Povežite se sa nama

MONITORING

EKSKLUZIVNO: PRVI VOJNI RAPORT IZ PODGORICE O ZLOČINU U ŠTRPCIMA: Sve je bilo organizovano

Objavljeno prije

na

Povjerljiva informacija o otmici putnika u Štrpcima, koju je pripadnik vojne bezbjednosti u Podgorici poslao Upravi bezbjednosti Vojske Jugoslavije u Beogradu, sadrži i svjedočenja sedmoro putnika očevidaca tog zločina i jednog pripadnika MUP-a Crne Gore.

Umjesto njihovih imena navedene su šifre, datum davanja izjave, zanimanje i nacionalnost. Citiramo ih bez lektorskih i drugih intervencija.

Izvor ,,Zlatibor”, ugostitelj, Srbin – ovako je 1. marta opisao taj događaj:

,,Najveći dio vremena proveo sam u bifeu voza. U vozu je bilo dosta lica u maskirnim odijelima sa različitim oznakama, a bilo ih je i sa kokardama. Najviše su se zadržavali u bifeu, gdje su puno pili. U bifeu sam primijetio dvojicu civila. Jednom od njih pratioci voza su se obraćali sa ,,Šefe”. Tu u bifeu čuo sam razgovor uniformisanih lica i nekih civila da se u vozu nalazi grupa muslimanskoih terorista, koja ide kod Alije. U bife su često navraćali kondukteri, kontaktirali sa uniformisanim licima, pratiocima voza i njihovim ,,Šefom”. Kada je kondukter, koji je bio u društvu uniformisanih lica, napuštao ovo društvo, jedan od njih je doviknuo ,,za ovo imaš piće”.

Drugog konduktera civil „Šef” pitao je „je li sve u redu”, našto mu je ovaj odgovorio „sve ide po planu”. Kada je voz ušao u ž.s. Štrpci i pratioci voza i ova dva civila negdje su nestali i nijesam ih vidio do polaska voza. Kada su se ponovo pojavili u bifeu, ponašali su se kao da se ništa nije desilo. Kada su iz voza sišli na ž.s. Priboj pratioci voza su ih pozdravili”.

Evo šta je, po toj informaciji, izjavio sljedećeg dana izvor ,,Morača”, tehničar, Crnogorac:

,,Po hodnicima je bilo puno šetanja uniformisanih lica – pripadnika vojske RS. Dok je kondukter vršio pregled voznih karata, dvojica milicionera vršili su legitimisanje putnika. Sve je ličilo na normalne radnje koje obavlja osoblje voza i pratioci, a utisak je bio kao da traže konkretno lice. Na pitanje jednog putnika iz hodnika ,,čemu ovoliki pregledi”, čuo se odgovor ,,tražimo bjegunce”. Poslije zaustavljanja voza u ž.s. Štrpci, upada naoružanih lica u voz, odvođenja jednog broja putnika i uzvika ,,Pobijte balije” koji se čuo, bilo mi je jasno da je to racija na putnike Muslimane. Bio sam zatečen i nijesam znao kako da reagujem. Ostao sam nijem kao i ostali putnici”.

Istog dana izvor ,,Rumija”, penzioner Crnogorac, ovako je doživio otmicu putnika:

,,Stajao sam u hodniku i vidio kada je milicioner prilikom legitimisanja jednog putnika (čitajući iz njegove lične karte prezime) upitao ,,odakle si”, ovaj mu je odgovorio ,,iz Prijepolja”, nakon čega mu je milicioner vratio ličnu kartu. Ovom putniku kondukter je nešto napisao na voznoj karti. Kada su kondukter i milicioneri pošli prema drugom kupeu, uniformisano lice koje je stajalo u hodniku, pogledalo je broj kupea. Ovo uniformisano lice je nešto kasnije jednom putniku koji ga je pitao ,,zašto nas legitimišu” odgovorio ,,traže vojne obveznike iz BiH koji su pobjegli u Srbiju i Crnu Goru”. Kada je voz stao u ž. s. Štrpci, isto ovo lice je sa prozora doviknulo ,,Ovdje”. Na taj poziv ušla su dva naoružana lica u uniformama i iz kupea koji im je pokazao izvukli su obeleženog putnika. Jedan putnik iz kupea pitao ih je ,,zašto ga vodite”, našto je jedan od njih odgovorio ,,radi provere podataka”. Dok se sve ovo dešavalo nigdje nijesam video pratioce voza, kao da su u zemlju propali. Vidim kondukteri stoje pored voza, ali ne preduzimaju ništa da svoje putnike zaštite. Ispred zgrade ž.s. stoji železničar (vjerovatno otpravnik), a pored njega dva naoružana lica. Vidim gužvu, vidim odvode ljude, čujem neko viče ,,Brže”. Jedno uniformisano lice koje izlazi iz voza viče ,,Gotovo – idemo”. Odvedoše negdje putnike, pitaj boga gdje. Stojimo još neko vrijeme, a onda konačno i krenusmo. Među putnicima zavlada neka čudna tišina – muk. Prizor je bio strašan. Podsjetio me je na fašističke racije iz 2. SR.”

Inžinjer, Srbin, pod šifrom ,,Drina”, ovako je svjedočio 4. marta:

,,Otmicu je izvršila grupa Milana Lukića, poznatog kriminalca iz okoline Višegrada. Najvjerovatnije da su oteti putnici odevedeni u pravcu Višegrada da bi bili zamijenjeni za zarobljene pripadnike vojske RS. Poznato je da Lukićeva grupa ima stalni i povremeni sastav. Stalni sastav (jezgro) čine Srbi iz Bosne, a povremeni Srbi iz Sandžaka i okoline Užica, tzv. vikend dobrovoljci. Jezgro grupe za terorističke akcije obučavali su instruktori ,,Belih orlova” u centru negdje na Zlatiboru ili Tari. Lukićeva grupa se ,,proslavila” u akcijama pljačke, silovanja i ubistvima muslimanskog življa po selima na lijevoj obali Drine. Iako je Lukićeva grupa paravojna jedinica ona je na vezi rukovodstva vojske RS. O njenim akcijama dosta znaju u MUP Užice, a i MUP Srbije”.

Penzionisani starješina Vojske Jugoslavije, Srbin, šifra ,,Durmitor”, 5. marta ispričao je:

,,Duško Kornjača iz Čajniča pričao je nekim licima iz Pljevalja, mislim da su radikali, da su svi oteti putnici iz voza Muslimani, da su poslije otmice isto veče likvidirani na prostoru između Priboja i Rudog i sahranjeni u zajedničku grobnicu. Sa Kornjačom je blizak Čeko Dačević, vjeruje da bi on mogao dati neke detalj o sudbini otetih, ako bi ga MUP pričepio”.

Evo i nezvaničnog ,,saznanja od kolege iz MUP-a”, od 6. marta:

,,Od kolega sam saznao da MUP radi na rasvetljavanju slučaja, da su u vezi sa vojnim vlastima RS, ali da nailaze na problem u saradnji. Od MUP Srbije nijesu dobili nikakva saznanja. Odgvorni iz RS se brane da je otmicu izvršila paravojna grupa koja je van njihove kontrole. Bez obzira na sve MUP RCG će nastaviti i intenzivirati rad na ovom slučaju”.

Ispod ovog svjedočenja stoji napomena: ,,Osjetio sam da je kolegi razgovor na temu o otmici putnika neprijatan, pa sam razgovor prekinuo. Ipak mi je puno rekao”.

Autor Informacije potom kaže da ,,Izneta saznanja ukazuju na sledeće interesantne podatke”:

,,1. velik broj uniformisanih lica u vozu i njihovu značajnu ulogu u pripremi terena za izvođenje putnika

2. nejednak tretman putnika (zavisno od nacionalne pripadnosti), od strane službenog osoblja voza prilikom pregleda voznih karata i legitimisanja, izazivalo je čuđenje putnika

3. prisustvo dvojice civila u vozu (bife) i odnos službenog osoblja voza prema njima ostavljao je utisak kao da su im pretpostavljeni;

4. bife je ličio na mjesto sastajanja, razmenu informacija, dobijanje instrukcija i fabrikovanje glasina

5. širenje glasina među putnicima, od navodnog prisustva u vozu ,,bjegunaca” ili “dezertera” iz BiH do toga da se u vozu nalazi “grupa muslimanskih terorista”, nije ostalo bez efekta

6. nejasni dijalozi razgovora između uniformisanih lica i službenog osoblja voza, kao što su: ,,za ovo imaš piće”, ,,je li sve uredu”, “sve ide po planu”, veoma su indikativni

7. opšta gužva, vika I uzvici koji su se čuli pri izvođenju otice: ,,ovdje”, ,,brže”, ,,gotovo – idemo”, ,,pobijte balije”, na putnike su djelovali zastrašujuće i zbunjujuće

8. otetim putnicima niko nije pružio pomoć, a oni koji su trebali – odjednom su nestali

9. oteti putnici nijesu pružali otpor, što je zbunjivalo

10. putnike je otela paravojna grupa iz RS uz pomoć uniformisanih lica u vozu, čemu je svojom pasivnošću doprinijelo službeno osoblje voza

11. svi oteti putnici su Muslimani

12. oteti putnici su po svoj prilici likvidirani

13. loša saradnja u radu na razjašnjavanju otmice između ovlašćenih organa”.

Autor informacije na kraju predlaže: ,,Na saveznom nivou uvesti Operativnu akciju za rad na slučaju; na nivou SMUP i UB VJ formirati operativni tim za rad na akciji.

Ukoliko se predlog prihvati, spreman sam uključiti se u rad na slučaju. Molim vaše stavove za dalji rad”.

Dečkić se okretao prema vozu…

Izvor pod šifrom ,,Breza”, prosvjetna radnica, Hrvatica, trećeg marta ispričala je autoru informacije sljedeće: ,,Ulazak i zaustavljanje voza u ž.s. Štrpci doživjela sam poput filma u kojem gledam kako voz sa jevrejima ulazi u neki geto, gdje na peronu čekaju vojska i policija (naoružani i mrka pogleda). Ali ovo nije bio film ovo je bila stvarnost, strašan prizor: naoružane spodobe pred ž.s. pored kompozcije upadaju u voz, izvlače ljude iz voza i nekud odvode. Kuda li ih vode i šta će biti sa njima pitam se? Vidim opštu gužvu, čujem viku. Ne vidim da ljudi koje odvode pružaju otpor, to me zbunjuje. Ne vidim da iko od prisutnih u vozu tim putnicima koje odvode pokušava pomoći. Ćutimo svi u kupeu. Pokušavam kroz prozor da vidim koliko ih odvedoše (čini mi se preko dvadeset). Među njima vidim i jednog dečkića, koji nije mogao imati više od 15-16 godina (kao moj Miško). Dok su ga odvodili okretao se prema vozu kao da je tražio pomoć. Ostala sam nijema, nijesam ni primijetila kada je voz krenuo da me ne trgnu prodoran glas iz hodnika ‘Pobijte balije’. Tada sam shvatila ko su odvedeni putnici”.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

Izdvojeno

APELACIONI SUD SILOVATELJU MALOLJETNICE DUPLO SMANJIO KAZNU: Nasilje u produženom trajanju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iako je u ranijim presudama izrečeno da ne postoje olakšavajuće okolnosti te da je B.B. i ranije osuđivan, Apelacioni sud je naveo da je Viši sud ,,prestrogo odmjerio” kaznu, te je sa maksimalne od 15 smanjio na osam godina.  Odluka je izazvala bijes javnosti, brojne reakcije i proteste

Maloljetnicu od 15 godina je pod prinudom početkom 2020. u svoju kuću odveo 50-godišnji  komšija B.B. ,,Ako ne dođe kod njega da ga nešto posluša” roditelji će joj ostati bez posla. Prijetnje su pojačavane, zaprijetio je i da će joj oca ubiti.

Djevojčica je krila od roditelja šta joj se dešava, dok otac nije primijetio promjene u njenom ponašanju, pregledao njen telefon i pronašao poruke komšije. Potom je djevojčica bratu ispričala o nasilnim seksualnim odnosima koje je mjesecima trpjela. Porodica je slučaj prijavila policiji nakon čega je silovatelj uhapšen i pritvoren.

Viši sud je, u dva navrata u julu 2022. i novembru 2023, B.B. osudio na maksimalnu kaznu zatvora od 15 godina. Sud je utvrdio da je B.B. od januara do juna 2020, upotrebom sile i prijetnje, u više navrata silovao djevojčicu, prijeteći joj da će joj ubiti oca ako nekome kaže.

Apelacioni sud je u februaru prošle godine ukinuo prvostepenu presudu Višeg suda koju je potpisala i jula 2022. godine donijela sutkinja Vesna Kovačević. Ona je B. B. osudila na 15 godina zatvora, ali je tadašnjom odlukom Apelacionog suda silovatelj vraćen na ponovno suđenje. Nakon toga, u novembru prošle godine sudija Višeg suda Veljko Radovanović donosi istovjetnu presudu kao i sutkinja Kovačević.

Apelacioni sud je sada preinačio odluku i smanjio kaznu sa 15 na osam godina.

Iako je u ranijim presudama izrečeno da ne postoje olakšavajuće okolnosti te da je B.B. i ranije osuđivan, Apelacioni sud je naveo da je Viši sud ,,prestrogo odmjerio” kaznu. Posljednja odluka Apelacionog suda je pravosnažna.  Ako ona ostane na snazi B.B, koji je već četiri godine u pritvoru izaći će iz zatvora tokom 20**08.????

Odluka Apelacinog suda izazvala je bijes javnosti i brojne reakcije. U srijedu je ispred ovog suda održan protest više desetina građana.  ,,Strože kazne za zločine nad djecom”, ,,Smanjite silovanje, ne kaznu”, ,,Osam godina zatvora za doživotnu traumu”, ,,Produženo silovanje nema prenaglašen značaj”, neki su od transparenata koji su se mogli vidjeti na protestu.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SRPSKI REVIZIONIZAM O SREBRENICI KAO POKRIĆE KORUMPIRANIM POLITIČARIMA: Ponovno guranje Crne Gore u kandže mitomanija i zavjera

Objavljeno prije

na

Objavio:

Premijer Spajić  je juče( četvrtak)  rekao da će Vlada glasati za rezoluciju UN o genocidu u Srebrenici . No, otvaranje ovih bolnih tema očito stvara  nelagodu Spajiću koji se koalicionim sporazumom obavezao na rekonstrukciju Vlade i uvođenje vučićevskih DNP-a i NSD.  Srbijanski režimski mediji neprestano vrte revizionističke priče o ratu u i oko Srebrenice  po kojima na kraju  ispada da je genocid zapravo izvršen nad Srbima. Istina je, naravno, drugačija

 

 

Ko prati vučićevsku štampu i njegove marionete u Srbiji, BiH i Crnoj Gori lako stiče utisak da je UN-ova rezolucija o genocidu u Srebrenici jula 1995. pitanje života i smrti za sav srpski narod, Srbiju i Republiku Srpsku (RS). Predsjednik Aleksandar Vučić govori kako će Srbi  biti proglašeni za genocidni narod, rezolucija će dovesti do ukidanje Republike Srpske, dok će Srbiji biti nametnuto plaćanje ratne odštete. I Vaskršnji sabor Srbije i Srpske je pomjeren jer se čeka glasanje u UN-u. U samom tekstu rezolucije se ni Srbi kao narod, niti vojska, niti bilo koja osoba spominje, a još manje etiketira kao „genocidan“. Uprkos tome, crnogorski podržavaoci Prve familije Srbije su se uključili u beogradsku propagandu. Jovan Vučurović, poslanik Nove srpske demokratije (NSD) i predsjednik parlamentarnog Odbora za ljudska prava i slobode je pozvao Vladu da ne podrži rezoluciju jer je „usmjerena protiv srpskog naroda“. Milan Knežević, lider Demokratske narodne partije (DNP) je rekao da Njemačka (kosponzor rezolucije) je „država koja je svijetu podarila Hitlera, Himlera, Gebelsa, Aušvic proglašava nas Srbe genocidnim a najstradalniji smo narod Balkana“. Pri tome zgodno zaboravlja da sadašnja Njemačka priznaje holokaust čije negiranje, nacistički simboli i pozdravi su zabranjeni zakonom. SNP-ov Dragoslav Šćekić, jedan od potpredsjednika Vlade Milojka Spajića kaže da će glasati protiv ako rezolucija dođe na Vladu jer „nećemo dozvoliti da bilo koji narod u ovom momentu nazivamo genocidnim“.

Demokratska partija socijalista (DPS) je tražila da Vlada bude kosponzor rezolucije zgodno zaboravljajući svoju i bivšeg lidera Mila Đukanovića ratnu prošlost. Bivši ministar u vladi RS-a Momčilo Mandić je još 2012. pohvalio ulogu Đukanovića za „pomoć koju su on i njegova vlada 1994. upućivali VRS-u i srpskom narodu“ u vremenu kad je Milošević uveo sankcije RS-u. „Gorivo za naše tenkove koji su se borili od Foče preko Srebrenice do Bihaća i dalje slao je upravo Đukanović i ko zna šta bi bilo sa RS da te pomoći nije bilo“ rekao je Mandić. Na Youtube-u postoji snimak u kome se Đukanović hvali da Momir Bulatović „ne treba da štiti srpstvo“ od njega, jer vlada koju on vodi je „morala godinama kriomice od Slobodana Miloševića i Bulatovića da pomaže srpski narod u Hercegovini i Republici Srpskoj, kad su joj oni odlučno i bezdušno spustili rampu“.

Oglasile su se prije dva dana i Majke Srebrenice, tj. njihovo, po mnogima komercijalizirano, rukovodstvo. Ranije su zdušno tvrdile da je „Crna Gora učestvovala u genocidu u Srebrenici“ ali su prije dva dana rekle da „nikad i nigdje nismo našle dokument koji upućuje da je Đukanović bio učesnik ili imao bilo kakve veze sa genocidom u Srebrenici“. One su mu i „zahvalne na svemu što čini za žrtve i njihove porodice“.

Državno tužilaštvo nikada nije ispitalo Đukanovića oko njegove uloge u tom zločinu koji zakonski ne zastarijeva. Kada se tome doda i deportacija bošnjačkih izbjeglica na nož vlastima RS-a i razne druge pomoći za „srpsku stvar“ vjerovatno bi bilo dosta toga što bi on morao objasniti.

Premijer je juče( četvrtak) o rekao da će Vlada glasati za rezoluciju. No očito je da otvranje ovih bolnih tema stvara  nelagodu Vladi i Spajiću koji se koalicionim sporazumom obavezao na rekonstrukciju Vlade i uvođenje vučićevskih DNP-a i NSD-a. Vlada je predložila i amandmane na rezoluciju kojima bi se dodatno individualizirala krivica za genocid i da se skine etiketiranje srpskom narodu koje ionako ne postoji u prijedlogu rezolucije.

Srbijanski režimski mediji vrte revizionističke priče o ratu u i oko Srebrenice.Narativ ima dva smjera. Prvim se potenciraju zločini Armije BiH nad srpskim civilima i konstantni teror koji su u Podrinju trpili od snaga Nasera Orića sve do kraja rata. Orić, kome se kasnije neuspješno sudilo u Hagu je, po srbijanskim medijima, prije „osvete“ u Srebrenici pobio do tri i po hiljade Srba, „uglavnom žena, dece i staraca“, što je , tvrde,  izazvalo razumljivu odmazdu nad muslimanskim dželatima krajem rata. To je ponovio i predsjednik RS-a Milorad Dodik na skupu u Banja Luci 18. aprila ove godine u znak protesta zbog rezolucije. Dodik je rekao da „3.5 hiljade Srba koji su ubijeni u Srebrenici i Bratuncu niko ne spominje” i da je „to bio zločin na kraju rata, nakon zamora, mržnje i stradanja, osveta, ali to nije bio genocid”. I Ana Brnabić, predsjednica srbijanske Skupštine je optužila „one koji sponzorišu rezoluciju da ne pokazuju ni žaljenje ni pijetet“ već „diskvalifikaciju za celi srpski narod“.

Drugi smjer narativa potencira teorije zavjera i da zapravo nije ubijeno osam hiljada muškaraca i dječaka već da su zapadne službe, prije svega britanska i američka, organizovale preko srpskih izdajnika u Vojsci Republike Srpske (VRS) strijeljanje do hiljadu zarobljenih suparničkih vojnika. Tako da na kraju ispada da je genocid zapravo izvršen nad Srbima.

Činjenice kažu ovako. Kada je uz američku podršku i pomoć Dodik došao na vlast u RS (koja je spašena od vojnog sloma upravo od istih Amerikanaca), on je tada javno koristio riječ „genocid“ u opisu dešavanja u Srebrenici jula 1995.  Komisija Vlade RS koja je ustanovljena pod premijerom Draganom Mikerevićem je od decembra 2003. do jula 2004. izvršila rekonstrukciju događaja na osnovu vojnih i policijskih dokumenata RS-a. U Komisiji je bilo pet Srba, jedan Bošnjak i jedan Britanac iz međunarodne zajednice. Zaključci Komisije da su od 10. od 19. jula 1995. snage RS-a zarobile i pogubile između 7,800 i 8,000 Bošnjaka su usvojeni jednoglasno. Usvojila ih je i kasnija Vlada premijera RS-a Pera Bukejlovića. Naknadno će Dodikova vlast reći da su zaključci doneseni pod pritiskom međunarodne zajednice pa je 2019. godine formirana nova Nezavisna međunarodna komisija za istraživanje stradanja svih naroda u srebreničkoj regiji u periodu 1992-1995. godine. „Nezavisna“ komisija je rekla da nije bilo genocida i da „pogubljenje 2.500 do 3.000 vojnih zatvorenika, uključujući nekoliko stotina muških civila iz baze Potočari…predstavlja ratni zločin“. Svi ostali su stradali u borbama prilikom proboja ili umrli od drugih uzroka.

Sadašnje srbijanske narative o paljenju 50 srpskih sela oko Srebrenice, masakre civila (ravno 3.267 ubijenih) od strane Orićevih vojnika najbolje negiraju izvještaji institucija i vojnih komandanata Srba. Prema podacima RS-ovog Odjeljenja za istraživanje rata, ratnih zločina i obradu dokumentacije od početka do kraja rata u BiH (1992-1995) godine na širokoj teritoriji opština Zvornik, Srebrenica, Bratunac, Vlasenica sa opštinom Milići, Kalesija sa opštinom Osmaci i Šekovići poginulo je ukupno 2,385 Srba. Žrtve su određene prema mjestu stradanja. To je 882 osobe manje u odnosu na propagandističke brojke. Do 3,267 stradala se stiglo dodavanjem stradalih sa teritorija oko Sarajeva i drugih mjesta koje su Srbi morali predati nakon Dejtonskog sporazuma. Mrtvi sa tih teritorija su kasnije ponovo sahranjeni u istočnoj Bosni u gorepomenutim opštinama. Od 2,385 stvarno poginulih iz tih opština su 1,974 bili vojnici, 387 civili a 24 su u kategoriji „nepoznat status“.

Najviše Srba je poginulo na početku agresije na BiH 1992.  – 1,489 – od toga 273 civila, 1,201 vojnika i 15 imaju nepoznat status. U ostalim godinama rata (od 1993. do 1995.) je poginulo 896 Srba od čega su 114 bili civili. Ovo se u velikoj mjeri slaže sa pismom generala Ratka Mladića od 10. jula 1995. godine poslatom komadantu UNPROFOR-a  generalu Rupertu Smitu. U pismu Mladić navodi da je „VRS pokrenula ofanzivu na Srebrenicu“ između ostalog jer su prije toga “muslimanske snage ubile 100 i ranile preko 200 Srba”. Mladić navodi stradanja „mnogih srpskih sela duž granice zone i… odvratne zločine protiv civila… spalili su sela Višnjica i Banja Lučica, ubivši njihove stanovnike“. Ove brojke su u ogromnoj koliziji sa navodnih preko 3 hiljada masakriranih Srba. Nesporno je da je nekoliko dana prije napada na Srebrenicu napadnuto selo Višnjica i da su ubijene 4 starije osobe. Poginuo je i jedan vojnik VRS-a.

Snage 28. divizije Armije BiH i/ili oni koji su ih pratili u stopu radi pljačke  ( pretežno hrane jer je u opkoljenjoj Srebrenici  harala glad)  počinili su i druge dokazane zločine protiv srpskih civila. Desetine civila su ubijeni u Skelanima u januaru 1993. (uključujući i majku sa dvoje maloljetne djece od 5 i 12 godina dok su pokušavali pobjeći u Srbiju), Zalazju (na Petrovdan 12.jula 1992. – uključujući i pogubljenje 30-tak zarobljenih vojnika), Bjelovac i druga mjesta što su nesporno urtvrdili i BiH sudovi i Hag. Nekoliko civila je stradalo i u Kravicama na julijanski Božić 1993. što se u Srbiji potencira. Međutim, Kravice su bila legitimna vojna meta zbog skladišta municije i artiljerijske baze VRS-a odakle je gađana Srebrenica. Najveći dio  ubijenih –  46 Srba po jednom, ili 49 po drugom izvještaju – su bili pripadnici VRS-a, seoskih straža i vojnih lica iz Srbije.

Domaća tužilaštva i Hag su uradili loš posao u procesuiranju tih zločina za koje Srbi imaju pravo biti ogorčeni. Međutim, podrinjski  Bošnjaci imaju i te kako  pravo biti ogorčeni na ista tužilaštva zbog zločina iz 1992. (Preko 3 hiljade ubijenih Bošnjaka) i čišćenja Bratunca, Višegrada, Zvornika i drugih mjesta gdje su bili većina prije rata. Do tada će se balkanske prljavštine i kriminal pokrivati Srebrenicom i drugim stratištima.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ESKOBAR I MI: Specijalan

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mandat Gabrijela Eskobara bez sumnje je, kada je u pitanju Crna Gora, bio – specijalan. Po dolasku na tu poziciju, mnogi su ga analitičari najavljivali kao neuobičajenog, direktnijeg diplomatu koji „nameće rješenja“. Povremeno je bio toliko direktan, da se činilo da je predsjednik crnogorskog parlamenta, ili šef ovašnje vlade, a ne diplomata strane države

 

Crna Gora će biti naredna članica EU, poručio je optimistično Gabriel Eskobar, specijalni izaslanik  SAD za Zapadni Balkan, pred sam kraj svoga mandata.  Da odlazi sa te pozicije potvrdio je i sam,   istovremeno demantujući pisanje portala Frontliner, koji je prije nekoliko dana ustvrdio da je Eskobar u stvari razriješen.

Frontliner tvrdi da je  Eskobar razriješen dužnosti izaslanika SAD za Zapadni Balkan nakon njihovog istraživanja u kom su  „otkriveni potencijalni sukobi interesa i doveden u sumnju Eskobarov diplomatski integritet“.

Medij navodi da je  kontroverza oko Eskobara počela njihovim istraživanjem, objavljenim 22. marta, u kom su „iznijete tvrdnje o finansijskim vezama između Eskobarove porodice i srpskih državnih organa“. To se,  kako se u tekstu ocjenjuje, „dovodi u sumnju neutralnost američkog izaslanika u osjetljivom dijalogu Kosova i Srbije.“

Eskobar je oštro demantovao te navode: “Želim direktno da kažem da je sve u tom izvještaju laž koja se može provjeriti. Prije svega, nisam otpušten i svi u Stejt dipartmentu su to potvrdili. Drugo, moja supruga ne prima novac ni od jedne strane vlade. Moja supruga u svakoj ambasadi u kojoj smo služili, u Boliviji, Portugalu, Italiji, pa čak i Srbiji, bila je ponosna zagovornica međuljudskih kontakata. Ali ona to radi bez ikakvog plaćanja, bez ikakvog ugovora. Ona će to nastaviti da radi. Treće, nemam veze sa navodnim advokatom u advokatskoj firmi u Teksasu. A ta advokatska kancelarija ima veb-sajt i odgovorni novinar može doći do njih i potvrditi da nema veza. I četvrto, tvrdnja da su informacije potekle iz kongresnih izvora je lažna jer Kongres nije obaviješten o bilo kakvim kadrovskim promjenama”, prokomentarisao je Eskobar pisanje Frontlinera.

Prethodno je navode tog medija da je Eskobar razriješen demantovao Stejt department.

„Sve karijerne diplomate u inostranstvu rotiraju se svake jedne do četiri godine, što je redovna praksa. Kao diplomatski službenik, Eskobar je na svojoj sadašnjoj funkciji bio tri godine, a trebalo bi da pređe na svoj sledeći zadatak u narednim nedeljama. Do zakazane tranzicije, on ostaje na dužnosti zamjenika pomoćnika sekretara u kancelariji za evropska i evroazijska pitanja, kao i specijalnog izaslanika za pitanja zapadnog Balkana“, saopštio je Stejt department.  Takođe, insistiraju da “supruga zamjenika pomoćnika sekretara Eskobara nikada nije dobila sredstva od Ministarstva spoljnih poslova Srbije. Takođe, zamjenik pomoćnika američkog državnog sekretara nema bilo kakve porodične veze sa navodnim partnerom u teksaškoj advokatskoj firmi ‘McGinnis Lochridge LLP'“.

Mandat Gabrijela Eskobara bez sumnje je kada je u pitanju Crna Gora bio – specijalan.  Po njegovom dolasku na tu poziciju, mnogi analitičari ukazivali su da se radi o namjeri američke aministracije da bude snažnije uključena u procese na Balkanu, a sam Eskobar predstavljan je kao neuobičajeni diplomata, direktnijeg nastupa, koji „nameće rješenja“.  Eskobar je povremeno bio toliko direktan, da se činilo da je šef crnogorskog parlamenta, ili šef Vlade, a ne diplomata strane zemlje.

Mandat je počeo snažnim zagovaranjem Otvorenog Balkana i Crne Gore u toj inciijativi. Eskobar je u Senatu SAD saopštio da je Ovoreni Balkan ,,treći stub američke strategije za region”, insistirajući da inicijativa bude otvorena za sve i da se poštuju odgovarajući standardi i institucije. Insistirao je da je inicijativa važna, ali pod uslovom da sve zemlje regiona budu uključene. Kako god, nakon što je počeo da zagovara glasno Crnu Goru u Otvorenom Balkanu, ovdašnje vlasti mjesecima su zagovarale tu inicijativu. Odgledali smo desetine debata na tu temu, čitali desetine saopštenja o važnosti inicijative i slično. Iako nije mnogo pomoglo da shvatimo o kakvoj se dobrobiti baš radi, jedno je bilo više nego jasno – da se Eskobarov glas broji.

Postajao je i direktniji. Više puta je u prelomnim političkim trenucima za Crnu Goru, saopštio da ZBCG nije  partner Zapada. Isti stav je ponovio tokom formiranja posljednje Vlade, kada je kazao da u vladi ne treba da budu „antizapadne stranke“. Stav je iznio dok se tadašnji mandatar Milojko Spajić mučio da skrpi vladu, i u trenutku prvog očiglednijeg razlaza Spajića i bivšeg lidera Evropa sad i aktulenog predsjednika Jakova Milatovića, oko toga hoće li ZBCG biti u vladi. Završilo se sporazumom i obećanom rekonstrukcijom u slučaju poštovanja tog dokumenta, koja bi ZBCG uveća u vladu do kraja ove godine.

Malo je ublažio izjave, nakon što je nedavno, nakon popunjavanja nedostajućih poziicja u vrhu pravosuđa, Crna Gora postala svijetli primjer u govorima zapadnih diplomata.  Upitan kako vidi rekonstrukciju Vlade, Eskobar je kazao: “ Prerano je govoriti o tome, iskreno. Nisam siguran. Nisam siguran. I dalje je prerano govoriti o tome. Ova vlada Crne Gore je još jako mlada. Čak i kao takva, napravila je ogroman napredak prema EU. Napravila je ogroman napredak u kreiranju temelja za prosperitetan put prema Zapadu i članstvu u EU”.  Odgovor je završio neobičnom porukom, o kojoj se danima govorilo: “ Sad je najvažniji zadatak za Crnu Goru da podrži sve što premijer radi.” Ne samo da nije zvučalo baš diplomatski, nego je tjeralo i na pitanje kako nas to na Zapadu doživljavaju.

Kako god, Spajić je dobio glas koji se računa.   Ni prethodna vlada nije prošla bez Eskobara. Nakon posjete Eskobaru i SAD, Dritan Abazović , tadašnji potrpedsjednik Vlade Zravka Krivokapića najavio je “iznenađenja iz Vašingtona koja će uticati na rasplet političke krize u Crnoj Gori”.  Nakon toga se počelo govoriti o manjinskoj vladi. I bi manjinska. Čiju je podršku u parlamentu obezbijedila Demokratska partija socijalista.

Iznenađenje koje se očekivalo, nakon jedne od posjeta Eskobara Crnoj Gori, te njegovog susreta sa tadašnjim predsjednkom države Milom Đukanovićem, izostalo je. Iako se govorilo da u Đukanovićevom kabinetu u to vrijeme vlada napetost zbog “crne liste SAD”, na njoj su završili Miodrag Daka Davidović i Branislav Brano Mićunović. Đukanović je po odlasku sa pozicije šefa države, dobio i pohvalu od Eskobara: “On je izveo Crnu Goru na veoma dobar put kroz državnu nezavisnost kroz NATO članstvo i kroz afirmaciju članstva države u EU”.

Eskobarovo ime pominjalo se, međutim, i u vezi sa ranijim izbornim procesom u Crnoj Gori koji je doveo do pada DPS-a u oktobru 2000.  Doduše nije bilo tako glasno. Kako je Monitor ranije pisao, bez pomoći britanskih i američkih organizacija i njihovih konsultanata ujedinjavanje tadašnje crnogorske opozicije bi bilo teško zamislivo. U vrijeme kada je Eskobar bio otpravnik poslova američke ambasade u Beogradu kafići i restorani u relativnoj blizini ambasade bili su puni gostiju iz Demokratskog fronta (DF) koji su dolazili na konsultacije i instrukcije, uglavnom uz pomoć prevodilaca.

Prevodioci im nakon pada DPS-a i dolaska Eskobara na mjesto specijalnog izaslanika nijesu trebali. Kao ni ostalima.

Milena PEROVIĆ 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo