Povežite se sa nama

INTERVJU

SLAĐANA LUČIĆ, NOVINARKA I REDITELJKA: Uspjeti da budeš srećan i svoj

Objavljeno prije

na

Nudžejma je pokazala tu zaraznu tvrdoglavost, ustrajnost, optimizam, unatoč brojnim preprekama i neslaganju dijela okoline, ali i sposobnost motivacije drugih na promjenu,

 

Kuća Male Zvijezde dokumentarni je prvijenac novinarke, urednice i rediteljke Slađane Lučić, u produkciji zagrebačke produkcijske kuće Wolfgang&Dolly, koji je prikazan na 11. UnderhillFestu, međunarodnom festivalu dugometražnog dokumentarnog filma u Podgorici.

Film prati život Nudžejme Softić, koja je sa 28 godina prvi put obula patike za trčanje, a do 30. od neplivačice postala prva Evropljanka koja se na triatlonu Ironman takmiči noseći hidžab. Ali – to je priča o ličnom i profesionalnom putovanju mlade žene koja postaje pokretačka sila društvenih promjena u svojoj zajednici.

Slađana Lučić je novinarka s 20 godina iskustva. Tokom studija u Osijeku pisala je za Glas Slavonije i Jutarnji list. Radila je i na lokalnoj TV stanici. Ubrzo se priklonila televizijskom mediju i počela da radi za HRT, a kasnije i kao reporterka i urednica za RTL News. Posljednjih šest godina živi u Sarajevu i radi kao urednica vijesti za Al Jazeeru Balkans. Izvještavala je s mnogih događanja u regiji i svijetu, bila mentor mladim novinarima i vodila medijske radionice za različita nevladina udruženja.

MONITOR: Podgorička publika je gledala priču o ženi koja je dokazala da je moguće pobijediti vlastite strahove i predrasude. Zanima me kako ste upoznali Nudžejmu Softić i odlučili da snimite film?

LUČIĆ: Upoznale smo se u redakciji Al Jazeere Balkans po mom dolasku u Sarajevo iz Zagreba. Bila je tu uobičajena svakodnevna komunikacija o jeziku i novinarskim televizijskim tekstovima urednice i lektorice bez druženja izvan posla. Sve je promijenila jedna posve obična odluka o upisu u lokalnu školu trčanja. Ta, ni po čemu posebna informacija donijela je sve razloge za snimanje filma o Nudžejmi. Nakon samo nekoliko mjeseci ona je odlučila, iako se nikada nije bavila sportom, da istrči prvo polumaraton pa maraton i zatim krene u triatlonske vode, a da nije znala plivati. Osobne transformacije pojedinaca mene su oduvijek zanimale, iznimno su snažne i autentične, otkrivaju što možemo, bilo tko od nas. Nudžejma je pokazala tu zaraznu tvrdoglavost, ustrajnost, optimizam, unatoč brojnim preprekama i neslaganju dijela okoline, ali i sposobnost motivacije drugih na promjenu, a što je osobina rijetkih. Potaknula je tako i mene da snimim svoj prvi dokumentarni film upravo o njoj.

MONITOR: Film prati Nudžejmine sportske poduhvate, ali i njen odnos s okolinom koja je često gruba i ne prihvata tuđe želje, potrebu da budeš ono što hoćeš. Kako ste pridobili njeno povjerenje, ali i ljudi koji su bili uključeni u stvaranju filma, u probijanju sopstvenih granica?

LUČIĆ: Nas je povezao nepopravljivi optimizam i zajednička crta otvorenog, bezuvjetnog davanja povjerenja „na kredit“ kojeg nismo iznevjerile na dugom putu snimanja filma. Nismo postale najbolje prijateljice koje se čuju i razgovaraju svaki dan, ali izgrađeno povjerenje i međusobno poštovanje nikada nije narušeno, vjerujem da su to osjetili i ljudi iz njenog okruženja.

MONITOR: S obzirom na to da ste novinarka, koliko ste imali usnimljenog materijala i da li je bilo teško, kad je film montiran, da se odreknete mnogih zabilježenih trenutaka?

LUČIĆ: Novinarsko iskustvo mi je i pomoglo i odmoglo. U procesu pripreme, snimanja i pregleda materijala ono je bilo od presudne važnosti. Međutim, u trenutku kada sam ušla u montažu sa Anom Štulinom dogodilo se upravo suprotno. Uvjerena da znam kako će izgledati film i da ću sve završiti u najviše mjesec dana, došao je trenutak potpune izgubljenosti u materijalu, scenama, što je važno, nevažno, vide li i drugi ljudi ono što želim prenijeti, imam li uopće film. Sada se sa osmijehom toga prisjećam, a tada sam u trenutku spoznaje vlastitog neznanja, ali i nepoznavanja procesa sjedeći sa montažerkom Anom i producenticom Tamarom Babun neutješno priznala da ne znam kako dalje. Ono što je uslijedilo je smijeh i rečenica kako su čekale na moje priznanje te da je to sastavni dio procesa i da tek sad možemo početi slagati kokice i scene filma. Naravno da su mnogi zabilježeni trenuci ostali samo u računalu, ali ono što smo htjeli prenijeti i ispričati svi zajedno – od snimatelja Vjerana Hrpke koji je dolazio iz Hrvatske na snimanja, druge kamere Mirsada Hodžića, tonskog snimatelja Almira Kozića, Tamare i Ane – to smo i uspjeli.

MONITOR: Kad ste već pomenuli, kažite mi koliko vremena ste proveli u istraživanju i pripremi za film i da li ste imali scenario?

LUČIĆ: Kako je Nudžejma u trenutku odluke o snimanju filma već krenula sa pripremama za triatlon, tako smo i mi odmah okupili malu filmsku ekipu i krenuli s njom u neizvjesnost. Složila sam naravno prvi, zatim drugi, treći i tko zna koliko na kraju scenarija. Dokumentarizam se tu značajno razlikuje od igranog filma. Nudžejma je stvarni, a ne izmišljeni lik i kako se njezin životni put mijenjao tako se mijenjao i scenarij.

MONITOR: Koliko se na kraju film razlikuje od one početne ideje, koliko se scenario mijenjao?

LUČIĆ: Kao život, otišao je u potpuno drugom pravcu. Dobio je toliko dodatnih slojeva o kojima na početku nismo ni razmišljali, niti smo ih mogli predvidjeti.

MONITOR: Kako je Nudžejma reagovala kad je pogledala film? Šta je danas s njom?

LUČIĆ: Bilo je tu svega, suza, smijeha, duhovitih komentara na vlastiti račun, ali i zadovoljstva ostvarenim. Film je pogledala zajedno s nama prije prve službene projekcije na Sarajevo Film Festivalu. Nudžejma upravo planira odlazak na jednogodišnju stipendiju u Veliku Britaniju. I dalje neumorno potiče druge na ostvarenje snova, pomaže im da savladaju vlastite strahove, priča im o osobnom iskustvu, otkriva što sve mogu biti. Njeno sve brojnije udruženje rekreativnih trkača „Trčanje i to“ (TiTo) možete uvijek prepoznati na glavnom sarajevskom šetalištu. Planiraju neke nove utrke, druženja i naravno putovanja čim to epidemiološka situacija dopusti.

MONITOR: Kako publika reaguje na film? Pokazuje li i ona neke predrasude?

LUČIĆ: Publika u Podgorici, Skoplju, Sarajevu, Kanadi ili primjerice Luksemburgu imala je iste pozitivne reakcije. Nismo se do sada susreli sa predrasudama. Meni je posebno drago što Nudžejmu na kraju filma gledatelji više ne doživljavaju i ne vide kao pokrivenu ženu koja nosi hidžab nego kao osobu koja je uspjela u onome što svi želimo – da budemo sretni i svoji.

Miroslav MINIĆ

FOTO: Aida REDŽEPAGIĆ

Komentari

INTERVJU

FLORIJAN BIBER, PROFESOR UNIVERZITETA U GRACU: Đukanović bi mogao postati žrtva sopstevnog sistema

Objavljeno prije

na

Objavio:

Podrška vladama u ovom regionu, stabilokratama, rijetko kada je entuzijastična i bezuslovna. Iako se lideri kao Đukanović i Vučić trude da sebe učine neophodnim partnerima, podrška koju su možda uživali, tokom godina se hladila

 

MONITOR: Glavna svjetska tema je i pandemija Kovid-19. Hoće li ovo teško zajedničko iskustvo, približiti  zemlje ili će ih još više udaljiti i okrenuti, prije svega, bogatije EU države sopstvenim interesima?

BIBER: Iako su građani nekih članica EU, posebno Italijani, razumljivo je više razočarani u EU nego što su to bili pre Kovida-19, uopšteno posmatrajući, izgleda da ljudi nisu izgubili poverenje u EU. Međutim, mnogo je važnija činjenica da, kada su ljudi razočarani u EU ili kritični prema njoj, to nije zato što ona radi suviše toga ili što postaje suviše moćna, već zato što je ono što preduzima suviše malo. Kao posledica, tu su dve stvari: zahtev za više saradnje i očekivanje da će samo međunacionalna saradnja moći da odgovori na izazove. Mi živimo u ironičnom trenutku u kojem je vođstvo EU bojažljivo i neodlučno da bliže integriše i ojača EU, dok građani, čini se, daju tome mnogo veću podršku. Pre pandemije, poverenje kao i nivo identifikacije sa EU, porasli su među građanima. Važno je i to što su  prvi put, privilegovani građani EU mogli da osete kako izgleda kada su granice zatvorene. Doživljena izolacija i ograničeno kretanje pokazali su očiglednijom važnost otvorenosti evropskih granica. Nisam primetio da su lideri EU to preveli u više saradnje, a mnoge vlade su pokazale veoma uskogrud refleks. To će otežati sprovođenje u realnost težnje za većom integracijom. U zavisnosti od trajanja i jačine krize biće i ekonomske posledice koje često osnažuju izolacionističke i ultra desne snage, kao što smo videli u godinama posle globalne ekonomske krize.

MONITOR: Izbori u Evropi održavani su, od marta,  bez većeg odlaganja.  Da li su borba državnih institucija i vođstvo lidera kroz izazov epidemije, u zemljama gde su se izbori dogodili,  uticali na rezultate?

BIBER: Pandemija je, i u demokratijama i u diktaturama stavila na test odnos između građana i države i pokazala sve ,,različite nijanse sive” između njih u upravljanju krizom. Ako su vlade krizom dobro upravljale, dogodio se rast poverenja. Na primer u Nemačkoj, Angela Merkel uživa visok stepen poverenja, uprkos tome što je toliko dugo na vlasti. To je naravno i podrška stabilnosti u nesigurnim vremenima. U Belorusiji brojnost protesta i jasna podrša opoziciji takođe su bili produkt Kovida-19. Naravno, to nije bio uzrok ali jeste okidač. Lukašenko je umanjivao opasnost od epidemije i izjavljivao da se bolest može lečiti votkom, odbijajući građane i podrivajući njihovo poverenje. Protesti u Srbiji posle izbora pokazali su slično nepoverenje, čak iako je njihov intenzitet bio mnogo manji.

Nastasja RADOVIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 23. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, DIREKTOR MEDIA CENTRA: Očekivanja građana velika

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nova vlast neće imati priliku da se uči svom poslu jer su očekivanja građana velika i biće mnogo manje strpljenja za greške. Ako ne budu poštovali Ustav i zakone, treba ih odmah mijenjati

 

MONITOR: Ove sedmice održana je prva sjednica parlamenta, nakon konstitutivne Skupštine. Iz redova Liberalne partije i Demokratske partije socijalista čuli su se stavovi da je „država u opasnosti“. Je li država u opasnosti danas i od čega?

ĐUROVIĆ: DPS nastavlja sa retorikom iz predizborne kampanje da je država u opasnosti nasuprot izjavama njihovog predsjednika Mila Đukanovića, ponovljenim u više navrata nakon 30. avgusta, da se na ovim izborima nije odlučivalo o državi. Država nije u opasnosti zbog  puke i prijeko potrebne promjene vlasti. DPS i  Đukanović su najveći krivci što se u Crnoj Gori nisu u 30 godina razvile profesionalne institucije koje jedino mogu garantovati stabilan razvoj države.  DPS je zarobio  državu i  ta  struktura  je najviše ugrožavala Crnu Goru. Nova vlast na djelu treba da pokaže da li je odgovorna prema svim građanima, uključujući i one koji nisu glasali za partije na vlasti, a to znači i poštovanje Ustava koji je jasno odredio karakter Crne Gore u smislu njenog državnog uređenja, organizacije vlasti, građanskih prava i sloboda.  Nova vlast je potpisla sporazum kojim se iskazuje opredijeljenost da se poštuje Ustav i spoljopolitički prioriteti i treba im dati priliku da dokažu svoje opredjeljenje. DPS je na djelu pokazao da ne poštuje Ustav i zakone koje je sam donosio: 1) zakonodavnu vlast (Skupštinu) oslobodio je kontrole sudske vlasti i narušio, suprotno Ustavu, ravnopravnost tri grane vlasti; 2) DPS je nagradio sudsku vlast trećim i sedmim mandatima, stanovima i drugim privilegijama; 3) pred zakonom nisu svi bili jednaki jer zakoni nisu važili za DPS članove i pristalice; 4) izbori, suprtono Ustavu, nisu bili slobodni… Ako ne budu poštovali Ustav i zakone, novu vlast treba odmah mijenjati.

MONITOR: Kako vidite proces formiranja nove vlade?

ĐUROVIĆ: Proces formiranja nove vlade odvija se u širokom krugu političkih aktera, sastavnih djelova pobjedničkih koalicija, koji imaju različite vrijednosti, interese  i shvatanje politike. Neće biti lako pomiriti sve te razlike i pristupe. Partije koje čine novu vlast su nakon izbora nastavile sa međusobnim optužbama i uvredama, koje su dva-tri mjeseca prije izbora uspjele da ostave po strani. I pozicija mandatara je u jednom trenutku dovedena u pitanje i to od članica koalicije na čijem je čelu bio  Zdravko Krivokapić. Proces formiranja nove vlade dijelom je posljedica nedostatka iskrene predizborne komunikacije i dogovora partija koje čine sadašnju vlast. Prije 30. avgusta je bilo potrebno dogovoriti i potpisati osnovne principe na kojima treba da se formira nova vlada u slučaju pobjede tadašnje opoziije na izborima. Javnosti nije poznato da  li je bilo pokušaja postizanja takvih dogovora. Ukoliko novu vladu bude karakterisalo međusobno nepovjerenje  kao što je to bilo prije izbora, onda će njen učinak biti veoma ograničen i skroman u odnosu na (pre)velika očekivanja građana.

Milena PEROVIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 23. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DINO BURDŽOVIĆ, KNJIŽEVNIK: Himna posljednjih emigranata

Objavljeno prije

na

Objavio:

Oni koji su svoje živote dali za neku slobodu i državu, među njima je i Rifat Burdžović, padaju u zaborav. Nama ne trebaju heroji, možda nam ne trebaju ni spomenici? Crna Gora slabo ističe svoju antifašističku tradiciju, polako se utapa u sveopšte balkansko sivilo 

 

MONITOR: Kažu najteže je biti priznat u svojem mjestu! Što vam znači nagrada Ratkovićevih večeri poezije koja se dodjeljuje u vašem rodnom Bijelom Polju?

BURDŽOVIĆ: Ja sam dao intervju Pobjedi nakon dodjele nagrade Risto Ratković, i naslovio ga „Još po moru teče Lim” a kolege su redakcijski promijenili u ,,Uvijek mi je bilo stalo da se dokažem u Bijelom Polju” što mi pomalo zvuči onako industrijski, rekao bih, mada nije daleko od istine. Ćamil Sijarić je govorio da su „književne nagrade melemi na ranama pisaca” i ja sam eto, početkom septembra, taj neki moj najdraži melem privio na svoje rane koje sam iz Bijelog Polja ponio u bijeli svijet. Mene je ova nagrada vratila kući, nakon dvije decenije izbivanja iz Crne Gore. U jednoj pjesmi sam zapisao: „I Odisej je bio toliko dugo van Itake, jedina razlika je što ja nijesam ubio ničijeg sina…”. Nijedna nagrada nije od netalenta napravila pisca, niti obrnuto, nedobijene nagrade nijesu ni promil naštetile majstorima pisane riječi, naprotiv, više same sebi.

MONITOR: Nagrađeni ste za knjigu Rifat, koja je pjesnički omaž narodnom heroju Rifatu Burdžoviću Tršu. Predstavite ovu knjigu koja daje sliku jednog zlog vremena i stradanja. Na kraju knjige objavili ste prilog o pogibiji Burdžovića, Volođe Kneževića i Tomaša Žižića.

BURDŽOVIĆ:  Tek sam sad vidio koliko je teško pisati o nekom ko nosi isto prezime! Oko godinu dana sam iščitavao knjige i tekstove o Rifatu Burdžoviću i dao jedno poetsko viđenje o životu i djelu kao i o tragičnoj sudbini mojeg rođaka koji slovi za jednu od najznačajnijih ličnosti koje je dao naš narod u dvadesetom vijeku. Knjiga Rifat nije „burazerska” niti familijarna! Ja sam knjigu koncipirao kao „pisma davnašnjem rođaku” i ovo je vjerovatno prvi put da se nešto objavi o Rifatu Burdžoviću Tršu a da nije stoprocentna publicistika, istorijska priča ili politička ujdurma. Izjava Slobodana Jakovljevića, jedinog očevica stradanja trojice narodnih heroja, data u Banatskom Novom Selu u maju 2007. godine, koja ide kao prilog možda je i najznačajniji dio ove knjige! Sve je uredno zavedeno, pred svjedocima, islednicima, ispečatirano i mislim da mu trebamo vjerovati s obzirom na to  da se radi o čovjeku koji je izgubio oca i petoricu braće zbog zločina koji je počinjen nad partizanskim rukovodiocima. Sve je do tančina opisao, kao pisac bio je tolika moralna veličina da nije htio tajnu iz 1942. godine, koja njegove najbliže rođake denuncira, ponijeti u grob. Narod kao narod, izmislio je pet-šest verzija i valjda je došlo vrijeme da se prekine sa teorijama zavjere. Moja knjiga ide u prilog tome.

MONITOR: Kako tumačite to što je u Crnoj Gori malo podsjećanja na ovakve individualne podvige, a stalno teče jedna opšta istorija podjela?

BURDŽOVIĆ: Podjele i kriza identiteta neraskidivi su dio crnogorske svakodnevice. Do kada će to trajati Bog sami zna. Najgore je što postoje tačke sa kojih nema povratka i toga je malo ko u Crnoj Gori svjestan! Oni koji su svoje živote dali za neku slobodu i državu, među njima je i Rifat Burdžović, padaju u zaborav. Nama ne trebaju heroji, možda nam ne trebaju ni spomenici? Crna Gora slabo ističe svoju antifašističku tradiciju, polako se utapa u sveopšte balkansko sivilo i upada u letargiju koja može biti pogubna za njenu državnost.

Predrag NIKOLIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 23. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo