Povežite se sa nama

DANAS, SJUTRA

Vlast skuplja od života

Objavljeno prije

na

Vrijeme je da biramo život, da on postane svetinja. A ne monopole svjetovnih i duhovnih vladara. Koji poslije svakog međusobnog sukoba izlaze jači. I nedodirljiviji

 

Možda jednom i bude napisan optimističan novinarski tekst. Danas ne može. Izbori su tu, raspisani, odigraće se, ne samo bez elementarnih uslova da budu fer i demokratski nego u ambijentu još dubljih podjela. Za to su se pobrinuli i vlast, ali i njeni partneri s druge strane. Crkva i Vlada su odigrali još jedne neuspješne pregovore. Predizborna kampanja svela se na „odbranu države” ili „odbranu svetinja”. Dok se, u stvari, brane samo već uspostavljeni monopoli. To je jedina svetinja o kojoj danas brinu i vlastodršci i njihovi strateški partneri. O tome koliko su bitni životi podanika koji treba da sačuvaju te monopole, govori i to da ni smrtonosna epidemija ne može zaustaviti masovna okupljanja. Ni sekularna ni crkvena.

Vlada i Mitropolija saopštile su ove sedmice da dogovora oko Zakona o slobodi vjeroispovjesti nema i neće biti. Stvar se sada, sa spornih više članova Zakona, svela na problem registracije Mitropolije. Vlast tvrdi da Mitrpolija iz nejasnih razloga ne želi da se registruje, i da na taj način ne poštuje ovu državu i njene propise. Mitropolija, sa svoje strane – da će, ako se registruje, njena imovina prije datuma registracije biti upitna. Vlada tvrdi da je registracija obavezna, a Mitropolija da je „dobrovoljna”. Osim što je po ko zna koji put jasno da Crna Gora nije pravna država u kojoj su pravila jasna i važe za sve, te da se o njima ne može pregovarati, očito je još nešto. Da, u stvari, ne pregovaraju ekspertski tim Mitropolije i stručni tim Vlade o Zakonu o slobodi vjeroispovijesti, jer bi se, da je tako, odavno dogovorile. Već da to Đukanović i mitropolit Amfilohije po ko zna koji put odmjeravaju  moć. Preko leđa građana, udaljavajući ovu zemlju od jedinog pravog puta – građanskog, modernog društva jednakih. Jedan bi državu da nastavi da vodi kao privatni posjed u kom životare osiromašeni podanici ogrnuti crnogorskim zastavama, a drugi da nastavi da održava svoje zemaljske i duhovne monopole, negirajući crnogorski identitet, i ne odričući se ratne istorije iz vremena kad su današnji rivali bili saborci.

Opozicija Đukanoviću koji, kao da se ruga, građanima nudi modernu i evropsku Crnu Goru, danas izgleda nekadrija, neorganizovanija i bezidejnija nego na prošlim izborima. Od bojkota su opozicioni lideri odustali lako, kao da ih 30. avgusta čekaju otvorene kapije i DPS na koljenima. Nijesu uspjeli da uobliče minimum zajedničke platforme o tome šta nude građanima u opustošenoj zemlji dan poslije izbora. Ako čudom pobijede.

Crnogorska opozicija ostavlja utisak da je ništa ne može odvratiti od izlaska na Đukanovićeve uslove u kojima je mnogo puta izgubila. Nijednog zajedničkog sastanka nije bilo kako bi opozicioni lideri razgovarali o tome da se izbori makar odlože zbog haranja epidemije. Odgovarati ih od izlaska na izbore po svaku cijenu više nema smisla. Energiju treba preusmjeriti na drugi kolosjek. Tražiti da za svoj izborni učinak podnesu račun. Ako Đukanović odnese pobjedu i na ovim izborima, vrijeme je i da opozicioni lideri podnesu ostavke zbog još jednog poraza. To treba biti ustanovljeno pravilo igre. Društvo mora ustanoviti minimalni ceh optimističkog ulaska u izbornu trku bez osnovnih preduslova. Potpis sa ostavkama, koje će se u slučaju poraza aktivirati 31. avgusta, bio bi znak potrebe za samopoštovanjem. I opozcionih lidera i njihovih birača. Bila bi to poruka opozicionih partija da imaju svijest o odgovornosti za  nepoštovanje ugovora sa građanima o neizlasku na izbore po pravilima i notama koje propisuje režim. To bi značilo da je od sporazuma o budućnosti i od onih veličanstvenih protesta ostalo bar nešto živo.

I građani polažu test odgovornosti za svoju sudbinu. Vrijeme je da „obični ljudi” nametnu svoje teme. Da se umreže. Da svoje sudbine uvrste u dnevni red društvenih zbivanja. Da postanu novinarske priče.  Da sudbina profesorice Jadranke Milošević, koja je bila spremna da zbog filozofske olimpijade izgubi i život, ionako izgubljen u ovoj zemlji poniženih, podstakne raspravu u društvu o tome šta želimo i šta su nam prioriteti. Ne čekajući da sve naše male ljudske priče u svoje planove uvrste predstavnici političke klase. Ova kriza mora probuditi najranjivije, da se oglase. Vrijeme je biramo život. Da on postane svetinja.

Iskustvo imamo. Svrstavajući se, kao pokorno stado, ojačavamo  monopole svjetovnih i duhovnih poglavara. Koji poslije svakog međusobnog sukoba izlaze jači. I nedodirljiviji.

Milena PEROVIĆ

Komentari

DANAS, SJUTRA

Sistem i nasilje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Potpuna istraga posljednjeg slučaja nasilja nad maloljetnikom, tek je jedan korak koji sistem mora preduzeti kako bi pokazao da je nasilje nedozvoljeno. Paralelno, nadležni moraju pokazati da sistem neće više štititi nasilnike u svojim redovima.  A oni su i dalje – tu

 

: Trojici mladih nasilnika, koji su nedavno pretukli maloljetnika u centru Podgorice, samo zbog toga što je nosio majicu koja im se nije dopala, određen je pritvor. To su saopštili nadležni, uz uvjeravanje da se sistem sa nasiljem nosi kako treba.

Teško je povjerovati da je tako, imajući u vidu  činjenicu da je jedan  od mladića kojima je određen pritvor, u februaru ove godine takođe pretukao petnaestogodišnjaka. Snimak tog nasilja objavljen je u medijima, uz informaciju da je mladić nasilnik  sin policijskog inspektora. Samo mjesec dana kasnije ponovio je nasilje, očito bez straha od sistema.

Ni to nije prvi put. Ovih dana u medijima je objavljen  još jedan snimak nasilja nad maloljetnikom. Incident se dogodio prije godinu dana u dvorištu jedne podgoričke osnovne škole.  Na snimku se vidi kako trojica mladića brutalno tuku maloljetnika. Ispostavilo se da su među nasilnicima, dvojica onih koji su u centru Podgorice ovih dana pretukli maloljetnika. Istovremeno, obojica su sinovi policijskih inspektora. Po hapšenju nije im određeno zadržavanje, zbog čega je reagovala javnost i civilne organizacije. Tek potom im je određen pritvor od 30 dana.

Akcija za ljudska prava i Udruženje roditelji  pozvali su nadležne da ispitaju slučaj i da li je bilo pritiska na tužilaštvo. „Imajući u vidu informaciju iz medija da su roditelji dvojice osumnjičenih za nasilničko ponašanje dugogodišnji službenici Uprave policije, tražimo da se ispita da li je nadležni tužilac bio pod pritiskom da osumnjičenog za teško nasilje ne zadrži 72 časa, kao što je u sličnim slučajevima uobičajeno”, saopštili su. „Imajući u vidu nedjelotvorne istrage policijske torture i blagonaklonost sistema prema nasilnicima, neophodno je pod lupom držati i ovaj slučaj, ne dopustiti da se zataška i da se dalje ugrozi bezbjednost još nekog djeteta”.

Ne osjećaju se samo maloljetni nasilnici sigurno u ovdašnjem sistemu. Gotovo istovremeno dok se u javnosti raspravljalo o ovim slučajevima nasilja, u više televizijskih emisija o bezbjednosti sudova u ime Uprave policije govorio je Nemanja Vujošević, kriminalistički inspektor optužen da je učestvovao u brutalnoj torturi prije dvije godine. I zbog toga je reagovala Akcija za ljudska prava, uputivši pismo ministru policije Filipu Adžiću i direktoru Uprave policije Zoranu Brđaninu.

Direktorica HRA Tea Gorjanc Prelević je  ukazala da je to što se ,,Vujošević, a vjerovatno i drugi optuženi, čak 10 mjeseci nakon pokretanja krivičnog postupka zbog krivičnog djela učinjenog na radu ili u vezi sa radom i dalje nalaze u službi, predstavlja direktno kršenje Zakona o unutrašnjim poslovima Crne Gore i međunarodnih standarda zabrane torture”.

Potpuna i nepristrasna istraga posljednjeg slučaja nasilja nad maloljetnikom, tek je jedan korak koji sistem mora preduzeti kako bi pokazao da je nasilje nedozvoljeno. Paralelno, nadležni moraju pokazati da sistem neće štititi nasilnike u svojim redovima kao do sada. Još ne znamo ko je tukao Mija Martinovića, i ostale tokom protesta 2016. godine. Ne znamo ko je brutalno zlostavljao Jovana Grujičića prije dvije godine pokušavajući da mu iznudi iskaz u slučaju Grand. Ti ljudi su i dalje u službi. Zaštićeni nasilnici koji našu djecu treba da  čuvaju od nasilja.

Ne ide.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Ko će to da plati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Oporezivanje onih od kojih se još nešto može uzeti djelovalo bi pravednije i, vjerovatno, bilo efikasnije da se Vlada potrudila da uradi nešto konkretno oko suzbijanja sive ekonomije i smanjenja vlastitih troškova. Ili da je, makar, našla za shodno da o svom naumu obavijesti one od kojih planira uzeti još novca

 

Ne treba biti vidovit da bi sa sigurnošću predvidjeli kako se u Crnoj Gori ne može računati na političku, pravnu, ekonomsku ili neku sličnu vrstu predvidivosti.

Kad se povećaju zarade u javnom zdravstvu – produže se termini zakazivanja i redovi pacijenata koji čekaju na zdravstvene usluge. Država izmiri dugove Fonda za zdravstvo – poveća se broj lijekova koji nedostaju u bolnicama i apotekama. Kad pada snijeg na sjeveru, djeca ne idu u školu (Pljevlja). Kiše na jugu povod je da nema vode za piće (Podgorica). Spremamo se za predsjedničke, a glasanje na lokalnim izborima u Šavniku još nije završeno. Ulazimo u treću godinu javne polemike o navodno nezakonitom državnom zaduženju s kraja 2020, a nadležni još ćute. Premijer objašnjava kako nam nikada nije bilo bolje, dok njegova vlada priprema naplatu kriznog poreza. Retroaktivno.

„Nema namjere za povećanje postojećih poreskih opterećenja, ali ima za intenziviranje saradnje i otvoreniji dijalog između Vlade i poslovne zajednice”, poručio je prošlog ljeta ministar finansija Aleksandar Damjanović. Novo, značajno povećanje zarada u javnom sektoru izgledalo je kao signal da su državne finansije „pod kontrolom”, i pored potrebe za novim zaduženjima. A da privreda, tzv. realni sektor koji dominantno puni državnu kasu, može da se posveti svom razvoju/opstanku.

Onda je, krajem februara, Vlada na javnu raspravu stavila nacrt zakona o solidarnom doprinosu koji predviđa da sve kompanije sa godišnjim prometom (prometom a ne profitom) većim od pet miliona ove i naredne godine plaćaju porez na ekstraprofit, u iznosu trećine dobiti koja je veća od četvorogodišnjeg prosjeka uvećanog za 20 odsto. Ovdašnje kompanije sada plaćaju porez na dobit od devet do 15 odsto.  Prema prvim nezvaničnim računicama, oko 300 preduzeća bi se moglo naći na popisu obveznika novog poreza.

Iz Vlade se baš i nijesu potrudili da ponude detaljnije podatke i tako podstaknu najavljenu javnu raspravu koja će se, vjerovatno slučajno, poklopiti sa kampanjom za predsjedničke izbore (izbori su 19. a rasprava završava 20. marta). Tako iz saopštenja Ministarstva finansija saznajemo da su, „i pored negativnih uslova poslovanja” prošle godine u Crnoj Gori „neki” privredni subjekti uvećali dobit, a da je rast profita primjetan „kod različitih djelatnosti”. Zato su u Vladi došli na ideju da kompanije „koje su tokom ekonomske krize stekle dodatnu dobit, zahvaljujući Vladinim mjerama u vidu brojnih podsticaja, sada pokažu solidarnost i da bi se teret krize ravnomjerno rasporedio i omogućilo Vladi da kreira nove pakete pomoći građanima”. Računica o iznosu koji bi državna kasa mogla prihodovati po osnovu novog poreza nije nam prezentovana. Pa nagađamo da li je napravljena.

Nema sumnje da bi oporezivanje onih od kojih se još nešto može uzeti djelovalo pravednije i, vjerovatno, bilo efikasnije da se Vlada potrudila da uradi nešto konkretno oko suzbijanja sive ekonomije i smanjenja vlastitih troškova. Ili da je, makar, našla za shodno da o svom naumu obavijesti one od kojih planira uzeti još novca. Nakon što je pred njih, podizanjem zarada u javnom sektoru, postavila još jedan ozbiljan poslovni izazov. I po cijenu da i taj trošak, u konačnom, obveznici novog poreza prebace na račun svojih potrošača (tu su banke, telekomunikacione kompanije, trgovački lanci i veledistributeri, energetski sektor…).

Tek čekamo odgovor privrede na najavu novog oporezivanja onih koji, u postojećim uslovima, ostvaruju profit. Da to nije lako svjedoči skoro 20.000 preduzeća koja su u blokadi, sa dugom od približno milijardu eura. Radnicima, državi i poslovnim partnerima. Od kojih će se makar neki naći na popisu obveznika solidarnog doprinosa.

Za sada, stigla je reakcija Američke privredne komore u Crnoj Gori. „Vanredni porez predstavlja nedopustivo opterećenje i svojevrsno kažnjavanje uspješnih”, poručili su. „Opravdano se nameće zaključak da se nedovoljno vodi računa o dalekosežnim posljedicama za poslovnu zajednicu i ekonomiju uopšte, a nametanje novih izdataka samo sankcioniše uspješne kompanije koje regularno vode tržišnu utakmicu”.

Očekujemo izjašnjenje privrednika „sa prve linije fronta”. Dok njihovi radnici strahuju da bi mogli postati uzgredna šteta solidarnog doprinosa.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Čudo neviđeno

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na pismo Zdravka Krivokapića, da odlazi iz politike,  javnost nije baš burno reagovala.  Zamislite da nam oproštajno pismo napiše  predsjednik Đukanović. Uh. Ili da je  Krivokapić ovo pismo napisao dok je bio premijer

 

Bivši premijer Zdravko Krivokapić obavijestio je ove sedmice javnost da se povlači iz politike i vraća profesuri. Krivokapić je nedavno najavio osnivanje Demohrišćanske stranke, skupa sa Dejanom Vukšićem, direktorom ANB-a u vrijeme njegove Vlade.  Sada, međutim kaže da se povlači „jer u crnogorskoj politici preovlađuju laž i interesne sfere“. Dodatno, kazao je, nije međunarodno podoban jer „nije čovjek na koga se može uticati“.

U otvorenom pismu, Krivokapić je javnost podsjetio da su se  u njegovo doba  desile neke krucijalne promjene:  „Crkva je zakonski zaštićena, životni standard podignut na mnogo veći nivo…“. Zaboravio je samo da doda da se u njegovo doba partijska pripadnost DPS-u, kao ulaznica u državnu upravu, zamijenila pripadnošću Crkvi, tačnije Srpskoj pravoslavnoj crkvi, zbog čega u stvari i nije bilo krucijalnih promjena poslije avgusta 2020. No dobro sad.

Na Krivokapićevo pismo, javnost nije baš burno reagovala. Gotovo i da nije uopšte. Možda i zbog toga što se ovdje odlazi iz politike, ali ne sa funkcije. E to bi već bila vijest. Čudo neviđeno. Zamislite da nam  predsjednik Đukanović napiše takvo pismo. Uh. Ili da je recimo Krivokapić ovakvo pismo napisao dok je bio premijer. Tada je međutim govorio „neću napustiti funkciju dok me ne smijene“.  Nepisano pravilo crnogorskih vladara. Ostaju do zadnje.  A šta će, uvijek ima još nešto važno za zemlju da se uradi.

Premijer Abazović, recimo, mjesecima nakon što mu je oborena Vlada,   ima još brdo posla da uradi. Ne patiše. Borba protiv mafije, građevinske, šumarske, pa raznorazna vraćanja državnih kompanija u ruke naroda, svemirski program Crne Gore, popis… Ma idi. Doduše,  moguće da je smetnuo s uma da se u godini popisa ne mogu održati vanredni parlamentarni izbori, nakon kojih bi valjda konačno dobili vladu u punom mandatu.  No dobro, Abazović  se svakako ponaša kao da je premijer u punom mandatu. Niko ne može ni da primijeti da imamo tehničku Vladu.

Đukanović se još ne oglašava.  Njegovi javljaju da ćemo do ponedeljka saznati hoće li se on ili Ivan Vuković kandidovati za predsjednika Crne Gore. Vagaju. Nije lako.

A i gdje bi Đukanović nakon funkcije. U profesuru ne  može. A ni natrag u pripravnike. Dobro,  ima on neke of-šor silne firme po inostranstvu, ali i sam se skoro požali, da ne rade. Centa preko njih prenio nije.  Bog sami zna kako je dospio na onu Forbsovu listu najbogatijih vladara svijeta. A onda, opet, i sam zna, koliko mu je valjao imunitet državničke funkcije, u vrijeme međunarodne istrage šverca cigara.  A istraga ne fali.

A opet, ne bi valjalo da posle avgusta, izgubi i ove izbore. Kakve su mu šanse, znaćemo u ponedeljak. Čekamo pismo.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo