„Neka je vječna Crna Gora, neka je vječno savezništvo”. Tim je riječima premijer Duško Marković u ponedjeljak završio svoje obraćanje domaćinima u Vašingtonu, prisutnim saradnicima, građanima Crne Gore, Evropi, svijetu i istoriji.
Istim riječima su, dva dana kasnije, članovi podgoričkog Savjeta mladih DPS-a na stepeništu Vlade dočekali voljenog premijera. Da ga pozdrave, izljube, prigodno daruju i servilno izvijeste kako se njegove riječi „ovih dana duboko urezuju u glavu svakog mladog čovjeka”. Dok je delija Mihailo Anđušić raportirao premijeru, zorne DPS omladinke u rukama su držale bijelu tortu ukrašenu crvenom i plavom zastavom, sve sa slikom Duška Markovića i Jensa Stoltenberga, generalnog sekretara NATO-a. Skoro pa kao na vjenčanju.
„Hvala, hvala”, ljubazno se zahvaljivao premijer. Dostojanstven, a opet veseo i nasmijan, baš kako dolikuje čovjeku koga je u ovim istorijskim vremenima pripala čast i obaveza da predstavlja nas i našu zemlju. Gdje i kad god je to potrebno. Na briselskom aerodromu, u telefonskom razgovoru sa ruskim prankerom Vovanom (ili je to bio Leksus?), gdje su se, u pokaznoj vježbi mobilne diplomatije, jedan drugome predstavljali kao prvi ljudi Crne Gore, odnosno, Ukrajine. Koji sat kasnije, u sjedištu Alijanse, kada je iz prve ruke spoznao učinke lakat u rebra politike Donalda Trampa. Pa onda i u Vašingtonu, gdje je crnogorska delegacija deponovala tzv. instrumente pristupa, čime je i zvanično postala 29. članica NATO-a.
„Članstvo Crne Gore u NATO-u doprinijeće većoj integraciji, demokratskim reformama, trgovini, bezbjednosti i stabilnosti sa svim njenim susjedima”, poručili su iz Stejt departmenta uz poruku da prijem Crne Gore pokazuje kako vrata NATO-a ostaju otvorena svima koji ispune postavljene standarde i prihvate „rizike, odgovornosti i benefite članstva”.
Još se mastilo na potpisanim dokumentima nije osušilo, a iz Moskve su nas podsjetili na dio preuzetih rizika. „U kontekstu neprijateljske politike crnogorskih vlasti, ruska strana ostavlja sebi pravo da preduzme recipročne mjere”, saopšteno je iz Ministarstva spoljnih poslova Rusije, uz opasku kako „nastavak antiruske histerije u Crnoj Gori kod nas izaziva samo žaljenje”.
Vladajuća elita nije dozvolila da joj takve sitnice pokvare raspoloženje nakon što je ostvaren, kako je to ministar odbrane Predrag Bošković slikovito dočarao, „najvažniji spoljnopolitički cilj i strateška odluka u novijoj istoriji”. Pa, ako ste mislili da je „najvažniji spoljnopolitički cilj” članstvo u EU – vaša greška. Nije do DPS-a i njenih koalicionih saveznika. Bivših, sadašnjih i budućih.
Zato se u srijedu u Briselu našla visoka delegacija iz Podgorice, da podigne i pozdravi zastavu Crne Gore pred sjedištem Saveza. I da se slika. Nju su, prenose ovdašnji mediji, predvodili „Filip Vujanović, bivši premijer Milo Đukanović, ministar vanjskih poslova Srđan Darmanović i ministar odbrane Predrag Bošković…”. Pa ko postavi pitanje – po kom protokolu je funkcija „bivši premijer” važnija od aktuelnih ministara – taj je dokazani neprijatelj naših evroatlantskih integracija i stremljenja.
„Danas je sve u znaku budućnosti, svjetlije budućnosti koja Crnu Goru čeka. Zato istoriju neću pominjati, osim što ću reći da je danas nesumnjivo istorijski dan za Crnu Goru”, kazao je Vujanović pa dodao, pogađate, ,,Neka je naša zastava vječno zavijorena na jarbolu NATO-a”.
I još je Vujanović besjedio o izazovima, „teškim i ponekad bolnim” odlukama i reformama. „Savladali smo mnoge prepreke i u ovom procesu postali bolja država i društvo”, poručio je čovjek koji je, kažu zakonito, tri puta biran za predsjednika Crne Gore.
Kada je na NATO samitu u Velsu, 2014. godine, dogovoreno da se poziv Crnoj Gori odloži, navedeno je kako se to radi zbog nedovoljnog progresa u okviru četiri ključne oblasti: vladavine prava, borbe protiv organizovanog kriminala i korupcije, reforme bezbjednosnog sektora i dijaloga sa javnošću usmjerenog ka boljem razumijevanju ciljeva i politika NATO-a.
Jesmo li, u međuvremenu, ostvarili dovoljan progres? Ili nas je članstvo u Alijansi zapalo „na popust i preko reda”, prema modelu o kome je generalni sekretar NATO-a Jens Stoltenberg govorio još u jesen 2015. godine, uoči samita u Briselu sa koga je Crnoj Gori upućen zvaničan poziv da se prikljući Sjevernoatlantskom savezu. On je tada, (baš) u Beogradu najavio kako miješanje Rusije može samo da pojača spremnost da se Crne Gora pozove i primi u NATO. ,,Težnja Crne Gore da postane članica NATO saveza tiče se samo Crne Gore i NATO-a. Niko drugi nema pravo da se miješa”.
Detaljnija analiza (eventualno) ostvarenog napretka u ključnim oblastima – od vladavine prava do boljeg razumijevanja ciljeva i politika NATO-a – mogla bi trajati, stranicama i danima. Tek u grubim crtama pomenimo da opozicija bojkotuje parlament zbog predizbornih neregularnosti i državnog udara na dan izbora. Da kriminalni klanovi miniraju pokretnu i nepokretnu imovinu konkurenciji i policiji, da u kriminalnim obračunima stradaju i „civili”, da postoje osnovane sumnje o visokopozicioniranim policijskim službenicima koje su korumpirali narko karteli. Da je Veselin Veljović, jedan od najbližih prijatelja i saradnika premijera Markovića i sekretar Vijeća za nacionalnu bezbjednost, po mišljenju tužilaštva kriv za nesavjestan rad u službi koji je državu koštao deset miliona eura (afera Limenka) ali nije procesuiran samo zbog toga što je nastupila zastarjelost krivičnog djela. Ili iz nekih drugih razloga o kojima je tužiocima neprijatno da govore. Tek afere Telekom, Snimak, Limenka… još nijesu dobile sudski epilog. I po svoj prilici i neće dok je ove vlasti. Iako su sve bile aktuelne i u vrijeme kada nam je stiglo NATO upozorenje iz Velsa, i u sve njih su infiltrirani ljudi iz vrha vlasti.
O „dijalogu sa javnošću usmjerenom ka boljem razumijevanju ciljeva i politika NATO-a” izlišno je i govoriti. Umjesto toga, treba ukazati kako je DPS, po svoj prilici, i u postupak pristupanja NATO-a (sjećate se: „najvažniji spoljnopolitički cilj i strateška odluka u novijoj istoriji”) ugradio tempiranu bombu dovoljno snažnu da ga u nekom trenutku izvrgne ruglu i obesmisli čitav posao. Skupa sa svih 28 saveznika.
Prvi nam je na to ukazao crnogorski fizičar Dragan Hajduković. Citirajući Ustav (poslednji stav član 91) on je ustvrdio da je za usvajanje Zakona o potvrđivanju sjevernoatlanskog ugovora nedavno na Cetinju trebalo obezbijediti dvotrećinsku većinu (54 poslanika). Makar u prvom krugu glasanja, dok bi tek u drugom glasanju, nakon najmanje tri mjeseca, bila dovolja većina svih poslanika (41 glas). „Pošto je Skupštini prisustvovalo samo 46 poslanika, ona nije imala kvorum da usvoji zakon o pristupanju Crne Gore NATO-u”, konstaovao je Hajduković. Začuđen: „Nevjerovatno je da još niko nije zvanično tražio od Ustavnog suda da ocijeni da li je na Cetinju 28. aprila grubo prekršen član 91 Ustava Crne Gore”. I proročki raspoložen: „Pokušaću da budem prorok. Ustavni sud će mudro zaključiti da učlanjenje u vojnu organizaciju kakva je NATO nema ama baš nikakve veze sa upotrebom vojske… Dakle, ne očekujem uspjeh ali je potrebno da se zahtjev podnese, da ostane istorijski trag dostojanstvenog zahtjeva koji je odbijen ne po pravu nego po naređenju kome se ne mogu suprotstaviti ni sudije Ustavnog suda.”
Desetak dana kasnije na istu temu oglasili su se i poslanici DF-a i SNP-a. Podsjećajući da Sjevernoatlantski ugovor (član 5.) predviđa da će se oružani napad na jednu od članica Saveza smatrati napadom na sve njih, oni su Ustavnom sudu podnijeli inicijativu za ocjenu ustavnosti ovog Zakona. Ukoliko on ostane na snazi, kažu, „to bi značilo i da će svaka upotreba snaga Vojske Crne Gore, shodno članu 5. Sjevernoatlanskog ugovora i za potrebe NATO-a, biti ustavno i pravno neutemeljene jer nisu ispoštovane norme nacionalnog zakonodavstva”. Ne nadaju se, ipak, isuviše. Članstvo Crne Gore u NATO savezu biće preispitano, obećavaju, čim smijene aktuelni režim i dođu na vlast. Nijesu izgleda pročitali da je, prema potpisanom Sporazumu, NATO članstvo obavezno prvih 20 godina.
Vlast se zori kako smo prva članica NATO-a primljena poslije 2009. Anti-NATO opredijeljeni poslanici opozicije nadaju se da ćemo, nakon referenduma koji će oni organizovati, biti prva zemlja koja je pokrenula postupak istupanja iz Alijanse. Dragan Hajduković je već upozorio: bićemo prva članica NATO-a koja je to postala grubim kršenjem sopstvenog Ustava. Strani novinari pišu da Crna Gora postaje prva članica NATO-a koju je taj savez bombardovao.
Samo neka smo zdravo. I mi i naši saveznici – bivši, sadašnji i budući – i svi ostali. A mi i tihi. Jer, – onaj ko se ubuduće javno naruga NATO-u, mogao bi biti kažnjen do 10.000 eura, predviđa Krivični zakonik.
Granice bratske mržnje
„Primer opredeljenja Crne Gore krajnje je zanimljiv. Teritorijalno i vojnički ona skoro nema značaja, ali poziciono je na strateški važnom mestu”, piše novinar i (bivši) oficir Ljubodrag Stojadinović na Peščaniku: – Njeni zalivi i reljef omogućuju skoro potpunu kontrolu istočne regije jadranskih vrata. I ta okolnost izaziva otvorenu srdžbu Moskve, pravljenje inventara nepoželjnih Crnogoraca, proterivanje diplomata i bojkotovanje turističke ponude. Ali, sve je to samo nagoveštaj leda i glečera u odnosu sa Beogradom, ako Srbija napravi izbor koji bi Moskva smatrala nedovoljno prijateljskim. Inače se otud „bratstvo među pravoslavnim narodima” razmatra samo kao plesnivo nasleđe i uspomena na bezvredne emocije. I ovde se već jasno vidi da se Rusija prema Srbiji ponaša kao bezobzirni i jači korporativni partner, koji upravo ta otupela „bratska”osećanja koristi skoro kao jedini argument za imperijalno crpljenje ovdašnjih prirodnih dobara. (NIS, na primer, koji je rodbini prodat u bescenje)… Primer Crne Gore za nas nije primenjiv, niti je Srbija za bilo koga tako zanimljiva. Montenegro je taman na granici bratske mržnje. U stvari, ideja i jedne i druge sile je da Srbija ne ode ni na jednu stranu, pa kako joj bude. Jedino tako ona će biti na mestu konflikta, što će je držati u blizini obe velike sile. Niko ne bi znao šta da radi sa ovom zemljom ako se opredeli. Niti ako ostane neutralna, jer to ona nije. U svakom slučaju, niko od velikih nema ideju šta valja činiti sa Srbijom, kao što to ne zna ni ona sama.
Zoran RADULOVIĆ
Izdvojeno4 sedmice
SVIJET4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
INTERVJU3 sedmice
Izdvojeno2 sedmice