Povežite se sa nama

Izdvojeno

EPISKOPI SPC U PROMOCIJI ČETNIČKE IDEOLOGIJE: Parastosi podjela

Objavljeno prije

na

Ako je suditi po postupcima i riječima dvojice glavnih ljudi SPC-a u Crnoj Gori –mitropolitu crnogorsko – primorskom Joanikiju Mićoviću i episkopu nikšičko – budimljanskom Metodiju Ostojiću, pravo vrijeme „raspeća i nerazumijevanja“ je tek pred nama. A na njima je da ih podstiču

 

 Početkom avgusta je premijer Dritan Abazović u autorskom tekstu povodom godišnjice potpisivanja Temeljnog ugovora sa Srpskom crkvom (SPC) naglasio da je „država Crkvi garantovala njena prava i ukazala na obaveze“. Sa druge strane, po premijeru, „Crkva je prihvatila da bude neodvojivi dio pravnog poretka države“.

Ovakve premijerove konstatacije nikada nisu bile upitnije nego ljetos. Nesporno je da je država trebala posebnim ugovorom zajamčiti prava SPC-u u vršenju svih obreda i u zaštiti imovine i ljudi. Osim što je preambulom Temeljnog ugovora priznat osmovjekovni kontinuitet SPC osnovanoj tek 1920. godine i konačno priznatoj od Majke Crkve u Carigradu tek 1922. godine (kroz tomos- dekret o priznanju), Abazović tvrdi da je tim potpisima „stavljena tačka ne decenijsko raspeće i nerazumijevanje“. Kako je suditi po postupcima i riječima dvojice glavnih ljudi SPC-a u Crnoj Gori –  mitropolitu crnogorsko – primorskom Joanikiju Mićoviću i episkopu nikšičko – budimljanskom Metodiju Ostojiću, pravo vrijeme „raspeća i nerazumijevanja“ je tek pred nama, a na njima je da ih podstiču. Za takve postupke  imaju široku podršku, od ruskih i srpskih obavještajnih službi i političara do prijatelja i partnera u Demokratskoj partiji socijalista (DPS) i njoj bliskim kriminalnim kartelima. Ne zaboravimo, sve se ovo dešava u vrijeme kada se pokušava ostvariti široki konsenzus za formiranje stabilne vlade koja bi mogla iznijeti reformu i dalje  DPS-ovog pravosuđa kako bi se konačno zemlja izvela na put normalnosti. Međutim, umjesto bratske sloge koju bi episkopi mogli potencirati, oni su okrenuti parastosima (molitveni obredi za mrtve) ratnim zločincima, koljačima i saborcima nacista. Veličanje vođa četničkog pokreta i ovakvi parastosi su protivni i učenju Crkve da nema oprosta grijeha i pokoja dušama onih koji su umrli bez pokajanja počinivši i/ili orkestrirajući razne ratne grozote. Da bi opravdali svoje postupke dvojica episkopa često posežu i za krivotvorenjem istorije,  tvrdići da su Dragoljub Draža Mihailović i njegov crnogorski saradnik Pavle Đurišić „služili Bogu znajući da će za to dobiti nagradu“.

Posljednji  parastos je održan 20. avgusta za „pomen postradalim pripadnicima omladinskog Gvozdenog puka Pavla Đurišića na Lobanjoj glavi, na Krnovu kod Nikšića, avgusta 1944. godine”. Obred je najavljen 8. avgusta iz Gornjeg Zaostra kod Berana, mjestu bivšeg štaba potpukovnika Pavla Đurišića gdje je episkop Metodije držao pomen. Tada je ovaj crkveni poglavar obznanio da je „na Krnovu pobijeno nekoliko stotina nenaoružanih mladića bez suda i presude od partizanskih jedinica 1944. godine, strijeljanih u dolinama i vrtačama” dodavši da su „komunisti svakakve zločine radili … ali mi koji sljedujemo za istinom smijemo reći istinu: da su jame napunili”. Portali Mitropolije i Eparhije su pozvali „rodbinu bezgrobne mladosti  i vjerni narod da svojim prisustvom oda počast poginulim pripadnicima Jugoslovenske vojske u otadžbini (JVuO)”. Na parastosu je Metodije rekao da je pomen „služen nevino postradaloj mladosti, njihovim čistim dušama, koje nas danas gledaju sa neba” dodavši da je na Krnovu „ubijen cvijet mladosti Bjelopavlića, Zete, Lješnjana i Podgorice”. Kasnije je objavljena i poema krnovskih stradalnika koju je napisao teolog SPC-a Blažo Danilović gdje se pominju „stradalnici radi kralja, radi Boga“ koji su „pobijeni na planini u tišini jer su vjerni bili Bogu i miloj im Otadžbini“. Ovakva romantika je veoma problematična. Naime, kralj Petar II Karađorđević, vrhovni komandant JVuO je još 10. juna 1944. potpisao sporazum kojim de facto priznaje Tita za premijera (Nacionalni komitet oslobođenja Jugoslavije), a partizansku Narodnooslobodilačku vojsku (NOV i POJ) za jedinu legalnu vojnu snagu Jugoslavije. Nakon toga je Petar II 29. avgusta 1944. donio ukaz O. Br. 881 kojim se general Dragoljub Mihailović razriješava dužnosti načelnika Štaba Vrhovne komande u okupiranoj Jugoslaviji.  Metodiju i Joanikiju drag, Pavle Đurišić u proljeće 1944. otvoreno stupio u kolaboraciju sa njemačkim nacistima i kvislinškim premijerom Srbije Milanom Nedićem sa kojima je dogovorio ustrojavanje tri puka „crnogorskog dobrovoljačkog korpusa“, uključujući i elitni Gvozdeni. U maju 1944. major Đurišić je od Nedića dobio čin potpukovnika. Njemci su Đurišiću isporučili oko 3000 pušaka, 150 automata, oko 80 teških mitraljeza, 38 minobacača, 6 topova, 900 konja (dopremljenih iz Banata željeznicom do Kosovske Mitrovice) i raznu obuću i platno za uniforme.

Gvozdeni puk i Đurišićevi četnici su učestvovali u operaciji Rubezahl (Bosna i Hercegovina, Crna Gora i Sandžak) pod komandom Grupe armija F. Osim regularne njemačke armije udarna snaga operacije je bila zloglasna 7. SS divizija Princ Eugen koja je je 1943. godine u Pivi izvršila velike odmazde nad civilnim stanovništvom. Gvozdeni su, pored Njemaca zajedno nastupali i sa jednom bugarskom divizijom, dvije ustaške brigade, dvije brigade domobrana, djelovima SS Handžar divizije, SS Skenderbeg te sa Drinskim četničkim korpusom. SS Skenderbeg je krajem jula zajedno sa četnicima i albanskim milicijama izvršila jezivu odmazdu nad civilnim stanovištvom u Velici kod Plava (Metodije je i tamo služio pomen ali bez pominjanja četnika kao saučesnika zločina).

Prethodno, prije bitke na Krnovu, četnici Gvozdenog puka i SS jedinice su probali da se dočepaju preko hiljadu teških ranjenika u Brezni, selu u Pivi. Da su uspjeli, ranjenici bi nesumnjivo, isto kao godinu ranije tokom bitke na Sutjesci, bili masakrirani. Zahvaljujući spektakularnom vazdušnom mostu združene američko-sovjetske avijacije ranjenici su prebačeni iz Brezne zaključno sa 22. avgustom 1944. u savezničke bolnice u Italiji. Tada je crnogorska 7. udarna omladinska brigada držala jedan od sektora odsudne odbrane od njemačko-četničkog pokušaja da se probiju do Brezne. Kada je teret ranjenika skinut sa dnevnog reda, prekaljena crnogorska 7. brigada (uglavnom sastavljena od omladinaca od 16 do 25. godina) pod komandom Nika Strugara je u silovitom protivudaru uništila „stotine nenaoružanih i nevinih mladića čistih duša“ (kako reče Metodije) elitnog Gvozdenog puka ukopanog na Krnovu.

Niko ne tvrdi da su svi pripadnici četničkih, i drugih  kvislinških formacija ratni zločinci. Mnoge kvislinške jedinice su se sastojale od prisilno mobiliziranih „dobrovoljaca“. Takođe nije sporno da su mnoge komunističke jedinice počinile gnusne zločine diljem bivše zemlje. Niko ne spori ni pravo Crkve da se moli za duše poginulih u ratu. Međutim, u slučaju crnogorskih arhijereja postoje parastosi samo za četnike gdje se upravo ističe ideologija krvi i tla za koju su pali a ne hrišćansko pomirenje. SPC se do sada nije pojavila ni na jednom stratištu gdje su masovno stradali partizani (među kojima je bio ne mali broj vjernika i pravoslavnih sveštenika). SPC episkopi takođe nisu obišli ni jedno stratište civila koje su četnici masakrirali samo zbog pogrešne nacije i vjere.

Istovremeno, Joanikije i Metodije, pored četnika veličaju nacional-boljševički režim u Kremlju i ističu Putinovu Rusiju kao „nadu za čitav slobodoljubivi svijet“, i da je „u Rusiji nada za spasenje ne samo pravoslavnih naroda, nego čitave Evrope i svijeta“. Privatna Putinova mafijaška država je „Sveta Rusija – jedino uporište pravoslavlja“. Nema ni riječi osude agresije na Ukrajinu i stradanja ukrajinskog pravoslavnog naroda i crkve. Do sada je ruska armija porušila preko 500 pravoslavnih hramova. Jedini protest koji se tiče sadašnjeg rata  Joanikije je uputio zbog hapšenja namjesnika Kijevo-pečerske lavre Pavela Lebida, basnoslovno bogatog mitropolita Moskovske patrijaršije u Ukrajini koji je javno pozivao na saradnju sa ruskim agresorom – kao što je i nekad crnogorski mitropolit Joanikije Lipovac radio kad su u pitanju fašisti i nacisti.

Zvanična Crna Gora je do sada odćutala ovakve zloslutne poruke. Premijer Abazović koji je i potpisao Temeljni ugovor se do sada ni jednom nije glasnuo na izlive ljubavi prema četništvu i Putinovom velikodržavlju. Sa zada DPS i bivši šef režima mogu biti veoma zadovoljni angažmanom SPC.  Tako se stvara atmosfera podjela, otežava uspostavljanje širokog partnerstva za demontažu miloističkog režima.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

FOKUS

UPRAVLJANJE DRŽAVNOM IMOVINOM: Zašto je Vlada naumila da razvlasti parlament

Objavljeno prije

na

Objavio:

Aerodromi, EPCG, Institut u Igalu, Plantaže… Možemo samo da nagađamo zbog koga ili čega Vlada traži pravo da samostalno raspolaže imovinom vrijednom do 300 miliona eura. Mnogo očigledniji su razlozi zbog kojih bi se trebalo krajnje pažljivo odnositi prema tom naumu

 

Vlada traži od Skupštine da joj, izmjenama Zakona o državnoj imovini, omogući da svojevoljno raspolaže državnom imovinom u vrijednosti do 300 miliona eura. Dosadašnji limit bio je 150 miliona, pa je prijedlog – već tradicionalno usvojen u nedjelju na elektronskoj sjednici (čitati: bez ozbiljne rasprave i pisanih tragova o njenom toku i glsanju) – naišao na poprilične rezerve kod poslanika i javnosti.

Prema pomenutom Zakonu, državnu imovinu čine: pokretne i nepokretne stvari, novac, hartije od vrijednosti i “druga imovinska prava koja pripadaju Crnoj Gori ili lokalnoj samoupravi”. Dalje je Zakonom razrađeno da u “stvari i druga dobra” kojima raspolaže država spadaju: rudno i mineralno bogatstvo; jezera, podzemni i nadzemni riječni tokovi; teritorijalno more i priobalje; vazdušni prostor; aerodormi, luke, pruge i putevi; energetska i telekomunikaciona infrastruktura; vojni objekti; radio frekfencije, vazdušni koridori i satelitske orbite; kulturna dobra i umjetnička djela u državnoj svojini, nacionalni parkovi, državni objekti namijenjeni obrazovanju, zdravstvu, nauci i socijalnoj zaštiti “sa pripadajućim zemljištem”, šume, poljoprivredno i građevinsko zemljište u vlasništvu države… Konačno, tu je i vlasnički udio u makar 50-tak manjih i većih preduzeća koja su u većinskom vlasništvu države. Sve to Vlada može da troši, dograđuje i razgrađuje, prodaje, iznajmljuje, pozajmljuje, daje u koncesiju… Uz postojeće ograničenje da o raspolaganju imovinom vrijednijom od 150 miliona (odnosno, traženih 300) konačnu odluku donosi parlament.

Država nema funkcionalan popis svoje imovine ni valjanu procjenu njene vrijednosti. Taj posao je trebalo da bude završen još  2011. godine  a poslednja obećanja govorila su da će to biti urađeno “poslije popisa”. Vidimo, ni to nije jasno omeđena vremenska odrednica.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 21. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ MARKA KOVAČEVIĆA: Kontinuitet govora mržnje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Gradonačelnik Nikšića u kontinuitretu širi govor i geste mržnje. Tužilaštvo i sudstvo, kao i za ostale političare, tu ne vidi ništa sporno, a koalicioni partneri ,,osuđuju” i trpe. Javnost se navikava

 

Proslava jedne od najznačajnijih crnogorskih pobjeda u 19. vijeku, Bitke na Grahovcu, prepuštena je posljednjih godina Eparhiji budimljansko-nikšićkoj i zavičajnom udruženju Stara Hercegovina. Država se u to ne miješa, pa je bilo samo pitanje vremena kada će se desiti epski skandal.

Za to se, na ovogodišnjoj obljetnici 166 godina od slavne bitke, postarao jedan od domaćina, Marko Kovačević, gradonačelnik Nikšića: ,,Ako neko neće da budemo braća, ako neko hoće više da liči na Turke, onda, bogami, u budućnosti prema njemu ćemo kao i prema Turcima postupati”.

Iako se zna da su Crnogorci, na Grahovcu, pod vođstvom vojvode Mirka Petrovića, grdno pobili tadašnje osmanske neprijatelje, Kovačević kaže da nije baš tako slikao budućnost. Pravda se da nije mislio, niti ih je pominjao, Crnogorce, pa ni Bošnjake, te da su mu mračni centri moći iskonstruisali cijelu priču. Onda se sjetio da je u stvari navodno  ciljao na pomirenje. Moglo bi se pomisliti da mladi političar zaista ponekad ne zna što priča, baš kao što njegova stranka u Nikšiću slavi Mirka Petrovića a u Podgorici se zalaže za rušenje spomenika u njegovu čast.  No, nije baš tako.

Kovačević rado posegne za govorom ili gestom mržnje. Mjesec dana nakon što je sjeo u fotelju gradonačelnika Nikšića, Kovačević je u junu 2021. na TV Kurir negirao da je u Srebrenici počinjen genocid. U julu prošle godine je stojeći pored predsjednika države Jakova Milatovića pokazao srednji prst prilikom intoniranja himne. Objasnio je da je, malo duže, namještao sat.

Kada je njegov partijski šef Andrija Mandić, u martu ove godine,  predsjedavao Skupštinom Crne Gore na Cetinju, opet nije mogao da izdrži: „Nekako lijepo pristaje predsjedniku Skupštine Crne Gore ova zgrada Zetske banovine. I nekako je normalno da smeta Švabama”. Ovo posljednje upućeno je na račun porijekla poslanika DPS-a Oskara Hutera.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 21. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

NI U CRNOJ GORI NEMA MJESTA ZA LUKAŠENKOVE KRITIČARE: Za naš MUP Bjelorusija je demokratska država

Objavljeno prije

na

Objavio:

U rješenju MUP-a Crne Gore koje je potpisao Radovan Popović, pomoćnik ministra Danila Šaranovića i šef Direktorata za upravne poslove, državljanstvo i strance izgleda da je Bjelorusija demokratska država u kojoj je život bezbjedan i prepun mogućnosti. U Popovićevom rješenju UP I-132/23-6651/3 od 5.juna ove godine, odbija se zahtjev za međunarodnu zaštitu bjeloruskom državljaninu V.I jer „ne postoji opravdan strah od progona“ u matičnoj zemlji

 

Nedavno je Viši sud u Beogradu ponovo presudio da se Andrej Gnjot, bjeloruski reditelj, novinar i opozicioni aktivista treba izručiti totalitarnom režimu u Minsku na osnovu Interpolove potjernice koje su bjeloruske vlasti raspisale za njim. Uhapšen je na beogradskom aerodromu 30. oktobra prošle godine gdje je sletio iz Tajlanda. Bjelorusiju je napustio u junu 2021. godine nakon što je doznao da mu Lukašenkova zloglasna tajna služba sprema procesuiranje zbog veza sa opozicijom. Gnjot se formalno tereti za utaju poreza od oko 300 hiljada eura. U zemlji nikada nije dobio poziv za saslušanje po tom osnovu. Utaju je navodno vršio između 2012. i 2018. godine na osnovu zakona koji je donešen tek 2019.  Gnjot je te optužbe odbacio kao “politički motivirane”. Jedan je od osnivača Slobodnog udruženja sportista Bjelorusije (SUSB) osnovanog nakon pokradenih predsjedničkih izbora u ljeto 2020.,  koji su doveli do masovnih protesta građana i krvave represije režima čiji najbliži saveznik je Putinova Rusija. SUSB je svojom kampanjom uspio da se Bjelorusiji oduzme status domaćina Svjetskog prvenstva u hokeju i da Međunarodni olimpijski komitet obustavi finansije bjeloruskom Nacionalnom olimpijskom komitetu, na čijem je čelu bio predsjednik Lukašenko, o čemu je Monitor već pisao. Diktator se osvetio SUSB-u tako što ga je proglasio za „ekstremističku organizaciju“. Advokat udruženja Aleksandar Danilevič je osuđen na deset godina zatvora, a odmazda je uslijedila i prema drugim članovima udruženja osim Gnjota koji je pobjegao.

U prvoj presudi Višeg suda od 7. decembra 2023. odlučeno je da Gnjot bude izručen. Sud je odbio da Gnjota uopšte i sasluša na optužbi protiv njega.  Početkom marta ove godine Apelacioni sud je poništio odluku i vratio je na ponovno odlučivanje. Ipak, 13. juna je pročitana ista presuda na koju je novinar već najavio žalbu. Jedina dobra vijest je što je Gnjotu početkom juna sedmomjesečni boravak u CZ-u zamijenjen kućnim pritvorom i nanogicom u garsonjeri od 20 kvadrata na Vračaru. Međunarodne i domaće organizacije za ljudska prava su osudile presudu i pozvale vlasti srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića da prekinu progon političkih protivnika Minska i Moskve koji su potražili utočište u Srbiji.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 21. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo