Povežite se sa nama

INTERVJU

SINĐA PO DRUGI PUT MEĐU CRNOGORCIMA: Između robije i nakalemljenog sjećanja

Objavljeno prije

na

Šta još možemo očekivati od Sinđe, svojevrsne džuboks mašine spremne da otpjeva sve ono što naruči onaj koji je zadnji ubacio novčić u njegov džep? A šta će poželjeti učesnici igranke koja će, sve je izvjesnije, dobiti svoj nastavak prije drugostepene odluke u slučaju državni udar

 

Što bi u Bosni rekli: kako pošlo – tako došlo.  Kontroverzni svjedok saradnik u slučaju državni udar /terorizam u pokušaju Aleksandar Saša Sinđelić ponovo se obreo u Crnoj Gori. I traži azil.

Muštuluk nam je uhvatio glavni specijalni državni tužilac Milivoje Katnić. „Danas je u Crnu Goru prvi put od Srbina pobjegao Srbin“, kazao je Katnić u Skupštini, tokom rasprave sa poslanicima Demokratskog fronta: ,,To je ovaj Sinđelić. Prebjegao je pod kuršumom. Nisam ga ja gonio. Vi ga gonite i za to postoje dokazi. Molim vas da stanete”.

Pošto je lidere DF tako lijepo zamolio da zaustave progon za koji, kaže, postoje dokazi (možda bi Katnić o svojim saznanjima trebalo da obavijesti nekoga iz Tužilaštva?) epski nastrojeni SDT je nastavio k'o uz gusle: “Sinđelić je preko staza, mimo graničnog prelaza i redovnih prelaza bježao u Crnu Goru, što je bilo vidno na njegovim nogama i tijelu“. Slijedili su fakti: ,,Ono što je činjenica je da je (Sinđelić – prim. autor) u Crnoj Gori i da je izjavio da traži politički azil“. Pa opet red nedokazanih pripovijesti: „On je u situaciji da mora da bježi isključivo zbog toga što je morao da svjedoči pred sudom u Crnoj Gori”.

I mnogo neiskusniji čovjek od Milivoja Katnića zna da je krajnje neozbiljno, da ne kažemo rizično po sopstvenu reputaciju, povezivati interpretacije Aleksandra Saše Sinđelića sa bilo čime što je činjenica ili je isključivo dokazano. Ta osoba, prosto, previše i prečesto laže.

Za dokazivanje te teze (da je Sinđa osoba kojoj se ne može vjerovati ni koliko je sati) možda je najmanje bitna tvrdnja DF da Sinđelić ne govori istinu ni o svom navodnom bjekstvu, pošto je u Crnu Goru, prema njihovim informacijama, stigao desetak dana ranije. „On se u Podgorici nalazi skoro desetak dana, gdje ga Katnić danima priprema za konferenciju za medije“, saopštili su iz DF-a dan po potvrdi prispijeća (ne)zvanog gosta.

Onda se oglasio i MUP Republike Srbije. Sinđeliću, tvrde, niko ne prijeti. Mada  potvrđuju da je on u Crnu Goru pobjegao. „Izmišljotina je da je toj osobi neko prijetio i da je zbog toga pobjegao u Crnu Goru. Takođe, ta osoba nije politički aktivna u Srbiji, pa samim tim ne može biti politički progonjena“, saopštili su iz srpskog MUP-a portalu Borba. „Očigledno je da je ta osoba imala nečiju pomoć da se prebaci u Crnu Goru i da je ilegalnim putem prebačen mimo graničnih prelaza. Naravno, to je krivično djelo za koje će odgovarati oni koji su ga počinili, a istraga je u toku”.

Eto još nepoznanica. Zašto bi bježao neko kome niko ne prijeti? I zašto bi bio problem da osoba koju ne progoni niko, pa ni država Srbija, ode negdje drugo, makar i u Crnu Goru? Konačno, ko je tim transferom izgubio a ko je na dobitku?

Da li bi, u nedostatku valjanih odgovora na ova pitanja, trebalo da vjerujemo Katniću i njegovom svjedoku saradniku da je on iz Srbije, progonjen od lidera DF, spas potražio u Crnoj Gori. I da traži azil od istih onih vlasti protiv kojih je pripremao državni udar.

Koliko je to teško svjedoči prisjećanje da je Sinđelić, prije samo četiri mjeseca, tvrdio da je on zapravo pobjegao iz Crne Gore u februaru ili martu prošle godine. Nakon što su ga Katnić i njegovi saradnici mjesecima nagonili na zlo.

I danas na Jutjubu možete pronaći martovski snimak Sinđe koji za kafanskim stolom, gledajući u kameru svog NN sagovornika, objašnjava kako je sa porodicom uspio da pobjegne iz Crne Gore. Iako su nadležni u Podgorici, prethodno, tvrdili da je iz države otišao legalno, pošto ,,prema navedenom licu nije izrečena mjera zabrane napuštanja teritorije Crne Gore“. Sinđelić se, dodatno, požalio kako je crnogorskim tužiocima ispričao ono što su željeli da čuju. Pošto bi, u suprotnom, bio doživotno zatvoren.

,,Dok ti ne potvrdiš ono njihovo ‘mi znamo’, nema ništa“, priča svjedok saradnik, „ne postoji način da dokažeš istinu. Onda uradiš ovako kažeš ono što oni žele, da bi izašao, da bi se sklonio, da bi posle mogao da stekneš uslove da kažeš istinu”. Pred tom kamerom Sinđelić kaže kako razmišlja da preseli porodicu na drugu adresu i ode u neku emisiju kako bi ispričao istinu o svojoj ulozi u slučaju državni udar.

Ne bi službe bile to što jesu da svojim saradnicima ne ispune po neku želju. Tako se i Sinđa obreo u Ćirilici kod Miomira Marića. Da objasni svoje motive saradnje sa Katnićem: „ Morao sam da kupujem vrijeme, morao sam da razmišljam dugoročno… Potvrđivao sam one njihove priče isključivo da naši ljudi izađu napolje i da ja dođem ovdje… Da sam rekao bilo šta drugo, ja ne bih stigao do ove emisije”.

Pojavio se onda još jedan snimak, opet neznanog autora, u kome Sinđelić ponavlja priču iz sudnice podgoričkog Višeg suda. U koju mu je, uz Milivoja Katnića, bezrezervno povjerovala i sutkinja Suzana Mugoša. Dio njenog obrazloženja izrečene presude kojom je 13 optuženih osuđeno na gotovo 70 godina zatvora prenosimo iz Podbjede:

„Odbrana je pokušavala da ospori iskaz i kredibilitet svjedoka saradnika Saše Sinđelića, ali za sudsko vijeće je nesporno da je on iznio istinu i vjerodostojno opisao do detalja što je planirano za veče 16. oktobra. ‘Svaka okolnost koju je iznio je i ispitana i potvrđena. Nesporno je da je njegov iskaz upotrebljiv, jasan, bez konfuzije i potvrđen materijalnim dokazima’, obrazložila je sutkinja, dodajući da je tri mjeseca saslušavan i nijednom nije dovedeno u sumnju ono što je govorio“.

A evo kako je govorio Sinđelić. U sudnici i van nje.

„Prilikom mog boravka u Moskvi ja sam shvatio o čemu se tu radi, da se priprema bukvalno državni udar u Crnoj Gori. Da se svrgne vlast. To sam shvatio iz svega što mi je iznio sam Šišmakov. Ja sam vidio da je to, da kažem, vrlo ozbiljna stvar…”, zbori Aleksandar Sinđelić u jednoj kafani. U kameru.

Pred drugom kamerom, opet u kafani, Saša Sinđelić otkriva zavjeru: ,,Ljudi koji su išli tamo (u Podgoricu), pohapšeni su samo zato jer su za njih znali taj Paja (Mirko Velimirović) i još nekoliko njih drugih i oni su ih izmanipulisali… Paja je na svoju odgovornost kupio oružje, ako ga je kupio. Ali nas je prijavio. Namestio nas je“.

U sudnici je, ipak, Aleksandar prvo objašnjavao kako ga je, zapravo, strah od ortaka iz Rusije nagnao u policiju. Da prizna nešto za šta je tri dana ranije tvrio da su izmišljotine i budalaštine. Problemi su počeli kada mu je Edi (Eduard Šišmakov), na Kalemegdanu, tražio da mu vrati mali crni telefon za koji je Sinđelić zaključio da služi tome da Rusi mogu da ga prate, pa se zabrinuo za svoju bezbjednost.. „Ja sam po dolasku kući pokupio sve stvari koje su ostale kod mene i novac i otišao u policiju gdje sam ispričao sve što znam i gdje sam predao stvari“. Tako su nastali svi materijalni dokazi u slučaju državni udar.

Onda se Saša dosjetio da je on u sudnici dobrovoljno, kako bi rekao istinu o liderima DF koji su izdali srpsku stvar i uzeli novac. „Oni su htjeli, očigledno, da strada više ljudi. Ali srpskih. Pare su gurnuli u džep”, analizirao je tada. Uz pretpostavku da je i Mirko Velimirović  (isti onaj što ih je, dva pasusa visočije,  namestio)„odustao i pokolebao se” nakon što je saznao da su lideri DF „izdali“.

Sinđelić je tada sudskom vijeću objasnio da je do zaključka o izdaji i prodaji lidera DF-a došao metodom induktivnog zaključivanja, pošto „nema ko drugi“.

To je samo dio ispitanih i potvrđenih okolnosti na osnovu kojih je donijeta prvostepena presuda. Sudskom vijeću nijesu zasmetali ni Sinđini pokušaji da ospori lako provjerljive činjenice. Poput onih da je nekada robijao u zatvoru u Spužu, da je protiv njega u Srbiji podnijeto dvadesetak krivičnih prijava (napad na službeno lice i dezerterstvo, krivično djelo teška krađa – 11 krivičnih djela; razbojništvo – dva krivična djela; nelegalno posjedovanje oružja – dva krivična djela…), da je u Hrvatskoj izvršio ubistvo iz koristoljublja zbog čega je pravosnažno osuđen…

„Nikada se nisam bavio kriminalnim radnjama“, jedna je Sinđinih tvrdnji. Izrečena u istom dahu kad i objašnjenje kako je vojvodi Paji, „kao Deda Mraz“, dao 30 hiljada eura da kupi 50 automatskih pušaka.

Šta još možemo očekivati od Sinđe, svojevrsne džuboks mašine spremne da otpjeva sve ono što naruči onaj koji je zadnji ubacio novčić u njegov džep? A šta će poželjeti učesnici igranke koja će, sve je izvjesnije, dobiti svoj nastavak prije drugostepene odluke u slučaju državni udar.

Mnogo toga zavisi od toga kako će se Crna Gora, odnosno njeno pravosuđe, odnositi prema Interpolovoj potjernici kojom Aleksandra Sašu Sinđelića potražuje Hrvatska zbog izdržavanje kazne zatvora u trajanju od 21 godine. Sinđelić je na tu kaznu osuđen u odsustvu, zbog krivičnog djela teškog ubistva i teške krađe. Zemljoradnika Mirka Fotesa Sinđelić je ubio 2002. godine, na njivi, da bi mu uzeo traktor.

Hrvatsko Ministarstva pravosuđa je 1. juna 2017. godine,  Ministarstvu pravde CG uputilo zahtjev za izručenje Sinđelića. „Zainteresovani smo za izručenje navedene osobe radi izvršenja kazne zatvora izrečene u Hrvatskoj“, navedeno je u saopštenju hrvatskog Ministarstva.

Saradnici ministra pravde Zorana Pažina proslijedili su hrvatski zahtjev za izručenje Višem sudu „kao stvarno i mjesno nadležnom za odlučivanje u konkretnom predmetu“ (citat iz saopštenja Minsitarstva pravde). Potom je, iz podgoričkog Višeg suda, saopšteno da će oni o zahtjevu za izručenje Sinđelića odlučivati  nakon okončanja krivičnog postupka koji je u toku. Izgleda, sada, da ni to nije bila istina.

Prema informacijama pristiglim pred izlazak ovog broja Monitora, Viši sud u Podgorici odbio je hrvatski zahtjev za izručenje Sinđelića 22. aprila, prije izricanja prvostepene presude u sudskom postupku u kome je on bio svjedok saradnik. Ne znamo obrazloženje odluke koju je potvrdio i Apelacioni sud. Ali se može desiti da je ona zasnovana na prostoj činjenici da Aleksandar Saša Sinđelić tada nije bio u dohvatu crnogorskog pravosuđa.

Stvari su se sada promijenile. Kao i uloge. I ulozi. A istinu o državnom udaru, njegovim naručiocima, organizatorima i protagonistima i dalje čekamo.

 

Povod i posljedice

Vijest o Sinđinom dolasku (povratku?) u naručje SDT-a i ANB-a Milivoje Katnić nam je saopštio tokom skupštinske rasprave o radu Državnog tužilaštva, nakon kontroverzne tvrdnje da u slučaju državni udar  SDT nije imalo dovoljno dokaza za osuđujuću presudu Milanu Kneževiću.

„Mi to nijesmo imali. Ta situacija je sklopljena na osnovu iskaza svjedoka kojeg je predložila odbrana. To je poslanik gospodin (Predrag) Bulatović. Znači, odbrana je dala taj dokaz, pa je došlo do osuđenja ovog lica“.

Slijedile su očekivane reakcije iz redova DF. „Malo vam je što ste članove moje familije stavili u montirane procese, sada hoćete da navučete jedan dio javnosti protiv mene“, odgovorio je Bulatović, „znači, sva priča o činjenicama je pala u vodu, i da nije bilo mog svjedočenja, on ne bi bio osuđen“. Katnić je, zaista, u više navrata tvrdio da „za sve što on priča tužilaštvo ima dokaze“. A sada tvrdi suprotno. Bulatović je dodao kako će Katnić svoje tvrdnje morati da dokaže „i na mjestima gdje je to neophodno, jer je ovim dokazao da on u suštini zloupotrebljava službeni položaj, podmeće, konstruiše i obračunava se sa DF-om“.

Ostalo je nejasno na šta je tačno mislio glavni specijalni tužilac kada je objašnjavao kako je situacija sklopljena nakon Bulatovićevog svjedočenja. Ali, ta se nedoumica u potpunosti uklapa u utisak opšte nedorečenosti (i nedokazanosti) koji je ostao nakon presude sudskog vijeća Višeg suda u Podgorici kojim je predsjedavala sutkinja Suzana Mugoša.

Tako u presudi koja je satima iščitavana pred TV kamerama, pored ostalog stoji kako Sud nije kao istinitu prihvatio odbrane optuženih Andrije Mandića i Milana Kneževića koji su naveli da su u Rusiju išli radi zvaničnih političkih aktivnosti. „Pored tih formalnih posjeta Rusiji, Mandić i Knežević su imali dovoljno vremena da sa organizatorima dogovaraju kriminalne aktivnosti. Po priznanju optuženog Kneževića i svjedoka Predraga Bulatovića, on je u pauzi jedne od zvaničnih posjeta uspio da stupi u kontakt kasnije sa glavnim političkim savjetnikom Demokratskog fronta Aronom Šavivom iako mu to tada nije bio zvaničan plan posjete“, rasuđivala je i presuđivala Mugoša.

Ako ste razumjeli da su Mandić i Knežević, možda, nepravosnažno osuđeni zato što su „imali dovoljno vremena“ da se bave nezakonitim stvarima za koje tužilaštvo nije imalo dokaze, znajte da nijeste jedini koji imaju takav utisak (susret i eventualni dogovor sa političkim savjetnikom svakako ne spadaju u red zakonom zabranjenih aktivnosti).

Da sačekamo, zato, i vidimo čega bi se Sinđa još mogao dosjetiti.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Danas se bar ima šta popravljati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gore je sretna država jer je, bez nasilja, uspjela da od kriminalne vlasti otrgne državu koja je i sama bila kriminalac

 

Sadašnja društveno-politička situacija u Crnoj Gori daleko je povoljnija nego što je bila prije godinu dana, kaže u razgovoru za Monitor Blagoje Grahovac.

MONITOR:  Mnogi se neće složiti sa Vašom ocjenom?

GRAHOVAC:  Naravno da neće, jer većina građana ili nije htjela, ili nije bila u stanju da vidi stvarno stanje u kojem se Crna Gora nalazila. Godinama  upozoravam da je u našoj zemlji dio građana obuzet srpskim klerofašizmom, u čijoj osnovi je srpski nacionalizam, dok je nemali broj građana obuzet crnogorskim neofašizmom, u čijoj osnovi su korupcija i kriminal. DF je pretežno politički subjekat onog prvog, dok je DPS politički subjekat onog drugog. Prvi ima uobličenu institucionalnu formu, onaj drugi je kapilaran, pa ga je  teže i prepoznati i rješavati.

MONITOR: Kakav je njihov međusobni odnos?

GRAHOVAC: Oni su nemilosrdni u međusobnom optuživanju. Ono što jedni o drugima govore ili je potpuno ili je približno tačno. Čak su i istorijske činjenice – one u kojima jedni negiraju Crnu Goru da bi veličali Srbiju, dok drugi veličaju Crnu Goru a za mnogo šta okrivljuju Srbiju – takođe tačne, ali su izvučene iz istorijskog konteksta, te i jedni, i drugi ističu što njima odgovara. To što rade olakšano im je zbog viška međusobne crnogorsko-srpske sličnosti! Srpsko-crnogorske svađe zbog istorije su ušle u relikvijsku mitomaniju. Država Srbija i država Crna Gora, te Srbi i Crnogorci su kako istorijska konstanta, tako su i današnja realnost. Ko to ne shvata, taj je nacionalna i regionalna štetočina.

Na ,,eks-JU” prostoru, politika je postala biznis, pa ne treba da čudi nemilosrdna borba između DF-a i DPS-a, iako su oni krajem 20. vijeka ponikli u istom nacionalističkom inkubatoru. Časnih i moralnih a zavedenih pojedinaca ima i u jednoj, i u drugoj grupaciji, dok kod većine preovlađuje malograđanska sitnosopstvenička psihologija.

MONITOR:  Kako ocjenjujete rad Vlade u njenih prvih stotinu dana?

GRAHOVAC:  U pravu su i oni koji rad Vlade ocjenjuju veoma uspješnim, i oni koji smatraju da je ona neuspješna. Evo kako – Vlada  je u prvih  sto dana građanima Crne Gore učinila bjelodanim da je trodecenijska vlast DPS-a državu  pretvorila u državu-kriminalca. U tom periodu vlasnici privatne države  nisu krali, nego brutalno pljačkali. Biblijske su razmjere  njihovog nepočinstva.

To bi trebalo biti dovoljan argument  da građani nikada više svoju državu ne prepuste u ruke DPS-a, iako bi bilo dobro da se iz te partije sačuva onaj dio zdravog tkiva. A ima ga!

Nova vlast je nastavila mnogo grdnog što je radila i prethodna. Pomenimo samo partijsko zapošljavanje. Time se umnogome  relativizira odgovornost DPS-a i SD-a koji su radili to isto. Time je vulgarizovan  pojam ekspertske vlade, koja to u suštini i nije.

Zbog svega toga ne treba očajavati. Desiće se veoma brzo još dvije – tri promjene vlasti i tek onda ćemo moći reći da je Crna Gora na stabilnom putu građenja pravne države.

MONITOR:  Kako se promjena vlasti u Crnoj Gori odrazila na njen međunarodni položaj?

GRAHOVAC:  Sa olakšanjem je primljena činjenica da je u Crnoj Gori došlo do mirne smjene višedecenijske korumpirane vlasti. Ne treba, ipak, zanemariti da vrh DPS-a u značajnim institucijama međunarodne zajednice ima čitave čete lobista i  korumpiranih birokrata, a da se aktuelna vlast po mnogim pitanjima ponaša kao slon u staklenoj radnji.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR IVO GOLDŠTAJN, PROFESOR ISTORIJE, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU: Nismo se uspjeli suočiti sa prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Većina postjugoslavenskih država nije dosegla zadovoljavajuće liberalnodemokratske standarde, pa je politika mogla i u 90-ima i danas uticati i utiče na povijesna objašnjenja. Politika, povijest i kolektivno pamćenje usko su povezani – objašnjenja o prošlim vremenima u službi su vladajućih politika i utoliko je suočavanje s prošlošću mnogo teže

 

MONITOR: Kao istoričaru, kako Vam se čine izazovi koje pred Vas i Vaše kolege danas stavlja ne samo vaša nauka, već i veoma složen i „subverzivan“ politički, društveni, ali i intelektualno-naučni kontekst, naročito u postjugoslovenskim državama, koji neprekidno „izazivaju“?

GOLDŠTAJN: Budući da je većina država nasljednica Jugoslavije rođena u

sukobu, u ratovima brutalnih dimenzija, korištenje memorije i nacionalističke mitologije za političke ciljeve i mobilizaciju bilo je od velike važnosti. Kako većina postjugoslavenskih država nije dosegla zadovoljavajuće liberalnodemokratske standarde, politika je mogla i u 90-ima i danas utjecati i utječe na povijesna objašnjenja. Politika, povijest i kolektivno pamćenje usko su povezani – objašnjenja o prošlim vremenima u službi su vladajućih politika i utoliko je suočavanje s prošlošću mnogo teže. Profesionalna bi historiografija trebala biti bavljenje prošlošću koje može pridonijeti smirivanju duhova, stišavanju pogubnih strasti i toliko potrebnom uozbiljenju dijaloga na političkoj razini. Da rezimiram – intelektualci, posebice historičari, obvezni su baviti se onim što se dogodilo. A to ne znači samo pripisivati krivicu drugima (toga je u posljednja tri desetljeća bilo više nego dovoljno), već kritički, dapače katarzično, baviti se odgovornošću i vlastite sredine. Nažalost, premalo mojih kolega to radi na način kako ja vidim da bi bilo poželjno. Neću ih ispričavati, ali za njihovo ponašanje postoje i razlozi na koje oni mogu malo ili nimalo utjecati.

MONITOR:  Bavili ste se teškim temama od kojih su neke  percipirane u javnom mnjenju tzv. regiona kao kontroverzne, a prije toga ste se dugo bavili hrvatskim srednjim vijekom. Koliko je važno poznavanje duže istorije nekog procesa, problema, društvene grupe ili naroda, za razumijevanje onoga po čemu smo u vezi sa tim procesima i pojavama, svjedoci kao savremenici?

GOLDŠTAJN:  Poznavanje srednjega vijeka ili nekih drugih ranijih razdoblja može pomoći, ali prvenstveno zbog toga što je ta osoba, proučavajući razdoblja i teme o kojima postoji vrlo malo izvora, naučila graditi svoje teze od krhotina, korak po korak. Kad se nađete u tematici 20. stoljeća, zapljusne vas gomila podataka, često je od pojedinih stabala teško vidjeti cjelinu šume. Mislim da mi je na taj način kao bivšem medievistu to snalaženje u temama nedavne prošlosti bilo utoliko olakšano.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ILIJA VUKČEVIĆ, PRIVREDNIK I STRUČNJAK ZA PORESKO PRAVO: Država lakše troši nego što zarađuje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. I tu aktivnost treba podržati. Ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu

 

„Tri mjeseca su nedovoljna za iznošenje decidnih stavova, međutim daju prostor za određena razmišljanja. Ono što je neminovno je da se nova vlast, usljed užasnog stanja u javnim finansijama i cjelokupnom privrednom sistemu, susrela sa ogromnim brojem problema. Od njih nije mogla pobjeći već je bila primorana da donosi brze odluke. Dovoljno je pomenuti situacije sa Montenegroairlinesom ili zaduženje na Londonskoj berzi. Naravno, poslije bitke svi su generali i lako je pametovati da li je nešto moglo drugačije, za šta smo mi inače šampioni. Ono što je jasno je da su odluke morale biti donijete, što je i učinjeno, a vrijeme će pokazati njihove dugoročne efekte“, kaže u razgovoru za Monitor profesor Ilija Vukčević, doktor poreskog prava, direktor preduzeća Mermer AD i nekadašnji v.d. direktora Uprave za igre na sreću, odgovarajući na pitanje da li su se, promjenom vlasti u Crnoj Gori, promijenili i uslovi poslovanja, te kako ocjenjuje dosadašnje Vladine ekonomske poteze?

VUKČEVIĆ: Osim tih neizbježnih odluka, Vlada je ušla u redefinisanje nekih veoma složenih i osjetljivih ekonomskih pitanja. Kao primjer možemo uzeti povećanje minimalne zarade. Treba istaći da je, načelno, riječ o dobrom potezu jer crnogorski minimalac spada u grupu najnižih na svijetu. Međutim, postavlja se pitanje da li su donosioci ovako brze odluke vodili računa o svim njenim konsekvencama: isključenje privrednika koji, kao jedan od partnera kroz Socijalni savjet na osnovu važećih propisa, moraju učestvovati u postupku ovih izmjena; Predmetno povećanje zarade bi imalo daleko veći efekat ukoliko bi bilo praćeno smanjenjem fiskalnog opterećenja ličnih primanja oko čega tek treba da započnu pregovori sa poslodavcima; itd.

Dakle, ova tri mjeseca donijela su značajan broj važnih ekonomskih mjera koje karakteriše povišen nivo hazarda te nam ostaje da se nadamo što boljim rezultatima.

MONITOR: Da li su Vas iznenadili izvještaji o lošem stanju u dijelu državnih preduzeća?

VUKČEVIĆ: Loše stanje u mnogim od privrednih društava u većinskom vlasništvu države je nešto što se već duži vremenski period naslućivalo, dok sada samo dobija precizne konture izražene negativnim ciframa. Pogrešno rukovođenje proizašlo iz političkog kadriranja menadžmenta, uz korišćenje ovih subjekata za zapošljavanje politički podobnih građana, neminovno ih je vuklo u loš scenario.

Iskreno, uopšte ne zavidim licima koja sada moraju da rješavaju godinama nagomilane probleme jer ne postoje popularna rješenja za ogromna dugovanja ili višak zaposlenih radnika. Svaki mogući potez nosi sa sobom negativne konsekvence. Kao primjer može poslužiti rješavanje pitanja viška zaposlenih.

Sa jedne strane, ukoliko se krene sa otpuštanjem radnika – oni su zaštićeni kolektivnim ugovorima koji im omogućavaju velike otpremnine pa je država suočena sa paradoksalnom situacijom da, i pored zatečenog katastrofalnog stanja u privrednom subjektu, mora izdvojiti dodatna sredstva da bi se oslobodila istih onih koji su ga doveli u ovo stanje. Sa druge strane, kao što je to učinjeno sa Montenegroairlinesom, moguće je privredno društvo uvesti u stečaj i na taj se način osloboditi viška zaposlenih bez plaćanja otpremnina. Međutim, na taj način se pravi socijalni problem.

Ovo je dovoljan primjer kompleksnosti dubioza sa kojima će se nova vlast suočiti i pokazuje da ne postoje rješenja sa kojima će sve zainteresovane strane biti ni približno zadovoljne.

MONITOR: Svjedoci smo kako imenovanja u sektoru bezbjednosti „potpale vatru“. Zašto takvih varnica nemamo kad je privreda u pitanju – imenovanja čelnih ljudi nove državne avio-kompanije prošla su, praktično, bez bilo kakvih reakcija?

VUKČEVIĆ: Na neki način to može biti razumljivo, pošto je na proteklim izborima došlo do tektonskih političkih i društvenih promjena, pa su logični prioriteti reforma sektora bezbjednosti i pratećih institucija u kojima su se nalazili centri moći koji izlaze iz okvira svojih ustavnih nadlažnosti. Ipak, mora se primijetiti da postupak imenovanja u sektoru javnih finansija i privrednih društava u vlasništvu države može i mora da bude brži.

Već više od mjesec dana nemamo makar vršioca dužnosti novoformirane Uprave prihoda koja je objedinila Poresku upravu i Upravu za igre na sreću. A riječ je o jednoj od najvažnijih institucija u svakoj državi koja predstavlja srce cjelokupnog krvotoka javnih finansija.

Potreba za što bržim rješenjima ovakvih pitanja su dodatno pojačana činjenicom da po svojoj strukturi takav tip institucija ima veoma kompleksan i inertan sistem, te je za ozbiljne reforme potrebno dosta vremena. Često i više godina. Stoga je imperativ što skorije imenovanje rukovodilaca koje bi značilo konačan izlazak iz trenutnog statusa quo.

MONITOR: Dok Vlada priprema budžet, kao neko ko je svojevremeno „iznutra“ moga da posmatra taj sistem, imate li sugestiju: da li je efikasnije jačati javne finansije uštedama na strani rashoda ili aktivnijim prikupljanjem državnih prihoda?

VUKČEVIĆ: Smatram ovo pitanje krucijalnim u razumijevanju pravaca reforme sistema javnih finansija. Riječ je o dvije strane iste medalje koje je nemoguće razdvojiti ukoliko se želi postići uspjeh.

Ono što je za prva tri mjeseca rada Vlade očigledno je da je fokus stavljen na smanjenje i kontrolu rashodne strane budžeta. Tu aktivnost treba čvrsto podržati jer su javna sredstva godinama trošena često nenamjenski i uz mnogo zloupotreba, pa će se suzbijanje takvih pojava pozitivno odraziti na budžet. U smislu da će u njemu ostajati više sredstava koja je moguće utrošiti na kvalitetniji način.

Sa druge strane, ono na šta se još uvijek čeka odgovor, a što predstavlja teži zadatak, jeste reforma poreskog sistema na način da isti proizvede više prihoda u budžetu. To će biti daleko zahtjevniji ispit za čije rješenje će biti neophodno neuporedivo više znanja, rada i vremena. Ta reforma će morati da se odvija na dva paralelna kolosjeka i podrazumijevaće unaprjeđenje institucionalne infrastrukture koja je zadužena za naplatu prihoda, kao i uvođenje fiskalnih mjera sa ciljem „krpljenja rupa“ u postojećim poreskim oblicima, kao i uvođenje novih poreskih mehanizama.

MONITOR: Razgovarali smo, prije nekog vremena, o of-šor poslovanju kao modelu da se izbjegne plaćanje poreza i prikrije identitet stvarnih vlasnika firmi i nekretnina u Crnoj Gori. Da li se nešto u međuvremenu promijenilo, što se tiče prakse i zakonske regulative? 

VUKČEVIĆ: Na ovom polju je učinjeno jako malo, ili skoro pa ništa. Kao primjer navešću za sada neispunjenu obavezu da se u okviru Poreske uprave, sada Uprave prihoda, osnuje Registar stvarnih vlasnika – fizičkih lica koje imaju u svojini ili kontrolišu klijenta, odnosno u čije ime se vrši transakcija ili uspostavlja poslovni odnos… Odnosno osoba koje vrše stvarnu kontrolu nad pravnim licem, privrednim društvom, stranim trustom, stranom institucijom ili sličnim subjektom stranog prava. Taj Registar je u suštini elektronska baza podataka u kojoj se čuvaju podaci o stvarnim vlasnicima radi obezbjeđivanja transparentnosti vlasničkih struktura i sprovođenja mjera za sprječavanje pranja novca i finansiranja terorizma, a koje mogu biti i od velike koristi za sprječavanje izbjegavanja plaćanja poreza putem raznih off-shore mehanizama.

MONITOR: Kako gledate na inicijative iz opozicionih redova o smanjenju PDV-a dijelu privrede i istovremeno, recimo, uvođenju dječijeg dodatka za svu populaciju te starosne dobi?

VUKČEVIĆ: Jasno je da se privreda i građani ne nalaze u zavidnoj ekonomskoj situaciji te da su neophodne mjere za poboljšanje ukupne ekonomsko-socijlne sfere. Međutim, postavlja se pitanje koji su realni kapaciteti za povlačenje takvih poteza u ovom momentu. Svakako da će najveći dio javnosti pozitivno ocijeniti uvođenje dječijeg dodatka ili (opozicione) zahtjeve za smanjenje stope PDV-a, ali za uspjeh svake sistemske mjere osnovna pretpostavka je njena dugoročna održivost.

MONITOR: Postavlja se, dakle, pitanje da li su ove mjere održive shodno stanju u javnim finansijama?

VUKČEVIĆ: Suštinsko je pitanje da li postoji dugoročni potencijal da budžetski sistem izdrži navedene mjere. Samo oni koji sjede u institucijama mogu imati pravu sliku o toj dilemi, pa se nadamo da su donijete odluke rezultat valjanih analiza te utemeljene na održivim pretpostavkama. Sa druge strane, neminovno je da se moraju ubrzati reforme u sistemu prikupljanja prihoda jer bez takvih zahvata mjere poput zaduživanja su palijativnog karaktera i samo daju mogućnost kupovine vremena dok se ne izvrše dugoročne promjene sistema.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo