Hiljadarka, mašala! Aferim, braćo i sestre po peru i uvjerenju. I meni se bliži dvijehiljaditi TV Dnevnik. Ako gdje nađem posla, i doguram do jubilarke…
Zajedno smo počeli, u jesen 90-te, u sumrak, u pogani vakat za dobre insane, i u dobro vrijeme za loše ljude. Vi ste u Podgorici vjerovali u jednu dobru Crnu Goru, ja u Sarajevu u jednu normalnu Bosnu i Hercegovinu. Dovoljno vjere i razloga da budemo na meti onih koji su pravili Crnu Bosnu, Goru Hercegovinu, Mrsku Srpsku, Jadnu Muslimansku i Hudu Hrvatsku.
I, ko bi rekao da ćemo preživjeti?
Ja, u Sarajevu Radovanove granate i snajpere, vi u Titogradu-Podgorici Radovanove rođake…
Priznajem, ja sam autor one dvije zajebancije na račun Crne Gore, one prve, uoči rata, kada je CG sebe proglasila ekološkom državom i kada sam u Dnevniku TV Sarajevo rekao: ,,CG je ekološka država jer je sve smeće, u kamionima JNA, kao rezervu, prebacila u Hercegovinu”. I one druge, kada je nakon prvog vala agresije tih rezervista Bosna opustošena i opljačkana:
„Sljedeće godine idemo na ljetovanje u Crnu Goru, tamo su ionako svi naši TV aparati, frižideri, fotelje, namještaj…”
Da, bio sam ogorčen, povrijeđen i najteže, osjećao sam se prevarenim. Slagali su me Crnogorci! Lagali su me pričom o ČOJSTVU! Ubili su Marka Miljanova! Moram ih ovakvim zafrkancijama podsjetiti šta su zaboravili.
Bože, ima li iko u CG ko se sjeća čojstva? Ima li iko ko misli, osjeća, zna što i mi u Sarajevu?
Čitao sam Monitor prije rata u Bosni. To je bilo in. Znao sam da su novinari Monitora veliki borci protiv nacionalizma… a kada je došao rat i mrak, bio sam ubijedjen da je Monitor pao, da je ubijen i ugašen. Kao Bosna.
Onda mi je Lora Silber donijela nekoliko primjeraka Monitora. Znala je ove naše jezike i znala je da se Monitor piše i čita drugačije. Preživjeli su!
Čitao sam, nešto (uz pomoć Lorinu) prevodio Kristijan Amanpur, pokazivao Arnodu Van Lindenu, prepričavao kolegama u DESKU-u i naravno, objavio dijelove u mom ratnom TV Dnevniku:
„Monitor veli: mi smo protiv rata, mi smo protiv ubijanja Bosne, mi smo ona druga (ili prva, prava?) Crna Gora, mi nijesmo Karadžićeva Crna Gora, mi znamo šta je čojstvo, živ je Marko Miljanov!” Monitor je mala skupina hrabrih, principijelnih i istrajnih ljudi čija će ideja pobijediti (godina 1995., mjesec april). Saznao sam da je Šekiju Radončiću i Monitoru suđeno jer je bio „neobjektivan” u tekstovima o pljačkanju Dubrovnika.
I, ovdje prekidam ovaj zbir zbrkanih sjećanja i emocija, preskačem 15-tak poslijeratnih godina i zaključujem. Ja, monitor, posmatrač, onaj koji prati, opominjač, zaključujem:
Mi smo pobijedili. Bez uskličnika. Mi smo pobijedili. Tačka.
Oni su nam se pridružili u pobjedi.
Oni su na sebe stavili ordenje naših zasluga.
Oni slave našu pobjedu kao njihovu.
Neka.
Mi smo prije 19 godina vjerovali da će CG biti samostalna.
Oni su našu vjeru pretvorili u svoju ideologiju.
Neka.
Ostaje još da ih uvjerimo u našu vjeru da će i Bosna biti država.
P.S. Otkrit ću tajnu: (nedobronamjernim, ideološki, nacionalno opterećenim čitaocima ovog pisma, ovog Monitora i ovog autora):
U Podgorici, Sarajevu, Beogradu, Zagrebu i Prištini, u miru u većini, a u ratu u manjini živjeli su ljudi koji su znali da će rat proći i normalno vrijeme doći i da ćemo se, kad sve prođe, pogledati u oči. Da, ja sam bio tu kad je bilo najteže.
Senad HADŽIFEJZOVIĆ