Povežite se sa nama

BAŠTE BRIGANJA

Ide jesen, važno je pripadati kad počnu kiše

Objavljeno prije

na

Čvrstina i postojanost pripadaju samo smrti. Životu su pripale nježne slabosti i maštovitost nepostojanosti. To život čini drugačijim, neponovljivim, to ga čini vrijednim življenja

 

Gotovo stalni novinski naslovi „Novi šok ili hladan tuš za Srbiju…“. Samo budala može da se šokira ili tušira posle toliko šokova i tuševa. Pametan shvati na vreme da treba da se mane ćoravog posla. Otruju naslovi. Unište krvnu sliku. I vidno polje. Ne dam do srca! Jezivo smo nepismeni i još jezivije polupismeni, al’ sreća te smo neobrazovani i puni dezinformacija. Aorist blues: Krenuh se informisati, al’ se otrovah.

Ovo leto kao da ne želi da ode sve dok ne dobije oproštaj. Imam sve simptome opadanja lišća. Septembar je u zamahu, a to znači da je vreme za Stevana Raičkovića, jer melanholija neće sama od sebe proći.

„Stanimo malo, pesmo!/Jesmo li živeli, jesmo?/Ti si najlepše sate –/Jablani kad se zlate/U lakoj magli, peni –/Odnela tužno meni“.

Svi imamo slične muke i ljudi smo, skrojeni na isti način, ali svaki dodir između dva čoveka stvara neponovljivu okolnost sa jedinstvenim pravilima. Iskustvo, zato, nije preslikavanje ponašanja iz pređašnjih situacija, već sposobnost prepoznavanja novih pravila igre. Sećanja razbijena u fragmente, kao delići stakla, nespojivi, koje ne želim da počistim, čine da živim u neredu osećanja, isprepletanim nitima izgubljenih trenutaka prema kojima nemam odnos lepog i ružnog, dobrog i lošeg, samo nedovoljno doživljenog. Stvar je u tome da nađeš mesta gde postojiš i kada te nije.

Prijatan šum lišća čini da ne razmišljam. Neko bi mi sad mogao oteti misli, ne bih ni primetila, i zarobiti ih, tako da jednom, kad lišće opadne, pođem za njima da ih tražim. Nisam toliko arogantna da ne verujem. Jesenje popodne povezujem sa smirenošću ublaženom neznatnim smetnjama: osa, miris pečenih paprika, jaka neizvesnost. Susrećem dežmekaste, zapuštene babe koje šetaju po četiri-pet pasa, bizarnog izgleda i misteriozne fizionomije i shvatim da su balans ovom društvu ogrezlom u veštačkoj estetici, sterilnosti, pravilnoj ishrani i zdravom načinu života. Moj životni problem je što mi je duša Hobit koji ne prelazi desetak metara dalje od svoje kuće i bašte u kojoj gaji sve što mu je potrebno, vrlo retko i limitirano prima posete i čita opskurnu istorijsku literaturu, a živim u Mordoru – za nas sa ovog podneblja, Lelejskoj gori. Samo, moja vera ne oslobađa, ne donosi pomirenje, smiraj… Moja je vera teška, mučna, iscrpljujuća i puna pitanja bez smislenih odgovora. Čvrstina i postojanost pripadaju samo smrti. Životu su pripale nežne slabosti i maštovitost nepostojanosti. To život čini drugačijim, neponovljivim, to ga čini vrednim življenja. I odnosi, koji odolevaju upornim tamama. Vreme ih ne narušava. Ni grmljavine, ni meseci bez sunca. I kad nema osmeha. Tu smo. Porodica.

Udaljena noćas od svega, evo i od sopstvene udaljenosti se udaljavam; predmeti gube oblik, postaju obris, pogled gubi boju, nestaju iz nozdrva mirisi što znače: život, živim… Noćas putujem još dalje od sebe, dalje no ikad pre.

Laku noć prijatelji, ja sam ionako već otišla.

P.S. I od dva zla, neki izaberu oba jer – pohlepa.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

BAŠTE BRIGANJA

Napolju vjetar, u meni ništa posebno

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nepopularna mišljenja pišu se  olovkom. Njih obično niko ne čita, ali ćeš svakim napisanim slovom zagrliti svoje male slobode i upoznati (sve)mir

 

Txt: Ispijanje kafe mi prekide tetka. Nazvala me i priča o komšijama tvrdicama, priče koje sam sto puta čula, pa što samo ja da je slušam. Dakle, kaže da joj je ta teta Dara, kad se udavala, kao poklon kupila DVE KUHINJSKE KRPE.

Jedna od stvari u koju su me ubeđivali, tokom odrastanja, je da se ništa ne može sakriti. Čak su imali i izreku: „Zaklela se zemlja raju, da se tajne sve doznaju“. A onda, tokom života shvatiš šta se sve krije i nikad ne dozna, pa to je neverovatno! Normalan um ne može da razume izopačenost i daljinu do koje bolestan može da dobaci. I uvek će biti uhvaćen u raskoraku, nespreman, nesvestan davno pokrenutog predumišljaja. Gledajući kako su mi neke davne godine ostavile u amanet da mogu da jedem bilo kakve splačine i da mi je svejedno, ne mogu, a da se ne zapitam na šta li su mi duša i mozak sve navikli…

Shvatila sam da uvek, kad zalivam cveće, prvo zalijem ljubičicu, i sad kad sam shvatila, ne znam šta ću sa tim saznanjem, pa vam prosleđujem i tu nebitnu informaciju, da i vi ne znate. Volim da zalivam biljke. One ne pitaju ništa. Stoje tu i postoje. Sve postane dosta lakše kad se kao prvi i jedini uslov za  druženje postavi apsolutno shvatanje realnosti besmisla, egzistencije i prihvatanje apsurda kao jedine ispravne kategorije ljudskog postojanja.

Uvek imam o čemu da razmišljam, ne znam da li je to dar ili prokletstvo.

Komšija izgovara reč i istovremeno gromoglasno kine, šaljući reč niz ulicu. Ulica se malo zatetura, reč udari u ogradu, odskoči i stropošta se na moju terasu. A htela sam da pijem kafu mirno i bez reči. Ponekad zaboravim jezik, pa se sporazumevam pogledom, jezikom bilja, ptica, obala. Ponekad je to jedini jezik koji razumem i osetim. Humane lingvističke tvorevine nemaju snagu daljina. Nepopularna mišljenja pišu se  olovkom. Njih obično niko ne čita, ali ćeš svakim napisanim slovom zagrliti svoje male slobode i upoznati (sve)mir.

Stiglo mi je noćas upozorenje na oluje preko sms poruke. Tek da nikad ne budete mirni, ako nije smrtonosni virus ili nuklearno oružje, onda je stara, dobra olujčina. Ostani kod kuće, drži socijalnu distancu, budi u stanju konstantnog straha. E, baš idem van. Prošetaću jednu molitvu, i jedan greh koji nikako da okajem.

P.S. Imala bih mnogo toga lepog da kažem. Srećom, lako odustajem.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Daljina nadohvat ruke

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kad stavim tačku nakon dugog vremena iznurivanja sopstvene duše, ozdravila sam

 

Ne znam zašto su svi danas nadrndani. Evo, išla sam zbog neke legalizacije u opštinu, oni me poslali u sud po neku potvrdu. Rekoh: „Je l’ to potvrda da kuća nije osuđivana?“. Izbacili me napolje, na kišu…

„Danas je Ognjena Marija, ništa ne sme da se radi, a posebno je zabranjeno kupati se u velikim vodama!“, govorila je moja baba. Pričala mi je, kad sam bila mala, i kako su Ognjena Marija i Sveti Ilija rođeni na današnji dan, ali Ognjena Marija i njihova druga sestra Blaga Marija ne smeju da mu kažu, jer on od radosti počne da žari i pali. E pa, Ilija 2. avgusta sazna da mu je prošao rođendan, pa se naljuti…

Pročavrljah malo sa komšinicom o tome šta sve neće danas da radi i požali mi se i na to što joj u posed ulaze bez najave: „Svi u komšiluku imate neko opasno kuče u dvorištu, pa vas baš briga. I Mile ima šaparlinca i Jovanka ima onog velikog vučnjaka…“. „Još ti da uzmeš nekog rotfrajera i bog da te vidi“, rekoh.

Ako, da bih se uklopila, treba da prihvatim šarenilo i najrazličitije forme i stilove koji nam se nameću, potpisujem doživotnu izolaciju i boravak u močvarama u razgovoru sa patkama, pticama i ponekim prolaznikom koji promrmlja u bradu: „Kiša će“. Izbor i odluka, imaju svoju pozadinu. Nešto na prvu odbaciš, a nešto ti pokrene (znati)želju, u startu mu daš priliku za drugo poluvreme. Srce ima veću moć od razuma, ali i nemoć kada je reč o prilagođavanju i prihvatanju istine. U nekom drugačijem svetu, svetu bajki, bi procvetalo od sreće.

Mozak (ono što je preostalo) mi je u potpunom šoku dok čitam vesti, komentare, gledam i slušam ljude. Nisam znala da propast može ovako daleko da dosegne. Neobraćanje pažnje na negativne stvari, neće učiniti da one nestanu. Tačno. Ali, preterani fokus na negativno izaziva eroziju uma koja se posle teško sanira. Tako da, povremeno zažmurite. Kako je lako zaboraviti da dobre stvari zahtevaju trud. I vreme. Dugo se preispitujem. Ne mogu da zaboravim. Sećam se samo osmeha i lepih momenata. Kad stavim tačku nakon dugog vremena iznurivanja sopstvene duše, ozdravila sam. Tada sam opet ona stara, a mnogo mudrija. Put pročišćenja nije lak, ali je lep.

Ima tih nekih dana kad sam zategnuta, kao struna, sve do tačke pucanja. Kad me posle takvih dana zatekne nepripremljenu, te strune počnu da komponuju tužni mol. Kad me zatekne nepripremljenu. Noć.

Inače, davno sam usavršila veštinu pričanja sa samim sobom. Sad sam tu veštinu podigla na još jedan novi nivo. Pričam sama sa sobom sa vama.

P. S. Premlada za onaj, prestara za ovaj svet.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Ko hoće, nađe razgovor

Objavljeno prije

na

Objavio:

Eto, gledam tuđa posla, pa dođem ovdje da napišem. Umjesto da uzmem budak iz šupe, pa iskopam rupu i njoj tiho šapnem sve tajne

 

Danas nisam žena već raketa. Ta snaga, ta brzina, ta fokusiranost, ta visprenost… Tako je bilo poslednji put pre desetak godina.. I sad se pitam da li se ja to vraćam sebi ili je samo prolazni retrogradni… ili već neki… znate već…

U Putincima, sremačkom selu, ništa nije slučajno, pa ni rečenica koja se kružno sama na sebe oslanja kao da je prohujala s vihorom, mislim vozom koji trenutno kasni pola sata… Mole se putnici da pripreme mozak prilikom čitanja rečenice… radi čitanja rečenice: „MOLE SE PUTNICI DA PRILIKOM KUPOVINE KARTE PRIPREME SITAN NOVAC RADI KUPOVINE KARTE!“. Kaže mi blagajnica da su ljudi pokvareni, loši. Čak i zli. „Vidim da se ne slažeš sa mnom, ali tako je“. A ja slušam i gledam prelepe, pametne oči svoje najmlađe kćeri i mislim: „Dok postoji bar jedno ovakvo ljudsko biće, ne može se reći da su ljudi loši“. Jedno takvo biće odnosi prevagu nad hiljadama loših. Zapravo, mnogo, mnogo ljudi je samo nesrećno. Otud i otrov, i bezobrazluk, i zavist, i zloba i sve ono nad čim se čudimo. Volim različitost ljudi s kojima se svaki dan srećem. Učim i u ovim godinama, menjam se. Uzimam najbolje od svih. Za neke mi je jako žao što ih nisam srela ranije. Ali, s obzirom da je moglo da se desi da se mimoiđemo u životu, dobro je i ovako. O razočaranjima drugi put. Ne grade svi oko sebe zidove. Neki imaju samo njima znane, nevidljive granice i kada ih pređeš, čekaju te neprijatna iznenađenja. Ako bi ovo bio izbor, glasam za zidove. Znaš na čemu si.

„Umoran sam. Otišao bih nekud daleko i ne bih se osvrnuo. Otišao bih nekud u žuto lišće, ko zna kuda; a kad bi neko plakao za mnom, ja bih napisao kartu: „Zbogom, idem da ozdravim“. Miloš Crnjanski

Svi smo mi pomalo kao svi drugi, i kao neko drugi, i kao niko drugi. I to je lepo.

Eto, gledam tuđa posla, pa dođem ovde da napišem. Umesto da uzmem budak iz šupe, pa iskopam rupu i njoj tiho šapnem sve tajne. U stvari, pišem da pobedim neizgovorenu stvarnost. Ali se, ponekad, svete reči kojima oduzimam melodiju izgovorenog. Osvetiće mi se noćas, neizgovorene, još jednom nesanicom.

Stigla sam na svoj kućni prag bukvalno minut pre nego što je počelo da pljušti. Malo je potrebno za malu radost, za veliku radost nikada se ne oslanjam na milost sudbine.

P. S. Zatvaram vrata od sobe, dok telefoniram, da ne probudim psa Dragoljuba.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo