Povežite se sa nama

INTERVJU

SINĐA PO DRUGI PUT MEĐU CRNOGORCIMA: Između robije i nakalemljenog sjećanja

Objavljeno prije

11 mjeseci

na

Šta još možemo očekivati od Sinđe, svojevrsne džuboks mašine spremne da otpjeva sve ono što naruči onaj koji je zadnji ubacio novčić u njegov džep? A šta će poželjeti učesnici igranke koja će, sve je izvjesnije, dobiti svoj nastavak prije drugostepene odluke u slučaju državni udar

 

Što bi u Bosni rekli: kako pošlo – tako došlo.  Kontroverzni svjedok saradnik u slučaju državni udar /terorizam u pokušaju Aleksandar Saša Sinđelić ponovo se obreo u Crnoj Gori. I traži azil.

Muštuluk nam je uhvatio glavni specijalni državni tužilac Milivoje Katnić. „Danas je u Crnu Goru prvi put od Srbina pobjegao Srbin“, kazao je Katnić u Skupštini, tokom rasprave sa poslanicima Demokratskog fronta: ,,To je ovaj Sinđelić. Prebjegao je pod kuršumom. Nisam ga ja gonio. Vi ga gonite i za to postoje dokazi. Molim vas da stanete”.

Pošto je lidere DF tako lijepo zamolio da zaustave progon za koji, kaže, postoje dokazi (možda bi Katnić o svojim saznanjima trebalo da obavijesti nekoga iz Tužilaštva?) epski nastrojeni SDT je nastavio k'o uz gusle: “Sinđelić je preko staza, mimo graničnog prelaza i redovnih prelaza bježao u Crnu Goru, što je bilo vidno na njegovim nogama i tijelu“. Slijedili su fakti: ,,Ono što je činjenica je da je (Sinđelić – prim. autor) u Crnoj Gori i da je izjavio da traži politički azil“. Pa opet red nedokazanih pripovijesti: „On je u situaciji da mora da bježi isključivo zbog toga što je morao da svjedoči pred sudom u Crnoj Gori”.

I mnogo neiskusniji čovjek od Milivoja Katnića zna da je krajnje neozbiljno, da ne kažemo rizično po sopstvenu reputaciju, povezivati interpretacije Aleksandra Saše Sinđelića sa bilo čime što je činjenica ili je isključivo dokazano. Ta osoba, prosto, previše i prečesto laže.

Za dokazivanje te teze (da je Sinđa osoba kojoj se ne može vjerovati ni koliko je sati) možda je najmanje bitna tvrdnja DF da Sinđelić ne govori istinu ni o svom navodnom bjekstvu, pošto je u Crnu Goru, prema njihovim informacijama, stigao desetak dana ranije. „On se u Podgorici nalazi skoro desetak dana, gdje ga Katnić danima priprema za konferenciju za medije“, saopštili su iz DF-a dan po potvrdi prispijeća (ne)zvanog gosta.

Onda se oglasio i MUP Republike Srbije. Sinđeliću, tvrde, niko ne prijeti. Mada  potvrđuju da je on u Crnu Goru pobjegao. „Izmišljotina je da je toj osobi neko prijetio i da je zbog toga pobjegao u Crnu Goru. Takođe, ta osoba nije politički aktivna u Srbiji, pa samim tim ne može biti politički progonjena“, saopštili su iz srpskog MUP-a portalu Borba. „Očigledno je da je ta osoba imala nečiju pomoć da se prebaci u Crnu Goru i da je ilegalnim putem prebačen mimo graničnih prelaza. Naravno, to je krivično djelo za koje će odgovarati oni koji su ga počinili, a istraga je u toku”.

Eto još nepoznanica. Zašto bi bježao neko kome niko ne prijeti? I zašto bi bio problem da osoba koju ne progoni niko, pa ni država Srbija, ode negdje drugo, makar i u Crnu Goru? Konačno, ko je tim transferom izgubio a ko je na dobitku?

Da li bi, u nedostatku valjanih odgovora na ova pitanja, trebalo da vjerujemo Katniću i njegovom svjedoku saradniku da je on iz Srbije, progonjen od lidera DF, spas potražio u Crnoj Gori. I da traži azil od istih onih vlasti protiv kojih je pripremao državni udar.

Koliko je to teško svjedoči prisjećanje da je Sinđelić, prije samo četiri mjeseca, tvrdio da je on zapravo pobjegao iz Crne Gore u februaru ili martu prošle godine. Nakon što su ga Katnić i njegovi saradnici mjesecima nagonili na zlo.

I danas na Jutjubu možete pronaći martovski snimak Sinđe koji za kafanskim stolom, gledajući u kameru svog NN sagovornika, objašnjava kako je sa porodicom uspio da pobjegne iz Crne Gore. Iako su nadležni u Podgorici, prethodno, tvrdili da je iz države otišao legalno, pošto ,,prema navedenom licu nije izrečena mjera zabrane napuštanja teritorije Crne Gore“. Sinđelić se, dodatno, požalio kako je crnogorskim tužiocima ispričao ono što su željeli da čuju. Pošto bi, u suprotnom, bio doživotno zatvoren.

,,Dok ti ne potvrdiš ono njihovo ‘mi znamo’, nema ništa“, priča svjedok saradnik, „ne postoji način da dokažeš istinu. Onda uradiš ovako kažeš ono što oni žele, da bi izašao, da bi se sklonio, da bi posle mogao da stekneš uslove da kažeš istinu”. Pred tom kamerom Sinđelić kaže kako razmišlja da preseli porodicu na drugu adresu i ode u neku emisiju kako bi ispričao istinu o svojoj ulozi u slučaju državni udar.

Ne bi službe bile to što jesu da svojim saradnicima ne ispune po neku želju. Tako se i Sinđa obreo u Ćirilici kod Miomira Marića. Da objasni svoje motive saradnje sa Katnićem: „ Morao sam da kupujem vrijeme, morao sam da razmišljam dugoročno… Potvrđivao sam one njihove priče isključivo da naši ljudi izađu napolje i da ja dođem ovdje… Da sam rekao bilo šta drugo, ja ne bih stigao do ove emisije”.

Pojavio se onda još jedan snimak, opet neznanog autora, u kome Sinđelić ponavlja priču iz sudnice podgoričkog Višeg suda. U koju mu je, uz Milivoja Katnića, bezrezervno povjerovala i sutkinja Suzana Mugoša. Dio njenog obrazloženja izrečene presude kojom je 13 optuženih osuđeno na gotovo 70 godina zatvora prenosimo iz Podbjede:

„Odbrana je pokušavala da ospori iskaz i kredibilitet svjedoka saradnika Saše Sinđelića, ali za sudsko vijeće je nesporno da je on iznio istinu i vjerodostojno opisao do detalja što je planirano za veče 16. oktobra. ‘Svaka okolnost koju je iznio je i ispitana i potvrđena. Nesporno je da je njegov iskaz upotrebljiv, jasan, bez konfuzije i potvrđen materijalnim dokazima’, obrazložila je sutkinja, dodajući da je tri mjeseca saslušavan i nijednom nije dovedeno u sumnju ono što je govorio“.

A evo kako je govorio Sinđelić. U sudnici i van nje.

„Prilikom mog boravka u Moskvi ja sam shvatio o čemu se tu radi, da se priprema bukvalno državni udar u Crnoj Gori. Da se svrgne vlast. To sam shvatio iz svega što mi je iznio sam Šišmakov. Ja sam vidio da je to, da kažem, vrlo ozbiljna stvar…”, zbori Aleksandar Sinđelić u jednoj kafani. U kameru.

Pred drugom kamerom, opet u kafani, Saša Sinđelić otkriva zavjeru: ,,Ljudi koji su išli tamo (u Podgoricu), pohapšeni su samo zato jer su za njih znali taj Paja (Mirko Velimirović) i još nekoliko njih drugih i oni su ih izmanipulisali… Paja je na svoju odgovornost kupio oružje, ako ga je kupio. Ali nas je prijavio. Namestio nas je“.

U sudnici je, ipak, Aleksandar prvo objašnjavao kako ga je, zapravo, strah od ortaka iz Rusije nagnao u policiju. Da prizna nešto za šta je tri dana ranije tvrio da su izmišljotine i budalaštine. Problemi su počeli kada mu je Edi (Eduard Šišmakov), na Kalemegdanu, tražio da mu vrati mali crni telefon za koji je Sinđelić zaključio da služi tome da Rusi mogu da ga prate, pa se zabrinuo za svoju bezbjednost.. „Ja sam po dolasku kući pokupio sve stvari koje su ostale kod mene i novac i otišao u policiju gdje sam ispričao sve što znam i gdje sam predao stvari“. Tako su nastali svi materijalni dokazi u slučaju državni udar.

Onda se Saša dosjetio da je on u sudnici dobrovoljno, kako bi rekao istinu o liderima DF koji su izdali srpsku stvar i uzeli novac. „Oni su htjeli, očigledno, da strada više ljudi. Ali srpskih. Pare su gurnuli u džep”, analizirao je tada. Uz pretpostavku da je i Mirko Velimirović  (isti onaj što ih je, dva pasusa visočije,  namestio)„odustao i pokolebao se” nakon što je saznao da su lideri DF „izdali“.

Sinđelić je tada sudskom vijeću objasnio da je do zaključka o izdaji i prodaji lidera DF-a došao metodom induktivnog zaključivanja, pošto „nema ko drugi“.

To je samo dio ispitanih i potvrđenih okolnosti na osnovu kojih je donijeta prvostepena presuda. Sudskom vijeću nijesu zasmetali ni Sinđini pokušaji da ospori lako provjerljive činjenice. Poput onih da je nekada robijao u zatvoru u Spužu, da je protiv njega u Srbiji podnijeto dvadesetak krivičnih prijava (napad na službeno lice i dezerterstvo, krivično djelo teška krađa – 11 krivičnih djela; razbojništvo – dva krivična djela; nelegalno posjedovanje oružja – dva krivična djela…), da je u Hrvatskoj izvršio ubistvo iz koristoljublja zbog čega je pravosnažno osuđen…

„Nikada se nisam bavio kriminalnim radnjama“, jedna je Sinđinih tvrdnji. Izrečena u istom dahu kad i objašnjenje kako je vojvodi Paji, „kao Deda Mraz“, dao 30 hiljada eura da kupi 50 automatskih pušaka.

Šta još možemo očekivati od Sinđe, svojevrsne džuboks mašine spremne da otpjeva sve ono što naruči onaj koji je zadnji ubacio novčić u njegov džep? A šta će poželjeti učesnici igranke koja će, sve je izvjesnije, dobiti svoj nastavak prije drugostepene odluke u slučaju državni udar.

Mnogo toga zavisi od toga kako će se Crna Gora, odnosno njeno pravosuđe, odnositi prema Interpolovoj potjernici kojom Aleksandra Sašu Sinđelića potražuje Hrvatska zbog izdržavanje kazne zatvora u trajanju od 21 godine. Sinđelić je na tu kaznu osuđen u odsustvu, zbog krivičnog djela teškog ubistva i teške krađe. Zemljoradnika Mirka Fotesa Sinđelić je ubio 2002. godine, na njivi, da bi mu uzeo traktor.

Hrvatsko Ministarstva pravosuđa je 1. juna 2017. godine,  Ministarstvu pravde CG uputilo zahtjev za izručenje Sinđelića. „Zainteresovani smo za izručenje navedene osobe radi izvršenja kazne zatvora izrečene u Hrvatskoj“, navedeno je u saopštenju hrvatskog Ministarstva.

Saradnici ministra pravde Zorana Pažina proslijedili su hrvatski zahtjev za izručenje Višem sudu „kao stvarno i mjesno nadležnom za odlučivanje u konkretnom predmetu“ (citat iz saopštenja Minsitarstva pravde). Potom je, iz podgoričkog Višeg suda, saopšteno da će oni o zahtjevu za izručenje Sinđelića odlučivati  nakon okončanja krivičnog postupka koji je u toku. Izgleda, sada, da ni to nije bila istina.

Prema informacijama pristiglim pred izlazak ovog broja Monitora, Viši sud u Podgorici odbio je hrvatski zahtjev za izručenje Sinđelića 22. aprila, prije izricanja prvostepene presude u sudskom postupku u kome je on bio svjedok saradnik. Ne znamo obrazloženje odluke koju je potvrdio i Apelacioni sud. Ali se može desiti da je ona zasnovana na prostoj činjenici da Aleksandar Saša Sinđelić tada nije bio u dohvatu crnogorskog pravosuđa.

Stvari su se sada promijenile. Kao i uloge. I ulozi. A istinu o državnom udaru, njegovim naručiocima, organizatorima i protagonistima i dalje čekamo.

 

Povod i posljedice

Vijest o Sinđinom dolasku (povratku?) u naručje SDT-a i ANB-a Milivoje Katnić nam je saopštio tokom skupštinske rasprave o radu Državnog tužilaštva, nakon kontroverzne tvrdnje da u slučaju državni udar  SDT nije imalo dovoljno dokaza za osuđujuću presudu Milanu Kneževiću.

„Mi to nijesmo imali. Ta situacija je sklopljena na osnovu iskaza svjedoka kojeg je predložila odbrana. To je poslanik gospodin (Predrag) Bulatović. Znači, odbrana je dala taj dokaz, pa je došlo do osuđenja ovog lica“.

Slijedile su očekivane reakcije iz redova DF. „Malo vam je što ste članove moje familije stavili u montirane procese, sada hoćete da navučete jedan dio javnosti protiv mene“, odgovorio je Bulatović, „znači, sva priča o činjenicama je pala u vodu, i da nije bilo mog svjedočenja, on ne bi bio osuđen“. Katnić je, zaista, u više navrata tvrdio da „za sve što on priča tužilaštvo ima dokaze“. A sada tvrdi suprotno. Bulatović je dodao kako će Katnić svoje tvrdnje morati da dokaže „i na mjestima gdje je to neophodno, jer je ovim dokazao da on u suštini zloupotrebljava službeni položaj, podmeće, konstruiše i obračunava se sa DF-om“.

Ostalo je nejasno na šta je tačno mislio glavni specijalni tužilac kada je objašnjavao kako je situacija sklopljena nakon Bulatovićevog svjedočenja. Ali, ta se nedoumica u potpunosti uklapa u utisak opšte nedorečenosti (i nedokazanosti) koji je ostao nakon presude sudskog vijeća Višeg suda u Podgorici kojim je predsjedavala sutkinja Suzana Mugoša.

Tako u presudi koja je satima iščitavana pred TV kamerama, pored ostalog stoji kako Sud nije kao istinitu prihvatio odbrane optuženih Andrije Mandića i Milana Kneževića koji su naveli da su u Rusiju išli radi zvaničnih političkih aktivnosti. „Pored tih formalnih posjeta Rusiji, Mandić i Knežević su imali dovoljno vremena da sa organizatorima dogovaraju kriminalne aktivnosti. Po priznanju optuženog Kneževića i svjedoka Predraga Bulatovića, on je u pauzi jedne od zvaničnih posjeta uspio da stupi u kontakt kasnije sa glavnim političkim savjetnikom Demokratskog fronta Aronom Šavivom iako mu to tada nije bio zvaničan plan posjete“, rasuđivala je i presuđivala Mugoša.

Ako ste razumjeli da su Mandić i Knežević, možda, nepravosnažno osuđeni zato što su „imali dovoljno vremena“ da se bave nezakonitim stvarima za koje tužilaštvo nije imalo dokaze, znajte da nijeste jedini koji imaju takav utisak (susret i eventualni dogovor sa političkim savjetnikom svakako ne spadaju u red zakonom zabranjenih aktivnosti).

Da sačekamo, zato, i vidimo čega bi se Sinđa još mogao dosjetiti.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:
nastavi čitati

INTERVJU

RADE RADOVANOVIĆ, NOVINAR I DRAMSKI PISAC IZ BEOGRADA: Vučićev režim je totalitarni režim profašističkog tipa

Objavljeno prije

5 dana

na

22 Maja, 2020

Objavio:

U Srbiji je tako anomična situacija da je teško reći šta je i ko je istinska politička opozicija totalitarnom režimu Aleksandra Vučića, a ko kolaborant koji u ovakvom sistemu parazitira glumeći opoziciju i koristeći privilegije kojih se dočepao

 

MONITOR: Poslije vanrednog stanja u Srbiji, zavedenog zbog pandemije korona virusa, započelo je vanredno političko stanje – predizborna kampanja za parlamentarne izbore zakazana za 21. juni. Po čemu je kampanja karakteristična?

RADOVANOVIĆ: Čitav ovaj period nakon ukidanja vanrednog stanja, ne samo zbog izbora koje veći deo opozicije bojkotuje, karakterišu sve veće napetosti i podele u Srbiji, koje podstiče pre savega Aleksandar Vučič koristeći do apsurda sve čime raspolaže… Svoju vladu, u kojoj su premijerka Ana Brnabić i ministri puki izvršioci njegove, vladareve volje. Svoju skupštinu, koju bojkotuje većina opozicionih poslaniuka. Svoju policiju i vojsku, koja je tokom vanrednog stanja, do zuba naoružana, čuvala bolnice!? Svoje navijačke i druge paraformacije spremne da izvrše što vođa i vođini narede… od paljenja baklji po krovovima zgrada i proizvođenja zastrašujuće buke i urlika … i to u vreme policijskog časa!… do spremnosti da se sukobe sa pristalicama opozicije ili građanima koji protestuju iz raznih razloga. Kroz medije koje apsolutno kontroliše, a takvih je ogromna većina u Srbiji, Vučić po potrebi dozira dnevni nivo napetosti, šireći strah i strepnju kako mu već njegovi štabovi preporuče. I to je to neko osnovno stanje i osećanje, koje je ujedno i neprekidna izborna kampanja Vučićeve SNS i njegovih koalicionih partnera i onih koji bi da se pod dogovorenim uslovima kvalifikuju za status „konstruktivne“ parlamentarne opozicije.

MONITOR: Da li treba bojkotovati izbore s obzirom na to da vlasti, kako tvrde analitičari, kontrolišu cjelokupan izborni sistem i cjelokupan izborni proces?

RADOVANOVIĆ: Ukupna atmosfera u društvu je takva da se ne može govoriti, niti može biti – fer i slobodnih izbora u Srbiji. Ne samo zato što ovakva totalitarna vlast kontroliše ceo izborni proces, kroz koji će krasti i nameštati sve što joj odgovara, nego što u ovakvoj situaciji još uvek postojeće pandemije, u kojoj broj novozaraženih varira iz dana u dan, nikakvih normalnih izbora ne može ni biti. Ali, Srbija već poodavno nije normalna država…

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 22. maja ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ALEKSANDAR MLAČ, NOVINAR IZ LJUBLJANE: Kraj epidemije kao spas od recesije

Objavljeno prije

5 dana

na

22 Maja, 2020

Objavio:

Vlada Slovenije je prva u Evropi proglasila kraj epidemije korona virusa da  bi spasila privredu, ali na snazi su ostale mnoge mjere lične zaštite

 

MONITOR: Slovenija je prošle sedmice prva u Evropi proglasila kraj epidemije korona virusa. Zašto se Vlada na to odlučila?

MLAČ: Vlada je svoju odluku donijela. Šta je rukovodilo u tome stvar je nagađanja. Ostaje činjenica da je to učinila prva u Evropi. Po svemu sudeći Vlada je željela spasiti privredu i izbjeći recesiju, koja prijeti cijelom svijetu. A, i po nečem je Slovenija ipak prva u Evropi.

MONITOR: Kakve su mjere ostale na snazi?

MLAČ: Na snazi su ostale sve mjere lične zaštite. Istina pušten je u promet gradski i sav unutarnji saobraćaj, otvorene su trgovine i ugostiteljski objekti, željeznica vozi… Sve to uz poštivanje strogih mjera lične zaštite – od dezinfekcije ruku, dezinfekcije stolica i stolova, sjedala u autobusima i drugim sredstvima prevoza, kabina za presvlačenje u trgovinama robom, dezinfekcije probane, a nekupljene robe, nošenja zaštitnih maski… Otvorene su i škole i dječija obdaništa, a nastavnici i vaspitači brigu brinu kako održati propisan razmak između učenika i razmak između mališana. Teško im je.

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 22. maja ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ALEKSANDAR DAMJANOVIĆ, NEZAVISNI POSLANIK: Efikasnost i dijalog uslov za izlazak iz ekonomske i političke krize

Objavljeno prije

5 dana

na

21 Maja, 2020

Objavio:

Pandemija je samo demaskirala neodrživ ekonomski model, koji se zasnivao na prihodima od turizma, stranim direktnim investicijama, visokom nivou sive ekonomije,  ali i na nelegalnim aktivnostima krijumčarenja narkotika pod pokroviteljstvom dijela državnih struktura, odnosno šverca duvana i drugih akciznih proizvoda

 

Ekonomsko-socijalne posljedice pandemije neće biti lakše od zdravstvenih, niti će kriza trajati kraće od zdravstvene krize, koja ipak, kako kažete, jenjava ovih posljednjih nedjelja i kod nas, ali i u najvećem dijelu svijeta, kaže Aleksandar Damjanović na pitanje koliko će nastupajuća ekonomska kriza biti ozbiljna i trajna.

„Crna Gora je po mnogim parametrima i prije pandemije bila u ekonomskim problemima, kako u dijelu lošeg životnog standarda većine građana, niskih plata i penzija, te ogromnih socijalnih razlika, tako i u odnosu na makroekonomske pokazatelje poput javnog duga, nedovoljnog privrednog rasta i sl. Pandemija je samo demaskirala neodrživ ekonomski model, koji se zasnivao na prihodima od turizma, stranim direktnim investicijama, visokom nivou sive ekonomije,  ali i na nelegalnim aktivnostima krijumčarenja narkotika pod pokroviteljstvom dijela državnih struktura, odnosno šverca duvana i drugih akciznih proizvoda.

Za svega dva mjeseca pokazano je na kakvim se temeljima zasnivao tzv. privredni rast, čije efekte su uglavnom koristile malobrojne strukture bliske vrhu crnogorskih vlasti.

MONITOR: Kako ocjenjujete dva paketa državnih mjera usvojenih radi suzbijanja ekonomskih posljedica epidemije korona virusa i tzv. zatvaranja?

DAMJANOVIĆ: Uz činjenicu da je Vlada primijenila modele podrške privredi, slične državama regiona, odnosno EU, stiče se utisak da su „paketi“ stizali jedni druge u najavama ali su dosta tromo realizovani, imajući u vidu da se polovinom maja daju subvencije za mjesec april, a da gro zabranjenih djelatnosti ne funkcioniše još od polovine marta. Takođe, pravni osnov podrške ostaje upitan, jer Vlada nije podnijela ni jedan jedini zakonski predlog, sem izmjena zakona o finansiranju političkih subjekata u dijelu „relaksacije“ trošenja sredstava tekuće rezerve u izbornoj godini.

Nepouzdana statistika, loše evidencije, kao i nekonzistentnost pojedinih mjera otvaraju prostor za zloupotrebe podrške, pa imamo slučajeva da recimo firma za obezbjeđenje sa 250 zaposlenih koja je cijelo vrijeme radila normalno traži i dobije subvencije, ili štamparija sa 40-ak zaposlenih koja se „ubila“ od posla radeći prevashodno za potrebe države. Na drugoj strani nema subvencija za pojedine preduzetnike koji su se bavili prevozom specifičnih roba, a bili su bez posla. Ili subvencije samo za one sa biroa „koji aktivno traže posao“, da bi se što manje novca izdvojilo.

Donijeta je zabrana prinudne naplate samo za javni sektor, ne i za banke koje su uredno skidale građanima novac, moratorijum za klijente banaka, ne i za klijente tzv. faktoring kompanija, prvo odlaganje naplate poreza i doprinosa, pa usred te mjere djelimično subvencioniranje itd. Neophodna je mnogo veća efiksanost i cjelishodnost mjera, i u tom dijelu ne smije biti odlaganja tzv. trećeg paketa za koji je predsjednik Vlade saopštio još 25. aprila da će biti predstavljen u roku od 15 dana. Još uvijek čekamo i te mjere.

MONITOR: Postoje li neki „alati“ (kreditne garancije, na primjer) koje Vlada nije koristila dovoljno ili na pravi način?

DAMJANOVIĆ: Veliki broj mjera Vlada još uvijek nije iskoristila, nije smjela, nije htjela ili nije umjela. Nema garantnog fonda koji bi „natjerao“ banke da zajedno sa državom ponude povoljne kredite privredi, jer prosto IRF, koji je intenzivirao svoju kreditnu aktivnost nema dovoljno neophodnih kapaciteta za novonastale potrebe. CBCG je pokazala pasivnost i nedostatak autoriteta u odnosu na poslovne banke, pa je za sada sve ostalo uglavnom na kreditnom moratorijumu. Šta je sa limitiranjem, odnosno otpisom kamata, otpisom dijela kreditnih obaveza, dugoročnim reprogramiranjem i „prepakovanjem“ dospjelih kredita. Nepostojanje monetarnih mehanizama  ne može biti alibi za nečinjenje.

Zašto država nije prevremeno isplatila kompletan dug ugroženom dijelu privatnog sektora, zašto nije zaustavljeno avansiranje onom dijelu privrede koji je normalno funkcionisao. Nema poreskih olakšica u dijelu poreza na dobit i imovinu itd. Prosto, moralo se i mora mnogo brže, mnogo preciznije i mnogo pravednije. Treba uvijek podsjećati da je jedan dio privrede funkcionisao nikad bolje, pa i u tom dijelu ima prostora da se pokaže solidarnost, ne naravno donacijama već poreskom preraspodjelom.

MONITOR: Vlada naglasak stavlja na kapitalne investicije. Ipak, ona najveća, prioritetna dionica auto-puta, uveliko kasni… Šta to znači?

DAMJANOVIĆ: Prolongiranje završetka auto-puta za najmanje polovinu trajanja prvobitno predviđenog roka, osim što će povećati cijenu inače  preskupog projekta, dovešće nas u situaciju da će isteći grejs period i da ćemo otpočeti otplatu rata iz državnog budžeta, a projekat još neće biti gotov. Uz to, ne nazire se ni u naznakama nastavak dionice od Mateševa ka granici sa Srbijom, a o dijelu puta od Podgorice ka Baru da i ne govorimo. Pozivam odgovorne da saopšte koliko će nas koštati i „ostatak“ auto-puta i kada će biti kompletiran auto-put kroz Crnu Goru, imajući u vidu da su radovi počeli prije pet godina, i da se još uvijek radi na prvoj „prioritetnoj“ dionici. Posljedice projekta na javne finansije i budžet biće veoma ozbiljne, a pandemija će samo usložiti problematične finansijske aspekte ove investicije.

MONITOR: Uz zdravstvenu i ekonomsku, mi prolazimo i kroz ozbiljnu političku krizu. Kako je korona uticala na dešavanja na ovdašnjoj političkoj sceni?

DAMJANOVIĆ: Na prvi pogled čini se da je pandemija korona virusa za trenutak konzervirala političke procese, odnosno podjele i probleme. Međutim, jasno se naziru  pokušaji zloupotrebe djelova vlasti, prisvajanje „benefita“ relativno dobrog zdravstvenog odgovora, kao i stvaranja klime da podrška privredi isključivo zavisi od DPS-a i njegovih satelita. Daleko je to od turobnih činjenica da je mjera organizovanog kriminala u državi najveći broj ubistava u odnosu na broj stanovnika u Evropi, ili da je mjera evropskog puta Crne Gore najsporije pregovaranje od svih država koje su pregovarale za članstvo u EU. Ili da su u v.d. stanju Sudski savjet, tužilaštvo, Ustavni sud, ASK, da je predsjednik DIK-a biran isključivo glasovima vlasti.

Nema izbornog zakonodavstva koje bi garantovalo fer i slobodne izbore, srušena je institucija parlamenta koji je postao ruglo vlasti, odnosno ogledalo institucionalnog ambisa. Povrh svega, nema nagovještaja da je vlast spremna da povuče nakaradni zakon o tzv. slobodi vjeroispovijesti koji je posijao opasne podjele u društvu. Naprotiv, hapse se i privode crkveni velikodostojnici, onemogućava slobodno ispoljavanje vjerskih ubjeđenja, uz ogromne tenzije među građanima koje samo što ne eksplodiraju. Ako ovo ne vide najodgovorniji predstavnici vlaste i ne pokrenu dijalog da se ovi problemi što prije rješavaju, bojim se da vlast ide opasnim putem, putem koji nosi puno rizika i nepoznanica i koji nikom neće donijeti dobrog, jer reče naš narod „zlo dobroga donijeti neće“.

MONITOR: Kad će izbori i, mogu li biti regularniji od onih iz 2016-e?

DAMJANOVIĆ: Krajnji rok za redovne parlamentarne izbore je 18. oktobar. U ovom trenutku ne postoje elementarni uslovi za normalan, fer i slobodan izborni proces. Okolnosti su mnogo gore nego što su bile 2016. god. Sve češće i otvorenije kritike od strane relevantnih predstavnika međunarodne zajednice ukazuju da postoji zabrinutost u centrima moći za pravac u kom se kreće Crna Gora.

Opozicija i civilni sektor ukazuju na sve sistemske defekte koji onemogućavaju slobodan politički život. Zato očekujem da se vlast uozbilji i otvori dijalog o političkoj i ekonomskoj stabilnosti, kako bi se i izborni proces sproveo slobodno i bez arsenala zloupotreba u režiji DPS-a i satelita. Trajanje dijaloga i dogovor oko primjene novih izbornih rješenja mogu, uz politički dogovor, pomjeriti rok za državne i lokalne izbore, što bi imalo smisla ukoliko bi se ostvario cilj, a to je stvaranje normalnog političkog, odnosno izbornog ambijenta. Ako ne bude dogovora,odnosno ako se jednostrano definiše izborni proces onda su sve opcije otvorene a opozicija ima pravo i obavezu da svim institucionalnim i dozvoljenim sredstvima zaustavi „puzajuću diktaturu“ koja je zagospodarila državom.

MONITOR: Imate li ideju kako će na izbore Klub nezavisnih poslanika, odnosno, gdje vidite sebe u predstojećoj kampanji?

DAMJANOVIĆ: Pet poslanika Posebnog kluba poslanika međusobno odlično politički sarađuju, i odgovorno rade svoj posao u onom što se naziva crnogorski parlament. Rano je govoriti o načinu učešća u izbornoj kampanji, ali će svakako on biti primjeren interesima opozicije i potrebi da u Crnoj Gori nakon 30 godina dođe do neophodnih političkih i društvenih promjena. Tom cilju ću, kao i do sada, podrediti svoj politički angažman, naravno prije svega najtješnje sarađujući sa kolegama iz Kluba poslanika, a kao član SNP-a, u dogovoru sa rukovodstvom partije, zastupajući u Skupštini i  stavove SNP-a, čiji sam Program i stvarao, čija načela i principe zastupam od prvog dana od kada obavljam funkciju poslanika.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo