Povežite se sa nama

DRUŠTVO

STRADANJE RADNIKA NA POSLU: Ćuti, trpi

Objavljeno prije

na

Prošlog oktobra doznali smo, egzaktno, koliko u Crnoj Gori vrijedi radnički život i njegova bezbjednost: nakon, za kratko vrijeme, druge (!) eksplozije u mojkovačkoj fabrici oružja Tara (prilikom prve povrijeđena je jedna osoba), kada je šest zaposlenih zadobilo teške povrede, država (Uprava za inspekcijske poslove) je kaznila fabriku sa 500, a direktora sa – 30 eura! Nije trebalo čekati mnogo, Tarom je, ovog jula, odjeknula treća eksplozija. Poginula je dugogodišnja radnica Slobodanka Ćorić, a sedam radnika je povrijeđeno. Kakva (prethodna) kazna, takav ishod. Sistem.

Nije to samo problem Tare. Naprotiv. Sredinom februara u pogonu Kovačnice Željezare Toščelik u Nikšiću teško je povrijeđen 29-godišnji Milun Todorović. Polomljene su mu obje noge, nešto ispod koljena, u trenutku kada se sa prese odlomio komad čelika i sručio na njega. Par dana ranije, u istoj Kovačnici, radnik Ratko Gardašević prilikom kačenja materijala za kamion, ostao je bez prsta! Tokom dvije prethodne godine u Kovačnici su poginula dva radnika. I u čeličani je, ranijih godina, povrijeđeno više njih.

Nakon što su Todoroviću polomljene noge oglasio se sindikat Željezare i pozvao nadležne da reaguju. Kazali su da radnici moraju da rade po 16 sati, da su izloženi maltretiranju i vrijeđanju, te da bolovanje ne smiju da koriste, u strahu da ne bi ostali bez posla. Ništa.

Slično smo čuli i ovih dana, nakon tragedije u Tari: u Mojkovcu mnogi nezvanično kažu da su zbog povećanog obima posla radnici iscrpljeni i psihički i fizički jer rade prekovremeno i u različitim smjenama.

A tek “sporadični” slučajevi. Krajem juna pročitali smo vijest: “Na odjeljenju intezivne njege preminuo je R.E. (1978) iz Tutina usljed povreda zadobijenih na gradilištu 26. juna.” Pa, početkom maja: građevinski radnik Norbert Kiš poginuo je kada je pao sa skele nedovršene zgrade u Bečićima. Pa, prošli avgust: tridesetsedmogodišnji Zoran Rovčanin preminuo je nakon eksplozije u plinari u nikšićkom naselju Rubeža. Pa, januar 2013. godine: državljanin Srbije Božimir Ilić poginuo je prilikom pada sa građevine. Pa, u nedogled.

Povrede i pogibije na radu dešavaju se i drugdje. Suština je u drugome: u odnosu države prema jednom od najvažnijih pitanja rada i radnika – zaštite na radu, zaštite života radnika. Koliko često prosječan čovjek, koji nema priliku da posmatra radnike u fabrikama, može, na građevini, skeli – recimo, da vidi poptuno obezbijeđenog radnika? . Rijetkost. Time se bavi sistem. Ili, kao kod nas – ne bavi.

Lider Radničke partije Janko Vučinić za Monitor kaže da je odnos prema radnicima dio šire priče, o odnosu vlasti prema investitorima.

“Za većinskog vlasnika fabrike oružja Tara, Vlada je prije nepunu godinu inicirala i uspjela da izglasa u parlamentu izmjene Zakona o stranim investicijama na osnovu kojeg je švajcarska kompanija BT International postala većinski vlasnik jedine fabrike oružja u Crnoj Gori. S obzirom da za vlasnika te kompanije Hajnriha Tometa postoje sumnje da se bavio trgovinom i švercom oružja, a da je jedan od direktora iz te kompanije bio strastveni zaljubljenik i autor pornografskih snimaka za koje se javno oglašavao i nudio takav posao našim djevojkama, ne bi trebalo da nas začudjuje sve ovo što se dešavalo .”

Vučinić naglašava da se tragedija u Tari desila u nedjelju, neradni dan, što je čest primjer kod poslodavaca u Crnoj Gori, da želeći što manje rashode angažaju što manji broj radnika koji su primorani raditi prekovremeno.

“Da li se taj prekovremeni rad plaća po zakonu je veliko pitanje jer se većina radnika nalazi u vrlo teškoj socio-ekonomskoj situaciji i često su ucijenjeni prijetnjom otkaza. Sasvim sigurno, taj prekovremeni rad se ne uvodi po zakonu, jer su u našem random zakonodavstvu vrlo oštri kriterijumi za uvođenje prekovremenog rada, koji se može uvesti samo u slučaju ugrožavanja života i materijalnih dobara i vremenski ograničeni na deset sati nedeljno, što se u velikoj mjeri zloupotrebljava.”

Generalni sekretar Unije slobodnih sindikata Srđan Kaković za naš nedeljnik kaže da se u Crnoj Gori ne poštuju fundametalna radna prava zaposlenih, kao što su na primjer pravo na 40-to satnu radnu sedmicu i godišnji odmor. Eklatantni primjeri: Željezara i KAP.

“U Željezari su naše kolege bile primorane da rade sveke sedmice od 10 do 20 sati prekovremeno. Poslodavac za njih nije imao milosti kada su se prvi put, nakon devet mjeseci, pobunili protiv izrabljivanja. Dobili su otkaze, iako po Zakonu imaju pravo da odbiju nalog poslodavca ukoliko im ugrožava život i zdravlje, a oni su radili najteže i najopsanije poslove, uglavnom u noćnoj smjeni. Radnici KAP-a ni nakon dvije godine rada ne mogu da ostvare pravo na godišnji odmor, iako Zakon kaže da se zaposleni ne mogu odreći prava na godišnji odmor, niti im se to pravo može ostvariti. Dakle, u oba slučaja radnici su ostali nezaštićeni.”

Vučinić tvrdi da posklodavci u većini slučajeva, kaže, ne poštuju elementarno radničko pravo na osmočasovni radno vrijeme sa pauzom od pola sata za odmor u toku rada. “Da ne pričamo o pravu za korišćenje godišnjeg odmora, minimalnom odmoru od 16 sati između dva radna dana ili obaveznom odmoru u toku radne nedelje. Sada je najizraženiji problem neuplaćivanja poreza na zarade i obaveznog socijalnog osiguranja, tako da imamo neshvatljivo veliki broj slučajeva da su radnici zakinuti za višegodišnje neuplaćivanje doprinosa za penzijsko osiguranje.”

Keković ne vidi problem toliko u propisima, koliko u njihovom nepoštovanju. Navodi važnost Akta o procjeni rizika na radnom mjestu, što je ključni akt, koji poslodavci moraju da obezbijede kada je u pitanju zaštita i zdravlje zaposlenih na radu.

” Iako je još Zakon o zaštiti na radu iz 2004.g. propisao obavezu da svi poslodavci moraju donijeti taj akt, to još nije urađeno u najvećem broju preduzeća, a što je najgore tome se i dalje gleda kroz prste. Treba naglasiti da ćemo na putu integracija u EU morati značajno da poboljšamo stanje u ovoj oblasti i pokažemo da se mjere za zaštitu i zdravlje na radu efikasno primjenjuju.”

Sagovornici Monitora pozivaju da se preduzmu hitni konkretni koraci. Srđan Keković smatra da prvenstveno treba ojačati Inspekciju zaštite i zdravlja na radu i drastično pooštriti kontrole i sankcije u ovoj oblasti.

Pitanje je da li je to, sa ovakvom vlašću, moguće. Janko Vučinić, upozorava. “U Crnoj Gori gdje četvrt vijeka vlada udbaško-mafijaška tvorevina koja sebe naziva političkom partijom, nimalo nije iznenadjujuće što se radnici tretiraju kao potrošni materijal i što su zdravlje i životi radnika postali najeftinija roba.”

Bojan Baća: U crnogorskom društvu radnika nema

“Nekada su industrijski radnici bili glavni društveni akter, a danas je njihova prisutnost u javnoj sferi svedena na sporadično pominjanje u crnoj hronici. Da sam ciničan, rekao bih da u nedavnim dešavanjima postoji nekakva jeziva simbolika: danas (preostali) radnici umiru i bivaju ucijenjeni poput radničke klase tokom tranzicionog perioda – gubeći pravo na dostojanstven život od sopstvenog rada, kaže za Monitor sociolog Bojan Baća.

“U crnogorskom društvu radnika više nema, ostali su samo zaposleni (i nezaposleni): zabavljeni o svom ličnom jadu, neorganizovani, bez ikakve svijesti o pripadanju jednom većem kolektivitetu. Kao fragmentirana skupina, njihova moć uticaja, odnosno pritiska, gotovo je nikakva. Oni postaju vidljivi u našem društvu samo kada se odluče na radikalnije metode protesta, odnosno kada žele da skrenu pažnju na svoje muke. Ukoliko rade u neljudskim uslovima, u medijima se obično prozovu “gazde” i ukaže se na njihovu bahatost.

Međutim, situacija u kojoj se našao radnik danas nije problem našeg mentaliteta, već se radi o kapitalizmu imanentnoj razgradnji svih prava koje je, recimo, radnička klasa uživala u bivšoj Jugoslaviji, od sigurnosti radnog mjesta, preko slobodnog pristupa kvalitetnom obrazovanju i odmoru, do investicija u javne stambene fondove. Kako radnici više nisu u stanju da se samoorganizuju i zaštite svoja prava kroz uticaj na zakonodavstvo, mislim da ne treba mnogo polagati nade ni u državu, ni u partije, a ponajmanje u civilni sektor.

Njihova liberalna optika ne dozvoljava im da prepoznaju kolektive poput klase, samo pojedince i, eventualno, grupe zasnovane na etnicitetu ili seksualnoj orijentaciji. Od Evropske unije, možda? Slučaj Grčka pokazao nam je da briselska birokratija i krupni kapital, čije interese ta birokratija brani, nije i ne može biti partner radnim ljudima u zemljama na periferiji Evrope. U suštini, bez samoorganizovanja diljem Crne Gore i uspostavljanja jednog projekta strateške solidarnosti radnog naroda, bojim se da ćemo sve više biti udaljavani od sopstvenog interesa i sposobnosti da ga prepoznamo, posebno onda kada dobrovoljno uđemo u dužničko ropstvo.”

Marko MILAČIĆ

Komentari

DRUŠTVO

ZNACI: Stara fotografija, za nove poene

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zašto je poslanik Raško Konjević prećutao da je za fotografiju policajca Veselina Tabaša i Nasera Keljmendija saznao još u julu 2014. godine, kada je bio ministar unutrašnjih poslova. To proizilazi iz službene zabilješke u koju je Monitor imao uvid

 

Nakanadna pamet ili nešto drugo, tek nedavno se lider SDP-a Raško Konjević dosjetio da sa javnošću podijeli saznanja da se aktuleni prvi barski policajc Veselin Tabaš fotografisao sa Naserom Keljmendijem, osuđenim za mnogobrojna krivična djela. Konjević je krajem prošlog mjeseca pokazao ministru unutrašnjih poslova Sergeju Sekuloviću fotografiju Tabaša sa kontroverznim kosovskim biznismenom, tokom saslušanja ministra na sjednici Odbora za bezbjednost i odbranu. Konjević je poručio da je trebalo provjeriti do kraja Tabaša.

„Ako nije, sada je prilika da se provjere relacije između Keljmendija i novog načelnika CB Bar“, zaključio je.

Konjević je, međutim, iz njemu znanih razloga prećutao da je za tu fotografiju saznao još u julu 2014. godine kada je bio ministar unutrašnjih poslova. To proizilazi iz službene zabilješke koju smo imali na uvid, a koju je povodom sporne fotografije sačinio lično policajac Tabaš i adresirao na Ministarstvo unutrašnjih poslova.

„Fotografija na kojoj se nalazim ja sa licem Naserom Keljmendijem nastala je, koliko se mogu setiti, 2010. godine. Fotografiju je uslikao krim-tehničar CB Bar S.D. u službenim prostorijama OB Ulcinj u kancelariji za prepoznavanje lica“, dio je službene zabilješke.

Policajac Tabaš tada je objasnio da je to bila jedina slobodna kancelarija u koju je policija izvršila prepoznavanje Keljmendija.

U njoj je bilo još najmanje pet policajaca, čija imena je naveo. To su bili pripadnici barske ali i ulcinjske policije.

Zbog nedostatka mjesta, kako tvrdi, sjeo je pored Keljmendija, dok su ostale kolege bile u istoj prostoriji sa njima, o čemu mogu i oni svjedočiti.

Tabaš je detaljno pojasnio i da su tu proveli izvjesno vrijeme jer je u toku bio pretres stanova i hotela Kaza Grande u Ulcinju, koji je vlasništvo Keljmendija, zbog sumnje da je njegov sin Liridon falsifikovao lične isprave.

Svetlana ĐOKIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

NAKON 3. MAJA – DANA SLOBODE MEDIJA: U službi države ili javnost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Duže od deceniju datiraju prijedlozi da se poveća zakonska zaštita medijskih radnika i pooštre kazne za napade na novinare. Političke volje za njihovo usvajanje nije bilo. Da se nešto mora raditi na zapuštenom polju medijskih sloboda, dok ne bude kasno, za sada, na riječima, svjesni su iz nove vlasti

 

Tokom prošle godine zabilježeno je 16 – napada, hapšenja i prijetnji novinarima. Samo za dva mjeseca ove godine imamo četiri napada – Jelena Jovanović, Sead Sadiković, Esad Kočan i Nebojša Šofranac, i dvije prijetnje ekipama TV Vijesti i TV Budva.

Da se nešto mora raditi na zapuštenom polju medijskih sloboda, dok ne bude kasno, svjesni su i iz nove vlasti. Premijer Zdravko Krivokapić je nakon posljednjeg napada kazao da je zamolio ministarku zaduženu za medije Tamaru Srzentić „da što prije svakom novinaru da status službenog lica, mislim da to može mnogo štošta promijeniti”.

Premijer se pogrešno izrazio jer novinarima ne treba status, već dodatna zaštita i zakonom propisane odredbe da se napad i ometanje u vršenju posla od javnog interesa, kaznama tretiraju kao napad na službeno lice. Spin oko statusa službenog lica bivša vlast je često koristila da unese zabunu i da ne prihvati inicijative oko uvođenja oštrijih kazni za napade na novinare.

„Novinari i službena lica ne mogu da se poistovjete, jer razlozi za njihovu zaštitu nisu isti. Službena lica imaju ovlašćenja da primjenjuju zakon, koja novinari nemaju, ali novinari treba da dobiju pojačanu zaštitu, kao i službena lica, zato što rade posao od javnog interesa koji sa sobom nosi povećan rizik po bezbjednost i to treba jasno razgraničiti. Tako da mislim da se tu radi o terminološkom nerazumijevanju, nije to teško pravilno propisati“, kaže za Monitor Tea Gorjanc-Prelević.

Na Dan slobode medija ministar policije Sergej Sekulović je ispravio premijera i objasnio da će njegovo ministarstvo preložiti da se svaki napad na medijskog radnika tretira kao napad na službeno lice. To će se postići tako što će MUP pristupiti izmjenama i dopunama Zakona o javnom redu i miru, na osnovu kojih bi novinari, poput službenih lica bili zaštićeni u slučaju ometanja vršenja svog posla. Sekulović je najavio da će inicirati i izmjene Krivičnog zakonika: „Na ovaj način doprinijećemo većoj sigurnosti novinara, tako što će se pooštriti prekršajna i krivična odgovornost onih koji pokušaju da utiču na bilo koji način na rad novinara“.

Predlozi o pooštravanju kazni za napade na novinare datiraju iz 2008, tada su ih inicirali Pokret za promjene, Socijalistička narodna partija i MANS. Sve do sada nije bilo političke volje da se oni usvoje.

„Akcija za ljudska prava (HRA) je možda prva to 2010. godine i formulisala kao konkretne odredbe s obrazloženjem i zajedno sa Sindikatom medija se poslednjih godina zalagala da se to usvoji“, kaže Gorjanc-Prelević i navodi da ti prelozi mogu da se koriste kao polazište za najavljene izmjene.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

POSKUPILE OSNOVNE ŽIVOTNE NAMIRNICE: Novi nameti, teže i breme

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najnovija poskupljenja osnovnih životnih namirnica u Crnoj Gori, za razliku od drugih država, nisu propraćena otporom građana. Dok  se posljedice krize sve snažnije osjećaju, reakcije države nema

 

Najnovija poskupljenja osnovnih životnih namirnica u Crnoj Gori, za razliku od drugih država, nisu propraćena buntom. Čak ni spontanim protestom, u skladu sa epidemiološkim mjerama. Tek je poneka stidljiva objava na društvenoj mreži Fejsbuk, u kojoj se građani pitaju kakve će sve načine još morati da izmisle kako bi pregrmili od prvog do prvog u mjesecu… I dok se posljedice krize sve snažnije osjećaju, reakcija države nema.

U posljednjih desetak dana, cijene najosnovnijih životnih potrepština – brašna i ulja u crnogorskim marketima uvećane su za 10 do 30 odsto. Poskupili su i so i šećer, takođe za oko 10 odsto. Tako će sada građani, na primjer, umjesto dosadašnjih euro, za ulje morati da izdvoje i do 1,50 eura, a za kilo brašna umjesto 40 centi, 45.

Glavni razlog za povećanje cijena, kako su objasnili iz pojedinih trgovačkih kompanija, leži u tome što su proizvođači i dobavljači namirnica koje se ne proizvode u Crnoj Gori povećali svoje cijene. Osim toga, poskupilo je i gorivo, odnosno transport. Najupečatljiviji učinak pandemije izazvane virusom COVID-19 ogleda se u tome što je, i pored povećanja cijena naftnih derivata, litar najjeftinijeg jestivog ulja trenutno skuplji od litra eurodizela, čija je cijena 1,13 eura.

I voće i povrće je poskupilo. Tako je na zelenoj pijaci TC Bazar u Podgorici za kilogram jabuka potrebno izdvojiti od 1,30 do 1,70 eura. Za avokado i čitavih osam.

Krastavac se može kupiti po cijeni od euro i po do dva i po, a paradajz od dva do dva i po. Crni luk košta od euro do euro i po, a krompir od 0,60 do 0,80 centi.

I cijene ribe su porasle. Kilogram pastrmke sada košta pet eura.

Poskupljenje namirnica očekuje se i u narednom periodu. To, za posljedicu, ima i poskupljenje druge hrane u kojoj se one nalaze, poput hljeba i drugog peciva, prerađevina, slatkiša,…

Predlogom budžeta za 2021. godinu najavljeno je povećanje akciza na duvanske i proizvode od šećera i kakaoa, kao i na sladolede, alkohol i gazirana pića. To je jedna od mjera poreske politike koja će sa primjenom početi 1. jula. Tako bi se, predloženim rješenjem, akcize na zaslađena pića i alkohol povećale sa 25 na 35 eura po hektolitru, 72 centa po kilogramu za slatkiše, a za duvanske proizvode sa 37 na 51 euro na hiljadu komada cigareta.

Iz Privredne komore Crne Gore (PKCG) upozoravaju da će taj predlog dovesti do rasta cijena, smanjenja prodaje, povećanja obima sive ekonomije a, u konačnom, i do smanjenja prihoda za državu. To je ocijenjeno na sastanku, održanom krajem aprila u prostorijama PKCG-e. ,,To je pokazala praksa iz prethodnih godina, sa istim scenarijem u dijelu akcizne politike. Sem toga, akcize će zbog porasta cijena uticati i na konkurentnost naše turističke destinacije”, kazala je tom prilikom potpredsjednica PKCG-e Nina Drakić.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo