Prije nekoliko godina na tribini u Novom Sadu na mene je nasrnula neonacistička rulja. Odnos dobrog dijela tzv. građanske javnosti u Srbiji prema tom događaju bio je neobičan i neprijatno me iznenadio. Bilo je, doduše, onih koji su odmah, javno i politički jasno dali ocjenu o tome. Nedvosmisleno su kazali šta je politička suština toga fašističkog zla u njegovom prvom pojavnom obliku i kako će to zlo samo još više rasti ako mu se odmah ne stane na put. Većina javnih ličnosti i nevladinih organizacija, antinacionalističkih, prograđanskih i proevropskih po vlastitim deklarisanjima, niti se glasnula niti je osudila to što se ispililo iz zmijskog sjemena nacizma. Dugo me kopkalo to rječito ćutanje. Ne samo zbog toga što se tu radilo o mojoj koži, nego prije što je moralo čuditi kako ljudi koji se „grade” da su politički vrlo verzirani ne vide ili neće da vide tako očigledno rađanje zla. Zato sam odmah odbacio objašnjenje da beogradski „Evropejci” ćuti zato što događaj nije dovoljno značajan da bi se na njega kritički reagovalo. Previše je priče bilo u svjetskim i domaćim medijima, pa je bilo i medijski dobro „pokriveno” suđenje neonacistima, da bi iko mogao događaj smatrati beznačajnim.

Možda griješim dušu, ali još smatram da se tu krila vražja „kvaka” koju naši „Evropejci” nijesu bili u stanju da progutaju. „Kvaka” je bila u tome što su neonacisti napali jednog izdajnika (čitaj: štetnog tipa koji se usuđuje da kapriciozno deklariše svoju nacionalnu pripadnost, pa još i da se u sred države Srbije zalaže za nezavisnost Crne Gore!).
Pretprošle jeseni isti ti neonacisti s tribine bijahu namjerili da održe svoj miting u Novom Sadu. Protiv toga se u Novom Sadu diglo ono što je moglo i smjelo da se digne. Bijaše došlo i nešto Beograđana. Dobar dio državnih struktura ponašao se otprilike ovako: ti neonacistički šegrti u zanatu zločina su „naša djeca”, pa u ime demokratije ne treba ni pomišljati da im se zabranjuje da u sred Vojvodine održe performans povodom obilježavanja Himlerovog (!) rođendana. Dobar dio beogradskih medija potajno je likovao, držeći da su „naša djeca” sasvim dobro i dovoljno upozorenje vojvođanskim autonomistima da se okanu svojih „separatističkih” namjera.
Poznati beogradski „Evropejci” prije i poslije događaja dali su poneku izjavicu, pomalo i osudili neonaciste koji su kamenicama razbijali glave ljudima u protestnoj povorci. Sljedećeg dana već su se rastrčali da „namiču pare” za svoje „projekte” o tome i zaboravili da je neonacizam dobio još jednu bitku protiv srbijanskog društva. I opet mi se čini da je razlog toj kritičkoj mlakosti u budalastom uvjerenju da se „te stvari” dešavaju negdje tamo u Vojvodini, dakle iza sedam mora i sedam gora.
U međuvremenu neonacistička ala jako je narasla. Multiplikovala se u broju organizacija s zlikovačkim namjerama, članova tih organizacija, simpatizera, sponzora, formalnih i neformalnih centara moći koji im daju tajnu i javnu podršku, napokon, u broju onih koji pomoću tih falangi proizvode sveopšte stanje nesigurnosti i straha, da bi se onda slavodobitno pojavili kao spasioci i izbavitelji. Zgoda im je namjestila da svoju naraslu moć pokažu protiv parade za drugačiju tzv. seksualnu orijentaciju. Pokazalo se da im je moć već tolika da su zagospodarili beogradskim ulicama. S njim su istjerali državu u svakom njezinom legitimnom obliku. I tek tada su svi beogradski „Evropejci” horski zapištali. Tek kad su osjetili „gdje strah čuči i ko mu je mati” (Lalić) shvatili su koliko može biti opasno zlo koje se istrglo iz boce.
Ma vraga, i to su shvatili na sebi svojstveni štoserski način! Baš kao pop iz poznate narodne anegdote. Dok je narod umirao po selu, pop je mudrovao kako je to normalna prirodna pojava. Kad mu je umrla popadija, tek onda se pop raskrivio kako pomrije cijeli svijet!

Milenko A. PEROVIĆ