Povežite se sa nama

INTERVJU

DRAGAN MEKTIĆ, MINISTAR BEZBJEDNOSTI BOSNE I HERCEGOVINE: BiH je duboko korumpirano društvo

Objavljeno prije

na

Najveći problem u BiH je nefunkcionisanje pravosudnog sistema i nepostojanje vladavine zakona što je motivisalo korumpirane političke elite da se isključivo bave sopstvenim interesom i koristoljubljem

 

MONITOR: Koji su najveći problemi  sa kojima se danas suočava Bosna i Hercegovina?

MEKTIĆ: Bosna i Hercegovina nije uspjela da uspostavi pravni sistem. Skoro od rata pa naovomo uglavnom je bila u manjim ili ozbiljnim krizama, a sada se nalazi u najozbiljnjoj krizi od završetka rata. BiH je i u ustavnoj, i političkoj, i  pravnoj i u ekonomskoj krizi zbog unutrašnjih slabosti, ali i zbog do kraja neodređene međunarodne zajednice. Zbog toga je  ekonomski sve slabija. Naravno, u svemu tome u značajnoj mjeri doprinose  političke elite koje su već dvadeset i nešto godina na vlasti i kojima je odgovarao nedograđen i neuređen sistem u kome je došlo do ekspanzije korupcije i kriminala, sprege političke vlasti i korupcije I stalnog nastojanja politike da dominira i utiče na pravosudni sistem i u bezbjednosne agencije. Zato su sve više slabili pravna država i vladavina prava i razvijala se korupcija.

BiH je duboko korumpirano društvo. Postoje vrlo jake sprege između političkh elita i kriminala i korupcije. Zbog nefunkcionisanja pravne države i pravosudnog sistema BiH je ekonomski ugrožena i kao rezultat toga je visoki stepen siromaštva, a građani zbog neadekvatnih političkih rješenja za te probleme napuštaju BiH, pogotovo mladi i vrlo obrazovani ljudi. To je ozbiljan problem.  Posebno bih istakao u posljednje vrijeme visok stepen korupcije, koji se uvukao u pravosudne institucije i nosioce pravosudnih funkcija. Praktično nemamo nikakvih  ozbiljnih rezultata u borbi protiv korupcije, nemamo nijedne ozbiljne presude za korupciju, nemamo nijedne presude kojom se konfiskuje imovina bilo kome zbog toga što je stekao na bazi korupcije i kriminala. Sada je najveći problem u BiH nefunkcionisanje pravosudnog sistema, nepostojanje vladavine zakona, što je motivisalo i političke elite, inače korpumpirane, da se isključivo bave sopstvenim interesom i koristoljubljem.Sve to skupa dovelo je BiH  u  vrlo tešku   i političku, i ustavnu i ekonomsku krizu.

MONITOR: To Vas je vjerovatno natjeralo da bespoštedno kritikujete vlast iako ste i Vi dio te vlasti?

MEKTIĆ: Ja jesam dio te vlasti. U Savjetu sam ministara BiH, ali sam po proefisiji policajac,koji je cio životni vijek proveo radeći u policijskim strukturama, i ovo mi je prva politička funkcija. Prihvatio sam se tog posla s namjerom da stvaram ambijent u kome će se poštovati pravna država i vladavina zakona. Ne poistovjećujem se sa političkim elitama i strukturama zato što su zbog svoje korumpiranosti i kriminala   dovele  BiH u ovakvu situaciju. Čitav svoj mandat potrošio sam na borbu protiv toga, ali dolazeći na ovu poziciju nisam bio svjestan tolike neefikasnosti i tolike nefunkcionalnosti pravosudnog sistema. Kada bi se promijenilo stanje u pravosudnom sistemu, otpočeli  bismo efikasnu  borbu protiv kriminala i korupcije, dobar dio političkih elita odgovarao bi za ovo stanje, za nezakonito bogaćenje, za sav ovaj kriminal i mogla bi se uspostaviti vladavina zakona. U pravosuđe se uvuklo dosta ljudi sumnjivog morala, koji su podložni i političkim uticajima, koji traže zaštitu u političkim elitama i koji su skloni korupciji i kriminalu. Zbog toga u nefunkcionalnosti pravosudnog sistema vidim glavni problem  krize u BiH. Pokušavao sam da promijenim taj ambijent i javno govorio o svim tim problemima.

MONITOR:Prošlog mjeseca uoči protesta u Sarajevu, u kojem ste i Vi učestvovali, prekoTwitter naloga oglasili ste se ovako: “Dragi narode, krajnje je vrijeme da SILOM rušimo ovu bagru sa vlasti. Ako imalo dobroga mislimo sebi i našoj djeci to je JEDINO RJEŠENJE”!

MEKTIĆ:Više puta sam se na takav način oglašavao. Bilo je dosta pozitivnih komentara na društvenim mrežama. Naravno, političke elite manipulišu nacionalističkom  huškačkom retorikom, strahom i pričom o ugroženosti jednih ili drugih ili trećih naroda. Ratno-huškačkom retorikom proizvode strah i dijele narod po nacionalnoj osnovi  i tako razbijaju opštu mobilizaciju naroda. A suština je u tome da sebe zaštite od svake vrste odgovornosti, prije svega krivične, i od konfiskacije njihove imovine. Zato sam i govorio narodu dajte da se borimo protiv toga. Mi ovdje hoćemo bolji život, hoćemo bolje plate, hoćemo sve bolje.

MONITOR: Jedan od povoda za taj protest bilo je ubistvo Davida Dragičevića…

MEKTIĆ: Rekao sam da se ovdje javlja lična, pojedinačna nesigurnost građana i njihove imovine. Za to je primijer ne samo David Dragičević, kojim je sve ovo eskaliralo. Imate niz takvih politički  motivisanih ubistava za koja postoji visok stepen indicija da iza toga stoje politički interesi, a slučaj banjalučkog studenta Dragičevića je vrh ledenog brijega. I tu se vidjelo, nakon pronalska njegovog tijela  da je MUP Republike Srpske sjutradan na konferenciji na medije pokušao da izrežira samoubistvo da bi samo nakon nekoliko dana, zbog pritisaka i protesta, morao da odustane od takve konstrukcije i da prizna da se radi o ubistvu. Pokušali su kriminalizovati žrtvu i zataškati slučaj. I pored svih pritisaka i protesta, policija i tužilaštvo nisu željeli da taj slučaj dovedu do kraja, ali su ipak  morali da to kvalifikuju kao ubistvo. Postoji visok stepen motivisanosti da postoje politički motivi za to ubistvo kao i za još određen broj  ubistava i prije i poslije toga i da politika upravlja tim slučajem. Zbog stanja u pravosuđu ne  može se ni očekivati da se taj slučaj rasvijetli.

MONITOR:  Komentarišući  izjavu Bakira Izetbegovića da je njegov otac Alija Izetbegović predsjednikuTurske  Erdoganu ”ostavio BiH u amanet” poručili ste mu: “Što je tvoj babo ostavioTurskoj u amanet ogradi, mi ne damo ni pedalj”!

MEKTIĆ: Ovdje žive Srbi, Hrvati, Bošnjaci i ostali narodi. I BiH se  može ostaviti u amanet samo tim narodima i građanima koje žive ovdje.

MONITOR: Vi ste otkrili aferu o miješanju djelova hrvatskih tajnih službi  u unutrađšnje poslove BiH, i vrbovanje ljudi iz raznih struktura kako bi se diskreditovala BIH kao leglo ekstemizma? 

MEKTIĆ:  Nažalost, BiH u velikoj mjeri zavisi od odnosa u kompletnom regionu. Prvenstveno mislim na Hrvatsku i Srbiju. Neiskreni, bilo kakvi politički potezi, koji dođu sa bilo koje te strane, značajno se odražavaju na stanje u BiH. Zato mislim, a tako sam se čitavo vrijeme ponašao u ovom bezbjednosnom sektoru, da moramo funkcionisati i sarađivati, prije svega na principu međusobnog uvažavanja i povjerenja. Bilo je pokušaja, a ja sam i odgovarao na neke prozivke Kolinde Grabar Kitarović, koja je davala neodmjerene izjave o problemu radikalizma i terorizma u BiH. Nikad nisam bježao od problema radikalizma i nasilng ekstremizma, a i terorizma. Naprotiv o tome sam javno govorio prezentujući činjenice i smatrajući, ako bi taj problem pokušavali gurati pod tepih, da bi on u jednom momentu eskalirao sa mnogo gorim posljedicama. Zato smo stalno pozivali i naše susjede i zemlje u regionu da funkcionišemo na bazi međusobnog povjerenja, da razmjenjujemo bezbjednosne informacije, da pomažemo jedni drugima… Ali ovdje se ispostavilo da je hrvatska tajna  policija ili obavještajna služba izvršila operativni prodor na BiH i vrbovala ljude iz raznih  miljea, pa i ekstremiste, da joj daju određene informacije, i čak planirala da se izvede akcija transporta oružja kako bi se vjerovatno potkovale izjave predsjednice Hrvatske o problemu ekstremizma. Reagovali smo kada smo  vidjeli da je to prevršilo svaku mjeru i predložili da o svakom bezbjednosnom problemu, naročito iz sfere ekstremizma i terorizima,  zajedno razgovaramo. Kad sjednemo za sto ispada da je sve dobro, a onda se ispostavi da vrbuju naše građane. Rekli smo daj o svemu da transparentno razgovaramo, a ne tajno o problemima ni jedne,  ni druge, ni treće države.


Narodu treba pravda

MONITOR: Jedna od Vaših ranijih izjava glasi: „Narodu treba pravda, narodu treba sigurnost. Bez toga nema ni ekonomskog ni drugog razvoja“.

MEKTIĆ: Pravna država, pravna sigurnost i pravda su temelj svakog drugog razvoja u okviru BiH. Sve ostalo je nadgradnja i u političkom i u ekonomskom smislu. Ne možete imati kvalitetan ekonomski razvoj ako nemate  pravnu sigurnost i vladavinu zakona. Zato sam govorio – narodu treba pravna država, narodu treba pravna sigurnost. Pravna sigurnost predodređuje ekonomski razvoj.  Strana ulaganja u BiH drastično padaju. Kako da očekujete strana ulaganja u zemlju koja nema dobru pravnu sigurnost  i kada se taj kapital ne osjeća sigurnim i zaštićenim.  Posljedica svega toga je da je narod u ovoj državi sve jadniji,  siromašniji i odlazi. Vrlo teško se ovaj problem može rješavati u institucijama. Zato i radim na tome da mobilišemo narod, da  demokratski pritisak izvrši na institucije sistema, na političke strukture i političke elite da bi se stanje promijenilo. Čak sam, što je ovdje izazvalo veliku polemiku, organizivao proteste ispred pravosudnih institucija tražeći od njih pravdu i sigurnost.  Ovdje se osjeća i pojedinačna, lična nesigurnost građana i njihove imovine.  Sve sam više ubijeđen da će narod morati da izvrši  strahovit  pritisak. Ne pozivam na anarhiju i nasilje. Protesti i mirna ulica su način da se izvrši pritisak na ove strukture. I politika puno tome doprinosi, jer su, kako rekoh, političke elite korumpirane, veoma, veoma bogate, otuđile se od naroda i sve rade da bi zaštitile svoj kapital. Pri tome često manipulišu sa narodom tako što se potencira ratno-huškačka retorika.

 

Dodiku ništa ne vjerujem 

MONITOR: Nedavno ste rekli da ništa ne vjerujete Miloradu Dodiku. Zašto mu ništa ne vjerujete?

MEKTIĆ: Zato što u njegovoj političkoj karijeri, koja traje dvadeset i nešto godina,  ni u jednoj stvari nema kontinuiteta i sve potčinjava  dnevnopolitičkom  interesu. On je nekad zagovarao NATO, evropske integracije, hodao po Americi i tamo govorio da je jedino rješenje NATO. Poslije toga u mnogim oblastima društveno-političkog života  sve je to prilagođavao dnevnim intresima. Danas priča jedno, sjutra drugo, i na kraju se ispostavilo da je čitav rezultat te njegove politike enormno bogaćenje njegove porodice.

 

Od Herceg Bosne se nije odustalo

MONITOR: Je li još aktuelno stvaranje Herceg Bosne I šta bi to značilo za BiH ako bi se formirao i taj entitet?

MEKTIĆ: Od te ideje se nije odustalo.Iako je ta ideja i pred Haškim  tribunalom kvalifikovana kao udruženi zločinački poduhvat, ona se sve se više i više pominje u posljednje vrijeme. BiH je kao država definisana Dejtonskim sporazumom i rečeno je da ima dva entiteta i Brčko distrikt. Prije toga bio je Vašingtonski sporazum i uspostavljena je Federacija Bosna i Hercegovina sa kantonima i riješeno je pitanje Bošnjaka i Hrvata u Federaciji BiH. Čak u ustavima pojedinih kantona, u kojima dominiraju Hrvati, Srbi još nisu konstitutivni narod. Ponovno otvaranje Pandorine kutije značilo bi povratak na ratne godine i zato mislim da su sva tri naroda konstitutivna. Vraćati se u reviziju BiH značilo bi  neku  vrstu novog ratnog sukoba.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Crna Gora je na svim poljima u haosu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sve je veći raskorak između diskursa vladajuće elite i realnog stanja, političke elite i stanovništva. Doprinos daju i različite zloupotrebe istorije, nacije, vjere. Doprinosi tome i generalna nezrelost i neodgovornost stanovništva nesposobnog da razdvoji prevare, prijetnje, laži od istine i vlastitog iskustva

 

MONITOR: Svečano je minuo još jedan 13. jul. U kakvom stanju je ove godine dan ustanka i državnosti zatekao Crnu Goru?

KOVAČEVIĆ: Upravo sam se vratila sa obilaska mjesta zločina  učinjenih na teritoriji Crne Gore devedesetih (Herceg Novi – deportacija, Morinj – nečovječno ponašanje prema zarobljenicima, Bukovica – etničko čišćenje, Kaluđerski laz – ubistva izbeglica sa ratnog područja, Murino – stradanje civila u NATO bombardovanju) što Anima organizuje  već šest godina povodom nacionalnih praznika (ranije – Dana nezavisnosti, zadnjih godina – Dana državnosti). Ova mjesta nisu  čak ni obilježena, država ih isključuje iz društvenog pamćenja. Anima zagovara  kažnjivost zločina, odgovornost vlasti, poštovanje žrtava i razvoj kulture sjećanja. Pridružuju nam se NVO i nezavisni pojedinci. Država o zločinima devedesetih ćuti. Povodom 13. jula  ove godine je primjetno obnavljanje i posjećivanje već godinama zapuštenih spomenika antifašistima i pridavanje značaja antifašističkoj borbi. Nemam ništa protiv, naprotiv, ali gdje su bili zadnjih trideset godina sa sjećanjima na  antifašističku borbu? Koji ih politički interes na to navodi danas?

Što se ostalog tiče, čini mi se da je  Crna Gora na svim poljima u haosu. Sve je veći raskorak između diskursa vladajuće elite i realnog stanja, političke elite i stanovništva. Doprinos daju i različite zloupotrebe istorije, nacije, vjere. Doprinosi tome  i generalna nezrelost i neodgovornost stanovništva nesposobnog da razdvoji prevare, prijetnje, laži od istine i vlastitog iskustva. Haosu doprinose nejasnoće u diskursima, pomutnja oko vrijednosti. Doprinos daje  i situacija u svijetu –  geostrateška previranja, nova raspodjela moći i interesa, licemjerne međunarodne politike  i sve veća arogancija i  beskrupuloznost nosilaca važnih društvenih funkcija.

MONITOR: U političkim i drugim obračunima riječ fašizam potežu i vlast i opozicija. Koje pojavne oblike prepoznajete danas ovdje i šire?

KOVAČEVIĆ:  Kod nas pozicija i opozicija   optužuju  drugu stranu  za fašizam i to je, samo po sebi, znak fašizma. Ako uzmemo u obzir definiciju  fašizma Umberta Eka – zlo u 11 tačaka, većina tačaka se prepoznaje u djelovanju političkih partija ovde (kult tradicije i tradicionalizam, iracionalizam, potenciran strah od različitog, socijalna frustracija, opsesija zavjerom, preziranje slabijih, vođa je tumač volje naroda, selektivni populizam, novogovor). A šire, izbjeglička kriza u Evropi  je fašizam učinila  vidljivim i čini mi se da je većina demokrata ostala zatečena masovnošću pojave i upotrebom  institucija država (policija, vojska)  u eliminaciji  nepoželjnih, drugačijih. Vrijednosti antifašizma ostale su u defanzivi.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 19. JULA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

OGNJEN JOVOVIĆ, PREDSJEDNIK UDRUŽENJA BJELOPAVLIĆA “BIJELI PAVLE”: Topovi umjesto čaktara

Objavljeno prije

na

Objavio:

Šta će sve biti ugroženo na Sinjavini ukoliko se ta planina pretvori u vojni poligon-bazu-strelište-skladište

 

MONITOR: Udruženje „Bijeli Pavle“i Udruženje stočara „Bjelopavlićka Sinjavina” obratili su Vladi Crne Gore, opštinama, međunarodnim organizacijama u Crnoj Gori… Je li vam iko odgovorio?

JOVOVIĆ: Naše udruženje je, zajedno sa Udruženjem stočara „Bjelopavlićka Sinjavina“ iz Danilovgrada, Crkvenom opštinom Danilovgrad i Planinarskim društvom „Prekornica“ iz Danilovgrada u martu ove godine uputilo pismo:Vladi Crne Gore,  Ministarstvu odbrane, Ministarstvu poljoprivrede i ruralnog razvoja, Ministarstvu održivog razvoja i turizma, Vojsci Crne Gore, predsjednicima opština Danilovgrad, Кolašin, Šavnik, Mojkovac i Žabljak, međunarodnim organizacijama, medijima, građanima Crne Gore povodom namjera Ministarstva odbrane da formiravojni poligon-bazu-strelište-otpad na Sinjavini. U pismu smo jasno izrazili naše neslaganje sa namjerama i aktivnostima Ministarstva odbrane o militarizaciji prostora Sinjavine i pokušali pojasniti svu pogubnost takvih namjera.Naše pismo je ostalo bez ikakve zvanične reakcije.A kod nas treba 22. i 23.jula da boravi međunarodna komisija koja za cilj ima zaštitu ovog oblika stočarenja počev od planine Atlas, Pirineja, italijanskih i naših planina  i razvijanja svih oblika ruralnog turizma.

Mi smo u navedenom pismu postavili nekoliko pitanja nosiocima planova za militarizaciju Sinjavine. Da li će biti moguće i dalje se baviti katunskom ispašom stoke i da će ispaša ostati ispravna i zdravstveno bezbjedna za stoku?  Da li će vode na Sinjavini, kao i u podnožju Sinjavine ostati pitke i zdravstveno ispravne za ljude i životinje?Da li će bez posljedica ostati vazduh koji udišu stanovnici opština Mojkovac, Кolašin, Šavnik i Žabljak…pa i mnogo šire? Da li će ovo biti referenca više za promovisanje turizma na Žabljaku, Кolašinu, pa i cijelom sjevernom regionu?  Da li će poboljšati poslovno ili turističko pozicioniranje svih opština sjeverne regije?Da li će ove aktivnosti uvećati stočni fond Crne Gore?Da li će ovo dovesti do povećanja zapošljavanja stanovnika ovog regiona i podizanja njihovog standarda? Da li će, u suštini, militarizacija Sinjavine donijeti bilo kome u CG ikakvo dobro?

Ipak, i dalje očekujemo jasne argumente zašto militarizacija Sinjavine, osim onih da Vojsci Crne Gore treba taj poligon i da je to idealan prostor za to. Treba napraviti stvarne naučne analize svih rizika i svih benefita, pa staviti na vagu, pa koji argumenti pretegnu. Ne sumnjam u ishod mjerenja.Možda nas, ipak,  država i iznenadi, pa referendumski organizuje provjeru raspoloženja građana u vezi ovog pitanja.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 19. JULA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

LEJLA KALAMUJIĆ, KNJIŽEVNICA: I kad je prestao, rat je ostao u nama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Osnovni motiv u svim pričama je majka koje nema, koja je umrla kada sam imala dvije godine, pa samim tim ne postoji ni sjećanje na nju. Zbog tih okolnosti majka je uvijek u mom životu bila priča

 

Nagrađivana književnica Lejla Kalamujić bila je gošća međunarodnog književnog festivala Odakle zovem, Podgorica 2019 koji je nedavno održan u organizaciji knjižare Karver.  Lejla Kalamujić rođena je 1980. godine u Sarajevu, gdje i danas živi. Diplomirala na Odsjeku za filozofiju i sociologiju. Autorica je dvije zbirke priča Anatomija osmijeha  i  Zovite me Esteban. Objavljuje prozu, eseje i kritike u časopisima i na web-portalima u BiH i regiji. Knjiga Zovite me Esteban dobila je nagradu Edo Budiša za najbolju zbirku kratkih priča u 2015. godini, a bila je i u užem izboru kao bosanskohercegovački kandidat za Evropsku književnu nagradu 2016. godine.  Napisala je i cjelovečernju društveno-angažovanu dramu Ljudožderka ili kako sam ubila svoju porodicu, koja je postavljena u Bosanskom narodnom pozorištu u Zenici.

Zbirka Lejle Kalamujić Zovite me Esteban autentično je svjedočanstvo o sudbini porodice čije je ispisivanje svojevrsni čin hrabrosti i suočavanja s onim najmračnijim, najtežim u čovjeku. Njeno djelo je svjedočanstvo o odrastanju bez majke, i babama i djedovima koji umiru u zemlji koja se raspada i svijetu koji se drastično mijenja, sve do otkrivanja seksualnosti. Kako navode izdavači njenih djela, Lejla piše o ratu, ali rat za nju nije politička tema. Ona je hroničarka tragova koje rat ostavlja na ljudskim dušama.

MONITOR: Podgoričkoj publici ste ste na festivalu “Odakle zovem, Podgorica 2019” predstavili svoj rad, ali i pročitali neobjavljenu priču koja se bavi djecom rata, djecom koja su začeta silovanjem tokom rata u Bosni i Hercegovini. Na tako vješt način ste obradili jednu od najtežih priča iz regiona, koja je i dalje tabu tema. Šta vas je podstaklo da je napišete?
KALAMUJIĆ: Početkom aprila u Sarajevu je otvorena izložba Breaking Free: Djeca rođena zbog rata inspirisana pričama djece rođene zbog rata i njihovih majki. Na otvorenju je upriličena i panel diskusija sa učesnicama. Ono šta sam tad čula zaista me je duboko potreslo. Hrabrost i snaga tih žena bio mi je osnovni motiv za priču.

MONITOR: Vaše ime se sve više pominje i u Crnoj Gori.  Dobitnica ste nagrada, obilazite cijeli region, knjige su Vam veoma čitane. Objavili ste zbirku priča “Anatomija osmijeha” pa napravili veliku pauzu. Onda je nastala zbirka “Zovite me Esteban”.  Kako je izgledao proces pisanja?
KALAMUJIĆ: Sad kad se osvrnem bio je to jako lijep period. Naravno bilo je i uspona i padova u pisanju, ali nekako se sve dobro završilo i po mene i po knjigu.

MONITOR: Kroz devetnaest priča knjige »Zovite me Esteban« pratimo emocionalni put junakinje. Iako je književno djelo fiksija, djeluje kao da je Vaša autobiografska zbirka I da je spoj ličnog iskustva i društvenih okolnosti koje Vas okružuju?
KALAMUJIĆ: Knjiga prati jedan slijed događaja u mom životu. Ja bih je najradije odredila kao autofikciju. Osnovni motiv u svim pričama je majka koje nema, koja je umrla kada sam imala dvije godine, pa samim tim ne postoji ni sjećanje na nju. Zbog tih okolnosti majka je uvijek u mom životu bila priča. U ovoj knjizi sam se odlučila poigrati na razne načine sa tom velikom pričom koja je oblikovala moj život.

MONITOR: Već u prvoj priči imamo vezu između pisaće mašine i Vaše majke. Ta pisaća mašina je svojevrsna metafora za otkrivanje svih životnih trauma. Koliko je teško bilo pisati iskreno, otvoreno?
KALAMUJIĆ: Moja je majka bila daktilografkinja. Nakon njene smrt ostala je pisaća mašina, koju sam ponekad mogla koristiti. Onda je došao rat, seljenja, i sve je to palo u drugi plan. A potom je stiglo i neko novo vrijeme u kojem pisaće mašine nisu potrebne. Ja sam pratila kako ta stvar izumire s godinama koje dolaze. čPitanje iz priče: Šta je meni pisaća mašina, zapravo je pitanje ko je bila majka u mom životu.

MONITOR: U zbirci “Zovite me Esteban”, u svakoj priči, se njoj obraćate. Koliko je za pisanje važno lično iskustvo i šta mislite o doživljaju smrti u našoj kulturi?
KALAMUJIĆ: Ja sam se u zbirci odlučila baviti ličnim iskustvom. Preispitati ga. A moje je iskustvo da su groblja mjesta na koja se ide vrlo često, barem jednom sedmično. Jer za mene je majka uvijek postojala kroz svoju smrt. Možda otud i moja opsesčija tom temom. Mnogo je perspektiva iz kojih bismo mogli sagledati smrtnost. Ona najvažnija, barem meni, je da bez ideje o smrtnosti mi nemamo ni ideju čovjeka, ni njegovog svijeta.

MONITOR: Predstavljate glas tragične generacije na čije je odrastanje uticao rat. Ne skrivate da ste tražili pomoć ljekara, zbog svega što je rat donio… Bili ste dijete u Sarajevu u vrijeme opsade, kasnije izbjeglica.
KALAMUJIĆ: Ipak sam bila više izbjeglica. Na početku rata sam s bakom i dedom otišla u Šid, da bih se vratila u grad tokom jednom primirja 1994. godine. Tako da sam u Sarajevu tokom rata bila oko godinu dana. Mnogo toga se desilo u tih par godina, vjerovatno i previše. Ne samo meni. Svima nama. I kad je prestao oko nas, rat je ostao u nama. Hospitalizacija na psihijatrijskoj klinici dio je te priče. A pisanje o svemu tome, možda bi se moglo podvesti pod „istjerivanje đavola“.

MONITOR: Često gostujete u region, predstavljate priče, dramu… Kako mladi pisac, spisateljica živi od pisanja? Razmišljate li da napustite Bosnu?
KALAMUJIĆ: Mladi autori i autorice na našem prostoru ne mogu živjeti samo od pisanja.  Mislim ni većina starijih. Tako da honorarno radite i neke druge stvari. Meni su mnogo pomogli rezidencijalni boravci u drugim sredinama. Oni podrazumijevaju smještaj i novčanu stipendiju za pisanje. Dakle ja imam te učestale kratke odlaske. Za nešto trajnije još se nisam odlučila.

Miroslav MINIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo