Povežite se sa nama

INTERVJU

DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR: Politička foliranja

Objavljeno prije

na

Mi iz 90-ih nijesmo ni izlazili, ako se ne računaju politička foliranja. Da je bilo drugačije, imali bismo iskren i radikalan raskid sa ideološkim i političkim paradigmama iz toga doba, a to se nije dogodilo. Igra je ista, karte su skoro pa iste, samo je špil promiješan i to se predstavlja kao kobajagi suštinska promjena

 

MONITOR: Očekuje se novi direktor RTCG. Kako vidite taj izborni proces? Ide li RTCG nakon 31. avgusta ka transformaciji u javni servis?

VUKOVIĆ:  Proces izbora novog menadžmenta nacionalnog javnog emitera pokazuje, bez obzira na to kakav će biti konačan ishod, da je Media centar bio u pravu kada je novoj vlasti sugerisao da prioritet treba da bude promjena Zakona o RTCG, a ne zamjena lošeg menadžmenta, koji je prethodna vlast instalirala silom na sramotu, pribjegavajući pravnom nasilju. Media centar je, da podsjetim, smatrao da novim zakonskim rješenjima treba osujetiti uticaj zakonodavne vlasti, odnosno političkih partija na izbor članova/članica Savjeta RTCG i tako osigurati da to upravljačko tijelo bude što je moguće nezavisnije od političke moći, a zavisno jedino od građana/građanki, odnosno društva u cjelini. To, naravno, još nije stopostotna garancija za uspostavljanje nezavisne i kompetentne uprave nad medijem koji finansiraju građani/građanke i koji treba da bude jedino lojalan njima, ali jeste suštinski važan prvi korak u uspostavljanju novog pristupa i prakse. Kada postavite dobar temelj, primjeren konstrukciji javno-servisnog medijskog sistema, onda je lakše popravljati moguće izbore neodgovarajućih menadžersko-uredničkih kadrova.

Postojeći zakonski temelj je nekvalitetan, a ispostavlja se i da interni akti (Statut Savjeta RTCG) omogućavaju koruptivne prakse prilikom izbora generalnog direktora, tako da će kakav god da bude ishod, on biti u startu osjenčen sumnjom i nepovjerenjem, što nijesu dobre pretpostavke za preobrazbu sadašnjeg RTCG u istinski javni medijski servis.

Očito, postojećoj parlamentarnoj većini, kao i onoj koju je naslijedila, do nezavisnosti RTCG je stalo samo na jeziku.

MONITOR: Novinarki Vijesti Jeleni Jovanović prijećeno je iz krugova organizovanog kriminala. To je jedan u nizu napada i pritisaka na novinare. Zašto i dalje vlada atmosfera nekažnjivosti i šta treba preduzeti?

VUKOVIĆ:  Kada se baci pogled preko društvenog reljefa Crne Gore, stiče se utisak da su dugo uživali slabu ili nikakvu zaštitu oni koji su po profesionalnom i ljudskom opredjeljenju bili na braniku javnog interesa, a da su tu zaštitu obilato uživali oni koji su se na različite načine ogriješili o javni interes. Tako da ispada logično kada se kriminalci bahate, a novinari budu divljač za odstrel.

Trebaće volje i vremena da se takve prilike promijene u korist ovih prvih, pod uslovom da se ovdje koliko-toliko stabilizuje pravni poredak koji će indukovati drugačija ponašanja u društvu. U tom svjetlu vidim i najavu izmjena u krivičnom zakonodavstvu, kojima će biti obezbijeđena ozbiljnija zaštita novinara.

MONITOR: Svjetska štampa opet govori o problemu orgnaizovanog  kriminala i njegovim vezama sa moćnicima. Francuski Monde objavio je tekst o vezama kriminalnih klanova sa tajnom policijom i politikom.  I Evropa upozorava da na tim poljima reforme nema pomaka. Ali su nove vlasti optimistične kad je u pitanju ulazak u EU. Jeste li i Vi?

VUKOVIĆ: Obnavljanje priče u evropskim medijima o organizovanom kriminalu i njegovom koaliranju sa strukturama vlasti doživljavam kao neku vrstu opomene, ali i podrške aktuelnoj crnogorskoj vlasti. Opomene novoj vlasti u smislu da proevropska politika podrazumijeva energično kidanje starih saveza sa svijetom kriminala, a staroj da ni ne pomišlja na povratak prije nego se oslobodi grijeha iz nezakonitog braka sa organizovanim kriminalom. Opomena koja se odnosi na staru vlast je, istovremeno, i podrška ovoj novoj.

Nova vlast se predstavlja kao neko ko ima podršku Brisela i na momente to zaista izgleda tako, ali ne zbog kvaliteta nove vlasti koliko zbog nekvaliteta one koju je zamijenila. Ta podrška može sadržati i motivaciona obećanja o skorom prijemu u Evropsku uniju, ali nijesam sklon da dijelim optimizam vlasti, posebno ne kad je politička situacija ovako rovita i kada se sa izvjesnošću ne može znati šta nose sljedeći dani i noći.

MONITOR: U domaćim medijima iste priče: politička kriza i dalje traje. Kako će se, po Vašem mišljenju, razriješiti?

VUKOVIĆ:  Još uvijek ništa ne sanjam. Šalim se, jer sam nekada, kada sam kao novinar bio uronjeniji u političku stvarnost i informisaniji o onome što se dešava u andergraundu, umio da sanjam neke rasplete. Pošto nijesam prorok, a rješanja mi ni u san više ne dolaze, mogu samo da naslućujem buduću političku dinamiku.

Relativno brzo nakon lanjskogodišnje izborne pobjede opozicije vidjelo se da biti protiv Mila Đukanovića i DPS-a je dostatna ideološka platforma za zapošljavanje partijskih kadrova i rodbine po dubini, ali ne i za duboke reformske zahvate koje je očekivalo opoziciono biračko tijelo ili makar jedan njegov dio. Nerealno je očekivati da će se tu sada neko u novoj parlamentarnoj većini naknadno dozvati pameti i prilagoditi reformskoj agendi, kao što je nerealno pretostavljati da ovo stanje ni tamo-ni ovamo može dugo potrajati. Novi izbori bili bi najpošteniji izlaz iz sadašnje krize i oni bi mogli dovesti do novih postizbornih savezništava, koja sada izgledaju nemoguća.

MONITOR: Ono što se ne mijenja su i podjele. Ne samo da su i dalje tu, nego i rastu. Imamo rat rezolucijama, zabranjuju se projekcije koje govore o ratnim zločinima i pogubnoj politici. Kako to da smo i dalje u devedesetim?

VUKOVIĆ: Mi iz 90-ih nijesmo ni izlazili, ako se ne računaju politička foliranja. Da je bilo drugačije, imali bismo iskren i radikalan raskid sa ideološkim i političkim paradigmama iz toga doba, a to se nije dogodilo. Igra je ista, karte su skoro pa iste, samo je špil promiješan i to se predstavlja kao kobajagi suštinska promjena.

To što je sada Crna Gora formalno nezavisna, članica NATO saveza i kandidatkinja za prijem u Evropsku uniju čini nas, možda, manje ranjivima spolja, što jeste neka utjeha. Odsustvo nezavisnih institucija koje su garant pravde i pravednosti, društvene kohezije i unutrašnje stabilnosti je ono što sadašnju Crnu Goru čini mnogo sličnijoj onoj iz 90-ih nego nekoj idealno-tipskoj državi o kojoj su sanjali čestiti independisti s kraja 20. vijeka.

MONITOR: Koliko je živa politika devedesetih? Sada se govori o „srpskom svetu“ sa zvaničnih političkih adresa Srbije. I kakve to impalikacije može imati na Crnu Goru?

VUKOVIĆ: Živa je u skučenosti političkih vizija, u njegovanju duha netolerancije, u palanačkoj  samodovoljnosti i strahu od drugog i drugačijeg. Ideja „srpskog sveta“ je dio tog nacionalističkog duha 90-ih, koji u sebi nije imao ničega emancipatorskog ni prema vani ni prema unutra. Imao je, nažalost, dovoljno destruktivnog i samodestruktivnog, a njegovi sadašnji protomajstori su smiješne karikature nacionalnih vođa iz boljih prošlosti.

Pošto ideja „srpskog sveta“ u izdanju sadašnje srbijanske vlasti i njenih satelita u državama iz okruženja, nema ničega emancipatorskog, naprotiv, ona, nažalost, u Crnoj Gori indukuje takođe neemancipatorske odbrambene ideje i prakse koje osujećuju napore da ovdje zaživi i očvrsne moderna i demokratska politička zajednica.

MONITOR: Kako vidite rezultate nove vlasti nakon 30. avgusta. Političko zapošljavanje, neprincipijelne smjene, insistiranje na identitetskim pitanjima, samo su neke od uobičajenih kritika. Nešto biste dodali?

VUKOVIĆ: Nova vlast je, nažalost, pokazala do sada malo toga što nagovještava rađanje nečega kvalitetno novog u praktikovanju javnih politika. Više je bilo onoga što je izgledalo kao prepakivanje starih sranja u nove pelene. Kratkoća vremena i zatečeno stanje mogu biti izgovor za odsustvo brzih rezultata, ali ne i za odsustvo argumentovanih i inspirativnih najava tih rezultata.

Milena PEROVIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Vrijeme je za izbore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vjerujem da je prva ekspertska vlada kao koncept imala potencijala ali sa našim neodgovornim, pohlepnim i bahatim političarima dodatno je destabilizovala stanje u zemlji. Širiti taj koncept nije logično ni korisno a praviti kompromisni bućkuriš još manje. Po mom mišljenju vrijeme je za nove izbore i nadam se da URA neće pristati na još jedan ustupak

 

MONITOR: Ove sedmice pričamo o uvođenju vjeronauke u škole, a nakon najave tek ustoličenog mitropolita Joanikija da je to „osnovno dječije pravo“, te da samo rijetke zemlje u Evropi nemaju tu vrstu obrazovanja. Kako vidite želju mitropolita, i da li bi nam uvođenje vjeronauke pomoglo da budemo više evropski?

KOVAČEVIĆ: Izjavu  mitropolita shvatam kao znak namjere da povećava tenzije u Crnoj Gori i da one trenutno odgovaraju SPC. Crna Gora je definisana kao građanska i sekularna i to je najoptimalniji okvir za multietničku i multikonfesionalnu zajednicu. Svaka vjerska zajednica ima pravo da organizuje vjersku nastavu i to već funkcioniše. Najslabije funkcioniše građansko obrazovanje u okviru zvaničnih institucija. Podržavalo se djelovanje i razvoj vjerskih zajednica a nipodoštavalo građansko obrazovanje i inicijative. Rezultati su prisutni i vidljivi kroz nizak stepen emancipatorske i kritičke svijesti. To što većina zemalja Evrope ima vjersko obrazovanje ne znači da je dobro za Crnu Goru, malu teritoriju sa malim brojem stanovnika čija je situacija ekonomska, istorijska, obrazovna i politička specifična. U tim zemljama je vjerska odrednica stvar intime i slobodnog izbora, kod  nas se vjerskim odrednicama maše u javnosti i služe za demonstriranje  moći i ugrožavanje drugačijih. Religija je u našim uslovima vrlo opasno oružje u rukama neodgovornih vjerskih vođa i političkih elita i udaljava nas od Evrope.

MONITOR: Kako komentarišete ustoličenje mitropolita Joanikija, te sve što je pratilo taj događaj, ali i prve poteze mitropolita naokon ustoličenja, poput ugošćavanja Milorada Dodika?

KOVAČEVIĆ: Ustoličenje je bilo „silom na sramotu” kako se kaže u narodu. I sila i sramota su očite, izuzimajući  iz toga veliki broj onih koji su protestovali sa  iskrenim ubjeđenjem da brane državu i dostojanstvo, došlo se do „crvene linije” i pružen je otpor. Mislim da su ti građani i građanke, i  razumne  intervencije bezbjednosnih službi obezbijedili da se krizna situacija završi bez žrtava, iako je bilo prekomjerne upotrebe sile. I to se mora preispitati i sankcionisati. Dvije slike koje su za mene vrlo značajne sa Cetinja su dva lica. Lice premijera koje je jasno pokazalo beskompromisnost i odvažnost da po svaku cijenu brani vlastite ciljeve i  spremnost da interese svoje crkve stavi iznad interesa države i ljudi što liči vjerskom fundamentalizmu. U kriznoj situaciju u pomoć su pristigli oni koji dijele ista vjerska ubjeđenja a ne nezavisni eksperti. Nakon ostvarenja cilja logično je očekivati da će pokazati umjerenost i spremnost za dijalog  o pitanjima državnog i društvenog funkcionisanja  uz obavezne „konsultacije“ sa zapadnim saveznicima.  Drugo lice je lice predsjednika države. Jasna je bila neusklađenost sa pozicijom i situacijom. Izlazak na ulicu kao približavanje građanima sa svitom obezbjeđenja bilo je karikaturalno a djelovanje besmisleno. Nakon ove situacije duboke narcističke povrede (možda i ugroženosti drugih interesa), logičan je žešći sukob sa svima onima koje prepozna kao prijetnju. Vidljivo oslabljen računa na sve članove partije i nastaviće  mobilizaciju članstva i sluđivanje stanovništva tzv. ugroženošću države i intenziviraće  „konsultacije”  uz pokušaj mobilizacije  zapadnih saveznika. Obje slike pokazuju autoritarne vođe koje gaje duboko potcjenjivanje i prezir prema onima koji su ih birali i nemaju povjerenja, ni sposobnosti da riješe sukobe koje su proizveli i proizvode u zemlji. Saveznici van zemlje već preuzimaju kontrolu i u skladu sa njihovim interesima dalje diriguju sukobom. Milorad Dodik je znak takvih uticaja, prijetnja primjerom i simbol stvaranja uticaja koji prevazilazi granice i ne priznaje legalne državne granice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA ŽANIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO: Vučić neće protiv bivših mentora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije u Srbiji problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimjenjivanju zakonskih mogućnosti i u opštem neradu oko istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sjednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada

 

MONITOR: Ovih dana je u Beogradu održana Regionalna konferencija tužilaštava o saradnji u krivičnom progonu počinilaca ratnih zločina, u organizaciji srpskog Tužilaštva za ratne zločine, a uz podršku UN i vlade Velike Britanije. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

ŽANIĆ: O održavanju ovog događaja znamo samo na osnovu šturog saopštenja Tužilaštva za ratne zločine i članaka malobrojnih medija koji još uvek prate ove teme. Osim floskula koje slušamo duži niz godina kako je regionalna saradnja važna i kako mora biti unapređena jer žrtve to očekuju, nismo čuli ništa novo. U stvarnosti je baš sve suprotno od toga. Nema iskrene volje da se sarađuje i veruje pravosudnim organima država u regionu, da se razmenjuju važni predmeti i dokazi, da se radi na otkrivanju masovnih grobnica.

Od vidiljive regionalne saradnje imamo dva medijska članka da je organizovana regionalna konferencija tužilaca u regionu. Koji su zaključci te konferencije i koji su naredni koraci dogovoreni – o tome nema ni reči. Tako da ja ovaj sastank ocenjujem kao potpuno trošenje vremena na razgovor koji je vođen već mnogo puta do sada, a koji nije doveo ni do kakvih pomaka u procesuiranju ratnih zločina niti do poboljšanja regionalne saradnje.

MONITOR: Ministarka pravde u vladi Srbije Maja Popović tom prilikom je naglasila posvećenost Srbije procesuranju optuženih za ratne zločine, pozivajući se na Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina 2021–2026 i najavljujući skoro usvajanje Akcionog plana za njenu primjenu. Kako komentarišete tvrdnju ministarke o „jakim institucionalnim kapacitetima Srbije“?

ŽANIĆ: Što se tiče institucionalnog i zakonodavnog okvira – Srbija zaista ima sve na raspolaganju. Postoje zakoni na osnovu kojih se sudi, zaključeni memorandumi i protokoli o saradnji sa tužilaštvima u regionu. Imali smo čak i prvu Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina koja je i usvojena da bi se ubrzalo procesuiranje ratnih zločina. Uskoro ćemo dobiti i drugu strategiju sa propratnim akcionim planom. Nije problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimenjivanju zakonskih mogućnosti i u jednom opštem neradu po pitanju istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada. Samo bih podsetila da mi trenutno u TRZ imamo 12 zamenika tužioca i za prošlu godinu samo dve optužnice koje su rezultat isključivo njihovog rada. Dakle, imamo šest puta više zamenika tužilaca nego optužnica.

MONITOR: Za vrijeme trajanja Regionalne konferencije, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sastao se sa glavnim tužiocem Mehanizma za međunarodne krivične sudove Seržom Bramercom. Vučić je saopštio da je to bio razgovor o poboljšanju regionalne saradnje u vezi sa optužbama za ratne zločine. Imate li saznanja o „konkretnijim“ zahtjevima Bramerca?

ŽANIĆ: Kad god bi dolazio u posetu Srbiji, Serž Bramerc bi dolazio i u FHP kako bismo razgovarali o tome ima li pomaka u procesuiranju ratnih zločina pred domaćim sudovima. Međutim, poslednje dve godine Bramerc razgovara isključivo sa tužiteljkom za ratne zločine Snežanom Stanojković i predstavnicima vlasti, tako da mi nemamo ni tu minimalnu mogućnost da saznamo koji su njegovi konkretni zahtevi. FHP stalno zahteva od Tužilaštva za ratne zločine da na svom web sajtu objavljuje informacije o podignutim optužnicama, donetim presudama,  sastancima, i još važnije, rezultatima sastanaka i da na taj način obaveštava javnost o svom radu. Međutim, ukoliko se informišete isključivo putem sajta TRZ tu gotovo ništa nećete saznati jer se na njemu nalaze dve ili tri rečenice o tome ko je prisustvovao sastanku i koja je bila tema, ali o konkretnim zahtevima nema ni reči. Da zaključim, ne znamo koji je bio konkretan zahtev Bramerca, ali pretpostavljam da se u razgovorima išlo u pravcu iskrenije regionalne saradnje, razmene dokaza, neophodnosti pronalska nestalih i izručenje Radete i Jojića Mehanizmu za krivične sudove u Hagu.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARIJA ZIDAR, REDITELJKA: To nije moja fikcija, to je nečiji život

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pomirenje je za mene priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou

 

 

Film Pomirenje u režiji Marije Zidar otvorio je u srijedu veče 12. UnderhillFest, međunarodni festival dugometražnog dokumentarnog filma u Podgorici. Za okosnicu prvog dugometražnog dokumentarnog filma, rediteljka iz Slovenije odabrala je sukob dvije porodice u brdima sjeverne Albanije. Film prati proces pomirenja nakon ubistva osamnaestogodišnje Gjiste u regiji u kojoj se neke porodice još uvijek pridržavaju srednjovjekovnog kodeksa Kanuna i običajnog prava na krvnu osvetu. Pomirenje je nastao u koprodukciji Slovenije, Crne Gore, Srbije i Kosova, a imao je premijeru na jednom od najvažnijih festivala dokumentarnog filma u Evropi – CPH:DOX u Kopenhagenu. Već ima zapažen festivalski život i nekoliko nagrada.

Marija Zidar je završila osnovne studije novinarstva kao i engleski jezik i književnost, a doktorirala je sociologiju na Univerzitetu u Ljubljani. Interesuje je predstavljanje temeljno istraženih društvenih tema kroz intimno, osjetljivo i empatično vizuelno pripovijedanje. Napisala je tri i režirala jedan srednjemetražni dokumentarac za Televiziju Slovenije. Pomirenje, koji je sniman u Albaniji od 2014. godine, je njen debitantski dugometražni dokumentarni film.

MONITOR: UnderhillFest je otvorio dirljiv film „Pomirenje”. Priča o pokušaju pomirenja porodica, ali predstavlja svojevrsni anatomski prikaz patrijarhalnog društva zarobljenog između prošlosti i sadašnjosti. Kada i kako ste se zainteresovali za ovu temu, za ovaj događaj?

ZIDAR: Za mene je to priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou.  Profesor Martin Berishaj, koji je istraživao i ovu temu, 2013. mi je rekao da je krvna osveta obrađena hiljadu puta, ali nikad pravilno. To me je zaintrigiralo i počela sam da istražujem. To što sam pronašla, bila je veoma aktuelna tema sukoba između različitih sistema vrijednosti, u nekom društvu u tranziciji, a najviše se to odnosilo na državno pravno uređenje, religiju i reinterpretaciju starih zakona, oko kojih u nekim regionima nema društvenog slaganja. U Albaniji se to desilo devedesetih godina kada je pala komunistička diktatura, u kojoj je Enver Hodža pola vijeka progonio i religiju i tradiciju, a slijedio je ekonomski kolaps. Država je bila na granici građanskog rata. U toj praznini vrijednosti, u pojedinim djelovima zemlje vraćali su se stari sistemi vrijednosti, ali bez kontinuiteta, reinterpretirani i ponekad čak zloupotrijebljeni. To me podsjeća na sadašnju situaciju ne samo po Balkanu nego i u Evropi, gdje krajni desni populizam masama obespravljenih ljudi, koji nemaju više povjerenja u državu i pravni red, kao rješenje nudi reinterpretaciju nacionalne tradicije, religije ali i neopatrijarhalne vrijednosti.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo