Povežite se sa nama

FOKUS

INTERNACIONALIZACIJA UDARA: Igra velikih u našem malom dvorištu

Objavljeno prije

na

Milivoje Katnić, specijalni crnogorski tužilac nije ove sedmice bio medijska zvijezda samo kod kuće. Crna Gora i njen tužilac, sa sve skupa slučajem državni udar, našli su se na stranicama svjetske štampe, što se ne dešava baš često. Slučaj se iznenada, nakon više mjeseci – internacionalizovao.

Svjetskim portalima i medijima prenosila se sumnja da je Rusija pokušala da se umiješa u unutrašnje stvari naše zemlje i terorističkim akcijama svrgne ovdašnju vlast u oktobru prošle godine, na dan izbora.

Svjetski mediji pozivali su se na Katnićev „posljednji dio slagalice” – originalni pasoš Eduarda Širokova kog je tužilaštvo označilo kao organizatora navodnih planiranih terorističkih akcija u oktobru, a čiji je cilj navodno bio rušenje aktuelne vlasti i skretanje zemlje sa NATO puta. Katnić je javnosti u nedelju, 19. februara, razotkrio da je tužilaštvo u posjedu drugog, navodno originalnog pasoša Širokova, koji dokazuje da je Širokov u stvari Eduard Šišmakov, bivšeg pomoćnika vojnog atašea ruske ambasade u Poljskoj. Kako tvrdi tužilaštvo, a i neki svjetski mediji, Šišmakov je iz Poljske protjeran zbog špijunaže. Prema Katniću taj pasoš dokazuje da su u slučaj državni udar umiješane visočije ruske adrese, a ne samo pojedini ruski nacionalisti kako se donedavno zvanično vodio slučaj.

Gotovo istovremeno kad i Katnić, iste sumnje iznio je i britanski Telegraf, pozivajući se na neimenovane izvore u britanskoj Vladi. List tvrdi da je Rusija planirala da ubije bivšeg premijera Crne Gore Mila Đukanovića i da zbaci njegovu Vladu.

,,Pokušaj državnog udara u Crnoj Gori planiranog za 16. oktobar prošle godine bio je nesumnjiv primjer rastuće agresivne kampanje miješanja u poslove Zapada”, prenosi Telegraf riječi neimenovanog izvora iz britanske Vlade. List navodi i da isti izvori tvrde da je zavjera tako kreirana da bi se mogli kriviti samo ruski agenti ili nacionalisti, ali da dokazi upućuju da je čitava stvar morala biti podržana od visokih zvaničnika. Telegraf piše i da su britanski ministar spoljnih poslova Boris Džonson i njegov američki kolega Reks Tilerson nedavno razgovarali o ovom problemu.

Džonson je, prenijeli su mediji, pozvao Britaniju da stane uz Crnu Goru dok pokušava da se pridruži Zapadnom bloku.

Telegraf navodi i da je taj list razgovarao sa specijalnim tužiocem Katnićem i da im je on predočio da ima dokaze da plan nije bio samo da se sruši vlast već i da se bivši premijer Crne Gore Milo Đukanović liši života. List objašnjava da su Rusi nezadovoljni putem Crne Gore u u NATO, i da su se nadali „ulasku u Luku Bar”.

Nakon pisanja Telegrafa, oglasio se i Kremlj, odbacujući optužbe da je Rusija umiješana u pokušaj državnog udara prošlog oktobra kao „apsurdne i neosnovane”, tvrdeći da britanski list za ono što piše nema dokaza.

Ruski ministar spoljnih poslova Sergej Lavrov odbacio je navode Telegrafa, prenio je Rojters. Oglasio se i portparol Kremlja Dmitrij Peskov: ,,To su apsurdne optužbe… Mi se ne miješamo u unutrašnje stvari drugih zemalja, uključujući i Crnu Goru”. Ambasada Rusije u Londonu je takođe odbacila optužbe Telegrafa.

Ima nešto novo i kod kuće. Nijesmo do skoro imali prilike da vidimo kako specijalni tužilac Katnić i predsjednik Vlade Duško Marković govore istim jezikom. Dva ljuta suparnika, kako su se javnosti predstavljali donedavno, sada kao da na slučaju državni udar rade u istoj kancelariji.

Koji dan prije nego što je tužilac iznio u javnost nove detalje istrage Marković je u intervjuu za američki magazin Tajm, saopštio da su „nam tajne službe nekih članica NATO-a potvrdile informaciju da je na izborni dan spreman državni udar i da su ga organizovala dva pripadnika ruske vojne tajne službe”.

,,Čovjek je došao kod naše tajne službe i otkrio čitav scenario. Rekao nam je da ga dvojica Rusa podržavaju. Kasnije se ispostavilo da su (Eduard Širokov i Vladimir Popov) pripadnici vojno-obavještajne službe Rusije. Tužilaštvo je pokrenulo istragu kako bi potvrdilo ove navode. Tajne službe država članica NATO-a su nam potvrdile ovu informaciju”, kazao je Marković.

Donedavno je crnogorska javnost vjerovala da je „čovjek” koji je razotkrio slučaj, to učinio tako što je sve dojavio istražnim organima i tužilaštvu. To je i specijalni tužilac ponovio u posljednjem gostovanju na televiziji Prva. Marković je, međutim, za američke medije pojasnio da je „čovjek” to izgleda najprije razotkrio „našim tajnim službama”. Ako je vjerovati Markoviću, Katnić je prvu informaciju dobio od domaćih tajnih službi.

Po onome što je Marković rekao Tajmsu, ispada da „posljednji dio slagalice”, koja navodno dokazuje umiješanost vrha Rusije u pokušaj državnog udara u Crnoj Gori, nije sklopilo crnogorsko tužilaštvo, nego da su im u tome pripomogle strane službe. „Tajne službe država članica NATO-a su nam pomogle da složimo sve kockice, jer su sve ove operacije uključivale umiješanost treće strane”, kazao je on. Da li to znači da je i pasoš Šišmakova /Širokova Katnić dobio od stranih službi?

Kako je više puta ustvrdio tužilac, navodni pokušaj terorizma nekoliko dana pred izbore, razotkrio je Mirko Velimirović, sa kojim je tužilaštvo sklopilo sporazum o priznanju krivice, koji je potvrdio sud.

„Prvu informaciju smo dobili od Velimirovića, četiri-pet dana prije izbora. Tek smo tada saznali cilj kriminalne organizacije”, kazao je Katnić u intervjuu za TV Prva u nedelju veče, uz napomenu, da su do tada vjerovali, da ova navodna kriminalna grupa radi u Srbiji, a u vezi sa tamošnjom vlašću. Aleksandar Vučić, premijer Srbije odigrao je nemalu ulogu nakon hapšenja „terorista” ovdje. Dok je opozicija tvrdila da se radi o lažnom, montiranom slučaju kojim Đukanović sa političke scene pokušava da ukloni Demokratski front, Vučić je misteriozno saopštio da je svojim očima vidio šta je spremano Crnoj Gori, napominjući da može da potvrdi da su pripremane teške stvari. Njegova i riječ ovdašnjih vlastodržaca protiv riječi opozicije.

Slučaj je do sada i građen uglavnom na riječima. Dokazi na koje se tužilaštvo poziva u javnosti, u najvećoj mjeri su iskazi bivših i sadašnjih obavještajaca, te optuženih koji su nakon priznanja postali svjedoci saradnici i nagodili se sa tužilaštvom. Mi treba da im vjerujemo na riječ jer Katnić kaže da su – časni.

Specijalni tužilac je u posljednjem intervjuu ustvrdio da je Velimirović cijelu operaciju razotkrio ovdašnjim istražnim organima „po svojoj savjesti”. Šta je bio motiv da se prethodno javi „našim tajnim službama”, kako je početak slučaja pojasnio Marković, za razliku od tužioca, nije pojašnjavao.

Elem, Katnić pojašnjava motive Velimirovića: ,,Ima broj srpskih nacionalista koji časno vole svoju naciju. I oni djeluju vrlo pozitivno i često sprečavaju slične naume”.

Osim svjedočenja Velimirovića, Katnić je slučaj izgradio i na svjedočenju Aleksandra Sinđelića, koji je od „organizatora” udara, kako ga je tužilaštvo najprije označilo, preko noći postao svjedok saradnik. Takođe, tu je i svedočenje bivšeg obavještajca Slavka Nikića, koje je bilo povod za hapšenje Mihaila Čađenovića, vozača lidera Fronta Andrije Mandića, iako ga Nikić nikada nije pomenuo.

Pri tom tužilac se gotovo kune u te izvore, ponekad i tepajući im. Tokom intervjua na TV Prva, izgledalo je kao da se Katnić, inače bivši vojni bezbjednjak, „vratio na fabrička podešavanja”. Puno akcije, puno obavještajnih izvora, a malo dokaza.

Kad se sve svede, ispada da su dokazi koje posjeduje tužilaštvo pribavljeni od ovdašnjih, ili stranih obavještajnih službi. U takvim okolnostima postoje opravdani razlozi za sumnju da istinu o onome što se dešavalo u oktobru prošle godine najvjerovatnije nećemo nikad saznati. Službe i tome služe.

Dok se veliki interesi i velike sile igraju u našem malom dvorištu, bivši premijer Milo Đukanović, čija se partija održala na vlasti zahvaljujući neodržanom oktobarskom udaru, gotovo radosno učestvuje u igri, koristeći je za svoje interese.

Dok su se Britanci i Rusi dopisivali u svjetskoj štampi, Đukanović je saopštio da su „parlamentarni izbori pokazali da je bio u pravu i da je Rusija dosta destruktivnog materijala upregla prema Crnoj Gori.”

„Konfrontacija Istoka i Zapada stvorila je nova interesantna područja pa je nakon Ukrajine i Sirije na red došla Crna Gora, kao jedina zemlja Zapadnog Balkana koja je interesantna i jednima i drugima”, kazao je Đukanović .

Onda se sa spoljnjeg neprijatelja, osvrnuo na neprijatelje u lokalu. „Oni koji su 2006. godine bili protiv obnove državnosti, Crnoj Gori ne mogu da oproste grijeh nezavisnosti. Njihova maloumna logika je da Crna Gora nije nezavisna ne bi došli u situaciju da se borimo za pristup EU i NATO-a”, kazao je Đukanović.

Zato politički oponenti DPS-a, prema njegovim riječima, žele da se svrgne aktuelna vlast i postavi marionetska koja će biti u službi Rusije. Destrukcija se, kazao je, nastavlja, a poslušnici te politike pokušavaju da bojkotom parlamenta pokažu da je Crna Gora nestabilna država. Sada su to prenijeli na Nikšić i „nastavili rat protiv DPS-a”, zaključio je bivši premijer.

Onaj isti koji je u Crnu Goru na velika vrata uveo ruske oligarhe i njihov kapital. Mnogi tvrde da im je ostao dužan. Đukanović izgleda o istom trošku pokušava da se riješi Rusa, i lokalnih konkurenata. Šta košta, da košta.

SASLUŠANJE POSLANIKA DF U TUŽILAŠTVU
Traže da se ponovi postupak skidanja imuniteta

Poslanici Andrija Mandić i Milan Knežević negirali su u tužilaštvu da su dio organizovane kriminalne grupe koja je na dan parlamentarnih izbora, 16. oktobra prošle godine pripremala teroristički napad u Crnoj Gori. Oni su ponovili da se radi o montiranom procesu koji ima za cilj da ojača Demokratsku partiju socijalista (DPS), a oslabi opoziciju. Mandić i Knežević su prethodno podnijeli krivičnu prijavu tužilaštvu protiv predsjednika parlamenta Ivana Brajovića i predsjednika skupštinskog Administrativnog odbora Luiđa Škrelje zbog, kako se navodi u prijavi, nezakonito sazvane sjednice na kojoj je izglasano skidanje imuniteta Mandiću i Kneževiću i falsifikovanja dokumentata Administartivnog odbora. Mandić i Knežević su, prema informacijama Monitora, tražili od tužioca da ponovi zahtjev za skidanje imuniteta, kako bi sve bilo zakonito. ,,To je pravno nevaljana odluka da se ukine imunitet meni i kolegi (Milanu) Kneževiću. I onda može da se desi da se pri kraju postupka, kad bude trebalo da se donese presuda, neko sjeti da baš u tom slučaju skidanja imuniteta nije ispoštovan Ustav i zakon, i da se obori čitav naš slučaj, što mi ne želimo”, kazao je Mandić i dodao da oni žele da se slučaj što prije rasvijetli.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

FOKUS

PRVA GODINA VLADE: Ibar i ibarska magistrala

Objavljeno prije

na

Objavio:

Tempo EU integracija nije onakav kakvom smo se nadali, program ES 2 uz povećanje plata i penzija nosi i brojne rizike. Ipak, najviše problema Milojko Spajić i njegova vlada imaju zbog unutrašnjih trvenja i očiglednog nauma dijela uticajnih političkih partnera da u fokus vrate tzv. identitetske teme, gazeći građansko ustrojstvo Ustava Crne Gore

 

 

Prije tačno godinu dana, na sjednici parlamenta na kojoj se glasalo o njegovom programu i personalnom sastavu predložene vlade, tadašnji mandatar Milojko Spajić odbio je da pročita svoj ekspoze. Da ne gubimo vrijeme, lakonski je  preskočio eksplicitnu Ustavnu obavezu. (Mandatar iznosi u Skupštini svoj program i predlaže sastav Vlade, propisuje član 103). Bila je to naznaka da  će odsustvo javnosti rada i neobavezujući odnos prema pravilima i zakonima biti jedno od najupečatljivijih obilježja njegovog kabineta.

Spajićeva Vlada ipak je izabrana. Već prvog dana mandata, donijela je odluku o odlaganju popisa i početku parlamentarnog dijaloga u potrazi za konsenzusom, kako bi se taj statistički posao vratio u regularne vode. Tako smo od prijetnji bojkotom i zahtjeva Monstata da nadležni izvrše procjenu bezbjednosti njihovih popisivača, stigli do popisnog procesa bez ozbiljnijih tenzija i, kanačno, rezultata kojima su manje-više svi zadovoljni. Makar javno. Samo rijetki su konstatovali kako popisni proces od usvajanja metodologije do objavljivanja prvih preliminarnih i konačnih rezultata nije prošao eksternu reviziju struke. To, kako bi se moglo pokazati, nije sasvim beznačajan (a možda ni slučajan) propust.

Uglavnom, Milojsko Spajić i njegova Vlada dobili su prvi veliki plus na javnoj sceni.

Drugi, veooma značajan i politički upotrebljiv  uspjeh, stigao je krajem juna: Crna Gora je iz Brisela dobila Izvještaj o ispunjenosti privremenih mjerila u poglavljima 23 i 24 koja se odnose na vladavinu prava (IBAR). Do tog istorijskog rezultata stigli smo dajući pregršt obećanja i usvajanjem niza Zakona koji su pripremljeni i usvojeni po hitnoj proceduri, bez javne rasprave i debate u parlamentu.       Spajićevski.

Uočeni problemi biće rješavani u hodu, poručeno je. I zaboravljeno. Baš kao što su zaboravljena obećanja, evo treće vlada od smjene DPS-a 2020., da će Crna Gora konačno dobiti zakone o vladi i Skupštini kojima će se, na primjer, normirati broj ministarstava i propisati procedure u redovnim i posebnim okolnostima (tehnička vlada). Odnosno, urediti rad parlamenta. Da ne dolazimo u situaciju da predsjednik parlament , prvi među jednakima, po vlastitom nahođenju zakazuje i otkazuje sjednice, mijenja obilježja parlamenta, sklanja i postavlja zastave… Ili, čemu smo takođe imali priliku da svjedočimo, sam sa sobom održava sjednice Skupštine i donosi odluke lažirajući prisustvo kvoruma.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 1. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

NAŠ EVROPSKI PUT: Reformska agenda nereformska praksa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bez namjere da pokvarimo veselje, nije zgorega pogledati šta je naša vlast obećala  kao preduslov da dobijemo novac koji će nas pogurati ka članstvu u Evropskoj uniji. I  da se prisjetimo i ko bi to trebalo da uradi, kada i kako

Evropska komisija (EK) odobrila je Reformsku agendu Crne Gore 2024 -2027. Crna Gora  se kvalifikovala za pristup novcu EU koji je predviđen „za reformu i rast“ zemalja kandidata u okviru Plana rasta za Zapadni Balkan. Riječ je o oko 385 miliona podrške podijeljene u bespovratna sredstva (110 miliona) i povoljne kredite (273,5 miliona). Ozbiljan novac. Tim prije što bi Crna Gora dio tog novca, oko 29 miliona eura, trebala dobiti do kraja godine, kao svojevrstan avans za obećane reformske korake.

Drugo je pitanje znaju li u EK za ovdašnje pravilo da majstorima pare nikada ne treba davati unaprijed, jer je najčešći ishod takve saradnje – nezavršen posao. Premijer Milojko Spajić djeluje kao da nema ni trunku bojazni da bi obećano moglo ostati neurađeno.  „Evropska komisija  odobrila je danas Reformsku agendu Crne Gore, čime je državi zvanično obezbijeđeno 383,5 miliona eura podrške“, saopštio je Spajić koristeći svoj uobičajen kanal komunikacije sa crnogorskom javnošću – društvenu mrežu X. “Što će, siguran sam, uz reforme koje ćemo sprovesti Crnu Goru učiniti spremnom za članstvo 2028. godine”.

Bez namjere da pokvarimo veselje, nije zgorega pogledati šta je to naša vlast obećala kao preduslov da dobijemo novac koji će nas pogurati ka glavnom cilju – članstvu u Evropskoj uniji.

„Radni tim je u nekoliko koraka definisanih metodologijom EU dostavljao unaprijeđene radne verzije predloga osnovnih reformskih mjera i koraka za njihovo sprovođenje EK“, navodi se u finalnoj verziji Agende s kojom su se u Briselu upoznali prije nego zainteresovana javnost u Podgorici. „Predlog osnovnih reformskih mjera i koraka za Reformsku agendu je na tehničkom nivou usaglašen 19. juna 2024. godine, nakon čega je razmotren i usvojen od strane Vlade 20. juna 2024. godine. Finalni Predlog osnovnih reformskih mjera i koraka za Reformsku agendu za Instrument EU za reforme i rast sadrži 32 indikativne prioritetne reformske mjere u okviru četiri oblasti politika, 14 podoblasti politika (sektora) i korake definisane kao neophodne za ispunjavanje reformi. Definisani koraci ujedno sadrže i pokazatelje uspjeha (indikatore), koji će biti osnov za praćenje napretka u sprovođenju reformskih mjera i procjenu EU o ispunjenosti uslova za dodjelu sredstava.“

Samo da se ne pokaže da bi ti indikatori (pokazatelji uspjeha) u bliskoj budućnosti mogli postati problem. Neke od preuzetih obaveza iz Reformske agende djeluju gotovo banalno. Odnosno, podrazumijevajuće.

Uzmimo za primjer obećanje da će država (Vlada) „napraviti javno dostupan registar preduzeća u vlasništvu države i preduzeća sa državnim učešćem, uključujući opštinska preduzeća“. Prosto je nevjerovatno da tako nešto još ne postoji. Zapravo, imamo jedan registar nalik na taj koji je obećan EK. Samo što   on egzistira u formi nezvanično, pošto ga ne vodi Vlada, ili bilo koja državna institucija, već jedna nevladina organizacija (Institut alternativa) svjesna potreba da građanima Crne Gore ponudi osnovne (dostupne) podatke u državnim preduzećima.

Na sajtu mojnovac.me oni građanima nude „sve o privrednim društvima u vlasništvu države i opština na jednom mjestu: ko ih vodi i koliko zarađuju, broj zaposlenih, finansijski pokazatelji, dokumentacija, sponzorstva, donacije i mnogo više“. U vladinoj Reforsmkoj agendi to je sažeto u obećanje da će „Registar uključivati sve relevantne podatke o finasijskim performansama preduzeća u vlasništvu države, kao i podatke o rezultatima eksterne revizije“. Biće dobro ako bude tako jednostavno. I brzo.

U dio obećanih reformi koje bi mogli opisati kao davno najavljivane ali nikad započete, treba svrstati najveći dio poglavlja Poslovno okruženje i razvoj privatnog sektora. Tamo se, kao dio Reformske agende, navodi: pojednostavljenje administrativnih procedura, smanjenje regulatornih prepreka za poslovanje, smanjenje neformalne ekonomije, te reforme u oblasti upravljanja državnim preduzećima, sistema javnih nabavki i povećanja efikasnosti inspekcijskih službi. Zvuči poznato?

„Kroz ove mjere, cilj je povećanje konkurentnosti crnogorske privrede, podsticanje preduzetništva, otvaranje novih radnih mjesta, kao i podsticanje istraživanja i inovacija“, navodi se u dokumentu, „Posebna pažnja posvećuje se smanjenju birokratskih barijera i unapređenju transparentnosti poslovnog okruženja. Ova oblast politike podijeljena je na dva sektora, unutar kojih je definisano sedam indikativnih reformi sa 33 pojedinačna koraka koja je potrebno realizovati da bi se reforme smatrale ispunjenim.“

Nije baš najjasnije kako se u obećano uklapaju hiljade novozapošljenih u državnoj administraciji, partijska podjela uticaja na preduzeća u državnom vlasništvu, odomaćeno kršenje procedura u sistemu javnih nabavki ili, da svedemo na svakodnevicu, partijsko dogovaranje o uvozi/izvozu prehrambenih proizvoda (slučaj zetske lubenice čiju su trgovinu ljetos ugovarali Milan Knežević i Aleksandar Vućić).

Neka druga obećanja Vlada je dala u tuđe ime, pa će njihova realizacija u zadatim rokovima biti još upitnija. Poput obećanja da će Prostorni plan Crne Gore biti usvojen do kraja godine. Nakon što je glasačima obećano naselje Velje brdo, zaobilaznice oko Podgorice, desetak dionica autoputeva i brzih cesti… Iako dobar dio toga nije prepoznat u javnosti dostupnim verzijama budućeg Prostornog plana. Sa čijim se usvajanjem debelo kasni.

Zapravo, i već pomenuti Registar preduzeća u vlasništvu države treba napraviti do kraja godine. To se i ne čini kao pretjerano težak zadatak kada saznate da je Vlada Crne Gore Briselu obećala kako će u istom roku, za nešto više od dva mjeseca, doći do izbora predsjednika Vrhovnog suda. Krovno mjesto u crnogorskom pravosuđu upražnjeno je od kraja 2020. godine i do sada je propalo makar osam konkursa za izbor osobe koja će naslijediti Vesnu Medenicu.

Vjerovali ili ne, ako se ostvare obećanja/projekcije iz Reformske agende Crne Gore, u istom roku doći će do „usvajanje novog, sveobuhvatnog i harmonizovanog pravnog okvira za sprovođenje izbora“. Ko nije odmah razumio, to je ona reforma izbornog zakonodavstva o kojoj ovdašnji političari pričaju desetak godina. Zazivajući je kada su u opoziciji, i zaboravljajući dok su dio vladajuće većine.  Bez ozbiljnijeg pokušaja da se o bilo čemu dogovore. Počev od biračkog spiska, a završno sa izborima u Šavniku. Ili obrnutim redom, nakon što su prošle dvije godine od kako, zvanično, traje izborni proces u najmanjoj poddurmitorskoj opštini.

Kao da nije posla preko glave, sve to treba završiti paralelno sa pričama o ustavnim izmjenama službenog jezika, zakona o  državljanstvu, najavljenom zakonu o agentima stranog uticaja… Pa prijetnjama štrajkom tužilaca, sada već hroničnim i obimnim nedostakom kandidata za sudske funkcije, te sve očiglednijim i ozbiljnijim sporenjima između različitih grana vlasti, baš kao i unutar vladajuće većine. Da ostavimo po strani sumnje kako se  novi ne razlikuju bitnije od  starih po sklonostima za  korupciji, nepotizmu i vezama sa grupama i pojedincima iz kriminalnog miljea. Afera do Kwon, hapšenje Mila Božovića i Rada Miloševića, oslobađajuća presuda Marku Batu Careviću da ne idemo dalje po dubini.

„Da bi Crna Gora postala punopravna članica EU do 2028. godine, potrebno je zatvoriti svih trideset otvorenih pregovaračkih poglavlja do kraja 2026. godine“, navodi predsjednik Jakov Milatović u analizi objavljenoj prošlog vikenda u dijelu ovdašnjih medija (dio je potpuno ignorisao). „Zato je za ovu godinu bilo planirano zatvaranje skoro deset pregovaračkih poglavlja. Međutim, u međuvremenu je najavljeno zatvaranje samo četiri poglavlja.“

„Ovaj trend prijeti da uspori predviđeni proces pristupanja, a time i krajnji cilj članstva zemlje u EU do 2028. godine“, upozorio je Milatović navodeći 10 „zabrinjavajućih trendova“ koji dovode u pitanje demokratski napredak postignut nakon razvlašćivanja DPS-a 2020:1) zakoni se u većini slučajeva usvajaju bez javne rasprave i konsultacija sa stručnom javnošću; 2) zabrinjava politizacija institucija kroz zakonski okvir; 3) izostaje reforma javne uprave; 4) nema suštinske reforme sudstva; 5) predlog zakona o agentima stranog uticaja predstavlja atak na civilni sektor; 6) nezakonita postavljenja i razrješenja podrivaju vladavinu prava; 7) pogoršanje odnosa sa Hrvatskom remeti dobrosusjedske odnose kao jedan od ključnih preduslova za članstvo u EU; 8) populističke ekonomske mjere izazivaju zabrinutost; 9) neokončani lokalni izbori u opštini Šavnik pokazuju slabosti izbornog sistema; 10) izostaje institucionalna podrška kao odgovor na ekološke krize i vanredne situacije.

Možemo o Milatoviću i njegovom predsjednikovanju misliti i ovo i ono, ali hajde  da vidimo – šta od navedenog nije tačno. Ili da se probamo uozbiljiti ne bi li Evropskoj komisiji, a ponajprije građanima Crne Gore, „isporučili“ neophodne reforme. Tada bi nesputani  optimizam premijera Spajića imao puno više pokrića.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

REZULTATI POPISA: Svih nas ima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svi su, kažu, zadovoljni objavljenim podacima. Mada tišina koja je uslijedila signalizira da su se političari nadali boljim rezultatima koji bi dali jači vjetar u jedra njihovim (ne)skrivenim ciljevima. Prije svega najavljenoj inicijativi dijela vladajuće koalicije da srpski postane službeni jezik u Crnoj Gori

 

 

Monstat nam je, u utorak, prezentovao prve pakete konačnih rezultata prošlogodišnjeg popisa, uključujući i statistički obrađene odgovore na tzv. identitetska pitanja o nacionalnoj i vjerskoj pripadnosti popisanih, i jeziku kojim se služe. Igra brojevima je počela.

Ovo su manje ili više precizno utvrđeni fakti.

U Crnoj Gori živi nešto manje od 624 hiljade stanovnika.  U odnosu na prethodni popis iz 2011, u plusu smo za nepune četiri hiljade stanovnika.

Prije nego zaključimo da li je to malo ili dovoljno, još jedan značajan podatak: prema popisu iz 2011. godine u Crnoj Gori živjelo je 576 hiljada njenih državljana (4,5 hljada sa dvojnim državljanstvom). A tu je bilo i preko 50 hiljada stanovnika koji su imali državljanstvo neke druge države (28 hiljada), lica bez državljanstva (4,3 hiljade), stanovnika koji su bili u proceduri sticanja crnogorskog državljanstva (nepunih 13 hiljada) i više od 3,6 hiljada onih koji nijesu odgovorili na pitanju o državljanstvi.

Prošlogodinjim popisom registrovano je da u Crnoj Gori živi, opet, 576 hiljada njenih državljana (nepunih 11 hiljada sa dvojnim državljanstvom). A popisano je još 44 hiljade naših državljana „sa uobičajenim mjestom prebivališta u Crnoj Gori“ koji su se u vrijeme popisa nalazili na radu, boravku ili školovanju u inostranstvu. Možda se neko od njih i vrati kući.

Prema tim podacima, u Crnoj Gori je u decembru prošle godine živjelo nepunih 60 hiljada stranaca sa uredno prijavljenim, privremenim ili stalnim, boravkom u našoj državi. Međutim, prema podacima MUP-a s kraja prošle godine prijavljenih stranaca bilo je oko 90 hiljada. To, možda, znači da dobar dio njih nije obuhvaćen decembarskim popisom. Kao što, javna je tajna, postoji i jedan dio građana/državljana Crne Gore koji žive ovdje ali su ostali nepopisani. Svojom voljom ili neažurnošću popisivača.

Monstat još nije izašao sa približnim brojem ili procjenom nepopisanih građana i stranaca sa pravnim statusom stanovnika Crne Gore. „Ne znamo da li je baza MUP-a bila osnova da onaj ko se nije popisao bude uključen, a neko ko se popisao a nema osnova za to, kroz registar, bude brisan iz popisnih rezultata“, kazala je nekadašnja direktorka Monstata, dr Gordana Radojević.“Vjerujem da će to Monstat objaviti”. Nešto slično optimisti su očekivali i od skupštinskog Odbora za praćenje primjene Sporazuma o uslovima za održavanje popisa stanovništva. Ali nijesu dočekali.

Gordana Radojević napominje da je ključni nalaz prošlogodišnjeg popisa da raste broj stranaca, a smanjuje se broj domicilnog stanovništva/državljana. „Važno je da na strance računamo kao na dio demografskog potencijala. Ne samo ekonomski, kroz prilive od trgovine i PDV-a: oni koriste našu infrastrukturu, puteve, stanove, bolnice i škole… Bitno je tako posmatrati stvarnost bez obzira na državljanstvo”, kaže Radojević.

Prezentovane činjenice govore da su, danas, Rusi (13 hiljada ili više od dva odsto ukupnog stanovništva) sa prijavljenim mjestom boravka, peta po veličini nacionalna zajednica u Crnoj Gori. Iza Crnogoraca, Srba, Bošnjaka i Albanaca, a ispred Muslimana, Hrvata, Roma… Dok su i Ukrajinci i Turci na putu da postanu sastavni dio ovdašnje demografske statistike i svakodnevne realnosti.  I, za razliku od većine domaćih nacionalnih zajednica, njihov broj bi u budućnosti mogao značajno rasti. Što, uz očigledne ekonomske i društvene povoljnosti, donosi i potencijalno ozbiljna politička pitanja. Prije svega u odnosu na prava i obaveze koje se crpe na osnovu identitetskih određenja i političkih prava manje brojnih naroda u državi.

Uz one koji su stigli iz Rusije, najviše popisanih stranaca sa urednim prebivalištem u Crnoj Gori dolazi iz Srbije – 13 hiljada, Bosne i Hercegovine – pet hiljada, Ukrajine i Kosova – po tri hiljade, Turske – 1,8 hiljada (ovdje su odstupanja između MUP-ovih i Monstatovih podataka najveći)…

Dodatno, aktuelni podaci pokazuju kako Crna Gora ima manje punoljetnih stanovnika sa državljanstvom, nego trenutno upisanih u birački spisak. I to za 60 do 80 hiljada. I ako pridodamo „privremeno odsutne“ državljane, od kojih neki već decenijama žive u inostranstvu, u biračkom spisku ima nas 40-tak hiljada više nego u stvarnosti. A baza MUP-a u kojoj je Monstat provjeravao svoje podatke, prema nezvaničnim informacijama Monitora, sadrži blizu 800.000 imena i ostalih identifikacionih podataka navodnih državljana i registrovanih stanovnika (bez državljanstva) Crne Gore. Đe su i ko su ti ljudi, ne znamo.

Kad se već prebrojavamo: prema rezultatima prošlogodišnjeg popisa, u Crnoj Gori ima 256.436 osoba koje su se izjasnile kao Crnogorci/Crnogorke  (41,12 odsto), 205.370 stanovnika su Srbi (32,93 odsto), Bošnjaka je bilo 58.956 (9,45 odsto), Albanaca/Albanki 30.978 ili 4,97 odsto. Slijede Rusi, pa svi ostali. Srpskim jezikom govori 43,18 odsto, crnogorskim 34,52, bosanskim  6,97, a albanskim 5,25 odsto stanovnika Crne Gore.

Izlazeći u suret mnogobrojnim zahtjevima sa strane, Monstat je iste ove podatke objavio i kada su u pitanju samo državljani Crne Gore. Na toj tabeli stvari izgledaju nešto drugačije: Crnogoraca je 44,6 odsto, Srba 33,1; Bošnjaka 9,8 a Albanaca pet odsto. Slijede Muslimani – 1,7 odsto, Hrvati – 0,7 odsto, Romi – 0,6 odsto, pa Jugosloveni 0,3 odsto popisanih državljana. Slično je i sa maternjim, odnosno, jezikom u svakodnevnoj upotrebi. Srpski govori 44,1 odsto popisanih državljana, crnogorski – 37,3; bosanski – 7,2; albanski – 5,1; srpskohrvatski – 2,1; romski – 0,5 a hrvatski – 0,3 odsto građana.

To je bilo to što je interesovalo političare. I svi su, kažu, zadovoljni objavljenim podacima. Mada tišina koja je uslijedila signalizira da su se makar nadali boljim rezultatima koji bi dali jači vjetar u jedra njihovim političkim ciljevima. Prije svega najavljenoj inicijativi dijela vladajuće koalicije da Srpski postane službeni jezik u Crnoj Gori.

Objavljene brojeve možemo iščitavati i na drugačiji način. I to čitanje najavljuju ozbiljne izazove pred kojima će se Crna Gora naći u bliskoj budućnosti.

Jedva svaki peti popisani stanovnik mlađi je od 20 godina, dok je prosječni stanovnik države na pragu 40. Devet ovdašnjih opština /Plužine, Pljevlja, Žabljak, Šavnik, Mojkovac, Kolašin, Andrijevica, Gusinje i Prijestonica Cetinje) nalazi se u najdubljoj demografskoj starosti (prosječna starost veća od 43 godine), spram samo jedne (Plužine) sa popisa iz 2011. Još osam opština je u dubokoj starosti (40 – 43 godine u prosjeku): Ulcinj, Tivat, Kotor, Herceg Novi, Nikšić, Danilovgrad, Barane, Petnjica i Bijelo Polje. Preostalih osam su, u demografskom smislu, samo – stare (35 – 39 godina). Mladih nemamo.

U odnosu na popis iz 2011. godine, broj stanovnika porastao je samo u devet opština. Prednjači Budva, uglavnom zahvaljujući prilivu stranih državljana koji su krajem protekle godine činili trećinu popisanih stanovnika turističke prijestonice. Najveći pad broja stanovnika zabilježen je u Plužinama, koje su između dva popisa ostala bez trećine stanovništva. Zanimljivo, među gradovima u kojima je smanjen broj stanovnika nalazi se i Kotor – opština sa najmanjom stopom nezapošljenosti u Crnoj Gori. Dakle, nije sve ni u mogućnosti da se nađe posao i zaradi neki novac. To što je i Cetinje na tom popisu manje je iznenađenje.

U četiri crnogorske opštine: Podgorici, Nikšiću, Baru i Bijelom Polju živi više od polovine svih stanovnika Crne Gore (skoro 53 odsto).

Za razliku od jedva primjetnog rasta broja stanovnika, i nešto osjetnijeg rasta broja domaćinstava (nepunih 20 hiljada), između dva popisa osjetno je porastao broj postojećih stanova – za približno 80 hiljada ili 26 odsto. Znači, svaki četvrti stan/kuća u Crnoj Gori je novogradnja, izgrađena nakon 2011. godine.

Popisni podaci koje Monstat tek treba da objavi, uz prateće analize, reći će nam nešto više o ovom fenomenu. Do tada, samo kao ilustracija: Na Žabljaku se između dva popisa broj stanovnika smanjio za približno 15 odsto, a broj stanova porastao za trećinu. Pa sada pod Durmitorom imamo za trećinu više stanova (4750) nego stanovnika (3569), dok je odnos stanovi – domaćinstva veći od 4:1!

Još jedan izazov za javne politike koje će, najavljuju, političari osmišljavati na osnovu prezentovanih popisnih rezultata.


Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo