Povežite se sa nama

Izdvojeno

ILIJA BRANKO BURIĆ, PROFESOR, CRTAČ, SANJAR IZ ,,GENERACIJE DEVET”: Kod nas je kič pojeo umjetnost, a kriminal državu

Objavljeno prije

na

,,Crtanje se ne uči, crta se…” Kad to kaže Ilija Branko Burić, profesor Fakulteta likovnih umjetnosti na Cetinju i vrsni crtač, koji je učio generacije mladih da je svaki pokušaj da se čovjek izrazi, kreativan čin – treba mu vjerovati

 

Naselje radnika Rudnika Boksita, Nikšić. Atelje donedavno redovnog profesora Fakulteta likovnih umjetnosti na Cetinju i vrsnog crtača, Ilije Branka Burića. Tu su izloženi i njegovi počeci. Portret dječaka, jedan od radova sa kojima je primljen na Akademiju u Beogradu kasnih sedamdesetih, veliki broj crteža olovkom na papiru, nastalih u vrijeme, kad se kao apsolvirani slikar, ponovo vratio u ovaj atelje. Dug i plodan životni i stvaralački put.

Znatiželjno, pogled luta po crtežima na kojima su likovi čudnog izraza i pogleda, po virtuozno izvučnim linijama. Svuda su po zidovima, podovima, škatunima, ladicama, ormarima… Jednom je prijatelju rekao da nije imao vremena da razmišlja, jer bi mu zbog toga, ponestalo vremena za crtanje. ,,Desilo bi se nedopustivo zastranjivanje od one nužne i neizbježne, tijelom zavještane manije crteža i linije”.

U ovom čudesnom ambijentu je i sanduk prepun ostatataka potrošenih grafitnih olovaka. A, trošio ih je pet do šest dnevno. Za uspomenu je zadržana i plastična ,,tipla”, koja je navučena na olovku, pomagala kod ozlijeđenih i krvavih slikarovih dlanova. Čuva ovaj atelje, na komadiću papira, i zabilješku slikara i prijatelja Uroša Toškovića. ,,Bio sam, ali nisam nista poremetio…”. Novinski zapis u kojem je dekan FLU u Beogradu, Burića tada studenta treće godine, nazvao najzanimljivijim crtačem kojeg je Akademija imala. ,,Naravno, bilo je to prijatno čuti, ali bilo je i obavezujuće”, sjeća se danas Burić. Ovdje su i brojna pisma bivših studenata najdražem profesoru.

Ilija Branko Burić pripadao je onoj antologijskoj generaciji mladih crnogorskih umjetnika, među kojima su i Miki Radulović, Rajko Todorović, Dušan Jeknić, Žarko Bjelica, Dragomir Cile Vušović, Žarko Vojičić, Dragan Karadžić, Stanko Zečević… Većina iz grada pod Trebjesom. Njima, kojima je, među stotinama kandidata na prijemnom,  uspijevalo da se nađu među onih četrdesetak, koliko se, u to vrijeme, godišnje moglo upisati na Fakultet likovnih umjetnosti u Beogradu. Prvo zajedničko predstavljanje bila je kolektivna izložba, aprila 1979. u Beogradu. Od tada će ih, na prijedlog velikog slikara Radomira Reljića, nazivati Generacija devet. U veliki grad stigli su sa Nikšićke pedagoške akademije, iz škole profesora Nikole Gvozdenovića. Onog koji je, kaže nam Burić, ,,doprinosio stvaralačkoj, kreativnoj atmosferi i samopouzdanju koje je bilo neophodno”.

Svi su se vratili u Crnu Goru. Ostaće u sjećanju kao oni koji su unijeli  novu energiju u uspavanu nikšićku zbilju i Nikšiću dali status grada lidera umjetničke slikarske scene. Pokrenuli su Nikšićke likovne susrete, Septembarski likovni salon mladih Jugoslavije, Galeriju Forum

Vatra se razgorela. Toplo je, nad Nikšićem kiša ne prestaje, a Burić se sjeća tog doba. ,,Pod pokroviteljstvom Željezare Boris Kidrič i njenih čelnih ljudi Banja i Keća Bulajića, umjetnicima je dat prostor u centru grada, Galerija Forum. Danas je taj prostor u privatnim rukama. Sjećam se da smo tu, između ostalih, organizovali izložbu Nunciu de Stefanu, dobitniku Zlatnog lava za mlade na venecijanskom Bijenalu, neposredno po nagrađivanju, ali i da su u ovoj Galeriji izlagali i Ilija Šoškić i Ferdinard Kulmer… A i ljudi su rado, šetajući po korzou, svraćali da pogledaju izložbe”.

Živio je Nikšiću. Ovdje u blizini atelja u kojem razgovaramo, Milo Mijušković je vajao. U grad su dolazili najpoznatiji svjetski šahisti, bilo je ,,neke radosti” opisuje Burić poredeći vrijeme njegove mladosti i današnje.

,,Nešto se dešava i danas, ima nekih izložbi, ali imam utisak da sve to rade insitucije i da je sve namješteno. To me zabrinjava. Ali, nešto se promijenilo nije. I dalje je ovdje dosta talentovanih mladih ljudi. I oni  po ugledu na one naše velikane, Dada, Veličkovića, Miću Popovića… odu iz ove sredine. I kao što su nekad to činili Bulajići i danas ima ljudi, poput Dragomira Bečanovića, legende džudo sporta u nekadašnjoj Jugoslaviji, koji je obezbijedio galerijski prostor u svom objektu Trim i svesrdo se trudi da pomogne niksićkim slikarima”.

Otvoren je Fakultet likovnih umjetnosti na Cetinju. Ilija Branko Burić, vrlo brzo postaće redovni profesor na predmetu crtanje. Omiljen. Učio je generacije mladih da se, ,,crtanje ne uči, nego da se crta…  da je svaki pokušaj da se čovjek izrazi, kreativan čin. I da na tom putu sami sebe korigujemo, ali i da gledamo sve što je stvoreno u likovnoj umjetnosti. Radost je bila, tvrdi, ako mu je uspijevalo da čita sa rada studenta i ako je mogao da pomogne. ,,Možda to izgleda izanđalo, ali to je istina. Suštinska, za ono što sam ja sa njima radio”.

On sam, crtao je stalno i uporno. Prestajao je, tek da zamijeni olovku. ,,Da vidim nekoga sada da tako radi rekao bih mu da nije normalan, a da je meni neko rekao tada da nisam normalan, ubio bih ga”.

Bilo je neizvodljivo naći model za portret, motiv koji je crtao na Akademiji i koji ga je jedino zanimao. Zamjenu za ljudski lik naći će   među životinjama na nikšićkim poljima na Kličevu.

,,Životinjska glava mi je pomagala da nađem lik. Sada kad gledam ove crteže izgleda mi da imaju više veze sa ljudskim likom, nego sa goveđom glavom. A koncentrisao sam se na goveđe glave. Razmišljao sam o izrazu na toj glavi, pa na oko, njušku… Rijetko se na tim crtežima vidi trup. Te životnjske glave su me opsijedale jer sam vjerovao da tu glavu pretačem u oblik koji bi imao veze sa ljudskim likom”, priča slikar.

Burić će zadržati u osnovi racionalni koncept obrađivanja jednog motiva. I ,,baciće” se na njega instinktivno, spontano, poput istočnjačkog majstora kaligrafije. Pred njegovim radovima, kao da stojimo pred djelom zen majstora, koji se ne boji greške, nego je čak iskorištava na kreativan način.

Od prije par godina nije za katedrom. Manje i crta. Vrijeme provodi okružen svojim radovima, pokušavajući da ih sortira i ,,sredi”. Poneko piće sa kolegama, Mikijem Radulovićem i Mišom Vemićem i poneka riječ neslaganja sa onim što nas posljednjih decenija – kruni.

,,Svjedočili smo godinama koje su proizvele i kič, korupciju i lupeštinu. Nigdje nisam vidio više kiča nego u Parizu, ali tamo kič nije, kao kod nas progutao umjetnost, a kriminal državu. U Parizu čovjek još vjeruje u zakon i pravosuđe i nema iskustvo korumpiranog pravosuđa kao sto je kod nas slučaj. Nas već trideset godina raspamećuju. Koliko god da se opireš, shvatiš da te sve to glođe, kao što voda kamen kruni“.

 

O Urošu

Uroš Tošković bio je nešto neuhvatljivo. Čovjek kojeg je bilo nemoguće definisati i zato je bio zanimljiv i tajanstven. Vazda je izmicao bilo kakvom klišeu ili definiciji. Bilo kojem racinalnom odnosu prema životu. Jednom mi je rekao: ,,Za mene, Buriću, sve je smiješno i groteskno”.

Upravo taj odnos prema životu realizovao je i u svom stvaralaštvu.To mu je bio životni credo, način života.

 

O Dadu

Dobio sam stipendiju i otišao u Pariz. Ali, brzo sam shvatio da tamo ne bih uspio da realizujem ono što sam ovdje uspio. Dado Đurić je imao sreće. Radio je u grafičkoj radionici gdje je slavni Žan Dibife dolazio da pravi otiske svojih radova. Dado se sjećao da se osjećao kao neko ko  hoće da proda svoju robu, jer je na zidove radionice okačio svoje radove. Dibifeu su se radovi svidjeli, našao je galeristu koji je bio zainteresovan za Dadove radove. Sve ostalo je istorija.

Ali, fascinantno mi je to što je Dado, pedeset godina kasnije, poželio da napusti sve što je tamo realizovao, i da bude sahranjen u Košćelama. Tamo gdje su sjećanja na djetinjstvo, tamo gdje je kao dječak dolazio, gdje se igrao… Govorio je. ,,Takav pejsaž samo je Bog mogao da ostvari, takvu ljepotu, a onda tu pored tebe leži crknut konj i trune”.

Sa tom slikom ponesenom iz djetinjstva Dado Đurić otišao je i u vječnost.

Lidija KOJAŠEVIĆ SOLDO

Komentari

FOKUS

DRŽAVNE FINANSIJE I PARTIJSKA POLITIKA: Hod po tankoj žici

Objavljeno prije

na

Objavio:

Predloženi rebalans ima potrebnu podršku u parlamentu. Plate, penzije i socijalna davanja iz državne kase nijesu upitni do kraja godine. Onda bi na red mogle doći loše vijesti. Samo da se političari dogovore ko će biti glasnik

 

Crna Gora nije pred kolapsom, ohrabrio nas je ministar finansija Aleksandar Damjanović u srijedu veče, na kraju rasprave o (drugom) rebalansu budžeta za 2022. godinu. „Pokušavamo da obezbijedimo nesmetano funkcionisanje vitalnih sistema društva do kraja tekuće godine”. Valjda su to dobre vijesti.

Dan je počeo u drugačijem raspoloženju. Zdravstveni i obrazovni sistem mogli bi stati, a država ostati bez novca neophodnog za isplatu plata, penzija i socijalnih davanja, saopštili su iz Ministarstva finansija. „Ukoliko ne dođe do usvajanja rebalansa, uvećane isplate je vrlo teško obezbijediti preraspodjelom sredstava iz budžeta drugih potrošačkih jedinica, a da pritom ne dođe do narušavanja funkcionalnosti rada tih institucija i servisa koje one pružaju građanima”.

Upozorenje je pratio i popis finansijskih obaveza „koja proizilaze iz zakonskih rješenja usvojenih u prethodnom periodu”: za Fond zdravstva (38,6 miliona), Fond PIO (36 miliona), za uvećane zarade zaposlenima u zdravstvu i prosvjeti (28,5 miliona), bivšim korisnicama naknada po osnovu rođenja troje ili više djece (5,5 miiona), licima prepoznatim zakonom iz rudarske i metalske industrije (šest miliona), poslodavcima za zapošijavanje osoba sa invaliditetom (tri miliona), nezaposlenim licima (jedan milion)… Tokom rasprave shvatili smo da problem nijesu samo nova zakonska rješenja nego i loše računice onih koji su, u ime vlade Zdravka Krivokapića, pripremali ovogodišnji budžet.

Slijedio je niz „trulih kompromisa”. Izvršna vlast je podmitila poslanike tadašnje većine ponudom da svaki od njih, pojedinačno ili pod okriljem partije, uveća rashodnu stranu budžeta amandmanom koji bi državnu kasu koštao „do million eura”. Rečeno – učinjeno. Zakonodavna većina je, zauzvrat, prihvatila da tadašnjoj vladi, kao realno očekivane prihode, prizna i projekcije koje su se zasnivale na primjeni nepostojećih zakona. Neke od njih tadašnja vlada nije ni pripremila do usvajanja budžeta, a nijedan od njih do danas nije usvojen u parlamentu.

I, kada se sve sabere i oduzme, dolazimo do rebalansa. Nakon koga će očekivani državni prihodi tokom ove godine biti za tri miliona manji (uprkos inflaciji, poskupljenjima i jačanju fiskalne discipline), a rashodi skoro 200 miliona veći u odnosu na ono što je planirano krajem prošle godine (i pored golemih „ušteda” u kapitalnom budžetu).

Poslanicima su te informacije dobrodošle da nastave započetu predizbornu kampanju pred lokalne i, prije ili kasnije neizbježne, vanredne parlamentarne izbore. Tako je suština problema javnih finansija ostala zatrpana pričama koje su išle od bankrota države do biciklističkih staza u Podgorici. I međusobnih optužbi za stanje u kome se Crna Gora nalazi.

Neki su zvučali iskreno, bezmalo, nudeći izvinjenje za to što su, podrškom prošlogodišnjem prijedlogu Zakona o budžetu za 2022. doprinijeli aktuelnim, ali očekivanim, problemima.

„Ovo je posljedica i jednog nezrelog projekta Evropa sad”, konstatovao je poslanik PzP Branko Radulović. „Ja sam glasao za njega, a meni kaže Nebojša Medojević ‘kako možeš za njega da glasaš’ a ja mu kažem – kako moram. Moram da glasam jer je ovo opilo gladni dio građana”. Poslije se Radulović dopunio: „Morao sam da glasam jer bi me građani kršima gađali da nisam glasao za to. To je bila naša istina”, pa se, valjda za kaznu, preporučio za budućeg potpredsjednika vlade zaduženog za ekonomiju.

Drugi su o ponuđenom rebalansu sudili kroz prizmu dolazećih lokalnih izbora.

„Imamo jasne naznake da se budžet pokušava pretvoriti u rezervoar za finansiranje izborne kampanje, posebno za dvije najzastupljenije političke partije u 43. Vladi (GP URA i SNP – prim. Monitora) i to je ponavljanje prakse DPS-a”, upozorio je poslanik Demokrata Momo Koprivica, apostrofirajući povećanje budžetske rezerve i jednokratna socijalna davanja koja se iz nje isplaćuju. „Sredstva ne dobijaju svi, procjenjuje se na osnovu bliskosti sa određenim partijama. Sve se radi suprotno zakonu, dešava se zloupotreba u budžetskom sistemu. Mi ćemo zato predložiti amandman kojim će se zabraniti isplata sredstava fizičkim licima u toku izborne kampanje”, najavio je Koprivica. Zaboravljajući da je njegova partija, u dogovoru sa tadašnjim ministrom finansija Milojkom Spajićem, poprilično „kumovala” neplaniranom rastu budžetskih davanja. I to baš u oblasti socijale (dječji dodatak za sve mlađe od 18 godina, naknada majkama).

Iz DF-a su minimalizovali vlastitu odgovornost za faličan budžet i veličali ekonomska dostignuća svojih kadrova raspoređenih po dubini u energetskom sektoru. SD-ovci su ponavljali kako su oni odavno najavljivali pristigle ekonomske probleme, SNP potrdio da će, kao odgovorna partija, podržati ponuđeni rebalans (i ministra sa njihove kvote u vladi Dritana Abazovića).

Sve ih je zasjenio DPS. To poglavlje rasprave o rebalansu budžeta zaslužuje posebnu pažnju.

Danas imamo, obavijestio nas je predsjednik poslaničkog kluba DPS Danijel Živković „finansijski, ekonomski, obrazovno, bezbjednosno, politički, institucionalno, vrjednosno uništenu Crnu Goru”. Njegov kolega Jevto Eraković nadovezao se tvrdnjom: „Ukidanje doprinosa za zdravstveno osiguranje – pucanj je u crnogorsko zdravstvo”.

Sve to je, i još ponešto, na jezik ekonomije preveo poslanik i savjetnik predsjednika države Petar Ivanović: „Inflacija u Crnoj Gori je gotovo 15 odsto. Ugašen je KAP, gubitak EPCG grupe je skoro 100 miliona eura, Rudnik uglja je pred kolapsom. Turistička sezona je kratka i loša, neki investitori odlaze. Neki tuže državu. Fali novca za Fond PIO, zdravstveni sistem je pred kolapsom. Nezaposlenost povećana”.

U DPS-u, valjda, računaju da smo zaboravili: rekordnu inflaciju u Crnoj Gori (tada dio tzv. SRJ) imali smo u januaru 1994. godine. Otprilike:  5.578.000.000.000.000.000 odsto (5,578 triliona) ili, približno, oko 113 odsto na dan. KAP je bankrotirao 2013, koji mjesec nakon što je stečaj uveden na zahtjev Ministarstva finansija. Tadašnje DPS vlade predvodio je premijer Milo Đukanović. Prethodno su KAP, EPCG i Vlada CG mjesecima krali struju iz sistema evropske interkonekcije. Rudnik uglja je, dok su njim gazdovale DPS vlade i njihov strateški partneri A2A i Aco Đukanović, bio na čelu crne liste poreskih dužnika (2016). Onda su novcem Elektroprivrede otkupljene njihove akcije. Najveća nezaposlenost u Crnoj Gori bila je u julu 2010 – 32,7 odsto (DPS Vlada Igora Lukšića). Najgoru turističku sezonu u nezavisnoj Crnoj Gori organizovala je vlada Duška Markovića (2020). Škaljarski i kavački klan, i njihov niz smrti koji je odnio preko 60 života, nijesu produkt „većine od 30. avgusta”.

Poslanik Živković je zaboravio DPS Zakon o slobodi vjeroispovijesti i litije koje su, u istom momentu, na ulice crnogorskih gradova izvodile preko 100.000 ljudi. A Jevto Eraković početak pandemije koju su medicinski radnici, njegove tadašnje kolege, dočekale baz zaštitnih maski i rukavica. Dok nijesu stigle prve donacije…

Moglo bi se tako nabrajati u nedogled. O nekadašnjim dostignućima DPS vladavine svjedočiće, izgleda, Vesna Medenica, Blažo Jovanić, Veselin Vukotić, trenutni spuški stanari. … Pa, moguće, i Petar Ivanović (zloupotreba novca Abu Dabi fonda), nađe li se izvršna vlast spremna da pravosudni sistem osposobi, kadrovski i finansijski, da radi svoj posao i završi višegodišnje istrage i suđenja.

Posljedice navedenog vidljive su i u aktuelnom budžetu. Samo, možda, ne na prvi pogled. Biće, zato, da se poslanica DPS Aleksandra Vuković pomalo šali kad najavljuje: „Nakon pobjede građanske politike, krećemo u razvoj i ostvarenje ekonomskog plana na kojem smo mi u DPS-u radili ove dvije godine dok su oni prodavali zjale…”.

Ni taj humor ne smije da zavara. Ekonomski problemi Crne Gore su veliki. I sistemski. Na svaka četiri eura koja će potrošiti ove godine, država pozajmi jedan. Dijelom od same sebe (iz depozita formiranih prethodnim zaduženjem) a dijelom od domaćih i stranih kreditora. Štedi se samo na razvoju i budućnosti. Od 350 projekata iz ovogodišnjeg kapitalnog budžeta stvarno se realizuje njih manje od stotinu (85, kaže da je prebrojao poslanik SD Boris Mugoša). Većina ostalih nema ni osnovnu dokumentaciju. A sljedeće godine, ne dođe li do radikalnih rezova u potrošnji, državni izdaci biće još veći. Isto se ne može garantovati i za državne prihode.

Da ponovimo, za kraj, dobre vijesti. Predloženi rebalans ima potrebnu podršku u parlamentu. Plate, penzije i socijalna davanja iz državne kase nijesu upitni do kraja godine. Kao u svakom vicu, onda bi na red mogle doći loše vijesti. Samo da se političari dogovore ko će biti glasnik.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ĐUKANOVIĆ PREDLOŽIO ŽUGIĆA ZA TREĆI MANDAT GUVERNERA: Da je vječan

Objavljeno prije

na

Objavio:

Đukanovićev cilj nastavka kontrole bankarskog sektora je jasan, nepoznanica je da li će se u parlamentu sastaviti većina spremna da mu pomogne da taj cilj i ostvari.  Po cijenu još jednog moćnika u trećem mandatu

 

,,Dr Radoje Žugić, ministar finansija, na sjednici od 25. februara 2015, informisao je Vladu, da u ovom trenutku nije moguće obezbjediti ponudu koja će sadržati povoljnije uslove kreditiranja poljoprivrede u odnosu na ponudu Abu Dabi fonda za razvoj”, navodi se u dokumentu, koji Monitor prvi put objavljuje, a koji je Vlada uputila Investiciono razvojnom fondu (IRF) u martu 2015. Tu se citira i Žugićev stav o usaglašenom mišljenju dva ministarstva i IRF-a u vezi sa dva najozbiljnija  pitanja koja se tiču ovog ugovora – troškova valutnog rizika i rizika odobrenja, odnosno procedure kreditnog rizika.

Strah je, pokazalo se, bio  opravdan, pa je nakon četiri godine, u aprilu 2019, Specijalno državno tužilaštvo (SDT) pokrenulo izviđaj koji se odnosi na radnje prilikom raspodjele i trošenja 23 miliona dolara kredita iz ovog fonda. Prethodni ministar poljoprivrede Aleksandar Stijović je po dolasku na čelo tog resora dokumentovao da je novac u državu ušao mimo računa državnog trezora, i da u dokumentaciji nema garancije od 50 miliona koju  je država dala za taj kredit, u okviru Zakona o budžetu za 2015. godinu.

Javnost je tada saznala da je novac išao preko posebnog računa koji je nazvan ,,specijalnim” i koji je u Prvoj banci otvorio tadašnji ministar poljoiprivrede i aktuelni poslanik DPS-a Petar Ivanović. Skupština je na  zahtjev SDT-a Ivanoviću ukinula poslanički imunitet. U sklopu istrage saslušani su i bivši direktor fonda Zoran Vukčević, nekadašnji ministar poljoprivrede u prelaznoj Vladi 2016. godine i aktuleni državni sekretar u tom resoru Budimir Mugoša i procjenitelj Milan Adžić. Na saslušanju u SDT-u bili su i korisnici Abu Dabi kredita, među kojima i vlasnik kompanije Vektra Dragan Brković. Jedini koji nije saslušan je Žugić.

Specijalno tužilaštvo je tokom 2018. ispitivalo minuli rad guvernera CBCG povodom prijave o zloupotrebama novca za udruženja penzionera i naplaćivanja članarina u periodu od 2004. do 2010. kada je bio direktor Fonda PIO. Dok je bio na ovoj poziciji državni fond je učestvovao u transakcijama kojim je Prva banka, familije Đukanović, vraćala kredit Vladi Crne Gore. Ocjena da su transakcije između Prve banke u Vlade sumnjive bile su povod za sukob tadašnjeg guvernera CBCG Ljubiše Krgovića sa Milom Đukanovićem i njegovom DPS većinom. Ubrzo je spremljen novi Zakon o CBCG, Krgović je smijenjen, a zamijenio ga je Žugić.

On je prije toga ispekao zanat kao predsjednik Upravnog odbora Prve banke, i 2008. godine pomogao da se od Ministarstva finansija dobije zajam od 44 miliona evra za spas banke, nakon godina nezakonitih i neregularnih finansijskih aranžmana koji su obilježili njeno poslovanje od kada je Aco Đukanović postao njen najveći akcionar (vlasnik).

I tada je je reagovalo tužilaštvo pa je 2012. vođena  istraga protiv Žugića i ministra finansija Igora Lukšića zbog zloupotrebe ovlašćenja u vezi sa slučajem Prve banke. Kao i u ostalim slučajevima koji se tiču Đukanovića i njegove najbliže okoline, sve prijave su odbačene. Ili arhivirane, pod šifrom „istraga je u toku“.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 30. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NE NAZIRE SE KRAJ POLITIČKE KRIZE: Država na pauzi  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako će se razriješiti duboka politička kriza u kojoj se nalazi zemlja, niko ne zna. Institucije su ili u blokadi, ili na pauzi. Jedino predano rade političke partije, u susret lokalnim izborima 23. oktobra

 

Nakon burne prethodne sedmice, u kojoj se, makar u medijima, masovno razrješavalo s funkcija i tumačio Ustav – zatišje. I parlament, pred kojim je u narednom periodu glasanje o nekoliko inicijativa, od one za razrešenje predsjednika države, preko „zaboravljene“ inicijative za razrešenje predsjednice Skupštine, do zahtjeva Đukanovića za skraćenje mandata Skupštini – pauzira.

Predsjednica Skupštine Danijela Đurović rekla je da će se sjednica, na čijem je dnevnom redu njeno razrješenje, nastaviti nakon što to zatraže poslanici koji su tražili pauzu, i podsjetila da je potpredsjednica  Skupštine Branka Bošnjak dala pauzu na zahtjev Poslaničkog kluba Demokratskog fronta. Pauza, kako su izračunali neki od poslanika, traje duže od 624 sata.

Istovremeno, predsjednica Đurović je za kraj sedmice, petak 30. septembar,  zakazala vanrednu sjednicu na kojoj bi trebalo da se glasa o Đukanovićevom predlogu za skraćenje mandata Skupštini. Ukoliko bi taj predlog prošao, raspisali bi se vanredni parlamentarni izbori. Malo je vjerovatno, procjenjuju mediji i analitičari, da će u petak, kada ovaj broj Monitora bude na trafikama, parlament imati većinu za raspravu i glasanje o skraćenju mandata Skupštini, na zahtjev predsjednika države. Prema nezvaničnim informacijama, avgustovski pobjednici u parlamentu neće podržati dnevni red sjednice koju je inicirao predsjednik države.

Đukanović je 23. septembra predložio skraćenje mandata sadašnjeg skupštinskog saziva, nakon što je odbio predlog avgustovskih pobjednika da bude formirana nova vlada na čelu sa Miodragom Lekićem. „Glasaćemo i protiv dnevnog reda i protiv skraćenja mandata ako bude usvojen”, saopštile su Demokrate i ocijenile da bi ukoliko bi neko iz „stare nove većine” odlučio da glasa suprotno, potvrdio da je  u „dilu sa DPS i  Đukanovićem”.

Tim povodom oglasio se i premijer tehničke vlade Dritan Abazović, tokom  višednevne posjete SAD, u koju je pošao neposredno pred posljednji rok da se Đukanoviću dostavi ponuda o novoj vladi, nakon čega su potpisi URA na dogovor avgustovskih pobjednika stavljeni sa zakašnjenjem.

Za Glas Amerike Abazović je kazao da „misli da bi trebalo da u Skupštini izglasamo inicijativu o razrešenju predsjednika Mila Đukanovića, jer se time šalje važna politička poruka, a pitanje je za pravnike da li to može da se operacionalizuje zbog situacije sa Ustavnim sudom”.  Abazović je dodao da bi, i u slučaju da ne dođe do deblokade Ustavnog suda, koji je neophodan u proceduri razrešenja predsjednika, to bila „važna politička poruka”.

Abazović je iz Amerike poručio i da misli da je Đukanoviću došao kraj. „Đukanović više ne može da bude dio nikavog konstruktivnog dogovora u našem društvu i bilo bi dobro da to sam prihvati. Znam da je teško, ali posle puno decenija, mislim da je ovo kraj”, kazao je. Slično je govorio i prošle godine u ovo doba. Usput opet je optužio Demokrate da su Đukanoviću, glasanjem o nepovjerenju manjinskoj vladi, omogućile povratak na scenu. Po ko zna koji put, javno zaboravljajući da je upravo URA, uz Đukanovićevu podršku, srušila prvu avgustvsku vladu i formirala manjinsku.

Uglavnom, zbog duboke institucionalne krize u koju je zapala zemlja, sve se i svodi na političke poruke. Ustavni sud je u blokadi nakon što je nedavno penzionisan dugogodišnji sudija tog suda Miodrag Iličković. Civilni sektor odgovornost za blokadu vidi u partijskim trgovinama i neuspješnim dogovorima. Iz HRA su ranije podsjetili da su u posljednje dvije godine raspisana četiri konkursa za sudije, a da su članovi Ustavnog odbora i poslanici Demokrata, DF i URE u različitim periodima, barem jednom, odbijali da glasaju za bilo kog kandidata, dok su predstavnici opozicije – DPS, preko dva mjeseca bojkotovali rad Skupštine i skupštinskih tijela.

Đukanović je krajem prošle sedmice pozvao parlamentarnu većinu da hitno da svoj glas za izbor sudija Ustavnog suda. „Promjenljivoj parlamentarnoj većini koja prijeti da će me smijeniti ukazala se jedinstvena šansa. Nepokolebljivi borci protiv Crne Gore imaju jedinstvenu priliku, iako to ne bi željeli, da urade nešto za svoju državu. Da hitno daju svoj glas za izbor sudija Ustavnog suda i tako pokažu da stvarno misle da sam prekršio Ustav”, naveo je Đukanović. Đukanović svakako zna da nije stvar samo u tome deblokirati Ustavni sud, nego i učiniti ga nezavisnim i autonomnim od politike i moćnika. Tri decenije njegov DPS predano je radio na porobljavanju te institucije. I svake druge. A tek slobodan, Ustavni sud može procijeniti da li je Đukanović prekršio Ustav.

No, iako je Ustavni sud važna instanca i za održavanje lokalnih izbora, i jedini nadležan za konačno rješevanje izbornih sporova, političke partije uveliko učestvuju u predizbornoj utrci za lokalne izbore koji Crnu Goru očekuju 23. oktobra. Liste su predate, iako je bilo stručnih mišljenja da se izborni proces ne može održati bez Ustavnog suda. Takođe, lokalni izbori se održavaju po starim zakonima jer ni izborna reforma nije okončana. Zapravo, rad na dugo najavljivanoj reformi izbornog zakonodavstva nije ni započeo.

Da su izborne zloupotrebe nešto sa čime će se Crna Gora suočiti i tokom ovih lokalnih izbora, najavio je i ministar unutrašnjih poslova Filip Adžić.

Adžić je saopštio je da policija i tužilaštvo preispituju moguće zloupotrebe promjene prebivališta, u svrhu izbornog inžinjeringa. „Nakon analize prijava promjene prebivališta od strane Direktorata za upravne poslove državljanstvo i strance, uočeno je da u pojedinim opštinama gdje se održavaju lokalni izbori postoji povećan broj zahtjeva za prijavu promjene prebivališta od strane građana, saopštio je Adžić.

On je precizirao: „Upoređujući stanje sa prethodnom ili drugim godinama, u kojima nije bilo održavanja lokalnih izbora, uočava se drastičan porast, naročito u opštini Šavnik, što upućuje na sumnju da se vrše izborne zloupotrebe”. Zaista je sumnjivo da je u gradiću u kome je na posljednjim parlamentarnim izborima pravo glasa imalo nešto oko 1.500 glasača, ove godine u birački spisak pridodato više od 370 duša. Novodoseljenih.

Koliko će dugo trajati institucionalna i politička kriza, za sada nije jasno. Ni da li nas nakon oktobarskih lokalnih izbora, očekuju pravne vratolomije sa žalbama eventualno nezadovoljnih, ili vanredni parlamentarni izbori, po starim pravilima i sa blokiranim institucijama. U susret teškoj jeseni, žive su samo političke borbe.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo