Povežite se sa nama

DANAS, SJUTRA

Izbori i zamajavanja

Objavljeno prije

na

Opozicija ide na izbore. Red je da opozicioni lideri preuzmu odgovornost za izbor. Sve ostalo je prevara

 

Prebrinusmo. Opozicione partije idu na izbore, kao što je poranije najavljivao DPS. Sada je jasno da nijedna od njih bojkot kao izbor nije ozbiljno razmatrala. To je pokazala i ona oštra, besmislena razmjena vatre između Demokrata i URE, na koje se računa kao na moguću okosnicu otpora naumu režima da ovo društvo drži u predreferendumskom stanju do kraja vremena. Demokrate su podučavale URU da se obavezno upiše na listu jedinstvene opozicije. Iz URE su edukovali Demokrate da neizostavno uđu u koaliciju sa DF. I jedni drugi su znali da od toga nema posla. Dim je poslužio da Aleksa Bečić i Dritan Abazović lakše oglase svoje pozicije. URA će ići sama, okupljajući krug intelektualaca koji podržavaju njenu platformu obnove društva. Demokrate će sa DEMOS-om i ostalim srodnim grupacijama. Čim je to obavljeno, Abazović i Bečić su, kao da su gledali u graške, poručili kako u opozicionim redovima treba da vlada miroljubivost.

DF koji se prvi izjasnio da izbori po Đukanovićevim pravilima nemaju alternativu, još nije pokazao u kom će poretku izaći na teren. Dugo je važilo da bazu tog saveza čine Nova i PZP. Vidjećemo hoće li PZP uspjeti da zadrži status partnera, ili će preći u nižu zonu. Medojević je zavisnik od Mandićeve vojvodske milosti. Na izbore inokosan više nema kud. DF će, naravno, nastaviti da javno uzdiše za jedinstvenom listom, zaboravljajujući koliko je doprinio opozicionim raskolima.

Svega. Čak i SDP se vodi kao opozicija. Oni su istakli kandidaturu za ulogu Pozitivne, sa minulih izbora. Ovo dok traje kampanja pisaće molbe za povratak u redove režima. Kao vele – ko kuca, otvoriće mu se.

Svi strojevi moći su u rukama DPS-a. Neobuzdani, utrenirani. Ojačani količinom tajnosti, kakva ide uz vanredne prilike. Osiljeni strahom od promjena, koji prati velike nepogode. To znamo: ovaj režim je majstor da krize koje proizvodi obrće u svoju korist. Planetarnu epidemiju na svoju stranu mogu navrnuti i diktatori pripravnici.

Sateliti DPS su pod punim nadzorom. Matematika će odlučiti ko će a ko neće na zajedničku listu. Manjinske partije imaju one beneficirane glasove. Nema šanse da im se oni raspu na štetu DPS-a. Tu se ističe Bošnjačka stranka. Koja, očarana učinkom, funkcioniše kao filijala za udomljavanje kadrova iz njenog djelokruga. I ostali doprinose koliko mogu.

Naravno, DPS, ako osjeti da išta kreće nizbrdo, može lako naći izgovor i odgoditi izbore. Pitaj – NKT.

Na površini, bliješti. Predsjednik je osjetio trenutak da prozbori o fašizmu našeg doba. O Srebrenici. Dok je govorio, Đukanović je povremeno djelovao kao da je progutao isječke govora Slavka Perovića. Onda je podsjećao na Biljanu Plavšić, dok pred sudijama u Hagu, kao pokajnica, deklamuje o zločinima uz koje se kalila RS. Otpor kolosalnoj crnogorskoj službenoj laži, puno je manji 2020, nego što je bio ‘95, kad su ratni drugovi Mila Đukanovića (Momira Bulatovića, Svetozara Marovića) ubijali Srebrenicu. Eto, takvi su nam temlji režimskog antifašizma.

Oglasila se, hajdemo reći, i četvrta grana vlasti. Mitropolit Amfilohije je javio da ne treba glasati za vlast. Vrh DPS-a se zbog toga nije potresao. Njima je važno to što Amfilohije ne podržava bojkot. Ostalo je njihova briga. Prvosvještenik je potom oglasio opozicionim partijama, koje žele njegovu naklonost, da će držati distancu. Osobito oštro je poručio da se ne grabe da upišu sebi učinak protesta povodom Zakona o slobodi vjeroispovijesti. Nije adresirao primaoce, ali ima znakova da se poruci najmanje obradovao Andrija Mandić. Amfilohije se izjasnio i o Trinaestojulskim tekovinama. Tu je potvrdio da je njegov omiljeni antifašista Pavle Đurišić, bradom. Fašizmom koji teče, nije se bavio. Ni pominjao Srebrenicu. To se može smatrati napretkom. On je jedan od tvoraca legende o genocidu u Sreberenici kao o osveti. Malo izdašnijoj.

To je stvarnost Crne Gore u susret izborima. Ostale njene mogućnosti su sistematski zatirane.

Monitor je minulih sedmica objašnjavao zašto je bojkot opljačkanih izbora, najrealniji put do slobodnih izbora. Nije išlo. Opozicioni vrhovi ne čuju ni pozive sa više adresa da zbog masovnog širenja virusa udruženo traže odlaganje izbora. Monitor neće pozivati na bojkot. Ne želimo ni da otežavamo opoziciji, ni da budemo njen izgovor. Ako opozicione partije dobiju izbore u ovim uslovima, zaslužiće orden za neviđenu kreativnu hrabrost. Ako budu poraženi, red je, obaveza je, da njihovi prvi redovi preuzmu odgovornost. Da odbiju izgovore i odu. Ostalo je prevara. Do sada, riječ jednu o odgovornosti za izbor čuli nismo.

Esad KOČAN

Komentari

DANAS, SJUTRA

Dok se slobodi pjeva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ne postoji niti je ikada postojala nekakva dokona sloboda. Sloboda je dok se slobodi pjeva. Zato je u sumrak minulog vijeka rođen Monitor. Čućete nas još

 

Tri broja. Tri mjeseca. Možda godinu i možda čak tri. To se moglo upisati u životne planove. Ali, trideset? Trideset ravnih godina. Kršeći sva pravila na kojima počiva osnivanje medija. Monitor. U zemlji sa šesto hiljada duša. Koja ga nije htjela. Kojoj je bio izlišan i on i oni koji su mu u dugim noćima mržnje i bijesa udahnjivali život. Da svjedoči, opominje i uznemirava. Da bijemo bitke koje u novinarstvu jedino imaju smisla – sa jačima od sebe.

Obično su nam govorili da smo hrabri. Strah i hrabrost imaju neobičan odnos, i čudne veze. Često je porijeklo hrabrosti u strahu. U našem slučaju u strahu da će zavladati zlo, da ćemo, ako pokleknemo, godine i godine trajati kao ljušture koje hodaju. Pristati na to, bila je za nas preteška kazna. Zato Monitor nije projekt, već egzistencijalni refleks, svih koji nisu htjeli i koji neće da budu ljudi mrtve duše.

To osobito važi za Monitorove čitaoce. Oni su čuvali naš stid od straha, u početku tako malobrojni, bili naša inspiracija da ne odustanemo. Jedni drugima smo bili izvor snage. Terapija. Znak da smo živi. Uobičajenim kategorijama, nemoguće je objasniti okle Monitor trideset godina potom. Kao što je nemoguće objasniti sve najvažnije u životu, pa i smisao života.

Znamo da je najteže bilo podnijeti samoću i osjećaj izlišnosti. Ko to može, može sve. Znamo da se sumnje ne treba plašiti. Isprobali smo: sumnja je gnijezdo i nade i vjere.

Godinama su nam, kao crni gavranovi, najavljivali kraj. Naredne sedmice gotov je, govorili su naši prebjezi u režimske redove, koji nikada nisu shvatili u čemu je smisao Monitora. Monitor se iznutra gasio samo onih ne-koliko godina kad je pao u njihove ruke i kad je s vlašću upražnjavao drugarsku kritiku. Nismo ga dali. Onda smo sa ove stranice obećali: trajaćemo makar dan duže nego Đukanovićev režim, koji je sve činio da se u vlastitoj zemlji osjećamo kao u neprijateljskom okruženju. Da se moralo, pisali bismo po zidovima. Odustali ne bi.

Izdržali smo. Ovog ljeta, mimo naših procjena, Đukanović je izgubio izbore, koje je raspisao pa vlastitim pravilima. Nije naš poziv da slavimo pobjednike, niti da oplakujemo ili da progonimo poražene. Naše je da svjedočimo. Kapitalizam nesmjenjive vlasti je jedan od najokrutnijih sistema u ljudskoj istoriji. To je jednopartizam sa fasadom koja ovlaš skriva neobuzdanu pohlepu, grabež malog sloja povlaštenih koji sadistički uživaju u bespomoćnosti većine. To je u svojih trideset godina vladanja Crnom Gorom dokazao i režim Mila Đukanovića.

Smjena takvog režima na izborima, u zemlji u kojoj vlast nikada nije smijenjena na izborima, trenutak je koji zaslužuje da se pamti. Promjene uvijek mogu biti taljiganje po istome, kretanje na bolje ili na gore. Ako budemo krenuli naprijed, vidjeće se po tome što će ići mučno, sa zastojima. Ako se budemo sunovratili, biće veselo – sve će odjekivati od rodoljublja.

Uglavnom, pobjedom dosadašanje opozicije, ulazimo u svijet mogućnosti. To nije malo. O Đukanoviću smo rekli sve što smo imali reći dok je gospodario ovom zemljom. Neka cijena za to je morala biti plaćena. To je normalno. Biti nevina žrtva nasilničkog režima je ponižavajuće. Tražićemo odgovornost. Ali, bićemo protiv hajki prema onima koji su na izborima ostali u manjini. U Monitoru će, kad ne budu imali gdje, imati prostor da kažu svoju verziju. Mnogo puta smo rekli da ćemo braniti pravo na fer suđenja i silnika, ako do njih dođe. Održaćemo i tu riječ.

U fokus dolaze pobjednici. Kritikovati, znači prosijava-ti. Zato kritika ima smisla samo ako je kritika svega postojećeg. Monitor nema dva sita. Ono koje je važilo i važi za Đukanovića, važiće i za nove lidere, i za sve koji imaju društvenu moć u kojim god bili odorama. Bez popusta.

Monitor nikada neće odustati od suočavanja sa prošlošću, kažnjavanja zločinaca, i razobličavanja zločinačkih programa. Ne možemo sve. Ali, mira im nećemo dati, ni dok su živi ni kad umru. Samo se tako može osujetiti trijumfalni povratak prerušene prošlosti u bućnost.

Griješe oni koji samoj smjeni vasti kliču kao već ostvarenoj slobodi. Iz tih redova najlakše će se regrutovati buduće skutonoše budućih vlasti. Ili cinici, bezvoljni unutrašnji emigranti, koji smatraju da ništa nema smisla jer im obećana sloboda nije pala na tjeme.

Ne postoji, niti je ikada postojala, nekava dokona sloboda, koja je obavila poslove pa prilegla. Slo-boda je dok se slobodi pjeva. Zato je onog 19. okto-
bra ‘90, u sumrak vijeka rođen Monitor. Čućete nas još.

Esad KOČAN

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Bez napretka

Objavljeno prije

na

Objavio:

U izvještaju EK opet kritike za nedostatak suštinskih reformi, iz Đukanovićevih usta – nova hvalisanja da smo lider evropejstva u regionu.  Možda bi predsjedniku konačno neko trebao da objasni da lijepe riječi o evropskim vrijednostima – ne pomažu. Nijesu ni njemu da sačuva vlast

 

Gotovo istovremeno, stigli su Izvještaj o napretku za ovu godinu iz Brisela  i predsjednik države Milo Đukanović  iz Njemačke. Sa različitim porukama o napretku. U izvještaju, opet kritike za nedostatak suštinskih reformi, iz Đukanovićevih usta – nova hvalisanja da smo lider evropejstva u regionu.

Đukanović je, kad se vratio kući iz Berlina, posebno istakao razgovor sa predsjednikom Njemačke Frankom Valterom Štajnmajerom. Po Đukanoviću Štajnmajer je bio „prepun priznanja za ulogu koju je Crna Gora igrala, i dalje igra na Zapadnom Balkanu – ulogu promotera evropskih vrijednosti“.  Možda je do prevoda, ali u izvještaju o napretku EK za ovu godinu nema baš puno priznanja za crnogorski evropski put. Naprotiv. Po ko zna koji put se konstatuje da stagniramo kad su u pitanju suštinske reforme. Da i dalje postoji ozbiljan problem sa korupcijom, kriminalom, da su institucije zarobljene… Faktički, odavno nismo  mrdnuli ni metar put Evrope.  Za sve to je zaslužan Đukanovićev DPS.

Zaslužan je i za lošu ocjenu iz slobode medija. Brisel je naznačio da smo na tom polju slabiji nego prošle godine. A mislili smo da ne može gore. Tome su doprinijele ovogodišnje akcije hapšenja od strane Đukanovićevih institucija onih koji bi nešto protiv režima zucnuli na društvenim mrežama. Ali i neka loša zakonska rješenja, poput ukidanja zaštite novinarskim izvorima. I tradicionalno – neriješeni slučajevi napada na novinare. Možda bi predsjedniku neko trebao konačno da objasni da lijepe riječi o evropskim vrijednostima – ne pomažu. Nijesu ni njemu da sačuva vlast. Napokon.

Uz sve, ocjena iz Brisela bila bi i niža, da je Izvještaj stigao koji dan kasnije. Tek što se predsjednik vratio iz srca Evrope, a izvještaj otkucan ležao na stolovima ovdašnje vlasti, Viši sud u Podgorici osudio je novinara Jova Martinovića na godinu dana zatvora. Zbog toga što je radio svoj posao. I uprkos nedostatku dokaza, i brojnim apelima međunarodnih novinarskih udruženja, pa i EK koja je tim povodom  izrazila „zabrinutost zbog mogućnosti  novinara da slobodno obavljaju svoj posao ne strahujući od pravnih posljedica“.  Reporteri bez granica su nakon presude ocijenili –  ﮼Crni dani za slobodu medija u Crnoj Gori“.

Crni su dani i za obrazovanje u Crnoj Gori. Učiteljica Rada opet  je dospjela u novine. Ista ona Rada Višnjić, učiteljica osnovne škole u Baru, koja je disciplinski kažnjena početkom godine, nakon što je djeci zadala da crtaju trobojke. Sa štrumpfovima, doduše. I postarala se da se to njeno vaspitno djelo objelodani. Kazna, očito, nije vaspitno djelovala na učiteljicu. Nije prošla ni godina, evo opet Rade. Ovoga puta  pozvala je djecu da dođu u Hram Svetog Jovana Vladimira na – moleban.

Možda bi i prosvjetnim vlastima trebalo objasniti da nije dovoljno samo da se saopštenjima ograđuju od Rade Višnjić. Učiteljica Rada  je posljedica obrazovnog sistema koji je decenijama pod političkom kontrolom. I društva koje je režim decenijama držao u nacionalnim i vjerskim podjelama.  Pričajući evropski, a zarobljavajući institucije. Koje danas, ne znaju šta će sa Radom. Dok ne dobiju neki mig s visokih adresa. I sama učiteljica se početkom godine pohvalila da je godinama glasala vladajuću partiju, i da ima člansku kartu DPS. Kao krunski dokaz da je „ispravna“. Na kraju, i u prosvjeti su zastave često važnije od znanja. A i DPS ih je mijenjao. Ko će to da isprati.

Priliku da se pokaže imaće nova vlast. Lideri pobjedničkih lista su se sastali sa Đukanovićem, koji po zakonu treba da predloži mandatara. Dani koji dolaze pokazaće hoće li šansa biti iskorišćena. Dio pobjedničkih snaga nastavlja drevni igrokaz o zastavama i molebanima. Lideri DF i dalje uslovljavaju formiranje nove vlade povlačenjem Zakona o slobodi vjeroispovjesti. Nezadovoljni spiskom ministara, koji bi mandatar Zdravko Krivokapić mogao da sastavi. I otvarajući priliku DPS-u da se uključi i pomogne u odugovlačenju formiranja vlade. Jedno im je zajedničko – ljubav prema funkcijama skrivena iza velikih riječi.

Crna Gora čeka. Napredak.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Sastanci

Objavljeno prije

na

Objavio:

Stara vlast preferira restorane, a nova  manastire. Previše  je igrača u sjenci. Zato je važno da se što prije zvanično, transparentno i poštujući ustavne nadležnosti, krene u demontiranje ovog sistema. I iskoristi šansa

 

Čekajući vladu, ne nedostaje „neformalnih sastanaka“.  Stara vlast preferira kafanu, a nova – manastir. Nije problem ako se na neformalnom sastanku popije po koja, proveseli ili ožali, ko šta ima. Tipa, bivši premijer, uz adekvatnu muziku i kapljicu, požali se šefu policije da mu je neudobna  nova opoziciona klupa, ili kako  mu je teško da zamisli život bez majbaha. Nezgodno je kad se na takvim mjestima donose političke odluke.  Ili, kao što je to slučaj sa ovonedjeljnim sastankom bivšeg premijera i policijskih funkcionera, kuju tajni politički planovi – kako upravljati policijom iz sjenke.

Ekipa TV Vijesti nabasala je slučajno ove sedmice na policijsko okupljanje u restoranu u podgoričkom naselju Zagorič. Prvi pogled na snimke tog „koktela“ , kako je skup nazvao šef policije Veselin Veljović,  podsjeća na  žurku kakvog kriminalnog klana. Skupi automobili, skupa odijela i tajnost. A onda vidiš da se to u stvari Vijeće za nacionalnu bezbjednost okupilo u kafani. Krijući. Niko ne nedostaje – bivši premijer Duško Marković, šef Uprave policije Veselin Veljović, ministar policije Mevludin Nuhodžić. Tu su i bivši funkcioner ANB Zoran Lazović, šefovi različitih policijskih odsjeka… Veljović je, nakon što je okupljanje silom prilika postalo javno, objasnio novinarima da se bezbjednosni vrh sastao da proslavi Dan policije. Ostalo je nejasno zašto se nije slavilo formalno, radnim danom, na primjer.  I zašto ne javno, da se svi proveselimo.

TV Vijesti su objavile, pozvajući se na pouzdane izvore, da je u ovom podgoričkom restoranu, Veljović u stvari, tražio od svojih lojalnih kadrova ﮼da ostanu dosljedni državi Crnoj Gori bez obzira na to što se mijenja vlast i još se ne zna ko će biti budući šef policije”. Navodno je rekao: ﮼Situacija je kakva jeste, svi ovdje ste patriote odani državi” . On je od policijskih starješina, kako tvrde izvori TV Vijesti, zahtijevao da ga i nakon odlaska sa funkcije obavještavaju o svemu što se događa u tom resoru. Bezbjednosni sektor, očito je, biće važan i ozbiljan zalogaj za novu vlast, ako istraje u namjeri da transformiše Đukanovićev sistem i oslobodi institucije.

Zato je  važno da se Vlada što prije oformi.  No, koliko je neophodno da na čelu  bezbjednosnih službi više ne budu oni koji se klanjaju Đukanoviću, koji je tu službu kriminalizovao,  toliko je važno i da ih ne zamijene oni koji se klanjaju predsjedniku druge države  Aleksandru Vučiću. Još jednom diktatoru i Đukanovićevom dugogodišnjem partneru.

Upravo su apetiti takvih  kamen spoticanja u pregovorima o novoj Vladi.  I taman pomisliš da je neformalni sastanak pod Ostrogom urodio plodom, ono kad su lideri DF-a u prisustvu više sile, odustali od sabotiranja sopstvenog lidera i Sporazuma koji su potpisale tri pobjedničke koalicije, kad ono Milan Knežević uslovi formiranje Vlade povlačenjem Zakona o slobodi vjeroiposvjesti. Što je, i pravnici kažu – nemoguće. Izgleda da će mitropolit Amfilohije opet morati da osvešta pregovore.  Izgleda i da njegov sastanak u Beogradu sa Vučićem, gdje je, prema beogradskim medijima, tražio da predsjednik Srbije ﮼utiče na svoje saradnike iz DF-a da ne opstruišu dogovor”, nije urodio plodom.

Lider liste Koalicije za budućnost Zdravko Krivokapić, obratio se javnosti saopštivši da pregovori o vladi ne treba da se vode u medijima. Zaboravio je da doda da ne bi trebalo ni da se vode na neformalnim sastancima u manastirima. U pravu je Nebojša Medojević kad danas kaže da crkva mora da se vrati u manastire. Nije mu,međutim, smetalo da još juče ode po blagoslov kod Amfilohija, da bi prekršio Sporazum o budućnosti i izašao na tivatske izbore. I uz blagoslov mitropolita zaigra za Đukanovića. Mitropolit makar trenutno radi u korist  sporazuma koji crnogorskim građanima nudi bolju zemlju.

Previše  je igrača u sjenci. Zato je važno da se što prije zvanično, transparentno i poštujući ustavne nadležnosti, krene u demontiranje ovog sistema. I iskoristi šansa koju je građani zaslužili. I koju su na izborima tražili.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo