Povežite se sa nama

danas, sjutra

Zašto volim Monitor

Objavljeno prije

na

Na Crnu Goru već dugo gledam „izdaleka”. Rođen sam u njoj, proveo djetinjstvo ali više od 40 godina živim u Sarajevu. No, kako kaže onaj najbolji češki pisac – „Na sreću, imam u oku suzu koja mi poput leće dalekozora približava njihova lica.”
Meni je Crna Gora uglavnom sjećanje. I što sam stariji slike Nikšića iz ranih šezdesetih sve su mi oštrije. Bijeli se snijeg na Vojniku, glavnom ulicom prolaze Danica mlinarica i Petar Stolica. Prepričavaju se golovi Voja Lazarevića, elegantni Bato Bulatović i kišobran Koke Đukanović. Dva taxija – volge na centralnom trgu, ljetni korzo, kupanje na Manitovcu, turniri u malom fudbalu, ples s loptom Bote Koprivice. Zvuk harmonike kroz otvorene prozore Muzičke škole Dara Čokorilo, šetnja kroz borovu šumu na Trebjesi. Đački izlet učenika Osnovne škole Ratko Žarić na Kapino polje. Moto kros Milete Tadića i otkrivanje kanjona Nevidio.
I tako bih mogao nizati slike iz prošlosti ali nije da ne znam ili da mi je svejedno šta se danas dešava.
Kad je počinjao raspad krajem 80-tih zanimalo me je da li će i u Crnoj Gori biti i drugačijih glasova. Kada je izašao prvi broj Monitora zapamtio sam intervju Mirka Kovača (naslov: Trijumf vođa, katastrofa naroda) i podvukao nešto što mi se činilo bliskim „Naš je ulazak u istoriju neminovan ali mi moramo odlučiti kako tamo ulazimo.”
I koliko sam mogao pratiti (negdje do početka 1992) sa svakim novim brojem prepoznavao sam istomišljenike, ljude koji su u istoriju novinarstva, ali i svoje zemlje, željeli ući misleći svojom glavom. Sada se naravno miješaju mnoge slike i imena ali ja i danas taj Monitor doživljavam i kroz ljude koji nisu bili u redakciji ali su za mene ostali simbol jedne drugačije Crne Gore. Mislim na Slavka Perovića i Jevrema Brkovića.
E sad nisam sve finese pratio svih ovih godina ali pretpostavljam da se većina, u najboljoj crnogorskoj tradiciji, u međuvremenu posvađala.
A sve je ovo bio uvod da odgovorim na naslov teksta: Zašto volim Monitor? Kad je počeo rat u Sarajevu pogubio sam sve veze sa Crnom Gorom. Moj ostanak u gradu pod opsadom bio je nekoliko puta komentarisan na „srpskoj” TV na Palama. Bilo je svakojakih prostakluka ali pamtim da je jedan glasio „Kako će se on više ikad vratiti u rodnu Crnu Goru”. Nije me to previše pogađalo koliko me je interesovalo da li Monitor još uvijek izlazi. Pozitivan odgovor za mene je bio znak da se i mi drugačiji uvijek možemo vratiti doma.

Boro KONTIĆ

Komentari

danas, sjutra

MONITOR OČIMA SLOBODNIH INTELEKTUALACA: Na crti, bio i ostao

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ugledne intelektualce iz Crne Gore i našeg regiona pitali smo: Šta im je značio Monitor u proteklih dvadeset pet godina? (više…)

Komentari

nastavi čitati

danas, sjutra

KAKO MONITOR VIDE ŽRTVE REŽIMA: Uvijek tu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pitali smo ljude koji su zbog svojih stavova, aktivnosti i uvjerenja na razne načine bili žrtve režima – da li su u borbi za istinu mogli računati na Monitor (više…)

Komentari

nastavi čitati

danas, sjutra

NAŠI KOLUMNISTI: Pisati za Monitor

Objavljeno prije

na

Objavio:

Naši kolumnisti našem nedjeljniku daju posebnu dimenziju. Dubinu koja pravi razliku. Pitali smo ih zašto su, vrhunski intelektualci, izabrali da pišu za Monitor. I oni i mi znamo: honorar razlog nije (više…)

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo