Povežite se sa nama

INTERVJU

Dragan Banjac, novinar iz Beograda: Srbija ide u srednji vijek

Objavljeno prije

na

Onima koji se nadaju da bi trenutni narodni protesti mogli da donesu skoru smjenu režima ostaje da se zamisle nad činjenicom da se pred Skupštinom klicalo Ratku Mladiću i u najgorem kontekstu pominjala Srebrenica

 

MONITOR: Antirežimski protesti u Beogradu i drugim gradovima Srbije i dalje se organizuju. Pošto se o njima plasiraju kontroverzne informacije znali se ko iza njih stoji?

BANJAC: Na početku najteže! Umesto da odgovorim narodski, da to još ne zna ni Mara gatara, pokušaću da prenesem deo eha iz (beogradskog) čaršijskog špajza. U situaciji kada u najavi nije bilo stožera, i još ga nema, prevladavaju glasine, i od nekoliko verzija sve su (logički) nerazumljive. Deo javnosti misli da iza protesta protiv režima stoji ovo što se bespravno zove opozicija. Jedni su ubeđeni da proteste organizuje aktuelna vlast (čitaj: Aleksandar Vučić) za nekakve svoje ciljeve, a nisu malobrojni ni oni koji veruju da ,,vodu mute” Rusi. Suviše je interesnih sfera, a malo kritičke mase i zasad je opšta konfuzija. Jer, ,,opozicija” nije kadra ni da izađe na izbore, a Vučić teško da nalazi razlog za ovakav narodni bunt (pobedio je pre nepun mesec!), a Rusi… Ne treba gubiti iz vida da nekoliko hiljada ruskih špijuna godinama vršlja po Srbiji, a upravo u vreme razgovora za Monitor brzinom japanskog voza raširila se vest da Ivica Dačić i socijalisti ,,ruše” svog koalicionog partnera i da tu ima dima.

MONITOR: Jesu li protesti dokaz da se mnogi građani Srbije više ne plaše prijetnji vlasti?

BANJAC: Ne bih rekao. Građani ove zemlje su čudan materijal. Srbi vole predvodnike, koji su pre svega ruralni u svom nastupu, vole drznike i ugnjetače, valjda zbog utemeljenog i  neobjašnjivog ropskog mentaliteta. Svetina se poistovećuje sa ,,domaćinom” i ujedno ga se plaši, za šta joj on svakodnevno daje povoda.

MONITOR: Hoće Ii ovi protesti prerasti u pobunu protiv autokratije Aleksandra Vučića?

BANJAC: Neće. Ne zaboravite, bivšeg Šešeljevog potrčka narod voli/obožava u neverovatno velikom procentu. Osim toga ovo što se zove opozicijom ne razlikuje se od Vučića i njegovih naprednjaka; protive se priključenju Srbije Evropskoj uniji, veći su rusofili od njega, Kosovo ne bi priznali ni pod razno, imaju aspiracije na ,,srpsku Spartu”, vašu zemlju, svojataju deo BiH (Republiku Srpsku), bogami i deo Hrvatske. Beogradska Politika je čitav blok prošlog vikenda ustupila nedotupavnim tumačima srpskog nacionalnog interesa. Da takvi nisu vodili računa o nacionalnom interesu danas bi Srba bilo 18 miliona.

MONITOR: Je  li ovo, ipak,  početak kraja Vučićeve vladavine?

BANJAC: Teško je reći. Srpski predsednik je sve okupirao, celokupnu državu – vojsku, policiju, crkvu, Univerzitet, obaveštajne službe, navijače (!) i skoro sve medije koji godinama već obmanjuju i truju javnost. Upitajte Srbina da li bi više voleo da bolje živi ili da mrzi Hrvate, Albance, Muslimane, bogami i Crnogorce, reći će da će bolje da živi – kasnije.

MONITOR: Jesu li u pravu analitičari koji tvrde da Vučić gubi podršku iz inostranstva?  

BANJAC: U Srbiji postoji neverovatno veliki broj tzv. analitičara, najviše političkih. Pretežno su to ljudi bez dovoljno znanja i iskustva (izuzimam Cvijetina Milivojevića) i pre bi se moglo reći da su to ljudi koji vole da prdoklače i iz toga izvlače višestruku korist. Srbija je mala zemlja da bi joj predstavnici velikih sila, koji razgovaraju s ovdašnjom političkom boranijom, davali bilo kakvu potporu i verovatno srpska javnost njihovo uslovljavanje doživljava kao podršku.

MONITOR: Je li među demonstrante vlast ubacila esktremiste koji mirne proteste pretvaraju u nasilničke?

BANJAC: Jeste. Još prvog dana pojavili su se ,,navijači”, grupacija kojoj je nekad pripadao i aktuelni srpski predsednik. Svi režimi su ih tetošili, a radi se o banditima, koji na sportska takmičenja putuju o tuđem trošku i redovno prave negativnu reklamu svojoj zemlji kada to zatreba vlastima. Baklje i ostalu ,,opremu” samo oni imaju, sa njima su pripadnici raznih službi u civilu, koji batinaju pretežno one koji mirno protestuju. Onima koji se nadaju da bi trenutni narodni protesti mogli da donesu skoru smenu režima ostaje da se debelo zamisle nad činjenicom da se pred Skupštinom klicalo Ratku Mladiću i u najgorem kontekstu pominjala Srebrenica… Ne zaboravite, međutim, ni ruski faktor…

MONITOR: Na društvenim mrežama pojavila se i vijest da među demonstrantima ima podosta Crnogoraca, a da su prepoznati po tome što – sjede! 

BANJAC: Odgovoriću u duhu pitanja. U Beogradu ima dosta Crnogoraca i u svemu su među najboljima. Ako mislite na Crnogorce ,,uvezene” za ovu priliku iz vaše zemlje u to ne verujem. A to da su prepoznati po tome što sede ne drži vodu, jer i Srbi vole da polože tur. Uostalom, jedan vic kaže da je neki Crnogorac poželeo da bude zmija (,,ležiš, a ideš”). Biće da se radi o poslednjem sinhronizovanom napadu na Crnu Goru, ponajviše da se ublaži srpsko (srbijansko) učešće u nemirima sa popovima u Crnoj Gori, o čemu crnogorska policija ima valjane podatke, a i javnosti je to znano.

MONITOR: Kuda to ide srpsko društvo?

BANJAC: U srednji vek!

MONITOR:  Zaključujete li to i na osnovu mitova i falsifikovanja istorijskih činjenica koji se svakodnevno plasiraju građanima?

BANJAC: Ne znam hoće li ,,nebeski narod” jednog dana zaista moći da leti, ali sam siguran da će još dugo da bude okovan svojim mitovima, zabludama i lažima koje im neprestano servira ovdašnja politička baraberija, a oni to drže za aksiome. Pogledajte u rečniku značenje (gračke) reči mit – starinsko predanje o božanstvima, legendarnim ličnostima i zbivanjima, i da se radi o neverovatnom, fantastičnom događaju, bajci. Ali, Srbi nikako da shvate da su mitovi – laži.

Mnogo toga je u ovoj zemlji okrenuto naglavačke vekovima već.

MONITOR: Jedan od povoda za proteste je i nezadovljstvo građana načinom na koji se vlast bori protiv širenja korona virusa. Je li  vlast najodgovornija za eskalaciju epidemije?

BANJAC: Način borbe ima dosta udela u svemu tome, ali i činjenica da je Srpska napredna stranka osvojila najviše stolica u novom srpskom parlamentu. Vlast jeste najodgovornija. Stiče se utisak da Vlada i Predsednik preko svog tima fingiraju podatke prema svojim potrebama. Povremeno bi se svojim biserima istakao izvesni dr Branimir Nestorović, na početku epidemije pričama da je u pitanju najsmešniji virus u istoriji, pozivajući građane da idu u šoping u Milano. Osim ministra Zlatibora Lončara, dve glavne vedete su zamenica direktora Instituta za javno zdravlje Milan Jovanović Batut dr Darija Kisić -Tepavčević i epidemiolog dr Predrag Kon, penzionisani major sa VMA koji je za svoje zasluge brzo unapređen u čin potpukovnika, a pominju se dva vredna poklona (?), stan na prestižnoj lokaciji Beograd na vodi i džip…

MONITOR: Kakvo je trenutno stanje kad je riječ o epidemiji korona virusa?

BANJAC: Od početka nisam verovao Njegovom timu i Njegovim televizijama. Jedno je ono što se servira javnosti, a drugo stvarnost koja je veoma sumorna. Od toga da zdravstvo u Srbiji nema opremu i lekove potrebne za borbu protiv ove bolesti do (čak!) pogrešnog lečenja i do zabrinjavajuće neorganizovanosti. Čast doktorima kao što je Goran Stefanović sa Infektivne i armiji običnog medicinskog osoblja koje svaki dan gine na terenu.

MONITOR:  Kako komentarišete to što je vlast odlučila da u vrijeme epidemije organizuje izbore?

BANJAC: Drskost! Organizovati izbore (pre toga dozvoliti okupljanje na velikom stadionu) u situaciji eskalacije epidemije najblaže rečeno je drskost, i veliki bezobrazluk. Ali Vučića i tevabiju oko njega to ne brine, jer nema laži i podvale koja ne može da se ,,primi” kod puka putem njegovih medija.

 

Crkva i rusofilstvo

MONITOR: Koliki uticaj u Srbiji ima  Srpska pravoslavna crkva?

BANJAC:  Srpsko društvo godinama ne može (čitaj: ne želi) da se oslobodi uticaja mantijaša iz Srpske pravoslavne crkve (SPC) i ruskog uticaja koji zemlju, umesto u Evropu, vuče u Evroaziju. Svi ruski ambasadori u Beogradu ponašaju se kao da su paše, a predsednici im obavezno moraju doći na divan po mišljenje. Crkva je veliki problem, meša se u državnu politiku, Republiku Srpsku smatraju delom Srbije, a svoju militantnost SPC je pokazala i nedavnim uplitanjem u suverenost Crne Gore.

 

Predsjednik podržava tabloide

MONITOR: Kao  dugogodišnji  ugledni novinar  kako gledate na  tabloidizaciju, senzacionalizam i komercijalizaciju medija, koji sve više potiskuju profesionalno i etičko novinarstvo?

BANJAC: Mediji naliče društvu i državi. Kao da je sve počelo pred raspad Jugoslavije. Setimo se Odjeka i reagovanja u Politici, listu koji je služio svim režimima. Izuzimajući nekoliko časnih izuzetaka (Slobodna Dalmacija, Oslobođenje i Borba) svi su se štampani i elektronski mediji u bivšoj Jugoslaviji upregli u ratna kola. U Beogradu se otišlo najdalje ili palo najdublje ako hoćete.

Poslednjih desetak godina, pored slabog vladanja osnovnim postulatima profesije i nepostojanja elementarne pismenosti, u srpskim tabloidnim listovima na naslovnicama se plasira neviđeni prostakluk, pun uvreda i laži.

Da Nezavisno udruženje ima snage da sprovede pravila Kodeksa, devedeset odsto medija bilo bi zabranjeno. Upravo takve medije zdušno (novčano) podržavaju Vlada i srpski predsednik, kao i to da RTS citira takve novine.

                Veseljko Koprivica

Komentari

INTERVJU

MIODRAG LEKIĆ, PREDSJEDNIK DEMOSA: Glas za DPS je glas za „Kovertu”

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zakon o slobodi vjeroispovjesti služi i dalje, pa i ovoj fazi kakofonije tzv. ekspertskih razgovora – kao rezervni položaj za odvraćanje građana od centralnih tema u  prezaduženoj zemlji, posebno teških korupcionaških skandala

 

MONITOR: Reagujući na nastavak pregovora između vlasti i Mitropolije, kazali ste da vlast pred izbore nastavlja sa temama koje podstiču i produbljuju konflikte u Crnoj Gori. Šta stoji iza tog poteza vlasti?

   LEKIĆ: Sasvim je jasno da cinično i neodgvorno podgrijavanje podjela, sada već i sa iskopavanjem rovova, ima za cilj opstanak na vlasti. Pritom, podgrijavanje podjela se izvodi kao podgrijavanje neke političke sarme ili igre bez granica, sve to po cijenu ruženja zemlje iznutra i spolja.

Iako je mnogo toga ogoljeno, pa zato i prolazi rok trajanja mnogih obmana – vlast uporno izbjegava prezentovanje njenih rezultata i realnog stanja u zemlji. A to je stanje ekonomije, socijalne i pravne države, građanske demokratije, nezavisnog pravosuđa, međunacionalne i ukupne vrijednosne kohezije u društvu, sloboda medija, a posebno statusa sada partijski zarobljenog Javnog servisa itd.

U navedenim okolnostima se došlo do zaključaka da Zakon o slobodi vjeroispovjesti, koji od one skupštinske noći u decembru do ovog julskog „popravljanja” zakonskih normi u nastavcima – ipak trenutno ima najveću upotrebnu vrijednost u operaciji manipulisanja crnogorskim građanima.

Uostalom, treba li podsjećati da proizvodnja unutrašnjih konflikata jeste metodologija vladanja u čitavom trideseto godišnjem periodu trajanja iste vlasti.

MONITOR: Kako vidite stav analitičara da je vlast obnovila pregovore, jer se plaši uticaja Mitropolije na birače? 

LEKIĆ: Treba imati u vidu i da je vlast obnovila temu crkve i zakona nakon što je politička eksploatacija korona epidemije, koja je dovela i do neustavnog raspisivanja izbora, ušla u krizu najnovijom epidemiloškom situcijom i razvojem događaja.

U takvim uslovima Zakon o slobodi vjeroispovjesti služi i dalje, pa i ovoj fazi kakofonije tzv. ekspertskih razgovora – kao rezervni položaj za odvraćanje građana od centralnih tema u  prezaduženoj zemlji, posebno teških korupcionaških skandala.

Izborna inovacija DPS i njenog predsjednika da u ustavno proklamovanoj sekularnoj državi ovoga puta idu na tržište ljudskih duša i religije je već dala teške rezultate. Ne samo što je zemlja jednim pravno i politički poroblematičnim zakonom i reakcijama građana dodatno i frustrirajuće iznova duboko podijeljenja, sve uz visoke i riskantne tenzije.

Naime, Đukanović je sa samozvanim oreolom ovjerenog  čuvara nacionalnog identiteta, istina njemu novog identiteta, čitavom ovom operacijom koja ništa nije riješila na crkvenom planu, proizveo sliku zemlje duboke krize identiteta.

MONITOR: Ocijenili ste da uoči izbora centralna tema nije crkva, nego „Koverta”. Ali zar baš „Koverta” nije pokazala da su institucije zarobljene i da u tom ambijentu ne mogu biti održani fer i demokratski izbori?

LEKIĆ: Stoji ocjena da korupcionaški skandal „Koverta” jeste pokazao, i to drastično, zarobljenost institucija. Pokazao je, nažalost, i da se kritičke ocjene međunarodnih adresa kojima se traži pravni i politički ishod za takve primjere endemske korupcije ostanu skoro mrtvo slovo na papiru.

Kada govorim o centralnosti teme „Koverta” – koja bukvalno i simbolički izražava sistem korupcije, tu osnovnu, kanceroznu bolest ove zemlje – mislim na njene odjeke kod građana.

Građani će, vjerujem, biti svjesni situacije – da glas za DPS znači glas za „Kovertu”.

MONITOR: Zašto onda bojkot nije opcija? Dodatno, opozicija se na to obavezala građanima nakon afere „Koverta”.

 LEKIĆ: Mislim da se opozicija primarno obavezala da smijeni postojeću vlast i što hitnije izgradi temelje demokratske, pravne i ekonomski stabilne države.

Sve opcije djelovanja treba da budu podređene tom cilju. Opcija bojkota ima svoje argumente. Njih ipak treba sagledati u kontekstu i svih drugih.

Vjerovatno ćemo se saglasiti da ne treba izabrati onaj opozicioni oblik djelovanja koji će najviše odgovarati Đukanovićevoj vlasti. Ne treba isključiti mogućnost da bi opcija bojkota izbora mogla biti dobra vijest za DPS.

Jer u uslovima simulacije većeg broja partija satelita na izborima, uz moguću solidnu izlaznost građana, sve to odobreno od međunarodnih faktora koji inače stalno ponavljaju da su protiv bojkota izbora – bojkot opozicije bi mogao biti poklon vlastima u Crnoj Gori. Pobjeda vlasti bez borbe. Model današnjeg, u suštini jednopartijskog Nikšića, na državnom nivou.

Konačno, u varijanti bojkota opozicije i sami građani bi mogli da dignu glas, i to ne bez razloga, zašto se opozicija predala bez borbe na izborima.

Zato temu učešća na izborima treba primarno sagledavati na realistički način. A realizam je – neko bi nas na to mogao i podsjetiti – ozbiljan politički i filozofski pravac.

MONITOR: Demos je sa Demokratama i nekoliko manjih partija formirao, kako je saopšteno „građanski blok”. URA ide samostalno, okuplja intelektualce, opet u „građanski blok”. Zašto imamo dva „građanska bloka”?

LEKIĆ: Osim što smatram da svaka stranka, pa i URA, imaju legitimno pravo da izaberu način izlaska na izbore, uključujući i onaj samostalan, prepustio bih takođe svakoj stranci da ona obrazloži razloge za svoj izbor.

Mogu govoriti o izboru Demosa za koaliciju stranaka koje imaju vrlo slične političke programe boreći se za iste demokraske ciljeve političke, ekonomske i kulturne emancipacije savremene Crne Gore.

MONITOR: Šta je, u stvari, u pozadini konflikta između Demokrata i URA-e?

LEKIĆ: Nisam siguran da poznajem dovoljno te odnose, pogotovu ne pozadine odnosa dvije stranke.

MONITOR: Koliko pred izbore pomažu svađe u opoziciji?

LEKIĆ: Izvjesno ne pomažu. Zapravo odmažu. Ohrabruje da već u relativno dužem periodu nije bilo napadanja u opoziciji. To ukazuje i da je opozicija naučila određene lekcije iz prošlosti. Vjerujem da će tako i ostati. Mislim da je i opoziciona javnost manje podložna mogućim manipulacijama. U takvim uslovima nije teško zaključiti da bi eventualni pojedinačni napadi u samoj opoziciji išli u korist DPS i njihovih klijenata podzemnog daha. Vlast čeka opoziciju na greškama. Ne smijemo im to dozvoliti ovoga puta.

MONITOR: Zašto je nemoguća ujedinjena, organizovana akcija opozicije?

LEKIĆ:  Ujedinjena opozicija, a mislili ste izborno ujedinjena, jeste moguća. Takvih organizovanja je već bilo u prošlosti. S različitim izbornim rezultatima. Ovoga puta se nije uspjelo i ne bih se vraćao na pojedinosti koje su uostalom objašnjenji od samih aktera na sastancima gdje se raspravljalo o tome.

Ali to ne znači da izlazak u nekoliko kolona sprečava saradnju opozicije tokom izbornog procesa. Naprotiv. Sve treba da bude podređeno zajedničkom cilju.

Vidite, opozicija uz sve svoje interne probleme se bori u nedemokratskim uslovima, u državi koja je zaglavljena i u izbornom blatu. U takvim uslovima opozicija ulazi u političku arenu skoro poluvezanih ruku.

Uprkos tome dobar dio odgovornosti nosi sama opozicija. Prije svega neophodnim djelovanjem snaga koje su objektivno kredibilna alternativa postojećoj vlasti, spremni da izgrađuju Crnu Goru kao ozbiljnu, pristojnu, prosperitetnu zemlju evropskih standarda i pravila koja bi jednako važila za sve njene građane.

Konačno, i građani su akteri koji oblikuju budućnosti ove zemlje. Ponižavanje građana zahtijeva građanski odgovor.

MONITOR: Pozvali ste vlast da odloži izbore zbog epidemiološke situacije. Mislite li da će se to dogoditi?

 LEKIĆ: Pozvali smo institucije i pojedince koje nose najveću stručnu i institucionalnu odgovornost da daju kompetentnu, javno odgovornu ocjenu i predloge u vezi sa odražavanjem zakazanih izbora.

Nažalost, sve je sada u rukama vrha vlasti, konkretno njenog predsjednika. Uprkos činjenici da je u svim elementarno demokratskim zemljama materija izbora jednako stvar vlasti i opozicije.

Ovdje nije tako iz samo jednog razloga. Država je autokratska. Sa vlašću koja je van demokratske kontrole, dok se neki njeni dijelovi nalaze i van pravnog poretka. Zato je Crna Gora i dalje daleko od članstva u EU.

Zato smo i daleko od uživanja prednosti članstvom u EU. Ne samo zbog evropskih, demokratskih standarda, već i ogromnih ekonomskih benefita koja recimo sada uživa Hrvatska nakon posljednjeg uspješnog evropskog samita na kojem je odlučeno o znatnim materjalnim stimulansima zemljama članicama EU za prevazilaženje krize uslovljene pandemijom.

MONITOR: Kako vidite Crnu Goru nakon septembra i ovih izbora?

 LEKIĆ: Vidim je kao zemlju građana koji odbijaju da budu podanici i objekti političko-ideološko-nacionalnih manipulacija, čiji je sastavni dio potreba za postojanjem u Crnoj Gori nekih stalnih vođa koje će odlučivati u ime svih.

Vidim je na početku ozbiljnog i uspješnog liječenja od dva virusa koji su je skoro bacili na koljena. Primarno, virus korupcije, zatim virus korone.

Sve kao pretpostavka za građenje odgovorne države u službi građana, za strpljivo izgrađivanje zrelog društava kolektivne demokratske svijesti kao najvećeg garanta progresa i budućnosti zemlje.

 Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR SCI MED. IGOR MIĆUNOVIĆ, PREDSJEDNIK OBRAZOVNOG KOMITETA SVJETSKE FEDERACIJE KINESKE TRADICIONALNE MEDICINE: Korona nije sezonski bezopasni grip

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gora je proglasila ,,korona free” prema pravilima epidemiološke struke. Bilo je prisutno uvjerenje da se može plasirati ,,korona free” brend kao reklamni moto za promociju turizma, a uslijedilo je postojanje sistemskih grešaka i oponiranja na relaciji službi pojedinih lokalnih opština i državnih službi

 

MONITOR: Crna Gora je postigla neslavan rekord: u regionu ima najviše zaraženih od korona virusa na 100.000 stanovnika. Zašto se to dogodilo?

MIĆUNOVIĆ: Uvjerenja sam da je stanje u kojem se trenutno nalazi Crna Gora posljedica neodgovornosti, nerazumijevanja, kriminalnih aktivnosti kao i uvjerenja da je pandemija CoVid 2019 kod dobrog dijela građana Crne Gore shvaćena kao sezonski bezopasni grip.

Poznato je da je mnogo građana prelazilo granicu Crne Gore uprkos zabrani prelaska, te ponovno importovalo virus korone u Crnu Goru. Bez obzira na razloge prelaska granice, prijeko je potrebno identifikovati te građane, kao i pripadnike granične policije, ukoliko postoji naznaka da je tim osobama pomagano da ilegalno prelaze granicu Crne Gore, te ih adekvatno zbrinuti i sankcionisati. Glavni problem na Balkanu, a time i u Crnoj Gori, je objektivno sagledavanje učinjenog prestupa, te njegovo proporcionalno sankcionisanje. Već decenijama Crna Gora pokušava da se oporavi nakon raspada SFRJ-a, sankcija, bombardovanja 1999,  što je proizvelo polarizovanje građana, i od proglašenja nezavisnosti 2006. godine dodatno podijelilo crnogorsko društvo. Epilog tog procesa je da dobar dio građana ne vjeruje zvaničnim predstavnicima vlasti i oponira svemu što vlasti pokušavaju postići, pa makar imalo veze i sa pandemijom virusa korone.

MONITOR: Kako objašnjavate fenomen da se Crna Gora proglasila za prvu ,,korona free” državu u Evropi, proglasila kraj epidemije i otvorila granice da bi sad stigla do zabrinjavajućeg broja zaraženih?

MIĆUNOVIĆ: Crna Gora je prvi talas pandemije virusa korone shvatila veoma ozbiljno. Uz pomoć naše dijaspore, UN, Evropske unije, NR Kine, budžetskim preusmjeravanjima Vlade Crne Gore, kao i donacijama građana Crne Gore se nadomješćavao deficit respiratora i medicinske opreme. Postigao se zavidan uspjeh u tom procesu. Crna Gora je proglasila ,,korona free” prema pravilima epidemiološke struke, što je sasvim adekvatno.

Problem nastaje nakon tog početnog uspjeha. Znate, najlakše je zatvoriti granice ukoliko imate neznatan broj zaraženih virusom korone. Mnogo teže je funkcionisati kada je u okruženju epidemiološki bum. Očigledno je bilo prisutno uvjerenje da se može plasirati ,,korona free” brend kao reklamni moto za promociju turizma Crne Gore. Balkanski mentalitet rada je sve samo ne postojan. Ono što je uslijedilo je zapravo postojanje sistemskih grešaka i oponiranja na relaciji službi pojedinih lokalnih opština i državnih službi. Očigledno je da nam fali profesionalaca u raznim službama, a ne političkih kandidata, koji će radi svojih političkih ciljeva narušiti epidemiološko zdravlje građana Crne Gore. Ne zaboravite događaje okupljanja građana, tj. protesta u Budvi, te organizovanja litija, koji su dodatno usložili epidemiološku situaciju. Mišljenja sam da otvaranje granica nije bilo preuranjeno, već problem nalazim u strategiji. Naime, trebalo je iskoristiti ,,korona free” vrijeme za izradu funkcionalnijeg sistema epidemiološke zaštite, za što smo mogli da naučimo i implementiramo strategiju  od NR Kine, Koreje ili Japana, što se nažalost nije desilo.

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 31. jula ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ELSANA NURKOVIĆ, JEDNA OD ĆERKI HALITA NURKOVIĆA, KOJA DVADESET JEDNU GODINU TRAGAJU ZA OCEM: Dvije decenije mraka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Neposredno po završetku sukoba na Kosovu, 24. jula 1999. naš otac, radeći kao taksista, odvezao je posljednju mušteriju na Kosovo, u selo Gornji Petrić u blizini Peći. Tu mu se gubi svaki trag. Od tada,  potraga za ocem obojila je živote nas šest Halitovih ćerki

 

Šest kćerki Rožajca Halita Nurkovića, koji je prije dvadeset jednu godinu, nakon tek završenog rata, nestao na Kosovu, ni danas ne odustaju od portage za njim. Jednu od njih, Elsanu,  je nekoliko godina kasnije životni put odveo u Holandiju, gdje je radeći jedno vrijeme u Haškom tribunalu, pokušavala da pronađe odgovore – kako, gdje, zašto? Tih odgovora danas nema, a ona i dalje kao da se nalazi u onom autobusu od prije dvije decenije kada je putovala kući iz Sarajeva sa mučnim i mračnim mislima.

Pitali smo je šta se dogodilo toga dana prije više od dvije decenije?

NURKOVIĆ: Neposredno po završetku sukoba na Kosovu, 24. jula 1999. naš otac, Halit Nurković, radeći kao taksista, odvezao je svoju posljednju mušteriju na Kosovo, u selo Gornji Petrić u blizini Peći. Tu mu se gubi svaki trag. Od tada, nas šest njegovih ćerki tragamo za istinom o tome šta mu se dogodilo i gdje su njegovi posmrtni ostaci.

MONITOR: Imali ste tek dvadesetak godina i tu vijest ste slučajno čuli na autobuskoj stanici u Sarajevu.

NURKOVIĆ: Tako je. Da se tati nešto dogodilo, jula 1999. saznala sam slučajno, na autobuskoj stanici u Sarajevu, gdje sam došla da kupim kartu za povratak kući. Rožajac na koga sam naišla me je upitao da li imamo novosti o Halitu. Nisam imala pojma zašto me to pita, ali se u meni nešto zaledilo. Taj put od Sarajeva do Rožaja trajao je, činilo mi se beskrajno, uz neprekidni niz istih, mučnih misli. Dvadeset jednu godinu kasnije, kao da sam u istom tom autobusu, kao da i dalje traje ta ista, beskrajna vožnja, sa istim mislima i pitanjima koja proganjaju – gdje je tata i šta mu se dogodilo.

MONITOR:  Vi i Vaše sestre ste same krenule u potragu?

NURKOVIĆ:  Naša potraga je obojila živote nas šest Halitovih ćerki u posljednje dvije decenije. Moj je iz korijena promijenila. Prve mjesece i godine nakon tatinog nestanka provela sam dobrim dijelom na Kosovu, zajedno sa amidžom Medom Nurkovićem, dajući izjave, prateći glasine i tragove tragova, obilazeći institucije, moleći ljude i neljude za pomoć, prevrćući leševe, bivajući ucijenjena, preplašena, izložena prijetnjama i obasuta lažnim obećanjima. Odlazili smo tamo gdje je ležala moć‚ došli do Tačija i Kušnera – ali se i hvatali za svaku, i najtanju slamku. Ne mogu da pobrojim razgovore, lica, uvjeravanja, obećanja – da će tata biti pušten, da mu spremimo odijelo, da su ga videli, da nam je poslao poruku. Tokom potrage, stric je takođe bio zadržan, opljačkan pa pušten, a u tri navrata nam je iznuđen novac.

Tufik SOFTIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 31. jula ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo