SVIJET
EVROPA I NACIONALIZAM: Oživljavanje starih demona

Obilježavanje 100 godina od završetka Prvog svjetskog rata, koji je odnio više od 10 miliona života uz 20 miliona ranjenih, uništio dotadašnji međunarodni poredak sahranivši četiri carstva i otvorio put rastu fašizma i novom globalnom sukobu u Drugom svjetskom ratu, protekao je prošle subote u Parizu uz sumorno nebo i hladnu jesenju kišu. Depresivno vrijeme u Francuskoj, zemlji glavnih borbi između 1914. i 1918. godine još više je pojačalo poređenja s današnjim međunarodnim (ne)prilikama.
Domaćin, francuski predsjednik Emanuel Makron upozorio je na opasnosti rastućeg nacionalizma kada se obratio američkom predsjedniku Donaldu Trampu, ruskom Vladimiru Putinu i ostalim državnicima svijeta. Tu su bili lideri vodećih zemalja koji se danas spore oko gotovo svega – uređenja globalnih odnosa, podrške različitim stranama u nizu sukoba, pa i oko direktnog učešća u ratovima u Siriji i Ukrajini, do trgovinskih odnosa i klimatskih promjena.
,,Stari demoni” oživljavaju i prijete krhkom miru, poručio je Makron u očigledno političkom govoru. Centristički i proevropski Makron upozorio je da iz Prvog svjetskog rata treba izvući pouke: ,,Patriotizam je suprotan nacionalizmu i egoizmu”. Onaj ko danas kaže, „prvo moja zemlja”, uništava veličinu sopstvene nacije, rekao je francuski predsjednik vjerovatno aludirajući na Donalda Trampa.
Francuski predsjednik je označio EU i UN kao znake nade. Eksplicitno je naglasio saradnju sa bivšim ratnim neprijateljem, Njemačkom i pozvao okupljene šefove država i vlada da „otkriju bratstvo”. Istinski patriotizam je ljubav prema miru. „ Nacionalizam je izdaja patritizma”.
Analitičare turbulentni period poslije Velikog rata, s boljševičkom revolucijom, velikom ekonomskom krizom, rađanjem fašizma i nacizma te izbijanjem Drugog svjetskog rata, podsjeća na sadašnja problematična vremena, snagu nacionalizma, privlačnost autoritarizma, rizike ekonomske rascjepkanosti i krhkost multilateralizma. Po nekima, 1918. i njene turbulentne posljedice bolje nego 1945. objašnjavaju naše trenutne probleme, ma kako pojednostavljena poređenja opasna bila.
,,Drugi svjetski rat je završen, ali Prvi još traje”, navodi bugarski analiticar Ivan Krastev izjavu jednog turskog zvaničnika. Ovaj je mislio na haotičnu situaciju na Bliskom istoku, što je posljedica i odluka na kraju Prvog svjetskog rata.
U tom smislu je veoma bitno uočiti istorijsku ,,sjenku imperija”, odnosno, kako ističe Jorn Leonhard, profesor istorije na Univerzitetu u Frajburgu, strah od imperijalizma nakon pada imperija. Na primjer Rusija, zatim sukobi od baltičkih zemalja do jugoistočne Evrope, preko Bliskog do Dalekog istoka.
,,To su sve teritorije koje su nekada uglavnom bile pod vlašću ruske, austrougarske i turske imperije. Raspad ovih imperija jedno je od nasljeđa Prvog svjetskog rata. Može se osnovano tvrditi da poslije Prvog svjetskog rata u mnogo čemu nije ustanovljena stabilna državna struktura koja bi popunila prazninu poslije raspada tri carstva. Veoma je važno to imati na umu da bi se razumjele neke od aktuelnih kriza”, ukazuje Leonhard.
To se odnosi na Ukrajinu i Krim, zatim poimanje koncepta nacionalne države u jugoistočnoj Evropi, problem položaja Kurda u Turskoj, Palestinaca, situacije u Iraku, Siriji…
Uoči Prvog svjetskog rata situaciju je dodatno iskomplikovala pojava sila u usponu poput SAD, Japana i Njemacke i, istovremeno, imperije na zalasku, poput turske, austrougarske i ruske. “Ako se posmatra današnja pozicija SAD, Kine i Rusije, važnu ulogu igra strah od opadanja sopstvene moci i, istovremeno, jačanja drugih. Tome treba dodati i bojazan od “zaokruživanja”, zaključuje Leonhard.
Tokom Prvog svjetskog rata sazrela je doktrina nacionalnog samoopredjeljenja — da svaki posebni narod treba da ima svoju državu. Američki predsjednik Vodro Vilson bio je njen prorok, uvjeren da će unaprijediti demokratiju i mir.
Kritičari tvrde da se posljedice Vilsonovog idealizma i dalje osjećaju. Od Balkana do Kurdistana, od Ukrajine do Sirije, princip nacije i dalje ostaje prepreka političkom pluralizmu i regionalnoj stabilnosti.
Mađarska je ostala bez dvije trećine svoje teritorije 1919, a tri miliona njenih sunarodnika našlo se u drugim državama. Stoga aktuelni premijer Viktor Orban uspjeh svoje populističke politike zasniva i na pokušaju da ispravi ovu “istorijsku nepravdu”.
Drugi s više razumijevanja navode da se za koncepte samoopredjeljenja i zaštite manjina snažno od 1919. zalagala i Liga naroda, prethodnica UN, čiji član nisu bile Sjedinjene Američke Države.
Pri tom je Vilson pojam „samoopredjeljenje” shvatao na dva različita načina – kao nacionalno samoopredeljenje i kao demokratsku vladavinu. To znači da postoji poveznica između ideala nacionalne države i funkcionalne demokratije.
Period poslije Prvog svjetskog rata bile su godine političkog prevrata, tokom kojih su populističke strasti izbacile autoritarne lidere na vlast. Poznate su istorije nacizna i fašizma u Njemačkoj i Italiji, ali je fenomen čvrstorukaša bio prisutan širom Evrope, jer su polarizovani birači odbacili liberalne, centrističke partije i skrenuli prema radikalnoj ljevici ili autoritarnoj desnici. Taj period evropske istorije i zove se – ,,Diktatorska Evropa”.
Slična dinamika je na djelu i danas. Najnoviji izvještaj američkog strateškog instituta Fridom Haus bilježi 12 uzastopnih godina demokratskog nazadovanja. Od Turske do Poljske, od Mađarske do Brazila, od Filipina do SAD, demokratska recesija je stvarnost.
Privlačnost autoritarizma između dva svjetska rata bila je pojačana skepticizmom prema globalnoj ekonomiji. Najveće svjetske ekonomije izazvale su globalni pad usvajajući monetarne, protekcionističke i diskriminatorske politike prema susjedima što je rascjepkalo svjetsku ekonomiju u samodovoljne blokove.
Čovječanstvo je sada daleko od tridesetih i Velike krize. No, frontalni napad predsjednika Trampa na Svjetsku trgovinsku organizaciju, njegova opravdanja o naizgled ugroženoj nacionalnoj bezbjednost zbog uvođenja tarifa na čelik i aluminijum, i njegov otvoreni rat s Kinom šalju zlokobne signale.
Mediji pišu o ,,odvratnom” ponašanju Donalda Trampa na komemoraciji u Parizu, zato što nije smatrao potrebnim da oda počast americkim palim borcima i nije učestvovao na mirovnoj konferenciji. On ne vjeruje u pouke iz prošlosti ni u multilateralizam.
Tokom Prvog svjetskog rata, Vilson je predložio novu poslijeratnu mirovnu strukturu, Sporazum o Ligi naroda. Prema ovom sistemu kolektivne bezbjednosti, SAD je trebalo da čestvuju u postojanim multilateralnim mehanizmima za sprječavanje i kažnjavanje agresivnog rata. Senat Kongresa SAD je na kraju odbacio Sporazum, držeći se izolacionizma, čak i dok se razorni Drugi svjetski rat približavao.
Tramp je uskrsnuo ‘Prvo Amerika’, slogan međuratnih izolacionista, dok napada globaliste za navodno potčinjavanje američkog suvereniteta međunarodnim obavezama.
Tramp je tokom razgovora s Makronom u subotu ujutro u Parizu pozvao države NATO-a da izdvoje više za troškove odbrane. Američke elektronske novine Politiko pišu, da je “gavna tačka sporenja Trampova odluka da ponovo uvede sankcije Iranu… Francuzi žele da nastave poslovanje s Iranom i smeta im pritisak Amerike”. Svijet je obišla i Makronova izjava da Evropa treba da ima svoju vojsku.
Trampovo povlačenje iz međunarodnih ugovora (o klimi, transpacifičkoj zoni slobodne trgovine, nuklearnom programu Irana…) i organizacije (UNESCO) pojačava krizu savremenog multilateralizma. Istina, mnogo prije nego što je Tramp stigao na scenu, globalne institucije naslijeđene iz 1940-ih (UN, Medunarodni monetarni fond i Svjetska banka) mučile su se da se prilagode novim dilemama i rastućim silama. Paraliza UN može se uporediti sa stanjem u kome se našlo Društvo naroda, iz koga se Hitler povukao, a SAD nisu ušle.
Ponegdje na zapadu vrtoglavi uspon Kine doživljava se kao Njemačke uoči dva svjetska rata. Uopšte, postavlja se pitanje dok se SAD povlače s globalne scene, da li su ostale države spremne da preuzmu teret.
Komentator njemačke kuće Dojče vele ocjenjuje kako je 100 godina poslije završetka Prvog svjetskog rata, Evropa prepuna strahova. Demokratije Evrope djeluju dezorijentisano i iznenada su se našle na nesigrunom i neizvjesnom putu. U zemljama kao što su Poljska, Italija ili Mađarska, populisti koriste uznemirenost građana da alatima iz prošlosti unište zajedničku budućnost Evrope.
Duhovi s kraja 19. i početka 20. vijeka ponovo su među nama. Manjine su ponovo krive za svako zlo u društvu. U Italiji Mateo Salvini demonizuje migrante i manjine i širi mržnju. U Poljskoj, Jaroslav Kačinjski truje odnose s evropskim susjedima i stvara autokratski nacionalizam. Viktor Orban koristi sva sredstva iz priručnika fašizma, od ksenofobije do antisemitizma, kako bi učvrstio korumpiranu diktaturu. Marine Lepen hoće da potisne Francusku u nacionalnu izolaciju, a političari u Velikoj Britaniji, kao Boris Džonson, koriste Bregzit kako bi iz mrtvih digli Britansko carstvo.
Vučić-Tači
Sjenku na skup u Parizu bacio je skandal zbog rasporeda sjedenja državnika, pitanje koje su postavile neke zemlje, među njima i Srbija. U Srbiji je negodovanje izazvalo to što je predsjednik države Aleksandar Vučić sjedio nasuprot glavnoj tribini, na kojoj je predsjednik Kosova Hašim Tači bio na istaknutom mjestu – odmah iza Makrona, Trampa, Putina i Merkelove.
Na društvenim mrežama bilo je puno kritika na račun Vučićevog puta u Pariz zato što je na glavnoj pariskoj crkvi Notr Dam istaknuta zastava Kosova među državama učesnicama Prvog svjetskog rata. Ta kritika je pojačana poslije nezadovoljstva zbog mjesta koje je na ceremoniji dodijeljeno Tačiju.
Vučić je rekao da raspored po kojem su stajali državnici u centralnoj loži nije ni blizu odnosu njihovih snaga. Nacionalne duhove u Srbiji je posebno uznemirila fotografija na kojoj razgovraju ruski predsjednik Putin i kosovski Hašim Tači.
Milan BOŠKOVIĆ
Komentari
Izdvojeno
KAZNENA EKSPEDICIJA IZRAELA NA GAZU: Da li je eskalacija nasilja jedini put?

Broj zatvorenika koje su izraelske vlasti oslobodile u nedavnoj razmjeni sa Hamasom već je premašen novim palestinskim zatvorenicima pohapšenim u stalnim i masovnim racijama. Izvjesno je da će što duže bude trajao napad na Gazu Izrael gubiti mrvice reputacije koje su mu ostale, a sa njima i najvjernije saveznike. Državni sekretar SAD Entoni Blinken opet dolazi u posjetu Izraelu i regionu. Smatra se da će koristiti upozorenja, ako ne i “prijateljske” prijetnje, jer rastući broj Amerikanaca smatra da su akcije Izraela štetne po poziciju SAD u svijetu
Izraelska vojska je, do privremenog prekida neprijateljstva u petak 24. novembra, za 48 dana kaznene ekspedicije, posle napada boraca predvodjenih Hamasom na pogranične djelove teritorije poluvjekovnog okupatora, na Gazu, čija je dužina 41 km a prosječna širina 10 km, sručila 40.000 tona eksploziva! Nešto ispod 1,000 tona dnevno! Zamislite pejzaž koji bi 1,000 tona eksploziva kreirao na traci širokoj 10 km od Podgorice do Budve!
Većina ovog razornog tovara je ispražnjena na sjevernu polovinu Gaze. Učinak je totalna devastacije tog dijela Gaze, na kome nije ostalo puno više od kamena na kamenu i u kome su ispod planina betona i metala ostali i mnogi životi i sve što je posjedovalo preko milion ljudi.
Kada je stupio na snagu prvi privremeni prekid vatre radi razmjene zarobljenika i ulaska humanitarne pomoći, brojno stanovništvo koje je izraelska vojska protjerala sa sjevera na jug je životima platilo pokušaje da posjete svoje porušene domove i da saznaju za sudbinu članova svojih porodica i prijatelja od kojih ih je razdvojila ratna stihija.
Da podsjetimo, radi se o stanovnicima sjeverne Gaze koji su prvih dana rata postupili po instrukcijama izraelske vojske, koja ih je lecima i telefonskim pozivima upozoravala da, ako im je život mio, ne ostaju na sjeveru, da bi bili masovno ubijani dok su išli pješke prema sigurnoj zoni.
Ulica Salah ud-Din, jedna od dvije saobraćajnice koje vode prema jugu, bila je danima prekrivena leševima onih koji su poslušali instrukcije okupatora. Ostaće simbol ratnih zločina počinjenih u ovom vandalskom ratu u kome niko, bilo da se radi o djeci, ženama, starima, bolesnicima ili ranjenicima, nije bio poštedjen.
Ono sto su Izraelci htjeli da postignu je navodno bilo bazirano na pretpostavci da je “Hamasova” vojna infrastruktura skoncentrisana u sjevernom dijelu, pa su htjeli da taj dio isprazne od civila da bi mogli da uniste Hamas bez “straha” da će ubijati obične ljude!
Priličan broj stručnjaka koji pokušavaju da ustanove moguće krajne ciljeve napada koje Izrael do sada nije deklarisao, smatraju da je čisćenje civila sa sjevera na jug samo prva etapa njihovog protjerivanja iz Gaze u Egipat gdje bi postali “humanitarni problem” Egipta i medjunarodne zajednice.
Danas (srijeda 29.) sa zebnjom čekamo potvrdu o mogućem produženju primirja za još koji dan. Izraelski premijer Benjamin Netanjahu je u utorak prilikom posjete svojoj vojsci u Gazi potvrdio, da se izraelske vojne akcije neće ograničiti na sjever i da je komanda Hamasa u stvari na jugu koji je trenutno pretrpan izbjeglicama sa sjevera.
Istakao je da će napadi biti nastavljeni nesmanjenom žestinom. Ako održi riječ, krvorpliće koje čeka civile na jugu Gaze biće gore od onoga na sjeveru, koje je već šokiralo svijet i izvelo milione na ulice.
Netanjahu ima dobre razloge da koristi ratobornu i nemilosrdnu retoriku. Istraživanja javnog mnjenja pokazuju da Izraelci u velikoj mjeri podržavaju strategiju “totalne bezbjednosti” po svaku cijenu, u rasponu od inteziviranja napada na Gazu do njenog potpunog uništenja.
Radmila STOJANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od prvog decembra ili na www.novinarnica.net
Komentari
Izdvojeno
NAPAD IZRAELSKE VOJSKE NA GAZU: U potrazi za Hamasom – Gaza postaje dječja grobnica

Užasi stradanja stanovnika Gaze izazvali su masovni revolt običnih ljudi širom svijeta, što je dovelo do topljenja bezrezervne podrške Izraelu. I Bajden i EU lideri sada apeluju na Izrael da poštuje pravila o zaštiti civila i da omogući dostavljanje humanitarne pomoci. Netanjahu koga pritiska Bajden, koga opet pritiska njegovo javno mnjenje, nevoljno izjavljuje da mu eventualno mogu biti prihvatljivi kratki humanitarni prekidi vatre, ali tek pošto dodje do oslobadjanja taoca. Ovo nije na horizontu, tako da stanovnici Gaze nemaju razloga za nadu da će se situacija popraviti
Ušli smo u drugi mjesec rata u Gazi koji ne jenjava. U posljednjih nekoliko dana napadi iz vazduha, sa kopna i sa mora nastavljaju da dnevno odnose na stotine života, Većina ubijenih i ranjenih, oko dvije trećine, su djeca i žene, a rastuće brojke ne uključuju najmanje 2,700 ljudi koji se vode kao “nestali” pod ruševinama svojih bombardovanih domova.
Na stotine izraelskih bombi i raketa ciljaju i nove i već uništene djelove Gaze, kao što je izbjeglički kamp Džabalija koji se bombarduje dnevno i u kome je u masovnim kraterima sahranjeno na stotine ljudi.
Oko 40 posto škola u Gazi, preko 200 njih je srušeno. Od 35 bolnica 16 ih više nije u funkciji, a isti je slučaj sa 51 od 72 doma zdravlja.
Dvorišta bolnica koje još primaju pacijente su pretrpana stotinama ljudi koji su došli u potrazi za bezbjednošću, da bi prije nekoliko dana desetine njih bilo ubijeno u napadu na ambulante na ulazu u glavnu Al Shifa bolnicu u Gaza Sitiju.
Medicinske institucije Gaze koje su još u funkciji operišu bez dovoljno struje, osoblja, opreme i ljekova, dok očajnički pokušavaju da spasu živote hiljada ranjenih.
U izvještajima sa terena osoblje bolnica govori o tome da koriste telefone kao izvor svijetla, zbog nedostatka goriva za generatore za struju, koje Izrael odbija da stavi na listu humanitarnih konvoja koji u malom broju stižu iz Egipta, Prije neki dan su izraelski avioni bombardovali solarne panele u Al Shifa bolnici uskraćujući toj ključnoj bolnici šansu da barem djelimično obavlja svoj posao.
Međunarodni komitet crvenog krsta je javio danas (srijeda 8.) da je otvorena vatra na konvoj njihovih vozila koja su prevozila neophodne ljekove i opremu za medicinske ustanove.
Međunarodne humanitarne organizacije neprestano podsjećaju da je bombardovanje škola, bolnica i civila ratni zločin. Izraelski lideri ističu da iz ovih civilnih institucija operiše Hamas, bez dokaza za ove tvrdnje.
Ulazak u drugi mjesec destrukcije Gaze obilježavaju pokušaji da se dodje do zaustavljanja neprijateljstava. Institucije pokušavaju da pronadju formulaciju koja bi bila prihvatljiva Izraelu. Minimalisti traže kratke humanitarne pauze, a najviše je onih koji zahtijevaju potpuni i trajni prekid neprijateljstava, mada trenutno oni imaju najmanje šanse da se čuju.
Netanjahu koga pritiska Bajden, koga opet pritiska njegovo javno mnjenje, nevoljno izjavljuje da mu eventualno mogu biti prihvatljivi kratki humanitarni prekidi vatre, ali tek pošto dodje do oslobadjanja taoca. Ovo nije na horizontu, tako da stanovnici Gaze nemaju razloga za nadu da će se situacija popraviti .
Ne treba zaboraviti da Netanjahu, njegova vlada i vojni lideri moraju da djeluju nepopustivo, pred radikalizovanim izraelskim javnim mnjenem koje ih sa pravom smatra odgovornim za uspjeh Hamasove akcije.
Umjesto da razmatraju kako je moguće da su boraci iz Gaze sa lakoćom uspjeli da probiju kroz milijarde dolara vrijednu tehnologiju na izraelskoj granici i kako se desilo da je nedostajalo ljudstvo da im se suprotstavi, Netanjahu skreće pažnju sa tih za njega opasnih tema.Netanjahu se ne bori samo za povratak mita o nepobjedivosti Izraela, već i za svoj politički opstanak. Onog momenta kad siđe sa vlasti on će biti u rukama sudova zbog brojnih optužbi za korupciju i zloupotrebu položaja od kojih ga trenutno štiti imunitet koji ide uz funkciju na kojoj se nalazi.
Užasi stradanja stanovnika Gaze izazvali su masovni revolt običnih ljudi širom svijeta, što je dovelo do topljenja bezrezervne podrške Izraelu. I Bajden i EU lideri sada apeluju na Izrael da poštuje pravila o zaštiti civila i da omogući dostavljanje humanitarne pomoći.
Bajden za uzvrat nudi američki angažman na oslobađanju dijela taoca. Pritisak na Netanjahua od porodica preko 200 taoca je enorman, ali Netanjahu ocjenjuje da on mora da 100 posto diktira bilo kakav sporazum sa Hamasom, koji uključuje ne samo njegovu predaju, već i njegovo potpuno eliminisanje. Naravno, pregovaranje sa tih pozicija je osudjeno na poraz i dovodi u pitanje i sudbinu taoca i opstanak stanovnika Gaze.
Bez obzira na enormna razaranja u Gazi ,dosadašnji uspjeh izraelske odmazde nije izvjestan. Progres kopnene invazije koju je Izrael odlagao do prije 10tak dana, se dovodi u pitanje mada je činjenice teško ustanoviti u magli ratne popagande sa obje strane.
Izrael tvrdi da je potpuno okružio Gaza Siti, ali sukobi izmedju boraca Gaze i izraelske vojske ne jenjavaju. Začuđujuće je da i raketiranje Izraela iz Gaze nije obustavljeno! Sirene za vazdušnu opasnost čuju se gotovo svakodnevno čak i u Tel Avivu i sjevernije. Kako je moguće da vojna sila Izraela koja dominira nebom, morem i kopnom ne može da locira i uništi opremu sa koje se rakete ispaljuju?
Analitičari govore da će Izrael nastaviti sa masovnom destrukciojom Gaze “iz daljine “ jer se ne smije upustiti u borbu prsa u prsa u mreži podzemnih kanala iz kojih operišu borci Gaze.
Jos mnogo toga je neizvjesno. Na primjer ,što je Netanjahuov krajnji cilj? Njegove izjave po ovom pitanju se mijenjaju iz nedjelje u nedjelju. Na početku rata je govorio o uništavanju vojnog krila Hamasa, pa o uništavanju čitavog Hamasa, pa o kidanju svih veza sa Gazom, da bi juče (7. novembra) izjavio da hoće da okupira Gazu i da je stavi pod potpunu kontrolu Izraela.Detalji ni jednog od ovih planova nijesu objelodanjeni i dovodi se u pitanje i njihova ozbiljnost i izvodljivost.
Od početka napada na Gazu Izrael radi na čišćenju sjeverne polovine Gaze, jer je navodno tamo većina Hamasovih vojnih kapaciteta. Civilima je naredjeno da zbog lične bezbjednosti pređu u južni dio i mnogi su platili životima postupanje po ovim instrukcijama.
Trenutno je prilično jasno da bi za etničko čišćenje Gaze od Palestinaca Izrael imao priličnu opoziciju sa mnogih adresa. Sigurno je da Jordan ne bi bio usamljen u svojoj nedavnoj ocjeni da bi to bio razlog za rat.
Žrtve
Po riječima dopisnika Al Jazeera: “‘Krv se ne suši u Gazi”. Od početka bombardovanja pogodjeno je 1,700 “ciljeva” a upotrijebljeno je više razorne sile nego za čitavu godinu napada na Avganistan.
U utorak 6. novembra, broj ubijenih je dostigao10,328 od čega su 4,237 djeca, a 2,719 žene. Više od 25,956 ljudi je ranjeno. Save the Children kaže da broj djece ubijene u Gazi daleko premašuje godišnji zbir u čitavom svijetu.
Po UN-u, preko 40 hiljada građevina u Gazi je potpuno uništeno, a oštećenih je 220 hiljada, što je oko 40 posto stambenih objekata u Gazi. Više od 1.5 miliona ljudi je ostalo bez krova nad glavom. Polovina je smještena u izbjegličkim kampovima UN-a, 122 hiljada živi u dvorištima bolnica, crkava i drugih javnih ustanova, preko 131 hiljada u UN školama , a ostali su prihvaćeni od drugih familija iz Gaze.
Reakcije međunarodnih organizacija i NVO
Generalni sekretar UN-a izjavljuje početkom nedjelje da Gaza postaje dječja grobnica.
Čelinici 18 UN agencija i NVO-a bezuspješno pozivaju na primirje.
Generalna skupština UN-a, izglasala rezoluciju o momentalnom i trajnom prekidu vatre, za koju je glasalo dvije trećine zemalja članica.
U tri navrata Savjet bezbjednosti UN-a ne uspijeva da izglasa rezoluciju o privremenom primirju radi dostavljanja humanitarne pomoći, zbog veta od strane SAD.
Predstavnik Svjetske zdravstvene organizacije izjavljuje da je teško i pojmiti razmjere smrti i patnje u Gazi, za koje nema opravdanja.
Visoki komesar za ljudska prava UN-a Volker Turk je u petodnevnoj posjeti bliskom Istoku sa ciljem da se pokrene reakcija na kršenja ljudskih prava u Gazi sa vladama i nevladinim organizacijama.
Rastuća diplomatska osuda
Prva država koja je odlucila da prekine diplomatske odnose sa Izraelom je bila Bolivia, a posljednja je Južnoafrička Republika. Talas diplomatskih osuda uz povlačenje predstavnika uključuje Jordan, Tursku, Honduras, Kolumbiju,Čile i Bahrain. Zauzimanje principijelnog stava protiv načina na koji Izrael ratuje sa Gazom ima simboličan učinak jer izostaje prijetnja sličnom akcijom od strane “ključnih” svjetskih zemalja.
Zapaljivi jezik i pozivi na genocid
Genocid je riječ koja se sve češće čuje u kontekstu rata u Gazi. Akt genocida je usko pravno definisan kao ubijanje sa predumišljajem većeg broja ljudi odredjene nacije ili etničke grupe s ciljem njihovog uništenja. Praksa je da sudovi utvrđuju odgovornost za genocid i na bazi izjava i na bazi djela optuženih.
Grupa Izraelci protiv aparthejda je nedavno napravila listu izjava izraelskih zvaničnika koje pozivaju na genocid u Gazi:
– 9. oktobra je Izraelski ministar odbrane Joav Galant naredio totalnu blokadu Gaze uz ukidanje hrane, struje i goriva jer se radi o “ljudskim životinjama” sa kojima se ne može drugačije.
– 13.oktobra je predsjednik Izraela Isak Hercog rekao da su svi stanovnici Gaze odgovorni za Hamasov napad i da u Gazi nema nedužnih ljudi.
– 25.oktobra je gradonačelnik grada Sderot koji je bio napadnut iz Gaze, Alon Davidi izjavio da je svaki stanovnik Gaze clan ISIS-s i da ih sve treba bombardovati jer se radi o dva miliona nacista.
– Bivši član izraelskog parlamenta, Kneseta, Moše Feiglin pozvao na totalno uništavanje Gaza kao sto je uništena Hirošima, ali bez upotrebe nuklearke.
– Nekadašnji izraelski UN ambasador Dan Gilerman je Palestince nazvao “užasnim neljudskim životinjama”.
– Jedan tink-tank izraelske vlade je nedavno objavio detaljni plan etnčkog čišćenja Gaze.
Radmila STOJANOVIĆ, specijalno za Monitor iz Ramale
Komentari
Izdvojeno
TURSKA: TIHA PROSLAVA 100 GODINA OSNIVANJA REPUBLIKE: Ataturkovo nasljeđe u Erdoganovoj sjenci

Pretiha proslava stogodišnjice Republike naljutila je mnoge građanski orjentisane Turke koji su uvjereni da Erdogan metodično potkopava Ataturkovo sekularno nasljeđe i nameće svoju političku viziju države koja je klerikalno obojena. Kritičari tvrde da je aktuelni predsjednik već odgurnuo zemlju od njenih osnivačkih principa i da je to vidljivo na svakom koraku
Prošla nedjelja 29. oktobra bila je trenutak za veliku pompu i ceremoniju širom Turske. Prošao je cijeli vijek od proglašenja Turske za republiku i najvećeg preobražaja u istoriji te zemlje, zahvaljujući njenom osnivaču Kemalu Mustafi Paši Ataturku.
Međutim, osim polaganja vijenca predsjednika Redžepa Tajipa Erdogana u Anitkabiru, mauzoleju osnivača Republike u Ankari, i riječi da je „zemlja u sigurnim rukama“ te da Otac svih Turaka (Ataturk) „može počivati u miru“, malo što drugo se dešavalo na službenom nivou. Erdogan je nakon toga trebao otputovati za Istanbul kako bi izvršio smotru vojnih brodova na Bosforu, nakon čega je, prema najavama, trebao uslijediti šou dronova i veliki vatromet uz svečani govor. Mnogi su ga uzalud čekali.
Nije održan zvanični državni prijem. Turske ambasade nisu organizovale prigodne prijeme i svečanosti u zemljama domaćinima. Otkazana je i specijalna TV emisija sa uključenjima sa planiranih koncerata i svečanosti. Kao razlog za sva ta odlaganja navedena je „teška ljudska tragedija u Gazi” i eskalacija izraelskih napada.
Ipak, mnogi Turci su organizovali svoje privatne proslave, dok su gradovi pod kontrolom opozicije organizovali koncerte i parade uz svuda prisutne crveno-bijele nacionalne zastave. Pretiha proslava stogodišnjice Republike naljutila je mnoge građanski orjentisane Turke koji su uvjerenja da Erdogan metodično potkopava Ataturkovo sekularno nasljeđe i da nameće svoju političku viziju države koja je klerikalno obojena. Kritičari tvrde da je predsjednik već odgurnuo zemlju od njenih osnivačkih principa i da je to vidljivo na svakom koraku.
Danas mnogi službeni protokoli često počinju molitvama. Uprava za vjerska pitanja ima budžet koji nadilazi budžete većine drugih ministarstava. Broj vjerskih škola se eksponencijalno povećao shodno Erdoganovom deklarisanom cilju stvaranja „generacije pobožnih”. Predsjednik je 2020. godine otišao i korak dalje, i muzej nekadašnje vizantijske katedrale Aja Sofije (Sveta mudrost), pretvorene u džamiju u doba Osmanskog carstva, opet vratio u funkcionalnu džamiju.
Štaviše, Erdoganovo pojavljivanje na ogromnom skupu podrške Palestinicima u Istanbulu dan ranije je znatnim dijelom pomračilo stogodišnjicu Dana Republike. Izraelci su počinili „ratne zločine” uz „masakre koji se dešavaju u Gazi” i to je narativ koji već neko vrijeme ima primat na državnim medijima i zgodan je izgovor da se preskače istorija Republike i njen sekularni i, u mnogim segmentima, uspješni model koji je postavio Kemal Mustafa. Uz sve to, milioni izbjeglica i migranata (po nekim procjenama čak 10 miliona), jako loša ekonomska situacija sa obezvrijeđenom nacionalnom valutom, visokom inflacijom i istorijom gaženja ljudskih prava opozicije i nezavisnih novinara (od kojih mnogi čame u zatvoru zbog pisane riječi ili slobodnog mišljenja) dovoljan je razlog da mnogi ne očekuju previše slavlja. Takođe, kritičari ukazuju na permanentno urušavanje nezavisnih institucija, prije svega pravosuđa, što dodatno oštri protivnike sadašnjeg stanja od kojih su neki morali napustiti zemlju da bi izbjegli utamničenje.
Međutim, čak i kritičari Kemala Mustafe i njegovog sekularizma priznaju da je vojno nasljeđe i pobjede u ratu za nezavisnost nešto što je nesporno vrijedno hvale i slave.
Nakon poraza Otomanskog carstva koje se još od 19. stoljeća smatralo „bolesnikom na Bosforu“ i koje je ratovalo na strani sila Osovine u Prvom svjetskom ratu, perspektive nekada moćnog carstva nisu puno obećavale. Evropski dio zemlje i Carigrad sa obje strane moreuza bili su okupirani i pod komandom sila pobjednica. Istovremeno su apetiti evropskih država rasli u namjeri da se najveći dio Male Azije rasparča i podijeli kao što se već desilo sa otomanskim teritorijama na Bliskom Istoku i u sjevernoj Africi. Da situacija i očaj Turaka budu još veći pobrinula se Grčka koja je podstaknuta od Britanije sanjala obnovu Vizantije i ponovno zauzimanje maloazijske obale i Carigrada (tzv. Megali ideja). U maju 1919. godine, nošena valom nacionalizma i megalomanije, grčka vojska se iskrcala u lučkom gradu Smirna koji joj je ionako trebao pripasti po uslovima Ugovora iz Sevra. Međutim, apetiti Grka su porasli nesrazmjerno mogućnostima već iscrpljene i politički podijeljene zemlje.
U želji da osvoje što veću teritoriju i natjeraju turske nacionaliste predvođene Ataturkom na ponižavajući mir, grčka vojska je sve dublje napredovala sijući pustoš i paleći turska sela i gradove. Grci su stigla na 100 kilometara od Ankare i tu su stali. Nakon zastrašujućeg poraza koji im je Kemal Paša nanio, kompletna grčka ekspedicija je doživjela kolaps i protjerana je iz Male Azije. Sa njom je izbjegao i veliki dio domicilnog grčkog stanovništva. Sile Antante umorne od Prvog svjetskog rata nisu imale više želje ni apetita da ratuju i polako su priznale novu republiku i ukidanje sultanata.
Ataturk je odvojio islam od države, uveo laicizam, zabranio nošenje fesa i burki i zatvorio islamske manastire. Takođe je dopustio alkoholna pića, i uveo evropski stil oblačenja. Tursko arapsko pismo je 1928. godine zamijenio latinskim pismom, dok je osnovna škola postala obavezna i za dječake i djevojčice. Izgradio je prijateljske mostove sa nekada neprijateljskom Grčkom, Jugoslavijom i od Turske napravio vojnu i ekonomsku silu. Umro je 10. novembra 1938. godine. Predstavnici Republikanske partije, jedne od njegovih zaostavština i sada glavne opozicione stranke su najavili da neće odustati od Ataturkovog nasljeđa i borbe za bolju i pravedniju Tursku.
Jovo MARTINOVIĆ
Komentari
-
FOKUS3 sedmice
MINIMALNA PENZIJA = MINIMALNA PLATA: Đe iscijediti suvu drenovinu
-
FOKUS2 sedmice
UZVRAĆANJE UDARCA U AFERI DO KVON: Spajić optužio srpske vlasti za montiranje
-
FOKUS1 sedmica
MIĆUNOVIĆ I DAVIDOVIĆ NA AMERIČKOJ CRNOJ LISTI: Šta Vašington vidi a Podgorica ne vidi
-
DRUŠTVO3 sedmice
PLJEVLJA, BUDVA, ZETA…: Na tragu saoizacije ?
-
INTERVJU2 sedmice
MILOŠ VUKOVIĆ, IZVRŠNI DIREKTOR FIDELITY CONSULTINGA: Ne postoji program Evropa sad 2
-
DRUŠTVO2 sedmice
ŠEŠELJ, CRNA GORA I ODJECI: Da se ne zaboravi
-
DRUŠTVO3 sedmice
NAPADI NA ALEKSANDRU VUKOVIĆ-KUČ: Društvo u kojem se najlakše i najčešće vrijeđaju žene
-
INTERVJU3 sedmice
MIODRAG VUJOVIĆ, EKONOMSKI ANALITIČAR: Bojim se da smo zaigrali isuviše rizično