Povežite se sa nama

INTERVJU

MIRKO RADONJIĆ, DIPLOMIRANI SLIKAR I POZORIŠNI REDITELJ: Tumor traži skalpel

Objavljeno prije

na

Slučajevi protesta su usamljeni ili nevidljivi zbog elitizma umjetnika i neshvatanja da tumor koji dišemo ne traži ni pero, niti mač, već sklapel i preciznu ruku. Drugi razlog je sveobuhvatna apatija koja je duboko pustila svoje korijenje i čini da svaka promjena djeluje nemoguće

 

MONITOR: Predstava Sin dobila je neočekivani marketing nakon što je jesenas gradonačelnik Nikšića Veselin Grbović sa suprugom demonstrativno napustio izvođenje predstave. Brojna gostovanja, povoljne kritike, nagrade, ali ipak gest političara, koji su postale zvijezde javnog života, učinio je više za reklamu ove predstave. Kako to tumačite?

RADONJIĆ: Prije bih rekao da je predstava dobila očekivani marketing i da je g. Grbović bio izrežiran da demonstrativno napusti predstavu.

Sin progovara o prošlosti i crnogorskom učešću u ratovima 90-ih, no još više govori o rašrafljenom društvenom trenutku u kome trenutno živimo. Teme krivice, traume i individualne odgovornosti ne spadaju u domen ,,pitkih”, te je za očekivati da generišu i osjećaj nezadovoljstva, kao kod gorepomenutog gospodina. U tom smislu, gest po sebi ne nosi nikakav skandal. Skandalozno pak jeste što se kroz taj i naknadne nastupe povodom ove teme sasvim jasno pokazalo da prvi čovjek Opštine direktno utiče na repertoarsku politiku Gradskog pozorišta, do te mjere da i gostujuće predstave moraju da prođu njegovo odobrenje. To je suština ove teme, no za nju je potrebno naći sagovornika među umjetnicima koji rade u pomenutom pozorištu.

MONITOR: Krajem prošle godine na festivalu ,,Dani Jurislava Korenića” u Sarajevu osvojili ste nagradu za najbolju režiju za predstavu “Sin”, dok je Mirjana Medojević za istu predstavu osvojila Nagradu  za najbolji tekst. Komentar na to da je Medojević već godinama u Sloveniji, dok je Vaša posljednja režija bila u Srbiji?

RADONJIĆ: Nagrade iz Sarajeva su i Mirjani i meni jako drage jer su pokazatelj međuzavisnosti teksta i režije, proizvod bliske saradnje i jedan od dokaza da ta saradnja ima smisla. U međuvremenu, oboje širimo svoj krug saradnika i u već postojeći nukleus uvodimo one za koje smatramo da tom smislu mogu da doprinesu. Kad je riječ o velikim pozorišnim sistemima (a i Mirjana  je u prethodnom mjesecu imala premijeru u nacionalnom teatru u Ljubljani) mora i kod rukovodioca / umjetničkog direktora da postoji vjerovanje da je smisleno pozvati baš vas. Očigledno je da ne tražimo svi smisao na istoj strani.

MONITOR: De-profesionalizacija i birokratizacija kulture, partijsko zapošljavanje, netransparentne procedure, bahatost i samovolju, prozvoljne repertoarske politike u CNP-u, neke su od mana u ovdašnjoj kulturi koje ste ranije žigosali. Ima li tome lijeka?

RADONJIĆ: Naravno da ima lijeka. Da smatram da pacijentu nema spasa, ne bih uspostavljao dijagnozu. Ipak, očigledno je da se radi o opakom malignitetu koji se proširio i nastavlja da se širi, te ako ne odreagujemo uskoro, strah me je da ćemo sasvim ostati bez zdravog tkiva, da izvinite na izrazu.

MONITOR: Bili ste dio projekta koji su prije par mjeseci pokrenule novine Vijesti – Razgovarajmo o kulturi. Da li je bilo interakcije – razgovora, polemike?

RADONJIĆ: Odazvao sam se tada pozivu glavnog urednika DN Vijesti, Srdana Kosovića, jer mi se činilo da je društveni trenutak plodan za rađanje diskusije. Odziva je bilo, naravno govorim sada isključivo o segmentu koji se odnosi na kulturu, ali sporadično. Jedan dio stručne javnosti znam da je imao zadršku da se uključi u raspravu, između ostalog jer je platforma ipak bila dio koncerna Vijesti. Mada rezervu mogu da razumijem, ipak mi se čini da nismo u poziciji da budemo toliki elitisti. S druge strane, bilo je i pojedinaca koji su platformu Razgovarajmo vidjeli isključivo kao prostor za izražavanje sopstvenog nezadovoljstva. Porivi ove vrste su mi, kao samostalnom umjetniku, razumljivi, no takvim pismima je falilo argumentacije i fokusa, te se u tom obliku nikako nisu mogli naći na portalu. Sve u svemu, iako plemenit pokušaj, projekat je pokazao da kao društvo nismo sazreli do nivoa dijaloga.

MONITOR: Nedavno ste napisali da imamo GMO kulturu koja je prije dvije decenije skrenula u ideju nacionalnog u umjetnosti da bi postala samozadovoljna i da to traje do danas. Ima li pokušaja da se probije taj patriotski oklop?

RADONJIĆ: S kraja devedesetih godina prošlog vijeka, kako je independistički pokret jačao, jačala je i svijest o specifičnosti crnogorske kulture. Sama ta pojava nije ni po čemu problematična, osim što je proces ,,nacionalnog buđenja” sprovođen u krajnje romantičarskom i mitomanskom maniru, naprečac. Na taj način je sve što ima predznak crnogorsko automatski postalo ,,vrhunski kulturni proizvod”, iako van granica naše zemlje nije ni primijećeno, a kamoli prepoznato kao značajno.

Dovoljno je prisjetiti se situacije u kojoj predsjednik žirija za Trinaestojulsku nagradu govori o državnim neprijateljima, odnosno činjenice da je Skupština usvojila apsurdne i sramne Izmjene i dopune Zakona o državnim simbolima, i postaje jasno da se radi o jednom obruču koji se sve jače steže oko umjetnika koji su i tako, usljed egzistencijalne neizvjesnosti, skloni autocenzuri.

Ako dodatno uzmemo u obzir i trenutnu politiku Ministarstva kulture, koje apsolutni primat daje razvoju tzv. kulturnih industrija i ,,samoodrživih” ,,proizvoda” u kulturi, jasno je zašto imamo mlade umjetnike koji o svakom nastupu van granica govore kao o predstavljanju Crne Gore i nikako ne shvataju da podrška koju dobijaju nije usluga, već obaveza nadležnih institucija. Na nama je da razvijamo svoje znanje i svoje poetike, a na institucijama da brižljivo i odgovorno izrađuju zakone i postavljaju strategije tako da nesmetano radimo, u nadi da će sve to biti dio malo šire baštine nego što je ova nacionalna.

MONITOR: Tokom protesta Odupri se Marija Backović, Vaša koleginica iz dramskog studija Prazan prostor, se obratila građanima. Predstava Sobe je bila otkazana zbog poklapanja sa terminom protesta. Zašto su među umjetnicima i kulturnim djelatnicima u Crnoj Gori ovo rijetki slučajevi?

RADONJIĆ: Marijin nastup je, naravno, njena odluka kao građanke. Ja mogu samo prokomentarisati, kao građanin koji ju je slušao, da je jako lijepo i nadahnuto govorila.

Što se samog otkazivanja predstave Sobe tiče, u tom periodu, upravo subotom dok su trajale protestne šetnje, je jedan nacionalni teatar proslavljao jubilarno izvođenje predstave kojom se diči kao politički hrabrom, a drugi imao premijeru predstave koja je takođe pretendovala da ima društveni angažman. I naravno da nacionalni teatri ne mogu usklađivati svoj repertoar prema protestnim šetnjama, no ipak je, gledano spolja, cijela stvar djelovala krajnje licemjerno i kao potvrda toga da crnogorskom pozorištu suštinski fali svijesti o društvenom kontekstu unutar kojeg nastaje. U to ime je ekipa koja stoji iza Soba, predstave koja pozorišnim sredstvima duboko zasijeca u anomalije društvene zbilje, smatrala nužnim da se činom otkazivanja predstave skrene pažnja na teatar kao generator društvenih promjena.

Pomenuo bih još i video radove Šibanje pjesnika i glumca Aleksandra Gavranića, kao i činjenicu da je Slaviša Grubiša, glumac i takođe član dramskog studija Prazan prostor, bio zapažena figura u toku građanskih protesta. A ni to nisu jedini ljudi iz svijeta umjetnosti s kojima je moguće otvoreno govoriti o zajedničkim problemima.

Zašto ovakvi slučajevi stoje usamljeni ili nevidiljivi? Prevashodno zbog elitizma umjetnika i neshvatanja da tumor koji dišemo ne traži ni pero, niti mač, već sklapel i preciznu ruku. Drugi razlog je sveobuhvatna apatija koja je duboko pustila svoje korijenje i čini da svaka promjena djeluje nemoguće.

MONITOR: Na čemu trenutno radite?

RADONJIĆ: U maju sam imao premijeru predstave Tristram Šendi, prema istoimenom romanu Lorensa Sterna, sa ansamblom Drame na mađarskom jeziku Narodnog pozorišta iz Subotice; sa tim specifičnim materijalom (još na specifičnom jeziku kakav je mađarski) smo se jako dobro izborili, što potvrđuju i reakcije publike i kritike koje pristižu. Prije par dana smo u dramskom studiju Prazan prostor u Podgorici okončali javne časove, svojevrsnu krunu radionica koje su rađene sa djecom i mladima u prethodnoj školskoj godini. Čeka me još i gledanje predstava na Kotorskom festivalu pozorišta za djecu, gdje sam dio stručnog žirija, a onda idem na zasluženi odmor. O planovima i pregovorima za narednu sezonu još ne bih govorio.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

INTERVJU

RADE RADOVANOVIĆ, NOVINAR I DRAMSKI PISAC IZ BEOGRADA: Vučićev režim je totalitarni režim profašističkog tipa

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Srbiji je tako anomična situacija da je teško reći šta je i ko je istinska politička opozicija totalitarnom režimu Aleksandra Vučića, a ko kolaborant koji u ovakvom sistemu parazitira glumeći opoziciju i koristeći privilegije kojih se dočepao

 

MONITOR: Poslije vanrednog stanja u Srbiji, zavedenog zbog pandemije korona virusa, započelo je vanredno političko stanje – predizborna kampanja za parlamentarne izbore zakazana za 21. juni. Po čemu je kampanja karakteristična?

RADOVANOVIĆ: Čitav ovaj period nakon ukidanja vanrednog stanja, ne samo zbog izbora koje veći deo opozicije bojkotuje, karakterišu sve veće napetosti i podele u Srbiji, koje podstiče pre savega Aleksandar Vučič koristeći do apsurda sve čime raspolaže… Svoju vladu, u kojoj su premijerka Ana Brnabić i ministri puki izvršioci njegove, vladareve volje. Svoju skupštinu, koju bojkotuje većina opozicionih poslaniuka. Svoju policiju i vojsku, koja je tokom vanrednog stanja, do zuba naoružana, čuvala bolnice!? Svoje navijačke i druge paraformacije spremne da izvrše što vođa i vođini narede… od paljenja baklji po krovovima zgrada i proizvođenja zastrašujuće buke i urlika … i to u vreme policijskog časa!… do spremnosti da se sukobe sa pristalicama opozicije ili građanima koji protestuju iz raznih razloga. Kroz medije koje apsolutno kontroliše, a takvih je ogromna većina u Srbiji, Vučić po potrebi dozira dnevni nivo napetosti, šireći strah i strepnju kako mu već njegovi štabovi preporuče. I to je to neko osnovno stanje i osećanje, koje je ujedno i neprekidna izborna kampanja Vučićeve SNS i njegovih koalicionih partnera i onih koji bi da se pod dogovorenim uslovima kvalifikuju za status „konstruktivne“ parlamentarne opozicije.

MONITOR: Da li treba bojkotovati izbore s obzirom na to da vlasti, kako tvrde analitičari, kontrolišu cjelokupan izborni sistem i cjelokupan izborni proces?

RADOVANOVIĆ: Ukupna atmosfera u društvu je takva da se ne može govoriti, niti može biti – fer i slobodnih izbora u Srbiji. Ne samo zato što ovakva totalitarna vlast kontroliše ceo izborni proces, kroz koji će krasti i nameštati sve što joj odgovara, nego što u ovakvoj situaciji još uvek postojeće pandemije, u kojoj broj novozaraženih varira iz dana u dan, nikakvih normalnih izbora ne može ni biti. Ali, Srbija već poodavno nije normalna država…

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 22. maja ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ALEKSANDAR MLAČ, NOVINAR IZ LJUBLJANE: Kraj epidemije kao spas od recesije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vlada Slovenije je prva u Evropi proglasila kraj epidemije korona virusa da  bi spasila privredu, ali na snazi su ostale mnoge mjere lične zaštite

 

MONITOR: Slovenija je prošle sedmice prva u Evropi proglasila kraj epidemije korona virusa. Zašto se Vlada na to odlučila?

MLAČ: Vlada je svoju odluku donijela. Šta je rukovodilo u tome stvar je nagađanja. Ostaje činjenica da je to učinila prva u Evropi. Po svemu sudeći Vlada je željela spasiti privredu i izbjeći recesiju, koja prijeti cijelom svijetu. A, i po nečem je Slovenija ipak prva u Evropi.

MONITOR: Kakve su mjere ostale na snazi?

MLAČ: Na snazi su ostale sve mjere lične zaštite. Istina pušten je u promet gradski i sav unutarnji saobraćaj, otvorene su trgovine i ugostiteljski objekti, željeznica vozi… Sve to uz poštivanje strogih mjera lične zaštite – od dezinfekcije ruku, dezinfekcije stolica i stolova, sjedala u autobusima i drugim sredstvima prevoza, kabina za presvlačenje u trgovinama robom, dezinfekcije probane, a nekupljene robe, nošenja zaštitnih maski… Otvorene su i škole i dječija obdaništa, a nastavnici i vaspitači brigu brinu kako održati propisan razmak između učenika i razmak između mališana. Teško im je.

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 22. maja ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ALEKSANDAR DAMJANOVIĆ, NEZAVISNI POSLANIK: Efikasnost i dijalog uslov za izlazak iz ekonomske i političke krize

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pandemija je samo demaskirala neodrživ ekonomski model, koji se zasnivao na prihodima od turizma, stranim direktnim investicijama, visokom nivou sive ekonomije,  ali i na nelegalnim aktivnostima krijumčarenja narkotika pod pokroviteljstvom dijela državnih struktura, odnosno šverca duvana i drugih akciznih proizvoda

 

Ekonomsko-socijalne posljedice pandemije neće biti lakše od zdravstvenih, niti će kriza trajati kraće od zdravstvene krize, koja ipak, kako kažete, jenjava ovih posljednjih nedjelja i kod nas, ali i u najvećem dijelu svijeta, kaže Aleksandar Damjanović na pitanje koliko će nastupajuća ekonomska kriza biti ozbiljna i trajna.

„Crna Gora je po mnogim parametrima i prije pandemije bila u ekonomskim problemima, kako u dijelu lošeg životnog standarda većine građana, niskih plata i penzija, te ogromnih socijalnih razlika, tako i u odnosu na makroekonomske pokazatelje poput javnog duga, nedovoljnog privrednog rasta i sl. Pandemija je samo demaskirala neodrživ ekonomski model, koji se zasnivao na prihodima od turizma, stranim direktnim investicijama, visokom nivou sive ekonomije,  ali i na nelegalnim aktivnostima krijumčarenja narkotika pod pokroviteljstvom dijela državnih struktura, odnosno šverca duvana i drugih akciznih proizvoda.

Za svega dva mjeseca pokazano je na kakvim se temeljima zasnivao tzv. privredni rast, čije efekte su uglavnom koristile malobrojne strukture bliske vrhu crnogorskih vlasti.

MONITOR: Kako ocjenjujete dva paketa državnih mjera usvojenih radi suzbijanja ekonomskih posljedica epidemije korona virusa i tzv. zatvaranja?

DAMJANOVIĆ: Uz činjenicu da je Vlada primijenila modele podrške privredi, slične državama regiona, odnosno EU, stiče se utisak da su „paketi“ stizali jedni druge u najavama ali su dosta tromo realizovani, imajući u vidu da se polovinom maja daju subvencije za mjesec april, a da gro zabranjenih djelatnosti ne funkcioniše još od polovine marta. Takođe, pravni osnov podrške ostaje upitan, jer Vlada nije podnijela ni jedan jedini zakonski predlog, sem izmjena zakona o finansiranju političkih subjekata u dijelu „relaksacije“ trošenja sredstava tekuće rezerve u izbornoj godini.

Nepouzdana statistika, loše evidencije, kao i nekonzistentnost pojedinih mjera otvaraju prostor za zloupotrebe podrške, pa imamo slučajeva da recimo firma za obezbjeđenje sa 250 zaposlenih koja je cijelo vrijeme radila normalno traži i dobije subvencije, ili štamparija sa 40-ak zaposlenih koja se „ubila“ od posla radeći prevashodno za potrebe države. Na drugoj strani nema subvencija za pojedine preduzetnike koji su se bavili prevozom specifičnih roba, a bili su bez posla. Ili subvencije samo za one sa biroa „koji aktivno traže posao“, da bi se što manje novca izdvojilo.

Donijeta je zabrana prinudne naplate samo za javni sektor, ne i za banke koje su uredno skidale građanima novac, moratorijum za klijente banaka, ne i za klijente tzv. faktoring kompanija, prvo odlaganje naplate poreza i doprinosa, pa usred te mjere djelimično subvencioniranje itd. Neophodna je mnogo veća efiksanost i cjelishodnost mjera, i u tom dijelu ne smije biti odlaganja tzv. trećeg paketa za koji je predsjednik Vlade saopštio još 25. aprila da će biti predstavljen u roku od 15 dana. Još uvijek čekamo i te mjere.

MONITOR: Postoje li neki „alati“ (kreditne garancije, na primjer) koje Vlada nije koristila dovoljno ili na pravi način?

DAMJANOVIĆ: Veliki broj mjera Vlada još uvijek nije iskoristila, nije smjela, nije htjela ili nije umjela. Nema garantnog fonda koji bi „natjerao“ banke da zajedno sa državom ponude povoljne kredite privredi, jer prosto IRF, koji je intenzivirao svoju kreditnu aktivnost nema dovoljno neophodnih kapaciteta za novonastale potrebe. CBCG je pokazala pasivnost i nedostatak autoriteta u odnosu na poslovne banke, pa je za sada sve ostalo uglavnom na kreditnom moratorijumu. Šta je sa limitiranjem, odnosno otpisom kamata, otpisom dijela kreditnih obaveza, dugoročnim reprogramiranjem i „prepakovanjem“ dospjelih kredita. Nepostojanje monetarnih mehanizama  ne može biti alibi za nečinjenje.

Zašto država nije prevremeno isplatila kompletan dug ugroženom dijelu privatnog sektora, zašto nije zaustavljeno avansiranje onom dijelu privrede koji je normalno funkcionisao. Nema poreskih olakšica u dijelu poreza na dobit i imovinu itd. Prosto, moralo se i mora mnogo brže, mnogo preciznije i mnogo pravednije. Treba uvijek podsjećati da je jedan dio privrede funkcionisao nikad bolje, pa i u tom dijelu ima prostora da se pokaže solidarnost, ne naravno donacijama već poreskom preraspodjelom.

MONITOR: Vlada naglasak stavlja na kapitalne investicije. Ipak, ona najveća, prioritetna dionica auto-puta, uveliko kasni… Šta to znači?

DAMJANOVIĆ: Prolongiranje završetka auto-puta za najmanje polovinu trajanja prvobitno predviđenog roka, osim što će povećati cijenu inače  preskupog projekta, dovešće nas u situaciju da će isteći grejs period i da ćemo otpočeti otplatu rata iz državnog budžeta, a projekat još neće biti gotov. Uz to, ne nazire se ni u naznakama nastavak dionice od Mateševa ka granici sa Srbijom, a o dijelu puta od Podgorice ka Baru da i ne govorimo. Pozivam odgovorne da saopšte koliko će nas koštati i „ostatak“ auto-puta i kada će biti kompletiran auto-put kroz Crnu Goru, imajući u vidu da su radovi počeli prije pet godina, i da se još uvijek radi na prvoj „prioritetnoj“ dionici. Posljedice projekta na javne finansije i budžet biće veoma ozbiljne, a pandemija će samo usložiti problematične finansijske aspekte ove investicije.

MONITOR: Uz zdravstvenu i ekonomsku, mi prolazimo i kroz ozbiljnu političku krizu. Kako je korona uticala na dešavanja na ovdašnjoj političkoj sceni?

DAMJANOVIĆ: Na prvi pogled čini se da je pandemija korona virusa za trenutak konzervirala političke procese, odnosno podjele i probleme. Međutim, jasno se naziru  pokušaji zloupotrebe djelova vlasti, prisvajanje „benefita“ relativno dobrog zdravstvenog odgovora, kao i stvaranja klime da podrška privredi isključivo zavisi od DPS-a i njegovih satelita. Daleko je to od turobnih činjenica da je mjera organizovanog kriminala u državi najveći broj ubistava u odnosu na broj stanovnika u Evropi, ili da je mjera evropskog puta Crne Gore najsporije pregovaranje od svih država koje su pregovarale za članstvo u EU. Ili da su u v.d. stanju Sudski savjet, tužilaštvo, Ustavni sud, ASK, da je predsjednik DIK-a biran isključivo glasovima vlasti.

Nema izbornog zakonodavstva koje bi garantovalo fer i slobodne izbore, srušena je institucija parlamenta koji je postao ruglo vlasti, odnosno ogledalo institucionalnog ambisa. Povrh svega, nema nagovještaja da je vlast spremna da povuče nakaradni zakon o tzv. slobodi vjeroispovijesti koji je posijao opasne podjele u društvu. Naprotiv, hapse se i privode crkveni velikodostojnici, onemogućava slobodno ispoljavanje vjerskih ubjeđenja, uz ogromne tenzije među građanima koje samo što ne eksplodiraju. Ako ovo ne vide najodgovorniji predstavnici vlaste i ne pokrenu dijalog da se ovi problemi što prije rješavaju, bojim se da vlast ide opasnim putem, putem koji nosi puno rizika i nepoznanica i koji nikom neće donijeti dobrog, jer reče naš narod „zlo dobroga donijeti neće“.

MONITOR: Kad će izbori i, mogu li biti regularniji od onih iz 2016-e?

DAMJANOVIĆ: Krajnji rok za redovne parlamentarne izbore je 18. oktobar. U ovom trenutku ne postoje elementarni uslovi za normalan, fer i slobodan izborni proces. Okolnosti su mnogo gore nego što su bile 2016. god. Sve češće i otvorenije kritike od strane relevantnih predstavnika međunarodne zajednice ukazuju da postoji zabrinutost u centrima moći za pravac u kom se kreće Crna Gora.

Opozicija i civilni sektor ukazuju na sve sistemske defekte koji onemogućavaju slobodan politički život. Zato očekujem da se vlast uozbilji i otvori dijalog o političkoj i ekonomskoj stabilnosti, kako bi se i izborni proces sproveo slobodno i bez arsenala zloupotreba u režiji DPS-a i satelita. Trajanje dijaloga i dogovor oko primjene novih izbornih rješenja mogu, uz politički dogovor, pomjeriti rok za državne i lokalne izbore, što bi imalo smisla ukoliko bi se ostvario cilj, a to je stvaranje normalnog političkog, odnosno izbornog ambijenta. Ako ne bude dogovora,odnosno ako se jednostrano definiše izborni proces onda su sve opcije otvorene a opozicija ima pravo i obavezu da svim institucionalnim i dozvoljenim sredstvima zaustavi „puzajuću diktaturu“ koja je zagospodarila državom.

MONITOR: Imate li ideju kako će na izbore Klub nezavisnih poslanika, odnosno, gdje vidite sebe u predstojećoj kampanji?

DAMJANOVIĆ: Pet poslanika Posebnog kluba poslanika međusobno odlično politički sarađuju, i odgovorno rade svoj posao u onom što se naziva crnogorski parlament. Rano je govoriti o načinu učešća u izbornoj kampanji, ali će svakako on biti primjeren interesima opozicije i potrebi da u Crnoj Gori nakon 30 godina dođe do neophodnih političkih i društvenih promjena. Tom cilju ću, kao i do sada, podrediti svoj politički angažman, naravno prije svega najtješnje sarađujući sa kolegama iz Kluba poslanika, a kao član SNP-a, u dogovoru sa rukovodstvom partije, zastupajući u Skupštini i  stavove SNP-a, čiji sam Program i stvarao, čija načela i principe zastupam od prvog dana od kada obavljam funkciju poslanika.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo