Povežite se sa nama

MONITORING

I ZVANIČNO U NATO: Ulazak na sniženje

Objavljeno prije

na

„Neka je vječna Crna Gora, neka je vječno savezništvo”. Tim je riječima premijer Duško Marković u ponedjeljak završio svoje obraćanje domaćinima u Vašingtonu, prisutnim saradnicima, građanima Crne Gore, Evropi, svijetu i istoriji.

Istim riječima su, dva dana kasnije, članovi podgoričkog Savjeta mladih DPS-a na stepeništu Vlade dočekali voljenog premijera. Da ga pozdrave, izljube, prigodno daruju i servilno izvijeste kako se njegove riječi „ovih dana duboko urezuju u glavu svakog mladog čovjeka”. Dok je delija Mihailo Anđušić raportirao premijeru, zorne DPS omladinke u rukama su držale bijelu tortu ukrašenu crvenom i plavom zastavom, sve sa slikom Duška Markovića i Jensa Stoltenberga, generalnog sekretara NATO-a. Skoro pa kao na vjenčanju.

„Hvala, hvala”, ljubazno se zahvaljivao premijer. Dostojanstven, a opet veseo i nasmijan, baš kako dolikuje čovjeku koga je u ovim istorijskim vremenima pripala čast i obaveza da predstavlja nas i našu zemlju. Gdje i kad god je to potrebno. Na briselskom aerodromu, u telefonskom razgovoru sa ruskim prankerom Vovanom (ili je to bio Leksus?), gdje su se, u pokaznoj vježbi mobilne diplomatije, jedan drugome predstavljali kao prvi ljudi Crne Gore, odnosno, Ukrajine. Koji sat kasnije, u sjedištu Alijanse, kada je iz prve ruke spoznao učinke lakat u rebra politike Donalda Trampa. Pa onda i u Vašingtonu, gdje je crnogorska delegacija deponovala tzv. instrumente pristupa, čime je i zvanično postala 29. članica NATO-a.

„Članstvo Crne Gore u NATO-u doprinijeće većoj integraciji, demokratskim reformama, trgovini, bezbjednosti i stabilnosti sa svim njenim susjedima”, poručili su iz Stejt departmenta uz poruku da prijem Crne Gore pokazuje kako vrata NATO-a ostaju otvorena svima koji ispune postavljene standarde i prihvate „rizike, odgovornosti i benefite članstva”.

Još se mastilo na potpisanim dokumentima nije osušilo, a iz Moskve su nas podsjetili na dio preuzetih rizika. „U kontekstu neprijateljske politike crnogorskih vlasti, ruska strana ostavlja sebi pravo da preduzme recipročne mjere”, saopšteno je iz Ministarstva spoljnih poslova Rusije, uz opasku kako „nastavak antiruske histerije u Crnoj Gori kod nas izaziva samo žaljenje”.

Vladajuća elita nije dozvolila da joj takve sitnice pokvare raspoloženje nakon što je ostvaren, kako je to ministar odbrane Predrag Bošković slikovito dočarao, „najvažniji spoljnopolitički cilj i strateška odluka u novijoj istoriji”. Pa, ako ste mislili da je „najvažniji spoljnopolitički cilj” članstvo u EU – vaša greška. Nije do DPS-a i njenih koalicionih saveznika. Bivših, sadašnjih i budućih.

Zato se u srijedu u Briselu našla visoka delegacija iz Podgorice, da podigne i pozdravi zastavu Crne Gore pred sjedištem Saveza. I da se slika. Nju su, prenose ovdašnji mediji, predvodili „Filip Vujanović, bivši premijer Milo Đukanović, ministar vanjskih poslova Srđan Darmanović i ministar odbrane Predrag Bošković…”. Pa ko postavi pitanje – po kom protokolu je funkcija „bivši premijer” važnija od aktuelnih ministara – taj je dokazani neprijatelj naših evroatlantskih integracija i stremljenja.

„Danas je sve u znaku budućnosti, svjetlije budućnosti koja Crnu Goru čeka. Zato istoriju neću pominjati, osim što ću reći da je danas nesumnjivo istorijski dan za Crnu Goru”, kazao je Vujanović pa dodao, pogađate, ,,Neka je naša zastava vječno zavijorena na jarbolu NATO-a”.

I još je Vujanović besjedio o izazovima, „teškim i ponekad bolnim” odlukama i reformama. „Savladali smo mnoge prepreke i u ovom procesu postali bolja država i društvo”, poručio je čovjek koji je, kažu zakonito, tri puta biran za predsjednika Crne Gore.

Kada je na NATO samitu u Velsu, 2014. godine, dogovoreno da se poziv Crnoj Gori odloži, navedeno je kako se to radi zbog nedovoljnog progresa u okviru četiri ključne oblasti: vladavine prava, borbe protiv organizovanog kriminala i korupcije, reforme bezbjednosnog sektora i dijaloga sa javnošću usmjerenog ka boljem razumijevanju ciljeva i politika NATO-a.

Jesmo li, u međuvremenu, ostvarili dovoljan progres? Ili nas je članstvo u Alijansi zapalo „na popust i preko reda”, prema modelu o kome je generalni sekretar NATO-a Jens Stoltenberg govorio još u jesen 2015. godine, uoči samita u Briselu sa koga je Crnoj Gori upućen zvaničan poziv da se prikljući Sjevernoatlantskom savezu. On je tada, (baš) u Beogradu najavio kako miješanje Rusije može samo da pojača spremnost da se Crne Gora pozove i primi u NATO. ,,Težnja Crne Gore da postane članica NATO saveza tiče se samo Crne Gore i NATO-a. Niko drugi nema pravo da se miješa”.

Detaljnija analiza (eventualno) ostvarenog napretka u ključnim oblastima – od vladavine prava do boljeg razumijevanja ciljeva i politika NATO-a – mogla bi trajati, stranicama i danima. Tek u grubim crtama pomenimo da opozicija bojkotuje parlament zbog predizbornih neregularnosti i državnog udara na dan izbora. Da kriminalni klanovi miniraju pokretnu i nepokretnu imovinu konkurenciji i policiji, da u kriminalnim obračunima stradaju i „civili”, da postoje osnovane sumnje o visokopozicioniranim policijskim službenicima koje su korumpirali narko karteli. Da je Veselin Veljović, jedan od najbližih prijatelja i saradnika premijera Markovića i sekretar Vijeća za nacionalnu bezbjednost, po mišljenju tužilaštva kriv za nesavjestan rad u službi koji je državu koštao deset miliona eura (afera Limenka) ali nije procesuiran samo zbog toga što je nastupila zastarjelost krivičnog djela. Ili iz nekih drugih razloga o kojima je tužiocima neprijatno da govore. Tek afere Telekom, Snimak, Limenka… još nijesu dobile sudski epilog. I po svoj prilici i neće dok je ove vlasti. Iako su sve bile aktuelne i u vrijeme kada nam je stiglo NATO upozorenje iz Velsa, i u sve njih su infiltrirani ljudi iz vrha vlasti.

O „dijalogu sa javnošću usmjerenom ka boljem razumijevanju ciljeva i politika NATO-a” izlišno je i govoriti. Umjesto toga, treba ukazati kako je DPS, po svoj prilici, i u postupak pristupanja NATO-a (sjećate se: „najvažniji spoljnopolitički cilj i strateška odluka u novijoj istoriji”) ugradio tempiranu bombu dovoljno snažnu da ga u nekom trenutku izvrgne ruglu i obesmisli čitav posao. Skupa sa svih 28 saveznika.

Prvi nam je na to ukazao crnogorski fizičar Dragan Hajduković. Citirajući Ustav (poslednji stav član 91) on je ustvrdio da je za usvajanje Zakona o potvrđivanju sjevernoatlanskog ugovora nedavno na Cetinju trebalo obezbijediti dvotrećinsku većinu (54 poslanika). Makar u prvom krugu glasanja, dok bi tek u drugom glasanju, nakon najmanje tri mjeseca, bila dovolja većina svih poslanika (41 glas). „Pošto je Skupštini prisustvovalo samo 46 poslanika, ona nije imala kvorum da usvoji zakon o pristupanju Crne Gore NATO-u”, konstaovao je Hajduković. Začuđen: „Nevjerovatno je da još niko nije zvanično tražio od Ustavnog suda da ocijeni da li je na Cetinju 28. aprila grubo prekršen član 91 Ustava Crne Gore”. I proročki raspoložen: „Pokušaću da budem prorok. Ustavni sud će mudro zaključiti da učlanjenje u vojnu organizaciju kakva je NATO nema ama baš nikakve veze sa upotrebom vojske… Dakle, ne očekujem uspjeh ali je potrebno da se zahtjev podnese, da ostane istorijski trag dostojanstvenog zahtjeva koji je odbijen ne po pravu nego po naređenju kome se ne mogu suprotstaviti ni sudije Ustavnog suda.”

Desetak dana kasnije na istu temu oglasili su se i poslanici DF-a i SNP-a. Podsjećajući da Sjevernoatlantski ugovor (član 5.) predviđa da će se oružani napad na jednu od članica Saveza smatrati napadom na sve njih, oni su Ustavnom sudu podnijeli inicijativu za ocjenu ustavnosti ovog Zakona. Ukoliko on ostane na snazi, kažu, „to bi značilo i da će svaka upotreba snaga Vojske Crne Gore, shodno članu 5. Sjevernoatlanskog ugovora i za potrebe NATO-a, biti ustavno i pravno neutemeljene jer nisu ispoštovane norme nacionalnog zakonodavstva”. Ne nadaju se, ipak, isuviše. Članstvo Crne Gore u NATO savezu biće preispitano, obećavaju, čim smijene aktuelni režim i dođu na vlast. Nijesu izgleda pročitali da je, prema potpisanom Sporazumu, NATO članstvo obavezno prvih 20 godina.

Vlast se zori kako smo prva članica NATO-a primljena poslije 2009. Anti-NATO opredijeljeni poslanici opozicije nadaju se da ćemo, nakon referenduma koji će oni organizovati, biti prva zemlja koja je pokrenula postupak istupanja iz Alijanse. Dragan Hajduković je već upozorio: bićemo prva članica NATO-a koja je to postala grubim kršenjem sopstvenog Ustava. Strani novinari pišu da Crna Gora postaje prva članica NATO-a koju je taj savez bombardovao.

Samo neka smo zdravo. I mi i naši saveznici – bivši, sadašnji i budući – i svi ostali. A mi i tihi. Jer, – onaj ko se ubuduće javno naruga NATO-u, mogao bi biti kažnjen do 10.000 eura, predviđa Krivični zakonik.

Granice bratske mržnje

„Primer opredeljenja Crne Gore krajnje je zanimljiv. Teritorijalno i vojnički ona skoro nema značaja, ali poziciono je na strateški važnom mestu”, piše novinar i (bivši) oficir Ljubodrag Stojadinović na Peščaniku: – Njeni zalivi i reljef omogućuju skoro potpunu kontrolu istočne regije jadranskih vrata. I ta okolnost izaziva otvorenu srdžbu Moskve, pravljenje inventara nepoželjnih Crnogoraca, proterivanje diplomata i bojkotovanje turističke ponude. Ali, sve je to samo nagoveštaj leda i glečera u odnosu sa Beogradom, ako Srbija napravi izbor koji bi Moskva smatrala nedovoljno prijateljskim. Inače se otud „bratstvo među pravoslavnim narodima” razmatra samo kao plesnivo nasleđe i uspomena na bezvredne emocije. I ovde se već jasno vidi da se Rusija prema Srbiji ponaša kao bezobzirni i jači korporativni partner, koji upravo ta otupela „bratska”osećanja koristi skoro kao jedini argument za imperijalno crpljenje ovdašnjih prirodnih dobara. (NIS, na primer, koji je rodbini prodat u bescenje)… Primer Crne Gore za nas nije primenjiv, niti je Srbija za bilo koga tako zanimljiva. Montenegro je taman na granici bratske mržnje. U stvari, ideja i jedne i druge sile je da Srbija ne ode ni na jednu stranu, pa kako joj bude. Jedino tako ona će biti na mestu konflikta, što će je držati u blizini obe velike sile. Niko ne bi znao šta da radi sa ovom zemljom ako se opredeli. Niti ako ostane neutralna, jer to ona nije. U svakom slučaju, niko od velikih nema ideju šta valja činiti sa Srbijom, kao što to ne zna ni ona sama.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

DODIK POSLIJE PUTINA OBIŠAO MANDIĆA: Open srpski svet

Objavljeno prije

na

Objavio:

Predsjednik parlamenta CG ugostio je predsjednika RS koji se prije nedjelju  vratio sa poklonjenja PutinuDodik je u Moskvi ponovio  punu podršku ruskoj agresiji na Ukrajinu.  Putinu poželio “sve pobjede koje može da ostvari i rekao : “ Sve Putinove pobjede i pobjede Rusije su i naše pobjede”. Obišao je i  Putinovog vazala  Lukašenka.   Umjesto zastave BiH, čiji je RS sastavni dio, Mandić je  postavio samo zastavu Dodikovog (po mnogima de facto privatnog) entiteta. Uslijedila je  nota Ministarstva vanjskih poslova BiH našem ministarstvu

 

 

Nedavna, tobože državna, posjeta Milorada Dodika, predsjednika bosansko-hercegovačkog entiteta Republika Srpska (RS), Crnoj Gori ozbiljno dovodi u pitanje javno deklarisane političke motive i ciljeve njegovog domaćina – predsjednika Skupštine Andrije Mandića. Bilo bi razumljivo da je Mandić primio predsjednika Skupštine RS ili Parlamentarne Skupštine BiH. Umjesto njih dolazi Dodik koji se samo prije nedjelju dana vratio sa poklonjenja diktatoru Vladimiru Putinu u Moskvi. Dodik je u izjavama ruskom RT-u i domaćim medijima, po ko zna koji put, dao punu podršku ruskoj agresiji na Ukrajinu rekavši da je Putinu “poželio sve pobjede koje može da ostvari i rekao da su sve Putinove pobjede i pobjede Rusije i naše pobjede”.

Dodik se osvrnuo i na  posjetu 19. januara Putinovom vazalu i diktatoru Aleksandru Lukašenku rekavši da je uspio “dogovoriti razne aranžmane bitne za RS”. Bjelorusija je, po Dodiku, “razvijena zemlja i nije omotana bodljikovom žicom kako to neki pokušavaju da predstave”. Ona je prijatelj RS-a. Takođe je rekao da vjeruje da će jednog dana doći do ujedinjenja srpskog naroda sa dvije strane Drine kao što je došlo do ujedinjenja dvije Njemačke. On već duže vrijeme ne krije da mu je rasturanje BiH, kako kaže mirnim sredstvima, jedan od glavnih političkih prioriteta.

Dodik, kao takav – ratnohuškački nacionalista i sa oreolom sponzora organizovanog kriminala i korupcije, u Crnoj Gori nije dočekan sa državničkim počastima niti su ga primili njegov kolega Jakov Milatović ni premijer Milojko SpajićVijestima je nezvanično saopšteno iz Vlade i Predsjedništva da Dodik nije ni tražio sastanak – vjerovatno znajući kakav bi odgovor bio. Kod Mandića je dobrodošao i učinio mu “veliku čast”. Iako je crnogorski predsjednik parlamenta kasnije izjavio da Crna Gora poštuje BiH kao državu, on je umjesto zastave Bosne i Hercegovine, čiji je RS sastavni dio, postavio samo zastavu Dodikovog (po mnogima de facto privatnog) entiteta zbog čega je uslijedila i nota Ministarstva vanjskih poslova BiH našem ministarstvu.

Dodik je Mandiću izrazio i brigu “da srpska nacionalna zajednica u Crnoj Gori bude adekvatno zastupljena” ali i da je tu da podrži stabilnost i razvoj Crne Gore kao i njeno EU članstvo. Koncept srpskog sveta je za Dodika “fenomenalna ideja” i ranije je govorio da je prirodno i da Crna Gora bio dio tog projekta.  Na kraju, Mandiću je predat, suprotno protokolima i rangu sagovornika, i Prijedlog sporazuma o uspostavljanju specijalnih paralelnih odnosa između RS i CG koji je Mandić na sebe preuzeo da proslijedi predsjedniku i premijeru.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka prvog marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

RAZREŠENJE DIREKTORA UP ZORANA BRĐANINA STIGLO PRED VLADU: Bajka o vladavini prava

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nakon više mjeseci ignorisanja od strane Vlade, inicijativa ministra policije Danila Šaranovića za smjenu direktora UP Zorana Brđanina, je  izgleda konačno na dnevnom redu izvršne vlasti.  Kakva će bit njena sudbina nije izvjesno. Za sada je sigurno tek da se iza priče o procedurama krije priča o kontroli bezbjednosnog sektora

 

 

Vlada Crne Gore će se konačno izjasniti o inicijativi za razrešenje direktora Uprave policije Zorana Brđanina, koju je krajem prošle godine uputio ministar policije Danilo Šaranović. Vlada bi, kako pišu Vijesti, to pitanje trebalo da otvori na sjednici u petak 29. decembra, kada ovaj broj Monitora bude na kioscima. Na sajtu Vlade, ipak, još nema najave o održavanju sjednice sa tom temom na dnevnom redu, niti se o tome govori u javnosti.

Razrešenje Brđanina jedno je od pitanja oko kog se spore Demokrate i Pokret Evropa sad, u okviru očigledne borbe za bezbjednosni sektor.  Odnosi PES-a i Demokrata, kojima je u izvršnoj vlasti pripao sektor bezbjednosti, zaoštreni su nakon sjednice Vlade početkom decembra prošle godine, na kojoj je ministar pravde Andrej Milović, izlazeći iz svoje nadležnostizatražio hitne smjene u tom sektoru.

Nakon više mjeseci ignorisanja inicijative Šaranovića, Vladina komisija za kadrovska i administrativna pitanja, kako pišu Vijesti, ove sedmice  proslijedila Vladi predlog  Šaranovića o razrješenju Brđanina.

Vlada je najprije tvrdila da nije dobila Šaranovićev predlog, a potom da je predlog odgođen dok Šaranović ne dostavi i predlog za određivanje vd direktora Uprave polcije. S druge strane, ministar policije je insistirao da se privremeni šef policije može predložiti tek kad to mjesto bude upražnjeno. Takođe, utvrdio je da odlaganjem ovog pitanja „neko čuva Brđanina“.

Šaranović je predlog uputio  krajem 2023. godine, nakon što je skupštinski Odbor za bezbjednost i odbranu dao negativno mišljenje na dva prošlogodišnja izvještja o radu UP. Izvještaji su razmatrani ubrzo pošto je Brđanin na poziciju direktora UP vraćen sudskom odlukom, 7. decembra prošle godine.

Brđanin je odbio da prisustvuje sjednici na kojoj su razmatrani njegovi izvještaji, uz obrazloženje da je jasno da „njegovo prisustvo nije potrebno, te da su partije već dale svoj sud o tim izvještajima“. Kako je saopštio, tim izvještajima, i njihovim neblagovremenim razmatranjem, se samo „fingira“ njegova zakonita smjena.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka prvog marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

100 GODINA ODĆUTANOG ZLOČINA NAD BOŠNJACIMA( MUSLIMANIMA) ŠAHOVIĆA: Može li Crna Gora pogledati sebi u oči

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rezolucijom koju su u ime  Odbora za obilježavanje stogodišnjice genocida u Šahovićima potpisali Reis Islamske zajednice u Crnoj Gori Rifat Fejzić i  akademik  Šerbo Rastoder, traži se  da parlament osudi zločin, omogući obilježavanje 100 godina od masakra i podizanje spomen-obilježja stradalima. Zločin u Šahovićima, navodi se, treba unijeti u obrazovne i nastavne programe Traži se i da se pomenu osobe pravoslavne vjere koje su tada spasile jedan broj svojih susjeda muslimana

 

Početkom februara Skupštini Crne Gore i svim poslaničkim klubovima je poslat prijedlog rezolucije koji je uputio  Odbor za obilježavanje stogodišnjice genocida u Šahovićima (današnje Tomaševo) 1924. Potpisnici su predsjednik i potpredsjednik Odbora – Reis Islamske zajednice u Crnoj Gori Rifat Fejzić i istoričar i akademik  Šerbo Rastoder. Da bi formalno ušao u skupštinsku proceduru, neophodna su najmanje četiri potpisa poslanika.

U izjavi za Radio Slobodna Evropa (RSE) Rastoder je istakao da je Prijedlog rezolucije o genocidu, kako je zvanično nazvana, „pitanje časti sojske i čojske Crne Gore, njenog građanskog karaktera i multinacionalne politike“.

Rezolucijom se traži da parlament osudi zločin, omogući obilježavanje 100 godina od masakra i podizanje spomen-obilježja stradalima. Zločin u Šahovićima treba unijeti u obrazovne i nastavne programe kao “nedopustivu pojavu u civilizovanom društvu”. Traži se i da se posebno pomenu osobe pravoslavne vjere koje su tada spasile jedan broj svojih komšija muslimana od pogroma razularene mase koja je brojala oko dvije hiljade ljudi došlih uglavnom iz Polja, Mojkovca, ali i iz okolnih mjesta u Vraneškoj dolini.

U noći 9. na 10. novembar 1924. godina rulja  u kojoj su bili  i rezervni majori  Sekula  Bošković i Dimitrije Redžić, i  umirovljeni načelnik kolašinske žandarmerije Nikola Đilas (otac Milovana Đilasa) se spustila na Vranešku dolinu. U dužini od 19 kilometara takozvani „osvetnici“ su „popalili sve muslimanske kuće, popljačkali i pobili svakog koga su zatekli” –  kako reče jedan od učesnika pogroma generalu Danilu Jaukoviću 28. avgusta 1973. godine u Mojkovcu. General Jauković je tada okupio preživjeli aktere i svjedoke zločina, snimio sve na magnetofonskoj traci i kasnije objavio stenograme.

Ovaj zločin je direktno podstaknut i koordiniran od strane Beogradu potčinjenih vlasti i kasnije je zataškan bez ikakve istrage. Glavni inspirator je bio načelnik bjelopoljskog sreza Nikodim Cerović koji je naredio zaključavanje dvije žandarmerijske stanice u Šahovićima kako vlasti ne bi reagovale kad se rulja spusti u dolinu. Prije pokolja je sprovedena akcija razoružavanje muslimanskog stanovništva i uzet je 31 talac. Oni su navodno trebali biti sprovedeni u Bijelo Polje ali su predati rulji 250 metara  od žandarmerijske stanice. Njih 28 su odmah ubijeni, dvojica su platili veliki otkup i spasili glave, a 13-godišnjeg dječaka je spasio jedan pravoslavac koji je zamalo nastradao zbog toga.

Izgovor za ovakav teški zločin u mirnodopskim uslovima, je bila „osveta“ za ubistvo umirovljenog službenika Ministarstva unutrašnjih djela i lokalnog silnika Boška Boškovića odgovornog za veliki broj ratnih i poratnih zločina nad muslimanskim i crnogorskim stanovništvom koje je htjelo obnovu samostalne Crne Gore. Ubistvo je pripisano muslimanskim odmetnicima Jusufu Mehonjiću i Huseinu Boškoviću iako su oni tada bili u Albaniji.

Boško Bošković je, prema ogromnoj većini svjedoka i učesnika masakra, uključujući i navode Milovana Đilasa u engleskom izdanju Besudne zemlje (Njujork 1958.god.), likvidiran od strane crnogorskih komita Radoša i Draga Bulatovića, zbog brojnih ubistava i pohare Rovaca i drugih sela po sjeveru, koje je Bošković počinio sa srbijanskom žandarmerijom i vojskom. Predstavnicima tadašnjih beogradskih vlasti (na čijem čelu je bio premijer Nikola Pašić) je odgovarala ideja da su Boška Boškovića „ubili Turci“ kako bi se pokrenuli pogromi i iseljavanje bošnjačkog stanovništva iz Sandžaka. Srbijanska vlast je radila na stvaranju jaza između crnogorskog i bošnjačkog stanovništva kako bi lakše vladali prostorom koji je ušao u sastav Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS).

Broj pobijenih je ostao nepoznat iz razloga što nikakva istraga nije pokrenuta uprkos nekoliko interpelacija u Skupštini Kraljevine SHS gdje je nekoliko poslanika tražilo kažnjavanje zločina. Broj stradalih varira, zavisno od izvora, od stotinu do preko hiljadu.

Prijedlog rezolucije navodi da je „rezultat ovog zločina  bio: cjelokupno muslimansko stanovništvo sa ovog područja je pobijeno, opljačkano i protjerano“ pa stoga „rijetki primjeri spasavanja pojedinaca od strane pravoslavnih komšija ukazuje na potrebu afirmacije dobra u ljudima”. Prijedlog rezolucije podsjeća i na 2022.godine  donesenu Rezoluciju o genocidu u Pivi i Velici koja se odnosi na stradanje pravoslavnog stanovništva 1943. i 1944. od strane njemačkih SS jedinica potpomognutih  lokalnim balističkim,  ustaškim i četničkim jedinicama kada je stradalo više od hiljadu civila uključujući stare, žene i djecu.

Od poslanika se prvi javio lider Demokratske narodne partije (DNP) Milan Knežević rekavši na TV Adria da njegova partija neće podržati rezoluciju, „ne zato što žele da relativizuju ili dovedu u pitanje bilo koji zločin koji je napravljen nad muslimanskim stanovništvom, nego što smatraju to u ovom trenutku ne doprinosi ni pomirenju, ni putu ka EU“. Po Kneževiću bi onda trebalo donositi rezolucije od Vidovdana 1389. god., pa do 1912. i 1913., tj. “od onoga danka u krvi, do rušenja manastira, zločina nad pravoslavnim stanovništvom, do islamiziranja pravoslavnog stanovništva”. Smatra da će rezolucija biti test za Vladu premijera Milojka Spajića. Druge partije se još nisu izjasnile rekavši da će se opredijeliti kada rezolucija uđe u skupštinsku proceduru.

Potomci porodica iz Šahovića koji žive u Bosni i Hercegovini su takođe pisali Skupštini za zahtjevom da se 9. i 10. novembar uvrste u državni kalendar sjećanja na nevino ubijene, uz podizanje spomen-obilježja i održavanje komemoracije.

Profesor Rastoder je izjavio u medijima da potomci traže mogućnost da obiđu i urede groblja predaka kojih ima 34 u toj oblasti ali i „da nikome ne pada na pamet da traži nazad zemlju koja je uglavnom oteta i naseljena drugima ljudima“. Za sada,  kaže Rastoder nisu uspjeli od mještana otkupiti dio zemljišta na kome bi bio podignut spomenik.

U prepunoj sali Mjesne zajednice Tomaševo (nekadašnji Šahovići) je 18. februara održana tribina nazvana Prošlost Vraneša u 20. vijeku – tumačenja i zloupotrebe, u organizaciji Zavičajnog udruženja Vranešana. Tribinu je blagoslovio iguman Manastira Zlateš, otac Nikolaj Stamatović. Organizatori su istakli da je skup održan „da saopštimo istinu o događajima u Vranešu 1924. godine“ i pozvali na „detaljna naučna istraživanja“ o dešavanjima u Šahovićima. Sa skupa je poručeno da „osuđujemo sve zločine koji su se desili u prošlosti, posebno prema nejači, bez izuzetka“ ali da se da se ne „prihvata pravno-politička formulacija o genocidu u Vranešu i sve aktivnosti po tom pitanju koje se plasiraju u poslednje vrijeme“. Potpredsjednik udruženja, pisac i publicista Svetislav Šestović rekao je da su izazvani da se okupe jer „decenijama traju uvrede i nasrtaji na stanovništvo Vraneškog kraja i njihove pretke, od strane jedne grupacije bošnjačke vjeroispovijesti, čime se želi narušiti mir i suživot ovog naroda“. Optužio je za „pokušaje krivotvorenja istorije, da bi bacili ljagu na jedan narod“ i „da naše slavne pretke i nas njihove potomke proglase genocidnim narodom“. Prijedlog rezolucije je „raspirivanje nacionalne mržnje i  zato su, za nas Vranešane, zahtjevi odbora Bošnjaka neprihvatljivi“ – poručio je Šestović.

Publicista i istoričar Miloš Vojinović, kako prenosi list Dan, kazao je da nije istina da su muslimani protjerani iz tog kraja. „ Popisom iz 1931. godine u pavinopoljskoj opštini živjela su su 104 muslimana, a u opštini Šahovići 103 – što je dokaz da nije bilo riječi o genocidu“, rekao je Vojinović.  Dakle,  ukupno 207 muslimana. To je  92, 5  posto manje, nego što ih je popisano 1921. godine.   Na tom području 1921. godine  živjelo 2.755 muslimana – 1559 u Pavinom Polju i 1195 u Šahovićima.  Sa tribine u Vranešu,  Vojinović je pozvao Šerba  Rastodera na televizijski duel.

Ostaje da se vidi da li će Crna Gora imati hrabrosti da se suoči sa tamnim mrljama svoje prošlosti. Nesumnjivo je da su u zločinu, koji je organizovan za velikosrpske političke interese, učestvovali prije svega domicilni  Srbi i Crnogorci.  Zločin se desio na teritoriji Crne Gore. To obavezuje.  Na ovoj generaciji je da prekine ćutanje i pogleda istini u oči.

  Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo