Povežite se sa nama

INTERVJU

SINĐA PO DRUGI PUT MEĐU CRNOGORCIMA: Između robije i nakalemljenog sjećanja

Objavljeno prije

na

Šta još možemo očekivati od Sinđe, svojevrsne džuboks mašine spremne da otpjeva sve ono što naruči onaj koji je zadnji ubacio novčić u njegov džep? A šta će poželjeti učesnici igranke koja će, sve je izvjesnije, dobiti svoj nastavak prije drugostepene odluke u slučaju državni udar

 

Što bi u Bosni rekli: kako pošlo – tako došlo.  Kontroverzni svjedok saradnik u slučaju državni udar /terorizam u pokušaju Aleksandar Saša Sinđelić ponovo se obreo u Crnoj Gori. I traži azil.

Muštuluk nam je uhvatio glavni specijalni državni tužilac Milivoje Katnić. „Danas je u Crnu Goru prvi put od Srbina pobjegao Srbin“, kazao je Katnić u Skupštini, tokom rasprave sa poslanicima Demokratskog fronta: ,,To je ovaj Sinđelić. Prebjegao je pod kuršumom. Nisam ga ja gonio. Vi ga gonite i za to postoje dokazi. Molim vas da stanete”.

Pošto je lidere DF tako lijepo zamolio da zaustave progon za koji, kaže, postoje dokazi (možda bi Katnić o svojim saznanjima trebalo da obavijesti nekoga iz Tužilaštva?) epski nastrojeni SDT je nastavio k'o uz gusle: “Sinđelić je preko staza, mimo graničnog prelaza i redovnih prelaza bježao u Crnu Goru, što je bilo vidno na njegovim nogama i tijelu“. Slijedili su fakti: ,,Ono što je činjenica je da je (Sinđelić – prim. autor) u Crnoj Gori i da je izjavio da traži politički azil“. Pa opet red nedokazanih pripovijesti: „On je u situaciji da mora da bježi isključivo zbog toga što je morao da svjedoči pred sudom u Crnoj Gori”.

I mnogo neiskusniji čovjek od Milivoja Katnića zna da je krajnje neozbiljno, da ne kažemo rizično po sopstvenu reputaciju, povezivati interpretacije Aleksandra Saše Sinđelića sa bilo čime što je činjenica ili je isključivo dokazano. Ta osoba, prosto, previše i prečesto laže.

Za dokazivanje te teze (da je Sinđa osoba kojoj se ne može vjerovati ni koliko je sati) možda je najmanje bitna tvrdnja DF da Sinđelić ne govori istinu ni o svom navodnom bjekstvu, pošto je u Crnu Goru, prema njihovim informacijama, stigao desetak dana ranije. „On se u Podgorici nalazi skoro desetak dana, gdje ga Katnić danima priprema za konferenciju za medije“, saopštili su iz DF-a dan po potvrdi prispijeća (ne)zvanog gosta.

Onda se oglasio i MUP Republike Srbije. Sinđeliću, tvrde, niko ne prijeti. Mada  potvrđuju da je on u Crnu Goru pobjegao. „Izmišljotina je da je toj osobi neko prijetio i da je zbog toga pobjegao u Crnu Goru. Takođe, ta osoba nije politički aktivna u Srbiji, pa samim tim ne može biti politički progonjena“, saopštili su iz srpskog MUP-a portalu Borba. „Očigledno je da je ta osoba imala nečiju pomoć da se prebaci u Crnu Goru i da je ilegalnim putem prebačen mimo graničnih prelaza. Naravno, to je krivično djelo za koje će odgovarati oni koji su ga počinili, a istraga je u toku”.

Eto još nepoznanica. Zašto bi bježao neko kome niko ne prijeti? I zašto bi bio problem da osoba koju ne progoni niko, pa ni država Srbija, ode negdje drugo, makar i u Crnu Goru? Konačno, ko je tim transferom izgubio a ko je na dobitku?

Da li bi, u nedostatku valjanih odgovora na ova pitanja, trebalo da vjerujemo Katniću i njegovom svjedoku saradniku da je on iz Srbije, progonjen od lidera DF, spas potražio u Crnoj Gori. I da traži azil od istih onih vlasti protiv kojih je pripremao državni udar.

Koliko je to teško svjedoči prisjećanje da je Sinđelić, prije samo četiri mjeseca, tvrdio da je on zapravo pobjegao iz Crne Gore u februaru ili martu prošle godine. Nakon što su ga Katnić i njegovi saradnici mjesecima nagonili na zlo.

I danas na Jutjubu možete pronaći martovski snimak Sinđe koji za kafanskim stolom, gledajući u kameru svog NN sagovornika, objašnjava kako je sa porodicom uspio da pobjegne iz Crne Gore. Iako su nadležni u Podgorici, prethodno, tvrdili da je iz države otišao legalno, pošto ,,prema navedenom licu nije izrečena mjera zabrane napuštanja teritorije Crne Gore“. Sinđelić se, dodatno, požalio kako je crnogorskim tužiocima ispričao ono što su željeli da čuju. Pošto bi, u suprotnom, bio doživotno zatvoren.

,,Dok ti ne potvrdiš ono njihovo ‘mi znamo’, nema ništa“, priča svjedok saradnik, „ne postoji način da dokažeš istinu. Onda uradiš ovako kažeš ono što oni žele, da bi izašao, da bi se sklonio, da bi posle mogao da stekneš uslove da kažeš istinu”. Pred tom kamerom Sinđelić kaže kako razmišlja da preseli porodicu na drugu adresu i ode u neku emisiju kako bi ispričao istinu o svojoj ulozi u slučaju državni udar.

Ne bi službe bile to što jesu da svojim saradnicima ne ispune po neku želju. Tako se i Sinđa obreo u Ćirilici kod Miomira Marića. Da objasni svoje motive saradnje sa Katnićem: „ Morao sam da kupujem vrijeme, morao sam da razmišljam dugoročno… Potvrđivao sam one njihove priče isključivo da naši ljudi izađu napolje i da ja dođem ovdje… Da sam rekao bilo šta drugo, ja ne bih stigao do ove emisije”.

Pojavio se onda još jedan snimak, opet neznanog autora, u kome Sinđelić ponavlja priču iz sudnice podgoričkog Višeg suda. U koju mu je, uz Milivoja Katnića, bezrezervno povjerovala i sutkinja Suzana Mugoša. Dio njenog obrazloženja izrečene presude kojom je 13 optuženih osuđeno na gotovo 70 godina zatvora prenosimo iz Podbjede:

„Odbrana je pokušavala da ospori iskaz i kredibilitet svjedoka saradnika Saše Sinđelića, ali za sudsko vijeće je nesporno da je on iznio istinu i vjerodostojno opisao do detalja što je planirano za veče 16. oktobra. ‘Svaka okolnost koju je iznio je i ispitana i potvrđena. Nesporno je da je njegov iskaz upotrebljiv, jasan, bez konfuzije i potvrđen materijalnim dokazima’, obrazložila je sutkinja, dodajući da je tri mjeseca saslušavan i nijednom nije dovedeno u sumnju ono što je govorio“.

A evo kako je govorio Sinđelić. U sudnici i van nje.

„Prilikom mog boravka u Moskvi ja sam shvatio o čemu se tu radi, da se priprema bukvalno državni udar u Crnoj Gori. Da se svrgne vlast. To sam shvatio iz svega što mi je iznio sam Šišmakov. Ja sam vidio da je to, da kažem, vrlo ozbiljna stvar…”, zbori Aleksandar Sinđelić u jednoj kafani. U kameru.

Pred drugom kamerom, opet u kafani, Saša Sinđelić otkriva zavjeru: ,,Ljudi koji su išli tamo (u Podgoricu), pohapšeni su samo zato jer su za njih znali taj Paja (Mirko Velimirović) i još nekoliko njih drugih i oni su ih izmanipulisali… Paja je na svoju odgovornost kupio oružje, ako ga je kupio. Ali nas je prijavio. Namestio nas je“.

U sudnici je, ipak, Aleksandar prvo objašnjavao kako ga je, zapravo, strah od ortaka iz Rusije nagnao u policiju. Da prizna nešto za šta je tri dana ranije tvrio da su izmišljotine i budalaštine. Problemi su počeli kada mu je Edi (Eduard Šišmakov), na Kalemegdanu, tražio da mu vrati mali crni telefon za koji je Sinđelić zaključio da služi tome da Rusi mogu da ga prate, pa se zabrinuo za svoju bezbjednost.. „Ja sam po dolasku kući pokupio sve stvari koje su ostale kod mene i novac i otišao u policiju gdje sam ispričao sve što znam i gdje sam predao stvari“. Tako su nastali svi materijalni dokazi u slučaju državni udar.

Onda se Saša dosjetio da je on u sudnici dobrovoljno, kako bi rekao istinu o liderima DF koji su izdali srpsku stvar i uzeli novac. „Oni su htjeli, očigledno, da strada više ljudi. Ali srpskih. Pare su gurnuli u džep”, analizirao je tada. Uz pretpostavku da je i Mirko Velimirović  (isti onaj što ih je, dva pasusa visočije,  namestio)„odustao i pokolebao se” nakon što je saznao da su lideri DF „izdali“.

Sinđelić je tada sudskom vijeću objasnio da je do zaključka o izdaji i prodaji lidera DF-a došao metodom induktivnog zaključivanja, pošto „nema ko drugi“.

To je samo dio ispitanih i potvrđenih okolnosti na osnovu kojih je donijeta prvostepena presuda. Sudskom vijeću nijesu zasmetali ni Sinđini pokušaji da ospori lako provjerljive činjenice. Poput onih da je nekada robijao u zatvoru u Spužu, da je protiv njega u Srbiji podnijeto dvadesetak krivičnih prijava (napad na službeno lice i dezerterstvo, krivično djelo teška krađa – 11 krivičnih djela; razbojništvo – dva krivična djela; nelegalno posjedovanje oružja – dva krivična djela…), da je u Hrvatskoj izvršio ubistvo iz koristoljublja zbog čega je pravosnažno osuđen…

„Nikada se nisam bavio kriminalnim radnjama“, jedna je Sinđinih tvrdnji. Izrečena u istom dahu kad i objašnjenje kako je vojvodi Paji, „kao Deda Mraz“, dao 30 hiljada eura da kupi 50 automatskih pušaka.

Šta još možemo očekivati od Sinđe, svojevrsne džuboks mašine spremne da otpjeva sve ono što naruči onaj koji je zadnji ubacio novčić u njegov džep? A šta će poželjeti učesnici igranke koja će, sve je izvjesnije, dobiti svoj nastavak prije drugostepene odluke u slučaju državni udar.

Mnogo toga zavisi od toga kako će se Crna Gora, odnosno njeno pravosuđe, odnositi prema Interpolovoj potjernici kojom Aleksandra Sašu Sinđelića potražuje Hrvatska zbog izdržavanje kazne zatvora u trajanju od 21 godine. Sinđelić je na tu kaznu osuđen u odsustvu, zbog krivičnog djela teškog ubistva i teške krađe. Zemljoradnika Mirka Fotesa Sinđelić je ubio 2002. godine, na njivi, da bi mu uzeo traktor.

Hrvatsko Ministarstva pravosuđa je 1. juna 2017. godine,  Ministarstvu pravde CG uputilo zahtjev za izručenje Sinđelića. „Zainteresovani smo za izručenje navedene osobe radi izvršenja kazne zatvora izrečene u Hrvatskoj“, navedeno je u saopštenju hrvatskog Ministarstva.

Saradnici ministra pravde Zorana Pažina proslijedili su hrvatski zahtjev za izručenje Višem sudu „kao stvarno i mjesno nadležnom za odlučivanje u konkretnom predmetu“ (citat iz saopštenja Minsitarstva pravde). Potom je, iz podgoričkog Višeg suda, saopšteno da će oni o zahtjevu za izručenje Sinđelića odlučivati  nakon okončanja krivičnog postupka koji je u toku. Izgleda, sada, da ni to nije bila istina.

Prema informacijama pristiglim pred izlazak ovog broja Monitora, Viši sud u Podgorici odbio je hrvatski zahtjev za izručenje Sinđelića 22. aprila, prije izricanja prvostepene presude u sudskom postupku u kome je on bio svjedok saradnik. Ne znamo obrazloženje odluke koju je potvrdio i Apelacioni sud. Ali se može desiti da je ona zasnovana na prostoj činjenici da Aleksandar Saša Sinđelić tada nije bio u dohvatu crnogorskog pravosuđa.

Stvari su se sada promijenile. Kao i uloge. I ulozi. A istinu o državnom udaru, njegovim naručiocima, organizatorima i protagonistima i dalje čekamo.

 

Povod i posljedice

Vijest o Sinđinom dolasku (povratku?) u naručje SDT-a i ANB-a Milivoje Katnić nam je saopštio tokom skupštinske rasprave o radu Državnog tužilaštva, nakon kontroverzne tvrdnje da u slučaju državni udar  SDT nije imalo dovoljno dokaza za osuđujuću presudu Milanu Kneževiću.

„Mi to nijesmo imali. Ta situacija je sklopljena na osnovu iskaza svjedoka kojeg je predložila odbrana. To je poslanik gospodin (Predrag) Bulatović. Znači, odbrana je dala taj dokaz, pa je došlo do osuđenja ovog lica“.

Slijedile su očekivane reakcije iz redova DF. „Malo vam je što ste članove moje familije stavili u montirane procese, sada hoćete da navučete jedan dio javnosti protiv mene“, odgovorio je Bulatović, „znači, sva priča o činjenicama je pala u vodu, i da nije bilo mog svjedočenja, on ne bi bio osuđen“. Katnić je, zaista, u više navrata tvrdio da „za sve što on priča tužilaštvo ima dokaze“. A sada tvrdi suprotno. Bulatović je dodao kako će Katnić svoje tvrdnje morati da dokaže „i na mjestima gdje je to neophodno, jer je ovim dokazao da on u suštini zloupotrebljava službeni položaj, podmeće, konstruiše i obračunava se sa DF-om“.

Ostalo je nejasno na šta je tačno mislio glavni specijalni tužilac kada je objašnjavao kako je situacija sklopljena nakon Bulatovićevog svjedočenja. Ali, ta se nedoumica u potpunosti uklapa u utisak opšte nedorečenosti (i nedokazanosti) koji je ostao nakon presude sudskog vijeća Višeg suda u Podgorici kojim je predsjedavala sutkinja Suzana Mugoša.

Tako u presudi koja je satima iščitavana pred TV kamerama, pored ostalog stoji kako Sud nije kao istinitu prihvatio odbrane optuženih Andrije Mandića i Milana Kneževića koji su naveli da su u Rusiju išli radi zvaničnih političkih aktivnosti. „Pored tih formalnih posjeta Rusiji, Mandić i Knežević su imali dovoljno vremena da sa organizatorima dogovaraju kriminalne aktivnosti. Po priznanju optuženog Kneževića i svjedoka Predraga Bulatovića, on je u pauzi jedne od zvaničnih posjeta uspio da stupi u kontakt kasnije sa glavnim političkim savjetnikom Demokratskog fronta Aronom Šavivom iako mu to tada nije bio zvaničan plan posjete“, rasuđivala je i presuđivala Mugoša.

Ako ste razumjeli da su Mandić i Knežević, možda, nepravosnažno osuđeni zato što su „imali dovoljno vremena“ da se bave nezakonitim stvarima za koje tužilaštvo nije imalo dokaze, znajte da nijeste jedini koji imaju takav utisak (susret i eventualni dogovor sa političkim savjetnikom svakako ne spadaju u red zakonom zabranjenih aktivnosti).

Da sačekamo, zato, i vidimo čega bi se Sinđa još mogao dosjetiti.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

INTERVJU

BORIS MARIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKE SLOBODE: Neophodan zakon o lustraciji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Motivi DPS-a oko provociranja pitanja genocida u Srebrenici su sporni. Bio sam skeptičan prema mogućnosti donošenja Zakona o lustraciji, puno je vremena prošlo za neke stvari, ali danas mislim da je neophodan. Za početak bi se mogao napraviti jedan anketni odbor u Skupštini da ispita eventualnu ulogu tada vladajuće strukture u Crnoj Gori, na bazi nespornih dokaza vezanih za dešavanja i genocid u Srebrenici. Tu su naravno i logor Morinj, Deportacija, Bukovica i drugo

 

MONITOR: Razriješen je ministar Leposavić i donijeta Rezolucija o Srebrenici. Kako to komentarišete, kao i reakcije nakon tih odluka, ovdašnje, ali i one iz Srbije i regiona?  

MARIĆ: Razrješenje ministra Leposavića je usko vezano sa poštovanjem obaveza iz pregovaračkog procesa sa EU. DPS je kroz sprovođenje jednog prilično providnog političkog desanta aktuelizovao odnos prema ratnim zločinima, naglašavajući odnos prema priznanju genocida u Srebrenici. Taj manevar je uspio, izazvao je reakciju međunarodnih partnera Crne Gore, što je na kraju rezultiralo i usvajanjem Rezolucije o Srebrenici, usvojene sa glasom više od dvotrećinske većine.

Reakcije su bile u skladu sa političkim interesima onih koji su ih upućivali, manje- više očekivane. Linija Vučićeva vlast – DF odreagovala je u skladu sa nacionalističkim narativom, naglašeno uvredljivog sadržaja i sa tendencijom crtanja izdajnika. Koliko god to bio govor koji šokira ili ulazi u zonu govora mržnje, radi se o osmišljenoj političkoj akciji sa jasnim ciljevima. Jedan od osnovnih je oslabiti Vladu u Crnoj Gori do mjere da podlegne pritiscima i bude rekonstruisana sa ministrima iz DF-a, ili ako to ne može da se izazovu novi izbori.

Građanski orijentisana javnost u Crnoj Gori i regionu, odreagovala je pozitivno na odluke crnogorske Skupštine. Ipak bih istakao da u tom polju već neko vrijeme nedostaja preispitivanje, kritički odnos prema određenim političkim izrazima ili akcijama. Motivi DPS-a oko provociranja pitanja genocida u Srebrenici su sporni. Bio sam skeptičan prema mogućnosti donošenja Zakona o lustraciji, puno je vremena prošlo za neke stvari, ali danas mislim da je neophodan. Za početak bi se mogao napraviti jedan anketni odbor u Skupštini da ispita eventualnu ulogu tada vladajuće strukture u Crnoj Gori, na bazi nespornih dokaza vezanih za dešavanja i genocid u Srebrenici. Tu su naravno i logor Morinj, Deportacija, Bukovica i drugo.

MONITOR: Demokratski front najavio je bojkot parlamenta. Skupštinu već bojkotuje Demokratska partija socijalista. Kuda to može odvesti?

MARIĆ: DF i DPS demonstriraju poslaničku premoć, i šalju jasnu poruku da bez njih nema rada Parlamenta. Obje strukture se nalaze van izvršne vlasti, i ne smijemo zaboraviti da se radi o dvije najjače liste na predhodnim izborima. Vlada ima neki čudan oblik manjinske vlade, a u „sedlu” je dominantno drži antagonizam na relaciji DF – DPS i izražen politički rizik za DF da sa DPS-om obori Krivokapićevu Vladu.

MONITOR: Pregovori koji se najavljuju unutar nove parlamentarne većine, rekli ste, mogu se završiti različitim scenarijima, pa i dovesti i do izbora. Šta bi to značilo, i šta je, po Vašem mišljenju, izlaz iz ove političke krize?

MARIĆ: DF ima jasan politički cilj, da izazove krizu vlasti koja, po njima, mora rezultirali pregovorima u većini. Pregovori bi po DF-u trebali završiti ulaskom njihovih ministara u Vladu, ali i smjenom premijera. Naravno, to su ciljevi DF-a koji očigledno ne korespondiraju sa političkim ciljevima Demokrata i URE, što može produžiti trajanje ove Vlade na neko vrijeme.

Izbori su i dalje krajnje rješenje i još uvijek nijesu prioritet nijednom subjektu vladajuće većine, šta god da oni iskazuju u javnosti u kontekstu dnevnopolitičkih nadgornjavanja.

Negdje bi rješenje moglo biti da se parlamentarna većina dogovori o sastavu Vlade (ostaje ovaj sastav ili rekonstruiše se), da se dogovore o prioritetima rada Vlade, parlamentarnu većinu učine kooperativnom Vladi i odrede trajanje Vlade do novih izbora.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 25. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Dejan Atanacković, pisac i vizuelni umetnik, kolumnista NIN-a: Jedino građanske pobune daju nadu da se u Srbiji nešto može promijeniti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Održavanje nestabilnosti regiona i tinjajućeg sukoba je državna politika Aleksandra Vučića koja očito nalazi pogodno tle u politički rovitoj Crnoj Gori

 

MONITOR: Ima li pobednika u ratovima 90-ih u bivšoj SFRJ?

ATANACKOVIĆ: Ne znam na koji način se pobeđuje u ratu koji se vodi opsadama i granatiranjem gradova, snajperskim ubijanjem civila, proterivanjem stotina hiljada ljudi iz njihovih kuća, ubijanjem dece, masovnim silovanjima, u ratu kojim se sopstveni narod gura u propast, a koji pri tom vodi režim zasnovan na organizovanom kriminalu. Pa i kad se tome suprotstave zlodela druge strane, ne vidim nijedan ishod takvog rata koji bih mogao da smatram pobedom. Srbija je nesumnjivo vojno poražena, izgubila je u tom ratu deo svoje teritorije, i to je nesporna činjenica. Svako negiranje te činjenice graniči se sa psihotičnim poremećajem, ili makar nekom vrstom ozbiljne amnezije. Rat, jedan od vrhunskih oblika gluposti, sam po sebi je poraz, a koliko je i šta neko dobio ili izgubio, stvari su koje se analiziraju s protokom vremena. Nije isključeno da se, s vremena na vreme, dođe do sasvim različitih zaključaka, a mislim, pri tom, da do ozbiljnijih analiza posledica jugoslovenskih ratova još uvek nije došlo. Verujem da je jedina budućnost svih zemalja Jugoslavije u ozbilljnom radu na obnavljanju zajedničkog kulturnog prostora. To naravno ne može da bude samo kulturni već i politički cilj. Raspad Jugoslavije, sem uništenih života, bio je kulturna tragedija o kojoj svedoče mnogi sluđeni identiteti, nasilje nad jezikom i bizarno konstruisanje lažnih prošlosti.

MONITOR: Crnogorska Skupština je donijela  Rezoluciju kojom se konstatuje da je u Srebrenici počinjen genocid. Odmah je reagovao predsjednik Srbije, patrijarh SPC, mitropolit crnogorsko-primorski, na ujednačen način?

ATANACKOVIĆ: Održavanje nestabilnosti regiona i tinjajućeg sukoba je državna politika Aleksandra Vučića koja očito nalazi pogodno tle u politički rovitoj Crnoj Gori. Razumem patrijarhovu brigu o podelama u crnogorskom društvu, ali je problematično kad se to primeni na Rezoluciju o Srebrenici. Ne vidim zašto bi se usaglašavanje s nalazima Međunarodog suda smatralo, kako je rekao, podelom na ,,crne i bele”. Ali imajući u vidu neke druge njegove izjave, mislim da bi novom patrijarhu Porfiriju trebalo dati malo vremena. Nasledio je upravljanje crkvom zaglibljenom u mnogim ovozemaljskim problemima, uprljanom politikom i nasiljem, obavijenom otrovnim pipcima naprednjačke vlasti, crkvom koja godinama nemilice i amoralno troši novac građana, koja lišena poreskih obaveza investira u izgradnju komercijalnih stambenih blokova, koja pozlaćuje  hram nadomak raspadnutih bolnica. Ima najava da bi se pod Porfirijem takva slika crkve mogla preispitivati i menjati.

Srbija je još 2010. donela rezoluciju kojom se, bez upotrebe reči genocid, osuđuje genocid u Srebrenici. Osuđen je zločin koji je izvršen na način utvrđen presudom Međunarodnog suda pravde, a gde stoji da je u Srebrenici počinjen genocid. To što je ta reč izbegnuta bio je izraz slabosti, pa i kukavičluka tadašnje demokratske vlasti koja je u bratskom zagrljaju sa SPS-om tražila, po principu nije šija nego vrat, način da to nekako prođe u skupštinskom ideološkom cirkusu. A koliko je takav princip bio uspešan, govori činjenica da je huligan koji je tada prelepljivao natpise Bulevar Zorana Đinđića imenom Ratka Mladića, par godina kasnije, prerušen u evropskog političara došao na vlast. I njemu bizarnom, i tako očigledno preobučenom i lažnom, Evropa je na kraju više verovala, a nažalost i građani Srbije.

MONITOR: Srbiju i tzv. region zahvatio je talas građanskih pobuna koje se uglavnom odnose na sprečavanje zloupotrebe prirodnih resursa i kvalitet življenja. Da li je to dovoljan osnov za progresivne promjene?

ATANACKOVIĆ: Građanske pobune  jedino  daju nadu da se u Srbiji nešto može promeniti. Aktivisti koji su odbranili baru Reva vodili su pravi rat na Staroj planini, i mada se o tome znalo i pisalo, to je bilo drugde, daleko od apatičnog Beograda gde godinama vlada svojevrstan građanski nihilizam. Nemoćno se posmatra kako grad uništavaju psihopate kojima je Beograd pljačkaški plen, kao uostalom i cela Srbija. Otkako je Stara planina jednog jutra osvanula sred Beograda, čini mi se da preovlađuje stav: idemo do kraja. Nadam se da će taj stav opstati, sve ostalo je gubljenje vremena. Značajnu ulogu u daljoj artikulaciji pobuna imaće Aleksandar Jovanović Ćuta. On je najavio osnivanje pokreta koji objedinjuje više aktivističkih grupa i koji bi mogao da ima posebnu težinu, ali i odgovornost za sve što predstoji u defnisanju razumnih političkih ciljeva i izbornih strategija opozicije na predstojećim beogradskim izborima. Pobunama su već prevaziđene striktno ekološke teme. Reaguje se na opšte zagađenje društva, jer nisu zagađene samo reke i šume, već i institucije, javni prostor, da ne govorimo o divljoj deponiji koju još samo iz navike zovemo Narodnom skupštinom. Građanske pobune su još nešto učinile izvesnim: građani nemaju poverenja u političke stranke, dosta im je uzajamnog gurkanja cenzus-karijerista i deprimirajuće nesposobnosti opozicije da godinama unazad uobliči jednu suvislu političku ideju. Na opozicionoj sceni ima sjajnih pojedinaca, ali se građanski ativizam i nepoverenje u stranke moraju uneti u jednačinu borbe za smenu vlasti, i  neke tačke povezivanja  se moraju naći. Nikom nije u interesu da se opoziciona Srbija, građanska i stranačka, dodatno deli. Protiv sam vrednosno i politički nedoslednih saveza, ali ne mogu ni da prihvatim da oni što dele iste vrednosti ne uspevaju da dođu do jedinstvene izborne strategije. Jedini koji na tome uporno radi je Nebojša Zelenović, čiju građansku platformu Akcija podržavam. Moja je želja da na beogradskim izborima vidim udruženi beogradski aktivizam, makar objedinjen zajedničkim postizbornim ciljevima: najavljeni Ćutin pokret aktivista i Ne davimo Beograd, uz podršku Zelenovićeve Akcije.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 25. juna ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, DIREKTOR MEDIA CENTRA: Neophodna veća odgovornost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti

 

MONITOR: Skupština Crne Gore imenovala je devet novih članova Savjeta RTCG. Može li novi sastav Savjeta donijeti promjene RTCG bez sistemskih promjena?

ĐUROVIĆ: Koliko će novi Savjet RTCG biti efikasan i da li će imati integritet, pokazaće prvi mjeseci njihovog mandata. Pošteno je dati priliku novom Savjetu da svojim djelima pokažu koliko znaju i koliko mogu. Promjene u RTCG su moguće i isključivo zavise od ključnog upravljačkog tijela a to je Savjet. Ukoliko i ovaj Savjet počne da traži opravdanja i izgovore da nemaju nadležnosti, kao što su to pojašnjavali članovi prethodnog Savjeta, građani mogu odmah da znaju da od suštinskih promjena nema ništa. Naravno, i novom Savjetu biće lakše da izvrši neophodne promjene ukoliko sve institucije u Crnoj Gori budu krenule u proces profesionalizacije koji podrazumijeva veću odgovornost za rezultate rada i promjene rukovodilaca koji ne isporučuju rezultate. Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti.

MONITOR: Šta je u ovoj situaciji potrebno da bi se transformacija RTCG u javni servis omogućila?

ĐUROVIĆ: Da bi počeo proces transformacije RTCG, neophodno je da Savjet izabere za generalnog direktora osobu koja ima menadžersko iskustvo, poznavanje rada medija i koja nije pod uticajem političkih partija ili bilo kojih drugih interesnih grupa. Savjet prema zakonu ima uticaj i kontrolu nad radom generalnog direktora ali ne i nižih nivoa menadžmenta. Savjet može zahtijevati i usloviti ugovorom novog generalnog direktora da svoj radni odnos veže za ostvarene rezultate. Jedan od ključnih rezultata čije ostvarenje može biti predviđeno ugovorom sa generalnom direktrom je rok do kojeg će TVCG biti prva po povjerenju građana. Prema godišnjim istraživanjima koje sprovodi sama RTCG, povjerenje građana danas je na nivou iz 2012. i dramatično je pogoršano od juna 2018. kada je generalni direktor postao Božidar Šundić (umjesto nezakonito smijenjene Andrijane Kadije).

Takođe, neophodno je da bude promijenjen kompletan menadžment i svi rukovodioci organizacionih jedinica a na njihova mjesta imenovani najsposobniji iz RTCG, a ako je potrebno, ne treba izbjeći i dovođenje neophodnih kadrova koji nisu do sada radili u javnom servisu. Neophodna je promjena Stauta i drugih opštih akata kako bi se dodatno precizirala i povećala transparanetnost procesa zapošljavanja u RTCG. Neophhodna je izrada strateškog plana razvoja RTCG… Novi Savjet RTCG, za razliku od prethodnog, mora natjerati generalnog direktora da sprovodi Odluku Savjeta o normama novinara a da one koji ne ispunjavaju normu proglasi tehnološkim viškom ili ih angažuje u eventulanim novim kanalima.

MONITOR: Vidite li razliku između odnosa prethodne i prošle vlasti prema RTCG? Medijski zakoni još čekaju izmjene.

ĐUROVIĆ: Odnos skupštinske većine prema zahtjevima NVO da se izmijeni Zakon o RTCG bio je do sada isti kao i odnos prethodne vlasti. Jedino je poslanički klub URA odgovorio na inicijativu 40 NVO koje su u januaru ove godine zahtijevale da se prije imenovanja novog saziva Savjeta RTCG promijeni Zakon o RTCG (kojeg je donio DPS o svojoj mjeri), kako bi se umanjio uticaj poltičkih partija na rad RTCG.  Skupštinska većina primijenila je Zakon o RTCG koji im je omogućio da se u Administrativnom odboru odaberu predstavnici NVO koji su po volji aktuelne većine. Ne vidim razloge za oduševljenje predsjednika Skupštine i poslanika većine sporvedenim procesom imenovanja novog Savjeta RTCG jer je uočljivo da u ovom procesu nisu učestvovali prepoznatljivi aktivisti NVO, koji imaju dokazani integritet i znanje, i koji mogu biti garant profesionalizacije javnog medijskog servisa. Iz komentara poslanika većine u Skupštini bi se dalo zaključiti da se njima sviđa zakon koji je za svoje potrebe donio DPS u julu 2020. Izgleda da je Zakon o RTCG jedini zakon koji odgovara novoj skupštinskoj većini a to stvara sumnju u namjere nove vlasti u odnosu na RTCG.

Ostaje da se uskoro vidi da li će nova vlast zauzeti RTCG i zaposliti njima odane kadrove „po dubini“ ili će krenuti u suštinske promjene. Uskoro počinje rad na medijskoj strategiji a nadam se i na izmjenama zakona pa ćemo na djelu vidjeti da li Vlada zaista želi poboljšanje stanja u oblasti medija ili su skloni DPS igricama i fingiranju promjena. U svakom slučaju nije pošteno osuditi samo Savjet RTCG ako se ne dese željene promene u javnom medijskom servisu jer veliku i presudnu odgovornost imaju Vlada i Skupština.

MONITOR: Mjesecima čekamo i budžet, a mnoge obećane reforme nijesu započele. S druge strane, prioriteti su Temeljni ugovor sa SPC, Zakon o slobodi vjeroispovjesti. Šta Vama to govori?

ĐUROVIĆ: Neusvajanje budžeta ali i drugih važnih propisa (kao npr. Zakona o sprečavanju korupcije, Zakona o oporezivanju imovine čije porijeklo nije objašnjeno, itd…) ukazuje na pogrešno postavljene prioritete u Vladi i Skupštini. Poslanici i Vlada u svom djelovanju treba da odrede prioritetne oblasti a to su valjda propisi i pitanja koja pogađaju 100 odsto građana a ne pitanja koja pogađaju samo jedan dio građana. Nije sporno da je bilo potrebno da se izmijeni Zakon o slobodi vjeroispovijesti jer je on sadržao neustavne odredbe a nije sporno i da sa SPC treba potpisati temeljni ugovor (isti kao i sa drugim vjerskim zajednicama), ali je građanima očigledno da su do sada jedini konkreni rezultati postignuti u temama koje zanimaju SPC. Vjerujem da poljoprivrdnici ali i svi ostali čekaju sa nestrpljenjem usvajanje budžeta kako bi mogli da što normalnije žive. Vjerujem da se građani nadaju ispunjenju predizbornih obećanja u vezi sa oporezivanjem imovine čije se porijeklo ne može dokazati, kako bi se tim sredstvima punio budžet a onda i servisirale potrebe renoviranja škola, bolnica, puteva i svih drugih prijeko potrebnih davanja.

MONITOR: Od avgusta podjele su dublje. Može li nova parlamentarna većina donijeti pomirenje koje je  obećavala?

ĐUROVIĆ: Nažalost, prvih devet mjeseci od kako je nova vlast uspostavljena, ne ukazuje da će se desiti pomirenje jer su pojedni konstituenti vlasti više posvećeni ostvarenju partijskih interesa i ispoljavanju nacionalne pripadnosti nego profesionalizaciji institucija koje jedino mogu dovesti do suštinskog pomirenja. Institucije se ponašaju još uvjek ne različit način prema predstavnivima vlasti i prema onima koji to nisu. Ne sankcionišu se protivzakonita okupljanja vjernika dok se zabranjuju okupljnja građana koji traže poštovanje njihovih prava. Čak jedan činovnik Vlade ne može da bude razriješen iako su državni organi utvrdili da je ugrožavao bezbjednost u sabraćaju jer je vozio pod dejstvom alkohola. Da bi vlast bila prihvaćena od svih djelova društva, ona treba da pokaže da istinski želi vladavinu prava. Tek kad većina građana povjeruje da je vlast spremna da sve grđana tretira na isti način, može doći do pomirenja koje ne isključuje da svako ima svoje stavove ali da iznošenje tih stavova ne ugrožava nikoga, ne stvara tenzije po bilo kom osnovu i da ne remeti nacionalni i međuvjerski sklad. Pomirenje otežava opozicija predvođena DPS-om koja preko njima bliskih biznismena ulaže velika sredstva u dizanje tenzija i stvaranje buke i atmosfere koja u svakom momentu može podstaći incidente. To sa druge strane nije opravdanje za nesnalaženje vlasti koja još uvijek nije uspjela da preuzme mehanizme neophodne za uspostavljanje pravnog poretka. Uprava policije počinje da se profesionalizuje uz sve muke a od personalnih rješenja zavisi hoće li nova vlast osloboditi i profesionalizovati državno tužilaštvo. Ako se to desi, postoje šanse da dođe do jačanja vladavine prava što može biti podstrek da se i u drugim sferama društva, u javnim instititucijama i preduzećima poveća stepen odgovornosti a samim tim i povjerenje građana u institucije. Bez toga nema pomirenja.

MONITOR: Kako vidite incident sa spomenikom Ljubu Čupiću i reakcije koje su uslijedile?

ĐUROVIĆ: Počinilac ovog krivičnog djela zaslužuje maksimalnu kaznu. Smatram da ukupnu kaznenu poltiku treba pooštriti u Crnoj Gori kako se blagim kaznama ne bi motivisali počinioci. S druge strane vidljiva je buka koju stvara propagandna mašina DPS-a koja i ovo krivično djelo koristi da oblati vlast bez bilo kakvih dokaza da iza počinioca stoji bilo ko iz aktuelne vlasti. DPS je u prethodnim godinama privatizovao sve institucije, mnoge organizacije a pokušava i da privatizuje vrijednosti od kojih se najviše trudi da sebe prikaže kao jedinog branitelja antifašizma u Crnoj Gori. To naprosto nije tačno a temeljne vrijednosti crnogorskog društva, među kojima je i antifašizam, su upravo branjene od DPS-a svih ovih godina od strane pojedinih poltičkih pratija, NVO i medija. Zamislite da jedna partija sebe proglasi jedinom koja baštini tolerantnost kao vrijednost  u crnogosrskom društvu. To bi izgledalo jednako smiješno kao i pokušaj DPS-a da jednu vrijednost prisvoji za sebe. Jedina vrijednost koju je odlučio da „brani“ DPS je antifašizam jer nikada nije pokušao da brani vrijednost definisanu Ustavom, a to je vladavina prava.  Bez vladavine prava antifašizam je samo prazna ljuštura a DPS i njegovi pratioci mogu po cijeli dan pjevati partizanske pjesme ali od toga neće raditi bolje tužilaštvo, sudovi, sve institucije i neće biti više pravde za sve građane.

MONITOR: Kako komentarišete dinamiku na relaciji parlamentarna većina i Vlada? Gdje nas to može dovesti?

ĐUROVIĆ: Odnosi parlamentarne većine i Vlade su loši od samog starta. Niko od konstituenata nove vlasti nije spreman da izazove prijeveremene izbore. S druge strane, teško da se konstituenti nove vlasti mogu dogovoriti oko personalnog sastava neke nove Vlade. DPS polako gubi podršku svojih pristalica a stalni sukobi unutar vlasti usporavaju taj proces. Vjerujem da novih izbora neće biti u doglednom periodu a sljedeći izbori u Podgorici će pokazati odnos snaga na političkoj sceni. Ostaje da i dalje gledamo sukobe unutar vlasti što će loše uticati na sve planirane reforme a time i posredno na kvalitet života građana. Najbolji prmjer je neusvajanje budžeta zbog kojeg trpe svi građani.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo