Kad se jednog dana netko ozbiljno pozabavi stanjem crnogorskog društva pri kraju dvadesetoga i početkom dvadesetprvoga stoljeća pokazat će se golema uloga tjednika Monitor. Ne samo da je Monitor okupio dobru Crnu Goru pod jedan krov, on je prednjačio u povratku časti crnogorskom narodu nakon sramotne avanture na dubrovačkoj fronti, te u borbi za povratak pune crnogorske neovisnosti. Štoviše, Monitor je poticao europeizaciju Crne Gore, otpor raznim društvenim negativnostima, te razvoj novog, demokratskog, crnogorskog identiteta. Pri tomu nije zaboravio na pluralnost Crne Gore: uvijek je imao mjesta za manjinske zajednice, koje, poput Hrvata u Boki i Primorju, svjedoče o dugom kontinuitetu suživota u ovom dijelu svijeta.
Monitorove ljude – Miška Perovića, Milku Tadić, Esada Kočana i druge – upoznao sam postepeno na raznim mjestima – od Budimpešte i New Havena do trpeze don Branka Sbutege u Dobroti, te konačno i u samoj Podgorici. Postepeno sam shvatio važnost njihova pothvata, koji mi je inače bio nepoznat sve do sredine 1990-ih, kad sam Monitor počeo primati. Tako sam se o suvremenim zbivanjima u Crnoj Gori informirao posredstvom Monitora i shvatio velike mogućnosti Crne Gore za rekonstrukciju pozitivnih odnosa u južnoslavenskom prostoru. Zapravo, bila je to povlastica posve u prilog Crne Gore, jer sa Crnom Gorom i Crnogorcima ima i drugih načina upoznavanja, koji zacijelo mnogo ne obećavaju.
Trebat će mnogo vremena da se uklone svi negativni stereotipi o Crnoj Gori i Crnogorcima. U tomu se ne može uspjeti potiskivanjem Monitora, pritiscima na njegove ljude, obnavljanjem cijele lepeze državnih mjera iz posve drugih vremena i političkih (ne)kultura. Zato neka Monitor neometano radi pospremajući Crnu Goru za bolje dana što sigurno dolaze. Kad sve loše bude zaboravljeno, ostat će njegova blistava baština.

Ivo BANAC

Za Monitor sam, naravno, čuo još odavna, čim se pojavio, u doba kad se stvarala ta prva generacija nezavisnih novinskih glasila, koja su poslije imala tako raznoliku sudbinu. U pokretanje podgoričkog lista novac je uz ostale uložio i legendarni Ćano Koprivica direktor Montexa. Ukratko, državni čovjek, koji je ostao bez države kad je Milošević izveo puč u Beogradu, e Ćano se prebijao od Beča do Tatarstana, vodeći i dalje velike poslove.
Novac u beogradsko Vreme investirao je i Vuk Hamović, i sam dio jugoslavenskog vanjskotrgovinskog kompleksa u kojem nisi znao gdje završava komercijalna, a počinje obavještajna djelatnost.
U Hrvatskoj, direktor INA-Toursa, Marko Roglić, šezdesetih šef Udbe za Dalmaciju, postao je, prema riječima Marinka Božića, otac njegova Slobodnog tjednika. ST je u prvom broju žestoko napao Tuđmana, no već u drugom postao je organ njegove policijske države.
Goran Štrok, biznismen povezan s Ininim direktorima Mišom Brozom (Titovim sinom) i Vanjom Špilkom (sinom Mike Špiljka) pokušao je zatim pokrenuti dnevni list Zapad, koji je uređivao Pero Zlatar, povučen iz Beograda. No, Hrvatska nije ni Srbija ni Crna Gora, gdje je opozicija uživala makar i kompromitirani legalitet, što u Zagrebu, gdje je došlo do nacionalne homogenizacije, nije moglo proći. Vreme i Monitor evoluirali su u istinsku liberalnu opoziciju diktaturi koja je tolerirala određene idejne razlike, jer se osnivala na unitarizmu.
Jugoslavija bez teritorija, ,,bestjelesni” politički unitarizam koji se neko vrijeme oslanjao na administrativnu moć Ante Markovića, pokušao je, dakle, uspostaviti opozicijske medije u doba sveopćeg nacionalističkog ludila. No, politički je to bile bezizgledno i umjesto masovnih medija, nastali su ekskluzivni časopisi, kao glas razuma, koji se nije daleko čuo. Onda je stalo i Vreme, jer se taj list naposlijetku priklonio vizionarskim idejama velikog srpskog umstvenika Vojislava Koštunice. Dakle, živ je još jedino Monitor. Ne treba ga podcjenjivati, jer u Crnoj Gori veličina uvijek probija realni okvir – činjenica da toliko dvometraša ima na tako skučenom ozemlju, zbilja ne može biti čisti slučaj!
Le Moniteur Universel bio je prvi list u doba francuske revolucije, dok je podgorički Monitor posljednji liberalni opozicioni list pokrenut u doba jugoslavenske kontrarevolucije.

Denis KULJIŠ

Na početku bi Monitor. Ponovo bi početak. Ponovo bi Monitor. Početaka našim građanima ne fali. Svaki početak je sukob sa krizom. Kriza traži građansku reakciju. Odgovoran medij građanima mora dati podršku. On je njihov građanski krik.

Kada izvor grune na proljeće, potok se velikom brzinom spušta i napaja života žedne. Njegov tok je u početku brz. Energija raste. Čim se spusti u ravnicu, tok uspori. Ponekad i ponire u zemlju i izbija pročišćen da nastavi svoju misiju. Da stvara život. Da teče.

Ovo može biti priča o jednom nedjeljniku. Nedjeljniku čiji tok traje hiljadu nedjelja. Hiljadu puta je zasjedala redakcija u različitim sastavima sa jednim ciljem: čitaocu-građaninu prenijeti što istinitiju informaciju. Neko je morao svjedočiti i pisati o tome što se zbivalo na našim prostorima. Taj tok je imao i svoja poniranja. Nemoguće je uvijek imati istu energiju. Ona se troši i obnavlja. Ali jedno je konstanta. I poslije hiljadu nedjelja, žedni čitalac-građanin pije informacije sa izvora Monitor.

Raspad Jugoslavije je otvorio dva jedino logična koraka u budućnost, njenoj najmanjoj republici. Nezavisnost i demokratija. Demokratija u smislu težnje mjestu u kojem se spaja sloboda i vladavina prava. Bez simuliranja. Besmislena je priča o redosljedu koraka. Napravili smo prvi korak. Lakši. Na redu je drugi. Nikad ga prije nijesmo uradili, ali moramo. Predugo se spava. Nema opravdanja.

Slobodna misao je uslov za demokratiju. Pravo na riječ takođe. Tamo gdje nema demokratije traži se pravo na krik. Monitor se za njega izborio hiljadu puta. Taj krik pretočen na papir svjedoči o ratovima, Dubrovniku, Sarajevu, Vukovaru, Srebrenici, Miloševiću, bombardovanju, nezavisnosti, ubistvima, korupciji, kriminalu, tranziciji, odgovornosti i ljudskoj neodgovornosti. Taj krik zove na slobodu. Naravno i danas. Slobodan građanin u Crnoj Gori je sjutra slobodan građanin Evrope.

Opasno je ugroženo pravo na krik. Opasno je biti fotograf ili urednik dnevnog glasila. Opasno je biti advokat i ručati u restoranu. Opasno je biti komšija predsjedniku parlamenta. Opasno je biti savjestan policijski inspektor dok odvode ljude pod nož. Opasno je učiti o slobodi i biti profesor na univerzitetu. Opasno je pisati o kriminalu i korupciji. Opasno je otkrivati, svjedočiti i opominjati. Opasno je biti monitor našeg vremena. Opasno je biti čovjek.

Ljubav prema slobodi prevazilazi strah. Ljudi u Monitoru su je uvijek imali. Oni su Monitor. Neke od onih koji su stvarali Monitor mi koji sada stupamo nijesmo dočekali. Otišli su u vječnost kao legende Monitora. Drugi su se umorili. Pritisak, strah i bol ne mogu svi jednako izdržati. Treba razumjeti. One treće je najteže razumjeti. Oni su prešli na drugu stranu. Stranu neslobode. Različiti su motivi transformacije. Nekad je to strah, nekad su to pare, nekad je to gubitak vjere… Koji god motiv da je u pitanju novi izbor nije lak. Nije se lako prešaltati u novu ulogu. To je pre-lom svijesti. Više ništa nije isto. Ljudi koji su ti vjerovali, više ne vjeruju. Da bi ostao u svijesti najlakše osuđuješ bivše saborce. To je odbrambeni mehanizam. Oni znaju ko si bio a ko si sad. Ponekad, svjedoci upiru prstom na gospodareve uručene darove. Darovi liječe bol ali uvećavaju bijes. Na javi se priviđaju talibani.

Postoje oni koji vjeruju, mogu i hoće dalje. Za njih sloboda i pravda nijesu puste riječi. Monitor poput reflektora osvjetljava stadion gdje se igra odvija pod prigušenim svjetlima. Pod svijetlom postaju vidljivi ofsajdi, ko pravi grube faulove, ko igra rukom a ko u igri upotrebljava šipku na rasklapanje. Takvom Monitoru čitaoci vjeruju. Predstavnici Evrope, koji Crnu Goru ne doživljavaju kao duhovnu pustinju, u Monitoru vide pouzdanog partnera u implementaciji evropskih vrijednosti. Dolaze nove generacije. Dođe vrijeme kada mlado regeneriše trulo i staro. Podrška građana konstantno raste. To su znaci da nijesi na krivom putu.

Miodrag RAŠOVIĆ