Povežite se sa nama

INTERVJU

DRAGAN MEKTIĆ, MINISTAR BEZBJEDNOSTI BOSNE I HERCEGOVINE: BiH je duboko korumpirano društvo

Objavljeno prije

na

Najveći problem u BiH je nefunkcionisanje pravosudnog sistema i nepostojanje vladavine zakona što je motivisalo korumpirane političke elite da se isključivo bave sopstvenim interesom i koristoljubljem

 

MONITOR: Koji su najveći problemi  sa kojima se danas suočava Bosna i Hercegovina?

MEKTIĆ: Bosna i Hercegovina nije uspjela da uspostavi pravni sistem. Skoro od rata pa naovomo uglavnom je bila u manjim ili ozbiljnim krizama, a sada se nalazi u najozbiljnjoj krizi od završetka rata. BiH je i u ustavnoj, i političkoj, i  pravnoj i u ekonomskoj krizi zbog unutrašnjih slabosti, ali i zbog do kraja neodređene međunarodne zajednice. Zbog toga je  ekonomski sve slabija. Naravno, u svemu tome u značajnoj mjeri doprinose  političke elite koje su već dvadeset i nešto godina na vlasti i kojima je odgovarao nedograđen i neuređen sistem u kome je došlo do ekspanzije korupcije i kriminala, sprege političke vlasti i korupcije I stalnog nastojanja politike da dominira i utiče na pravosudni sistem i u bezbjednosne agencije. Zato su sve više slabili pravna država i vladavina prava i razvijala se korupcija.

BiH je duboko korumpirano društvo. Postoje vrlo jake sprege između političkh elita i kriminala i korupcije. Zbog nefunkcionisanja pravne države i pravosudnog sistema BiH je ekonomski ugrožena i kao rezultat toga je visoki stepen siromaštva, a građani zbog neadekvatnih političkih rješenja za te probleme napuštaju BiH, pogotovo mladi i vrlo obrazovani ljudi. To je ozbiljan problem.  Posebno bih istakao u posljednje vrijeme visok stepen korupcije, koji se uvukao u pravosudne institucije i nosioce pravosudnih funkcija. Praktično nemamo nikakvih  ozbiljnih rezultata u borbi protiv korupcije, nemamo nijedne ozbiljne presude za korupciju, nemamo nijedne presude kojom se konfiskuje imovina bilo kome zbog toga što je stekao na bazi korupcije i kriminala. Sada je najveći problem u BiH nefunkcionisanje pravosudnog sistema, nepostojanje vladavine zakona, što je motivisalo i političke elite, inače korpumpirane, da se isključivo bave sopstvenim interesom i koristoljubljem.Sve to skupa dovelo je BiH  u  vrlo tešku   i političku, i ustavnu i ekonomsku krizu.

MONITOR: To Vas je vjerovatno natjeralo da bespoštedno kritikujete vlast iako ste i Vi dio te vlasti?

MEKTIĆ: Ja jesam dio te vlasti. U Savjetu sam ministara BiH, ali sam po proefisiji policajac,koji je cio životni vijek proveo radeći u policijskim strukturama, i ovo mi je prva politička funkcija. Prihvatio sam se tog posla s namjerom da stvaram ambijent u kome će se poštovati pravna država i vladavina zakona. Ne poistovjećujem se sa političkim elitama i strukturama zato što su zbog svoje korumpiranosti i kriminala   dovele  BiH u ovakvu situaciju. Čitav svoj mandat potrošio sam na borbu protiv toga, ali dolazeći na ovu poziciju nisam bio svjestan tolike neefikasnosti i tolike nefunkcionalnosti pravosudnog sistema. Kada bi se promijenilo stanje u pravosudnom sistemu, otpočeli  bismo efikasnu  borbu protiv kriminala i korupcije, dobar dio političkih elita odgovarao bi za ovo stanje, za nezakonito bogaćenje, za sav ovaj kriminal i mogla bi se uspostaviti vladavina zakona. U pravosuđe se uvuklo dosta ljudi sumnjivog morala, koji su podložni i političkim uticajima, koji traže zaštitu u političkim elitama i koji su skloni korupciji i kriminalu. Zbog toga u nefunkcionalnosti pravosudnog sistema vidim glavni problem  krize u BiH. Pokušavao sam da promijenim taj ambijent i javno govorio o svim tim problemima.

MONITOR:Prošlog mjeseca uoči protesta u Sarajevu, u kojem ste i Vi učestvovali, prekoTwitter naloga oglasili ste se ovako: “Dragi narode, krajnje je vrijeme da SILOM rušimo ovu bagru sa vlasti. Ako imalo dobroga mislimo sebi i našoj djeci to je JEDINO RJEŠENJE”!

MEKTIĆ:Više puta sam se na takav način oglašavao. Bilo je dosta pozitivnih komentara na društvenim mrežama. Naravno, političke elite manipulišu nacionalističkom  huškačkom retorikom, strahom i pričom o ugroženosti jednih ili drugih ili trećih naroda. Ratno-huškačkom retorikom proizvode strah i dijele narod po nacionalnoj osnovi  i tako razbijaju opštu mobilizaciju naroda. A suština je u tome da sebe zaštite od svake vrste odgovornosti, prije svega krivične, i od konfiskacije njihove imovine. Zato sam i govorio narodu dajte da se borimo protiv toga. Mi ovdje hoćemo bolji život, hoćemo bolje plate, hoćemo sve bolje.

MONITOR: Jedan od povoda za taj protest bilo je ubistvo Davida Dragičevića…

MEKTIĆ: Rekao sam da se ovdje javlja lična, pojedinačna nesigurnost građana i njihove imovine. Za to je primijer ne samo David Dragičević, kojim je sve ovo eskaliralo. Imate niz takvih politički  motivisanih ubistava za koja postoji visok stepen indicija da iza toga stoje politički interesi, a slučaj banjalučkog studenta Dragičevića je vrh ledenog brijega. I tu se vidjelo, nakon pronalska njegovog tijela  da je MUP Republike Srpske sjutradan na konferenciji na medije pokušao da izrežira samoubistvo da bi samo nakon nekoliko dana, zbog pritisaka i protesta, morao da odustane od takve konstrukcije i da prizna da se radi o ubistvu. Pokušali su kriminalizovati žrtvu i zataškati slučaj. I pored svih pritisaka i protesta, policija i tužilaštvo nisu željeli da taj slučaj dovedu do kraja, ali su ipak  morali da to kvalifikuju kao ubistvo. Postoji visok stepen motivisanosti da postoje politički motivi za to ubistvo kao i za još određen broj  ubistava i prije i poslije toga i da politika upravlja tim slučajem. Zbog stanja u pravosuđu ne  može se ni očekivati da se taj slučaj rasvijetli.

MONITOR:  Komentarišući  izjavu Bakira Izetbegovića da je njegov otac Alija Izetbegović predsjednikuTurske  Erdoganu ”ostavio BiH u amanet” poručili ste mu: “Što je tvoj babo ostavioTurskoj u amanet ogradi, mi ne damo ni pedalj”!

MEKTIĆ: Ovdje žive Srbi, Hrvati, Bošnjaci i ostali narodi. I BiH se  može ostaviti u amanet samo tim narodima i građanima koje žive ovdje.

MONITOR: Vi ste otkrili aferu o miješanju djelova hrvatskih tajnih službi  u unutrađšnje poslove BiH, i vrbovanje ljudi iz raznih struktura kako bi se diskreditovala BIH kao leglo ekstemizma? 

MEKTIĆ:  Nažalost, BiH u velikoj mjeri zavisi od odnosa u kompletnom regionu. Prvenstveno mislim na Hrvatsku i Srbiju. Neiskreni, bilo kakvi politički potezi, koji dođu sa bilo koje te strane, značajno se odražavaju na stanje u BiH. Zato mislim, a tako sam se čitavo vrijeme ponašao u ovom bezbjednosnom sektoru, da moramo funkcionisati i sarađivati, prije svega na principu međusobnog uvažavanja i povjerenja. Bilo je pokušaja, a ja sam i odgovarao na neke prozivke Kolinde Grabar Kitarović, koja je davala neodmjerene izjave o problemu radikalizma i terorizma u BiH. Nikad nisam bježao od problema radikalizma i nasilng ekstremizma, a i terorizma. Naprotiv o tome sam javno govorio prezentujući činjenice i smatrajući, ako bi taj problem pokušavali gurati pod tepih, da bi on u jednom momentu eskalirao sa mnogo gorim posljedicama. Zato smo stalno pozivali i naše susjede i zemlje u regionu da funkcionišemo na bazi međusobnog povjerenja, da razmjenjujemo bezbjednosne informacije, da pomažemo jedni drugima… Ali ovdje se ispostavilo da je hrvatska tajna  policija ili obavještajna služba izvršila operativni prodor na BiH i vrbovala ljude iz raznih  miljea, pa i ekstremiste, da joj daju određene informacije, i čak planirala da se izvede akcija transporta oružja kako bi se vjerovatno potkovale izjave predsjednice Hrvatske o problemu ekstremizma. Reagovali smo kada smo  vidjeli da je to prevršilo svaku mjeru i predložili da o svakom bezbjednosnom problemu, naročito iz sfere ekstremizma i terorizima,  zajedno razgovaramo. Kad sjednemo za sto ispada da je sve dobro, a onda se ispostavi da vrbuju naše građane. Rekli smo daj o svemu da transparentno razgovaramo, a ne tajno o problemima ni jedne,  ni druge, ni treće države.


Narodu treba pravda

MONITOR: Jedna od Vaših ranijih izjava glasi: „Narodu treba pravda, narodu treba sigurnost. Bez toga nema ni ekonomskog ni drugog razvoja“.

MEKTIĆ: Pravna država, pravna sigurnost i pravda su temelj svakog drugog razvoja u okviru BiH. Sve ostalo je nadgradnja i u političkom i u ekonomskom smislu. Ne možete imati kvalitetan ekonomski razvoj ako nemate  pravnu sigurnost i vladavinu zakona. Zato sam govorio – narodu treba pravna država, narodu treba pravna sigurnost. Pravna sigurnost predodređuje ekonomski razvoj.  Strana ulaganja u BiH drastično padaju. Kako da očekujete strana ulaganja u zemlju koja nema dobru pravnu sigurnost  i kada se taj kapital ne osjeća sigurnim i zaštićenim.  Posljedica svega toga je da je narod u ovoj državi sve jadniji,  siromašniji i odlazi. Vrlo teško se ovaj problem može rješavati u institucijama. Zato i radim na tome da mobilišemo narod, da  demokratski pritisak izvrši na institucije sistema, na političke strukture i političke elite da bi se stanje promijenilo. Čak sam, što je ovdje izazvalo veliku polemiku, organizivao proteste ispred pravosudnih institucija tražeći od njih pravdu i sigurnost.  Ovdje se osjeća i pojedinačna, lična nesigurnost građana i njihove imovine.  Sve sam više ubijeđen da će narod morati da izvrši  strahovit  pritisak. Ne pozivam na anarhiju i nasilje. Protesti i mirna ulica su način da se izvrši pritisak na ove strukture. I politika puno tome doprinosi, jer su, kako rekoh, političke elite korumpirane, veoma, veoma bogate, otuđile se od naroda i sve rade da bi zaštitile svoj kapital. Pri tome često manipulišu sa narodom tako što se potencira ratno-huškačka retorika.

 

Dodiku ništa ne vjerujem 

MONITOR: Nedavno ste rekli da ništa ne vjerujete Miloradu Dodiku. Zašto mu ništa ne vjerujete?

MEKTIĆ: Zato što u njegovoj političkoj karijeri, koja traje dvadeset i nešto godina,  ni u jednoj stvari nema kontinuiteta i sve potčinjava  dnevnopolitičkom  interesu. On je nekad zagovarao NATO, evropske integracije, hodao po Americi i tamo govorio da je jedino rješenje NATO. Poslije toga u mnogim oblastima društveno-političkog života  sve je to prilagođavao dnevnim intresima. Danas priča jedno, sjutra drugo, i na kraju se ispostavilo da je čitav rezultat te njegove politike enormno bogaćenje njegove porodice.

 

Od Herceg Bosne se nije odustalo

MONITOR: Je li još aktuelno stvaranje Herceg Bosne I šta bi to značilo za BiH ako bi se formirao i taj entitet?

MEKTIĆ: Od te ideje se nije odustalo.Iako je ta ideja i pred Haškim  tribunalom kvalifikovana kao udruženi zločinački poduhvat, ona se sve se više i više pominje u posljednje vrijeme. BiH je kao država definisana Dejtonskim sporazumom i rečeno je da ima dva entiteta i Brčko distrikt. Prije toga bio je Vašingtonski sporazum i uspostavljena je Federacija Bosna i Hercegovina sa kantonima i riješeno je pitanje Bošnjaka i Hrvata u Federaciji BiH. Čak u ustavima pojedinih kantona, u kojima dominiraju Hrvati, Srbi još nisu konstitutivni narod. Ponovno otvaranje Pandorine kutije značilo bi povratak na ratne godine i zato mislim da su sva tri naroda konstitutivna. Vraćati se u reviziju BiH značilo bi  neku  vrstu novog ratnog sukoba.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

STEFAN ĐUKIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA: Čekanje pravde

Objavljeno prije

na

Objavio:

DPS se konsolidovao, ponovo preuzima kontrolu nad resursima  države. Istovremeno, mislim da je konačno jasno da oni nikad više neće imati snagu kao prije avgusta 2020. DPS neće doživjeti sudbinu SPS-a nakon 5. oktobra ali neće nikad više biti crnogorski autokrata preko Mila Đukanovića. Cijena je vjerovatno to što nećemo doživjeti pravdu, što će u najboljem slučaju funkcioneri te partije odgovarati za samo mali broj afera putem kojih su se bogatili na račun građana

 

MONITOR:  Ove sedmice premijer Dritan Abazović u posjeti je Beogradu. Posjeta se predstavlja kao pokušaj normalizacije odnosa između dvije zemlje. Da li se normalizacija postiže posjetama ili adekvatnim politikama?

ĐUKIĆ: Opravdano je sumnjati u mnoge stvari kada se radi o premijeru Abazoviću ali ne i u to da želi najbolje odnose sa svim državama regiona. Nakon decenija vlasti koja je nedostatak spoljne suverenosti kompenzovala svađanjem sa ,,komšijama” dobro je da na vlasti imamo nekoga ko želi bolje odnose. Normalizacija se naravno ne postiže posjetama i fotografisanjem, ali su međusobni kontakti na vrhu neophodni da bi došlo do donošenja zakona i uredbi koje mogu da olakšaju život običnim građanima – jedinstveni granični prelazi (kao što imamo sa Albanijom i BiH), zajednički poslovni projekti, međusobna ulaganja, otvoren platni promet, to su samo neka od potencijalnih rješenja koja bi građanima značajno pojednostavila mnoge stvari u poslovanju, komunikaciji sa rodbinom i prijateljima i slično. Nadamo se da oni u Vladi koji se, iz njima poznatih razloga, protive normalizaciji odnosa neće biti u prilici da dobra rješenja opstruiraju.

MONITOR: Kao jedna od tema pominje se i potpisivanje Temeljnog ugovora sa SPC-om. Mislite li da je način na koji se do sada govori i rješava taj problem adekvatan?

ĐUKIĆ: Dobar potez Vlade je objavljivanje radne verzije Temeljnog ugovora sa SPC-om. Koliko se može vidjeti njegove odredbe su veoma slične, pa čak i identične kao one u ugovoru sa Islamskom zajednicom i Konkordatom sa Vatikanom. Nesumnjivo je da ovo pitanje treba rješavati, predugo se o njemu priča i previše zaokuplja pažnju javnosti. Naravno da određene strukture, bilo iz istinskih nacionalističkih poriva, bilo iz svijesti da na nacionalizmu mogu profitirati, žele da održe ovo pitanje još mnogo godina u žiži javnosti. Zato se i odmah krenulo sa pričom o ,,izdaji” i o apstraktnim i nikad definisanim interesima ,,građanske Crne Gore”. Neophodno je da iz javnog diskursa ,,istjeramo” tu zapaljivu retoriku forsirane mržnje, vidjeti da li postoje suštinski problemi u pogledu slobode vjeroispovijesti i načela sekularizma i ovo pitanje završiti što prije.

MONTIOR: Koliko se aktuelne vlasti bave suštinskim pitanjima kvaliteta života građana, a koliko temama koje samo pojačavaju polarizaciju u društvu?

ĐUKIĆ: Mislim da ova vlast pokušava dvojako da djeluje. Neki potezi su nesumnjivo povučeni kako bi se spriječio udar na standard građana (kao što je smanjivanje akciza i ograničavanje marže) ali su to za sad prinudne i kratkoročne mjere. Iako je rano za neke dalekosežne poteze, trenutno ih ne vidimo ni u naznakama. Što se tema koje polarizuju tiče, očita je namjera Pokreta URA da neke od njih što prije riješi i stavi ad acta. To je korisno za društvo ali i njih kao partiju, jer nestankom ovih tema smanjuju manevarski prostor partijama starog režima na čije biračko tijelo plediraju.

MONITOR: Premijer Dritan Abazović saopštio je nedavno da je ova Vlada za vrijeme otkako je formirana napravila rezultate za koji su neophodne godine. Slažete li se sa tim stavom?

ĐUKIĆ: Nemoguće je složiti se sa izjavama iz domena samoreklame. Mogli bismo je preformulisati – drugim vladama su bile potrebne godine da plasiraju ovoliko PR sadržaja vezanog za sopstveni rad. U tome zaista prednjači ova garnitura – o neprestanom samoreklamerstvu.

MONITOR: Mjesece smo potrošili na debate o inicijativi Otvoreni Balkan. Kako Vi vidite tu inicijativu, i način na koji se u Crnoj Gori o tome razgovara?

ĐUKIĆ: Dobro je što, nakon perioda u kom se o OB govorilo besmislenim terminima, ta debata prešla u razumne okvire gdje stvarno raspravljamo da li su postojeći ugovori (i oni budući) u našem interesu. Televizije koje su organizovale kvalitetne rasprave na tu temu su odigrale dobru ulogu, mada je to tek početak. Sada je na onima koji podržavaju inicijativu da nam razložno predstave benefite ulaska u OB , jer naravno da svi želimo manja zadržavanja na granicama, otvoreni platni promet sa regionom, poslovne olakšice. Neophodno je zato da znamo kako bi to funkcionisalo i da li postoje negativni aspekti.

MONITOR:  Neke suštinske promjene, prvenstveno u pravosuđu, još čekaju. Šta to govori?

ĐUKIĆ: Govori da je teško, maltene nemoguće dogovarati se sa DPS-om oko tako važne stvari i da je bila iluzija pri formiranju ove Vlade da će to ići lako. Kroz zapošljavanja i imenovanja vidimo da najjača partija u CG ne namjerava da se oslobodi balasta korumpiranih kadrova te je još teže očekivati da dignu ruku za tužioce i sudije koji bi trebalo prvenstveno da češljaju poslove njihovih poslanika i članova glavnog odbora. Istovremeno, imali smo sistem kojim je rukovodila Vesna Medenica, iz kog su istjerani mnogi kvalitetni kadrovi, ljudi koji su pronašli karijere van državnog tužilaštva i sudstva i koji sad ne žele da se tamo  vrate. Zato je teško probrati među već tankim kadrom nekoga u koga imate povjerenja, jer je danas nezavisno sudstvo grana vlasti za kojom građani Crne Gore najviše čeznu, i još dogovoriti ta imenovanja sa DPS-om, koji računa na sebi lojalne.

MONITOR:  Dvije velike afere, Telekom i Carine, pale su pred sudovima, a odgovornost za to niko nije preuzeo.  Koliko je od  avgusta i pada DPS-a urađeno na suštinskim reformama koje se tiču vladavine prava?

ĐUKIĆ: Urađeno je zaista nedovoljno. Izgubili smo mjesece u prepucavanju nove većine, u zakonodavnim rješenjima koja nisu bila dobra, pa onda u neglasanju za predložena imenovanja. Pokazalo se da partije tadašnje većine nisu ni vjerovale u pobjedu, a kada su im je građani donijeli, da nisu baš znali šta će sa njom, sem da sebi dodijele funkcije.

MONITOR: I dalje je aktuelno partijsko zapošljavanje i popunjavanje dubina.

ĐUKIĆ: Očigledno je da će nam biti potrebno  još mnogo vremena da promijenimo modus po kom su partije ustrojene. Iako smo bjesomučno partijsko zapošljavanje vidjeli kao poseban kancer izrastao iz DPS-a, ali i iz SDP-a (pa SD-a), BS-a uvjerili smo se da partije nove većine od 30. 08. 2020. nisu imale bolju viziju do zamjene ovih kadrova sopstvenim. Oni su poručili građanima ,,sada je malo na nas red” pritom postavljajući kadrove čija je ključna kvalifikacija bila partijski staž, a ne znanje. Ovim su usporili demokratiju i pluralizam u Crnoj Gori ali učinili i sebi medveđu uslugu jer su propustili priliku da privuku sebi kvalitetne ljude koji su do tad bili van partija. Istovremeno, mislim da nikoga ne čudi što ova posljednja vladajuća garnitura kandiduje u javna preduzeća očeve, partnerke, i prije svega kadrove pod sumnjom da su vršili koruptivne radnje te kadrove koji su konstantno imali negativan poslovni rezultat.

MONITOR: Kako vidite poziciju DPS-a danas, dvije godine nakon gubitka izbora?

ĐUKIĆ: DPS se konsolidovao, ponovo preuzima kontrolu nad resursima ove države i u poziciji je da uputi svojim biračima poruku – ,,mi se opet pitamo”, mi zapošljavamo, radi naš ,,teren”. Istovremeno, mislim da je konačno jasno da oni nikad više neće imati snagu kao prije avgusta 2020, da nikad više neće biti dominatna partija te da, ako ne odustanu od retorike podjela i mržnje, ne mogu privući sebi nove birače. DPS neće doživjeti sudbinu SPS-a nakon 5. oktobra ali neće nikad više biti crnogorski autokrata preko Mila Đukanovića. Cijena za to je vjerovatno što nećemo doživjeti pravdu, što će u najboljem slučaju funkcioneri te partije odgovarati za samo mali broj afera putem kojih su se bogatili na račun građana ove zemlje. Iz zaborava blijede Koverta, Snimak, Telekom, Zavala, Možura, Primorka, KAP itd.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VELIMIR VISKOVIĆ, KNJIŽEVNI KRITIČAR I ENCIKLOPEDISTA IZ ZAGREBA: Dolazi teška evropska zima 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bojim se da idemo prema bipolarnom svijetu u kojemu su na jednoj strani Kina i Rusija, na drugoj Amerika i NATO. Zapad je možda nadmoćniji kad su posrijedi avioni, tenkovi, brodovi, ali druga strana je razvila hipersonične projektile kojima Zapad ne može u ovom trenutku parirati. Da nema u rukama taj argument, siguran sam kako se Putin ne bi upustio u ovako neprikriven, otvoren sukob

 

MONITOR: Objavljena je Vaša autobiografija „O drugima, o sebi“. Zašto je važno da se osvrnemo na svoj „lik i djelo“?

VISKOVIĆ: Autobiografski diskurs u ovom trenutku dominantan je trend u svjetskoj književnosti; podsjetio bih samo na planetarni uspjeh norveškog pisca Karla Ove Knausgarda i njegovih šest autobiografskih romana objedinjenih pod naslovom „Moja borba“. Skoro cijelo „žensko pismo“ temelji se na ispovijedanju autobiografskoga iskustva.

Pa i klasici novoštokavskog jezika Danilo Kiš i Mirko Kovač puno su pisali o autobiografskom dokumentarizmu vlastite proze.

Ma, zapravo su vrlo rijetki oni pisci koji zaobilaze vlastito životno iskustvo i pišu isključivo o izmišljenim svjetovima.

A ja sam se odlučio za naslov „O drugima, o sebi“ zato što sam knjigu pisao kao niz zapisa o poznatim i bliskim ljudima, o tome kako su se oni upletali u moj život, kako sam ja prisutan u njihovima. Mislim da zapravo uopće ne postojimo kao nekakve potpuno inokosne jedinke, nas definiraju prije svega relacije s drugima: kako se mi odražavamo u njihovim životima, oni u našima.

MONITOR: Prema dostupnoj on-line evidenciji Nobelovog komiteta, Krleža je godinama bio kandidat državnih institucija i udruženja u Jugoslaviji, a Andrić „stranaca“. Da li su predlagači možda zasmetali Krležinoj šansi za Nobela i koliko i da li vanknjiževni faktori igraju ulogu pri odlučivanju Nobelovog komiteta?

VISKOVIĆ: Ne bih mistificirao ulogu predlagatelja; svake godine Nobelovu komitetu pristignu na stotine prijedloga za Nobelovu nagradu. Nužan preduvjet  da bi netko postao izgledan kandidat za Nobela jest da je preveden na velike svjetske jezike te na one skandinavske. I Krleža i Andrić ispunjavali su početkom 60-ih te preduvjete. Neki tvrde da Krleža nije prošao jer je bio ljevičar. Glupost, jer i Andrić je bio u Partiji, nije bio nikakav disident, a  akademici koji odlučuju o nagradi nisu se ni onda ni danas klonili izbora ljevičara, pa čak i deklariranih komunista. Mislim da je prevladalo to što je Andrić balkanskiji pisac, ali pisac koji je partikularno lokalno iskustvo svojim pripovjedačkim talentom izdigao na univerzalnu razinu. Uostalom, njegovim izborom akademici nisu pogriješili, iako ne bi pogriješili ni da su izabrali i Krležu.

MONITOR: Poznati ste i kao oštar i inventivan polemičar. Kakvo je Vaše iskustvo: doprinosi li javna polemika međusobnom razjašnjenju i razumijevanju između polemičara i „prosvećivanju“ javnosti u vezi sa meritumom polemike?

VISKOVIĆ: Za  razliku od Mandića i Matvejevića koji su polemičari po vokaciji; baš su svjesno njegovali taj žanr, ja sam bio „polemičar iz nužde“, polemizirao sam onda kad sam bio napadnut ili sam nekoga želio zaštititi. Naposljetku, ispada da sam napisao možda i više polemičkih tekstova od spomenute dvojice. Prije 15-tak godina poveo sam polemiku za  spas „Hrvatske književne enciklopedije“,protiv Jergovića i Bogišića; u tu se poemiku uključilo valjda pedesetak pisaca iz cijele bivše Jugoslavije. Iz te polemike je proistekla i moja knjiga Rat za Enciklopediju. Trebalo bi napisati i nastavak o polemici nakon pojave Enciklopedije. Problem mi je samo što bih pritom, da bi se mogla razumijeti narav spora, morao ekstenzivno citirati i tekstove svojih  protivnika,  a tu se pojavljuje problem autorskih prava. U svakom slučaju ispada da sam napisao preko stotinu polemičkih tekstova, sve ne htijući, suzdržavajući se.

MONITOR: Došlo je do velikog sukoba Zapada i Rusije, nakon njene vojne agresije na Ukrajinu. Kako Vama izgleda odgovor Brisela, ali i Londona i Vašingtona na rat u Ukrajini?

VISKOVIĆ: Putin jest napadom na Ukrajinu počinio flagrantnu povredu međunarodnog prava. To, gledajući pravno, a čak i moralno. Gledajući, pak, pragmatično, on je počinio isto ono što je Amerika godinama činila u  Vijetnamu, Iraku, Avganistanu, Libiji, Siriji, gdje je ili izravno intervenirala ili poticala pobunjeničke snage da promijene legitimnu vlast. To je sve Amerika počinila pretendirajući na položaj globalne velesile, zadnjih tridesetak godina jedine imperijalne sile.

Sad se suočavamo sa situacijom da Putinova Rusija čini to na što je dosad pravo polagala isključivo Amerika. Traži da je se prizna kao globalnu vojnu i političku silu. Zapad to energično odbija te se rat u Ukrajini pretvara u tzv. proksi rat, gdje zapravo Rusija ratuje protiv ujedinjenog Zapada.

Mislim da je unekoliko ova situacija usporedljiva s Kubanskom krizom s početka šezdesetih. Amerika tada nije dopustila instaliranje ruskih projektila na Kubi, u svojoj neposrednoj blizini. Rusija sada ne dopušta prodor NATO-a u svoju neposrednu blizinu.

U svemu tome užasno mi je žao ukrajinskog naroda koji je izložen strašnim patnjama. Ali osim Putina kao nesumnjivog krivca, ja krivca vidim i u SAD-u i Velikoj Britaniji koje su minirale Sporazume iz Minska. Ukrajina se ipak mora suočiti s činjenicom da u njoj živi 17 posto Rusa, još i tridesetak posto  rusofonog stanovništva; ne može se ta stvarnost mijenjati spaljivanjem, ubijanjem i izgonom protivnika radikalno čistog ukrajinskog identiteta, koji se očituje prije svega u svojoj protivruskosti. Bio je nužan kompromis, a nije bilo volje za njega.

Ukrajinsko je vodstvo, nažalost, dobilo pomoć i poticaj samo za rat, a prije toga godinama nije imalo konkretnu pomoć u investicijama koje bi unaprijedile ukrajinsku privredu i izvukle je iz siromaštva. Pa Ukrajina godinama ekonomski stravično zaostaje: ruski je dohodak per capita 270 posto veći od ukrajinskog, bjeloruski duplo, a u doba raspada SSSR-a bili su približni. Zašto Zapad nije pomagao Ukrajini, recimo, osnivanjem pogona Tesle i sličnih propulzivnih firmi, nego ih je poticao da postanu njegov proturuski bastion?

MONITOR: Francuski predsjednički i parlamentarni izbori su pokazali, pored već ranije izraženog uspona Marin Le Pen, i još brži napredak lijeve koalicije koju predvodi Žan-Lik Melanšon. Da li bi rezultati najnovijih izbora u Francuskoj, ali i uspon zeleno-lijevih partija i koalicija u više zemalja EU i Evrope, mogli biti znak reagovanja na niz kriza od kojih se neke produbljuju?

VISKOVIĆ: Ishod francuskih parlamentarnih izbora potencijalno ugrožava evropsku proturusku jedinstvenost. Koliko god se razlikovali desničarski nacionalisti Mari Le Pen od Melanšonovih ljevičara, i jedni i drugi su antinatovski orijentirani.

Evropa će imati tešku zimu jer sad je već posve očito da je Rusija bila dobro ekonomski pripremljena za ratni sukob, puno bolje nego Evropa. Sankcije, bar zasad, neusporedivo jače pogađaju Evropu nego Rusiju. Evropski problem ove zime neće biti samo nedostatak plina za grijanje, već prije svega izuzetno poskupljenje ulaznih komponernti u industriji, posebno kemijskoj. Osim silnog poskupljenja cijena plina pa i nafte, tu je drastično poskupljenje cijena nikla i drugih metala, posebno onih koji su nužni za automobilsku industriju. Da ne spominjem daljnje poskupljenje poljoprivrednih proizvoda s kojim se svakodnevno suočavamo kad odemo u dućan.

Govorilo se dosta o tome kako će onemogućavanje izvoza sofisticirane kompjutorske tehnologije onemogućiti rusku vojnu  proizvodnju, zaustaviti proizvodne trake. Sumnjam – jer skoro sve što je Rusija uvozila može supstituirati Kina, a ako ona ne može, uvijek postoji mogućnost uvoza preko trećih zemalja. Predviđan je na Zapadu strmoglav pad rublje, pad zaposlenosti, pad BDP-a 8–15 posto. Ne znam, stvarnost to demantira.

Makron je proteklih mjeseci dosta govorio o tome kako Putina treba poraziti, ali ne i poniziti. OK, lijepo to zvuči, ali što ako Putin odnese pobjedu u ukrajinskom ratu, a Evropa poklekne u svojem jedinstvu pod teretom sankcija i nemira antinatovskih snaga?

Kako se stvari razvijaju, bojim se da će ukrajinski narod biti velika žrtva anglosaksonskih nastojanja da se destabilizira  Rusija i da joj se pokaže kako je tek trećerazredna ekonomska, pa i vojna sila, dostojna da bude tek opskrbljivač Zapada jeftinim sirovinama.

Bojim se da idemo prema bipolarnom svijetu u kojemu su na jednoj strani Kina i Rusija, na drugoj Amerika i NATO. Pri tome valja voditi računa da je Zapad možda nadmoćniji kad su posrijedi avioni, tenkovi, brodovi, ali druga strana je razvila hipersonične projektile kojima Zapad ne može u ovom trenutku parirati. Da nema u rukama taj argument, siguran sam kako se Putin ne bi upustio u ovako neprikriven, otvoren sukob.

 

Napadi na Krležu devedestih učinili su ga živim piscem

MONITOR: Kao saradnik Miroslava Krleže i urednik enciklopedijskih izdanja – samim tim i „posjednik“ velike dokumentarne građe, kako vidite ulogu „fenomena Krleža“ u istorijskoj kodifikaciji hrvatske kulturne, ali i državne, politike?

VISKOVIĆ: Došavši u Leksikografski zavod 1976, nekoliko sam godina izravno surađivao s Krležom jer mi je on bio šef u „Enciklopediji Jugoslavije“. Bio je već u visokim godinama, prešao je osamdesetu, nije više bio operativni urednik, više neka vrsta supervizora.

Bio je živi spomenik, mnoge je mlađe književnike to smetalo, njega je to dosta boljelo. Ni tzv. krugovaši, ni tzv. razlogovci nisu se previše osvrtali na njegov golemi opus, nisu ga ni napadali (to bi teško prošlo u nadziranim medijima), ali nisu ni govorili o njemu. To ga je vodilo prema svojevrsnoj osvetoljubivosti i osornosti. Antun Šoljan i Slobodan Novak svjedoče kako je odbio njihov poziv da im se pridruži u inicijativi da pokrenu časopis „Književnik“ početkom šezdesetih. Govorili su mu o njihovoj grupi mladih književnika i njihovu zalaganju za umjetničke slobode. Osjetivši da oni žele imati Krležu samo kao „politički kišobran“, a ne kao važnog suradnika, rekao im jer uvrijeđeno i  nabusito: „Znate, postoji vaša krugovaška grupa pisaca, ali postoji u hrvatskoj književnosti i jedna duga grupa koja se zove Miroslav Krleža“!

Od devedesetih i promjene režima Krleža više nije zaštićeni pisac, dapače, češće ga napadaju nego brane, ali po mojem mišljenju to je intelektualno produktivnija situacija, koja ga je učinila živim piscem, a ne samo muzealnim eksponatom. On je danas prisutan ponajprije u našem kazališnom životu. Svake godine pojavi se nekoliko intrigantnih novih postava njegovih drama (sustavno se njime bavi prije svega Ivica Buljan).

 

Zapad smatra da je Hrvatska namirena i da zahtjevi Hrvata u BiH nisu vrijedni pažnje

MONITOR: Nedavno su i glavne institucije EU odlučile da Ukrajina i Moldavija dobiju status kandidata. Hrvatski predsjednik Zoran Milanović je poslije svoje neuspješne agitacije za status kandidata i za BiH, ponašanje hrvatskih predstavnika nazvao „izdajom“. Kako Vi razumijete Milanovićeve prilično „nametljive“ izjave i solo akcije?

VISKOVIĆ: Hrvatski narod u BiH jest objektivno u teškom položaju. Činjenica da svi imaju dvojno državljanstvo te da im je otvoreno radno tržište EU, utjecala je da se rapidno smanjuje postotak radno produktivnog hrvatskog korpusa u samoj BiH. Budući da je Dejtonskim sporazumima hrvatski korpus ostao bez vlastitog teritorijalnog entiteta, doveden je objektivno u inferioran položaj u odnosu prema druga dva naroda. Bošnjaci, osim toga, svojom brojnošću mogu uvijek osigurati svoja dva predstavnika u Predsjedništvu BiH. Milanović svim silama, povremeno i na grub način, pokušava utjecati na popravljanje hrvatskog položaja. S malim ili nikakvim uspjehom jer međunarodna zajednica očito smatra da je hrvatska namirena etnički skoro čistom vlastitom državom te da zahtjevi Hrvata u BiH nisu vrijedni pažnje.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

TIHA K. GUDAC, REDITELJKA: Velik raspon intenzivnih emocija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Žica je posljedica migrantske krize, kao nekog novog trenutka koji se počeo događati u Europi nakon 2010 . Htjela sam se s njom baviti na razini mjere koju je Evropa postavila u pogranično područje kao rješenje te krize

 

Film Tihe K. Gudac Žica nedavno je prikazan na UnderhillFestu, međunarodnom festivalu dokumentarnog filma u Podgorici. Dokumentarac donosi priču o žilet-žici urezanoj na hrvatsko-slovenačkoj granici u kanjonu rijeke Kupe, na samoj zadnjoj liniji šengenske zone.

Tiha K. Gudac diplomirala je produkciju na Akademiji dramske umjetnosti i ekonomiju na Sveučilištu u Zagrebu. Pohađala je niz filmskih radionica (Berlinale Talent Campus, Sarajevo City of Film, Sarajevo Talent Campus), a godinama je radila i u nevladinom sektoru na projektima razvoja dijaloga u konfliktnim regijama. S rediteljskim prvijencem Goli osvojila je Srce Sarajeva za najbolji dokumentarni film te niz drugih međunarodnih nagrada i priznanja. Film Žica je premijerno prikazan na DocFestu u Minhenu, a na ZagrebDoxu je nagrađen priznanjem Međunarodnog udruženja filmskih kritičara FIPRESCI.

MONITOR: Film Žica se bavi veoma kompleksnim pitanjima globalne izbjegličke krize, a data su kroz priču o sudbini mjesta predviđenom za opuštanje lokalnog stanovništva i turista. Film je nastajao više od pet godina. Kako je krenuo proces rada na filmu?

GUDAC: Proces rada na filmu je krenuo s idejom belgijskog producenta koji je u odrasloj dobi, iz njemu slobodne Europe bez granica, došao na vanjske granice kontinenta i začudio se time koliko su one danas i kroz povijest bile čvrste. Tako je nastala ideja o seriji filmova o granicama i ja sam angažirana da napravim hrvatski dio priče. Sve što se na početku znali je da postoji žica na hrvatsko-slovenskoj granici i da trebam zaguliti ispod površine kako bih našla priču i snimila film. Trebalo je pet godina da se pređe taj put.

MONITOR: Koja je bila prvobitna ideja? Niste planirali da se bavite migrantskom krizom? Kako je došlo do preokreta?

GUDAC: Žica je posljedica migrantske krize, kao nekog novog trenutka koji se počeo događati u Europi nakon 2010. Htjela sam se s njom baviti na razini mjere koju je Europa postavila u pogranično područje kao rješenje te krize. Točnije, htjela sam snimati zajednicu ljudi koji kroz povijest žive zajedno s dvije strane prekrasne pogranične rijeke Kupe, a sada ih je na jednoj strani rijeke ogradila i odvojila žilet žica koja bi trebala riješiti velike europske teme. Ipak jedino što je napravila je da je donijela probleme i sukobe u do tada miran kraj.

Na početku priče ljudi tog kraja nisu vjerovali da bi u teško prohodan kanjon rijeke ikada mogli doći emigranti, no trasa je promijenila smijer i oni su zaista počeli prelaziti preko Kupe u sela koje sam snimala. Tada sam odlučila da moram naću način da snimim i svjedočanstva migranata i izbleglica i zato sam priču proširila  i na hrvatsko–bosansku granicu koja predstavlja prva vrata ulaska u Europsku uniju i s koje ilegalni migranti kreću pješice prema Šengenu, to jest rijeci Kupi.

MONITOR: U filmu vidimo ljude različitih profesija – od mještana, ljevičara, turističkih radnika, paravojne ekipe…. Kako ste pridobili njihovo povjerenje?

GUDAC: Često sam odlazila u  mjesta koja sam na kraju snimala  i razgovarala s ljudima, pratila situaciju. To je razlika između filma i reportaže ili vijesti. Film zahtjeva vrijeme u kojem se uspostavlja povjerenje između svih koji u njemu sudjeluju. Mislim da se to međusobno povjerenje stiče spontano, barem je tako u mom slučaju.

MONITOR: Koji su bili najveći izazovi tokom rada na filmu?

GUDAC: Velik izazov je bio dobiti financiranje jer pitanje granica Europe nije bilo neko goruće kada smo počeli predlagati ideju raznim fondovima. Mi smo na terenu lako mogli vidjeti da se Europa mijenja i fortificira, ali daleko od medijske pažnje, a što nije u medijima kao da ne postoji.  Zato je trebalo puno upornosti i strpljenja za pokretanje snimanja. Mislim da je tek pri kraju snimanja ova tema postala aktualna i za main stream interese, jer mediji više ne mogu ignorirati razne turbulencije na granicama i tlu Europe. Moj film je pozornica na kojoj se u malom vide promjene europskog društva nad kojima se trebamo zapitati.

MONITOR: Da li je bilo i nezgodnih situacija, šta Vas je najviše potreslo?

GUDAC: Proces je bio dug, pripremali smo se dugo, a  snimali smo godinu i pol, tako da sam zaista prošla velik raspon intenzivnih emocija i situacija koje nikada ranije ne bih mogla zamisliti. No, anegdote na stranu, najbitniji je film. Nadam se da sam dio intenziteta s terena, emocije koju sam prolazila, uspjela pretočiti u film.

MONITOR: “Žica” je imala svjetsku premijeru u Minhenu. Prikazana na mnogim prestižnim festivalima? Kakve su bile reakcije nakon filma?

GUDAC: Film najčešće pokreće intenzivne rasprava o promjenama koje prolazi europsko društvo zbog nezaustavljivog vala migracija i sve intenzivnije polarizacije društva. Najšeće se razgovor koji pokreće dotiče tema puno većih od naših malih zemalja koje su se ponovo našle u ulozi „vrata Europe“. Film sam oblikovala kroz intimne ljudske situacije i zato mislim da on  ima univerzalnu vrijednost i dimenziju zbog koje je razumljiv i daleko od naših prostora.

Miroslav MINIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo