Povežite se sa nama

INTERVJU

ILIJA VUKČEVIĆ, DIREKTOR UPRAVE ZA IGRE NA SREĆU: Grbović me napada jer radim po zakonu

Objavljeno prije

na

MONITOR: Već neko vrijeme u fokusu ste javnosti kao neko ko uspijeva da zadrži autonomiju Uprave za igre na sreću od pritisaka velikih monopolista. Posljednja vijest je da upravo zbog toga vaše mjesto pokušavaju da zauzmu kadrovi bliski Lutriji Crne Gore. Da li je tako?
VUKČEVIĆ: Smatram da ne bi bilo profesionalno da komentarišem postupak izbora direktora Uprave, jer u njemu učestvujem. Ali, dozvolite da naglasim da mi ovaj intervju predstavlja veliko zadovoljstvo jer Monitor smatram jednom od najvećih institucija crnogorskog novinarstva.

MONITOR: To je rijetko, posebno kod predstavnika izvršne vlasti.
VUKČEVIĆ: Razlog za to može biti u karakteru i vaspitanju. Ili možda to što nijesam član niti jedne partije ni interesne grupe.

MONITOR: Zašto ste na meti Lutrije?
VUKČEVIĆ: Napadi na mene motivisani su činjenicom da su odluke koje sam donosio bile rukovođene isključivo zakonskim normama i interesima budžeta Crne Gore, što se često nije podudaralo sa zahtjevima Save Grbovića, vlasnika Lutrije.

Za donošenje svih odluka reperi su mi zakoni i savjest. Svaka negativna reakcija na takvo moje djelovanje me mnogo ne opterećuje.

MONITOR: Bili ste prisutni na sastanku u Vladi kada je, proizilazi iz stenograma sastanka koji su objavljeni u medijima, na Vas vršen pritisak od strane predstavnika Vlade i Lutrije da potpišete ugovor o koncesiji za Grbovićev kazino u hotelu Crna Gora – Hilton po njegovoj mjeri. Da li je tako?
VUKĆEVIĆ: Kada se prihvatite nekog odgovornog posla kao što je rukovođenje Upravom za igre na sreću, nemoguće je da se prije ili kasnije ne nađete u situaciji koja nosi određeni pritisak.

Taj sastanak nije mogao izvršiti bilo kakav pritisak na mene. Ono što je najvažnije je da je rezultirao potpisivanjem ugovora koji je u skladu sa zakonom i javnim interesom.

MONITOR: Zašto ste odbili da potpišete prvobitnu verziju?
VUKČEVIĆ: Shodno Odluci Vlade Crne Gore broj 08-1769, iz 17. jula 2014. godine, mirovanje prava i obaveza za ovaj kazino teče počev od 28. aprila 2014. godine. Koncesionar je zahtijevao da u ugovoru stoji da ovaj rok počinje da teče od 1. avgusta 2013. godine. Pošto je na osnovu Zakona o koncesijama Vlada isključivo nadležna da određuje rok mirovanja, jedini rok koji može sadržati ugovor je 17. jul 2014. godine. Dakle, odluka Vlade određuje šta će da sadrži ugovor, a ne volja ugovornih strana. Sve ostalo je suprotno zakonu.

Kao što sam već rekao, najvažnije je da je predlog ugovora izmijenjen. Kako je na potpisivanju istog gospodin Grbović primijetio, izbacio sam iz prvobitne verzije 23 stvari. Ako je nezadovoljan odlukom koncesionar može da pokrene postupak njenog preispitivanja, što je Grbović i učinio.

MONITOR: Odbili ste i da Lutriji produžite ugovor za lutrijske igre na sreću. Zašto?
VUKČEVIĆ: Zato što ta mogućnost ne postoji na osnovu važećih propisa, Zakona o koncesijama i Zakona o igrama na sreću, koji jasno propisuju da koncesija za lutrijske i kazinske igre na sreću, zajedno sa produženjem, može biti dodijeljena najduže 15 godina. Stav 3 člana 8 Zakona o koncesijama kaže da se „rok trajanja koncesije može produžiti nakon isteka prvobitno ugovorenog roka i to najduže za polovinu roka koji je propisan ugovorom o koncesiji”. Zakon o igrama na sreću, kao leks specialis, preciznije razrađuje te norme i propisuje da se koncesija dodjeljuje za period „do 10 godina”, a da se produženje može odobriti na period „do 5 godina”. Dakle, kao što sam i rekao – najduže 15 godina. Pošto je Lutrija već iskoristila mogućnost produženja od pet godina, dodatna produženja nisu moguća.

Da preciziram, ovu odluku donosi Vlada, dok Uprava pravi njen predlog. Predlog Uprave je bio, i ostaje, da se odbije zahtjev Lutrije da joj se produži ugovor, jer je javni konkurs jedini način da neko privredno društvo stekne novu koncesiju za lutrijske igre na sreću.

MONITOR: Lutrija ima monopol na ove vrste igara na sreću. Šta je to donijelo državi?
VUKČEVIĆ: Sumnjam da ćete naći osobu koja ovaj aranžman može okarakterisati kao dobar. Činjenica da prihodi od koncesije od lutrijskih igara na sreću čine svega 1,49 odsto ukupnih prihoda od igara na sreću u 2015. godini, dok je u drugim državama ovaj prihod dominantan ili jedan od najvećih, govori dovoljno.

Pored toga uništen je kult lutrijskih igara koji postoji u srednjoj klasi svih država u kojima postoji ova vrsta igara na sreću. Sjetite se čuvenih izvlačenja Lota u udarnim TV terminima vikendom. Praktično svaki građanin Crne Gore je znao ko je ,,loto djevojka”. Međutim, danas smo suočeni sa poražavajućim ciframa da ukupna uplata po kolu za sve četiri vrste Lotoa koje priređuje Lutrija iznosi svega od 5.000 do 7.000 eura.

MONITOR: Zašto je to tako?
VUKČEVIĆ: Problem leži i u raskoraku između očekivanih i postignutih rezultata privrednih društava kojima upravlja gospodin Grbović. Lutrija Crne Gore i Džek pot su kompanije sa ogromnim potencijalom koji nije iskorišćen ni 20 odsto po mojoj procjeni. Ali kako da onaj ko upravlja tim preduzećima kaže da je sam kriv za to.

U 21. vijeku mudri vlasnici velikog kapitala drže pod kontrolom svoj ego, i prepuštaju upravljanje profesionalnom menadžmentu, ne petljajući se u svaku, pa i najmanju, poslovnu odluku. Međutim, u Crnoj Gori ovakva praksa još uvijek nije potpuno prihvaćena. Na ovaj način se u poslovanje uvodi doza iracionalnog i subjektivnog. Takvo razmišljanje je pogubno za biznis te indirektno i za sveukupan ekonomski razvoj Crne Gore.

MONITOR: Da li, po Vama, politiku igara na sreću vodi Vlada ili kompanije koje se time bave, poput Lutrije? Krajem prošle godine objelodanjen je i interni dokument Vlade iz koga se vidi da je ministar finansija Radoje Žugić zadužio Grbovića da sam, po svojoj volji, uobliči i predloži rješenja novog zakona o igrama na sreću.
VUKČEVIĆ: V.d. direktora sam nekih osam mjeseci i za ovo vrijeme mi se čini, da politiku u ovoj oblasti ne vodi niko. Jednostavno se ništa ne dešava.

Primjer za to je uvođenje on-line nadzora priređivača. Još u oktobru u pisanoj formi smo obavijestili Ministarstvo finansija da su stvoreni tehnički preduslovi za otpočinjanje priključenja priređivača. Završen je i tender na kom je odabrana kompanija koja će u sljedećih godinu dana izvršiti ovaj posao. Od tada sve zavisi od Ministarstva finansija koje treba da donese program i izmijeni pravilnike. Održan je jedan sastanak prije Nove godine, a nakon toga muk.

MONITOR: Zašto još nema novog zakona o igrama na sreću?
VUKČEVIĆ: Očigledno je da je Ministarstvo finansija nemoćno da izradi taj propis. Svaki put kada je pokušano donošenje značajnijih izmjena postojećih odredbi ovog propisa nailazilo se na ogromne probleme. Pomenuću samo 2012. godinu kada je Predlog izmjena i dopuna ovog propisa prošao svu proceduru, pa čak i Ustavni odbor parlamenta, ali je povučen iz procedure poslije sjednice Odbora za ekonomiju, finansije i budžet.

Pošto je na osnovu programa Vlade za 2015. godinu, novi Zakon o igrama na sreću trebao da bude donesen u zadnjem kvartalu, 1. oktobra sam obavijestio nadležni organ – Ministarstvo finansija da stavljam sve kapacitete Uprave za igre na sreću na raspolaganje, međutim, nisam imao povratnih informacija. Takođe, agenda Vlade za 2016. godinu uopšte ne sadrži donošenje ovog propisa.

MONITOR: U Analizi fiskalnog tretmana igara na sreću koji ste objavili prošle godine registrovali ste više problema koje treba riješiti kad su u pitanju lutrijske igre. Šta je ključni problem?
VUKČEVIĆ: Lutrijske igre na sreću nijesu dovoljno fiskalno opterećene u poređenju sa drugim igrama na sreću. Ova činjenica ima dodatnu težinu pošto je u pitanju monopol, a kod drugih igara na sreću koncesionari se susreću sa veoma jakom konkurencijom.

Dalje, priređivač lutrijskih igara na sreću nema propisan iznos osnovnog kapitala, kao ni obavezu posjedovanja garancije, kao kod drugih igara na sreću. Takođe, nema obavezu priključenja na on-line nadzor, niti postoji podzakonski akt kojim se propisuju tehnički uslovi za obavljanje ove djelatnosti.

MONITOR: Pokrenuli ste istragu i raskid ugovora sa kompanijom E-gambling Montenegro zbog sumnji u nelegalno priređivanje igara na sreću preko interneta. Jedan od osnivača ove kompanije je Milovan Maksimović, brat od ujaka premijera Mila Đukanovića. Šta je sa tim postupkom?
VUKČEVIĆ: Prekinut je jer je koncesionar poslije niza odlaganja tražio moje izuzeće zbog navodne pristrasnosti. Pošto sam kao starješina organa vodio ovaj postupak, o mom izuzeću odlučuje ministar finansija. Iščekujem njegovu odluku po ovom pitanju.

MONITOR: Da li odugovlačenjem postupka E-gambling Montenegro možda želi da sačeka Vašu eventualnu smjenu sa mjesta direktora Uprave?
VUKČEVIĆ: Niti znam, niti me interesuju njihovi razlozi, ali primjećujem da mnogi žele da me što prije ,,isprate” iz Uprave za igre na sreću.

MONITOR: Da li se slažete sa stavom Ministarstva finansija da je zakonito da ta kompanija dobije preko dvadeset internet stranica za jednu fiksnu koncesionu naknadu?
VUKČEVIĆ: Stav da je zakonito da neki koncesionar dobije više od jedne internet stranice, a zauzvrat plati samo jednu fiksnu koncesionu naknadu smatram pogrešnim. Ovaj ugovor je suprotan, kako Ustavu, tako i Zakonu o igrama na sreću.

Jedno od najvažnijih ustavnih načela je načelo jednakosti pred zakonom, odnosno načelo zabrane diskriminacije. Činjenica da jedan koncesionar dobije mogućnost da priređuje igre na sreću na više od dvadeset internet stranica, dok ostali dobiju samo jednu, a plaćaju isti iznos koncesione naknade, je kršenje ovog ustavnog načela. Sa druge strane, ako nešto nije regulisano propisom i postoji pravna praznina, zna se kako se ona popunjava – analogijom i sistemskim tumačenjem zakona. Zakon o igrama na sreću kaže: jedna kladionica – jedna fiksna koncesiona naknada, jedan automat – jedna fiksna koncesiona naknada, jedan kazino – jedna fiksna koncesiona naknada. Dakle, jedna internet stranica – jedna fiksna koncesiona naknada. Sve ostalo je suprotno zakonu.

Ako nešto nije eksplicitno suprotno slovu zakona ne znači da je i dozvoljeno, što je na genijalan način zapisao Valtazar Bogišić: ,,I što nije zabranjeno, može da ne bude pošteno”.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

INTERVJU

SRĐA PERIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Netaknut sistem vladanja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vlast nije učinila ono što je mogla, a što je ne košta ama baš ništa – decentralizovati sistem i postati mnogo transparentnija. Jasno je da ona neće ići tim putem, a razlog je jasan: želite zadržati poluge moći uz kozmetičke izmjene kojim bi zapravo zamaskirali činjenicu da je sistem vladanja ostao netaknut 

 

MONITOR: Šta je poruka rezultata hercegnovskih izbora? Smatrate li da je to još jedna poruka prethodnom režimu?

PERIĆ: Herceg-Novi je atipičan iz više razloga, kako sa demografske tako i sa političke tačke gledišta, pa je dosta teško izvlačiti dosljedne paralele sa političkom scenom na državnom nivou. Posebnost ovim izborima je dala lokalna Novska lista koja je pokazala i vitalnost i snagu, čime je u praksi dokazala da postoje i drugačije platforme političkog okupljanja u odnosu na stranačke. Ne ulazeću u ideološku profilaciju ove liste, govoreno na ravni principa, kada god je demokratija bliža građaninu, ona je životnija.

MONITOR: Šta je sa novom vlašću? Jasno je da se nijesu mogle očekivati brze promjene i jednostavno demontiranje Đukanovićevog režima, ali da li se ide u dobrom pravcu?

PERIĆ: Nova vlast na samom početku pokazuje zabrinjavajuću tendenciju neuvažavanja i nipodaštavanja onih koji joj ne aplaudiraju. Oni kao da žele da im jedina opozicija bude DPS, koji je veoma lako kritikovati sa stanovišta koruptivnih praksi u prošlosti, a sada je već izvjesno da će biti nemilosrdni ne samo prema partijama, već i prema pojedincima koji ne pripadaju ni ovoj ni prošloj vlasti. Strategija je vrlo prosta: ako želite dugoročno trajanje na vlasti idealno je da imate „počišćen” teren od bilo kakve ozbiljne alternative. Pristup etiketiranja onih koji nisu sa novom vlašću može da dovede do toga da ljude koji bi bili korisni za javni život gurne u apatiju, jer niko ozbiljan ne žudi za tim da ga provlači kroz blato neki zadihani partijski aparatčik koji je u odbrani novostečenih privilegija spreman da ide jako daleko.

MONITOR: Kako vidite prošlonedjeljnu izjavu premijera Zdravka Krivokapića da ne postoji samo ovozemaljski život i da njegova vlada neće kažnjavati sveštenike, pa ni kad krše zdravstvene mjere?

PERIĆ: Premijer se pokazao dosljedan u jednoj stvari: sopstvenoj nedosljednosti. To da li je on vjernik, gnostik, agnostik, ateista, ne bi trebalo da određuje njegov javni diskurs. Kod aktuelnog premijera to nije slučaj. On ima prenaglašenu potrebu da govori o temi vjere, o svojoj etičkoj superiornosti, o tome da je Vlada koju predvodi narodna i slične stvari. Živimo u vremenu profanisanja svega i svačega, pa premijer daje svoj doprinos opštem trendu. Ipak, njegova pozicija je veoma vezana za, njegovim rječnikom rečeno, „zemaljske“ teme i treba insistirati na tome, a svako skretanje sa toga kolosjeka valja tumačiti kao dio političke strategije. Možda i prođe kod određenog broja ljudi, ali dugoročno to ne doprinosi progresu zajednice, a čini mi se da ne kristališe ni duboke teološke misli.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JELICA MINIĆ, PREDSJEDNICA EVROPSKOG POKRETA U SRBIJI: Ne možemo pobjeći od Evropske unije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Napetosti u regionu rastu, a zaštitni mehanizmi su prilično paralisani. Neko mora da pokaže put i da povede. Da li će EU opet ostaviti region na cjedilu, vidjećemo. Učiniti to dva puta u kratkom periodu bilo bi možda i za nju fatalno

 

MONITOR: Pored opasnosti od novog prekrajanja granica i stava da raspad Jugoslavije još nije završen, postoji i očigledno nezadovoljstvo stanjem u BiH i međunarodne zajednice i građana, ali i zamor, usljed dosadašnjih očiglednih neuspjeha u pregovorima oko Kosova. Kako izaći iz tog ćorsokaka?

MINIĆ: BiH i Kosovo su svojevrsni međunarodni protektorati. Kako stvoriti uslove da protektorati postanu funkcionalne i napredne države? O tome ima puno teorija. Pandemija je usporila mnoge dinamične regionalne mehanizme koji su doprinosili artikulaciji zajedničkih interesa u regionu, stvarali zdrave međuljudske kontakte i obećavali normalizaciju života i rada institucija. Ipak, proces pomirenja kako u regionu, tako i unutar ova dva protektorata ide vrlo sporo. Napetosti u regionu rastu, a pomenuti zaštitni mehanizmi su prilično paralisani. Evropska perspektiva je i dalje maglovita, lovci iz daleka stvaraju svoj politički kapital. Neko mora da pokaže put i da povede. Da li će EU opet ostaviti region na cedilu, videćemo. Učiniti to dva puta u kratkom periodu bilo bi možda i za nju fatalno.

MONITOR: Nova metodologija podrazumijeva i neku vrstu usklađivanja politika sa EU, a ne samo „prepisivanja“ zakonodavstva. Veoma se insistira i na djelotvornosti pravosuđa i odgovarajućoj pravosudnoj praksi… Da li se tu očekuje neki „slučaj Sanader“ kao zalog da pravna država postoji?

MINIĆ: Pa, ako ljudi od najvećeg poverenja, kao Belivuk i njegova banda, čuveni Jutka iz Brusa kome jedna afera smenjuje drugu, verovatno i nezamenjivi Palma iz Jagodine i njima slični budu zaista žrtvovani na oltaru pravde i pravosuđa, ako su učinjeni makar i mali ustupci ljudima koji brane reke, šume, vazduh i zemlju od štetnih projekata bezočnih pojedinaca – znači da su argumenti Brisela bili ubedljivi, pa ćemo i mi građani malo odahnuti. Ako se to ne desi, onda je poruka da smo svi njihove potencijalne žrtve, a onda je to za vlast opasno.

MONITOR: Predsjednik Srbije je povodom Dana pobjede i Dana Evrope izrekao, poslije dužeg vremena, neku vrstu pohvale odnosa EU prema Srbiji i zaključio da je članstvo u EU cilj Srbije koji se može ostvariti uz „kompromis oko Kosova“. Zašto se, međutim, daleko srdačnije obraća predstavnicima i narodima drugih zemalja?

MINIĆ: Pa, evropska integracija dođe kao „nužno zlo“ za obe strane, pa se i jedni i drugi prema njoj tako ophode – bez entuzijazma. Od nje, ipak, ne možemo pobeći. Srbija ekonomski, kulturno, istorijski gravitira ka Centralnoj Evropi.To je znao još Knjaz Miloš. Jednom će oživeti najveće bogatstvo Srbije – Dunav, pa će se to mnogo bolje videti. Može nam se sviđati, biti korisna, možemo je voleti kao mitsku „majku Rusiju“, njenu naftu i gas i vojnu industriju, možemo dobro sarađivati sa Turskom koja nam nije nepoznati partner, možemo koristiti kineske interese u Evropi da od toga i sami profitiramo, ali baš svi ključni parametri ekonomskog, socijalnog, tehnološkog i kulturnog razvoja zavise nam od evropskih zemalja i institucija i tamo živi najveći broj naših građana. Uz to, prognozira se dramatičan uspon Poljske i Turske u ovom veku, a mi smo tačno između.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIHAILO JOVOVIĆ, NOVINAR: Novinare biju jer govore istinu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uvijek me nervira kada političari, pa  i strane diplomate, nakon osude nasilja u sljedećoj rečenici dodaju da novinari moraju poštovati profesionalne i etičke standarde. Treba da znaju da ovdje novinare po pravilu ne biju zato što lažu, već zato što govore i pišu istinu

 

MONITOR: Vlada je osnovala četvrtu po redu Komisiju za praćenje postupanja nadležnih organa u istragama napada na novinare, a Vi ste izabrani za predsjednika. Prethodne tri, konstatovala je i Akcija za ljudska prava, nijesu bile naročito uspješne. Mislite li da ova može biti uspješnija? Šta je to što je remetilo uspješnost prethodnih komisija, i da li je još prisutno?

JOVOVIĆ: Desetak sati nakon što je Đukanovićeva Vlada formirala Komisiju na sjednici u četvrtak 26. decembra 2013, poslije velikog pritiska domaće javnosti i međunarodne zajednice, eksplodiralo je blizu pola kila TNT ispod prozora redakcije Vijesti . Mafija je time pokazala šta misli i o Vladi i o Komisiji. Naravno da počinioci tog napada, a kamoli  nalogodavci, nisu pronađeni. Kao ni najvećeg broja drugih slučajeva teškog nasilja nad novinarima i imovinom medija.

Sramota je ove države i društva da će uskoro biti 17 godina od ubistva Duška Jovanovića,  14 od prebijanja Tufika Softića, tri godine od ranjavanja Olivere Lakić, da nabrojim samo neke slučajeve, a da nema ni uspješnih istraga, ni optužnica, a kamoli presuda.

Nije Komisija u ova tri mandata kriva za to. Ona ne saslušava, ne hapsi osumnjičene, podiže optužnice, ne sudi. Njena nadležnost svodi se na istragu istraga, da pokuša da utvrdi da li je u istragama bilo propusta, namjernih ili iz neznanja, zašto  toliko traju a rezultata nema, kao i da preporuči Vladi, policiji, tužilaštvu i drugima organima šta bi trebalo da urade da istrage krenu sa mrtve tačke.

Komisija je u svojim javnim izvještajima i onima označenim stepenom tajnosti dala veliki broj preporuka za konkretne slučajeve u kojima smo našli propuste u istrazi, ali nijedna nije ispunjena, da ja znam. Tužilaštvo nikad nije ni odgovorilo šta je sa preporukama koje smo im slali. Policija je u odgovorima Komisiji sve prebacila na unutrašnju kontrolu, a unutrašnja kontrola je ćutala.

Niko još nije odgovarao za vođenje nedjelotvornih istraga ili za „istrage“ čiji je cilj bio da se, opravdano sumnjam, nikad ne završe, iako u našim izvještajima postoje i imena ljudi koji su učestvovali u takvim istragama. Većina takvih policajaca, tužilaca i sudija je napredovala u karijeri.
Komisija je sabotirana na razne načine. Godinama smo od policije dobijali  cenzurisane dokumente, čak i bez imena policajaca koji su ih potpisivali, Agencija za nacionalnu bezbjednost je dostavljala dokumentaciju samo prve godine, na dozvole članovima Komisije za pristup tajnim podacima, bez kojih nema pristupa u sobu gdje se oni čuvaju, čekalo se i po pola godine.  Kod prethodne vlasti nije bilo političke volje za rješavanje ovih napada, posebno onih za koje s pravom sumnjam da su povezani sa moćnicima i kriminalcima bliskim vrhu DPS-a, da je bilo te volje ne bi im trebala ni Komisija,  našli bi i napadače i nalogodavce. Odnosno, politička volja je bila da se ti slučajevi ne rješavaju. Dokaz je i to što su lokalne siledžije, koje su bile akteri nekih napada, vrlo brzo otkrivane i hapšene,  dok napadi koji su očigledno bili organizovani čame godinama u tužilačkim i policijskim fiokama.

Sadašnja vlast je iskazala političku volju, naročito imenovanjem državnog sekretara MUP-a za člana Komisije, ministar je došao na dvije sjednice i pružio podršku. Tu volju moraju dokazati i brzim konkretnim pomacima u istragama svih nezavršenih slučajeva.  Oni su sada vlast, ne može biti izgovora, makar za postupanje policije. Dobro bi bilo za početak da nadležni u Vladi i ,,po dubini” pažljivo pročitaju naše dosadašnje izvještaje i postupe po preporukama koje smo dali. Da pokrenu postupke protiv odgovornih za propuste u istragama, ili ako je kasno za to, da ih barem uklone sa svih pozicija sa kojih mogu uticati na buduće istrage.

MONITOR: Od početka godine, u kratko vrijeme,  desilo se više napada na novinare.  Dosadašnji napadi uvijek su bili u vezi sa određenom društveno političkom situacijom, i svjedočenjem o njoj.  Zašto je ovo trenutak pojačanog nasilja nad novinarima?

JOVOVIĆ: Mi smo stalno u čudnim ,,društveno-političkim situacijama“, a sadašnja je tenzičnija nego obično. Atmosfera nekažnjivosti za dosadašnje napade doprinosi da ti ljudi misle da je dopušteno frustracije iskaliti na novinarima, koji su „neprijatelji“ jer im se ne sviđa to što pišu. Nije isključeno ni da su i neki od nedavnih napada organizovani sa ciljem da se napadnuti novinari i njihove kolege zastraše. Jedno je sigurno, ko god da je na vlasti, većinom napadaju nas iz „medijske mafije“. I do sada je najveći broj slučajeva nasilja bio nad novinarima profesionalcima, koji rade važne stvari u javnom interesu, dok one koji nisu takvi gotovo niko i ne dira. Uvijek me nervira kada političari pa čak i strane diplomate, nakon osude nasilja u sljedećoj rečenici dodaju da novinari moraju poštovati profesionalne i etičke standarde. Treba da znaju da ovdje novinare po pravilu ne biju zato što lažu, već zato što govore i pišu istinu, a ta istina nekome nanosi štetu. To ne znači da one koji lažu treba tući.

MONITOR: Kako vidite reakciju nadležnih organa na te napade?

JOVOVIĆ: Prvi utisak je da je to bilo uglavnom korektno, ali rano je za  zaključak.

MONITOR: Ima li se šta proslaviti na ovaj Svjetski dan slobode medija?

JOVOVIĆ: Neriješeni napadi na novinare su glavni razlog  što smo i dalje na začelju regiona. Daleko smo od dobre situacije, ali je dobro što građani u Crnoj Gori i dalje mogu u medijima naći najrazličitija mišljenja, iz gotovo svih segmenata društva. Problem je što je mnogo građana koji ne umiju da razluče činjenice od spina, ili to ne žele, nego vole da čitaju i gledaju samo ono što se poklapa sa onim što  misle. I samo tome vjeruju.

Drago mi je što su novinari iz Đukanovićevih propagandističkih medija, ne svojom zaslugom i željom, dobili priliku da osjete kako je to kad kritikuješ vlast, odnosno ponašaš se kao normalan medij u demokratskom društvu. Oni to sada rade manje ili više uspješno, manje ili više profesionalno, ali se nadam da će im bar nešto od tog osjećaja ostati i ako se DPS vrati na vlast. DF-ovi mediji se nijesu promijenili. Profesionalni mediji i novinari su to uglavnom i ostali, iako je utisak da nekima na početku nije bilo lako da se naviknu da su poslije 30 godina neki drugi ljudi sada najodgovorniji za sve što nam se dešava. Porazno je što mnogi novinari i dalje loše žive.

MONITOR:  Dugo svjedočite o  crnogorskoj zbilji. Jesu li se desile promjene?

JOVOVIĆ: Tek treba da se dese. Crna Gora je 2006. dobila šansu da se promijeni, ali do suštinskih promjena nije došlo i ta šansa je propuštena. Naprotiv, siromaštvo i socijalno raslojavanje su povećani. Novu šansu je društvo dobilo 30. avgusta prošle godine. Nova vlast je obećala korjenite promjene, ali se Vlada u tome još ne snalazi dobro, mislim da je to zbog  političkog neiskustva i ideoloških prepreka u nekim glavama, uključujući i premijerovu. Pored toga, problem joj je ne samo agilni DPS koji sada žestoko kritikuje ono što je sam godinama radio, nego i najmanje pola parlamentarne većine, koja uz zdušnu Vučićevu podršku marljivo priprema teren i  čeka priliku da Vladu obori ili da izdejstvuje njenu rekonstrukciju a sebi fotelje, a da ne bude optužena da daje šansu DPS-u za povratak. Mnoge stvari bitne za život građana tapkaju u mjestu jer se loši zakoni ne mijenjaju a novi ne donose „dok se ne smijeni Katnić“.

Nova šansa za napredak polako  curi i nestaće kada nestane nada velikog broja ljudi da su konačno dočekali bolje dane. Ono malo političara i funkcionera kojima je, vjerujem, preči javni od privatnog interesa, pod najvećim je pritiskom a od toga koliko će još izdržati zavisi i brzina napretka društva. Ali, i da se karte ponovo promiješaju, nestao je istorijski teret nesmjenjivosti vlasti na izborima, pa će napretka od toga sigurno biti.

MONITOR: I dalje su na sceni podjele, identitetska pitanja, tenzije. Koliku odgovornost za to snosi prethodna, a koliku nova vlast?

JOVOVIĆ: Prethodna vlast snosi 30-godišnju odgovornost. Isto toliku i njihovi partneri iz dijela bivše opozicije a sadašnje vlasti koji su taj tango sa DPS-om igrali kad god im je to zatrebalo, i jednima i drugima. Jedni tvrde da brane navodno ugroženu državu i crnogorski identitet, drugi navodno ugroženo srpstvo i da se bore za srpski i ruski svet. DPS mi je jasan, vrh te partije je na razne načine pljačkao Crnu Goru krijući se iza zastave i podstičući podjele uvijek kada im je to trebalo da zadrže vlast i nastave sa pljačkom. Sada to rade da bi se vratili na vlast. Ovi drugi su navodno ginuli u borbi protiv ovdašnjeg diktatora, a istovremeno su podržavali,  i  podržavaju, iste takve ili gore diktature u Srbiji i Rusiji.  I oni sve vrijeme žive bolje od većine građana.

Nije mi jasno zašto toliko glasača ne vidi licemjerstvo i jednih i drugih „patriota“, dok sami jedva spajaju kraj s krajem.  Glasači  DF-a i DPS-a treba da znaju da se nezavisnost NATO članice Crne Gore, njen građanski karakter, državni simboli i gotovo sve drugo oko čega se ove stranke i njihovi mediji glože mogu promijeniti samo izmjenama Ustava kvalifikovanom većinom u parlamentu, koja nije na vidiku, jer većine za to nema ni među građanima. Osim ako se DPS ne predomisli, ne bi im bio prvi put.

MONITOR: Nasleđe prethodnog režima je skoro netaknuto. Institucije zarobljene, kapital  u rukama privilegovanih. Šta to znači za budućnost zemlje?

JOVOVIĆ: Još se nadam da će se to nasljeđe razobličiti, da će se pokradeno vratiti građanima, na ključna mjesta doći pošteni i stručni, da institucije neće zavisiti od toga ko je na vlasti,  iako to i dalje zvuči kao bajka. Nema ništa lakše od toga, mada sam svjestan da neće doći brzo.

MONITOR: Do kad će Crna Gora biti zemlja iz koje se odlazi?

JOVOVIĆ: Dok ne nađemo naftu. Šalim se. Kad većina građana shvati da im plate, penzije, bolnice, škole, auto-puteve itd, ne poklanjaju ni premijer ni predsjednik, već da je to od para koje su zaradili. Kada budu glasali za one za koje misle da će im uz manje poreze omogućiti da zarade veće plate i penzije, naprave nove škole i bolnice, obezbije čistiju vodu i vazduh, da neće krasti, a ne da im bude najbitnije koji su kandidati za premijera ili predsjednika nacije ili vjere. I tako nekoliko puta. Bolje bi nam bilo da do toga dođemo prije nego što Crna Gora uđe u EU, jer ako nas čudom ovakve prime, tek će onda da nastane bježanija.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo