Anita Garibaldi, praunuka Đuzepea Garibaldija, predsjednica Nacionalnog udruženja dobrovoljaca i veterana garibaldinaca i docentkinja, posjetila je ove nedjelje Crnu Goru. Za Monitor oživljava sjećanje na revolucionara

Anita Garibaldi Jalet, praunuka Đuzepea Garibaldija je predsjednica Nacionalne organizacije dobrovoljaca i veterana garibaldinaca -ANVRG. Anita Garibaldi je 2006. izabrana za generalnog sekretara Italijanskog savjeta Pokreta Europea, internacionalne organizacije prisutne u svim zemljama, članicama Evropske Unije. Oduvijek se bavila i sjećanjem na svog oca Santea Garibaldija u organizacijama veterana otporu nacizmu i fašizmu u Italiji i inostranstvu. Aktivna je u Nacionalnoj organizaciji veterana i preživjelih garibaldinaca, gdje je vice predsjednik. Trenutno je predsjednica Sekcije u Riofredu kao i u Federaciji organizacija u Regiji Lazio. Predavala je do 1985. godine Ustavno komparativno pravo na Univerzitetu LUISS u Rimu i Sieni kao i Istoriju evropskih integracija. Autorka je brojnih političkih i istorijskih eseja na temu italijanskog nacionalnog preporoda, evropskih institucija, pisala o istoriji pokreta žena. Od 1985. sarađuje sa etno antropološkim muzejem u Riofredu koji je osmislio i osnovao Rikoti Garibaldi djed Anite Garibaldi i najmlađi sin Đusepea Garibaldija. Anita Garibaldi je 1999. imenovana za počasnog inspektora Ministrastva kulturnih dobara Italije.

MONITOR: Veče Garibaldi i Crna Gora održano je 2. septembra u prostorijama Narodne biblioteke Radosav Ljumović u Podgorici, u saradnji sa SUBNOR-om Crne Gore. Ovaj događaj upriličili ste prisustvom. Kakvi su Vaši utisci?

GARIBALDI: Veče je za mene bilo lijepo, simpatično i korisno. Bila sam prijatno iznenađena brojnom publikom i gostoprimstvom koje mi je ukazano. Večeri su prisustvovali ambasador Italije u Crnoj Gori Luka Zelioli i istoričari Slavko Burzanović i Erik Gobeti, zbog čega mi je posebno drago. Svi izlagači su bili divni, ali sam najveće povjerenje ukazala Eriku Gobetiju koji je specijalista za Diviziju Garibaldi. I sama imam još mnogo da naučim o Crnogorcima jer se o njihovom učešću u Ujedinjenju Italije mnogo manje zna nego o učešću Mađara ili Poljaka. Sa direktorom Istorijskog instituta Radoslavom Raspopovićem razgovarali smo o crnogorsko-italijanskih odnosima i zaključili da je dugo prijateljstvo Crne Gore i Italije svima poznato, ali mnoge istorijske ličnosti koje povezuju ove dvije zemlje nisu. Na tome bi trebalo raditi.

MONITOR: Kako sa ove vremenske distance, nakon skoro 160 godina od Ujedinjenja Italije, gledate na zaostavštinu Đuzepea Garibaldija, patriote, borca za slobodu, pisca i čovjeka koga je  svijet volio?

GARIBALDI: Mislim da je obilježio svoje vrijeme. U italijansko ujedinjenje ušao je Pohodom hiljade, ratnim pohodom koji mu je obezbijedio vječno mjesto u istoriji Italije. On je romantični heroj, ali i heroj koji živi od snage sopstvenog mita. On prije predstavlja jednu istoriju koja se završava nego istoriju koja počinje. U ovoj eri modernih sredstava rata i diplomatije, jednog novog Garibaldija teško je zamisliti. Đuzepe Garibaldi prevazilazi politiku, on predstavlja vrijednosti poput slobode i morala, koje se i danas traže. U ovom smislu on ostaje aktuelna istorijska ličnost.

MONITOR: Autorka ste brojnih studija o Garibaldiju. Šta smatrate interesantnim u njegovoj ulozi u istoriji Crne Gore?

GARIBALDI: U crnogorskoj istoriji impresivan utisak ostavlja povjerenje koje je crnogorski narod ukazao Garibaldiju. On je, u vremenu kada je komunikacija bila otežana i kada je dobar dio stanovništva bio nepismen, uspio da Crnogorcima stvori sliku o jednom jednostavnom i čistom heroju. To je  pravo čudo, zar ne? On je heroj u crvenom ponču i na bijelom konju. Bio je mladog duha, ličnost koja ostavlja bez daha. Vjerujem da je znao da je za uspjeh morao da osvoji ljude.  Ovo je svakako ostvario među crnogorskim narodom. Bio je privržen Crnoj Gori. U njegovo doba ona je bila država koja se gradila, sa stanovništvom koje je bilo poprilično ujedinjeno. I crnogorski politički sagovornici bili su mu vjerodostojni. Garibaldija  je zanimalo odakle dolaze lideri na Balkanu koji su tražili oslobođenje od Turaka, ali još više od toga, u čije ime su govorili? Ovo nije bio slučaj u Crnoj Gori, gdje je postojala dinastija Petrović-Njegoš rijetkog kontinuiteta od čak sedam generacija. Oko nje se stvarao otpor. Pretpostavljam da bi Garibaldi, bez obzira na proporcije i mali broj stanovnika, za Pijemont Balkana prije izabrao Crnu Goru nego Srbiju, čiji je narod u to vrijeme bio izgubljen. Pretpostavljam, jer ovo nije ozbiljna istorijska ideja, nego moje mišljenje.

MONITOR: U jednom od Vaših tekstova pisali ste o karakteristikama Garibaldijeve epohe i njegove borbe za slobodu i nezavisnost. Kakve su one?

GARIBALDI: Devetnaesti vijek je bio vijek ratova, a borba za slobodu, kakvu je Đuzepe Garibaldi predlagao, nije bila način ratovanja koji se vezuje za velike nacionalne vojske. Umjetnost ratovanja naučio je u Južnoj Americi, gdje je njegovao koncept vaninstitucionalnog rata. Garibaldi je želio da unese tehnike gerilske borbe u tada moderne ratove. One su se podudarale sa operativnim načinom borbe balkanskih naroda i ostaće  karakteristika otpora svih porobljenih na tom prostoru. Specifičnost Garibaldijeve gerile je visoka vrijednost dobrovoljačkog gesta: ratovao je sa dobrovoljcima inspirisanim idealima, ne sa plaćenim vojnicima. Ovaj stil Garibaldi je prenio u Italiju. Kasnije ga je preuzeo i ostatak svijeta, stvaranjem dobrovoljne vojske tokom Prvog i Drugog svjetskog rata.

MONITOR: Garibaldi je imao veliki učinak u pokušajima ujedinjenja ne samo u Italiji, već i na Balkanu, u Grčkoj i Francuskoj. Da li se on može smatrati internacionalnim borcem za slobodu?

GARIBALDI: Svakako. On se nije borio samo za Italiju. Jednom prilikom je balkanskim narodima rekao: ,,Ja u ime Italije, pružam i poklanjam bratsko prijateljstvo i pomoć. Ujedinite se, borićemo se protiv despotizma. Ujedinite se, pokrenućemo ustanak za ostale porobljene narode. Najzad je uništen ponos austrijske monarhije i protjerani su Otomani. Obije obale Jadrana biće naseljene slobodnim ljudima, sposobnim da se razumiju i da se vole, kao što to samo sestre znaju”. On se borio za ideju o slobodi svih naroda. Često su namjerno pogrešno tumačene njegove riječi da bi se, ako bi se Italija protivila slobodi nekog drugog naroda, borio na strani tog naroda. On time nije želio da kaže da bi se uz drugi narod borio protiv Italije, već da bi uz njega stao u slučaju da Italija poželi da ugrozi njegovu slobodu. Borio se uz Francuze kada ih je 1870-ih godina napala Prusija. Garibaldi nije samo branio narod od neprijatelja slobode, on je branio ideje. Prema Grcima Garibaldi je osjećao strast. Italijanskog pjesnika Uga Foskola, koji je rođen u Grčkoj, volio je toliko da ga je nazivao svojim unukom. Iako nikada nije otišao u Grčku da ratuje, osjećao je neobičnu povezanost sa zemljom koja mu je bila blizu i čiju je istoriju dobro poznavao.

MONITOR: Zbog činjenice da ste njegova potomkinja, nosite težak teret oživljavanja sjećanja na Garibaldija. Šta to za Vas znači?

GARIBALDI: Niko me na to nije obavezao, jer to nije profesija. Oduvijek sam rasla u takvoj atmosferi, gledajući i svog oca kada se i on u svoje vrijeme borio protiv nacista. Za mene je to bila normalna stvar, kao i kada sam se i sama angažovala u italijansko-francuskim odnosima ili u pitanjima koja se tiču Evropske unije. Nije me zaobilazilo pitanje da li sve to radim samo zato jer nosim prezime Garibaldi, ali ja sam naučila da ono što želim da radim u životu uskladim sa svojom nepobitnom porodičnom istorijom.

MONITOR: Zanimljiva je i životna priča Vašeg oca, Santea Garibaldija. Kako se Drugi svjetski rat odrazio na Vašu porodicu?

 GARIBALDI: Moj otac nije bio partizan u pravom smislu te riječi. Na relaciji Italija-Francuska okupljao je ljude koji su imali slične političke vizije. Podržavao je antifašističku ideologiju, ali nije bio partijski čovjek. Jedan očev brat bio je veliki fašista, pa je do neslaganja u porodici nerijetko dolazilo.  Zbog svojih uvjerenja moj otac je hapšen dva puta, prvo 1941. godine, a potom krajem naredne godine. Poslat je i u njemačke koncentracione logore u kojima provodi dvije godine. Ubrzo nakon što je izašao iz Dahau logora, umro je. Moja majka je tokom rata mnogo propatila i odlučila je da ostane u Francuskoj, ne želeći dalje da ima bilo kakve veze sa Garibaldijevima. Ja sam ostala sa njom. Kada sam se 1982. godine vratila u Italiju, povodom stogodišnjice smrti mog prađeda, Đuzepea Garibaldija, zatekla me je činjenica da u Italiji nije bilo jasnog dijeljenja ljudi po tome ko je tokom rata bio zakleti fašista a ko protivnik totalitarnih režima.

MONITOR: Tokom Drugog svjetskog rata Italija je okupirala Crnu Goru. Nakon kapitulacije 1943. godine u Crnoj Gori dolazi do stvaranja divizije Garibaldi. Kako komentarišete to što prezime Garibaldi putuje kroz vrijeme i nastavlja da spaja ove dvije države?

 GARIBALDI: Rekla bih da je ‘ponovno rođenje’ Garibaldija u ovom slučaju spontano. Prezime Garibaldi bilo je instrumentalizovano od strane Benita Musolinija, ali je vjerovatno nešto značilo jugoslovenskom narodu. Divizija Garibaldi nije bila komunistička, mada su brigade Garibaldi u Italiji odgovarale komunističkoj partiji. Prezime je živjelo u svijetu partizana, a kasnije i u svijetu komunista, ali ovog puta njime nije manipulisano. Predstavljalo je herojstvo. Divizija Garibaldi bila je individualna, nije ulazila u unutrašnji politički život Crne Gore, borila se isključivo protiv nacizma. To je oduvijek i bio put Garibaldija, borba za slobodu naroda, a ne za lične političke ciljeve.

 MONITOR: Italijanski vojnici, koji su nakon kapitulacije Italije sačinili diviziju Garibaldi, odigrali su važnu ulogu u otporu Crne Gore nacizmu i fašizmu. Da li je ovo pokušaj ispravljanja grešaka iz prošlosti?

GARIBALDI: Postoje publikacije Vojske Italije u kojima su ovi bivši vojnici okarakterisani kao željni herojstva, ali da nisu imali prava na odluku da stanu uz Crnu Goru. Iako u poslednjem trenutku, odlučili su se za pravu stranu u ratu. Nije to bio čin solidarnosti već jedini način da se spasi čast Italije. Garibaldija su vezali za otpor nacizmu.

MONITOR: Gdje u današnjem svijetu prepoznajete Garibaldija u grupama ili organizacijama koje se bore za slobodu i demokratiju?

 GARIBALDI: Prepoznajem u građanskim pokretima. U protestima. U institucijama. Srećni smo što živimo u demokratski uređenim društvima i što smo slobodni da kažemo kada se sa nečim ne slažemo. Proteste treba prenijeti u institucije, raditi zajedno sa njima, inače slijede haos i beznađe. Demokratija nije savršena, zato bi svako od nas trebalo da radi na njenom usavršavanju.

MONITOR: Bili ste generalna sekretarka Italijanskog savjeta Pokreta Evrope. Dugo ste radili u raznim institucijama pri Evropskoj uniji. Kako komentarišete sve primjetnije jačanje nacionalizama u Evropi?

GARIBALDI:  Stvaranje Evropske unije bio je odgovor na ratove, na strahote koje je vidio dvadeseti vijek. Države koje su EU pristupile naknadno bile su motivisane drugim stvarima, prije svega ekonomskim boljitkom. Ljudi prema EU ne osjećaju patriotizam. Spajanje različitosti donosi mnoge poteškoće, od socijalnih do ekonomskih. Mnogo je faktora koji utiču na trenutno stanje u EU, a politike koje bi mogle da srede unutrašnje razmirice još uvijek nisu osmišljene. Važno je biti otvoren za rješenja.

                                                                           Vesna ŠĆEPANOVIĆ
                                                                            Andrea JELIĆ

Komentari

Iako su nalozi iz vrha vlasti bili izuzetno štetni po EPCG, njeni rukovodioci su ih vojnički disciplinovano sproveli, pa je mnogo vjerovatnije da su bogato nagrađeni zbog toga, a ne zbog rezultata postignutih u kišnoj godini

„Prošla godina bila je rekordna po mnogo čemu, pa i po kišama koje su  padale i punile akumulacije i kasu EPCG. Menadžment i uprava društva su zbog tih ‘izvanrednih rezultata’ bogato nagrađeni, ali zanimljivo je da im se u sušnim godinama ne dira u prihode“, kaže Dejan Mijović, ekonomski analitičar, nekadašnji član borda EPCG i mali akcionar te kompanije. Razgovor vođen nakon prošlonedjeljne Skupštine akcionara EPCG počinjemo pitanjem zbog čega je menadžment EPCG nagrađan za poslovne rezultate, dok su radnici ostali bez povišice (dobili  jednokratnu naknadu)  a akcionari bez dividende.

MIJOVIĆ: Da su ti rezultati stvarno postignuti boljom internom organizacijom i motivisanjem ljudstva nagradu bi, valjda, zaslužili i radnici i službenici EPCG. Ali, oni prema tvrdnji dobro upoznate g-dje Nataše Backović iz EPCG nisu dobili povišicu još od 2011. godine. Ni akcionari nisu nagrađeni dividendama, navodno da bi se ta sredstva upotrebila za razvoj. Ipak, obzirom kako se Vlada do sada odnosila prema sredstvima EPCG, prije će biti da ona čeka na konačni izlazak A2A iz EPCG da bi onda sa 98,5 odsto vlasništva dodijelila sebi praktično sav iznos dividende.

MONITOR: Da li će tada biti tog novca?

MIJOVIĆ: Može li, uopšte, EPCG dijeliti dividende akcionarima saznaće se tek nakon sveobuhvatne dubinske forenzičke revizije njenog poslovanja koja će se, svakako, vršiti po smjeni ove vlasti. Bez obzira što su finansijske iskaze društva već provjeravali međunarodno priznati revizori. Nažalost, oni nisu mogli steći potpun uvid u poslovanje društva jer to vlast u Crnoj Gori jednostavno ne dozvoljava.

Tako će nam stvarni podaci biti dostupni tek nakon pomenute temeljne revizije koja će se morati sprovesti kako u EPCG tako i u ostalim privrednim subjektima u državnom vlasništvu. Primjera radi, forenzičku reviziju bi trebalo uraditi u Plantažama, nekad veoma uspješnoj firmi koja pod sigurnom upravom privatizacionog maga Veselina Vukotića sve ubrzanije tone i nestaje sa tržišta.

MONITOR: Prošlogodišnje poslovanje EPCG obilježilo je nekoliko  „karakterističnih momenata“ (kupovina akcija Rudnika uglja, otkup vlastitih akcija od A2A…). O njima je bilo dosta riječi i na prošlonedjeljnoj Skupštini…

MIJOVIĆ: Prošla 2018. godina bila je rekordna prije svega po trošenju akumuliranih sredstava društva. Naime, od 250 miliona eura koje je stara uprava predvođena Srđanom Kovačevićem ostavila na računima banaka početkom 2017. godine, odlilo se, nepotrebno i protivno interesu društva, već skoro 200 miliona. Većina u 2018. godini. Pokazala se, nažalost, tačnom procjena da je borba za kontrolu nad deponovanim sredstvima EPCG bio jedan od glavnih motiva za raskid partnerstva sa italijanskom A2A a ne, kako su nas iz vrha vlasti uporno ubjeđivali, različita viđenja budućnosti i nespremnost A2A da učestvuje u gradnji drugog bloka TE Pljevlja.

Naprotiv, danas znamo da između dvije strane (tu ne ubrajam tadašnju upravu EPCG) – vlade i A2A – nije bilo suštinskih razlika i da su obje imale isti cilj: da što prije izađu iz sektora proizvodnje energije na bazi uglja, svjesne da on nema perspektivu, i da dogovorenim raskidom partnerstva preuzmu postojeća novčana sredstva EPCG.

Čitav teret te operacije je, dakle, svaljen na teret zajedničke kompanije koja je zato katastrofalno prošla. EPCG je primorana da po enormnim cijenama otkupi bezvrijedne akcije A2A, Vlade i brata našeg vrhovnog čelnika u Rudniku uglja Pljevlja. Morala je i da umjesto države otkupi polovinu sopstvenih akcija od A2A i zatim ih poništi i smanji svoj kapital. Uzgred, bila je prisiljena da toj istoj državi u liku Vlade i njenom partneru A2A podijeli desetine miliona na ime nepostojećeg i nezarađenog profita.

Iako su ti nalozi iz vrha vlasti bili izuzetno štetni po EPCG, njeni rukovodioci su ih vojnički disciplinovano sproveli, pa je mnogo vjerovatnije da su bogato nagrađeni zbog toga, a ne zbog izuzetnih rezultata postignutih u kišnoj godini.

MONITOR: Nakon prošlogodišnjeg preuzimanja Rudnika uglja, niko više ne pominje gradnji drugog bloka TE. Šta je s tim poslom?

MIJOVIĆ: Ne samo tzv. drugi blok, iz javnog diskursa nestala je i priča o temeljnoj rekonstrukciji postojeće termoelektrane koja je trebalo da poveća njenu efikasnost i učini je konkurentnom na tržištu.

Ekološka rekonstrukcija TE, o kojoj se sada priča, mnogo je manji zahvat sa ciljem da se smanji ali ne i ukine emisija štetnih gasova. Veoma je upitna ekonomska opravdanost tog projekta jer ulaganje od 50 miliona neće donijeti dodatne prihode već samo nove troškove, iako su proizvodni troškovi TE već izuzetno visoki. Pritom, veoma je neizvjesno kako će Evropa tretirati tako rekonstruisanu termoelektranu, tj. da li će joj zbog nedovoljnog smanjenja emisije štetnih gasova nametnuti nove penale ili čak zahtijevati da se ona zatvori.

Da neće biti gradnje Drugog bloka bilo je poznato i u vrijeme kada je na Skupštini akcionara EPCG odlučivano o kupovini akcija Rudnika uglja jer je takvu odluku prethodno donijela Vlada, a potvrdila svojim izjavama ministarka ekonomije. To, međutim, nije spriječilo tu istu Vladu da natjera EPCG da potroši 34 miliona eura za kupovinu bezvrijednih akcija Rudnika, uz obrazloženje da takav potez opravdava gradnja Drugog bloka i temeljna rekonstrukcija postojećeg koji bi radili narednih 40 godina!

MONITOR: Jesu li postojale alternative?

MIJOVIĆ: Vlada Njemačke u kojoj se više od trećine električne energije proizvodi u TE na ugalj zatvara rudnike uglja da bi smanjila emisije gasova koji izazivaju globalno zagrijavanje. Zato je odlučila da do 2038. godine potroši 40 milijardi eura da bi se ublažile posljedice po njene građane koji žive od eksploatacije uglja.

A šta radi Vlada Crne Gore? Ništa! Niti gradi, niti rekonstrušiše, niti brine o građanima. A morala je, makar u Pljevljima, pokrenuti nove investicije da bi se zaposlili radnici koji će ostati bez posla u Termoelektrani i Rudniku, kao i mladi koji masovno napuštaju zemlju. Našoj Vladi je, ispada, bilo mnogo važnije da Braco slučajno ne ostane bez kojeg eura profita i da prelije ušteđene milione EPCG u svoju praznu kasu.

MONITOR: Najava gradnje vjetroelektrane Gvozd  već izaziva nedoumice i polemike. Kako vi gledate na tu odluku Skupštine EPCG?

MIJOVIĆ: Od kada je nova uprava preuzela komandu primjetna je velika živost EPCG u pokretanju kapitalnih investicija, uključujući i obnovljive izvore energije. Neke od tih investicija izvode se uz obimnu tehničku i finansijsku podršku međunarodnih finansijskih institucija, kao što su Svjetska banka, EBRD, EIB i KFW, i to je dobro za razvoj našeg energetskog sektora. Međutim, ove međunarodne institucije su zaobiđene prilikom pokretanja najvećih investicija, i to baš u sektorima u kojima EPCG nema prethodno iskustvo – za gradnju solarne elektrane od 178 miliona eura i vjetroelektrane od 60 miliona eura.

Umjesto da ih manjak iskustva dodatno podstakne da insistiraju na snažnoj podršci pomenutih međunarodnih institucija, čelnici DPS i Vlade su se,izgleda, ugledali na praksu u Budvi kada je njom upravljao Svetozar Marović. Ovaj je, podsjetiću vas, svojevremeno odbio podršku KFW za gradnju postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda i izveo taj projekat sa partnerom kojeg je sam izabrao. Znamo kako je to ispalo.

Kao u vrijeme Marovića, partneri EPCG za gradnju solarne i vjetroelektrane se ovih dana biraju bez tendera ili bilo kakve konkurentne procedure, suprotno Ustavu i svim zakonima koji regulišu slobodnu konkurenciju. Nema ni stranih savjetnika da pomognu ili nadgledaju posao. Otud bojazan da nas sve to može skupo koštati.

MONITOR: Ima li načina da se EPCG i država zaštite od tog rizika?

MIJOVIĆ: Prozvao sam tužioca i Agenciju za spriječavanje korupcije da vide šta se radi, ali od njih iz poznatih razloga ne očekujem bilo kakvu akciju. Zbog toga apelujem na sve predstavnike opozicije da u bilo kakvom sporazumu o pripremi narednih izbora obezbjede uspostavu kontrole ne samo nad glavnim državnim institucijama, već i po dubini, uključujući i velika državna preduzeća.

U njima se, kao što ovi primjeri pokazuju, na krajnje netransparentan način obrće ogroman novac, što uz proizvodnju velike štete može uticati i na ishod izbora kako na nacionalnom tako i lokalnom nivou. Iz slučaja Mehanizacija i Programat moglo bi se, recimo, zaključiti da je DPS tamo potpuno zatvorio finansijsku konstrukciju za 2020. godinu i da mu bilo kakve dodatne kontrole ili izborne reforme ne mogu nimalo nauditi.

Ko nas je koštao sedam miliona

“Ilustrativan primjer šta se dešava kada se zaobilaze procedure i besplatna međunarodna tehnička pomoć u realizaciji projekata za koje u Crnoj Gori ne postoji potrebno iskustvo i znanje je prevođenje rijeke Zete u akumulaciju Krupac i spajanje akumulacija Krupac i Slano”, ističe naš sagovornik.

MIJOVIĆ: Projekat koji su prije nekoliko godina zajednički pokrenuli država i EPCG u međuvremenu nije mrdnuo od početka, a Privredni sud je već presudio da  EPCG plati preko sedam miliona eura firmi Mehanizacija i Programat, nepoznatog većinskog vlasnika sa Gibraltara i manjinskog iz Nikšića, vrlo poznatog lokalnog funkcionera DPS. Pomenuta firma je prethodno angažovana kao izvođač za taj posao iako nisu postojale ni minimalne pretpostavke za njegovu realizaciju.

Projektu koji mijenja vodne tokove sa značajnim posledicama na uslove života lokalnog stanovištva i čitav ekosistem regiona, u svakoj ozbiljnoj državi bi prethodila izrada detaljnih studija koje sveobuhvatno sagledavaju njegove prednosti, mane i rizike. U zemljama gdje nedostaje iskustvo da se to uradi, angažovali bi se strani eksperti. U Crnoj Gori se desilo obrnuto: prvo je izabran izvođač koji nije znao šta treba da radi, a onda se pristupilo izradi tehničkih, ekonomskih i pravnih studija, procjene uticaja na životnu sredinu, prostorno-planskih uslova i tehničke dokumentacije za realizaciju  projekta.

I ubrzo je postalo jasno da će taj projekat na taj način teško zaživjeti. Nameće se, zato,  pitanje da li je učinjena šteta rezultat elementarnog neznanja, svjesne namjere da se privatnoj firmi donese ogromna korist ili i jednog i drugog.

Šta god da je u pitanju, u normalnom svijetu bi izbio veliki skandal, a svi učesnici ovog posla bi bili pozvani na odgovornost. Kod nas se ne dešava ništa i o svemu vlada potpuna tišina. Zato jedini logičan zaključak može biti da su nikšićki DPS i najviši čelnici države glavni akteri ovog kontroverznog posla i najvjerovatniji dobitnici sudske presude od sedam miliona eura.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

Česte reforme, promjene zakonske regulative govore o tome da država još k nije uredila obrazovne sistem u skladu sa potrebama današnjeg vremena

MONITOR: Počela je nova školska godina. Vi ste jednom izjavili da su profesije prosvjetnih i zdravstvenih radnika najpotcjenjenije u crnogorskom društvu. Hoće li, kad je riječ o materijalno-socijalnom položaju prosvjetnih radnika, tako biti i ove godine?

PAVIĆEVIĆ: Kao realni ljudi svjesni društveno-ekonomske situacije u kojoj se nalazimo učinićemo sve da naše kolege što više upoznamo sa zahtjevima Sindikata prosvjete Crne Gore izraženim u našem predlogu izmjena Granskog kolektivnog ugovora za oblast prosvjete, u kojem tražimo povećanje zarada u prosjeku od 10 posto za 13 hiljada prosvjetnih radnika, za koje je potrebno izdvojiti 5,6 miliona eura na godišnjem nivou. Na taj način pokušaćemo da podignemo svijest građana Crne Gore i društva o značaju profesije prosvjetnog radnika, kao i njene pravedne društvene valorizacije.

MONITOR: Da li u našim školama  postoje uslovi za rad kakve bi trebalo da imaju u 21. vijeku?

PAVIĆEVIĆ: Uz svo uvažavanje napora Ministarstva prosvjete da izgradnjom novih škola i ulaganjem u infrastrukturu čitavog obrazovnog sistema poboljša uslove za rad u školama, ipak možemo sa žaljenjem konstatovati da još uvijek imamo problema sa nedostatkom prostora u pojedinim djelovima Crne Gore. Zbog loše infrastrukture u pojedinim djelovima Crne Gore i prebukiranosti učionica uslovi za rad su daleko od 21. vijeka i zacrtanih standarda. Činjenica da je nadomak Podgorice jedna škola prvi put za svojih 110 godina trajanja dobila vodu govori sama u prilog ovoj tezi.

MONITOR: Sindikat prosvjete često upozorava Vladu da ste nezadovoljni materijalnim statusom prosvjetnih radnika, njihovim položajem u društvu,  a posebno koeficijentima za najniži i najviši stepen stručne spreme. Prošle godine premijer  Marković i ministar prosvjete  Šehović najavili su da će ove godine biti odvojena značajna sredstva za prosvjetu.  Jesu Ii ispunili  obećanje?

PAVIĆEVIĆ: Prije svega treba istaći osnovnu istinu da nema uspješnog obrazovnog sistema bez zadovoljnog i motivisanog prosvjetnog radnika. Nastavnik sa svojim učenicima je nukleus čitavog sistema, pa tek onda tehnička podrška u vidu novih zgrada i opremanja učionica. Dakle, dok god zarade prosvjetnih radnika budu ispod državnog prosjeka nema kvalitetnog obrazovnog sistema, kao ni prosperiteta  nijednog društva.  Premijer nam je obećao da ima prostora za povećanje zarada još u junu i smatramo da je krajnje vrijeme da se ispune naši zahtjevi. Iz Ministarstva prosvjete su saopštili da će početi pregovori oko donošenja novog Granskog kolektivnog ugovora  za oblast prosvjete. Pregovori bi trebalo da budu završeni do novembra, jer se u decembru usvaja budžet za narednu godinu. Ovog puta ćemo se radikalnije boriti za ono što tražimo, jer smatramo da je poslije davanja stanova, kredita i garancija krajnje vrijeme da se nađu sredstva i za prosvjetu.

MONITOR:   Osim ponižavajućih plata, sa kakvim se još problemima  suočavaju zaposleni u prosvjeti?

PAVIĆEVIĆ: Po našem mišljenju, položaj prosvjetnih radnika je urušen i odnosom roditelja učenika prema njima. Nedopustiva je činjenica da svako daje sebi za pravo da ocjenjuje kvalitet rada prosvjetnog radnika i da prosvjetni radnici danas zavise od procjene bilo kojeg roditelja, na kojem god se on položaju ili funkciji nalazio. Postoje primjeri i da pojedini direktori škola vrše pritisak na nastavnike što dovodi do različitih vidova cenzure od strane uprava škole.  Nažalost, to je problem sa kojim se svi kao struka treba da bore.

MONITOR: Kako se sve to odražava na kvalitet obrazovanja?

PAVIĆEVIĆ: Realno gledano, crnogorski obrazovni sistem se može mjeriti jedino rezultatima PISA testiranja. Vidimo da iz testiranja u testiranje nismo zadovoljni ostvarenim rezultatima, što povlači našu osnovnu tezu da nema kvalitetnog obrazovnog sistema bez motivisanog, realno plaćenog i zadovoljnog prosvjetnog radnika. Česte reforme, promjene zakonske regulative govore o tome da država još uvijek nije uredila obrazovne sistem u skladu sa potrebama današnjeg vremena. Tek nakon toga možemo govoriti o društvenom ugledu i realnim poboljšanjima koja se mogu ogledati u količini znanja koju naši učenici treba da ponesu iz učionice.

MONITOR: Kako Sindikat prosvjete može da poboljša status i uslove rada zaposlenih u prosvjeti?

PAVIĆEVIĆ: Sindikat prosvjete Crne Gore preko svojih predstavnika je uključen u sva radna tijela sa Ministarstvom prosvjete koja rade na poboljšanju značaja prosvjetnog poziva. U tim tijelima pokušavamo da predočimo zvaničnim organima države Crne Gore koji je to put i modalitet za popravljanje situacije u prosvjeti. Poboljšanje statusa i uslova rada zaposlenih u prosvjeti, kao oblasti koja je stub razvoja svake države, se ujedno može postići i konstantnim skretanjem pažnje javnosti na nezadovoljstvo prosvjetnih radnika i odnosom države prema tako važnoj profesiji, zatim preduzimanjem svih oblika sindikalne borbe kako bi nastavnici bili nagrađeni za svoj odgovorni rad, pri čemu se ne isključuju ni protesti.

MONITOR: Kako teče refomisanje obrazovnog sistema? Koliko je on prilagođen savremenim evropskim standardima?

PAVIĆEVIĆ: Vjerujemo da je on prilagođen na nivou strategija, idejnih rješenja i zakonskih normi. Međutim, zbog svega prethodno rečenog, mislimo da naš obrazovni sistem i dalje kaska za evropskim obrazovnim sistemom.

MONITOR: Koliko su srednjoškolci zainteresovani da idu na fakultete, koji obrazuju kadar za rad u obrazovnom sistemu?

PAVIĆEVIĆ: Ovo je posebno pitanje koje treba da bude u fokusu pažnje prosvjetnih vlasti u Crnoj Gori. Sadašnja praksa da fakultete ovog profila ne upisuju najbolji učenici srednjih škola govori u prilog slJedećoj tezi: prosvjetni poziv nije stimulativan za najbolje đake Crne Gore. Naše je mišljenje da bi upravo od ove činjenice trebala poći svaka buduća reforma crnogorskog obrazovnog sistema.

Minimiziranje nacionalne istorije i geografije

MONITOR: Kakva je Vaš stav o najavljenom ukidanju grupe opšteobrazovnih predmeta?

PAVIĆEVIĆ: Sindikat prosvjete Crne Gore je jasno i snažno iskazao svoj stav o ovom pitanju i zajedno sa strukovnim Udruženjem nastavnika društvene grupe predmeta poveo široku akciju koja je rezultirala prepoznavanjem ovog problema. Nedopustivo je redukovanje fonda časova istorije i geografije i u osnovnoj i srednjoj školi. Prosvjetna javnost očekuje odgovore na pitanja zbog čega se minimizira značaj nacionalne istorije i geografije u završnim razredima osnovne škole i srednjim stručnim školama. SPCG i strukovno udruženje nastavnika će 11. septembra  organizovati okrugli sto pod pokroviteljstvom CANU-a na ovu temu. Takođe ćemo kroz radnu grupu Nacionalnog savjeta za obrazovanje pokušati da konstruktivno ponudimo novi pristup nastavi društvene grupe predmeta u osnovnim i srednjim stručnim školama. Nadamo se da će Ministarstvo prosvjete uvidjeti kvalitet boljih rješenja i prihvatiti ih kao rješenje koje ide u korist učenika.

                          Veseljko KOPRIVICA

Komentari