Oslobađajuće presude Antu Gotovini i Mladenu Markaču, kao i Ramušu Haradinaju, su uskovitlale rasprave o Međunarodnom krivičnom tribunalu za bivšu Jugoslaviju (ICTY). Ocjene njegovog učinka su često nastavak rata verbalnom paljbom.
Što je uistinu bilans ICTY-a? Podignuta je 161 optužnica protiv visokih i srednje rangiranih aktera četiri oružana sukoba: u Hrvatskoj 1991-1995, Bosni i Hercegovini 1992-1995, Kosovu 1998-1999. i Makedoniji 2001.
Prema podacima iz 2010, od 75 lica protiv kojih je do tada ICTY zaključio postupak osuđujućim ili oslobađajućim presudama, bilo je 43 Srbina, 17 Hrvata, osam Bošnjaka, trojica Albanaca, dvojica Crnogoraca (Pavle Strugar i Veselin Šljivančanin) i dvojica Makedonaca.
Dakle, procentualno je 60 odsto postupaka vođeno protiv Srba i Crnogoraca, 40 odsto protiv svih ostalih. Evidenciju treba uzeti s malom rezervom, jer je na primjer Hrvat Dražen Erdemović u ratu učestvovao na srpskoj strani, Hrvat Zdravko Mucić na bošnjačkoj, a na hrvatskoj Albanac Rahim Ademi.
Prema aktuelnijoj statistici, dosad je osuđeno 89 lica na ukupno 1.380 godina zatvora. Neki procesi su u toku, sudi se: Radovanu Karadžiću, Ratku Mladiću, Jovici Stanišiću, Franku Simatoviću, Goranu Hadžiću, Vojislavu Šešelju, Zdravku Tolimiru, Stojanu Župljaninu, Miću Stanišiću, takođe i Hrvatima, čelnicima paradržave „Herceg-Bosne” – Jadranku Prliću, Brunu Stojiću, Milivoju Petkoviću, Slobodanu Praljku, Valentinu Ćoriću i Berislavu Pušiću.
Protiv 13 osuđenih žalbena vijeća ICTY-a razmatraju prigovore. Više od polovine pravosnažno osuđenih – zbog prakse ICTY-a da nakon dvije trećine izdržane kazne odobrava prijevremeno puštanje – su na slobodi.
ICTY je, prema zagrebačkom Večernjem listu i beogradskom Pressu, ukupno 67 Srba osudio na 1.125 godina, 14 Hrvata na 183, petoricu Bošnjaka na 41, dvojicu Albanaca na 19 i jednog Makedonca na 12 godina. Verzije ove široko citirane statistike ne uzimaju u obzir skoro ukinute ili ublažene presude.
Blic, takođe, pogrešno računa da je „čak 96,8 odsto presuda izrečeno Srbima” i tvrdi da su „maksimalne kazne na 40 godina zatvora”, iako su Statutom ICTY-a predviđene i izrečene i najteže – doživotne kazne zatvora.
Činjenica da je ubjedljivo najveći broj optuženih i osuđenih srpske nacionalnosti – među njima i najistaknutiji njihovi državni, paradržavni i vojni lideri iz 1990-ih – u Srbiji je dokaz kritike da je ICTY antisrpski.
Te kritike zanemaruju činjenicu da je Srbija jedina koja je od četiri ratna sukoba učestvovala u tri. Srbija je, utvrdio je upravo ICTY, čak četiri godine ratovala u inostranstvu, na teritorijama Hrvatske i BiH. Pripadnici srpskih političkih i vojnih struktura su optuženi u predmetima gdje je van svake sumnje utvrđen najveći broj masakriranih civila i najteži krimen – genocid.
Ukupno 11 od 67 osuđenih Srba je proglašeno krivim zbog najvećeg ratnog zločina u Evropi nakon Drugog svjetskog rata – genocida u Srebrenici. Oni su osuđeni na 193 godine i dvije doživotne kazne.
Dvojica Srba, generali Stanislav Galić i Dragomir Milošević, osuđeni su na doživotnu i robiju od 29 godina za opsadu Sarajeva. Odgovorni su za 44 mjeseca granatiranja, raketiranja i snajperskih strijeljanja „s prvenstvenim ciljem širenja terora” kada je ubijeno oko 11.700 stanovnika, među kojima 1.601 dijete, dok je 50.000 Sarajlija lakše ili teže ranjeno.
Još 11 Srba iz Prijedora i okoline je ICTY osudio na ukupno 166 godina zbog ubistava Bošnjaka i Hrvata, procjenjuje se njih oko 4.100, zatim zbog mučenja u logorima smrti Omarska, Keraterm, Trnopolje… većina osuđenih iz te grupe je nakon djelimično izdržanih kazni na slobodi. Petorica drugih Srba su osuđeni na 87 godina zbog zločina u Foči, gdje je službeno potvrđeno da je pobijeno 1.899 Bošnjaka, dok se njih 853 evidentiraju kao nestali, itd.
Prigovor da se samo u slučaju Srbije sudilo šefovima države – Slobodanu Miloševiću i Milanu Milutinoviću, zaslužuje osvrt. Milošević u krajnjem, zbog smrti, nije ni osuđen – krivica mu pravno nije dokazana. Milutinović je u Hagu oslobođen svih optužbi.
Osim toga, smrt je, po svemu sudeći, razlog da protiv Franja Tuđmana, šefa hrvatske države, nije podignuta optužnica. U predmetu Prlić i ostali, za Tuđmana se navodi da je učesnik zajedničkog zločinačkog poduhvata.
Kao akteri krimena se na istom mjestu pominju i hrvatski ministar odbrane Gojko Šušak (takođe pokojnik), kao i Janko Bobetko, tadašnji načelnik Glavnog stožera Hrvatske vojske (HV). Haška optužnica protiv Bobetka je, međutim, podignuta po drugom osnovu – zbog zločina protiv Srba u operaciji Medački džep; njegova smrt je preduhitrila suđenje.
Srpska kritika ICTY-a zanemaruje da su obojica ratnih šefova Armije BiH takođe izvedeni pred haško lice pravde. Sefer Halilović je oslobođen optužbi, dok je Rasimu Deliću, po komandnoj odgovornosti, presuđeno da je ratni zločinac. Haška istraga zbog nekih operacija Armije BiH je vođena i protiv predsjednika Alije Izetbegovića, ali je prekinuta uslijed smrti.
U Hrvatskoj se do skoro čulo kako se haškim optužnicama protiv generala HV-a kriminalizuje Domovinski rat. Snažni otpori saradnji sa Tribunalom su početkom 2000-ih doveli Hrvatsku na rub blokade pregovora za članstvo u Evrpskoj uniji.
Iz nekih krugova u BiH tvrde da je ICTY svojevremeno osnovan da bi se umirila pokoljima civila užasnuta međunarodna javnost koja je apelovala da se pokrene vojna intervencija deblokade ili odbrane zaštićenih UN enklava, ili barem da se ukine međunarodni embargo na uvoz naoružanja za Armiju BiH.
Bivša agentica BiH za vezu sa Tribunalom Vasvija Vidović nedavno ocjenjuje da se „politika gonjenja haškog tužilaštva promijenila od 2000. godine, dolaskom Karle del Ponte”, jer je „išla ka izjednačavanju krivice svih strana na Balkanu, što nije realno”. Stoga je ne čudi da su „rezultati optužnica od 2000. godine naovamo oslobađajuće presude”, itd.
Iako će se konačne ocjene rezultata ICTY-a moći kompleksnije izreći nakon što okonča svoje postojanje – najavljeno je da će se sva prvostepena suđenja možda završiti do sredine 2016. godine, nesumnjiva mu je zasluga procesuiranje najkrupnijih krimena. Tribunal je utvrdio brojne činjenice, doprinio istini i presjekao mogućnost negiranja ili istoriografske revizije ratnih zločina.
ICTY je proslijedio dokaze sudovima u regionu omogućivši pripremu optužnica, kao i osam predmeta protiv 13 optuženih osoba, većinom kažnjenih robijom – među njima je i general HV-a Mirko Norac, osuđen zbog masakriranja srpskih civila.
Djelovanjem ICTY-a je nametnuta svijest da se protagonistima ratnih zločina sudi bez obzira ko je napadač ili napadnuta strana. Pitanje krivice za rat je odvojeno od odgovornosti za konkretan zločin.
Upravo je tokom haškog suđenja pripadnicima Armije BiH, koji su rukovodili logorom Čelebići kod Konjica gdje su zatočeni Srbi bili ubijani i mučeni – prvi put u istoriji međunarodnog prava utvrđeno da silovanje jeste i ratni zločin. U istom procesu ICTY je u svojoj praksi promovisao i krimen komandne odgovornosti. Trojica zločinaca su osuđena na ukupno 41 godinu robije.
Otvoreno je pitanje da li istina, ili jedan dio istine, predočen radom ICTY-a, na duže staze doprinosi postjugoslovenskom pomirenju?
Svako razmatranje o tome mora odgovoriti na barem dva prethodna pitanja: da li stotine hiljada žrtava imaju pravo na pravdu i da li na zataškavanju, negiranju i reviziji ratnih zvjerstava temeljiti iskrenost dobrosusjedskih odnosa?
Činjenice i manipulacije
Ante Gotovina, koji je u HV-u prošao put od običnog vojnika do generala, u Oluji je bio zapovjednik Zbornog područja Split, što je ekvivalent korpusa – jednog od ukupno pet koji su u ranu zoru 4. avgusta 1995. krenuli u napad na „Republiku Srpsku Krajinu” (RSK).
No, samo su Gotovina i dvojica njegovih saradnika sa istog ratišta – koje je obuhvatilo područje Sjeverne Dalmacije, sa gradovima Knin, Benkovac, Drniš, Gračac, Obrovac – pozvani na hašku odgovornost. Ukupno daleko masovnija iseljenja srpskog stanovništva u Oluji su se odigrala sa prostora Banije, Korduna, Like – tada u sastavu RSK-a, te u prethodnoj operaciji Bljesak u Zapadnoj Slavoniji, gdje su napadala ostala četiri zborna područja HV-a.
U dijelu javnosti Srbije i šire se i prvostepena osuđujuća presuda na 24 godine za Gotovinu od 15. aprila 2011, koju je izreklo Pretresno vijeće sudije Alfonsa Orija, tumačila kao kriminalizacija Oluje u cjelini, zatim potvrda teze da je napad na Knin bio nezakonit, te kao dokaz u korist Srbije za postupak na drugom haškom sudu – Međunarodnom sudu pravde (MSP), na kojem se Hrvatska i Srbija obostrano tuže zbog genocida.
U Hrvatskoj je predsjednik Ivo Josipović – doktor pravnih nauka i jedan od pisaca tužbe za genocid protiv Srbije, u prvim reagovanjima tvrdio da je prvostepenom presudom Gotovini barem dokazano da je Srbija izvršila agresiju.
No, sve to nije pisalo u toj presudi: Gotovinom i njegovim presudama se manipuliše i u Srbiji i u Hrvatskoj. Vijeće sudije Orija jasno je 2011. naglasilo da se ne sudi „izboru Hrvatske da pribjegne operaciji Oluja”. Presudilo je i da su u Kninu i okolnim gradovima postojali zakoniti ciljevi po kojim je tukla artiljerija HV-a.
Ukinutom presudom je utvrđeno i da je, od ukupno 1.205 granata koje su jedinice pod komandom Gotovine ispalile na Knin – sa položaja udaljenih 20-24 km i daljih – i okolne gradove, njih 1.140 ili 94,5 odsto pogodilo legitimne ciljeve vojske RSK. Orijevo vijeće je, međutim, presudu temeljilo na tvrdnji da je ostatak od 5,5 odsto projektila namjerno usmjeravano na „civilna područja”, iako nije konkretno navedena niti jedna civilna žrtva usljed takvog granatiranja.
Istom presudom je utvrđeno da je na teritoriji RSK vođen oružani sukob međunarodnog karaktera između Hrvatske i Srbije – što Srbija dvije decenije poriče.
Ali, iako je za RSK utvrđeno da je bila „pod opštom kontrolom” Srbije, tj. SRJ, uopšte se ne pominje da je Srbija u tom sukobu agresor – čemu su se nadali u Hrvatskoj. Utvrđivanje koja je država agresor a koja žrtva agresije uopšte nije nadležnost ICTY-a.
U pogledu tužbi za genocide pred MSP-om, istom presudom nije bio pribavljen dokaz koji bi teretio suprotnu stranu. ICTY dosad nije utvrdio ni srpski ni hrvatski zločin genocida tokom rata u Hrvatskoj.
Vladimir JOVANOVIĆ
Izdvojeno4 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
INTERVJU4 sedmice
FOKUS4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice