Povežite se sa nama

DRUŠTVO

STRADANJE RADNIKA NA POSLU: Ćuti, trpi

Objavljeno prije

na

Prošlog oktobra doznali smo, egzaktno, koliko u Crnoj Gori vrijedi radnički život i njegova bezbjednost: nakon, za kratko vrijeme, druge (!) eksplozije u mojkovačkoj fabrici oružja Tara (prilikom prve povrijeđena je jedna osoba), kada je šest zaposlenih zadobilo teške povrede, država (Uprava za inspekcijske poslove) je kaznila fabriku sa 500, a direktora sa – 30 eura! Nije trebalo čekati mnogo, Tarom je, ovog jula, odjeknula treća eksplozija. Poginula je dugogodišnja radnica Slobodanka Ćorić, a sedam radnika je povrijeđeno. Kakva (prethodna) kazna, takav ishod. Sistem.

Nije to samo problem Tare. Naprotiv. Sredinom februara u pogonu Kovačnice Željezare Toščelik u Nikšiću teško je povrijeđen 29-godišnji Milun Todorović. Polomljene su mu obje noge, nešto ispod koljena, u trenutku kada se sa prese odlomio komad čelika i sručio na njega. Par dana ranije, u istoj Kovačnici, radnik Ratko Gardašević prilikom kačenja materijala za kamion, ostao je bez prsta! Tokom dvije prethodne godine u Kovačnici su poginula dva radnika. I u čeličani je, ranijih godina, povrijeđeno više njih.

Nakon što su Todoroviću polomljene noge oglasio se sindikat Željezare i pozvao nadležne da reaguju. Kazali su da radnici moraju da rade po 16 sati, da su izloženi maltretiranju i vrijeđanju, te da bolovanje ne smiju da koriste, u strahu da ne bi ostali bez posla. Ništa.

Slično smo čuli i ovih dana, nakon tragedije u Tari: u Mojkovcu mnogi nezvanično kažu da su zbog povećanog obima posla radnici iscrpljeni i psihički i fizički jer rade prekovremeno i u različitim smjenama.

A tek “sporadični” slučajevi. Krajem juna pročitali smo vijest: “Na odjeljenju intezivne njege preminuo je R.E. (1978) iz Tutina usljed povreda zadobijenih na gradilištu 26. juna.” Pa, početkom maja: građevinski radnik Norbert Kiš poginuo je kada je pao sa skele nedovršene zgrade u Bečićima. Pa, prošli avgust: tridesetsedmogodišnji Zoran Rovčanin preminuo je nakon eksplozije u plinari u nikšićkom naselju Rubeža. Pa, januar 2013. godine: državljanin Srbije Božimir Ilić poginuo je prilikom pada sa građevine. Pa, u nedogled.

Povrede i pogibije na radu dešavaju se i drugdje. Suština je u drugome: u odnosu države prema jednom od najvažnijih pitanja rada i radnika – zaštite na radu, zaštite života radnika. Koliko često prosječan čovjek, koji nema priliku da posmatra radnike u fabrikama, može, na građevini, skeli – recimo, da vidi poptuno obezbijeđenog radnika? . Rijetkost. Time se bavi sistem. Ili, kao kod nas – ne bavi.

Lider Radničke partije Janko Vučinić za Monitor kaže da je odnos prema radnicima dio šire priče, o odnosu vlasti prema investitorima.

“Za većinskog vlasnika fabrike oružja Tara, Vlada je prije nepunu godinu inicirala i uspjela da izglasa u parlamentu izmjene Zakona o stranim investicijama na osnovu kojeg je švajcarska kompanija BT International postala većinski vlasnik jedine fabrike oružja u Crnoj Gori. S obzirom da za vlasnika te kompanije Hajnriha Tometa postoje sumnje da se bavio trgovinom i švercom oružja, a da je jedan od direktora iz te kompanije bio strastveni zaljubljenik i autor pornografskih snimaka za koje se javno oglašavao i nudio takav posao našim djevojkama, ne bi trebalo da nas začudjuje sve ovo što se dešavalo .”

Vučinić naglašava da se tragedija u Tari desila u nedjelju, neradni dan, što je čest primjer kod poslodavaca u Crnoj Gori, da želeći što manje rashode angažaju što manji broj radnika koji su primorani raditi prekovremeno.

“Da li se taj prekovremeni rad plaća po zakonu je veliko pitanje jer se većina radnika nalazi u vrlo teškoj socio-ekonomskoj situaciji i često su ucijenjeni prijetnjom otkaza. Sasvim sigurno, taj prekovremeni rad se ne uvodi po zakonu, jer su u našem random zakonodavstvu vrlo oštri kriterijumi za uvođenje prekovremenog rada, koji se može uvesti samo u slučaju ugrožavanja života i materijalnih dobara i vremenski ograničeni na deset sati nedeljno, što se u velikoj mjeri zloupotrebljava.”

Generalni sekretar Unije slobodnih sindikata Srđan Kaković za naš nedeljnik kaže da se u Crnoj Gori ne poštuju fundametalna radna prava zaposlenih, kao što su na primjer pravo na 40-to satnu radnu sedmicu i godišnji odmor. Eklatantni primjeri: Željezara i KAP.

“U Željezari su naše kolege bile primorane da rade sveke sedmice od 10 do 20 sati prekovremeno. Poslodavac za njih nije imao milosti kada su se prvi put, nakon devet mjeseci, pobunili protiv izrabljivanja. Dobili su otkaze, iako po Zakonu imaju pravo da odbiju nalog poslodavca ukoliko im ugrožava život i zdravlje, a oni su radili najteže i najopsanije poslove, uglavnom u noćnoj smjeni. Radnici KAP-a ni nakon dvije godine rada ne mogu da ostvare pravo na godišnji odmor, iako Zakon kaže da se zaposleni ne mogu odreći prava na godišnji odmor, niti im se to pravo može ostvariti. Dakle, u oba slučaja radnici su ostali nezaštićeni.”

Vučinić tvrdi da posklodavci u većini slučajeva, kaže, ne poštuju elementarno radničko pravo na osmočasovni radno vrijeme sa pauzom od pola sata za odmor u toku rada. “Da ne pričamo o pravu za korišćenje godišnjeg odmora, minimalnom odmoru od 16 sati između dva radna dana ili obaveznom odmoru u toku radne nedelje. Sada je najizraženiji problem neuplaćivanja poreza na zarade i obaveznog socijalnog osiguranja, tako da imamo neshvatljivo veliki broj slučajeva da su radnici zakinuti za višegodišnje neuplaćivanje doprinosa za penzijsko osiguranje.”

Keković ne vidi problem toliko u propisima, koliko u njihovom nepoštovanju. Navodi važnost Akta o procjeni rizika na radnom mjestu, što je ključni akt, koji poslodavci moraju da obezbijede kada je u pitanju zaštita i zdravlje zaposlenih na radu.

” Iako je još Zakon o zaštiti na radu iz 2004.g. propisao obavezu da svi poslodavci moraju donijeti taj akt, to još nije urađeno u najvećem broju preduzeća, a što je najgore tome se i dalje gleda kroz prste. Treba naglasiti da ćemo na putu integracija u EU morati značajno da poboljšamo stanje u ovoj oblasti i pokažemo da se mjere za zaštitu i zdravlje na radu efikasno primjenjuju.”

Sagovornici Monitora pozivaju da se preduzmu hitni konkretni koraci. Srđan Keković smatra da prvenstveno treba ojačati Inspekciju zaštite i zdravlja na radu i drastično pooštriti kontrole i sankcije u ovoj oblasti.

Pitanje je da li je to, sa ovakvom vlašću, moguće. Janko Vučinić, upozorava. “U Crnoj Gori gdje četvrt vijeka vlada udbaško-mafijaška tvorevina koja sebe naziva političkom partijom, nimalo nije iznenadjujuće što se radnici tretiraju kao potrošni materijal i što su zdravlje i životi radnika postali najeftinija roba.”

Bojan Baća: U crnogorskom društvu radnika nema

“Nekada su industrijski radnici bili glavni društveni akter, a danas je njihova prisutnost u javnoj sferi svedena na sporadično pominjanje u crnoj hronici. Da sam ciničan, rekao bih da u nedavnim dešavanjima postoji nekakva jeziva simbolika: danas (preostali) radnici umiru i bivaju ucijenjeni poput radničke klase tokom tranzicionog perioda – gubeći pravo na dostojanstven život od sopstvenog rada, kaže za Monitor sociolog Bojan Baća.

“U crnogorskom društvu radnika više nema, ostali su samo zaposleni (i nezaposleni): zabavljeni o svom ličnom jadu, neorganizovani, bez ikakve svijesti o pripadanju jednom većem kolektivitetu. Kao fragmentirana skupina, njihova moć uticaja, odnosno pritiska, gotovo je nikakva. Oni postaju vidljivi u našem društvu samo kada se odluče na radikalnije metode protesta, odnosno kada žele da skrenu pažnju na svoje muke. Ukoliko rade u neljudskim uslovima, u medijima se obično prozovu “gazde” i ukaže se na njihovu bahatost.

Međutim, situacija u kojoj se našao radnik danas nije problem našeg mentaliteta, već se radi o kapitalizmu imanentnoj razgradnji svih prava koje je, recimo, radnička klasa uživala u bivšoj Jugoslaviji, od sigurnosti radnog mjesta, preko slobodnog pristupa kvalitetnom obrazovanju i odmoru, do investicija u javne stambene fondove. Kako radnici više nisu u stanju da se samoorganizuju i zaštite svoja prava kroz uticaj na zakonodavstvo, mislim da ne treba mnogo polagati nade ni u državu, ni u partije, a ponajmanje u civilni sektor.

Njihova liberalna optika ne dozvoljava im da prepoznaju kolektive poput klase, samo pojedince i, eventualno, grupe zasnovane na etnicitetu ili seksualnoj orijentaciji. Od Evropske unije, možda? Slučaj Grčka pokazao nam je da briselska birokratija i krupni kapital, čije interese ta birokratija brani, nije i ne može biti partner radnim ljudima u zemljama na periferiji Evrope. U suštini, bez samoorganizovanja diljem Crne Gore i uspostavljanja jednog projekta strateške solidarnosti radnog naroda, bojim se da ćemo sve više biti udaljavani od sopstvenog interesa i sposobnosti da ga prepoznamo, posebno onda kada dobrovoljno uđemo u dužničko ropstvo.”

Marko MILAČIĆ

Komentari

DRUŠTVO

PO MILOSTI SPC-a: Ordenje za zaslužne političare

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ordeni SPC-a na grudima političara svjedoče o prevrtljivosti politike i promjenama težnji i interesa. I o kontinuitetu bliskosti SPC-a sa politikom

 

Mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije uručio je, protekle sedmice, na Miholjskoj prevlaci kod Tivta Orden prvog stepena Svetog Petra Drugog Lovćenskog Tajnovidca direktoru i predsednik odbora direktora Elektroprivrede – Nikoli Rovčaninu i Milutinu Đukanoviću, kao i predsjedniku i članici borda Rudnika uglja Dušanu Janjuševiću i Slavici Batinić.

Ordeni su dodijeljeni „za djelatnu ljubav prema Srpskoj pravoslavnoj crkvi, a posebno za nesebičnu pomoć Manastiru Svetog Arhangela Mihaila na Miholjskoj prevlaci”. Rovčanin i Janjušević su funkcioneri Demokrata, a Đukanović Demokratskog fronta.

Opozicija je reagovala i optužila funkcionere vladajućih partija da su dobili ordenje za uništavanje državne energetske kompanije. Mimo politike, primjetno je da je EPCG od preuzimanja kompanije od strane nove vlasti ukinula neka sponzorstva za sportske saveze, muzičke i kulturne manifestacije. S druge strane, crkvi se sve češće izlazi u susret sa donacijama. Tokom ove godine EPCG je donirala novac za izgradnju skulpture Svetog Save u Goliji (5.000 eura), obnovu hrama u selu Muževice (3.000 eur), renoviranje i adaptaciju prostorija Parohijskog doma u Toploj (5.000 eura), održavanje i tekuće potrebe za Hram Sv. Dimitrija u Kolašinu (3.000 eura), kupovinu zemljišta zbog ,,nastavka aktivnosti“ za izgradnju Sabornog hrama na Žabljaku (10.000 eura).

I tokom prošle godine, EPCG je pomagao brojnim crkvama i manastirima po Crnoj Gori. Kako piše Pobjeda nova donatorska strategija izlazi u susret i  organizacijama bliskim crkvi: Institutu za srpsku kulturu, Klubu dobrovoljnih davalaca krvi Sveti Sava Nikšić, Matici srpskoj, NVO Miholjski zbor Pljevlja, Časopis za književnost, istoriju i kulturu Glas Holmij iz Kolašina, Udruženju srpskih epskih pjesnika Crne Gore Radovan Bećirović Trebješki, Bratstvu pravoslavne omladine Sveti Pantelejmon Tivat…

Pomoć SPC-u i od strane bivše vlasti nije bila neuobičajena, kada je to trebalo. To pokazuje i slučaj funkcionera DPS-a Predraga Boškovića. Obavljajući jednu od brojnih funkcija, Bošković je dok je bio predsjednik Odbora direktora Rudnika uglja pomogao izgradnju pravoslavnog hrama u Pljevljima. I za to je od SPC-a dobio Orden Svetog Save.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 2. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

NASTAVLJAJU SE IGRE OKO ULCINJSKE SOLANE: Dosoljavanje soli

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kada se činilo da su otklonjene prepreke i da kreće revitalizacija Solane, opet su, odlukama Vrhovnog, pa Upravnog suda, stvari vraćene unazad, kada je riječ o vlasništvu nad tim prostorom u zaleđu Velike plaže od oko 15 miliona kvadratnih metara. Na potezu je ponovo Vlada Crne Gore

 

Upravni sud Crne Gore usvojio je prošlog mjeseca tužbu Akcionarskog društva za proizvodnju morske soli Bajo Sekulić Ulcinj u stečaju i poništio mišljenje Vlade, odnosno Savjeta za privatizaciju i kapitalne projekte iz jula 2021. godine, u kome je konstatovano nesporno državno vlasništvo nad zemljištem naše jedine fabrike za proizvodnju slanih kristala. Na osnovu toga Uprava za katastar i državnu imovinu, Područna jedinica Ulcinj, upisala je pravo svojine na ime države Crne Gore.

Upravni sud, prethodno je u aprilu, odbio tužbu akcionara, cijeneći da mišljenje Savjeta nije upravni akt. Tako nije mislio i Vrhovni sud, pa je Upravni sud u ponovnom postupku, preinačio presudu.

Tako je napravljen korak unazad što se tiče statusa Solane, odnosno vlasništva nad tim prostorom u zaleđu Velike plaže od oko 15 miliona kvadratnih metara. Vladin savjet je tek nakon deset godina donio mišljenje, na osnovu stava eksperata, da u procesu privatizacije za Solanu nije plaćena tržišna cijena. Podsjetimo se da je Eurofond za kupovinu većinskog paketa akcija, od oko 72 odsto, platio 800.000 eura. I to akcijama stare devizne štednje!

Ubrzo nakon toga u ovu najstariju ulcinjsku kompaniju je uveden najprije programirani, a onda 2011. i klasični stečaj. Eurofond je u cijelom tom periodu imao pravo korišćenja nad zemljištem Solane. Na prvom javnom pozivu za prodaju tog preduzeća stečajna uprava je navela početnu cijenu od 257 miliona eura.

Država je kao vlasnik zemljišta Solane, zvanično u katastarskim knjigama upisana početkom jula ove godine. Predstavnici manjinskih akcionara su, nakon toga, najavili tužbe koje bi državu, prema njihovoj procjeni, mogle da koštaju i preko 200 miliona eura. Oni tvrde da je u pitanju imovina 20 hiljada akcionara i da je država potvrdila da je izdala akcije bez pokrića. „Faktički je Vlada izvršila eksproprijaciju Solane, jer nemaju papire da je imovina bila državna“, smatraju oni.

U Vladi Crne Gore su uvjereni da je državi vraćena vrijednost od 200 miliona eura. Prema riječima premijera Dritana Abazovića, Solana je samo jedan primjer korupcije sa pečatom države. ,,Bivši vlasnici namjeravali su da prodaju Solanu za 250 ili čak i 300 miliona eura, koju su kupili za 800 hiljada. Ovaj problem traje 20 godina jer su oni bili povezani sa državnim vrhom”, rekao je on. Abazović je naglasio  da  rješavanje imovinsko-pravnih odnosa znači da država može nesmetano da pregovara o vraćanju proizvodnje i života na tom području, kojim već više od šest godina upravljaju Nacionalni parkovi Crne Gore.

Prije odluke Upravnog suda bili su optimisti i u civilnom sektoru. ,,Glavni kamen spoticanja bila je vlasnička struktura. Mi smo zahvalni jer je to pitanje riješeno”, kazala je direktorica Centra za zaštitu i proučavanje ptica (CZIP) Jovana Janjušević.

Ta renomirana organizacija je osigurala donaciju od pola miliona eura koja bi se investirala u oporavak Solane. ,,Novac bi trebao biti usmjeren na izradu geodetske podloge. To je  preduslov za dalju izradu dokumentacije potrebne za obnovu nasipa i pratećih ekoloških dozvola, nabavku dva bagera, nabavku i instaliranje nove pumpne stanice 31, koja predstavlja samo srce Ulcinjske solane bez koje nije moguća buduća proizvodnja kao ni povoljno upravljanje hidrološkim režimom“, saopštila je Janjuševićeva.

Ona je najavila i izradu hidrološke studije. Ta studija  bi dala precizne informacije kako upravljati vodama Solane u cilju obezbjeđivanja povoljnog ekološkog statusa za mnoge ugrožene vrste koje zavise od zdrave i vitalne Solane, kao i očuvanje Natura 2000 habitata.

,,Uz saglasnost stečajnog upravnika, u toku je adaptacija budućeg muzeja i informativnog centra Parka prirode Ulcinjska solana koji će imati jedinstvenu umjetničku postavku”, navode iz CZIP-a.

Zahvaljujući podršci Njemačkog federalnog ministarstva za životnu sredinu i zaštitu prirode, CZIP će kroz naredne dvije godine razvijati šemu monitoringa biodiverziteta za Solanu kako bi ona bila operativna za buduće upravljačko tijelo.

Iz Ministarstva ekologije, prostornog planiranja i urbanizma i Opštine Ulcinj su najavili da će do kraja ove godine osnovati zajedničko privredno društvo koje će upravljati Parkom prirode Ulcinjska solana.

,,Brojni primjeri iz regiona, Evrope i svijeta govore da smo na pravom putu, i da je turistička valorizacija bivših fabrika soli, okrenuta prirodi i ornitologiji, jedini održivi model. Opština Ulcinj je formirala i Sekretarijat za ekologiju koji će se aktivno uključiti u rješavanje problematike Solane i za tu svrhu imati i poseban namjenski budžet”, kazao je predsjednik Opštine Ulcinj Omer Bajraktari.

Sva ova predviđena dinamika, na kojoj posebno insistiraju evropske institucije, je sada dovedena u pitanje. Iz Upravnog suda su saopštili da će u ponovnom postupku, Vlada Crne Gore imati u vidu primjedbe ukazane njihovom presudom, s tim što će tužiocu omogućiti učešće u postupku, shodno Zakonu o opštem upravnom postupku. ,,Na taj će mu  način omogućiti da u raspravi, iznese činjenice i pruži potrebne dokaze za svoje tvrdnje, s obzirom na to da mu to u prethodnom postupku nije bilo omogućeno. Nakon otklanjanja svih ovih nepravilnosti, tuženi će biti u mogućnosti da donese, novu i na zakonom zasnovanu odluku”, navodi se u obrazloženju presude.

Dok se čeka na novu odluku Vlade, u Ulcinju se nadaju da će se sistematskom i planskom devastacijom Solane konačno pozabaviti Državno tužilaštvo. Posebno zato što je u maju najavljeno razotkrivanje stečajne mafije koja je državu oštetila za desetine miliona eura. Među preduzećima u kojima najduže traje stečajni postupak, uz brojne nezakonitosti, je svakako i Ulcinjska solana.

Bivši radnici te kompanije ističu da do sada niko nije odgovarao za to. ,,I danas kada pitate te ljude iz Privrednog suda oni govore da su radili sve po zakonu. Zato ih mi radnici i zovemo – stečajna mafija“, rekao je Veselin Mitrović., nekadašnji rukovodilac finansija u Solani

                                                                                           Mustafa CANKA

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

BRONZANA MEDALJA NA EVROPSKOM PRVENSTVU: Rukometašice pokazale kako se može

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok se Francuzi čude kako ih, pored brojnih prednosti koje imaju,  pobjeđuju crnogorske rukometašice, naše kažu da je to zbog toga što je igra u državnom dresu za njih više od sporta

 

Rukometašice Crne Gore u meču za treće mjesto na Evropskom prvenstvu pokazale su publici svu draž, neizvjesnost i katarzu igre. Željom i borbenošću savladale su dvostruke olimpijske prvakinje, reprezentativke Francuske.

Kao i prije deset godina kada su osvojile zlatnu medalju protiv Norveške (2012. Beograd), i ovaj put su do odličja došli u iscrpljujućim produžecima. ,,Sjećam se da sam se okrenula u pravcu klupe i pitala ko može da igra, sve su skočile i pokazale prstom na grudi”, priča o atmosferi i htjenju u produžecima selektorka Bojana Popović.

Bila je ovo prva pobjeda crnogorskih rukometašica nad Francuskom, još od Olimpijskih igara u Londonu 2012. godine. Treba imati na umu da  Francuska ima 500 hiljada registrovanih rukometašica i rukometaša sa 3.300 klubova, 60 trenera koje plaća država, budžet od 21 milion eura dok je samo u njihovom savezu zaposleno 160 osoba…

O tom odnosu Francuske prema crnogorskoj, za njih, rukometnoj enigmi Bojana Popović je za Antenu M kazala: ,,Oni stalno pričaju o nama. Analiziraju na koji način, kako je to moguće da sa toliko registrovanih igrača i igračica, akademijama sa hiljadama djevojčica i dječaka, skautima koji po Africi traže i dovode talentovanu djecu… kako mi sa šezdesetak registrovanih seniorki uspijevamo da ih dovedemo u situaciju da se muče sa nama ili da ih pobijedimo, kao što smo sada. Ja vjerujem da će opet sada time da se bave, jer im ništa nije jasno. Baš ništa!”.

Za razliku od inostranih rukometnih stručnjaka, domaćima je sve bilo ,,jasno”. Iako, pored vaterpolista, jedine u ekipnim sportovima imaju kvalitet da se redovno takmiče na najvećim turnirima, rukometašice su u posljednjoj deceniji često bile na meti kritika. Nakon što su osvojile  srebro na Olimpijskim igarama u Londonu 2012, i zlato na EP u Beogradu, uslijedila je pauza sa medaljama. Na Svjetskom prvenstvu u Srbiji 2013. zaustavljene su u osmini finala, godinu kasnije postigle su uspjeh, ali bez medalje, osvojivši četvrto mjesto na Evropskom prvenstvu u Mađarskoj i Hrvatskoj. Do medalje nijesu stigle ni na Svjetskom prvenstvu 2015. i 2019. Taj niz je prekinut bronzom iz Ljubljane, trećom medaljom osvojenom na velikim takmičenjima.

,,Nijesmo se bavili komentarima. Bili smo fanatici. I drugi vole ovaj sport, igraju ga na visokom nivou, ali mi dajemo mnogo više”, kazala je prva saradnica selektroke Maja Savić.

Pored uspjeha igračica, u rukometnom svijetu odjeknulo je i navijanje za reprezentaciju Crne Gore. Preko 10.000 ljudi gromoglasno ih je bodrilo  tokom tri meča grupne faze koji su odigrani u SC Morača u Podgorici.

Navijački karavan pratio je ,,lavice” u Skoplje, a dvije hiljade navijača pokazalo je euforičnu privrženost svojoj ekipi i u Ljubljani. U svim izjavama reprezentativke i stručni tim ne kriju da su u ovaj uspjeh ugrađeni i navijači. ,,Svaku riječ smo čuli. Ohrabreni smo bili, a ko ne bi bio nakon, Crna Goro, volim te“, istakla je Savić.

Publika je, nakon uspijeha u Ljubljani, rukometašice dočekala na Aerodromu u Podgorici. Selektroka Popović, nekada najbolja igračica svijeta, kojoj je ovo prva trenerska medalja, kazala je da se rukometni svijet pita kako prave ovakve rezultate: ,,Bez zajedništva i timskog duha možeš da budeš igrački genije, možeš da budeš ne znam kakav trener, ali neće biti rezultata. Mi smo bile tim u svim mečevima”.

Osvrnula se i na kritike, koje su u ovdašnjoj javnosti često jedina stvarnost: ,,Bilo je kritika, a valjalo bi ponekad uputiti i lijepu riječ, podržati i kada ne ide, jer su ovo naša djeca, koja vole ovo što rade, koja stvaraju neki svoj put i potrebna im je podrška. Hvala svima, i onima koji vjeruju i onima koji ne vjeruju, a mi ćemo se uvijek boriti do kraja i koliko možemo”, kazala je Popovićeva.

Svečani doček za rukometašice upriličen je i u utorak veče u SC MoračaBemax areni. Jovanka Radičević,  koja je proglašena za najbolje desno krilo evropskog šampionata, zahvalila se navijačima i svima koji su ih podržali. Ona je postigla preko 1.100 golova u nacionalnom dresu, a utakmica sa Francuskom bila je njena posljednja za reprezentaciju Crne Gore.

Milena Raičević koja je meč za bronzanu medalju propustila zbog povrede, po dolasku u Podgoricu, kaže: ,,Pobjeđivale smo na veliko srce, koliki god da imamo, srce je ono što prednjači, što nam daje snagu da osvajamo medalje”.

I dok je na sportskom terenu dokazana priča da talenat, pregnuće i srce donose uspjeh, mimo njega, bez kuraži i želje za uspjehom, sve i dalje ostaje u domenu pizme i podjela.

Lavice su osvajanjem medalje sportskim kritičarima zapušile usta, ali čak ni uspjeh ne može utišati one brojnije koje su povezane sa politikom. Ta podbadanja koja su pratila rukometašice i tokom ovog prvenstva, najčešće su banalna – od boje dresa, preko pjesme koje su slušale u autobusu… do stalnih zamjerki da su jedne od simbola ,,starog režima” te da previše napadno (njihovi kritičari kažu iritantno) iskazuju privrženost državi i njenim simbolima (preglasno pjevaju himnu, previše mašu zastavama…).

Da se te kritike i te kako reflektuju i na trenutnu vlast svjedoči nezadovoljstvo čelnika Rukometnog saveza, stručnog štaba i igračica zbog izostanka adekvatne podrške, prije svega finansijske, tokom organizacije i priprema za Evropsko prvenstvo. Već smo pominjali izjavu predsjednika Rukometnog saveza Crne Gore Petra Kapisode: ,,Ovo prvenstvo nijesu organizovale tri države, nego su ga organizovale − država Slovenija, država Sjeverna Makedonija i Rukometni savez Crne Gore”.

Slično je, po povratku iz Slovenije, govorila i jedna od najboljih rukometašica reprezentacije Milena Raičević: „Nijesmo imali nikakvu podršku od države, što je – ne znam koju bih riječ mogla da izaberem – jer je zaista to sramota“.

I selektorka Popović nije krila stav da je izostala pomoć države  Rukometnom savezu i ŽRK Budućnost. Naglasila je da su sportisti najbolji promoteri Crne Gore, a da podrška države rukometu izostaje: ,,Uvijek moramo da imamo sluha. Mislim da ga u posljednjih nekoliko godina nemamo i to je, po meni, tužno. Da li će biti bolje poslije svih ovih rezultata, vidjećemo. U rukometu je u posljednje dvije godine bila baš, baš loša situacija. To najbolje znamo mi iz Budućnosti. Prosto, za nas nijesu imali sluha, a ta djeca su morala kroz Budućnost da se stvaraju. Svi odlično znamo – da nema Budućnosti ne bi bilo reprezentacije”.

Skandalozno je da država ne pomaže selekcije koje osvajaju medalje i promovišu Crnu Goru, a čija je baza u vaterpolu u par primorskih klubova i za  ženski rukomet u Budućnosti. Posebno što su uvijek po srijedi politički a ne sportski razlozi.

Dugogodišnja saigračica i sadašnja pomoćnica selektorke Maja Savić objasnila je: ,,Dolazili su mi tokom prvenstva i nakon posljednje utakmice, sa pitanjima kako to da ‘mala’ zemlja, sa ovolikim brojem igračica, radi što radi. Nešto sam sakrila, a nešto nijesam, a razloga nema da ne kažem. Kada slušamo himnu, na ivici smo suza. Može patriotizam nekome da smeta, ali šta da se radi. Voliš, pa voliš svoju državu, sigurna sam da velika većina na sličan način razmišlja”.

S kakvim god emocijama većina i manjina bili, rukometašice su primjer i dokaz da se uz veliki rad, želju i istrajnost može postići naizgled nemoguće.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo