Povežite se sa nama

DRUŠTVO

STRADANJE RADNIKA NA POSLU: Ćuti, trpi

Objavljeno prije

na

Prošlog oktobra doznali smo, egzaktno, koliko u Crnoj Gori vrijedi radnički život i njegova bezbjednost: nakon, za kratko vrijeme, druge (!) eksplozije u mojkovačkoj fabrici oružja Tara (prilikom prve povrijeđena je jedna osoba), kada je šest zaposlenih zadobilo teške povrede, država (Uprava za inspekcijske poslove) je kaznila fabriku sa 500, a direktora sa – 30 eura! Nije trebalo čekati mnogo, Tarom je, ovog jula, odjeknula treća eksplozija. Poginula je dugogodišnja radnica Slobodanka Ćorić, a sedam radnika je povrijeđeno. Kakva (prethodna) kazna, takav ishod. Sistem.

Nije to samo problem Tare. Naprotiv. Sredinom februara u pogonu Kovačnice Željezare Toščelik u Nikšiću teško je povrijeđen 29-godišnji Milun Todorović. Polomljene su mu obje noge, nešto ispod koljena, u trenutku kada se sa prese odlomio komad čelika i sručio na njega. Par dana ranije, u istoj Kovačnici, radnik Ratko Gardašević prilikom kačenja materijala za kamion, ostao je bez prsta! Tokom dvije prethodne godine u Kovačnici su poginula dva radnika. I u čeličani je, ranijih godina, povrijeđeno više njih.

Nakon što su Todoroviću polomljene noge oglasio se sindikat Željezare i pozvao nadležne da reaguju. Kazali su da radnici moraju da rade po 16 sati, da su izloženi maltretiranju i vrijeđanju, te da bolovanje ne smiju da koriste, u strahu da ne bi ostali bez posla. Ništa.

Slično smo čuli i ovih dana, nakon tragedije u Tari: u Mojkovcu mnogi nezvanično kažu da su zbog povećanog obima posla radnici iscrpljeni i psihički i fizički jer rade prekovremeno i u različitim smjenama.

A tek “sporadični” slučajevi. Krajem juna pročitali smo vijest: “Na odjeljenju intezivne njege preminuo je R.E. (1978) iz Tutina usljed povreda zadobijenih na gradilištu 26. juna.” Pa, početkom maja: građevinski radnik Norbert Kiš poginuo je kada je pao sa skele nedovršene zgrade u Bečićima. Pa, prošli avgust: tridesetsedmogodišnji Zoran Rovčanin preminuo je nakon eksplozije u plinari u nikšićkom naselju Rubeža. Pa, januar 2013. godine: državljanin Srbije Božimir Ilić poginuo je prilikom pada sa građevine. Pa, u nedogled.

Povrede i pogibije na radu dešavaju se i drugdje. Suština je u drugome: u odnosu države prema jednom od najvažnijih pitanja rada i radnika – zaštite na radu, zaštite života radnika. Koliko često prosječan čovjek, koji nema priliku da posmatra radnike u fabrikama, može, na građevini, skeli – recimo, da vidi poptuno obezbijeđenog radnika? . Rijetkost. Time se bavi sistem. Ili, kao kod nas – ne bavi.

Lider Radničke partije Janko Vučinić za Monitor kaže da je odnos prema radnicima dio šire priče, o odnosu vlasti prema investitorima.

“Za većinskog vlasnika fabrike oružja Tara, Vlada je prije nepunu godinu inicirala i uspjela da izglasa u parlamentu izmjene Zakona o stranim investicijama na osnovu kojeg je švajcarska kompanija BT International postala većinski vlasnik jedine fabrike oružja u Crnoj Gori. S obzirom da za vlasnika te kompanije Hajnriha Tometa postoje sumnje da se bavio trgovinom i švercom oružja, a da je jedan od direktora iz te kompanije bio strastveni zaljubljenik i autor pornografskih snimaka za koje se javno oglašavao i nudio takav posao našim djevojkama, ne bi trebalo da nas začudjuje sve ovo što se dešavalo .”

Vučinić naglašava da se tragedija u Tari desila u nedjelju, neradni dan, što je čest primjer kod poslodavaca u Crnoj Gori, da želeći što manje rashode angažaju što manji broj radnika koji su primorani raditi prekovremeno.

“Da li se taj prekovremeni rad plaća po zakonu je veliko pitanje jer se većina radnika nalazi u vrlo teškoj socio-ekonomskoj situaciji i često su ucijenjeni prijetnjom otkaza. Sasvim sigurno, taj prekovremeni rad se ne uvodi po zakonu, jer su u našem random zakonodavstvu vrlo oštri kriterijumi za uvođenje prekovremenog rada, koji se može uvesti samo u slučaju ugrožavanja života i materijalnih dobara i vremenski ograničeni na deset sati nedeljno, što se u velikoj mjeri zloupotrebljava.”

Generalni sekretar Unije slobodnih sindikata Srđan Kaković za naš nedeljnik kaže da se u Crnoj Gori ne poštuju fundametalna radna prava zaposlenih, kao što su na primjer pravo na 40-to satnu radnu sedmicu i godišnji odmor. Eklatantni primjeri: Željezara i KAP.

“U Željezari su naše kolege bile primorane da rade sveke sedmice od 10 do 20 sati prekovremeno. Poslodavac za njih nije imao milosti kada su se prvi put, nakon devet mjeseci, pobunili protiv izrabljivanja. Dobili su otkaze, iako po Zakonu imaju pravo da odbiju nalog poslodavca ukoliko im ugrožava život i zdravlje, a oni su radili najteže i najopsanije poslove, uglavnom u noćnoj smjeni. Radnici KAP-a ni nakon dvije godine rada ne mogu da ostvare pravo na godišnji odmor, iako Zakon kaže da se zaposleni ne mogu odreći prava na godišnji odmor, niti im se to pravo može ostvariti. Dakle, u oba slučaja radnici su ostali nezaštićeni.”

Vučinić tvrdi da posklodavci u većini slučajeva, kaže, ne poštuju elementarno radničko pravo na osmočasovni radno vrijeme sa pauzom od pola sata za odmor u toku rada. “Da ne pričamo o pravu za korišćenje godišnjeg odmora, minimalnom odmoru od 16 sati između dva radna dana ili obaveznom odmoru u toku radne nedelje. Sada je najizraženiji problem neuplaćivanja poreza na zarade i obaveznog socijalnog osiguranja, tako da imamo neshvatljivo veliki broj slučajeva da su radnici zakinuti za višegodišnje neuplaćivanje doprinosa za penzijsko osiguranje.”

Keković ne vidi problem toliko u propisima, koliko u njihovom nepoštovanju. Navodi važnost Akta o procjeni rizika na radnom mjestu, što je ključni akt, koji poslodavci moraju da obezbijede kada je u pitanju zaštita i zdravlje zaposlenih na radu.

” Iako je još Zakon o zaštiti na radu iz 2004.g. propisao obavezu da svi poslodavci moraju donijeti taj akt, to još nije urađeno u najvećem broju preduzeća, a što je najgore tome se i dalje gleda kroz prste. Treba naglasiti da ćemo na putu integracija u EU morati značajno da poboljšamo stanje u ovoj oblasti i pokažemo da se mjere za zaštitu i zdravlje na radu efikasno primjenjuju.”

Sagovornici Monitora pozivaju da se preduzmu hitni konkretni koraci. Srđan Keković smatra da prvenstveno treba ojačati Inspekciju zaštite i zdravlja na radu i drastično pooštriti kontrole i sankcije u ovoj oblasti.

Pitanje je da li je to, sa ovakvom vlašću, moguće. Janko Vučinić, upozorava. “U Crnoj Gori gdje četvrt vijeka vlada udbaško-mafijaška tvorevina koja sebe naziva političkom partijom, nimalo nije iznenadjujuće što se radnici tretiraju kao potrošni materijal i što su zdravlje i životi radnika postali najeftinija roba.”

Bojan Baća: U crnogorskom društvu radnika nema

“Nekada su industrijski radnici bili glavni društveni akter, a danas je njihova prisutnost u javnoj sferi svedena na sporadično pominjanje u crnoj hronici. Da sam ciničan, rekao bih da u nedavnim dešavanjima postoji nekakva jeziva simbolika: danas (preostali) radnici umiru i bivaju ucijenjeni poput radničke klase tokom tranzicionog perioda – gubeći pravo na dostojanstven život od sopstvenog rada, kaže za Monitor sociolog Bojan Baća.

“U crnogorskom društvu radnika više nema, ostali su samo zaposleni (i nezaposleni): zabavljeni o svom ličnom jadu, neorganizovani, bez ikakve svijesti o pripadanju jednom većem kolektivitetu. Kao fragmentirana skupina, njihova moć uticaja, odnosno pritiska, gotovo je nikakva. Oni postaju vidljivi u našem društvu samo kada se odluče na radikalnije metode protesta, odnosno kada žele da skrenu pažnju na svoje muke. Ukoliko rade u neljudskim uslovima, u medijima se obično prozovu “gazde” i ukaže se na njihovu bahatost.

Međutim, situacija u kojoj se našao radnik danas nije problem našeg mentaliteta, već se radi o kapitalizmu imanentnoj razgradnji svih prava koje je, recimo, radnička klasa uživala u bivšoj Jugoslaviji, od sigurnosti radnog mjesta, preko slobodnog pristupa kvalitetnom obrazovanju i odmoru, do investicija u javne stambene fondove. Kako radnici više nisu u stanju da se samoorganizuju i zaštite svoja prava kroz uticaj na zakonodavstvo, mislim da ne treba mnogo polagati nade ni u državu, ni u partije, a ponajmanje u civilni sektor.

Njihova liberalna optika ne dozvoljava im da prepoznaju kolektive poput klase, samo pojedince i, eventualno, grupe zasnovane na etnicitetu ili seksualnoj orijentaciji. Od Evropske unije, možda? Slučaj Grčka pokazao nam je da briselska birokratija i krupni kapital, čije interese ta birokratija brani, nije i ne može biti partner radnim ljudima u zemljama na periferiji Evrope. U suštini, bez samoorganizovanja diljem Crne Gore i uspostavljanja jednog projekta strateške solidarnosti radnog naroda, bojim se da ćemo sve više biti udaljavani od sopstvenog interesa i sposobnosti da ga prepoznamo, posebno onda kada dobrovoljno uđemo u dužničko ropstvo.”

Marko MILAČIĆ

Komentari

DRUŠTVO

Rudnika u Mojkovcu neće biti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kompanija Tara resources nije do 25. maja dostavila korigovanu Studiju izvodljivosti, pa se Vlada odlučila za raskid ugovora i naplatu bankarske garancije. Koncesionaru ostaje da se žali Privrednom sudu ili da pokrene arbitražu

 

Vlada će raskinuti ugovor za kompanijom Tara resources, o ekspolataciji rude u rudniku Brskovo kod Mojkovca, saopštio je ministar rudarstva i energetike Saša Mujović. Koncesionar nije u roku koji je istekao 25. maja dostavio Vladi korigovanu Studiju izvodljivosti čime su se stekli uslovi za jednostrani raskid ugovora i naplatu bankarske garancije.

Vlada je zadužila Mujovića da dostavi pisani otkaz koncesionaru, aktivira bankarsku garanciju (500.000 eura) i sprovede sve druge radnje u cilju zaštite prava države. ,,Problem sa kompanijom Tara Resources je bila njihova studija izvodljivosti, koja je u dva navrata dostavljena, ali se oba puta kosila sa zakonima Crne Gore. A znate da je riječ o krovnom dokumentu kojim investitor dokazuje da će rudnik funkcionisati po ekološkim standardima”, naglasio je Mujović.

Tara Resources može se žaliti Privrednom sudu, kao i pokrenuti arbitražu. ,,Na njima je kakva će biti odluka, ali mi smo spremni na sve scenarije i duboko utemeljeni u činjenicama da je pravda na našoj strani i uporedna sudska praksa”, dodao je Mujović.

Projekat otvaranja rudnika je vrijedan 150 miliona eura. Koncesionar je prošle godine saopštio da je uložio 30 miliona, te da od januara 2023. godine plaća koncesionu naknadu koja iznosi blizu 650 hiljada  eura. Nakon osnovnog ugovora iz 2010. godine Vlada je sa Tara Resources potpisala šest aneksa. Posljednjim, u julu 2021. godine, koncesionar je dobio dvije godine da pribavi urbanističko-tehničke uslove. Tumačenja oko toga da li su se stekli razlozi za raskid ugovora, rješila je Međuresorna komisija koja je predložila Vladi da se ugovor raskine.

Premijer Milojko Spajić zatražio je da se pribavi dodatno pravno stručno mišljenje kako bi se otklonio finansijski rizik za državu. Angažovana je advokatska kuća Harrisons. Ministar Saša Mujović je na konferenciji za novinare 21. marta objasnio kako je dobijeno pravno tumačenje da bi jednostranim raskidom ugovora, kakav je bio prijedlog komisije, došli na klizav teren, a postojala bi mogućnost da Tara Resources pokrene međunarodnu arbitražu i ugrozili bi interese Crne Gore. Zato je koncesionaru određen rok 25. maj, da dostavi korigovanu dokumentaciju.

,,Ovo je pobjeda znanja nad neznanjem, istine nad obmanom, dobrom nad lošom namjerom, opštim dobrom nad interesom malog broja osoba”, saopštili su iz Građanske inicijative Zdravi Mojkovac.“Lokalna zajednica je pokazala ogromnu snagu i izrazito visoku svijest. Nisu nasjeli na priče ‘o zlatnim brdima i dolinama’ koje su plasirali kompanija i njihovi pomagači, kako iz prethodne tako i sadašnje vlasti.“ Oni su pozvali obrađivače nacrta prostornog plana Crne Gore do 2030. godine da uklone iz tog dokumenta sve što je vezano za rudarske aktivnosti na Brskovu.

P. NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

SUDSKA PRAKSA IZMEĐU NAVIKA I PRAVA: Klin, ploča i pritvor

Objavljeno prije

na

Objavio:

Osumnjičeni i optuženi u pritvoru, neki i godinama, čekaju da se domaća pravila o određivanju i produženju pritvora usaglase sa preporukama Evropskog suda. Odgovornima se ne žuri pošto njihove greške, po pravilu, plaća neko drugi

 

Ustavni sud Crne Gore je adresa na koju nezadovoljne stranke traže pravni lijek kada smatraju da im je nanijeta nepravda. No o njihovim odlukama i mišljenju, svjedoci smo, u javnosti se govori zavisno od slučaja i toga da li i kome odgovara ono što su oni utvrdili. I ne samo u javnosti. Podjednaka selektivnost, da pročitaju i usvoje mišljenje sudija Ustavnog suda, prisutna je i kod sudija Višeg suda. Opet zavisno od slučaja do slučaja. To je najuočljivije kada se govori o pritvorskim predmetima u kojima sudije Ustavnog i Višeg suda, u većini slučajeva, imaju različita mišljenja. Od kojih ne odustaju.

Tako postoje već tri žalbe koje su na rješenje o pritvoru pisali advokati bivšeg specijalnog tužioca Saše Čađenovića, a koje su sudije Ustavnog suda usvojile. Te odluke, izgleda, ne zanimaju sutkinju specijalnog odjeljenja Višeg suda Nadu Rabrenović. Baš kao što je ne dotiču ni one koje su sudije Ustavnog suda usvojile u slučaju Miloša Medenice, sina bivše predsjednice Vrhovnog suda Vesne Medenice. U njegovom slučaju i sudije Apelacionog suda su, prilikom donošenja odluke o ukidanju rješenja kojim mu se produžava pritvor, ukazale na odluku Ustavnog suda, ali ni to nije uticalo na odluku sutkinje Rabrenović.

Tako je Medenica u pritvoru više od dvije godine, kao jedini član kriminalne grupe, koju je, prema tvrdnjama Specijalnog tužilaštva, lično formirao. A suđenje nije odmaklo dalje od početka, tačnije ni do danas nijesu saslušani svi optuženi. Tako se pritvori, saglasni su brojni pravnici, pretvaraju u kaznu.

To smatra i advokatica Andrijana Razić. Ona kaže kako je u Crnoj Gori pritvor – suprotno zakonu, Ustavu, međunarodnim standardima – postao pravilo, a ne strogi izuzetak, kako bi trebalo i moralo da bude.„Postala je, nažalost, uobičajena praksa da se onoga momenta kad se odredi pritvor bilo kojem uhapšenom ili osumnjičenom licu, već podrazumijeva provizorno osuđujuća presuda, da bi se pokrilo trajanje tog pritvora. To je zastrašujuća praksa koju primjenjuju sudovi odavno“, smatra Razić.

Bivša zastupnica Crne Gore pred Evropskim sudom Valentina Pavličić ukazuje da je neophodno da postoji kvalitetniji dijalog između Ustavnog sudstva i redovnog sudstva. Taj  dijalog ne postoji. „Imamo situaciju da Ustavni sud utvrđuje povrede ljudskih prava, a da se one na identičan način ne verifukuju kod redovnog sudstva. Uvijek kažem da je bolje da se učimo na tuđim greškama i vidimo kako je praksa u regionu ili uopšte regulisala ta pitanja, a da izbjegnemo greške koja će država sjutra morati da ispravlja ili plaća. Međutim, to je nemoguće uraditi dok se ne utvrdi individualna profesionalna odgovornost“, kazala je ona.

Pavličić je pojasnila da se individualna profesionalna odgovornost ne odnosi na izraženo mišljenje sudija u njihovoj odluci. “Ali, ako Ustavni sud kao zadnja brana i zadnji branik prava na nacionalnom nivou, primijeni određene međunarodne standarde ono što je najmanje očekivati ja da se njegovim primjerom povode i ostali sudovi. Tim prije što nemam dilemu da ti predmeti neće, u konačnom, doći pred Evropski sud“, kaže Pavličić. Zato ne krije čuđenje što krivično odjeljenje Vrhovnog suda ne zasjeda i razmatra šta je to Ustavni sud vodilo u pogledu ukidnih razloga odluka o produženju pritvora. I da, ako imaju različite stavove po tim pitanjima, ukrste argumente.

Kada je riječ o dugom trajanju pritvora Pavličić dodaje da nije dobro za Crnu Goru i njen pravosudni sistem da postoji, kako ocjenjuje, ozbiljan zaostatak u rješavanju te vrste predmeta. „Kao neko ko je bio i predsjednik tog odjeljenja, prema onome što ja znam, nema te države koja će moći u realnom periodu da presudi 170 predmeta organizovanog kriminala. I dobijamo sporu pravdu. Onda neko bude tri godine u pritvoru i nakon toga mora biti pušten jer država nije u stanju da izvrši svoje obeveze  i obezbijedi pravo na pravično suđenje u razumnim rokovima, Prema nekim pokazateljima, nama su rokovi po 196 dana trajanja postupaka“, dodaje ona.

Pavličić ukazuje da je neophodno da rukovodioci redovne pravne vlasti i Ustavnog  suda zauzmu jedinstvene stavove. “U nekim predmetima već tri puta se ukidaju redovne odluke sudova. To će biti problematizovano od strane Evropskog suda jer će reći da mi ne poštujemo naš pravni sistem. Čak je Apelacioni sud ukazao Višem na odluku Ustavnog suda i ukinuo neka rješenja o pritvoru vraćajući ih Višem sudu na ponovno odlučivanje. I Viši sud je donio istu odluku. To je taj ping- pong postupak koji je prisutan apsolutno u svim procesima u Crnoj Gori – i krivičnim i parničnim. I to će nam se vratiti kao bumerang. Zato sam, i kao zastupnik pred Evropskim sudom, zagovarala potrebu da se ona sredstva koja se odlivaju iz budžeta na tu vrstu odšteta isplaćuju iz budžeta onih institucija gdje je napravljena ta povreda.”

Pavličić smatra da bi tek tada sudovi vodili računa kada se ukine rješenje Ustavnog suda da to obrazloženje ne bude copy paste već da se dobro razmotri i argumentuje. “Sudovi po tom pitanju moraju biti na visini zadatka. Oni sada to, nažalost, nisu i tu treba uraditi dosta toga kako bi se stanje popravilo”.

Pavličić smatra da koliko god pričali o vetingu, kojem se ne protivi, postavlja se pitanje ko da ga sprovede. “Parlament? Pa to neće prihvatiti nijedan naš međunarodni partner. To jedino mogu biti nezavisne komisija od strane međunarodnih eksperata. I  da se prvo vetinguju tijela koja biraju tužioce i sudije, a ne da tamo sjede lica iz reda uglednih pravnika koji su najmanje ugledni u tom smislu stručnosti ali su predstavnici određenih političih grupacija. I da po tom kriterijumu biraju kandidate…”,  zaključuje ona.

Direktorica Direktorata ljudskih i manjinskih prava, Mirjana Pajković, ukazala je nedavno da se dešava da odluke o lišenju slobode budu zakonite u smislu nacionalnog zakonodavstva, a da sa stanovišta Konvencije budu prilično proizvoljne ili protivne.

„U praksi se nailazi na krovne primjere kršenja zakonitosti odluke o lišenju slobode kao što su samo formalno pokrivenost nacionalnim zakonom, korišćenje stereotipnih formulacija uz odsustvo relevantnih dokaza o odluci za lišenje slobode, nepreispitivanje blažih mjera, ali i nepoštovanje zakonskih rokova o produženju pritvora i nepoštovanje odluke Ustavnog suda“, rekla je Pajković.

Prema njenim riječima, praksa Evropskog suda za ljudska prava daje jasne smjernice ukazujući da postojanje osnova sumnje kao uslova za određenje pritvora, protokom vremena, ne može biti dovoljan razlog da se pritvor produži. „Razlozi da se produži pritvor moraju biti relevantni, dovoljni i moraju biti sadržani u odluci o pritvoru. Odsustvo takvih razloga u obrazloženju odluke nije rijedak primjer u nacionalnim pravnim sistemima. Zbog toga je potrebno navesti šta se u praksi Evropskog suda smatra relevantnim i dovoljnim razlozima“, navela je Pajković.

Osumnjičeni i optuženi u pritvoru, neki i godinama, čekaju da se domaća pravila o određivanju i produženju pritvora standardizuju sa preporukama Evropskog suda. Odgovornima se ne žuri pošto njihove greške, po pravilu, plaća neko drugi.

Svetlana ĐOKIĆ   

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

DVADESET GODINA OD UBISTVA DUŠKA JOVANOVIĆA: Nada još tinja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok parodica najavljuje tužbu protiv države, a Komisija za praćenja istraga napada na novinare i medije predlaže angažovanje nezavisnih eksperata i raspisivanje novčane nagrade za informacije o nalogodavcima i izvršiocima ubistva, nadležni najavljuju nove “aktivnosti, mjere i radnje”

 

Navršilo  se 20 godina od ubistva osnivača i glavnog urednika lista Dan Duška Jovanovića, a tužba protiv države Crne Gore zbog nedjelotvorne istrage jedini je izvjestan ishod zločina izvršenog 27. maja 2004.

Za porodicu Duška Jovanovića, jedina preostala utjeha može biti zadovoljenje pravde. “Za mene, mog brata Miška, našu majku, našu porodicu, zadovoljenje pravde će biti otkrivanje istine i procesuiranje počinilaca i nalogodavaca. Ukoliko ova država ne smogne hrabrosti za to, potražićemo pravdu van njenih granica”, kaže Duškova sestra Danijela Pavićević.

Direktorica Akcije za ljudska prava (HRA) Tea Gorjanc Prelević smatra da je prvi korak na tom putu obraćanje Ustavnom sudu: “ Od kako je Sud u Strazburu utvrdio da je ustavna žalba u Crnoj Gori djelotvoran pravni lijek, neophodno je obratiti se prvo Ustavnom sudu“.

U presudama Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda Crne Gore, kao dokazi da neka istraga nije bila djelotvorna navodi se da ona nije zadovoljila standarde hitnosti, temeljitosti i nezavisnosti, i nije dovela do identifikacije i kažnjavanja počinilaca. Sve to imamo u slučaju istrage ubistva Duška Jovanovića. Na to ukazuju i izvještaji HRA i Komisije za praćenje istraga napada na novinare.

Ni najnovije informacije iz Višeg državnog tužilaštva u Podgorici ne ukazuju na pomake. Rukovoditeljka i portparolka Lepa Medenica navodi da je predmet tog tužilaštva “preotvoren” 26. aprila prošle godine.  „Do sada preduzete mjere i radnje nisu dale rezultate koji bi bili od značaja za utvrđivanje identiteta ostalih saizvršilaca ovog krivičnog djela“, zaključila je Medenica uz konstataciju „da će preduzeti i druge aktivnosti, mjere i radnje u cilju potpunog rasvjetljavanja predmetnog krivičnog djela…“.

Zbog ubistva Duška Jovanovića pravosnažno je, kao saučesnik,  osuđen samo Damir Mandić, na 19 godina zatvora.  On će kaznu odslužiti sredinom naredne godine. Ostale egzekutore, pomagače, naručioce ubistva i njihove motive istraga nije otkrila i procesuirala.

Danijela Pavićević ukazuje na niz propusta istrage od prvih momenata nakon zločina: “Nije obezbijeđeno lice mjesta, blokada grada naređena je tek nekoliko sati nakon atentata, potom je preko radio veze promijenjen model vozila koje se potražuje. Zašto je naredba promijenjena i po čijem nalogu? BMW, koji je viđen na mjestu zločina, pušten je da nesmetano prođe sa izvršiocima i napusti grad onog momenta kad se počeo potraživati crni golf…«

Konfuzija, ili nešto mnogo ozbiljnije, nastavljeno je i nakon privođenja Damira Mandića. Tadašnji načelnik podgoričke policije Milan Vujanović je, 17 godina nakon ubistva, javno  optužio tadašnju VDT Vesnu Medenicu za opstrukciju. Ona je, tvrdio je Vujanović, od početka znala za službenu zabilješku sa priznanjem Mandića, ali nije reagovala i odmah uputila tužioca u CB Podgorica. “Po zakonu smo imali mogućnost da uzmemo kvalitetnu izjavu, koja bi bila dokaz u krivičnom postupku, a uslov za to je da tu izjavu uzme državni tužilac, uz prisustvo službenog lica iz policije i advokata osumnjičenog. To se nije desilo iz razloga što su nadležni tužioci došli 13 sati poslije poziva…”, rekao je Vujanović za Mrežu za istraživanje organizovanog kriminala i korupcije – LUPA. A dok su tužioci došli – Mandić je začutao.

Odgovrajući na optužbe Medenica je na TV Vijesti rekla da te večeri nije bila dežurni tužilac. “U tom predmetu viši tužilac je bio sada pokojni Novak Ražnatović, zaduženi tužilac Ljilja Klikovac,” navela je. O svemu tome, ona je svjedočila prošle godine, kada je “reotvorena” istraga.

Uglavnom, zabilješka sačinjena u CB Podgorica 5. juna 2004. godine ostala je neupotrebljiva. A u njoj je Mandić opisao izvršenje ubistva, te navodne uloge Vuka Vulevića i Muše Osmanagića (ubijen 2014.). Vulević je privođen i za druga teška krivična djela (ubistvo Slavoljuba Šćekića) ali nije procesuiran.

Ni od svjedoka ubistva nije bilo koristi. Tako je bivši ministar kulture, potom i ambasador u Srbiji, Branimir Mićunović čiji je automobil prošao ulicom pored redakcije Dana u trenutku likvidacije, na sudu tvrdio da ništa nije vidio jer je čitao novine. Ubistvo se, podsjetimo, desilo neposredno prije ponoći. Ni njegov vozač, kao ni saputnik u autu takođe ništa nijesu vidjeli.

U Izvještaju HRA iz maja 2016, Pitanja bez odgovora, navodi se da su “prije atentata, Dan tužili crnogorski premijer, predsjednik, savjetnik predsjednika države za bezbjednost, šef Službe državne bezbjednosti (SDB), kao i biznismeni bliski Vladi i premijeru. Jovanoviću je više puta prijećeno, a fizički je napadnut 2000. godine. Nisu otkriveni počinioci ni napada ni prijetnji… Jovanović je anonimno obavješten da su ga fizički napali pripadnici specijalne policijske jedinice SAJ. Jedina osoba koja je osuđena zbog učešća u ubistvu bila je, po sopstvenim tvrdnjama, saradnik crnogorske policije… Ovakav kontekst ubistva Jovanovića koji je imao tipične osobine tzv. državnog neprijatelja, pored propusta u istrazi koji nisu uvjerljivo objašnjeni ni istraženi, upućuje na zaključak da nije bilo političke volje da se ovo ubistvo do kraja rasvijetli.”

Mnogi su očekivali da bi smjena DPS vlasti 2020. mogla pokrenuti istragu sa mrtve tačke.

“Operativni podaci, policijske konstrukcije u smislu traženja motiva zločina upućuju na zaključak da je iza toga stajala duvanska mafija. To onda upućuje na državnu politiku tog vremena”, kaže nam doskorašnji premijer Dritan Abazović, pozivajući se na podatke koji su razmijenjeni na sjednicama Vijeća za nacionalnu bezbjednost i Biroa za operativnu koordinaciju bezbjednosnih službi. Tokom njegovog mandata na čelu Vijeća, ubistvo urednika Dana stavljeno je u vrh dnevnog reda, ali tužilaštvo i dalje tapka u mijestu.

U julu prošle godine, tadašnji premijer uputio je pismo državnom sekretaru SAD Entoniju Blinkenu, u kojem traži pomoć američkog FBI u rasvetljavanju ubistva urednika Dana. “Obratili smo se zvanično, tokom boravka u SAD u septembru 2023. pričali smo s njima  i oni su iskazali spremnost da pomognu. Nakon toga se u Crnoj Gori promijenila vlada, pa neka oni nastave taj posao ako misle da treba. Ja sam uvjeren da je rješavanje ubistva Duška Jovanovića prioritet svih prioriteta, jer je to najveći teg kojeg nosimo kada je u pitanju pravda u Crnoj Gori”, rekao nam je Abazović, navodeći da odgovor FBI dok je on bio na čelu vlade nije došao.

Na pitanje da li je bilo naknadnih upita putem međunarodne pravne saradnje Ministarstvo pravde nije odgovorilo, kao  ni Državno tužilaštvo. Iz Ambasade SAD su nam saopštili da ne komentarišu istrage i uputili nas na FBI.

U međuvremenu je Komisija za praćenje istraga napada na novinare predložila raspisivanje nagrade od makar milion eura za informaciju o ubicama, kao i amnestiju za one koji znaju nešto o zločinu. Vlada tek treba da se izjasni o tom prijedlogu. Prema najavama, on bi mogao biti usvojen, makar u dijelu raspisivanja novčane nagrade.

Uporedo, bilo bi važno da se forenzički dokazi prikupljeni sa oružja i automobila redovno analiziraju i upoređuju sa ažuriranim bazama podataka uz, eventualne, nove forenzičke metode. Podsjetimo, u dokazima se nalaze biološki tragovi jedne do sada neidentifikovane osobe čiji se DNK tada nije nalazio u bazi podataka policije. Moguće da je tada anonimni zločinac, u međuvremenu, registrovan zbog nekog drugog djela.

SDT se do sada nije bavilo ovom istragom, iako se ubistvo Duška Jovanovića po mnogim elementima može podvesti pod krivična djela iz njihove nadležnosti. Odluka da se to promijeni signalizirala bi da država nije odustala.

 

Motiv?

“Neko vrijeme prije ubistva, Duško se spremao za povratak u politiku, a s obzirom da je bio konstantno praćen i prisluškivan, tadašnja Služba DB je to dobro znala”, kazala nam je njegova sestra Danijela Pavićević obrazlažući zašto bi tim angažmanom postao “najveća prijetnja tada neprikosnovenom Đukanoviću”.

Pavićević nastavlja o švercu, odnosno, kako su tadašnje vlasti tumačile tranzitu: “Podsjećam javnost da je Duško obavljao funkciju direktora Direkcije javnih prihoda i finansijske policije. Prilikom jedne zapljene kamiona švercovane robe, Đukanović ga je pozvao da dođe u njegov kabinet gdje je od njega zatražio da propusti kamione i izda dozvolu sa svojim potpisom za njihov prolaz.  Naravno odbio je, a radi jasnije slike o kolikom novcu se radilo, vrijednost jednog šlepera švercovane robe tada je bila ravna vrijednosti prosječne kuće.

Iz toga se može zaključiti da je Duško bio jedan od ključnih svjedoka, prije svega protiv Đukanovića, a sigurno i protiv ostalih koji su bili na italijanskoj optužnici. Duško je dobio poziv da pred tim sudom svjedoči o svojim saznanjima vezanim za šverc preko crnogorske granice nakon 1990. godine i namjeravao je da pruži sva saznanja o tome, a ona nisu bila mala.”

 

Nezavisni ekspert bi otkrio i ometanje istrage

Ne doprinosi borbi za pravdu unaprijed odbaciti korist od inostranog stručnjaka za istragu atentata, kao i olako zaključiti da dokaza više nema“, kaže Tea Gorjanc-Prelević:

„Na osnovu zaključaka Tužilačkog savjeta nije jasno ni da su izvedene neke osnovne istražne radnje koje smo predlagali, pa je logično da se neko stručan za vođenje takvih istraga, i pritom nepristrasan, u to uključi.

Poslije godina praćenja rada tužilaštva u oblasti ratnih zločina, ubistava, torture i napada na novinare, očigledno je da tužioci nemaju neophodna znanja za vođenje istraga i usmjeravanje policije i da pri tome nisu bili nezavisni. Naravno, ne isključujem mogućnost da su u ovom slučaju bili i korumpirani.

Mislim da bi kvalitetna nezavisna analiza istrage bila itekako korisna za rasvjetljavanje ovog ubistva ali i za utvrđivanje krivične odgovornosti za zloupotrebu službenog položaja ili druga krivična djela onih koji su ometali istragu.”

 

VDT: Odluke na osnovu dokaza

“U skladu sa obavezujućim Uputstvom VDT za postupanje u slučajevima prijetnji i nasilja nad novinarima, ubistva novinara i napada na imovinu medija, rukovodioci državnih tužilaštava dužni su da, nakon dostavljanja izvještaja o radu Komisije za praćenje postupanja nadležnih organa u istragama slučajeva prijetnji i nasilja nad novinarima, ubistava novinara i napada na imovinu medija, u roku od sedam dana, VDT-u dostave komentare na preporuke Komisije”, kaže se u pisanom odgovoru na pitanja upućena VDT Miloradu Markoviću.

Na podsjećanje na njegovu nedavnu izjavu  da je “disciplinska odgovornost tužioca  pitanje od javnog interesa ” i pitanje o propustima u istrazi ubistva Duška Jovanovića, u odgovoru se navodi:” VDT ostaje pri stavu koji ste citirali. Istovremeno ističemo da se VDT neće upuštati u komentarisanje bilo čijih izjava koje se odnose na bilo koji predmet, već će nastaviti da odluke, pa i one koje se odnose eventualno na pokretanje disciplinskog postupka, donosi isključivo na osnovu dokaza i zakonskih propisa”.

Zoran RADULOVIĆ/Mila RADULOVIĆ

Tekst je dio projekta „Efektivna prevencija i zaštita novinara u Crnoj Gori“ koji sprovode Društvo profesionalnih novinara Crne Gore (DPNCG), Udruženje za odgovorni i održivi razvoj (UZOR) i Hanns Seidel fondacija uz finansijsku podršku Evropske unije. Sadržaj inicijative je isključiva odgovornost autora i ne odražava nužno stavove Evropske unije.

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo