Povežite se sa nama

DRUŠTVO

ŽENE NA TRŽIŠTU RADA: Manje plaćene od muškaraca

Objavljeno prije

na

Najviše žena u Crnoj Gori zaposleno je u kategoriji uslužni radnici i trgovci; trgovina na veliko i malo je djelatnost u kojoj su zarade najniže u državi. Podaci koji govore o tome godinama se ne mijenjaju. Tamo gdje je više novca manje je žena, iako je rijetko riječ o tome da su žene za isti posao manje plaćene od muškaraca. Do razlike dolazi na nježnije načine – na primjer tako što žene ne dobiju priliku za plaćeni dodatni rad ili službena putovanja. One žure kući, čeka ih neplaćeni kućni rad.

U Crnoj Gori zaposleno je 96,6 hiljada žena i 114,3 hiljade muškaraca. Prema Monstatovim podacima iz Ankete o radnoj snazi za prvi kvartal 2015. godine aktivno stanovništvo, starije od 15 godina, čini 140,1 hiljada muškaraca i 117,5 hiljada žena. Stopa aktivnosti kod muškaraca je 57,3, a kod žena 45,9 odsto. Stopa zaposlenosti kod muškaraca iznosi 46,8, a kod žena 37,7 odsto. Stopa nezaposlenosti kod žena manja je nego kod muškaraca i iznosi 17,8 dok je kod muškaraca 18,4 procenta. Taj podatak ne znači da žene lakše dolaze do posla već da ga manje traže.

Nije problem u obrazovanju. Više i visoko stručno obrazovanje u aktivnom stanovništvu ima 23,6 odsto muškaraca i 32,3 odsto žena. Žena je, istina, više i među onima bez ikakve ili sa nedovršenom osnovnom školom – 1,8 odsto. U toj kategoriji je 0,6 odsto muškaraca.

Da muškarcima mnogo lakše polazi za rukom da dobiju više i time bolje plaćene pozicije pokazuje podatak da u kategoriji “zakonodavci, funkcioneri i rukovodioci” radi 8.300 muškaraca i 2.400 žena, osnosno 7,3 prema 2,5 odsto. Žena ima više među stručnjacima, stručnim radnicima i tehničarima.

“Ekonomski polozaj žena u Crnoj Gori je nepovoljan. Zvanična statistika kaže da su žene, iako procentualno bolje obrazovane, uglavnom zaposlene u oblastima koje donose niže zarade. Čak i kad muškarac i žena rade u istoj oblasti i obavljaju isti posao za istu platu, ukupna zarada muškarca je veća, jer je češće u prilici da ostvaruje primanja po osnovu službenih putovanja, članstva u komisijama i upravnim odborima i slično. Procenat žena u upravljačkim strukturama, koje statistika prepoznaje kao kategoriju “zakonodavaca, funkcionera i rukovodilaca” je svega 25 procenata”, ocjenjuje u izjavi za Monitor Sanja Elezović nezavisna ekspertkinja za rodnu ravnopravnost.

Nada Drobnjak, poslanica DPS-a, kaže za Monitor da u Crnoj Gori već godinama važi podatak da su ženske plate 14 odsto manje od onih koje primaju muškarci. “To pokazuje da su žene ipak na manje plaćenim mjestima i da imaju manje privilegija kao što su članstva u raznim radnim grupama i slično. I dalje postoje ‘stakleni plafoni’ koji ne daju ženama da napreduju u karijeri i dođu do pozicija na kojima bi bile i bolje plaćene. Razlika u prosječnoj plati za žene i muškarce jedino se na taj način može čitati”, objašnjava Nada Drobnjak.

“Žene bi u Crnoj Gori morale, umjesto osam, da rade 9,12 sati da bi imale istu platu kao muškarci, uz sav neplaćeni rad kod kuće”, kaže Nada Drobnjak. Ona napominje da se ne smije zaboraviti prethodni sistem i da treba očuvati standarde ženskih ljudskih prava koji su tada postojali.

Upravo zbog standarda koji su važili u vrijeme socijalizma i počeli da se gube tokom tranzicije, posao u državnim firmama i dalje se u Crnoj Gori smatra oazom za žene. Tamo se uglavnom ne dovode u pitanje trudničke nadoknade; bolovanja, na primjer zbog bolesti djece, nije teško ostvariti iako su smanjenja plata za one koji odsustvuju sa posla po tom osnovu u blagom, ali stalnom porastu.

Bez obzira na to da li je riječ o privatnom poslodavcu ili državnom poslu, muškarci bolje stoje kada je riječ o vrsti ugovora koji imaju sa poslodavcima, više žena radi privremene poslove. Iako je među onima koji imaju pismeni ugovor sa poslodavcem za 0,1 odsto više žena, više muškaraca ima stalno zaposlenje – njih 73,9 prema 69 odsto žena. Privremeni posao, ugovor ograničenog trajanja ili do završetka određenog zadatka ima 26,1 odsto muškaraca i 31 odsto žena.

Nakon što je deindustralizacija zemlje uzela danak, Crna Gora je postala zemlja usluga. U tim djelatnostima ukupno u Crnoj Gori radi 85,1 odsto žena. Taj procenat je kod muškaraca znatno niži – 68.3 odsto. U sektoru usluga zarade su po pravilu značajno manje nego, na primjer, u finansijskim ili poslovima u oblasti energetike.

U kategoriji “uslužni radnici i trgovci” radi 24,1 hiljada muškaraca i 30,1 hiljada žena. U procentima – 21,1 odsto muškaraca i 31,2 odsto žena.

Prosječna plata u trgovini na veliko imalo u Crnoj Gori je u maju ove godine bila je 330 eura. To je za 150 eura manje od prosječne plate koja iznosi 480 eura. Pored niskih zarada posao prodavačice kod nas podrazumijeva neplaćeni prekovremeni rad, problematičan godišnji odmor i rad tokom praznika.

Statistika pokazuje da žene teže nalaze posao i kad su visoko obrazovane. Među onima koji su završili fakultet, akademiju, visoku školu, magistrirali ili doktorirali, a nemaju posao, ima 10,4 odsto muškaraca i 18,6 odsto žena.

Žene čine veći dio neaktivnog stanovništva; od onih koji ne traže posao 138,4 hiljada su žene, a 103,8 hiljada je muškaraca. Zbog “drugih ličnih i porodičnih obaveza” posao ne traži 7,5 hiljada muškaraca i čak 33.800 žena. Zanimljivo je da u posljednjoj Anketi o radnoj snazi Monstat ne bilježi nikoga u kategoriji osoba koje posao ne traže zato što vode računa o djeci ili nezbrinutim odraslim osobama. Taj podak teško može biti tačan, ali se, možda može objasniti time da je ljudima, naročito ženama u Crnoj Gori, ako žele da nađu posao pametnije da djecu ne pominju.

U obrazovanju u Crnoj Gori radi 3,5 hiljada muškaraca i 10,2 hiljade žena. Prema podacima koje je ranije objavio Evropski pokret u Crnoj Gori na nivou osnovne škole, iako muškarci čine 31 procenat zaposlenog kadra, u 85 odsto slučajeva su na funkcijama direktora škole. U srednoj školi čine 37 odsto, ali su direktori u 90 odsto srednjih škola.

Sanja Elezović naglašava da je položaj žena “naročito alarmantan” kada je riječ o preduzetništvu. “Imamo nešto manje od 10 odsto žena vlasnica preduzeća, što je najmanje u regionu. Takodje, veoma malo žena su vlasnice nekretnina, što ih ogranicava prilikom uzimanja kredita i razvoja poslova. Jednom riječju, iako su zakonski izjednačene sa muškarcima, žene su u mnogo nepovoljnijem položaju. Da ne pominjemo žene koje pripadaju osjetljivim kategorijama – Romkinje i Egipćanke, žene sa invaliditetom, teže zapošljive i slično”, objašnjava Sanja Elezović.

Ona smatra da će u procesu integracija, Crna Gora morati da se ozbiljno pozabavi ovim pitanjima, uključujući pitanja jednakog pristupa trzištu rada, jednakim zaradama, sprovodjenju politika za podsticanje ženskog preduzetništva, ekonomskom osnaživanju ranjivih grupa i slično.

U Uniji poslodavaca Crne Gore (UPCG) kažu da u Crnoj Gori nedostaju zvanični statistički podaci o učešću žena i muškaraca na menadžerskim pozicijama, na pozicijama izvršnog direktora i u upravljačkim tijelima u kompanijama. “Bolje plaćene poslove u Crnoj Gori obavljaju muškarci, a ne žene koje su, prema dostupnim statističkim podacima, obrazovanije od muškaraca”, kaže za Monitor Zvezdana Oluić, šefica sektora za PR i marketing i savjetnica za žensko preduzetništvo u Uniji poslodavaca.

Prema podacima iz istraživanja o ženama u biznisu i menadžmentu u Crnoj Gori, koje je UPCG realizovala 2013. žene su najzastupljenije na srednjem menadžerskom nivou upravljanja u preduzećima na kojem su prisutnije u odnosu na muškarce. Na svim drugim nivoima primjetno je veće učešće muškaraca nego žena menadžera, pri čemu je ta razlika najveća upravo na najvišem hijerarhijskom nivou upravljanja – 58,8 odsto muškaraca i 42,4 odsto žena.

“Žene predstavljaju izuzetno snažan resurs čiji je potencijal za razvoj Crne Gore ogroman. Ne bi bilo dobro da to na vrijeme ne shvatimo i pružimo im očekivanu podršku. Konačno – to je u interesu svih nas”, ocjenjuje Zvezdana Olujuć.

Uprkos zakonskim rješenjima koja uglavnom štite ženska ljudikska prava, stvarnu jednakost žene će u Crnoj Gori, po svemu sudeći, još čekati.

Miloš BAKIĆ

Komentari

DRUŠTVO

ZLOUPOTREBE DJECE U POLITIČKE I VJERSKE SVRHE SVE UČESTALIJE: Pošast pred kojom žmurimo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nedavni slučaj zloupotrebe djece u političke i vjerske svrhe na Cetinju nije prvi te vrste u našoj državi. Slično se događalo i tokom trajanja litija prošle godine, kao i za vrijeme predizbornih kampanja. Pa čak i u školama. Na sve brojnije  primjere kršenja osnovnih prava djeteta institucije ne reaguju

 

Fotografija koja je osvanula na društvenim mrežama sa protesta građana na Cetinju minulog vikenda, kojim su tražili ostavku premijera Zdravka Krivokapića, sablaznula je javnost u Crnoj Gori. Na njoj su dječak i djevojčica, obučeni u majice sa političkim porukama: Pucaj! Ne možeš mi ništa. Ja sam šćer (sin) Crne Gore, mene metak neće! Meni pancir ne treba, ja imam crnogorsko srce. Nije to prvi slučaj zloupotrebe djece u političke i vjerske svrhe u našoj državi. Ta pojava zabrinjavajuće raste.

Kristina Mihailović, izvršna direktorica Udruženja roditelja   upozorava da se, već neko vrijeme u Crnoj Gori ne vodi računa o ovakvim i sličnim zloupotrebama djece. ,,Da i ne govorimo o tome kakve im poruke šaljemo našim ponašanjem koje pokazuje neuvažavanje drugih. Sve to zajedno je već trebalo da nam upali crvenu lampicu, da se dobro preispitamo i promijenimo ponašanje, ako ni zbog čega drugog ili ni zbog koga drugog, onda upravo zbog njih – naše djece”, kaže ona u izjavi za Monitor

Nešto slično se na Cetinju dogodilo i tokom protesta 4. i 5. septembra povodom ustoličenja mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija. Tada je zabilježen snimak, na kom su glavni protagonisti djevojčica, ogrnuta zastavom Crne Gore, i policajac iz kordona koji je obezbjeđivao manastir. Djevojčici je neko  sugerisao da policajcu pruži ruku, nakon čega su okupljeni iščekivali da li će joj on  uzvratiti pozdrav. Jeste. Potom su pojedini mediji, bliski bivšem režimu, snimak objavili sa senzacionalističkim naslovima. Na kraju joj je ipak, pružio ruku – jedan je od njih. Zaštita identiteta i interesa djeteta, o kojima su novinari posebno dužni da vode računa prilikom izvještavanja, potpuno su izostali.

Niko od nadležnih nije reagovao – ni u jednom od dva sporna slučaja. Monitor se obratio Ministarstvu finansija i socijalnog staranja, kojim rukovodi ministar Milojko Spajić, a u čijoj je nadležnosti dječja zaštita, sa pitanjem koji su sve pravni mehanizmi koje to ministarstvo može da iskoristi kako bi zaštitilo djecu od zloupotrebe u političke i vjerske svrhe. Pitali smo i da li su do sada preduzimali neke radnje sličnim povodima. Odgovore, do zaključenja ovog broja, nijesmo dobili.

,,Naš načelan stav je nepromjenjiv – odluku o pojavljivanju djece na javnim skupovima i u aktivnostima koje nisu primarno njima namijenjene, trebalo bi donijeti u odnosu na njihov uzrast, zrelost, odnosno sposobnost da razumiju kontekst događaja, vodeći računa o najboljem interesu djeteta, što mislimo da nije bio slučaj u datoj situaciji. Važno je napomenuti da takvu odluku donose njihovi roditelju, odnosno staratelji”, kazali su Monitoru iz Sektora za prava djece, mladih i socijalnu zaštitu Institucije zaštitnika ljudskih prava i sloboda Crne Gore (Ombudsmana) povodom sporne fotografije sa početka teksta.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

SRPSKA POLICIJA TRENIRA STROGOĆU NAD KOMŠIJAMA: Vulin disciplinuje crnogorske političare

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pretres  sina premijera Krivokapića u Beogradu uz repetiranje pištolja vrhunac je neprijatnosti koje crnogorski državljani povezani sa politikom i državnim strukturama, doživljavaju od strane policije u Srbiji

 

U kasnim večernjim satima, dok je bio u posjeti sestri u Beogradu, dva policajca  Republike Srbije uperila su pištolj u sina premijera Crne Gore Zdravka Krivokapića. Na snimku koji su objavili mediji čuju se krici njegove kćerke Jelene koja policajce pita zašto to rade i obavještava ih da je riječ o štićenoj ličnosti. Iz srbijanskog Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) saopštili su da je riječ o rutinskoj kontroli, a Krivokapićeva porodica je nakon toga, uplašena,  napustila Srbiju.

To je bio posljednji u nizu događaja, gdje su pripadnici srbijanskog MUP-a, maltretirali crnogorske zvaničnike. Prethodno su na granici priveli i podnijeli prijavu protiv poslanice Demokratske partije socijalista (DPS) i bivše ministarke ekonomije Dragice Sekulić jer je posjedovala nekoliko tableta lijeka bromazepam. Zbog toga je srbijanska policija tereti za posjedovanje psihoaktivnih supstanci. Nešto ranije na granici su zaustavljani i zadržavani poslanici iz Crne Gore Draginja Vuksanović-Stanković (SDP), Suada Zoronjić (URA), Božena Jelušić (URA), Damir Šehović (SD), Ervin Ibrahimović (BS).

Sagovornici Monitora iza ovih dešavanja vide aktuelnog minista unutrašnjih poslova Srbije Aleksandra Vulina. On je nakon usvajanja Rezolucije o genocidu u Srebrenici u crnogorskom parlamentu javno pozvao na zabranu ulaska u Srbiju poslanicima i poslanicama koji su za rezoluciju glasali.

Iz njegovog resora nijesu se izvinili premijerovoj porodici zbog neprijatnosti, već su održali predavanje vlastima u Crnoj Gori o nadležnostima policije. Navodno je premijerov sin pretresan jer je policija primila prijavu da se u vozilu nalaze naoružana lica.

,,Naši pripadnici umiju da povise i ton dok prilaze naoružanim licima i nadamo se da to nije mnogo uznemirilo legitimisanu gospodu. Pripadnici Policijske uprave za grad Beograd ne znaju i ne treba da znaju da li je na našoj teritoriji sin predsjednika Vlade Crne Gore, niti da li ima obezbjeđenje. Nijedan pripadnik MUP-a Srbije takođe ne kontroliše kretanje članova porodice Krivokapić i njihovog obezbjeđenja. Niti imamo tu želјu, niti imamo to pravo. Da tako nešto radimo bez saglasnosti porodice Krivokapić bili bismo optuženi da ih uhodimo i ometamo”, navodi se u saopštenju srbijanskog MUP-a. Odiše cinizmom.

Advokat i bivši ministar pravde Dragan Šoć za Monitor kaže da policija u Srbiji ima ovlašćenja da reaguje i da pretrese sumnjive osobe i da niko ne treba da bude pošteđen toga. Međutim, kod aktuelnih događaja kaže da je bilo očito da su učinjeni kako bi se dobio publicitet i poslala poruka.„Neko je to, čini mi se, uradio sa namjerom da se dođe do medija i izazove incident. Očito su poslate poruke, kakve ja ne znam. Očigledno je da se poruka šalje samo onima koji se na ovaj ili onaj način ne slažu sa politikom vlasti u Srbiji“, kazao je Šoć.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

DPS I CETINJE: Decenije raznog nasilja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Cetinje i magistrala do Podgorice vidjeli su opsadu policije  14. januara 1998.  u vrijeme prvog ustoličenja predsjednika Mila Đukanovića. Bila je to ceremonija  visokog rizika jer su nezadovoljne pristalice poraženog predsjednika Momira Bulatovića najavile proteste u Podgorici i blokadu puta do Cetinja gdje je Đukanović trebao položiti zakletvu u Vladinom domu.Velike zasluge što je on tada i postao predsjednik imao je tadašnji mitropolit Amfilohije koji mu je obezbijedio podršku SPC-a uz prijem kod patrijarha Pavla

 

Nedavno ustoličenje novog mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija u Cetinjskom manastiru i sukob policije sa demostrantima koji su se protivili ustoličenju na pomenutom mjestu je ponovo dovelo Cetinje u medijski fokus glavnih regionalnih i evropskih medija. Poljednji put  kada su Cetinje i magistrala sve do Podgorice vidjeli takvu opsadu policije je bilo 14. januara 1998. god. u vrijeme prvog ustoličenja predsjednika Mila Đukanovića. I tadašnja ceremonija je bila skup visokog rizika jer su nezadovoljne pristalice poraženog predsjednika Momira Bulatovića najavile proteste u Podgorici i blokadu puta do Cetinja gdje je Đukanović trebao položiti zakletvu u Vladinom domu. Nesporno je da se novoizabrani predsjednik osjećao sigurnijim na Cetinju nego u Podgorici zbog izrazito procrnogorskog sentimenta kojim je grad odisao još od početka krize i ratova u bivšoj Jugoslaviji. Velike zasluge što je Đukanović tada uopšte i postao predsjednik imao je tadašnji mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije koji mu je obezbijedio podršku Srpske pravoslavne crkve (SPC) u Crnoj Gori uz prijem i slikanje kod patrijarha srpskog Pavla. Amfilohijevi napori su na kraju doveli da Đukanović pobijedi Bulatovića sa nešto preko pet hiljada glasova razlike i spasi sebe od političke smrti, a možda i zatvora. Zauzvrat, kako to često biva u politici, petog septembra ove godine je Đukanović preko svojih udbaško-partijskih struktura sve učinio da onemogući Amfilohijevog nasljednika Joanikija da sjedne na duhovni tron Svetog Petra Cetinjskog u istoimenom manastiru.

Kao što je Crkva ranije iskorištena da pomogne Đukanoviću u osvajanju apsolutne vlasti tako je i prijestoni grad postao žrtva Đukanovićevih i DPS manipulacija i demagogije i to ne jednom ili dvaput.

Cetinje je kao opština na popisu 1991. godine imalo 20.171 stanovnika. U grad se dolazilo u potrazi za poslom. Fabrika obuće Košuta je imala 1.200 radnika, Elektroindistrija Obod koja je proizvodila rashladne uređaje i frižidere je zapošljavala 4.200 radnika od kojih je preko 1.500 došlo iz sjevernih nerazvijenih opština. Obodovi proizvodi su bili dio inventara maltene svake kuće u Crnoj Gori i izvoženi su na tržišta dvanaest evropskih zemalja što je dokazivalo njihov kvalitet.

Na Cetinju je bila i velika prevozna kompanija – Tara. Tara je u svoje doba imala preko 170 autobusa koji su saobraćali diljem bivše zemlje. Međutim, devedesete donose crne dane cetinjskoj privredi. Ono što su započele sankcije UN-a zbog Miloševićevih ratnih pohoda koje je podržavao vrh tada jedinstvene Demokratske partije socijalista (DPS) dovršila je Vlada Crne Gore sa svojim privatizacijama i „reformama privrede“. Prilikom posjete Obodu 1996. godine, tada premijer Đukanović je okupljenim radnicima izjavio „da nema Oboda, ponovo bi ga gradili“. Na kraju je od izjave ostalo samo prvi dio – da nema fabrike dok je poslovna zgrada Oboda kasnije postala zvanična rezidencija predsjednika države za vrijeme mandata Filipa Vujanovića u koju je rijetko svraćao ali u čiju rekonstrukciju je uloženo oko 1.300.000 eura poreskih obveznika. Takođe i Plavi dvor je postao predsjednikova rezidencija, izgrađen za potrebe prijestolonasljednika i sina kralja Nikole I.

Vlada Crne Gore i njeni tajkuni ne samo da su uništili velika preduzeća već ono što su kanili zadržati za sebe sele u Podgoricu i druge gradove. Fabrika lijekova, preduzeće za promet istih, očna klinika koja je donirana Cetinju iz Italije se preseljavaju u Podgoricu. Takođe se sele i Poštanski muzej, Kinoteka i Cetinjski forum. U Budvu će se preseliti sjedište Fondacije Svetog Petra.

To neće smetati DPS vlasti da osvaja glasove većine Cetinjana koji (kao i ostatak zemlje) tokom crnih 90-ih glasa Mila i Momira u vrijeme kada se razaraju Dubrovnik, Mostar, Sarajevo… DPS je forsirao narodsko logiciranje je da ih „treba glasati da ne bi bilo gore“. Međutim javlja se i jaka opozicija ratnim pokličima iz Beograda i Podgorice, prije svega predvođena Slavkom Perovićem i Liberalnim savezom Crne Gore (LSCG). Liberali postaju glavni protivnici srbijanizacije Crne Gore i šverc-komerca vrha DPS-a koji se tada transformiše od  komunista u mafijaške bosove slične onima u Italiji. Cetinjska opozicija će se otvoreno suprotstaviti i ulozi DPS-ovog „duhovnog partnera“ mitropolita Amfilohija čija je tada glavna misija da se Crna Gora što više utopi u Veliku Srbiju čiji obrisi su se naslućivali.

Đukanovićeva policija će surovo prebijati cetinjske momke zbog nošenja crnogorskih zastava i obilježja i pjevanja slobodoljubivih pjesama kojima će se isti Đukanović ogrnuti prošle nedjelje na protestima. Slavko Perović će biti pod stalnom obradom tajne policije koja je par puta optužena i za organizovanje napada na maloljetnu djecu Perovića dok su se vraćala kući iz škole.

Ostaće zapamćen događaj iz septembra 1993. godine tokom naučnog skupa Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU) i njene tada crnogorske filijale (CANU) koja je prekinuta protestima grupe građana predvođene Bobom Bogdanovićem i pjevanjem Oj svijetla majka zoro koja će kasnije postati himna Crne Gore. Tada je na skupu akademika bio prisutan i mitropolit Amfilohije koji je ustao i sa Cetinjanima zajedno pjevao buduću himnu. Demonstranti su onda prešli u skandiranje protiv mitropolita. Crnogorski predsjednik Momir Bulatović i njegovo obezbjeđenje su takođe bili meta psovki nakon što im je Bulatović pokazao srednji prst a oni njemu da je „izdajnik i kopile Slobodana Miloševića“. Šestorica mladića su na kasnijem suđenju dobili ukupno 17 godina zatvora zbog napada na predsjednika i prekidanja skupa. „Nezavisni“ sud je uzeo u obzir samo izjave ljudi bliskih vlasti i policiji.

Razdor u DPS-u 1997. godine oko kontrole poslova šverca cigareta i druge akcizne robe će javnosti biti predstavljen kao borba između „reformski orjentisanog“ Đukanovića, koji se tada sjetio da su pored njegovih unosnih privatnih poslova ugroženi i interesi Crne Gore, i Momira Bulatovića koji je zagovarao bezuslovnu poslušnost porodičnoj kriminalnoj organizaciji Slobodana Miloševića pod vidom borbe za očuvanje Jugoslavije. Ogromna većina Cetinjana se tada upecala na propagandu da je Đukanović borac za slobodnu i demokratsku Crnu Goru i da će donijeti konačni boljitak gradu pa su ga nastavili glasati. Kako su „reforme“ napredovale tako se sve više počelo osipati i stanovništvo grada. Mnogo mladih se iselilo a jedan broj njih je otišao vani „u šanu“ povremeno se vraćajući sa skupim odijelima, naočarima za sunce i satovima koje su prodavali upola cijene. Od jednog broja „šanera“ kasnije će se profilirati grupa koju će Interpol nazvati Pink Panteri. Njihova umješnost u krađama skupocjenih dijamanata po svjetskim metropolama će im donijeti popularnost u javnosti ali i kod inostranih policija. Oni će se pravdati inostranim medijima da ih je nemaština i nevolja natjerala to da rade, ali da paze da niko ne bude povrijeđen tokom pljački. Takođe Panteri tvrde da ukradeni novac donose u Crnu Goru, za razliku od Pink Pantera u Vladi Crne Gore i DPS-u koji ukradeni novac od običnih građana iznose vani.

Cetinje od industrijskog grada postaje grad penzionera i lažnih obećanja DPS-a o budućem prosperitetu. U opštini je 2007. godine živjelo preko 4.500 penzionera od kojih je preko trećine imalo penziju manju od 100 eura. U takvim okolnostima DPS-ova ponuda od 50 eura za glas na izborima je mnogima bila prihvatljiva.

Kako su se smjenjivale opštinske DPS vlasti ponavljana su obećanja o revitalizaciji grada. Najavljivana je ukrajinska fabrika čokolade u halama zatvorenog Oboda, te fabrika konoplje, da će Vlada uložiti 20 miliona samo u razvoj kulture, da će se mnoge državne institucije preseliti na Cetinje. Od svih obećanja život običnih građana se sveo na, popularno nazvano, tri K – kapela, kafić i kladionica. Na popisu stanovništva 2011,  broj stanovnika opštine je pao na 16.657 (skoro 20 posto manje u 20 godina). Broj mladog radno sposobnog stanovništva pao je za 40 posto.

Cetinjski kadar DPS-a u opštini i privredi sve više napreduje u državnoj hijerarhiji uprkos katastrofalnim rezultatima njihovog rada u opštini. Bivši direktor Oboda Miroslav Ivanišević je obećavao da će sačuvati Obod jer ga „boli muka radnika i muka građana Cetinja“. Sam Ivanišević će napredovati u Vladi i biće njen vicepremijer, ministar finansija i kasnije predsjednik Senata Državne revizorske institucije (DRI). Drugi direktor Oboda Branko Vujović je kasnije dobio šansu da svoje „uspješno“ menadžersko iskustvo dalje primjenjuje kao ministrar trgovine, pa direktor Agencije za restrukturiranje privrede i strana ulaganja i ministar ekonomije. Svaki projekat privatizacije koji je vodio završavan je brojnim kontroverzama i optužbama za korupciju dok je njegov privatni imetak rastao bez objašnjenja i prikazanih prihoda što je bio u obavezi da prijavljuje kao funkcioner. Džabe su nevladine organizacije i policija pisali krivične prijave protiv Vujovića za razne korupcionaške ili sumnjive projekte. Đukanovićevo „nezavisno pravosuđe“ je spremno sve dočekivalo i odbacivalo.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo