Povežite se sa nama

OKO NAS

HOĆE LI ORJEN BITI PARK PRIRODE: Uslovi se stekli, čeka se vlast

Objavljeno prije

na

Studija zaštite Orjena konačno je, nakon dvije godine, ove sedmice završena, potvrđeno je Monitoru u Agenciji za razvoj i zaštitu Orjena, osnovanoj 2007. sa idejom da realizuje zaštitu hercegnovskog zaleđa i padina jedne od najljepših planina na Balkanu.

Izradom Studije stvoreni su uslovi da se zaštita Orjena institucionalizuje. Nakon javne rasprave na potezu je lokalna samouprava s obzirom na to da akt o proglašenju zaštite parka prirode donosi Skupština opštine Herceg Novi, po prethodno pribavljenoj saglasnosti Ministarstva održivog razvoja i turizma i mišljenja Ministarstva kulture i Ministarstva poljoprivrede i ruralnog razvoja.

Hercegnovska strana Orjena (djelovi planine Orjen pripadaju Hrvatskoj, BiH i opštinama Nikšić i Kotor), proglašena je Regionalnim parkom još 2009. godine odlukom lokalne skupštine. Prostornim planom Opštine Herceg Novi do 2020. godine takođe je predviđeno stavljanje Orjena pod zaštitu kao regionalnog parka. Ovakvi parkovi ne postoje po važećoj legislativi, pa se studijom previđa da se ovo područje zaštiti kao park prirode.

Prema ranije važećem Zakonu o zaštiti prirode iz 2008. godine definicija regionalnih parkova i parkova prirode je bila identična . Međutim, taj status se nije mogao realizovati samom transformacijom bez o studije zaštite koju u Crnoj Gori isključivo može da uradi državna Agencija za zaštitu prirode i životne sredine. Stoga je zahvaljujući zalaganju pokretača Inicijative za donošenje odluke o proglašenju Orjena parkom prirode, poslije mnogo muka, krajem 2015. godine Opština Herceg Novi sa državnom Agencijom za zaštitu prirode i životne sredine i zaključila ugovor o donaciji, kojim je Opština obezbijedila sredstva u iznosu nešto više od 21 hiljadu eura za izradu studije zaštite Orjen.

,,To je još jedan od monopola koji je nametnut u Crnoj Gori, jer mi smo mogli da pronađemo i u Hrvatskoj i u BIH subjekte koji bi uradili jeftinije tu studiju, ali je uslovljeno da je radi državna Agencija za zaštitu prirode i životne sredine”, navodi naš sagovornik koji je želio da ostane anoniman.

Ono što je nakon finalizacije Studije neophodno uraditi jeste i transformacija Agencije za razvoj i zaštitu Orjena u D.O.O. Park prirode Orjen.

,,To će biti presudan korak ka efikasnoj zaštiti i valjanoj valorizaciji novskog planinskog zaleđa, jer Agencija za razvoj i zaštitu Orjena zakonski nema adekvatne ingerencije kao D.O.O. Park prirode „Orjen”, pa su svi dosadašnji koraci koji su preduzimani u cilju zaštite bili samo napori pojedinaca i Orjen je bio ostavljen zaljubljenicima da preduzimaju poteze na ličnu odgovornost”, kaže naš sagovrnik.

On podsjeća da je Studija zaštite osnovni dokument po kojem će se dalje sprovoditi sve aktivnosti na zaštiti Orjena, a samim činom formiranja Parka prirode, podići će se atraktivnost cjelokupnog hercegnovskog zaleđa i realizovati ideja stara više od pet decenija.

Naime Inicijativa za zaštitu planinskog masiva Orjena datira još iz 1965. godine. Predstavnici tri republike (BiH, Hrvatska i CG) tadašnje Jugoslavije su područje površine od oko 300 000 ha predložili za zaštitu i to kao nacionalni park. Određene aktivnosti su urađene u okviru planiranog projekta, ali je čitav posao stopiran 1968. godine, sve do 1978. godine, kada je osnovan novi Inicijativni odbor u Herceg Novom, sastavljen od predstavnika zainteresovanih opština iz tri republike i određenog broja privrednih subjekata (tada OUR-a).

,,S obzirom na to da su se nacionalni parkovi proglašavali zakonom, Zavod za zaštitu prirode Crne Gore je svoje teze za novi pravni akt naše države predao Inicijativnom odboru. Projekat nije do kraja realizovan”, stoji u uvodu Studije o zaštiti Orjena u koju je Monitor imao uvid.

Dalje se navodi da se prilikom pripreme predloga granica novog Parka vodilo računa da se obuhvate sve značajnije prirodne, kulturne i druge vrijednosti i da se parkom proglasi najznačajniji dio masiva Orjena kao cjeline.

,,Poražavajuća je činjenica da za stare pješačke kamene puteve, austrougarske, ili bilo čije druge, danas u Crnoj Gori ne postoji sistemski riješen način održavanja, mada su ovi putevi svake godine sve značajniji za aktivni turizam, pješačenje i planinarenje”, poručili su nedavno iz hercegnvoske Agencije za razvoj i zaštitu Orjena.

Zaljubljenici u Orjen i inicijatori donošenja odluke o proglašenju Orjena parkom prirode se sada, nakon izrade Studije, nadaju i međunarodnoj podršci pošto Crnoj Gori u pregovorima za pristupanje EU tek slijedi otvaranje poglavlja 27.

,,Nadamo se da će se pred otvaranje poglavlja koje se odnosi na zaštitu životne sredine, a pod pritiskom međunarodne zajednice voditi računa o takvom dragulju kakav je planina Orjen”, kaže naš sagovornik, ali prije svega podvlači da se sličan postupak proglašenja parka prirode treba obaviti i u opštinama Nikšić i Kotor, kojima takođe pripada dio orjenskog masiva.

I važeći Prostorni Plan Crne Gore do 2020. godine pored pet postojećih (Skadarsko jezero, Durmitor, Biogradska Gora, Lovćen i Prokletije) predviđa formiranje novog nacionalnog parka Orjen. Zaštita ovog prirodnog dobra treba da omogući stvaranje prekograničnog zaštićenog područja sa susjednim područjima u BiH i Hrvatskoj.

,,U slučaju zaštite Orjena ne postoji usklađenost planskih dokumenata, na koju obavezuje član 11 Zakona o uređenju prostora i izgradnji objekata kojim je propisano da se planovi užih teritorijalnih cjelina, u pogledu namjene i koncepcije uređenja prostora usklađuju sa planskim dokumentima širih teritorijalnih cjelina”, navodi se u uvodu Studije.

Republički zavod za zaštitu prirode je još 1968. zaštitio dvije biljne vrste na Orjenu i to: muniku (Pinus heldraichii), površine 300 ha i medveđu lijesku (Corylus colurna).

,,Ovu činjenicu treba uvažiti, naročito kada se radi o zaštićenoj biljnoj vrsti- muniki, s obzirom da se prema važećoj regulativi ovakva područja imaju tretirati kao spomenici prirode (čl. 115 Zakona o zaštiti prirode), iako zakonska odredba kojom je regulisan status ranije zaštićenih prirodnih dobara nije valjano koncipirana, ali bi se na zaštićeno područje munike mogla primijeniti”, zaključuje se u Studiji.

Na potezu je vlast.

Nebojša MANDIĆ

Komentari

Izdvojeno

BERANE, INICIJATIVA ZA IZGRADNJU SPORTSKE DVORANE ZA OSI: Korak prema inkluziji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Beranska vlast pokrenula je inicijativu za izgradnju  sportske sale prilagođene za osobe sa invaliditetom. To bi bila prva takva dvorana u Crnoj Gori, iako se država odavno obavezala da sve objekte prilagođava osobama sa invaliditetom

 

Lokalne vlasti u Beranama koju čine koalicija Zdravo Berane (SNP, DF) i Demokrate, pokrenula je nedavno inicijativu da se na mjestu stare hale sportova u ovom gradu, onom pod Jasikovcem, izgradi sportska dvorana prilagođena specijalno osobama sa invaliditetom.

To bi, kako kažu, bila jedina dvorana takve vrste u državi i time bi se obogatila sportska infratstrukura i stvorili uslovi za treniranje i održavanje sportskih manifestacija osoba sa invaliditetom (OSI).

Menadžer Opštine Berane Vladimir Đaković kaže da je već upućen zahtjev prema gradskom i državnom arhitekti da se raspiše konkurs za idejno arhitektonsko rješenje za izgradnju sportske dvorane takve vrste.

„Postoje neki objekti u Crnoj Gori koji su prilagođeni za te namjene, ali, koliko je meni poznato, takva sportska dvorana u državi ne postoji i ovo bi bila prva i jedina” – rekao je Đaković.

On izražava očekivanje da će njihova ideja naići na razumijevanje i kod nove Vlade i kod organizacija i institucija koje okupljaju osobe sa invaliditetom i koje organizuju rekreativne i takmičarske sportske manifestacije za tu manjinsku populaciju.

„Mi se nadamo da ćemo zajedničim izdvajanjima Opštine, države i tih organizacija, iznaći neophodna sredstva da se sportska dvorana za OSI izgradi u Beranama” – kazao je Đaković.

„Praviti halu sportova specijalno namijenjenu za osobe sa invaliditetom (OSI) odlična je ideja, ali ne bi bilo dobro da se zanemari prilagođavanje svih drugih sportskih objekata u državi za osobe sa invaliditetom, jer bi to u suprotnom značilo njihovu segregaciju”, kaže za Monitor izvršna direktorica Udruženja Mladi sa hendikepom Marina Vujačić, uz podsjećanje da je prilagođavanje svih objekata osobama sa invaliditetom zakonska obaveza još od prije trinaest godina.

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ PORODICA STANKOVIĆ I SALIHI IZ BARA: Sramnije je od prosjačenja – okretati glavu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov život je hronična neizvjesnost

 

Dvije romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov je život hronična neizvjesnost.

,,Ne želim da moja djeca završe kao ja, na ulicama“, kaže za Monitor Saša Stanković.

Gdje god su bili, Stankovići i Salihiji su doživljavali šikaniranje i dočekivani su sa podozrenjem. Kao susjedi i prijatelji, žive zajedno i dijele sve što mogu.

Stankovići su se iz Srbije u Bar doselili prije sedam godina. Saša Stanković operisan je od tumora. Posljednji put kod ljekara bio je malo prije nego što je sa porodicom stigao u Crnu Goru. Salihiji imaju sedmoro djece. Salima Salihija supruga je davno napustila. Tako je obavezu vaspitavanja njegove djece na sebe nesebično preuzela supruga Saše Stankovića, Natalija Stanković.

Salim Salihi ima državljanstvo Crne Gore i utoliko je u prednosti od Stankovića. Dobija socijalnu pomoć. ,,Nekad sam zarađivao tako što sam okopavao  bašte, kao komunalac, i  radio mnoge druge fizičke poslove. Ovog mjeseca smo od Centra za socijalni rad dobili 50 eura. Taj novac brzo ode. Mi ne želimo milostinju, već da radimo”, kaže Salihi.

Redovno su Stankovići prijavljivali boravak, ali do danas nisu uspjeli da dobiju boravišnu dozvolu za strance, jer nijedan stanodavac nije htio da sastavi ugovor o stanovanju sa njima. Bez tog ugovora, dozvola za boravak nije moguća. ,,Bez dozvole za boravak, nema ni socijalne, ni zdravstvene zaštite, a ni  posla. Ne biramo nijedan pošten način da preživimo, a najviše radimo sa sekundarnim sirovinama. Samo da nas glava ne boli. Ne krademo, nismo lopovi, nismo lijeni. Zbog predrasuda, teško je biti Rom u Crnoj Gori“, objašnjava Stanković.

Neko vrijeme su svi zajedno boravili u napuštenoj sušari na Sutormanu, koja pripada Luci Bar. Nedugo potom se, kažu, pojavio neki čovjek koji se predstavio kao radnik Luke Bar i otjerao ih odatle. ,,Od, kartona,  nailona i ćebadi, sačinili smo nekakav zaklon na livadi koju nam je ustupio jedan dobročinitelj. Teško je. Baš nam je prije neki dan, zbog jakog vjetra, odletio krov. Još par dana možemo tu da budemo, a onda ćemo morati da idemo dalje,  tom čovjeku je livada potrebna, pošto živi od nje”, kaže Stanković.

Živjeli su neko vrijeme i u barskom naselju Sokolani kao podstanari, ali su imali probleme sa komšijama i, kako kažu, morali su da se isele.

,,U Srbiji sam radio za oko 200 eura mjesečno. Odlučili smo da odemo, jer smo više bili gladni nego siti. Novac koji smo dobijali od socijalnog i dječjih dodataka najviše je išao za djecu i školu, koja je od mjesta gdje smo živjeli bila udaljena osam kilometara. Djeca su svaki dan do tamo i nazad išla pješke. Tamo ili radiš, ili ne radiš i nemaš ništa. Nema ni kontejnera kao ovdje, pa da možeš nešto da nađeš”, prepričava Stanković.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

BERANSKI RUDNIK UGLJA TRAŽI NOVU ŠANSU: Jama čeka

Objavljeno prije

na

Objavio:

„S Vladom tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi s nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže direktor rudnika Rade Guberinić

 

Beranske rudare obradovala je najava pokretanja proizvodnje u rudniku uglja. Željni su posla i mogućnosti da prehrane familije. Ubijeđeni su, kažu, da je velika šteta što ovaj rudnik, sa velikim rezervama uglja, ne radi.

To je teško zarađena kora hljeba, kaže nam jedan od njih, ali su rudari navikli na opasan rad u jami. „Od kada je rudnik prošle godine u ovo vrijeme zatvoren, meni i supruzi nije preostalo ništa drugo da radimo da bi prehranili i školovali  djecu. U međuvremenu se bavim nekim poljoprivrednim poslovima.  Zato se nadam da ova najava povratka na posao nije bez pokrića i jedva čekam da ponovo počnem da radim”, kaže ovaj rudar mlađe generacije.

Iz kompanije Metalfer iz Sremske Mitrovice nedavno je najavljeno da bi oni mogli da pokrenu proizvodnju u beranskom Rudniku uglja, jer je mogućnost prodaje tog  rudnika jednom turskom investotoru još uvijek „na dugom štapu”. Mogućnost ponovnog pokretanja proizvodnje Monitoru je potvrdio izvršni direktor beranskog Rudnik uglja Rade Guberinić. On je kazao da je menadžment kompanije imao do sada dva sastanka sa predstavnicima Vlade Crne Gore, i da se traži najbolje rješenje za beranski rudnik.

„Jedan sastanak smo imali u Vladi a drugi u Privrednoj komori. Mi smo ih detaljno upoznali sa situacijom u firmi. Razgovarali smo o mogućim rješenjima i dogovorili smo da dostavim predlog u pisanoj formi”, rekao nam je Guberinić. Prema njegovim riječima taj pisani predlog je napravljen, upućen Vladi, i sada se čeka njen odgovor. „Tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi sa nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže naš sagovorik.

Podsjetimo, proizvodnja u rudniku je prekinuta u ovo vrijeme prošle godine, poslije šest godina rada. I to u trenutaku kada je izgledalo da je posljednja privatizacija Rudnika mrkog uglja u Beranama ne samo uspjela, već da predstavlja rijedak pozitivan primjer dobre prakse na sjeveru Crne Gore kada se radi o industriji.

Tada je i šezdeset i šest rudara, nakon što su prethodno upućeni na plaćeni godišnji odmor, ostalo bez posla – samo dan prije međunarodnog praznika rada.

Rade Guberinić je tada rekao da je glavni razlog za prekidanje proizvodnje činjenica da već dvije godine gubitke rudnika u Beranama pokriva vlasnik iz Srbije, koji nije više u situaciji da to čini. Zato se vlasnik odlučio da obustavi proizvodnju i održava rudnik do nekog prihvatljivog rješenja. Od tada u rudniku radi samo šesnaest radnika koji održavaju vitalne funkcije jame, obavljaju poslove administracije i obezbjeđenja.

Kompanija Metalfer iz Sremske Mitrovice je potom, krajem prošle godine, najavila da će pokušati da proda beranski Rudnik uglja i da imaju potencijalnog investitora.

Guberinić kaže da je ta prodaja još uvijek vrlo daleka opcija, i da bi najbolje rješenje bilo da se pronađe model da Metalfer ponovo pokrene proizvodnju, ali tako da radi bez stvaranja minusa. „Što se tiče plasmana proizvedenog uglja, tu nema problema. Mi imamo ugovor sa Termoelektranom u Pljevljima do 2027. godine za otkup svih proizvedenih količina”, kaže Guberinić.

On dodaje da su prepoznali dobru volju u novoj Vladi Crne Gore, i da ima izgleda da se njihovi planovi realizuju i ovaj rudnik, kao rijedak industrijski resurs na sjeveru države nakon gusarske tranzicije, sačuva. U prilog tome podatak da bilansne rezerve samo jame Petnjik iznose oko šesnaest miliona tona mrkog uglja. Jama Petnjik otvorena je 1980. godine kada je završena eksploatacija u starom rudniku u Budimlji.

Beranski rudnik uglja bio je 2001. godine prodat mješovitom vojvođansko-slovačkom preduzeću Gradeks HBP, čiji su osnivači bile kompanija Gradeks iz Kule i HBP iz slovačkog grada Providza. Poslije nešto više od godinu između ova dva partnera dišlo je do nesporazuma koji su završeni tako što su Slovaci preuzeli kompletno upravljanje, da bi se potom i sami nenajavljeno povukli iz posla i otišli iz Berana.

Mašine u jami Petnjik utihnule su u novembru 2002. godine. Prodaja Rudnika uglja oglašavana je nakon toga devet puta prije nego ga je, prije skoro sedam godina, kupila kompanija Balkan enerdži, sa velikim planovima vezanim za izgradnju termo bloka i investicijama od 120 miliona eura. Od svega toga, međutim, nije bilo ništa. Grci su početkom početkom 2014. godine beranski rudnik prodali komapniji Metalfer iz Sremske Mitrovice.

Metalfer je krenuo ambiciozno i već poslije treće godine poslovanja radili su u tri smjene, upošljavajući 157 radnika. Tadašnji menadžment je najavljivao angažovanje još stotinu radnika i proširenje proizvodnje. Onda su kola pošla  nizbrdo. Koji su razlozi doveli do gašenja proizvodnje i zatvaranja rudnika u aprilu prošle godine, za sada nema preciznog odgovora.

Jovanka Bogavac, poslanica Pokreta za promjene u Skupštini Crne Gore i članica Odbora za ekonomiju, finansije i budžet, očekuje da se rudnik što prije aktivira.

„Kao rudarski inženjer koji je skoro 20 godina bio u beranskom Rudniku mrkog uglja, smatram da se može naći način, bez obzira na evropske direktive koje su okrenute protiv proizvodnje uglja, da se ponovo pokrene privremeno obustavljena proizvodnja”, kaže Bogavac. Ona procjenjuje da bi u prvoj fazi moglo ponovo da se zaposli preko stotinu radnika. „To je vrlo značajan broj za našu opštinu. Prethodna Vlada nije imala sluha za rudnik u Beranama, ali se nadam da će ova pomoći da se nađe model po kome bi ovo preduzeće moglo imati finansijsku rentabilnost.”

U Beranama se sa nestrpljenjem očekuje potvrda najavljene obnove proizvodnje u Rudniku mrkog uglja. Ta kompanija za grad ima veliku vrijednost pošto je, osim što je u jednom trenutku zapošljavao stotinu i pedeset radnika, za njega u reprolancu bilo vezano još dvadeset manjih firmi i njihovih zaposlenih. Jama čeka. Čekaju i radnici.

       Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo