INTERVJU
SINĐA PO DRUGI PUT MEĐU CRNOGORCIMA: Između robije i nakalemljenog sjećanja
Šta još možemo očekivati od Sinđe, svojevrsne džuboks mašine spremne da otpjeva sve ono što naruči onaj koji je zadnji ubacio novčić u njegov džep? A šta će poželjeti učesnici igranke koja će, sve je izvjesnije, dobiti svoj nastavak prije drugostepene odluke u slučaju državni udar
Što bi u Bosni rekli: kako pošlo – tako došlo. Kontroverzni svjedok saradnik u slučaju državni udar /terorizam u pokušaju Aleksandar Saša Sinđelić ponovo se obreo u Crnoj Gori. I traži azil.
Muštuluk nam je uhvatio glavni specijalni državni tužilac Milivoje Katnić. „Danas je u Crnu Goru prvi put od Srbina pobjegao Srbin“, kazao je Katnić u Skupštini, tokom rasprave sa poslanicima Demokratskog fronta: ,,To je ovaj Sinđelić. Prebjegao je pod kuršumom. Nisam ga ja gonio. Vi ga gonite i za to postoje dokazi. Molim vas da stanete”.
Pošto je lidere DF tako lijepo zamolio da zaustave progon za koji, kaže, postoje dokazi (možda bi Katnić o svojim saznanjima trebalo da obavijesti nekoga iz Tužilaštva?) epski nastrojeni SDT je nastavio k'o uz gusle: “Sinđelić je preko staza, mimo graničnog prelaza i redovnih prelaza bježao u Crnu Goru, što je bilo vidno na njegovim nogama i tijelu“. Slijedili su fakti: ,,Ono što je činjenica je da je (Sinđelić – prim. autor) u Crnoj Gori i da je izjavio da traži politički azil“. Pa opet red nedokazanih pripovijesti: „On je u situaciji da mora da bježi isključivo zbog toga što je morao da svjedoči pred sudom u Crnoj Gori”.
I mnogo neiskusniji čovjek od Milivoja Katnića zna da je krajnje neozbiljno, da ne kažemo rizično po sopstvenu reputaciju, povezivati interpretacije Aleksandra Saše Sinđelića sa bilo čime što je činjenica ili je isključivo dokazano. Ta osoba, prosto, previše i prečesto laže.
Za dokazivanje te teze (da je Sinđa osoba kojoj se ne može vjerovati ni koliko je sati) možda je najmanje bitna tvrdnja DF da Sinđelić ne govori istinu ni o svom navodnom bjekstvu, pošto je u Crnu Goru, prema njihovim informacijama, stigao desetak dana ranije. „On se u Podgorici nalazi skoro desetak dana, gdje ga Katnić danima priprema za konferenciju za medije“, saopštili su iz DF-a dan po potvrdi prispijeća (ne)zvanog gosta.
Onda se oglasio i MUP Republike Srbije. Sinđeliću, tvrde, niko ne prijeti. Mada potvrđuju da je on u Crnu Goru pobjegao. „Izmišljotina je da je toj osobi neko prijetio i da je zbog toga pobjegao u Crnu Goru. Takođe, ta osoba nije politički aktivna u Srbiji, pa samim tim ne može biti politički progonjena“, saopštili su iz srpskog MUP-a portalu Borba. „Očigledno je da je ta osoba imala nečiju pomoć da se prebaci u Crnu Goru i da je ilegalnim putem prebačen mimo graničnih prelaza. Naravno, to je krivično djelo za koje će odgovarati oni koji su ga počinili, a istraga je u toku”.
Eto još nepoznanica. Zašto bi bježao neko kome niko ne prijeti? I zašto bi bio problem da osoba koju ne progoni niko, pa ni država Srbija, ode negdje drugo, makar i u Crnu Goru? Konačno, ko je tim transferom izgubio a ko je na dobitku?
Da li bi, u nedostatku valjanih odgovora na ova pitanja, trebalo da vjerujemo Katniću i njegovom svjedoku saradniku da je on iz Srbije, progonjen od lidera DF, spas potražio u Crnoj Gori. I da traži azil od istih onih vlasti protiv kojih je pripremao državni udar.
Koliko je to teško svjedoči prisjećanje da je Sinđelić, prije samo četiri mjeseca, tvrdio da je on zapravo pobjegao iz Crne Gore u februaru ili martu prošle godine. Nakon što su ga Katnić i njegovi saradnici mjesecima nagonili na zlo.
I danas na Jutjubu možete pronaći martovski snimak Sinđe koji za kafanskim stolom, gledajući u kameru svog NN sagovornika, objašnjava kako je sa porodicom uspio da pobjegne iz Crne Gore. Iako su nadležni u Podgorici, prethodno, tvrdili da je iz države otišao legalno, pošto ,,prema navedenom licu nije izrečena mjera zabrane napuštanja teritorije Crne Gore“. Sinđelić se, dodatno, požalio kako je crnogorskim tužiocima ispričao ono što su željeli da čuju. Pošto bi, u suprotnom, bio doživotno zatvoren.
,,Dok ti ne potvrdiš ono njihovo ‘mi znamo’, nema ništa“, priča svjedok saradnik, „ne postoji način da dokažeš istinu. Onda uradiš ovako kažeš ono što oni žele, da bi izašao, da bi se sklonio, da bi posle mogao da stekneš uslove da kažeš istinu”. Pred tom kamerom Sinđelić kaže kako razmišlja da preseli porodicu na drugu adresu i ode u neku emisiju kako bi ispričao istinu o svojoj ulozi u slučaju državni udar.
Ne bi službe bile to što jesu da svojim saradnicima ne ispune po neku želju. Tako se i Sinđa obreo u Ćirilici kod Miomira Marića. Da objasni svoje motive saradnje sa Katnićem: „ Morao sam da kupujem vrijeme, morao sam da razmišljam dugoročno… Potvrđivao sam one njihove priče isključivo da naši ljudi izađu napolje i da ja dođem ovdje… Da sam rekao bilo šta drugo, ja ne bih stigao do ove emisije”.
Pojavio se onda još jedan snimak, opet neznanog autora, u kome Sinđelić ponavlja priču iz sudnice podgoričkog Višeg suda. U koju mu je, uz Milivoja Katnića, bezrezervno povjerovala i sutkinja Suzana Mugoša. Dio njenog obrazloženja izrečene presude kojom je 13 optuženih osuđeno na gotovo 70 godina zatvora prenosimo iz Podbjede:
„Odbrana je pokušavala da ospori iskaz i kredibilitet svjedoka saradnika Saše Sinđelića, ali za sudsko vijeće je nesporno da je on iznio istinu i vjerodostojno opisao do detalja što je planirano za veče 16. oktobra. ‘Svaka okolnost koju je iznio je i ispitana i potvrđena. Nesporno je da je njegov iskaz upotrebljiv, jasan, bez konfuzije i potvrđen materijalnim dokazima’, obrazložila je sutkinja, dodajući da je tri mjeseca saslušavan i nijednom nije dovedeno u sumnju ono što je govorio“.
A evo kako je govorio Sinđelić. U sudnici i van nje.
„Prilikom mog boravka u Moskvi ja sam shvatio o čemu se tu radi, da se priprema bukvalno državni udar u Crnoj Gori. Da se svrgne vlast. To sam shvatio iz svega što mi je iznio sam Šišmakov. Ja sam vidio da je to, da kažem, vrlo ozbiljna stvar…”, zbori Aleksandar Sinđelić u jednoj kafani. U kameru.
Pred drugom kamerom, opet u kafani, Saša Sinđelić otkriva zavjeru: ,,Ljudi koji su išli tamo (u Podgoricu), pohapšeni su samo zato jer su za njih znali taj Paja (Mirko Velimirović) i još nekoliko njih drugih i oni su ih izmanipulisali… Paja je na svoju odgovornost kupio oružje, ako ga je kupio. Ali nas je prijavio. Namestio nas je“.
U sudnici je, ipak, Aleksandar prvo objašnjavao kako ga je, zapravo, strah od ortaka iz Rusije nagnao u policiju. Da prizna nešto za šta je tri dana ranije tvrio da su izmišljotine i budalaštine. Problemi su počeli kada mu je Edi (Eduard Šišmakov), na Kalemegdanu, tražio da mu vrati mali crni telefon za koji je Sinđelić zaključio da služi tome da Rusi mogu da ga prate, pa se zabrinuo za svoju bezbjednost.. „Ja sam po dolasku kući pokupio sve stvari koje su ostale kod mene i novac i otišao u policiju gdje sam ispričao sve što znam i gdje sam predao stvari“. Tako su nastali svi materijalni dokazi u slučaju državni udar.
Onda se Saša dosjetio da je on u sudnici dobrovoljno, kako bi rekao istinu o liderima DF koji su izdali srpsku stvar i uzeli novac. „Oni su htjeli, očigledno, da strada više ljudi. Ali srpskih. Pare su gurnuli u džep”, analizirao je tada. Uz pretpostavku da je i Mirko Velimirović (isti onaj što ih je, dva pasusa visočije, namestio)„odustao i pokolebao se” nakon što je saznao da su lideri DF „izdali“.
Sinđelić je tada sudskom vijeću objasnio da je do zaključka o izdaji i prodaji lidera DF-a došao metodom induktivnog zaključivanja, pošto „nema ko drugi“.
To je samo dio ispitanih i potvrđenih okolnosti na osnovu kojih je donijeta prvostepena presuda. Sudskom vijeću nijesu zasmetali ni Sinđini pokušaji da ospori lako provjerljive činjenice. Poput onih da je nekada robijao u zatvoru u Spužu, da je protiv njega u Srbiji podnijeto dvadesetak krivičnih prijava (napad na službeno lice i dezerterstvo, krivično djelo teška krađa – 11 krivičnih djela; razbojništvo – dva krivična djela; nelegalno posjedovanje oružja – dva krivična djela…), da je u Hrvatskoj izvršio ubistvo iz koristoljublja zbog čega je pravosnažno osuđen…
„Nikada se nisam bavio kriminalnim radnjama“, jedna je Sinđinih tvrdnji. Izrečena u istom dahu kad i objašnjenje kako je vojvodi Paji, „kao Deda Mraz“, dao 30 hiljada eura da kupi 50 automatskih pušaka.
Šta još možemo očekivati od Sinđe, svojevrsne džuboks mašine spremne da otpjeva sve ono što naruči onaj koji je zadnji ubacio novčić u njegov džep? A šta će poželjeti učesnici igranke koja će, sve je izvjesnije, dobiti svoj nastavak prije drugostepene odluke u slučaju državni udar.
Mnogo toga zavisi od toga kako će se Crna Gora, odnosno njeno pravosuđe, odnositi prema Interpolovoj potjernici kojom Aleksandra Sašu Sinđelića potražuje Hrvatska zbog izdržavanje kazne zatvora u trajanju od 21 godine. Sinđelić je na tu kaznu osuđen u odsustvu, zbog krivičnog djela teškog ubistva i teške krađe. Zemljoradnika Mirka Fotesa Sinđelić je ubio 2002. godine, na njivi, da bi mu uzeo traktor.
Hrvatsko Ministarstva pravosuđa je 1. juna 2017. godine, Ministarstvu pravde CG uputilo zahtjev za izručenje Sinđelića. „Zainteresovani smo za izručenje navedene osobe radi izvršenja kazne zatvora izrečene u Hrvatskoj“, navedeno je u saopštenju hrvatskog Ministarstva.
Saradnici ministra pravde Zorana Pažina proslijedili su hrvatski zahtjev za izručenje Višem sudu „kao stvarno i mjesno nadležnom za odlučivanje u konkretnom predmetu“ (citat iz saopštenja Minsitarstva pravde). Potom je, iz podgoričkog Višeg suda, saopšteno da će oni o zahtjevu za izručenje Sinđelića odlučivati nakon okončanja krivičnog postupka koji je u toku. Izgleda, sada, da ni to nije bila istina.
Prema informacijama pristiglim pred izlazak ovog broja Monitora, Viši sud u Podgorici odbio je hrvatski zahtjev za izručenje Sinđelića 22. aprila, prije izricanja prvostepene presude u sudskom postupku u kome je on bio svjedok saradnik. Ne znamo obrazloženje odluke koju je potvrdio i Apelacioni sud. Ali se može desiti da je ona zasnovana na prostoj činjenici da Aleksandar Saša Sinđelić tada nije bio u dohvatu crnogorskog pravosuđa.
Stvari su se sada promijenile. Kao i uloge. I ulozi. A istinu o državnom udaru, njegovim naručiocima, organizatorima i protagonistima i dalje čekamo.
Povod i posljedice
Vijest o Sinđinom dolasku (povratku?) u naručje SDT-a i ANB-a Milivoje Katnić nam je saopštio tokom skupštinske rasprave o radu Državnog tužilaštva, nakon kontroverzne tvrdnje da u slučaju državni udar SDT nije imalo dovoljno dokaza za osuđujuću presudu Milanu Kneževiću.
„Mi to nijesmo imali. Ta situacija je sklopljena na osnovu iskaza svjedoka kojeg je predložila odbrana. To je poslanik gospodin (Predrag) Bulatović. Znači, odbrana je dala taj dokaz, pa je došlo do osuđenja ovog lica“.
Slijedile su očekivane reakcije iz redova DF. „Malo vam je što ste članove moje familije stavili u montirane procese, sada hoćete da navučete jedan dio javnosti protiv mene“, odgovorio je Bulatović, „znači, sva priča o činjenicama je pala u vodu, i da nije bilo mog svjedočenja, on ne bi bio osuđen“. Katnić je, zaista, u više navrata tvrdio da „za sve što on priča tužilaštvo ima dokaze“. A sada tvrdi suprotno. Bulatović je dodao kako će Katnić svoje tvrdnje morati da dokaže „i na mjestima gdje je to neophodno, jer je ovim dokazao da on u suštini zloupotrebljava službeni položaj, podmeće, konstruiše i obračunava se sa DF-om“.
Ostalo je nejasno na šta je tačno mislio glavni specijalni tužilac kada je objašnjavao kako je situacija sklopljena nakon Bulatovićevog svjedočenja. Ali, ta se nedoumica u potpunosti uklapa u utisak opšte nedorečenosti (i nedokazanosti) koji je ostao nakon presude sudskog vijeća Višeg suda u Podgorici kojim je predsjedavala sutkinja Suzana Mugoša.
Tako u presudi koja je satima iščitavana pred TV kamerama, pored ostalog stoji kako Sud nije kao istinitu prihvatio odbrane optuženih Andrije Mandića i Milana Kneževića koji su naveli da su u Rusiju išli radi zvaničnih političkih aktivnosti. „Pored tih formalnih posjeta Rusiji, Mandić i Knežević su imali dovoljno vremena da sa organizatorima dogovaraju kriminalne aktivnosti. Po priznanju optuženog Kneževića i svjedoka Predraga Bulatovića, on je u pauzi jedne od zvaničnih posjeta uspio da stupi u kontakt kasnije sa glavnim političkim savjetnikom Demokratskog fronta Aronom Šavivom iako mu to tada nije bio zvaničan plan posjete“, rasuđivala je i presuđivala Mugoša.
Ako ste razumjeli da su Mandić i Knežević, možda, nepravosnažno osuđeni zato što su „imali dovoljno vremena“ da se bave nezakonitim stvarima za koje tužilaštvo nije imalo dokaze, znajte da nijeste jedini koji imaju takav utisak (susret i eventualni dogovor sa političkim savjetnikom svakako ne spadaju u red zakonom zabranjenih aktivnosti).
Da sačekamo, zato, i vidimo čega bi se Sinđa još mogao dosjetiti.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
Osnovni motiv u svim pričama je majka koje nema, koja je umrla kada sam imala dvije godine, pa samim tim ne postoji ni sjećanje na nju. Zbog tih okolnosti majka je uvijek u mom životu bila priča
Nagrađivana književnica Lejla Kalamujić bila je gošća međunarodnog književnog festivala Odakle zovem, Podgorica 2019 koji je nedavno održan u organizaciji knjižare Karver. Lejla Kalamujić rođena je 1980. godine u Sarajevu, gdje i danas živi. Diplomirala na Odsjeku za filozofiju i sociologiju. Autorica je dvije zbirke priča Anatomija osmijeha i Zovite me Esteban. Objavljuje prozu, eseje i kritike u časopisima i na web-portalima u BiH i regiji. Knjiga Zovite me Esteban dobila je nagradu Edo Budiša za najbolju zbirku kratkih priča u 2015. godini, a bila je i u užem izboru kao bosanskohercegovački kandidat za Evropsku književnu nagradu 2016. godine. Napisala je i cjelovečernju društveno-angažovanu dramu Ljudožderka ili kako sam ubila svoju porodicu, koja je postavljena u Bosanskom narodnom pozorištu u Zenici.
Zbirka Lejle Kalamujić Zovite me Esteban autentično je svjedočanstvo o sudbini porodice čije je ispisivanje svojevrsni čin hrabrosti i suočavanja s onim najmračnijim, najtežim u čovjeku. Njeno djelo je svjedočanstvo o odrastanju bez majke, i babama i djedovima koji umiru u zemlji koja se raspada i svijetu koji se drastično mijenja, sve do otkrivanja seksualnosti. Kako navode izdavači njenih djela, Lejla piše o ratu, ali rat za nju nije politička tema. Ona je hroničarka tragova koje rat ostavlja na ljudskim dušama.
MONITOR: Podgoričkoj publici ste ste na festivalu “Odakle zovem, Podgorica 2019” predstavili svoj rad, ali i pročitali neobjavljenu priču koja se bavi djecom rata, djecom koja su začeta silovanjem tokom rata u Bosni i Hercegovini. Na tako vješt način ste obradili jednu od najtežih priča iz regiona, koja je i dalje tabu tema. Šta vas je podstaklo da je napišete?
KALAMUJIĆ: Početkom aprila u Sarajevu je otvorena izložba Breaking Free: Djeca rođena zbog rata inspirisana pričama djece rođene zbog rata i njihovih majki. Na otvorenju je upriličena i panel diskusija sa učesnicama. Ono šta sam tad čula zaista me je duboko potreslo. Hrabrost i snaga tih žena bio mi je osnovni motiv za priču.
MONITOR: Vaše ime se sve više pominje i u Crnoj Gori. Dobitnica ste nagrada, obilazite cijeli region, knjige su Vam veoma čitane. Objavili ste zbirku priča “Anatomija osmijeha” pa napravili veliku pauzu. Onda je nastala zbirka “Zovite me Esteban”. Kako je izgledao proces pisanja?
KALAMUJIĆ: Sad kad se osvrnem bio je to jako lijep period. Naravno bilo je i uspona i padova u pisanju, ali nekako se sve dobro završilo i po mene i po knjigu.
MONITOR: Kroz devetnaest priča knjige »Zovite me Esteban« pratimo emocionalni put junakinje. Iako je književno djelo fiksija, djeluje kao da je Vaša autobiografska zbirka I da je spoj ličnog iskustva i društvenih okolnosti koje Vas okružuju?
KALAMUJIĆ: Knjiga prati jedan slijed događaja u mom životu. Ja bih je najradije odredila kao autofikciju. Osnovni motiv u svim pričama je majka koje nema, koja je umrla kada sam imala dvije godine, pa samim tim ne postoji ni sjećanje na nju. Zbog tih okolnosti majka je uvijek u mom životu bila priča. U ovoj knjizi sam se odlučila poigrati na razne načine sa tom velikom pričom koja je oblikovala moj život.
MONITOR: Već u prvoj priči imamo vezu između pisaće mašine i Vaše majke. Ta pisaća mašina je svojevrsna metafora za otkrivanje svih životnih trauma. Koliko je teško bilo pisati iskreno, otvoreno?
KALAMUJIĆ: Moja je majka bila daktilografkinja. Nakon njene smrt ostala je pisaća mašina, koju sam ponekad mogla koristiti. Onda je došao rat, seljenja, i sve je to palo u drugi plan. A potom je stiglo i neko novo vrijeme u kojem pisaće mašine nisu potrebne. Ja sam pratila kako ta stvar izumire s godinama koje dolaze. čPitanje iz priče: Šta je meni pisaća mašina, zapravo je pitanje ko je bila majka u mom životu.
MONITOR: U zbirci “Zovite me Esteban”, u svakoj priči, se njoj obraćate. Koliko je za pisanje važno lično iskustvo i šta mislite o doživljaju smrti u našoj kulturi?
KALAMUJIĆ: Ja sam se u zbirci odlučila baviti ličnim iskustvom. Preispitati ga. A moje je iskustvo da su groblja mjesta na koja se ide vrlo često, barem jednom sedmično. Jer za mene je majka uvijek postojala kroz svoju smrt. Možda otud i moja opsesčija tom temom. Mnogo je perspektiva iz kojih bismo mogli sagledati smrtnost. Ona najvažnija, barem meni, je da bez ideje o smrtnosti mi nemamo ni ideju čovjeka, ni njegovog svijeta.
MONITOR: Predstavljate glas tragične generacije na čije je odrastanje uticao rat. Ne skrivate da ste tražili pomoć ljekara, zbog svega što je rat donio… Bili ste dijete u Sarajevu u vrijeme opsade, kasnije izbjeglica.
KALAMUJIĆ: Ipak sam bila više izbjeglica. Na početku rata sam s bakom i dedom otišla u Šid, da bih se vratila u grad tokom jednom primirja 1994. godine. Tako da sam u Sarajevu tokom rata bila oko godinu dana. Mnogo toga se desilo u tih par godina, vjerovatno i previše. Ne samo meni. Svima nama. I kad je prestao oko nas, rat je ostao u nama. Hospitalizacija na psihijatrijskoj klinici dio je te priče. A pisanje o svemu tome, možda bi se moglo podvesti pod „istjerivanje đavola“.
MONITOR: Često gostujete u region, predstavljate priče, dramu… Kako mladi pisac, spisateljica živi od pisanja? Razmišljate li da napustite Bosnu?
KALAMUJIĆ: Mladi autori i autorice na našem prostoru ne mogu živjeti samo od pisanja. Mislim ni većina starijih. Tako da honorarno radite i neke druge stvari. Meni su mnogo pomogli rezidencijalni boravci u drugim sredinama. Oni podrazumijevaju smještaj i novčanu stipendiju za pisanje. Dakle ja imam te učestale kratke odlaske. Za nešto trajnije još se nisam odlučila.
Miroslav MINIĆ
Komentari
INTERVJU
ZORAN PANOVIĆ, KOLUMNISTA DANASA I PROGRAMSKI DIREKTOR ISTRAŽIVAČKOG CENTRA DEMOSTAT IZ BEOGRADA: Diobe u Srbiji promašuju suštinu
Sve podjele idu po liniji ‘za i protiv’ Vučića, a ta linija uglavnom ne ocrtava suštinske dileme srpskog društva. Protiv Vučića su i oni koji su za zamrzavanje konflikta na Kosovu i oni koji su za priznanje Kosova kao države
MONITOR: “Vođe pokatkad ostanu dugo na vlasti, društvo ne može da ih se reši bez velikog zla. Ljudi se privikavaju na trpnju, mire se s bedom…” Asociraju li Vas ove riječi Mirka Kovača na današnju Srbiju i njenog predsjednika?
PANOVIĆ: Ne baš. Umesto literarnih, bliži sam sociološkim objašnjenjima. Mi u Demostatu zastupamo tezu o etapama, ili kako je to glavni istraživač Demostata ugledni sociolog Srećko Mihailović okarakterisao kao ‘tri dvanaestice’ – 12 godina vlasti Miloševića, 12 godina vlasti DOS-a u raznim varijantama, i vrlo izvesnih 12 godina vlasti naprednjaka. Kad se govori o političkim promenama u Srbiji, mi ovde često zaboravljamo da nama u Srbiji (pa ni vama u Crnoj Gori) referentna tačka nije pad Berlinskog zida, već devedesete. Otuda se u jednom trenutku u Srbiji i nije imao ko vratiti na vlast do reformisanih radikala i socijalista. Naravno s jakim recidiviranjima na njihovu politiku devedesetih. Kao što sumnjam da će posle naprednjaka na vlast doći neke ‘nove snage’. Pre će to biti reformisane ‘dosmanlije’ kako ih pogrdno zove Vojislav Šešelj. Ne zaboravite, Borisa Tadića sa vlasti nije skinulo neko ‘novo lice’, već veteran srpske politike Tomislav Nikolić. Problem u Srbiji je što se stalno očekuje ‘nulta tačka’ istorije. Nekakva katarza i novi početak. Socijalistička partija Srbije Ivice Dačića je živi dokaz da nema baš ‘nultog časa’. Oni su preživeli i u vlast ušli nakon obe tektonske promene u Srbiji – 2000. i 2012. Prvo ih je u vlast ponovo uveo Vojislav Koštunica, a posle Tomislav Nikolić. Dačić je bio Tadićev ministar policije u vladi Mirka Cvetkovića i njegovo ministarstvo je radilo udarnički na izradi pasoša za bezvizni režim.
MONITOR: Koji su najaktuleniji problemi u Srbiji?
PANOVIĆ: Srbija je podeljeno društvo. Sve podele idu po liniji ‘za i protiv’ Vučića, a ta linija uglavnom ne ocrtava suštinske dileme srpskog društva. Protiv Vučića su i oni koji su za zamrzavanje konflikta na Kosovu i oni koji su za priznanje Kosova kao države. U Vučićevom ‘keč olu’ su i fanatične pristalice Putina i realisti koji smatraju da je jedina racionalna politika Srbije ona koja se zasniva na evrointegracijama. Srbija u ovakvoj raspolućenosti ne može da postavi minimalan bazičan konsezus maltene ni o jednom pitanju. Ni oko elementarnih izbornih uslova. Vučić je gotovo iracionalno zaoštrio unutarpolitičku situaciju od 2016. godine. Nakon iskakanja sistema i prebijanja jednog od lidera opozicije Borka Stefanovića, opozicija je uspela da se trgne iz letargije. Čak da natera Vučića u jednom trenutku na defanzivu. Ali, tokom protesta koji traju pola godina opozicija je pokazala slabosti – pre svega krizu liderstva, zatim rascepkanost na male partije i infantilnu tenzičnost na relaciji građanski (antipartijski) i politički (partijski) deo protesta. Srpski višpartizam je u ozbiljnoj krizi i to je jedan od najvećih problema Srbije. Posle tri decenije višepartizma, zatvaramo krug – vraćamo se u 1990. Opet su na dnevnom redu pitanja izborne procedure, medijskih sloboda i parlamentarizma.
MONITOR: Koje su to snage koje mogu dekontaminirati Srbiju od posljedica Vučićeve vladavine?
PANOVIĆ: Posle Vučića umesto nekih imaginarnih građanskih snaga, pre mogu doći na vlast klerikalni elementi sa čvrstom kosovskom agendom nepopuštanja. ‘Dekontaminacija’ bi značila prvo obnovu razorenog javnog prostora i obnovu parlamentarizma, pokušaj jačanja takozvane pravne države. Neku vrstu relaksacije od lične vlasti, njene ‘tehnološke’ sfere. Bude li nekad pobedila Vučića taj zadatak bi ovakva opozicija hipotetički mogla relativno da izvede, ali samo budala misli da će investitori koje je Vučić doveo zbog pobede opozicije humanizovati rad i povećati plate. Opozicija još nije ponudila ‘alternativni model stabilnosti’ u odnosu na Vučićevu ‘stabilokratiju’, a dok ne uveri spoljni faktor da ima taj model i snagu, neće biti prihvaćena kao potencijalni partner, kao što su to bili prihvaćeni naprednjaci pre 2012, nakon raskola u radikalima. Kosovo je tu jako bitno. Bitni delovi opozicije na tom pitanju deluju rigidnije od Vučića koji je pokazao da demokratizacija i modernizacija nisu komplementarne. Istovremeno razaranje institucija prati obnova i izgradnja infrastrukture – autoputevi, fabrike, klinički centri…
MONITOR: Vučić je prije nekoliko dana najavio da će Srbija nastaviti da se vojno naoružava i oprema. Kako Vi tumačite tu poruku?
PANOVIĆ: Srbija i Hrvatska su propustile šansu da budu Francuska i Nemačka ovog prostora. Ali, nisu propustile šansu da budu Indija i Pakistan ovih prostora. Eto, tako tumačim.
MONITOR: Sada je aktuelno učlanjenje premijerke Ane Brnabić u Vučićevu Srpsku naprednu stranku na osnovu čega se predviđa da je ona potencijalna Vučićeva nasljednica na čelu partije…
PANOVIĆ: Izvesna mistifikacija je razumljiva jer formatiranje nestranačke premijerke, nakon dve godine na tom mestu, kao članice SNS u sklopu je izbornog pregrupisavanja partije.
U vreme kad se Vučić opredelio za Anu Brnabić kao premijerku (jun 2017), ona je svakako važila za liberalnije, pomalo i senzacionalno, rešenje, s obzirom na to da je dolazila iz nevladinog sektora, da se školovala u SAD, da je LGBT, da ima porodične veze s Hrvatskom (Krk)? Te 2017. mnogi u SNS su mislili da je Ana samo još jedna Vučićeva ‘marketinška fora’ i da će je ‘brzo izgustirati’. U odnosu na startnu nevericu naprednjačkih masa i sablažnjavanje dela naroda i koalicionih partnera, Anu su danas, čini se, prihvatili i popovi iz Republike Srpske. U SNS za ovo vreme nije postala baš omiljena, ali jeste relativno prihvaćena (što je ipak bolji status od ‘nametnute’), dok je u opoziciji ekspresno postala omražena. Vučić je za razliku od opozicije svestan da je partija izvor legitimiteta i moći. I stalno je jača. I sa Anom Brnabić koja se dokazala i koja veruje u naprednjački ‘sistem vrednosti’, kako je sama rekla.
MONITOR: Brnabić je dvije godine premijerka. Kako ocjenjujete njene dosadašnje rezultate?
PANOVIĆ: Od digitalizacije pokušava da napravi ideologiju i neku vrstu kompenzacije za demokratske deficite. Pitanje je posle dve godine na mestu premijerke da li je Ana Brnabić danas više liberalna ili konzervatvna struja SNS. Ona je u suštini transmisija Vučićeve neprikosnove vlasti. Mislim da je fondom reči i načinom na koji je to izrečeno, naročito prema opoziciji, prijatno iznenadila i Vučića.
MONITOR: Odnosi između Crne Gore i Srbije ovih dana su zbog crkve prilično zaoštreni, a utisak je da u Srbiji njeni zvaničnici još neće da se pomire sa tim da je Crna Gora nezavisna država.PANOVIĆ: Delovi srpskih elita i delovi društva očigledno neće da se pomire sa činjenicom da je Crna Gora nezavisna, ali još je gore što se ne mire s tim da postoje Crnogorci kao nacija. I da to jednostavno nisu Srbi. Ne može se, s druge strane, ni ignorisati da crnogorski identitet i narativ ne mogu dobiti punoću i zaokruživanje bez određenog sistemskog rasrbljavanja i u tome je dobar deo nesporazuma. Zalažem se za skandinavizaciju ovog prostora na osnovama onoga što nazivam prosvećeno antijugoslovenstvo.
MONITOR: Zanimljivo je da Vučić još nijednom nije posjetio Crnu Goru, ali je išao i u Hrvatsku i na Kosovo.
PANOVIĆ: Baš čudno s obzirom na to da je pobeda Nikolića i Vučića 2012. od vladajućih struktura u Crnoj Gori doživljena kao olakšanje.
Ludaci u Srbiji maštaju o propasti Zapada
MONITOR: Ankete pokazuju da građani Srbije najviše vole Rusiju i Kinu, iako su ranije bili masovno za EU.
PANOVIĆ: Naša istraživanja u Demostatu pokazala su veliku hipokriziju u srpskom društvu. Jedna od njenih manifestacija je da bi građani najpre slali decu na Zapad (školovanje i rad u EU pre svega), a intimno najviše vole Rusiju i Kinu. Boris Tadić je dobio 2008. drugi mandat na temi EU. Građani jesu bili tada prilično većinski za EU, ali zamor je logičan.
.Oktobra 2013. Vučić je na godišnjici osnivanja SNS (osnovana oktobra 2008), naveo da je stranka nastala iz potrebe Srbije da preživi, a da je cilj koji je postavila – da do 2020. postanemo članica EU. Godišnji izveštaj Evropske komisije o Srbiji, objavljen 29. maja, ukazuje na to da ‘Junkerov datum’ – 2025. godina više nije realan datum za ulazak Srbije u EU. Ipak, mehanizmi evropskih integracija neophodni su da sprečimo katastrofu u institucijama. Najviše para stiže iz EU. Ludaci u Srbiji koji maštaju o propasti Zapada se ne pitaju šta bi bilo tada sa srpskom dijasporom koja je gotovo sva na Zapadu. Odgovornost za spore reforme pre svega je na Vladi Srbije. Prevelike podele u društvu razaraju konsenzus oko EU i promene Ustava. Režimska propaganda šalje kontradiktorne poruke koje zbunjuju javnost. Srbija još vodi svoje bitke iz devedesetih, koje nemaju veze sa aktuelnim dilemama EU. Ni političkim elitama ne odgovara moderno, otvoreno, odgovorno i uređeno društvo, mada ni vladajuće elite (od dosovskih do naprednjačkih i mešovitih) možda nemaju dovoljno ljudskih resursa i mentalnih kapaciteta da reforme sprovedu do kraja. Evropa od Srbije očekuje i ‘cooperation and verification’, pravljenje pravne države, i ‘društvene transformacije’, ne samo formalno ispunjavanje obaveza iz otvorenih poglavlja, već i ‘track record’. U EU nema mnogo interesovanja za proširenje. Francuzi nam to kažu otvoreno. EU ima svoje brige.
Veseljko KOPRIVICA
Komentari
Ženski glasovi moraju biti više i istinski podržani od cjelokupnog društva i institucija sistema kako bi se sa riječi prešlo na konkretne pozitivne pokazatelje napretka u sferi rodne ravnopravnosti
MONITOR: Kakav je položaj žena u Crnoj Gori?
PETROVIĆ:U dominantno patrijarhalnom društvu i kulturi, kakva je crnogorska zbilja, položaj žena ne može biti na zavidnom nivou niti se može govoriti o visokom stepenu ostvarenosti rodne ravnopravnosti . Položaj žena u raznim sferama života i rada nije zadovoljavajući imajući u vidu da žene u Crnoj Gori čine više od polovine ukupnog stanovništva. Na mjestima odlučivanja i donošenja važnih odluka i dalje su dominantno muškarci iako žene imaju obrazovne, intelektualne, lične i stručne kvalifikacije kao i odgovornost da budu navažnim mjestima na kojima se donose odluke društveno značajne. Ipak, napredak postoji,ali do položaja žena kakav im i pripada predstoji još dosta angažmana i poimanja muške populacije da se u društvenoj sferi napretka žena moraju brisati mentalne barijere (ona je žena, majka, domaćica) i tzv. “stakleni plafoni” (ukorijenjeni stereotipni stavovi o ženskoj ulozi u društvu, koji često određuju nivo i smjer napretka).
MONITOR: Koja su ženska ljudska prava najviše ugrožena?
PETROVIĆ: Polazeći od činjenice da žene u porodičnom i društvenom okruženju imaju manju moć od muškaraca, jer to diktiraju nepisana ali dobro poštovana stereotipna pravila, tradicije i patrijarhata lako je zaključiti da su manje ili više u svim sferama života i rada žene neravnopravne u odnosu na muškarce.Žene su i dalje neravnopravne kad se radi o ravnopravnom učešću u javnom i političkom životu, pravu na vršenje visokih i odgovornih funkcija u predstavničkim tijelima svoje zemlje i međunarodnim organizacijama, pravu na jednake uslove prilikom zapošljavanja,kad je riječ o profesionalnom napredovanjui nagrađivanju na radu,pravu na posebne uslove rada i zaštitu tokom trudnoće, uključujući ipravo na slobodu bez straha od sankcija zbog trudnoće, porodiljstva ili bračnog statusa, pravu na ravnopravnost prilikom nasljeđivanja porodične imovine.Žene iz tzv. “ranjivih grupa”(samohrane majke, žrtve nasilja, pripadnice populacije RE, žene sa seoskog područja , pripadnice populacije OSI i LGBT populacije ) su višestruko marginalizovane i diskriminisane u svim segmentima počevši od porodice, zapošljavanja, rada, preko politike, ekonomije, obrazovanja i kulture.
PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 12. JULA
Komentari
Borkine suze
BORKA PAVIĆEVIĆ: SIMBOL EVROPSKE INTELEKTUALKE
Samit ili tvit
-
MONITORING3 sedmicePOLITIČKA PENZIJA ZA RANKA KRIVOKAPIĆA: I služio i zaslužio
-
FOKUS4 sedmiceVJEČITI U PRAVOSUĐU: Kao novi
-
INTERVJU3 sedmiceDUŠKO VUKOVIĆ, SLOBODNI NOVINAR: Otvorena je Pandorina kutija
-
DANAS, SJUTRA3 sedmiceS Milom vazda
-
OKO NAS4 sedmiceNEZAUSTAVLJIVE MIGRACIJE: Pusta sela, pusti i gradovi
-
DRUŠTVO4 sedmiceBUDVANSKA AVALA OD SPORNE PRIVATIZACIJE DO SPECIJALNOG DRŽAVNOG TUŽILAŠTVA: Bitka za milione
-
FOKUS5 danaMOMIR BULATOVIĆ: ŽIVOT, DJELO , SMRT: Predsjednik koji to nije bio
-
DRUŠTVO4 sedmicePOLITIKA NADIGRALA FUDBAL: Izdajnici i heroji, opet