjedbi na račun profesionalnih biografija kandidata.  Ili  kako to da, recimo, niko od onih koji ga smatraju prioritetom, nije primijetio saopštenje koje je ove sedmice javnosti uputio Ustavni sud, u kom se kaže da su – bez struje i grijanja. I da zgrada prokišnjava. „Od 10. januara ove godine, usljed kontakta vode i elektroinstalacija u zgradi je isključena struja (kako bi se prevenirao mogući kratak spoj i izbio požar), nema grijanja i rad Ustavnog suda je u potpunosti onemogućen”. Doduše, šta bi radili i  da ima struje.

Jasno je da izjave tipa  –  „Ustavni sud je prioritet nad prioritetima“ dolaze nakon susreta  sa izaslanicima iz Brisela, koji mjesecima upozoravaju da se Ustavni sud mora odblokirati, i riješiti politička i institucionalan kriza. A koji sada čak i prisustvuju sjednicama tijela uključenih u proces izbora sudija Ustavnog suda. Izgleda da ni oni ne vjeruju pretjerano u evrougodne izjave ovdašnjih političkih predvodnika, koji se tokom sastanaka sa evropskim zvaničnicima, toliko potpuno slažu sa evropskim zahtjevima, da ne znaš koji su naši a koji iz Brisela.  Jasan je i njima uticaj kvinte na ovdašnju političku zbilju. A predizborno je doba. Treba se uklopiti u evropski kroj – proljeće 2023. Oni koji se ne uklapaju u šnit, guslaju stare identitetske teme. To uvijek pomaže.

Jasno je i da političke vođe  neće odblokirati Ustavni sud zbog „zaustavljanja evropskog procesa“, kojim im je zaprijećeno ukoliko to ne ispune. Nije to ni prva prijetnja blokadom, a ne bi bio ni prvi neispunjeni zahtjev Brisela. Ukoliko to učine do 23. januara, kada je Brisel zaprijetio blokadom procesa i kada zasjeda  Savjet za vanjsku politiku Savjeta Evropske unije, koji treba da zaključi da li Crna Gora zaista ide u pravcu koji se od nje očekuje, biće to radi njihovog političkog interesa. Ustavni sud mora potvrditi rezultate izbora. Nekima, doduše,  i nije u interesu da „prioritet nad prioritetima“ to i učini.

Hoćemo li ukoliko se Ustavni sud odblokira dobiti nepristrasan i profesionalan sud, tema je od manje važnosti. Za sad se kandidati izjašnjavaju o nacionalnosti. Ima i obećanja od strane pojedinih kandidata da će se odreći partijske knjižice DPS-a ako budu izabrani. Ekstra.

Jasno je odavno da eurougodne izjave ne pomažu. Da je tako Crna Gora bi pod Đukanovićem odavno postala članica EU, a ne zemlja koja osim Turske najduže pregovara. Jasno je i da evropska podrška ovdašnjim političarima, opet na primjeru Đukanovića, ovu zemlju nije pretvorila u evropsku.

Ključ je u izboru onih klasa koje o Evropi neće govoriti tek kad moraju.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Kalendar s greškom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kao da kod nas nešto nije u redu sa kalendarom. Ovoga januara smo se probudili  u devedesetim koje traju. Izbori će, a šta je politički profitabilnije od raspirivanja nacionalnih pomama

 

Trebalo je da dođe nova 2023. godina. Ali kao da  kod nas nešto nije u redu sa kalendarom. I to ne samo zbog dileme koju je na Badnje veče unio mitropolit CPC-a Mihailo – da li da se Božić  slavi 25. decembra  ili 7. januara –  otvarajući prostor pravoslavnim vjernicima Crne Gore da se još jednom podijele.  Ovoga januara čini se da smo se probudili opet u devedesetim.

Otvoriš oči, kad ono ministri manjinske Vlade Dritana Abazovića, formirane da nas, rekli su,  odvede u Evropu,  Marko Kovač i Aleksandar Damjanović  u Banja Luci kod Miroslava Dodika, na proslavi antiustavnog Dana Republike Srpske. Na kojoj, ko da malo što obilježavajući taj dan krši Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i diskriminiše pripadnike konstitutivnih naroda u BiH, Dodik dodjeli i orden Vladimiru Putinu. Dobro, da, ministar Damjanović tvrdi da je to spin, da orden nije dodijeljen, ali ga je Putin, kaže Dodik, prihvatio.

Kod kuće, umjesto ozbiljnog razgovora o tome šta dvojica ministara Vlade sa evropskom agendom rade na takvoj proslavi, premijer u tehničkom mandatu   Dritan Abazović  se bavi tehnikalijama. Pošto im, kako je objasnio, Vlada nije  formalno aminovala put, ne računa se da su bili.  Plus,  imaju, kaže, pravo na političko mišljenje. Odlično.  Političko mišljenje ministara je po premijeru njihova privatna stvar. Mogu da budu i podržavaoci ratnih politika i zločina, samo dok na sjednici Vlade pričaju o miru. A tako se i Abazoviću  politički najbolje isplati. Relaksirano, pokrije sve.

U pravu je ministar Damjanović kad, osvrći ću se na kritike svog zbog puta u Banja Luku, kaže da se radi o „ političkom pozicioniranju i dnevnopolitičkim temama, gdje se sve političke pozicije ispunjavaju na taj način”.  Tačno, uključujući i njegovu i Kovačevu posjetu Banja Luci. Bliže se izbori. A vječne devedesete politički su još profitabilne. Nažalost.

Zbog toga je  DPS odmah radosno skočio i sasuo paljbu po ministrima, sadašnjim i donedavnim  funkcionerima SNP-a. Podsjedimo SNP je  bio dio jedinstvenog DPS-a koji je devedestih tokom ratova i zločina u BiH kovao borbeno srpstvo i jedinstvo sa  Radovanom Karadžićem i Ratkom Mladićem.  Zahvaljujući ministrima, koji su se radi političkih poena vratili na fabrička podešavanja, prošlost Đukanovićevog DPS-a će se ovog januara dodatno potisnuti u zaborav. Đukanović će se  još jednom zamaskirati plaštom evropejaca. Šta ćeš ljepše pred izbore.

Onda zatvoriš oči i nadaš se da će proći. Otvoriš opet, kad ono gradonačelnici nekoliko crnogorskih gradova iz redova Demokratskog fronta u Beogradu, u tamošnjoj skupštini, podnose raport čija je trobojka u kancelariji starija. Učiteljice, ja sam je prvi okačio. Bravo, pet, sjedi. Doduše, najbolju ocjenu zaslužio je gradonačelnik Nikšića Marko Kovačević, koji je za govornicom srpskog parlamenta saopštio da ,,Srbi u Crnoj Gori imaju poseban sentiment prema Knjaževini i Kraljevini Crnoj Gori, i da su shvatili da današnja Crna Gora nije ta država, već da većinu elemenata koji su im bili značajni iz prošlosti ima Srbija”.  Najradije bi ga čovjek ostavio u prošlosti, ali ne može. Tu je opet DPS, sa partnerima, braniteljima Crne Gore.  Saopštenje na saopštenje. Poen na poen, zahvaljujući Demokratskom frontu.

Zanimljivo je da kalendar ni u ovom slučaju nije bio baš najjasniji. Snimak gradonačelnika DF-a u Beogradu koji smo gledali u januaru datira s početka decembra. Kako je stigao u javnost, ne zna se. Ali će da posluži.

Vrijeme je da građani uhvate korak s vremenom. Ili će ono pogaziti nas.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Nova (ne)normalnost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ulazimo u zonu neproglašenog vanrednog stanja, u kome niko nije siguran da će pravila i propisi uz koja je otišao na počinak važiti sljedećeg jutra

 

Prošlu, 2021. godinu završili smo „trijumfalno“. Tako je, makar, cijenio tadašnji premijer Zdravko Krivokapić. Ubrzo su se pokazale razmjere njegove zablude. Tek što se slegla januarska praznična euforija, potpredsjednik vlade Dritan Abazović najavio je njeno rušenje.

Ekspertsku je zamijenila manjinska vlada. Izabrana krajem aprila, pa „opozvana“ sredinom avgusta, kada je i njoj u parlamentu izglasano nepovjerenje. Od tada, Vlada vlada u tehničkom mandatu.

Sada se premijerskoj fotelji nada Miodrag Lekić, još neformalni mandatar obnovljene većine pobjednika izbora od 30. avgusta 2020. Kako bi formalizovala Lekićev status mandatara, uprkos volji predsjednika države Mila Đukanovića, ta većina je u Skupštini promijenila Zakon o predsjedniku, preuzimajući dio njegovih ustavnih ovlašćenja. Cijena – protesti na ulicama Podgorice i nepovjerenje zapadnih saveznika.

Iz Vašingtona i Brisela najavljuju da će preispitati modele saradnje sa budućom vladom, ukoliko ona bude formirana uz primjenu spornog Zakona. Preciznije – neće je podržati. Paralelno,  DF želi preispitati ustavnost vladinih odluka da se Crna Gora pridruži sankcijama EU prema Rusiji. Abazović je zaboravio sa koliko je žara objašnjavao kako, „zbog stava međunarodnih partnera“, ne može u vladu skupa sa DF-om. Sada, kaže, „nije pretjerano opterećen time“.

Lekić je optimista. „Prvi put formiramo normalnu vladu“. Dakle, „ekspertska“, manjinska, pa „prvi put normalna“. Dvije različite većine i tri vlade za nešto više od dvije godine, a u jednom mandatu aktuelnog skupštinskog saziva. Malo li je?

Samo da ne bude i četvrta, do naredne Nove. Na izbore svakako ne možemo, prije nego u Skupštini izaberu kojeg sudiju Ustavnog suda (uskoro će u penziju i peti) kako bi „oživjeli“ tu instuticiju. U međuvremenu, u  v.d. stanju se našla i Centralna banka, pošto je guverneru Radoju Žugiću jesenas istekao mandat. Za manje od dva mjeseca pred sličnim problemom naći će se i Tužilaštvo. Drugi v.d. mandat Vrhovne državne tužiteljice Maje Jovanović završava se u februaru, parlamentarna većina želi da ona ostane na tom mjestu. Zakon to ne dozvoljava, a nemaju dovoljno glasova da je izaberu za VDT-a u punom mandatu.

Jedino da promijene zakon. Neku noć, skupa sa budžetom, većina je izglasala nove ili izmjenila (i dopunila) desetak zakona koji im omogućavaju da preuzmu vlast u Podgorici bez Ustavnog suda, odnosno, formalnog završetka izbornog procesa, zaposle svoje funkcionere bez potrebnih kvalifikacija (Zakon o javnim nabavkama), sankcionišu one koji nijesu njihovi (Zakon o igrama na sreću), preuzmu vlast u državnim organima i institucijama čije čelnike ne mogu tek tako razriješiti…

Predlozi su u parlament istovareni „na gomilu“, neposredno pred održavanje sjednice. U dnevni red su uvršteni suprotno važećoj proceduri. Usvojeni su bez rasprave u plenumu. Predsjednica parlamenta čitala je njihove nazive i priložene amandmane, dok su poslanici „stare većine“ i Bošnjačke stranke pritiskali dugmiće: za, protiv, uzdržan.

Danijela Đurović je u jednom momentu zaustavila glasanje da priupita može li biti da je amandman o kome glasaju suprotan onome koji su usvojili koji čas ranije. Sve je u redu, konstatovao je predlagač. Potom je poslanik Suljo Mustafić zatražio da mu „neko od predlagača“ izmjena jednog zakona prepriča o čemu se radi, kako bi odlučio kako da glasa. Ne pravimo problem vama i vašim glasačima (pripadnicima manjinskih naroda koji rade u inostranstvu) već DPS-u i nihovim izbornim turistima. Tako je, otprilike, glasilo objašnjenje. I Suljo glasa.

Način na koji se poslanici – nekad DPS većine, a sada nove – obračunavaju sa zakonima koji im se ispriječe na putu ostvarenja njihovih želja, jeste možda nešto najopasnije što se Crnoj Gori desilo nakon osamostaljenja. Svjedočimo brzopoteznom donošenju zakona za jednokratnu upotrebu, bez konsultacija sa drugim državnim organima, stručnom i laičkom javnošću, pri čemu se Ustav i  procedure brutalno gaze. Ulazimo u zonu neproglašenog vanrednog stanja, u kome niko nije siguran da će pravila i propisi uz koja je otišao na počinak važiti kada se probudi.

,,Ustav je najteže zgaziti prvi put“, upozorili su iz CDT-a. Ali, poslanicima se  sviđa moć koja ih je zapala. Sada, bez Ustavnog suda nema nikoga ko bi se instutucionalno mogao suprotstaviti njihovoj volji.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo