Ako je suditi po postupcima i riječima dvojice glavnih ljudi SPC-a u Crnoj Gori –mitropolitu crnogorsko – primorskom Joanikiju Mićoviću i episkopu nikšičko – budimljanskom Metodiju Ostojiću, pravo vrijeme „raspeća i nerazumijevanja“ je tek pred nama. A na njima je da ih podstiču

 Početkom avgusta je premijer Dritan Abazović u autorskom tekstu povodom godišnjice potpisivanja Temeljnog ugovora sa Srpskom crkvom (SPC) naglasio da je „država Crkvi garantovala njena prava i ukazala na obaveze“. Sa druge strane, po premijeru, „Crkva je prihvatila da bude neodvojivi dio pravnog poretka države“.

Ovakve premijerove konstatacije nikada nisu bile upitnije nego ljetos. Nesporno je da je država trebala posebnim ugovorom zajamčiti prava SPC-u u vršenju svih obreda i u zaštiti imovine i ljudi. Osim što je preambulom Temeljnog ugovora priznat osmovjekovni kontinuitet SPC osnovanoj tek 1920. godine i konačno priznatoj od Majke Crkve u Carigradu tek 1922. godine (kroz tomos- dekret o priznanju), Abazović tvrdi da je tim potpisima „stavljena tačka ne decenijsko raspeće i nerazumijevanje“. Kako je suditi po postupcima i riječima dvojice glavnih ljudi SPC-a u Crnoj Gori –  mitropolitu crnogorsko – primorskom Joanikiju Mićoviću i episkopu nikšičko – budimljanskom Metodiju Ostojiću, pravo vrijeme „raspeća i nerazumijevanja“ je tek pred nama, a na njima je da ih podstiču. Za takve postupke  imaju široku podršku, od ruskih i srpskih obavještajnih službi i političara do prijatelja i partnera u Demokratskoj partiji socijalista (DPS) i njoj bliskim kriminalnim kartelima. Ne zaboravimo, sve se ovo dešava u vrijeme kada se pokušava ostvariti široki konsenzus za formiranje stabilne vlade koja bi mogla iznijeti reformu i dalje  DPS-ovog pravosuđa kako bi se konačno zemlja izvela na put normalnosti. Međutim, umjesto bratske sloge koju bi episkopi mogli potencirati, oni su okrenuti parastosima (molitveni obredi za mrtve) ratnim zločincima, koljačima i saborcima nacista. Veličanje vođa četničkog pokreta i ovakvi parastosi su protivni i učenju Crkve da nema oprosta grijeha i pokoja dušama onih koji su umrli bez pokajanja počinivši i/ili orkestrirajući razne ratne grozote. Da bi opravdali svoje postupke dvojica episkopa često posežu i za krivotvorenjem istorije,  tvrdići da su Dragoljub Draža Mihailović i njegov crnogorski saradnik Pavle Đurišić „služili Bogu znajući da će za to dobiti nagradu“.

Posljednji  parastos je održan 20. avgusta za „pomen postradalim pripadnicima omladinskog Gvozdenog puka Pavla Đurišića na Lobanjoj glavi, na Krnovu kod Nikšića, avgusta 1944. godine”. Obred je najavljen 8. avgusta iz Gornjeg Zaostra kod Berana, mjestu bivšeg štaba potpukovnika Pavla Đurišića gdje je episkop Metodije držao pomen. Tada je ovaj crkveni poglavar obznanio da je „na Krnovu pobijeno nekoliko stotina nenaoružanih mladića bez suda i presude od partizanskih jedinica 1944. godine, strijeljanih u dolinama i vrtačama” dodavši da su „komunisti svakakve zločine radili … ali mi koji sljedujemo za istinom smijemo reći istinu: da su jame napunili”. Portali Mitropolije i Eparhije su pozvali „rodbinu bezgrobne mladosti  i vjerni narod da svojim prisustvom oda počast poginulim pripadnicima Jugoslovenske vojske u otadžbini (JVuO)”. Na parastosu je Metodije rekao da je pomen „služen nevino postradaloj mladosti, njihovim čistim dušama, koje nas danas gledaju sa neba” dodavši da je na Krnovu „ubijen cvijet mladosti Bjelopavlića, Zete, Lješnjana i Podgorice”. Kasnije je objavljena i poema krnovskih stradalnika koju je napisao teolog SPC-a Blažo Danilović gdje se pominju „stradalnici radi kralja, radi Boga“ koji su „pobijeni na planini u tišini jer su vjerni bili Bogu i miloj im Otadžbini“. Ovakva romantika je veoma problematična. Naime, kralj Petar II Karađorđević, vrhovni komandant JVuO je još 10. juna 1944. potpisao sporazum kojim de facto priznaje Tita za premijera (Nacionalni komitet oslobođenja Jugoslavije), a partizansku Narodnooslobodilačku vojsku (NOV i POJ) za jedinu legalnu vojnu snagu Jugoslavije. Nakon toga je Petar II 29. avgusta 1944. donio ukaz O. Br. 881 kojim se general Dragoljub Mihailović razriješava dužnosti načelnika Štaba Vrhovne komande u okupiranoj Jugoslaviji.  Metodiju i Joanikiju drag, Pavle Đurišić u proljeće 1944. otvoreno stupio u kolaboraciju sa njemačkim nacistima i kvislinškim premijerom Srbije Milanom Nedićem sa kojima je dogovorio ustrojavanje tri puka „crnogorskog dobrovoljačkog korpusa“, uključujući i elitni Gvozdeni. U maju 1944. major Đurišić je od Nedića dobio čin potpukovnika. Njemci su Đurišiću isporučili oko 3000 pušaka, 150 automata, oko 80 teških mitraljeza, 38 minobacača, 6 topova, 900 konja (dopremljenih iz Banata željeznicom do Kosovske Mitrovice) i raznu obuću i platno za uniforme.

Gvozdeni puk i Đurišićevi četnici su učestvovali u operaciji Rubezahl (Bosna i Hercegovina, Crna Gora i Sandžak) pod komandom Grupe armija F. Osim regularne njemačke armije udarna snaga operacije je bila zloglasna 7. SS divizija Princ Eugen koja je je 1943. godine u Pivi izvršila velike odmazde nad civilnim stanovništvom. Gvozdeni su, pored Njemaca zajedno nastupali i sa jednom bugarskom divizijom, dvije ustaške brigade, dvije brigade domobrana, djelovima SS Handžar divizije, SS Skenderbeg te sa Drinskim četničkim korpusom. SS Skenderbeg je krajem jula zajedno sa četnicima i albanskim milicijama izvršila jezivu odmazdu nad civilnim stanovištvom u Velici kod Plava (Metodije je i tamo služio pomen ali bez pominjanja četnika kao saučesnika zločina).

Prethodno, prije bitke na Krnovu, četnici Gvozdenog puka i SS jedinice su probali da se dočepaju preko hiljadu teških ranjenika u Brezni, selu u Pivi. Da su uspjeli, ranjenici bi nesumnjivo, isto kao godinu ranije tokom bitke na Sutjesci, bili masakrirani. Zahvaljujući spektakularnom vazdušnom mostu združene američko-sovjetske avijacije ranjenici su prebačeni iz Brezne zaključno sa 22. avgustom 1944. u savezničke bolnice u Italiji. Tada je crnogorska 7. udarna omladinska brigada držala jedan od sektora odsudne odbrane od njemačko-četničkog pokušaja da se probiju do Brezne. Kada je teret ranjenika skinut sa dnevnog reda, prekaljena crnogorska 7. brigada (uglavnom sastavljena od omladinaca od 16 do 25. godina) pod komandom Nika Strugara je u silovitom protivudaru uništila „stotine nenaoružanih i nevinih mladića čistih duša“ (kako reče Metodije) elitnog Gvozdenog puka ukopanog na Krnovu.

Niko ne tvrdi da su svi pripadnici četničkih, i drugih  kvislinških formacija ratni zločinci. Mnoge kvislinške jedinice su se sastojale od prisilno mobiliziranih „dobrovoljaca“. Takođe nije sporno da su mnoge komunističke jedinice počinile gnusne zločine diljem bivše zemlje. Niko ne spori ni pravo Crkve da se moli za duše poginulih u ratu. Međutim, u slučaju crnogorskih arhijereja postoje parastosi samo za četnike gdje se upravo ističe ideologija krvi i tla za koju su pali a ne hrišćansko pomirenje. SPC se do sada nije pojavila ni na jednom stratištu gdje su masovno stradali partizani (među kojima je bio ne mali broj vjernika i pravoslavnih sveštenika). SPC episkopi takođe nisu obišli ni jedno stratište civila koje su četnici masakrirali samo zbog pogrešne nacije i vjere.

Istovremeno, Joanikije i Metodije, pored četnika veličaju nacional-boljševički režim u Kremlju i ističu Putinovu Rusiju kao „nadu za čitav slobodoljubivi svijet“, i da je „u Rusiji nada za spasenje ne samo pravoslavnih naroda, nego čitave Evrope i svijeta“. Privatna Putinova mafijaška država je „Sveta Rusija – jedino uporište pravoslavlja“. Nema ni riječi osude agresije na Ukrajinu i stradanja ukrajinskog pravoslavnog naroda i crkve. Do sada je ruska armija porušila preko 500 pravoslavnih hramova. Jedini protest koji se tiče sadašnjeg rata  Joanikije je uputio zbog hapšenja namjesnika Kijevo-pečerske lavre Pavela Lebida, basnoslovno bogatog mitropolita Moskovske patrijaršije u Ukrajini koji je javno pozivao na saradnju sa ruskim agresorom – kao što je i nekad crnogorski mitropolit Joanikije Lipovac radio kad su u pitanju fašisti i nacisti.

Zvanična Crna Gora je do sada odćutala ovakve zloslutne poruke. Premijer Abazović koji je i potpisao Temeljni ugovor se do sada ni jednom nije glasnuo na izlive ljubavi prema četništvu i Putinovom velikodržavlju. Sa zada DPS i bivši šef režima mogu biti veoma zadovoljni angažmanom SPC.  Tako se stvara atmosfera podjela, otežava uspostavljanje širokog partnerstva za demontažu miloističkog režima.

Jovo MARTINOVIĆ