INTERVJU
DUŠKO VUKOVIĆ, SLOBODNI NOVINAR: Otvorena je Pandorina kutija

Kod nas nije teško indukovati mržnju. Mi smo stalno u stanju gdje je i jedan mrk pogled dovoljan da zapali vatru mržnje. Mi se nismo detoksikovali i zato se začas pretvaramo u zvijeri.
MONITOR: Lista kandidata za Savjet RTCG govori da se vlast neće odreći javnog servisa?
VUKOVIĆ:To je jasno i očekivano. Nije vlast lani izvela akciju osvajanja RTCG radi kratkoročnog rezultata, već radi dugoročne kontrole. To je demotivisalo neke ozbiljne ljude koji bi htjeli da stvari popravljaju, da se bore u tom Savjetu.
Kad se pogleda spisak kandidata, ne vidim među novima nikog ko se uključio u borbu za javno dobro minulih godinu dana.
Ono što je za mene posebno razočaravajuće je da u samom RTCG nije bilo vidljivog otpora. Neki kažu – pa mi razgovaramo o tome svaki dan, mi se bunimo. Da, ali moraš to činiti javno, da bi korespondiralo sa onim što javnost čini u odbrani javnog servisa.
MONITOR: Nakon 15 godina procesa transformacije državne televizije u javni servis, mi imamo državnu televiziju. Jesu li građani prevareni?
VUKOVIĆ: Ona nije državna, već partijska. Preciznije, čak nije ni partijska, u smislu da promoviše politiku jedne partije, već je medij vrha jedne nedemokratske partije, koji ni unutar te partije ne obezbjeđuje nekakav forum za dijalog.
MONITOR: Da je RTCG zarobljena od strane vladajuće partije diplomatskim rječnikom konstatuje i Izvještaj Evropske komiisje, ali to ipak ne pomaže. Da li su nerealna očekivanja da to pitanje može da riješi neko spolja?
VUKOVIĆ: Jesu. U izvještajima Brisela uvijek ćemo naći poruke koje nam odgovaraju, umotane u diplomatsku ambalažu, i onda mi očekujemo akciju. Ali nje nema. Oni nemaju tu vrstu ingerencija. U krajnjem, mislim da te adrese nijesu nešto posebno motivisane da ubrzaju proces prijema Crne Gore u EU. Ono što im je bilo u interesu, da Crna Gora bude članica NATO, to su završili. I tu se vidi ta naša lažna unutrašnja priča da će nas NATO demokratizovati. Koja je militaristička struktura bilo šta demokratizovala? Pali su na ispitu i naše vajne demokrate iz opozicije i vlasti koji su koristili tu argumentaciju kad su opravdavali ulazak u NATO.
Izvještaji i poruke iz Brisela mogu dobro doći kao štaka kojom se oni koji se bore za demokratizaciju društva mogu poduprijeti, ali za sve se moramo sami izboriti.
MONITOR: Naslanjajući se na Vašu konstataciju da vojna struktura ne može bilo koga demokratizovati, nameće se pitanje: da li je smjena nedemokratske vlasti jedini način da se RTCG istinski transformiše u javni servis?
VUKOVIĆ: Apsolutno. Nemam nikakvih iluzija oko toga. Već sam napisao da ove partijske institucije treba razoriti kako bi se na toj razvalini mogle izgraditi nezavisne državne institucije. Nije realno očekivati da će se ove partijske reformisati pod nekim blagim pritiskom spolja ili iznutra. Institucije čine ljudi, a u redovima DPS-a ne vidim kadrove koji mogu biti alternativa; nema pameti koja izlazi iz onoga što je njihov prepoznatljiv format, format jedne autoritarne, antidemokratske partije.
MONITOR: Kad smo kod alternativa, nedavno je bilo aktuelno pitanje može li alternativa ovoj vlasti biti Duško Knežević, biznismen koji je od njihovog partnera, nakon afere Koverta, ili nešto prije nje, postao njen suparnik, a koji se nametao da predvodi građanske proteste.
VUKOVIĆ: Naravno da ne može. Niti bilo ko od ljudi koji su bili sastavni dio vlasti, ili su možda još. Mi ne znamo kako je povezana ta struktura i koliko je zamršeno to klijentelističko klupko. Ne znamo gdje se kidaju ti konci, ko koga ucjenjuje, na koji način…
Naravno, ta vrsta ljudi je dobro došla da kao insajderi otkrivaju ono što nije vidljivo u crnoj kutiji sistema. Oni demistifikuju sistem i propagandu vlasti, i njihove laži čine smiješnim sve većem broju ljudi. Problem je, međutim, što još ne postoji široko prihvatljiva politička snaga koja bi artikulisala tu vrstu otpora. To je ono što je frustrirajuće.
MONITOR: Koliko smo daleko od alternative ovoj vlasti? Šta se dešava sa građanskim protestima koje je inicirao pokret Odupri se, a koji su krenuli snažno?
VUKOVIĆ: Taj protest kao i pokret koji ga je pokrenuo nastao je potpuno spontano. Bio sam u blizini i pratio proces od samog početka. Iza svega je stajala grupa ljudi različitih mišljenja, koji su rekli – ovako više ne može, ‘ajdemo ljudi da nešto činimo! Važno je što je makar jedan operativni cilj taj pokret postigao – doveo je poslanike opozicije do toga da potpišu Sporazum o budućnosti. Za ozbiljne ljude je to obavezujuće. Pokazuje se da nisu svi ozbiljni. Ali baš taj sporazum je lakmus papir – da se vidi na koga se građani mogu sjutra osloniti. Da se razluči ko vodi politiku u javnom interesu, a ko radi za svoje male partikularne interese. Situacija se tako razbistrava. Ljudima postaje jasno da je ovaj postojeći partijski sistem nešto što je zarobilo društvo. Ne samo DPS, već i opozicija.
MONITOR: Vlast je već preduzela korake da se zaboravi afera Koverta i umanji uticaj protesta. Ovih dana pričamo o crkvama. Kao da je vjerski rat u toku.
VUKOVIĆ: Da, otvorena je Pandorina kutija srpsko – crnogorskih odnosa i crkveno pitanje. Na putu u Evropu neka predpolitička pitanja treba marginalizovati i ostaviti da iščile ti animoziteti, a ne, kako to čini ova vlast, otvarati pitanje vlasništva nad hramovima kao suštinsko za identitet, za opstanak države i nacije. Radi se o jeftinoj manipulaciji.
MONITOR: Može li nas skupo koštati ta manipulacija?
VUKOVIĆ: Ulazim u zonu spekulacija, ali evo. Oni natežu to pitanje do kraja, ulazimo u izbornu godinu, u javnom diskursu doći će do žestokog krešenda oko tog pitanja. Možda će tada vlast skrajnuti to pitanje kao dio dogovora sa partnerima u Srbiji. Možda je i otvaranje toga pitanja dio dogovora Podgorice i Beograda, jer odgovara i jednima i drugima. Beogradu zbog pitanja Kosova, a Podgorici da pripremi teren da opet postane mirotvorac i faktor stabilnosti kad joj zatreba.
MONITOR: Nevjerovatna je količina govora mržnje nakon što je otvoreno to pitanje na društvenim mrežama i on-line medijima. Tu je i slučaj savjetnice u ambasadi Turske Mirne Nikčević koja je kazala da treba spaliti hram, što je naravno za svaku osudu, a na šta se opet reagovalo neprimjerenim govorom mržnje po različitim osnovama. Šta to Vama govori?
VUKOVIĆ: Kod nas nije teško indukovati mržnju. Mi smo stalno u stanju gdje je i jedan mrk pogled dovoljan da zapali vatru mržnje. Mi se nismo detoksikovali i zato se za čas pretvaramo u zvijeri.
MONITOR: Rekli ste da se nismo detoksikovali. Pokazuje li sve ovo na kraju krajeva koliko je važno bilo suočiti se sa ratnom prošlošću?
VUKOVIĆ: Nismo se suočili ni sa čim. Onog trenutka kada treba da se suočimo, da bi preispitali sebe i naše ponašanje, da bi preispitali zašto se naše društvo ponašalo kako se ponašalo, je li to zaista naša istinska priroda ili smo bili izmanipulisani, mi kažemo – pusti, pričajmo o budućnosti. Mi nismo otvorili raspravu, ljudski razgovor ni o čemu. Pušti, ne otvaraj ormare, neka kostura, idemo u svijetlu budućnost. Zato vlast i danas koristi taj rezervoar mraka za svoje interese. Mi smo nezdravo društvo.
Mladi ljudi ne bježe samo zato jer se ovdje ne zarađuje dovoljno. Oni bježe iz nezdravog društva.
MONITOR: Da li i zbog toga od teme o crkvi umjesto dijaloga, gori sve u zemlji?
VUKOVIĆ: Da, i zato što je podesna za dijeljenje i fragmentiranje društva i njegovo odvraćanje od ekonomskih, socijalnih i važnih političkih pitanja. Ako želi da bude demokratsko, društvo mora početi od nekog osnovnog konsenzusa, a to je da imaš izbore na kojima nemaš krađe. Ova vlast ne samo da je zarobila institucije, nego je afera Koverta pokazala i da se u svrhu kupovine glasova koriste crni fondovi. A to je samo vrh ledenog brijega. Mi u stvari ne znamo šta je to, čiji je i kakav je novac kroz tranziciju otišao u of-šor zone, sa kojim se prljavim novcem ovdašnji novac spojio. Mi ne znamo sa kim i čim sve imamo posla. Globalizacija nam je prekoračila prag tako što se naša domaća, politička i druga mafija povezala sa globalnom, a mi iznutra ostali potpuno zapušteni.
Jako je važno stvaranje jedne nove političke kulture. To je proces emancipacije od malograđanina do građanina. Ne možemo zadovoljavati svoje privatne intrese, a biti nas baš briga za javnu sferu i ono što je javno dobro.
MONITOR: Da li je ta emancipacija ključna i za smjenu ovog režima?
VUKOVIĆ: Da, ali to su periodi dužeg trajanja, a ishod je neizvjestan. Istorija nije, kao što su nas učili, evolutivni put ka boljem. Ima i reverzibilnih tokova. Ne znamo u čemu ćemo se obresti ni za dvije- tri godine.
MONITOR: Jeste li optimista ili pesimista kad govorimo o budućnosti?
VUKOVIĆ: Nadam se da nećemo na Balkanu ratovati opet. Pošto smo na periferijama raznih velikih sistema koji se ovdje susreću i sukobljavaju, neko nas, na kraju krajeva, može gurnuti u tu priču. Zato i danas zagovaram demilitarizaciju Balkana, a ne ulazak u vojne alijanse. A jesam li optimista? Ima loših znakova, trendovi nisu dobri, ali u suštini jesam. Ohrabruje me posebno to što sam na protestima vidio mnogo mladih koji kažu – mi nećemo da idemo, hoćemo da ostanemo, da mijenjamo.
U medijima vlada neiskrenost
MONITOR: Kakva je situacija u medijima u Crnoj Gori?
MONITOR: Mutnija nego devedesetih. Tada je postojala polarizovana medijska scena, ali na neki drugi, čist i jasan način. Ta polarizacija je bila poštenija. Zagovarao se rat ili mir, ali je u tom zagovaranju bilo ubjeđenja. Sad to ne vidim. Vidim samo kalkulantska razmišljanja – hoće li mi ovo donijeti neko dobro na kratak rok, hoću li se ogrebati iz nekog fonda. Vidim jednu neiskrenost koja je problematična.
Milena PEROVIĆ KORAĆ
Komentari
INTERVJU
DEJAN MILOVAC, MANS: Veting kao rješenje

Reforma crnogorskog pravosuđa ne može imati održive rezultate dok se do kraja ne raspetlja “hobotnica” Vesne Medenice i ispitaju sve šeme uticaja koji je ona nesporno imala na nosioce tužilačke i sudske funkcije u Crnoj Gori
MONITOR: Kako komentarišete objavljene prepiske izmedju direktorice ASK Jelene Perović i bivše predsjednice Vrhovnog suda Vesne Medenice?
MILOVAC: Mislim da je prepiska između Perović i Medenice pokazala kako je posljednjih decenija izgledao modus operandi crnogorskog pravosuđa, i sasvim sam siguran da tadašnja predsjednica cetinjskog Osnovnog suda nije bila jedina koja je na takav način tražila smjernice i nudila podršku bivšoj predsjednici Vrhovnog suda. Na stranu groteskni udvornički odnos koji je ispoljila Perović, komunikacija je pokazala koja količina moći i uticaja je bila u rukama Vesne Medenice i na koji način je ona manifestovana.
MANS je i ranije ukazivao da reforma crnogorskog pravosuđa ne može imati održive rezultate dok se do kraja ne raspetlja “hobotnica” Vesne Medenice i ispitaju sve šeme uticaja koji je ona nesporno imala na nosioce tužilačke i sudske funkcije u Crnoj Gori. Sve dok svaka od tih relacija ne bude detaljno ispitana, mi kao građani imamo pravo da sumnjamo da je pravosuđe i dalje u rukama onih koji se sumnjiče za saradnju sa kriminalnim klanovima. U ovom konkretnom slučaju MANS je već pozvao Specijalno državno tužilaštvo da formira predmet i ispita ne samo komunikaciju između Perović i Medenice, već prije svega kakve posljedice je ona imala na profesionalni integritet i odluke koje je Perović donosila u cetinjskom sudu, ali i kasnije sa mjesta direktorice Agencije za sprječavanje korupcije.
MONITOR:Da li vas iznenadjuje odnos Perović prema Medenici, koji bivša predsjednica Vrhovnog suda u porukama definiše „savjesnim“?
MILOVAC: Svjedočimo potpuno iskrivljenom sistemu vrijednosti koji je uspostavio prethodni režim na svim nivoima, pa i u pravosuđu. “Savjesno postupanje” u percepciji takozvanih vojnika bivše vlasti, kakva je Vesne Medenica, pretpostavlja gaženje procedura i zarobljavanje institucija i koncetraciju neograničene moći odlučivanja u rukama jedne osobe. Takav odnos prema integritetu nosilaca pravosudne funkcije je nešto što je “njegovano” i podsticano decenijama i sasvim moguće je postalo sastavni dio jedne potpuno izokrenute profesionalne etike.
Hijerarhija koja je postavljena na način da se lojalnost kultu ličnosti koji je Medenica uspostavila prepoznaje kao “savjesno postupanje”, najviše liči onima koje možemo da vidimo kada su u pitanju strukture organizovanog kriminala. Ovo je posebno problematično ako pretpostavimo da je takav odnos vrlo vjerovatno bio potka za donošenje odluka u sudskim predmetima u skladu sa interesima koji je nisu poklapali sa javnim interesom ili zakonom.
Nisam iznenađen odnosom i iz razloga što je dosadašnja profesionalna karijera davala prostor Vesni Medenici da utiče na izbor sudija, ima kompletan uvid u njihov rad i ocjenjivanje njihovog rada, kreirajući poziciju sa koje je od prvog dana mogla da oblikuje sudije prema onome što su bile njene potrebe i potrebe grupa koje je u pravosuđu neformalno zastupala. Zbog toga je svako “klimanje glavom” Jelene Perović bilo dočekano kao “savjesno”.
Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od prvog decembra ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
DR BRANKA BOŠNJAK PROFESORICA UCG I POTPREDSJEDNICA PZP-A: Temeljne reforme i dobra metla za obrazovni sistem

Javna uprava je postala prepuna uhljebljenih bahatih neznalica. Nije ovo od juče, radio je to i bivši DPS režim, ali sa mnogo više stila, senzitivnije, neupadljivije… Ovo sad je postalo brutalno, bestidno i ogoljeno do kraja
MONITOR: Nakon najnovije afere oko diplome pomoćnice direktora IJZ vi ste javno istupili i kazali da lažnih ima i u vrhu Vlade, te da su političke partije pune kadrova sa ovakvim znanjem. Da li je onda iluzorno očekivati da će biti političke volje da se sporne diplome provjere?
BOŠNJAK: Mi kao društvo moramo da se odlučimo da li hoćemo istinsko ozdravljenje i vraćanje pravim vrijednostima, želimo li društvo znanja, što javno propagiramo ili želimo degradaciju svih vrijednosti, koju upravo živimo.
Zato je važno da se aktuelizovao ovaj veliki problem, ali nažalost, to je samo jedan segment iz Pandorine kutije, jer mnogo je devijacija na ovom polju. Nama trebaju značajno veća ulaganja u nauku, revizija naučnih i nastavnih zvanja, nepristrasna reakreditacija studijskih programa, revizija licenci za visokoobrazovne ustanove, savremene laboratorije, dosljedna borba protiv plagijata, a preduslov svega ovoga je potpuna depolitizacija ovog sektora.
Optimista nijesam, jer živimo najbrutalniji iskaz partitokratije, a svjedok sam bila da mnogi politički lideri potpuno obesmišljavaju znanje i olako delegiraju za rukovodeće funkcije ljude bez znanja i iskustva, sa sumnjivo stečenim diplomama, jer oni prvenstveno cijene partijsku lojalnost. Koalicioni dogovori, umjesto da podrazumijevaju da stavimo na sto najbolje što imamo od kadrova i od njih napravimo najoptimalniji odabir, nažalost kažu da se niko nikome ne miješa u politička kadriranja koja su im pripala. Zato imamo ministre i predsjednike opština bez fakultetskog obrazovanja, ljude na pozicijama koji ne umiju ni napisani im tekst da pročitaju kako treba, zato su nam bordovi direktora i upravni odbori puni dojučerašnjih šofera, ljudi iz obezbjeđenja, kafe kuvarica, konduktera… Javna uprava je postala prepuna uhljebljenih bahatih neznalica. Nije ovo od juče, radio je to i bivši DPS režim, ali sa mnogo više stila, senzitivnije, neupadljivije… Ovo sada je postalo brutalno, bestidno i ogoljeno do kraja.
Mi smo malo društvo i nije problem ko je čiji, ako je sposoban, obrazovan i ako zna, ali problem je neznanje, koje onda iz kompleksa rađa umišljenost i bahatost, kao paravan, da bi se zamaskiralo neznanje i onda se proganja i mobinguje svako ko išta zna.
Dodatan problem je što Vladina komisija za politička namještenja, i ne provjerava CV predloženih kandidata no im se unaprijed vjeruje na riječ, a mnogi su zbog fotelje spremni da „nakite“ svoj CV raznim neistinama pa i onom da su završili fakultet. Predlažu se zakoni i sistematizacije, koje značajno smanjuju kriterijume za neka rukovodna mjesta, jer se sve šteluje za unaprijed odabrane pojedince.
Optimista nijesam po pitanju političke volje, ali jak pritisak javnosti može da pomjeri stvari i da krenemo ka ozdravljenju.
Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od prvog decembra ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
DR LINO VELJAK, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU: U ovom „tridesetgodišnjem ratu“ se već poodavno nalazimo

Ukoliko bi predsjednik Bajden uspio da pomoć Izraelu uslovi izraelskom obnovom prihvaćanja ideje dviju država, to bi predstavljalo izniman uspjeh. Ukoliko bi to uvjetovanje rezultiralo tek selektivnošću izraelskih vojnih operacija to bi bio nekakav uspjeh. No, bez temeljnih političkih promjena i u Izraelu i u njegovom arapsko-islamskom okruženju koncept dviju država ostaje privlačna i – do daljnjega, nedosežna utopija
MONITOR: Na obeležavanju godišnjice stradanja Vukovara glavnu riječ je imao gradonačelnik Ivan Penava, koji je upozorio sve koji ne respektuju njegovu, u mnogo čemu, proustašku scenografiju, da se ne priključuju događaju. U Srbiji je predizborna kampanja u koju je predsjednik Srbije, prvi put od svog dolaska na vlast, zatražio pomoć svog nekadašnjeg političkog mentora Vojislava Šešelja. Koliko su ovo tek praktički-politički aranžmani a koliko simbolički relevantni činovi?
VELJAK: Nisu to nikakvi simbolički činovi, pa ni pragmatični predizborni aranžmani, nego ih valja promatrati u kontekstu generalnog rasta desnice u Evropi i šire (rezultati izbora u Slovačkoj i Nizozemskoj, ali i u Argentini), koji ukazuju na realne dimenzije skretanja društvene svijesti u smjeru populizma i radikalne desnice. Ta je tendencija značajnim dijelom uzrokovana medijskom podrškom brutalizaciji javnog diskursa, a u našoj regiji nedvojbeno i pojačanim djelovanjem ruske agenture. Konkretno, u Hrvatskoj se zloćudan ruski utjecaj može dokazati analizom financijske baze Domovinskog pokreta (čiji je Penava predsjednik), koja je izravno povezana s oligarhijskom strukturom Putinove Rusije. Onima koji sumnjaju u ispravnost ove tvrdnje preporučujem da otkriju odgovor na pitanje: Tko kontrolira Fortenovu? Putinovim ljubiteljima neće biti jasno zbog čega ruske službe i oligarsi podržavaju obnovu ustaškog diskursa, kao što mnogima neće biti milo kad se suoče s dokazivim činjenicama koje govore o međusobnoj podršci četnika i ustaša (kako u Drugom svjetskom ratu, tako i danas, kada je to u cilju ostvarivanja političke moći i – što je najvažnije – financijskih interesa). Svađajući narode, oni jačaju svoje pozicije, a njihova međusobna solidarnost ne dolazi u pitanje. Dokaz je i pravo bratstvo i jedinstvo koje je vladalo u Hagu među optuženicima za najteže ratne zločine.
MONITOR: EU je u prvim danima posle napada Hamasa, snažno podržala pravo Izraela da se brani, čak je i redovna pomoć Palestincima bila, na kratko, obustavljena. Danas je stav Brisela izbalansiraniji. Neki su ponašanje EU administracije nazvali „ evropskim kompleksom Holokausta“. Koliko se tu radi o „kompleksu“ a koliko o, nesamostalnosti spoljne politike EU?
VELJAK: Ukoliko je riječ o Njemačkoj, kompleks Holokausta je od presudne važnosti. Ukoliko je pak riječ o EU, ključan je moment inzistiranje na potrebi evroatlantskog jedinstva, te se upravo time može objasniti relativna uravnoteženost njezinog stava.
Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od prvog decembra ili na www.novinarnica.net
Komentari
-
FOKUS3 sedmice
MINIMALNA PENZIJA = MINIMALNA PLATA: Đe iscijediti suvu drenovinu
-
FOKUS2 sedmice
UZVRAĆANJE UDARCA U AFERI DO KVON: Spajić optužio srpske vlasti za montiranje
-
FOKUS1 sedmica
MIĆUNOVIĆ I DAVIDOVIĆ NA AMERIČKOJ CRNOJ LISTI: Šta Vašington vidi a Podgorica ne vidi
-
DRUŠTVO3 sedmice
PLJEVLJA, BUDVA, ZETA…: Na tragu saoizacije ?
-
INTERVJU2 sedmice
MILOŠ VUKOVIĆ, IZVRŠNI DIREKTOR FIDELITY CONSULTINGA: Ne postoji program Evropa sad 2
-
DRUŠTVO2 sedmice
ŠEŠELJ, CRNA GORA I ODJECI: Da se ne zaboravi
-
DRUŠTVO3 sedmice
NAPADI NA ALEKSANDRU VUKOVIĆ-KUČ: Društvo u kojem se najlakše i najčešće vrijeđaju žene
-
INTERVJU3 sedmice
MIODRAG VUJOVIĆ, EKONOMSKI ANALITIČAR: Bojim se da smo zaigrali isuviše rizično