Povežite se sa nama

INTERVJU

Dragan Banjac, novinar iz Beograda: Srbija ide u srednji vijek

Objavljeno prije

na

Onima koji se nadaju da bi trenutni narodni protesti mogli da donesu skoru smjenu režima ostaje da se zamisle nad činjenicom da se pred Skupštinom klicalo Ratku Mladiću i u najgorem kontekstu pominjala Srebrenica

 

MONITOR: Antirežimski protesti u Beogradu i drugim gradovima Srbije i dalje se organizuju. Pošto se o njima plasiraju kontroverzne informacije znali se ko iza njih stoji?

BANJAC: Na početku najteže! Umesto da odgovorim narodski, da to još ne zna ni Mara gatara, pokušaću da prenesem deo eha iz (beogradskog) čaršijskog špajza. U situaciji kada u najavi nije bilo stožera, i još ga nema, prevladavaju glasine, i od nekoliko verzija sve su (logički) nerazumljive. Deo javnosti misli da iza protesta protiv režima stoji ovo što se bespravno zove opozicija. Jedni su ubeđeni da proteste organizuje aktuelna vlast (čitaj: Aleksandar Vučić) za nekakve svoje ciljeve, a nisu malobrojni ni oni koji veruju da ,,vodu mute” Rusi. Suviše je interesnih sfera, a malo kritičke mase i zasad je opšta konfuzija. Jer, ,,opozicija” nije kadra ni da izađe na izbore, a Vučić teško da nalazi razlog za ovakav narodni bunt (pobedio je pre nepun mesec!), a Rusi… Ne treba gubiti iz vida da nekoliko hiljada ruskih špijuna godinama vršlja po Srbiji, a upravo u vreme razgovora za Monitor brzinom japanskog voza raširila se vest da Ivica Dačić i socijalisti ,,ruše” svog koalicionog partnera i da tu ima dima.

MONITOR: Jesu li protesti dokaz da se mnogi građani Srbije više ne plaše prijetnji vlasti?

BANJAC: Ne bih rekao. Građani ove zemlje su čudan materijal. Srbi vole predvodnike, koji su pre svega ruralni u svom nastupu, vole drznike i ugnjetače, valjda zbog utemeljenog i  neobjašnjivog ropskog mentaliteta. Svetina se poistovećuje sa ,,domaćinom” i ujedno ga se plaši, za šta joj on svakodnevno daje povoda.

MONITOR: Hoće Ii ovi protesti prerasti u pobunu protiv autokratije Aleksandra Vučića?

BANJAC: Neće. Ne zaboravite, bivšeg Šešeljevog potrčka narod voli/obožava u neverovatno velikom procentu. Osim toga ovo što se zove opozicijom ne razlikuje se od Vučića i njegovih naprednjaka; protive se priključenju Srbije Evropskoj uniji, veći su rusofili od njega, Kosovo ne bi priznali ni pod razno, imaju aspiracije na ,,srpsku Spartu”, vašu zemlju, svojataju deo BiH (Republiku Srpsku), bogami i deo Hrvatske. Beogradska Politika je čitav blok prošlog vikenda ustupila nedotupavnim tumačima srpskog nacionalnog interesa. Da takvi nisu vodili računa o nacionalnom interesu danas bi Srba bilo 18 miliona.

MONITOR: Je  li ovo, ipak,  početak kraja Vučićeve vladavine?

BANJAC: Teško je reći. Srpski predsednik je sve okupirao, celokupnu državu – vojsku, policiju, crkvu, Univerzitet, obaveštajne službe, navijače (!) i skoro sve medije koji godinama već obmanjuju i truju javnost. Upitajte Srbina da li bi više voleo da bolje živi ili da mrzi Hrvate, Albance, Muslimane, bogami i Crnogorce, reći će da će bolje da živi – kasnije.

MONITOR: Jesu li u pravu analitičari koji tvrde da Vučić gubi podršku iz inostranstva?  

BANJAC: U Srbiji postoji neverovatno veliki broj tzv. analitičara, najviše političkih. Pretežno su to ljudi bez dovoljno znanja i iskustva (izuzimam Cvijetina Milivojevića) i pre bi se moglo reći da su to ljudi koji vole da prdoklače i iz toga izvlače višestruku korist. Srbija je mala zemlja da bi joj predstavnici velikih sila, koji razgovaraju s ovdašnjom političkom boranijom, davali bilo kakvu potporu i verovatno srpska javnost njihovo uslovljavanje doživljava kao podršku.

MONITOR: Je li među demonstrante vlast ubacila esktremiste koji mirne proteste pretvaraju u nasilničke?

BANJAC: Jeste. Još prvog dana pojavili su se ,,navijači”, grupacija kojoj je nekad pripadao i aktuelni srpski predsednik. Svi režimi su ih tetošili, a radi se o banditima, koji na sportska takmičenja putuju o tuđem trošku i redovno prave negativnu reklamu svojoj zemlji kada to zatreba vlastima. Baklje i ostalu ,,opremu” samo oni imaju, sa njima su pripadnici raznih službi u civilu, koji batinaju pretežno one koji mirno protestuju. Onima koji se nadaju da bi trenutni narodni protesti mogli da donesu skoru smenu režima ostaje da se debelo zamisle nad činjenicom da se pred Skupštinom klicalo Ratku Mladiću i u najgorem kontekstu pominjala Srebrenica… Ne zaboravite, međutim, ni ruski faktor…

MONITOR: Na društvenim mrežama pojavila se i vijest da među demonstrantima ima podosta Crnogoraca, a da su prepoznati po tome što – sjede! 

BANJAC: Odgovoriću u duhu pitanja. U Beogradu ima dosta Crnogoraca i u svemu su među najboljima. Ako mislite na Crnogorce ,,uvezene” za ovu priliku iz vaše zemlje u to ne verujem. A to da su prepoznati po tome što sede ne drži vodu, jer i Srbi vole da polože tur. Uostalom, jedan vic kaže da je neki Crnogorac poželeo da bude zmija (,,ležiš, a ideš”). Biće da se radi o poslednjem sinhronizovanom napadu na Crnu Goru, ponajviše da se ublaži srpsko (srbijansko) učešće u nemirima sa popovima u Crnoj Gori, o čemu crnogorska policija ima valjane podatke, a i javnosti je to znano.

MONITOR: Kuda to ide srpsko društvo?

BANJAC: U srednji vek!

MONITOR:  Zaključujete li to i na osnovu mitova i falsifikovanja istorijskih činjenica koji se svakodnevno plasiraju građanima?

BANJAC: Ne znam hoće li ,,nebeski narod” jednog dana zaista moći da leti, ali sam siguran da će još dugo da bude okovan svojim mitovima, zabludama i lažima koje im neprestano servira ovdašnja politička baraberija, a oni to drže za aksiome. Pogledajte u rečniku značenje (gračke) reči mit – starinsko predanje o božanstvima, legendarnim ličnostima i zbivanjima, i da se radi o neverovatnom, fantastičnom događaju, bajci. Ali, Srbi nikako da shvate da su mitovi – laži.

Mnogo toga je u ovoj zemlji okrenuto naglavačke vekovima već.

MONITOR: Jedan od povoda za proteste je i nezadovljstvo građana načinom na koji se vlast bori protiv širenja korona virusa. Je li  vlast najodgovornija za eskalaciju epidemije?

BANJAC: Način borbe ima dosta udela u svemu tome, ali i činjenica da je Srpska napredna stranka osvojila najviše stolica u novom srpskom parlamentu. Vlast jeste najodgovornija. Stiče se utisak da Vlada i Predsednik preko svog tima fingiraju podatke prema svojim potrebama. Povremeno bi se svojim biserima istakao izvesni dr Branimir Nestorović, na početku epidemije pričama da je u pitanju najsmešniji virus u istoriji, pozivajući građane da idu u šoping u Milano. Osim ministra Zlatibora Lončara, dve glavne vedete su zamenica direktora Instituta za javno zdravlje Milan Jovanović Batut dr Darija Kisić -Tepavčević i epidemiolog dr Predrag Kon, penzionisani major sa VMA koji je za svoje zasluge brzo unapređen u čin potpukovnika, a pominju se dva vredna poklona (?), stan na prestižnoj lokaciji Beograd na vodi i džip…

MONITOR: Kakvo je trenutno stanje kad je riječ o epidemiji korona virusa?

BANJAC: Od početka nisam verovao Njegovom timu i Njegovim televizijama. Jedno je ono što se servira javnosti, a drugo stvarnost koja je veoma sumorna. Od toga da zdravstvo u Srbiji nema opremu i lekove potrebne za borbu protiv ove bolesti do (čak!) pogrešnog lečenja i do zabrinjavajuće neorganizovanosti. Čast doktorima kao što je Goran Stefanović sa Infektivne i armiji običnog medicinskog osoblja koje svaki dan gine na terenu.

MONITOR:  Kako komentarišete to što je vlast odlučila da u vrijeme epidemije organizuje izbore?

BANJAC: Drskost! Organizovati izbore (pre toga dozvoliti okupljanje na velikom stadionu) u situaciji eskalacije epidemije najblaže rečeno je drskost, i veliki bezobrazluk. Ali Vučića i tevabiju oko njega to ne brine, jer nema laži i podvale koja ne može da se ,,primi” kod puka putem njegovih medija.

 

Crkva i rusofilstvo

MONITOR: Koliki uticaj u Srbiji ima  Srpska pravoslavna crkva?

BANJAC:  Srpsko društvo godinama ne može (čitaj: ne želi) da se oslobodi uticaja mantijaša iz Srpske pravoslavne crkve (SPC) i ruskog uticaja koji zemlju, umesto u Evropu, vuče u Evroaziju. Svi ruski ambasadori u Beogradu ponašaju se kao da su paše, a predsednici im obavezno moraju doći na divan po mišljenje. Crkva je veliki problem, meša se u državnu politiku, Republiku Srpsku smatraju delom Srbije, a svoju militantnost SPC je pokazala i nedavnim uplitanjem u suverenost Crne Gore.

 

Predsjednik podržava tabloide

MONITOR: Kao  dugogodišnji  ugledni novinar  kako gledate na  tabloidizaciju, senzacionalizam i komercijalizaciju medija, koji sve više potiskuju profesionalno i etičko novinarstvo?

BANJAC: Mediji naliče društvu i državi. Kao da je sve počelo pred raspad Jugoslavije. Setimo se Odjeka i reagovanja u Politici, listu koji je služio svim režimima. Izuzimajući nekoliko časnih izuzetaka (Slobodna Dalmacija, Oslobođenje i Borba) svi su se štampani i elektronski mediji u bivšoj Jugoslaviji upregli u ratna kola. U Beogradu se otišlo najdalje ili palo najdublje ako hoćete.

Poslednjih desetak godina, pored slabog vladanja osnovnim postulatima profesije i nepostojanja elementarne pismenosti, u srpskim tabloidnim listovima na naslovnicama se plasira neviđeni prostakluk, pun uvreda i laži.

Da Nezavisno udruženje ima snage da sprovede pravila Kodeksa, devedeset odsto medija bilo bi zabranjeno. Upravo takve medije zdušno (novčano) podržavaju Vlada i srpski predsednik, kao i to da RTS citira takve novine.

                Veseljko Koprivica

Komentari

INTERVJU

ERVINA DABIŽINOVIĆ, PSIHOLOŠKINJA I DOKTORKA RODNIH STUDIJA: Trebalo je početi s lustracijom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gora treba odgovornu i savjesnu vladu koja bi svoje reforme počela zakonom o lustraciji i porijeklu imovine, a ne uslugom i privilegovanjem jedne vjerske zajednice koja je svojim učešćem u nedavnoj prošlosti obilježila nacionalne i vjerske sukobe na tlu Jugoslavije

 

MONITOR: Sabina Talović, aktivistkinja civilnog sektora, napadnuta je u Pljevljima na nacionalnoj i vjerskoj osnovi. Kako vidite taj napad, proističe li iz stanja u kom se društvo nalazi? A kako reakcije nadležnih organa?

DABIŽINOVIĆ: Sabina Talović, mirovna aktivistkinja, napadnuta je fizički i verbalno, u centru Pljevalja. Napad je imao sve elemente vjerske i nacionalne mržnje i dodatno je ugrozio nju i njenu porodicu. To nije prvi put i nije pojedinačni slučaj. Od devedesetih Sabina djeluje na mirovnom i planu ženskih ljudskih prava, posljednjih godina brine o migrantima u Pljevljima, i jedna je od rijetkih koja u kontinuitetu ukazuje na slučaj Bukovice, jednog od ratnih zločina počinjenih na teritoriji Crne Gore. Gotovo trideset godina taj ratni zločin naše tužilaštvo i sudstvo ne prepoznaje na adekvatan način, niti je dobio pravni i pravedni epilog. Odbijanje institucija da kvalifikuju ratne zločine, njihov neadekvatan pravosudni tretman, baza su za visoku toleranciju društvene zajednice na nacionalističko iživljavanje koje je sve otvorenije u Pljevljima.

Do sada nije previše pažnje posvećeno dešavanjima u Pljevljima. Otvoreno iskazivanje mržnje, netrpeljivost na nacionalnoj i vjerskoj osnovi, radikalizovani su u posljednje tri godine. Bagaž prethodne vlasti, zločini i neutvrđena odgovornost, i današnje nacionalističko narušavanje suživota, za koje je odgovorna sadašnja vlast, proizvodi strah i nesigurnost među građanima, naročito onima koji pripadaju manjini u Pljevljima. Ogovornost za kvalitetan suživot i bezbjednost svih je na dominantnoj vjerskoj i nacionalnoj zajednici u određenoj sredini. Slučajevi koji su ušli u javnost, a ima više onih u koje javnost nije upućena, nisu do sada kvalifikovani i prepoznati od strane institucija, kako bi se moglo steći povjerenje u državu i njene institucije, ali i dominantnu većinu, da će oni koji proizvode nesigurnost i uznemiravaju građane biti sankcionisani. Da su institucije djelovale u tom pravcu, danas bismo imali drugačiju sliku u Pljevljima. Ovako imamo teret odgovornosti prethodne i sadašnje vlasti za nacionalizam i mržnju. Ukoliko institucije izbjegnu da kvalifikuju ovaj napad kako su ga većinski u svojim saopštenjima prepoznali politički subjekti i aktivisti, on će, kao i mnogi do sada, nestati iz javnosti, čime se daje dozvola onim retrogradnim snagama da uništavaju bezbjednost, mir i živote građana u Pljevljima i šire. Vrijeme je da se na osnovu Sabininog slučaja, pozornost javnosti, instituicija i politika usmjeri na odgovorno sagledavanje trenutnog stanja u Pljevljima, uzroka takvog stanja, i mijenja dosadašnja klima nekažnjivosti za silu koju pokazuju nacionalistički nastrojene politike.

MONITOR: Ovih dana prijetilo se i novinaru Vuku Vujisiću zbog priče o eksploataciji šljunka iz Morače. To je jedan u nizu napada na novinare. Normalizuje li se nasilje u ovoj zemlji?

DABIŽINOVIĆ: Prijetilo se i prijeti onima koji žele da govore naglas, ukazuju na društvenu patologiju, i pokušavaju da kreiraju atmosferu u kojoj je rad institucija sistema vidljiv.

To je jedan u nizu slučajeva koji pokazuju kako klima i kultura nekažnjivosti i zarobljene institucije izazivaju nepovjerenje, rezultiraju nasiljem i gubitkom šanse da se stanje u zajednici mijenja. Politički kontekst kreiran od strane vlasti i opozicije zloupotrebljava novinarstvo. Politika koja zloupotrebljava medije u posljednjih trideset godina pokazala je što je sve moguće kada se to desi, koliki je stepen uticaja medija i kakve su posljedice takvog djelovanja. Imali smo rat u kojem su mediji kreirali lice neprijatelja i podstrekivali sukob do kojeg je došlo. Novinari koji su tada huškali na rat su i dalje tu, jer se društvo nije suočilo sa prošlošću. Tu su i političari koji su to takođe radili. Na tim primjerima se vidi kultura nekažnjivosti. Danas je na snazi selektivan pristup uređivačkih politika, koje su u snažnom zagrljaju sa političkim subjektima, koje favorizuju i emituju svoje „istine“, relativizuju, podižu nacionalnu temperaturu. Gotovo da danas svaka opcija ima svoje medije i emituje sadržaj za vlastite ciljeve. Pojedine institucije poput crkve, stalno se žale kako im nedostaje još uticaja, kojeg u posljednje vrijeme imaju napretek, kukajući kako im se svaki zahtjev kriminalizuje u javnosti. Svaki pokušaj istraživačkog novinarstva se vrlo brzo utiša. Mediji pokrenu temu kao što je slučaj o kojem pitate, ali je izuzetno važno što će dalje institucije sistema preduzeti. Ukoliko ne reaguju adekvatno, a tako je, uglavnom, bilo do sada, kako se može osjećati onaj koji je temu pokrenuo? Kritika i iznošenje naglas kriminalizacije kompletnog društva su osnovne pretpostavke da jedno društvo ostane na fonu dobrobiti onih koji žive u ovoj državi ali i narednih generacija.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DENIS ČARKADŽIĆ, POLITIKOLOG I POLITIČKI ANALITIČAR IZ BiH: Svaku geopolitičku bitku na Balkanu u posljednje dvije decenije Moskva je izgubila

Objavljeno prije

na

Objavio:

Narativ o povratku na „izvorni Dejton” plasira se u javnosti sa namjerom da se opravda retrogradni i veoma opasni kurs kojem svjedočimo

 

MONITOR: Rekli ste da se položaj Visokog predstavnika Kristijana Šmita, koji nedavno nije dobio priliku da pročita svoj izvještaj u SB UN, faktički nije ništa promjenio, i kada se radi o Bonskim ovlašćenjima. Da li je, ipak, taj događaj dao novi podsticaj funkcionerima RS?

ČARKADŽIĆ: Misija OHR-a nije bila ugrožena ni prije navedene sjednice Savjeta bezbjednosti UN-a, a nije mogla biti ugrožena ni na toj sjedinici jer se ona nije ni bavila mandatom OHR-a i Bonskim ovlastima, već produženjem misije ALTEA.

Scmith je imenovan odlukom PIK-a, bez očitovanja Savjeta bezbjednosti po tom pitanju, i nije prvi visoki predstavnik koji je tako imenovan, jer nije ni neophodno da se Savjet bezbjenosti o tome očituje, niti se bilo ko bunio ranije kada su neki drugi visoki predstavnici na isti način bili izabrani.

Dugi niz godina Rusija izdvaja mišlljenje po svim zaključcima koje je PIK donosio, izražava protivljenje nastavku postojanja misije OHR-a, te je bilo jasno i da je prethodni visoki predstvanik Valentin Incko svoj posao obavljao bez podrške Moskve.

Potpuno očekivano je bilo da Moskva pokuša spriječiti imanovanje novog šefa OHR-a, što joj nije pošlo za rukom. Sve što je mogla je da na kraju izrazi jasan stav da ne priznaje Schmitha kao novog, leglano izabranog visokog predstavnika, koristeći veto u Savjetu bezbjednosti s ciljem da onemogući njegovo obraćanje, te time pokuša da uruši njegov kredibilitet i legitimitet, obeshrabri dijelove međunarodne zajednice koji ga podržavaju, ali i ohrabri one u BiH koji prate stavove ali i ciljeve Moskve o ovom pitanju. Uprkos svemu, OHR i Bonske ovlasti ostaju u BiH sve dok za tim bude bilo potrebe.

Ne vidim da je sve skupa dalo podsticaj vladajućoj garnituri u RS-u, ali njihovo ponašanje i djelovanje daje za pravo onima koji tvrde da je OHR i dalje potreban u BiH. Paradoksalno, upravo oni koji traže njegovo gašenje, svjesno ili ne, rade sve da se uslovi za odlazak OHR-a ne ispune.

MONITOR: Kako ocjenjujete njegove prve izjave i poteze, a posebno njegov izvještaj čiji su se dijelovi pojavili u javnosti a i u tekstu Rezolucije SB UN?

ČARKADŽIĆ: Treba istaći odličan posao koji je Schmith uradio u vezi sa pitanjem zašite funkcionisanja Centralne banke BiH kao finansijskog stuba BiH. Njegov dosadašnji rad karakteriše primjena tihe diplomatije, te je Schmith razgovarao sa svim političarima u regionu i svijetu koji imaju ili mogu imati uticaj na pojedine političke aktere u BiH. Zvanična saopštenja i saznanja sa tih sastanaka prilično su štura, što daje stratešku prednost Schmithu u odnosu na one o kojima se na tim sastancima razgovaralo, a koji mogu samo nagađati šta se iza brda valja.

Njegov izvještaj veoma precizno opisuje situaciju, imenuje krivce i daje jasne predikcije kuda bi stvari mogle otići ukoliko se ne reaguje na pravi način. Iako nije zvanično prezentovan pred Savjetom bezbjednosti, objavljen je, svijet ga je imao priliku vidjeti što je veoma važno, te su se nakon tog izvještaja ključne zapadne sile probudile i pokrenuta je silovita diplomatska ofanziva sa jasnim porukama, u prvom redu iz Vašingtona, Londona i Berlina. Odmah nakon posjete BiH Cholleta i Escobara, Schmith je odlično procijenio da je Vašington naredna destinacija gdje je potrebno osigurati da SAD, UK i Njemačka rade složno i koordinirano, što je ključna stvar za uspješno rješavanje krize.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ALEKSANDAR DRAGIĆEVIĆ, GRAĐANSKI I EKOLOŠKI AKTIVISTA: Na raskrsnici

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sada imamo deklarativno zalaganje za univerzalne vrijednosti dok se u praksi sprovode identične politike kao i kod partija bivše vlasti. Građani moraju odlučiti hoće li prihvaiti takvo stanje ili će se boriti za sistem  u  kojem će stručnost i profesionalnost biti važniji od partijskih intersa

 

MONITOR: Možemo li nakon posjete Gabrijela Eskobara Crnoj Gori očekivati rasplet ili dodatni zaplet političke krize? 

DRAGIĆEVIĆ: Politička situacija u Crnoj Gori izuzetno je komplikovana ali ne smatram da će je posjeta specijalnog američkog izaslanika za Zapadni Balkan dodatno zakomplikovati već suprotno. Ova posjeta pomoći će da dođe do neke vrste dijaloga unutar parlamentarne većine ali i unutar vlasti i opozicije. Administracija SAD, kao ni EU, ne traži od Crne Gore i političkih aktera ništa više, a ni ništa manje,  od onog za šta se sve parlamentarne partije već zalažu a to su: borba protiv organizovanog kriminala i korupcije, EU integracije, zaštita ljudskih prava i podizanje standarda građana. Osnovni razlog zašto imamo političku krizu ovakvih razmjera i nedostatak dijaloga je samo deklarativno zalaganje parlamentarnih partija za  pobrojane reforme i vrijednosti. Da im je iskreno stalo do njih onda bi umjesto blokade institucija i radikalizacije društva program svojih partija sprovodili u djelo i našli zajednički jezik. Upravo je borba političkih partija za usko partijske interese a ne interese građana i nacionalni interes dovela do političke krize. Crna Gora i njeni građani nalaze se na raskrsnici. Imamo deklarativno zalaganje za univerzalne vrijednosti dok se u praksi sprovode identične politike kao i kod partija bivše vlasti. Ili će građani pristati na to ili će se boriti za u kojem će profesionalnost i stručnost biti  iznad partijskih interesa.  Crna Gora će krenuti naprijed kada se oslobodi partokratije i kada građani budu mogli da biraju svoje narodne predstavnike kroz otvorene liste, umjesto da za njih to čine lideri političkih partija.

MONITOR: Prošlo je godinu dana od formiranja Vlade što su građani dobili, a jesu li što izgubili? 

DRAGIĆEVIĆ: Građani su prije svega dobili slobodu. da kažu šta misle bez straha da će na neki način biti kažnjeni, kao što je to bio slučaj tokom prethodnog režima. Građani više ne brinu za bezbjednost  i sigurnost u slučaju da progovore i stvorila se nova atmosfera da građani žele da pričaju o promjenama i javno iskažu svoje nezadovoljstvo. Sada vidimo da su učestali protesti, sastanci sa predstavnicima institucija, dijalog i polemika u medijima što vodi ka daljoj demokratizaciji društva. U proteklih par nedelja dobili smo i najavu plana Evropa sad koji je deeskalirao tenzičnu atmosferu pa se sa nacionalnih narativa prešlo na socio ekonomske teme.

Na žalost  u prvoj godini tranzicije građani nijesu dobili departizaciju institucija i njihovo jačanje. I dalje imamo v.d. stanja, o zapošljavanjima po dubini predstavnici partija  javno govore  ,,ta institucija pripada nama”, ne zato što imaju najbolje kadrove sa najviše iskustva već zato što su im te institucije pripale kroz političku nagodbu. Decenijama je upravo neefikasnost dražavnog aparata i nepostojanje nezavisnih institucija gorući problem koji neće biti lako riješiti. Na žalost partije nove vlasti nemaju želju da počnu sa reformama i stiče se utisak da su građani zbog te činjenice izuzetno razočarani i nezadovoljni. Građani nijesu dobili ni dugo očekivanu i najavljivanu transparentnost,  nemaju odgovore na brojna pitanja. U vladajućim strukturama novinare često ignorišu a NVO ne dobijaju informacije koje traže po zakonu o slobodnom pristupu informacijama.

MONITOR: Da li vidite pomak u odnosu na goruća ekološka pitanja?

DRAGIĆEVIĆ: Ekologija, urbanizam i zaštite životne sredine su neraskidivo povezani sa svim segmentima našeg društva i privrede, sa turizmom, poljoprivredom, sa našim zdravljem, prirodnim i kulturno – istorijskim naslijeđem. Brojni naslijeđeni problemi kao što su devastacija rijeka izgradnjom MHE, neadekvatno upravljanje otpadom, zagađenje i eksploatacija šljunka iz korita rijeka, izlivanje neprerađenih otpadnih voda direktno u prirodu, krivolov, nasilna i nelegalna urbanizacija, loša koncesiona politika i upravljanje šumskim blagom, borba protiv požara i klimatske krize, ne mogu se riješiti preko noći ali je potrebno ozbiljno početi. Nova Vlada nije uložila dovoljno napora, niti posvetila dovoljno pažnje pobrojanom  zbog nedostatka kapaciteta i vizije u  Vladi kao i zbog kompleksnost problema. Za ekološke probleme ne postoje brza rješenja, niti laki politički poeni već izuzetno komplikovane i dugoročne strategije vođene vizijom održivog razvoja i zelene revolucije. Crna Gora ima šansu da bude prva evropska zemlja koja će ispoštovati sve smjernice EU o zaštititi biodiverziteta do 2030. godine a koje se ogledaju u, organskoj poljoprivredi, beskompromisnoj zaštiti prirode, energetskoj tranziciji, ulaganju u zelene tehnologije i implementaciji novih zelenih standarda. Ukoliko sada ne uskočimo na zeleni voz i krenemo od nule, kasnije će biti kasno i trebaće nam mnogo više sredstava, vremena i ekspertize. U proteklih trideset godina izgubili smo  tešku industriju, izvoz, sve fabrike i rudarstvo, nemamo ni masovnu poljoprivredu, hemijski pesticidi i đubriva se ne koriste u mjeri kao kod razvijenih zemalja. Crna Gora

ne mora da ulaže milijarde eura da tu industriju prilagodi EU zelenim standardima (članice EU će morati da ulože stotine milijardi eura kako bi industriju prilagodile ekološkim standardima) već imamo priliku da počnemo iz početka i izgradimo državu na zelenim temeljima.

Dodao bih da je saradnja nadležnih sa civilnim sektorom na izuzetno niskom nivou. Ova kao i prethodna vlast vidi najveći dio NVO kao neprijatelje razvoja i branu progresu, što je potpuno pogrešan i dugoročno štetan pristup ukoliko planiramo da ekološka država budemo na samo na papiru već  i u praksi.

MONITOR: Od početka pandemije pomno pratite postupanja nadležnih kod nas i u svijetu. Kako tumačite toliku skepsu prema vakcinama, medicini i nauci koja se svakodnevno izliva na društvenim mrežama? 

DRAGIĆEVIĆ: Skepsa prema vakcinaciji i mjerama borbe protiv pandemije prisutna je svuda u svijetu i postoji veliki broj razloga zašto je to tako. Nemoguće bi ih bilo sve pobrojati a da se odgovor na ovo pitanje ne pretvori u naučnu studiju, ali je evidentno je da se nepovjerenje prema nauci, medicini i vakcinaciji proporcionalno stepenu nepovjerenja u institucije. U zemaljama u kojima je povjerenje u institucije na visokom nivou kao što su to Švedska, Danska, Portugal, Norveška i ostale zapadne demokratije i stepen vakcinacije je izuzetno visok. Mjere su sprovođene na izuzetno efikasan način a građani su generalno otporniji na lažne vijesti i dezinformacije. U zemljama biše Jugoslavije i Istočne Evrope gdje je povjerenje u institucije zbog izražene korupcije i nižeg standarda na mnogo nižem nivou imamo i neke od najmanjih stopa vakcinacije na svijetu a najveće stope hospitalizovanih i preminulih na milion stanovnika.

Naravno da visokoj stopi nepovjerenja u moderna medicinska dostignuća ne pomažu ni polu -informacije, lažne vijesti i neadekvatne komunikacione strategije nadležnih. Kada na to dodamo i brojne političare i javne ličnosti koji zbog lične koristi podržavaju i forsiraju takve narative ni ne čudi odakle otpor prema vakcinaciji i mjerama. U Crnoj Gori ne pomaže ni činjenica da se premijer Zdravko Krivokapić, koji nije vakcinisan, nalazi na čelu državnog Savjeta za borbu protiv pandemije. Iako je jedan od poslednjih premijera u Evropi koji nije vakcinisan on poziva građane da se vakcinišu i na taj način doprinesu borbi protiv epidemije. Kada pogledamo situaciju iz ove prizme nije  čudo što je veliki broj građana skeptičan kada je rijeć o vakcinaciji. Umjesto ozbiljne kampanje u koju bi bili uključeni političari, funkcioneri, javne ličnosti i umjesto ličnog primjera mi u Crnoj Gori imamo situacioju  da mjere ne poštuju ni nadležni koji ih donose.

MONITOR: Radite u inostranstvu, da li mislite da se proces odlaska mladih iz Crne Gore može zaustaviti ili je za to kasno? 

DRAGIĆEVIĆ: Za povratak mladih iz inostranstva a i za ostanak nikada nije kasno. Poslovne prakse, privreda i tehnologija su se u proteklih par decenija (a posebno od početka pandemije) bitno izmijenile. Rad od kuće postao  je standard a ne izuzetak tako da se otvara veliki prostor za mlade ljude da se vrate i žive u Crnoj Gori a da u isto vrijeme rade za kompanije iz inostranstva. Najava nove Vlade da će od sledeće godine uvesti i vize za digitalne nomade, kao i veoma liberalna poreska politika će motivisati određeni broj mladih da se trajno nastane u Crnoj Gori a najava uvećanja minimalne i prosječne zarade će motivisati veliki broj mladih da ostanu. Dodatanim reformama u sektorima obrazovanja, zdravstva, infrastrukture i privrede i pametnom strategijom razvoja Crna Gora  može postati država u koju će se mladi vraćati a ne iz nje odlaziti. Pošto bivša vlast nije vodila računa o odseljavanju mladih, danas nemamo  zvaničnu statistiku koliko nas je građana napustilo, gdje su otišli, koji su bili njihovi primarni razlozi (posao, obrazovanje, spajanje porodice i drugo), koji je nivo njihovog obrazovanja. To će biti otežavajuća okolnost pri izradi dugoročnih strategija. Na osnovu domaćih i inostranih studija  znamo  da je Crnu Goru od 2006. do danas napustilo između 100 i 120 hiljada građana. Neki od njih bi željeli da se vrate i nastave  život i profesionalni angažman u Crnoj Gori. Dužnost je svih nas da  stvoramo preduslove za njihov povratak, jer bez mladosti i znanja nema ni budućnosti.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo