Povežite se sa nama

INTERVJU

MIODRAG BAJKOVIĆ, ARHITEKTA: Neviđeni zločin nad kulturnom baštinom

Objavljeno prije

na

Za učinjeni kulturocid u Crnoj Gori kriva je Srpska pravoslavna crkva – Mitropolija crnogorsko primorska, ali kriva je ništa manje i vlast Crne Gore

 

 

MONITOR: Tokom 2004. godine bili ste član Komisije za utvrđivanje stanja nepokretne baštine kulture Crne Gore, a 2013. član Stručnog tima za izradu elaborata o revalorizaciji nepokretnih kulturnih dobara.   U studiji o devastiranju crnogorskih sakralnih objekata od strane  Srpske pravoslavne crkve i njenih eparhija u Crnoj Gori  ukazali ste na brojne primjere devastiranja crkava i manastira. Koji su to posebno drastični primjeri?

BAJKOVIĆ: Opisujući i analizirajući nelegalno, na divlje ili (kako se još veli) na crno učinjeno od manastira: Dobrilovina, Ostrog, Ždreba(o)nik, Starčevo i Beška – upravo sam ukazao na posebice drastične primjere.

Način na koji je SPC devastirala nabrojane manastire, tj. rezultat ili novonastala slika našijeh svetinja, izgradnjom u fizičkom prostoru u njihovoj neposrednoj okolici – karakteristično je i važi za doste druge manastire na prostoru Crne Gore.

Matematičkim rječnikom rečeno: učinjeno od ovijeh pet manastirah stoji u imeniocu svega onoga što je, nažalost i na sramotu Crne Gore, realizovano i kod ostalijeh, a čija imena se komotno mogu poređati u brojiocu. Primjerice radi – svakoji na svoj način, drastično su devastirani još i manastiri: Ćelija Piperska, Orahovo, Kom, Moračnik, Stanjevići, Dajbabe, Podlastva…

Ono što su namjerili izgraditi na lokaciji Manastira Sveti Arhanđel Mihailo na Prevlaci kod Tivta, liše ”znamenite” krstionice, spada pomeđu nevjerovatnih arhitektonskih ”zamisli”. U III milenijumu na pjenu od mora planiraju graditi manastirsku crkvu po uzoru (i) na Manastir Visoki Dečani.  Manastir Visoki Dečani je nešto rijetko lijepo i u arhitektonskom smislu izuzetno vrijedno i uzvišeno djelo, ali to ne znači da je treba poslije 700 godinah (imitirajući je) ”selit” na crnogorsko primorje, pa taman to bilo i u rodno okruženje njegovog glavnog majstora i graditelja Fra Vita iz Kotora.

Sve spomenuto (i ostalo nespomenuto) do prosto nevjerovatnih razmjera ruži i bestragava nekadašnja izuzetno vrijedna dobra kulture.

Nijesu ovđe u pitanju neka urbanističko-arhitektonska neuspjela i grdna sta-n-bena naselja. U pitanju je blago jedne nacionalne kulture i to u (civilizovanoj) Evropi!

MONITOR: Vjerovatno nijedna zemlja u Evropi nije dopustila da se njena kulturna dobra u posljednjih nekolike decenije toliko upropaste, kao što je to dozvolila Crna Gora.

BAJKOVIĆ: Ajmo pokušajmo nekojemu i prośečno obrazovanom (recimo) Norvežaninu, Čehu, Slovencu ili Grku – objasniti da je uopšte mogućno to ”činjenje” i takvo na divlje ”čerečenje” dobara kulture, na prijelomu II i III milenijuma! Njihove moždane ćelije jednostavno ne bi mogle ”apsorbirati”: da jedna institucija (SPC) na tlu Evrope može vršiti kulturocid i – da vlast nekoje evropske države dozvoljava da ta SPC sprovodi kulturocid na njezinoj teritoriji!?!

Da bi vaši čitaoci znali o čemu zborim, tj. o kakvim silnim zločinima nad crnogorskom kulturom zborim – potrebito je bilo pročitati moju Studiju, koju je, u 11 nastavaka objavio i Monitor prije godinu i po.

MONITOR: Ko je glavni krivac što se crnogorska kulturna baština temeljito razara?

BAJKOVIĆ: Za učinjeni kulturocid, samijem tijem i uništeni kulturni pejzaž, kriva je Srpska pravoslavna crkva – Mitropolija crnogorsko primorska, tj. Risto Radović i njegovi  – kriva je ništa manje vlast nesretnje Crne Gore. Kad velim vlast – mnim na 3-4 čoeka koji su ”vodili” i/ili još uvijek ”vode” ovu državu, a to se vremenski neđe približno poklapa sa trenutkom odkad je Risto, zasio na oni – nekad sveti – stolovač Svetog Petra Cetinjskog!

MONITOR: Da li je tačno da  je od 357 registrovanih nepokretnih spomenika kulture blizu 70 odsto upropašćeno?

BAJKOVIĆ: Ne mogu Vam tačno reći o kojemu se procentu radi, ali je od toga broja, (važno je naglasiti) kad su u pitanju pravoslavni manastiri – na vaskolikom prostoru Crne Gore, taj procenat u svakojem slučaju znatno natpolovičan. Zato su manastiri u basenu Skadarskog jezera – 80 odsto njih – degradirani i devastirani ili zanavijek uništeni – poput Manastira Beška! No, može im bit da čine što čine, a odlično znaju što čine!

MONITOR: Zašto je  dopušteno Srpskoj pravoslavnoj crkvi da nanese trajnu štetu najvećem broju manastira, uključujući kompleks čuvenog Ostroškog manastira? 

BAJKOVIĆ: Državne institucije nijesu obavljale svoj posa’ (na čem ih je obaveziva’ i Ustav i razni zakoni) i tijem je ova država dopuštila da se uništavaju i unište mnoga dobra (blago) crnogorske kulture – a dopuštila je zarad njihove (mnim na ličnosti na vlasti)  bajagi pragmatične političke ”igranke” sa SPC (čitajte: sa Ristom Radovićem ).

Danas, kad je to takvo njihovo ”šurovanje” počelo da im se (ovijema ličnostima na vlasti) ozbiljno obija o glavu, tj. pošto su sami dozvolili samovolju SPC i ka’ takvu već opasnu ”državu u državi” – danas moraju ”vući” (barem najavljene) radikalne poteze, a jedine koje Crna Gora, Crnogorci i Crnogorke zaslužujemo da konačno i dočekamo i tako ispravljaju užasnu povjesnu nepravdu.

Neviđeni zločini 1918., 1919., 1920., i tako godinama redom, pa u ova doba druga vrsta zločina od onijeh koji podržavaju ove zločine unazad 100-njak godinah – mnogo je vala zla i grijeha pred Gospodom Bogom. No, i nad dobrijem popom mora bit pop!

MONITOR: Prije godinu Crnogorska partija je protiv SPC zbog devastacije Manastira Dajbabe podnijela krivičnu prijavu. Da li Vam je poznato šta se desilo sa tom prijavom?

BAJKOVIĆ: Nije mi poznato. Vjerovatno je sve u skladu sa onijem – da državne institucije ne rabotaju svoju rabotu. Pomislite na tren: da li je moguće da se u (recimo) Švedskoj, Austriji, Italiji ili Rusiji – pojavi investitor iz nekoje druge evropske države i bez jednoga jedinoga papira, znači – mimo svih zakona, planova, dozvola i saglasnosti (te – moram opetovati) Švedske, Austrije, Italije ili Rusije – u zaštitnoj zoni zaštićenog dobra kulture izgradi crkvu i još u ”stilu” arhitektonske tradicije njegovoga naroda, koja je sasma nešto stosedamnaesto u odnosu na mediteransku graditeljsku tradiciju naroda đe se obreo ka’ ”dobronamjerni gost”?!?

MONITOR: Zašto se malo ko oglašava povodom skoro sistematskog  zatiranja spomenika kulture iz prošlosti Crne Gore?

BAJKOVIĆ: U javnosti se (i stručnoj) jako malo zna o onome što se zaista izdogađalo od i oko naših manastira u potonje skoro će tri decenije. Od laičke javnosti, tj. od stanovnika naše Crne Gore, koji su pośećujući manastire imali prilike da vide dio toga, ne može se ni očekivati kritički stav u vezi sa učinjenim, zarad toga što (mora se razumjet) nemaju dovoljno stručnog znanja i estetskog-likovnog obrazovanja u smislu našeg sakralnog arhitektonskog našljeđa!

Zašto se našim studentima arhitekture na fakultetu o tome ne predaje; zašto moje koleginice i kolege to ne (ili nedovoljno) interesuje, tj. zašto ćute oni pomeđu njih koji znaju za ove devastacije i (pouzdano znam) teško im, što se veli, ”padaju” – ne umijem vam reć! Moram uz ovo potonje naglasit – čast rijetkijema izuzecima! Može bit da je dio odgovora i to što je potrebito ”malo” više: znanja, etike do struke, nacionalne odgovornosti i (može bit) – bastadurstva!

 

                                 Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Crna Gora je na svim poljima u haosu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sve je veći raskorak između diskursa vladajuće elite i realnog stanja, političke elite i stanovništva. Doprinos daju i različite zloupotrebe istorije, nacije, vjere. Doprinosi tome i generalna nezrelost i neodgovornost stanovništva nesposobnog da razdvoji prevare, prijetnje, laži od istine i vlastitog iskustva

 

MONITOR: Svečano je minuo još jedan 13. jul. U kakvom stanju je ove godine dan ustanka i državnosti zatekao Crnu Goru?

KOVAČEVIĆ: Upravo sam se vratila sa obilaska mjesta zločina  učinjenih na teritoriji Crne Gore devedesetih (Herceg Novi – deportacija, Morinj – nečovječno ponašanje prema zarobljenicima, Bukovica – etničko čišćenje, Kaluđerski laz – ubistva izbeglica sa ratnog područja, Murino – stradanje civila u NATO bombardovanju) što Anima organizuje  već šest godina povodom nacionalnih praznika (ranije – Dana nezavisnosti, zadnjih godina – Dana državnosti). Ova mjesta nisu  čak ni obilježena, država ih isključuje iz društvenog pamćenja. Anima zagovara  kažnjivost zločina, odgovornost vlasti, poštovanje žrtava i razvoj kulture sjećanja. Pridružuju nam se NVO i nezavisni pojedinci. Država o zločinima devedesetih ćuti. Povodom 13. jula  ove godine je primjetno obnavljanje i posjećivanje već godinama zapuštenih spomenika antifašistima i pridavanje značaja antifašističkoj borbi. Nemam ništa protiv, naprotiv, ali gdje su bili zadnjih trideset godina sa sjećanjima na  antifašističku borbu? Koji ih politički interes na to navodi danas?

Što se ostalog tiče, čini mi se da je  Crna Gora na svim poljima u haosu. Sve je veći raskorak između diskursa vladajuće elite i realnog stanja, političke elite i stanovništva. Doprinos daju i različite zloupotrebe istorije, nacije, vjere. Doprinosi tome  i generalna nezrelost i neodgovornost stanovništva nesposobnog da razdvoji prevare, prijetnje, laži od istine i vlastitog iskustva. Haosu doprinose nejasnoće u diskursima, pomutnja oko vrijednosti. Doprinos daje  i situacija u svijetu –  geostrateška previranja, nova raspodjela moći i interesa, licemjerne međunarodne politike  i sve veća arogancija i  beskrupuloznost nosilaca važnih društvenih funkcija.

MONITOR: U političkim i drugim obračunima riječ fašizam potežu i vlast i opozicija. Koje pojavne oblike prepoznajete danas ovdje i šire?

KOVAČEVIĆ:  Kod nas pozicija i opozicija   optužuju  drugu stranu  za fašizam i to je, samo po sebi, znak fašizma. Ako uzmemo u obzir definiciju  fašizma Umberta Eka – zlo u 11 tačaka, većina tačaka se prepoznaje u djelovanju političkih partija ovde (kult tradicije i tradicionalizam, iracionalizam, potenciran strah od različitog, socijalna frustracija, opsesija zavjerom, preziranje slabijih, vođa je tumač volje naroda, selektivni populizam, novogovor). A šire, izbjeglička kriza u Evropi  je fašizam učinila  vidljivim i čini mi se da je većina demokrata ostala zatečena masovnošću pojave i upotrebom  institucija država (policija, vojska)  u eliminaciji  nepoželjnih, drugačijih. Vrijednosti antifašizma ostale su u defanzivi.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 19. JULA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

OGNJEN JOVOVIĆ, PREDSJEDNIK UDRUŽENJA BJELOPAVLIĆA “BIJELI PAVLE”: Topovi umjesto čaktara

Objavljeno prije

na

Objavio:

Šta će sve biti ugroženo na Sinjavini ukoliko se ta planina pretvori u vojni poligon-bazu-strelište-skladište

 

MONITOR: Udruženje „Bijeli Pavle“i Udruženje stočara „Bjelopavlićka Sinjavina” obratili su Vladi Crne Gore, opštinama, međunarodnim organizacijama u Crnoj Gori… Je li vam iko odgovorio?

JOVOVIĆ: Naše udruženje je, zajedno sa Udruženjem stočara „Bjelopavlićka Sinjavina“ iz Danilovgrada, Crkvenom opštinom Danilovgrad i Planinarskim društvom „Prekornica“ iz Danilovgrada u martu ove godine uputilo pismo:Vladi Crne Gore,  Ministarstvu odbrane, Ministarstvu poljoprivrede i ruralnog razvoja, Ministarstvu održivog razvoja i turizma, Vojsci Crne Gore, predsjednicima opština Danilovgrad, Кolašin, Šavnik, Mojkovac i Žabljak, međunarodnim organizacijama, medijima, građanima Crne Gore povodom namjera Ministarstva odbrane da formiravojni poligon-bazu-strelište-otpad na Sinjavini. U pismu smo jasno izrazili naše neslaganje sa namjerama i aktivnostima Ministarstva odbrane o militarizaciji prostora Sinjavine i pokušali pojasniti svu pogubnost takvih namjera.Naše pismo je ostalo bez ikakve zvanične reakcije.A kod nas treba 22. i 23.jula da boravi međunarodna komisija koja za cilj ima zaštitu ovog oblika stočarenja počev od planine Atlas, Pirineja, italijanskih i naših planina  i razvijanja svih oblika ruralnog turizma.

Mi smo u navedenom pismu postavili nekoliko pitanja nosiocima planova za militarizaciju Sinjavine. Da li će biti moguće i dalje se baviti katunskom ispašom stoke i da će ispaša ostati ispravna i zdravstveno bezbjedna za stoku?  Da li će vode na Sinjavini, kao i u podnožju Sinjavine ostati pitke i zdravstveno ispravne za ljude i životinje?Da li će bez posljedica ostati vazduh koji udišu stanovnici opština Mojkovac, Кolašin, Šavnik i Žabljak…pa i mnogo šire? Da li će ovo biti referenca više za promovisanje turizma na Žabljaku, Кolašinu, pa i cijelom sjevernom regionu?  Da li će poboljšati poslovno ili turističko pozicioniranje svih opština sjeverne regije?Da li će ove aktivnosti uvećati stočni fond Crne Gore?Da li će ovo dovesti do povećanja zapošljavanja stanovnika ovog regiona i podizanja njihovog standarda? Da li će, u suštini, militarizacija Sinjavine donijeti bilo kome u CG ikakvo dobro?

Ipak, i dalje očekujemo jasne argumente zašto militarizacija Sinjavine, osim onih da Vojsci Crne Gore treba taj poligon i da je to idealan prostor za to. Treba napraviti stvarne naučne analize svih rizika i svih benefita, pa staviti na vagu, pa koji argumenti pretegnu. Ne sumnjam u ishod mjerenja.Možda nas, ipak,  država i iznenadi, pa referendumski organizuje provjeru raspoloženja građana u vezi ovog pitanja.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 19. JULA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

LEJLA KALAMUJIĆ, KNJIŽEVNICA: I kad je prestao, rat je ostao u nama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Osnovni motiv u svim pričama je majka koje nema, koja je umrla kada sam imala dvije godine, pa samim tim ne postoji ni sjećanje na nju. Zbog tih okolnosti majka je uvijek u mom životu bila priča

 

Nagrađivana književnica Lejla Kalamujić bila je gošća međunarodnog književnog festivala Odakle zovem, Podgorica 2019 koji je nedavno održan u organizaciji knjižare Karver.  Lejla Kalamujić rođena je 1980. godine u Sarajevu, gdje i danas živi. Diplomirala na Odsjeku za filozofiju i sociologiju. Autorica je dvije zbirke priča Anatomija osmijeha  i  Zovite me Esteban. Objavljuje prozu, eseje i kritike u časopisima i na web-portalima u BiH i regiji. Knjiga Zovite me Esteban dobila je nagradu Edo Budiša za najbolju zbirku kratkih priča u 2015. godini, a bila je i u užem izboru kao bosanskohercegovački kandidat za Evropsku književnu nagradu 2016. godine.  Napisala je i cjelovečernju društveno-angažovanu dramu Ljudožderka ili kako sam ubila svoju porodicu, koja je postavljena u Bosanskom narodnom pozorištu u Zenici.

Zbirka Lejle Kalamujić Zovite me Esteban autentično je svjedočanstvo o sudbini porodice čije je ispisivanje svojevrsni čin hrabrosti i suočavanja s onim najmračnijim, najtežim u čovjeku. Njeno djelo je svjedočanstvo o odrastanju bez majke, i babama i djedovima koji umiru u zemlji koja se raspada i svijetu koji se drastično mijenja, sve do otkrivanja seksualnosti. Kako navode izdavači njenih djela, Lejla piše o ratu, ali rat za nju nije politička tema. Ona je hroničarka tragova koje rat ostavlja na ljudskim dušama.

MONITOR: Podgoričkoj publici ste ste na festivalu “Odakle zovem, Podgorica 2019” predstavili svoj rad, ali i pročitali neobjavljenu priču koja se bavi djecom rata, djecom koja su začeta silovanjem tokom rata u Bosni i Hercegovini. Na tako vješt način ste obradili jednu od najtežih priča iz regiona, koja je i dalje tabu tema. Šta vas je podstaklo da je napišete?
KALAMUJIĆ: Početkom aprila u Sarajevu je otvorena izložba Breaking Free: Djeca rođena zbog rata inspirisana pričama djece rođene zbog rata i njihovih majki. Na otvorenju je upriličena i panel diskusija sa učesnicama. Ono šta sam tad čula zaista me je duboko potreslo. Hrabrost i snaga tih žena bio mi je osnovni motiv za priču.

MONITOR: Vaše ime se sve više pominje i u Crnoj Gori.  Dobitnica ste nagrada, obilazite cijeli region, knjige su Vam veoma čitane. Objavili ste zbirku priča “Anatomija osmijeha” pa napravili veliku pauzu. Onda je nastala zbirka “Zovite me Esteban”.  Kako je izgledao proces pisanja?
KALAMUJIĆ: Sad kad se osvrnem bio je to jako lijep period. Naravno bilo je i uspona i padova u pisanju, ali nekako se sve dobro završilo i po mene i po knjigu.

MONITOR: Kroz devetnaest priča knjige »Zovite me Esteban« pratimo emocionalni put junakinje. Iako je književno djelo fiksija, djeluje kao da je Vaša autobiografska zbirka I da je spoj ličnog iskustva i društvenih okolnosti koje Vas okružuju?
KALAMUJIĆ: Knjiga prati jedan slijed događaja u mom životu. Ja bih je najradije odredila kao autofikciju. Osnovni motiv u svim pričama je majka koje nema, koja je umrla kada sam imala dvije godine, pa samim tim ne postoji ni sjećanje na nju. Zbog tih okolnosti majka je uvijek u mom životu bila priča. U ovoj knjizi sam se odlučila poigrati na razne načine sa tom velikom pričom koja je oblikovala moj život.

MONITOR: Već u prvoj priči imamo vezu između pisaće mašine i Vaše majke. Ta pisaća mašina je svojevrsna metafora za otkrivanje svih životnih trauma. Koliko je teško bilo pisati iskreno, otvoreno?
KALAMUJIĆ: Moja je majka bila daktilografkinja. Nakon njene smrt ostala je pisaća mašina, koju sam ponekad mogla koristiti. Onda je došao rat, seljenja, i sve je to palo u drugi plan. A potom je stiglo i neko novo vrijeme u kojem pisaće mašine nisu potrebne. Ja sam pratila kako ta stvar izumire s godinama koje dolaze. čPitanje iz priče: Šta je meni pisaća mašina, zapravo je pitanje ko je bila majka u mom životu.

MONITOR: U zbirci “Zovite me Esteban”, u svakoj priči, se njoj obraćate. Koliko je za pisanje važno lično iskustvo i šta mislite o doživljaju smrti u našoj kulturi?
KALAMUJIĆ: Ja sam se u zbirci odlučila baviti ličnim iskustvom. Preispitati ga. A moje je iskustvo da su groblja mjesta na koja se ide vrlo često, barem jednom sedmično. Jer za mene je majka uvijek postojala kroz svoju smrt. Možda otud i moja opsesčija tom temom. Mnogo je perspektiva iz kojih bismo mogli sagledati smrtnost. Ona najvažnija, barem meni, je da bez ideje o smrtnosti mi nemamo ni ideju čovjeka, ni njegovog svijeta.

MONITOR: Predstavljate glas tragične generacije na čije je odrastanje uticao rat. Ne skrivate da ste tražili pomoć ljekara, zbog svega što je rat donio… Bili ste dijete u Sarajevu u vrijeme opsade, kasnije izbjeglica.
KALAMUJIĆ: Ipak sam bila više izbjeglica. Na početku rata sam s bakom i dedom otišla u Šid, da bih se vratila u grad tokom jednom primirja 1994. godine. Tako da sam u Sarajevu tokom rata bila oko godinu dana. Mnogo toga se desilo u tih par godina, vjerovatno i previše. Ne samo meni. Svima nama. I kad je prestao oko nas, rat je ostao u nama. Hospitalizacija na psihijatrijskoj klinici dio je te priče. A pisanje o svemu tome, možda bi se moglo podvesti pod „istjerivanje đavola“.

MONITOR: Često gostujete u region, predstavljate priče, dramu… Kako mladi pisac, spisateljica živi od pisanja? Razmišljate li da napustite Bosnu?
KALAMUJIĆ: Mladi autori i autorice na našem prostoru ne mogu živjeti samo od pisanja.  Mislim ni većina starijih. Tako da honorarno radite i neke druge stvari. Meni su mnogo pomogli rezidencijalni boravci u drugim sredinama. Oni podrazumijevaju smještaj i novčanu stipendiju za pisanje. Dakle ja imam te učestale kratke odlaske. Za nešto trajnije još se nisam odlučila.

Miroslav MINIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo