Povežite se sa nama

OKO NAS

ISTRAŽIVANJE: RASTE BROJ ROMSKE DJECE KOJA PROSE: Na ulice tjera nevolja

Objavljeno prije

na

prosjak

Kroz jutarnju vrevu probija se dječiji smijeh. Pažnja još pospanih ljudi na početnoj autobuskoj stanici na Vrelima Ribničkim nakratko se usmjerava na kolonu romske djece. Jedanaestogodišnja Minira drži za ruku, više vuče dvogodišnju sestru Leonardu. Za njima slijede još dvije sestre Indira (8) i Arba (7), na začelju je šestogodišnji Daim, musav i bosonog. Iz kontejnera u izbjegličkom kampu, kao i svakog jutra, krenuli su prema centru grada, na rakrsnice gdje će za vrijeme crvenog svjetla na semaforu pokušavati da izmole nešto novca od vozača.

Minira, kao najstarija, pored prosjačenja pokušava i da vodi računa o sestrama i o nestašnom bratu. Nadgleda ih dok trče i poskakuju između automobilskih kolona. Određuje kada će otići ,,na pauzu”, obično pored samoposluge u centru gdje pokušavaju da i od kupaca dobiju dio kusura i kupe sebi nešto za jelo.

U razgovoru sa novinarom CIN-CG, Minira kaže da ih policija i službenici Centra za socijalni rad ,,ne diraju”.

„Poznaju nas, žao im je kad nas vide ovako. Znaju da nas je majka ostavila, a tata baš i ne vodi računa o nama, voli da popije malo više”, priča djevojčica. Vrtić i školu, kaže, vide na putu prema centru i djecu koja se igraju u dvorištu, ali unutra nijesu bili.

I druge priče o djeci iz izbjegličkih kontejnera i sa periferije grada liče na ovu, bez izgleda da će imati srećan ili bar podnošljiv epilog. Institucije koje bi trebalo da se bave iskorjenjivanjem prosjačenja, zagledane u teoriju po kojoj ekonomski prosperitet, jednom kad ga bude, sam liječi ove društvene boljke, za sada imaju uglavnom statistiku, propise i procedure, kojima se više evidentira nego rješava.

U proteklih godinu dana Centar bezbjednosti Podgorica registrovao je ukupno 46 slučajeva prosjačenja u kojima je zatečeno 70 djece. Neke od njih policija je zatekla više puta, saopšteno je za CIN-CG iz Uprave policije.

Zakonom o javnom redu i miru predviđene su kazne od 30 do 200 eura za osobe koje prosjače. Protiv djece i maloljetnika prekršajne prijave se ne podnose, jer njih Konvencija o pravima djeteta i drugi međunarodni akti tretiraju kao žrtve. Radovan Stijović, načelnik u Upravi policije, kaže da je Centar bezbjednosti Podgorica (CB) područnom organu za prekršaje podnio 16 zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka protiv roditelja zbog zanemarivanja djece, po članu 37. Zakona o zaštiti nasilja u porodici. Policija, prema njegovim riječima, obilazi raskrsnice i mjesta gdje je prosjačenje najčešće. Zbrinjavanje djece zatečene u prosjačenju, dodaje, ipak nije njihov posao.

„Obavještavamo Centar za socijalni rad (CSR) radi preduzimanja odgovarajućih radnji i mjera iz njihove nadležnosti, posebno kada su djeca zatečena bez roditelja i kada ih nije moguće odmah pronaći”, navode iz policije i dodaju da je upravo identifikacija djece i pronalaženje roditelja jedna od teškoća sa kojima se policijski službenici susreću na terenu.

Zakon o javnom redu i miru predviđa kaznu zatvora od 30 do 60 dana za prisiljavanje na prosjačenje maloljetnog lica, dok Krivični zakonik prosjačenje maloljetne djece prepoznaje kroz krivična djela Zapuštanje i zlostavljanje maloljetnog lica sa kaznom od tri do pet godina zatvora i Trgovina ljudima za koju je propisano od tri do deset godina zatvora. Iz policije nijesu odgovorili na pitanje novinara CIN-CG, o tome da li imaju saznanja o organizovanom prosjačenju u glavnom gradu. U Centru za socijalni rad kažu da nemaju informaciju o tome.

U Službi za djecu i mlade CSR Podgorica tokom 2016. godine evidentirano je samo 15 djece zatečene u prošnji, a u periodu od januara do jula 2017. godine četrnaestoro.

„Stručni radnici Centra za socijalni rad, pristupaju obradi slučaja i nakon intervjua i obilaska porodice, prave procjenu o daljem radu i pojedinačnim potrebama maloljetnika i porodice”, objasnili su iz CSR. Moguće je i pokrenuti postupak prema osobama koje navode djecu na prošnju – najčešće prema roditeljima ili starateljima.

„Postupak se pokreće tako što se sa slučajem upoznaje Uprava policije, a nakon toga zahtjev se upućuje Sudu za prekršaje”, kažu za CIN-CG iz Službe za djecu i mlade. Ukoliko roditelj ,,u kontinuitetu” navodi dijete na prosjačenje, protiv njega se pokreće postupak za ograničavanje ili lišavanje roditeljskog prava.

Uz prevenciju i edukaciju, u Centru za socijalni rad ističu da je posebno važna registracija u matičnim knjigama rođenih i pribavljanje validnih dokumenata koja bi omogućila djeci da se uključe u sistem socijalne zaštite, odnosno prava na materijalnu i drugu pomoć. Iz CSR vjeruju da bi takozvani multidisciplinarni pristup imao više efekta, jer to što institucije, svaka za sebe, sprovode mjere samo iz svoje nadležnosti ne doprinosi trajnom rješenju. Ocjenjuju i da bi pozitivne rezultate obezbjedili socijalni servisi, kroz specijalizovane ustanove za rad sa ovom kategorijom djece i njihovim porodicama. Za sada je Javna ustanova Ljubović jedina u Crnoj Gori koja ima prihvatnu stanicu za smještaj djece zatečene u skitnji i prosjačenju. „Boravak je privremen, dok se ne pronađu roditelji, izvrši procjena ili se djeci obezbijedi drugi vid zaštite”, pojasnili su iz CSR.

Prije dvije godine formiran je Tim za podršku RE zajednici pri Upravi policije sa ciljem sprečavanja i suzbijanja dječijeg prosjačenja i dječijih ugovorenih brakova u koji su ušli predstavnici državnih institucija i nevladinih organizacija. Ovaj tim se, kako nezvanično saznajemo, nije sastajao već godinu dana.

Državne institucije nemaju adekvatan odgovor za ove probleme, tvrde u nevladinom sektoru.

,,Država nije pokazala razumijevanje i dovoljno istinsku želju i volju da se problem dječijeg prosjačenja riješi, iako smo imali više inicijativa”, kaže Dejvid Sejdović, predstavnik NVO Ruka prijateljstva. Ova NVO je inicirala kod Centra za socijalni rad da se organizuju sportski treninzi, učenje folklora i modernog plesa i niz drugih aktivnosti koje bi pomogle da se djeca sklone sa ulice, gdje se često, prema riječima Sejdovića, susreću i sa alkoholom, drogama, pa čak i sa prostitucijom. On ocjenjuje neprihvatljivim i što pojedini mediji nemaju dovoljno osjećaja za ovu temu, već u svojim glavnim naslovima ističu da je riječ o dječijim bandama.

„Ne postoje dječije bande. Djeca nijesu kriminalci. To su djeca kojom upravljaju roditelji. Roditelje bi trebalo sankcionisati, ukoliko se utvrdi da konstantno zloupotrebljavaju djecu”, podvlači Sejdović.

S druge strane, Sejdović je, kaže, svjestan da uglavnom prosjače djeca i članovi onih porodica koje nemaju osnovnih sredstava za život i koji godinama preživljavaju isključivo od milostinje. Najčešće, na ulicama su djeca raseljenika sa Kosova, koja imaju status ,,stalnog nastanjena” u Crnoj Gori.

Istraživač kršenja ljudskih prava i novinar Enis Eminović kaže za CIN-CG da je tokom praćenja i izvještavanja o prosjačenju ukazivao na značajno kršenje dječijih prava. „Očigledan je trend povećavanja broja djece prosjaka u Podgorici, a vjerujem i u ostalim gradovima”, tvrdi Eminović.

„Prosjačenje nije stil života u romskim zajednicama, kako pojedinci, pa čak i socijalni radnici navode. To su porodice koje nemaju osnovnih uslova za normalan život i tu je najbitnija uloga Centra za socijalni rad, koji bi trebalo da adekvatno zbrine tu djecu i porodice, a ne samo da savjetuju kako je prosjačenje društveno neprihvatljivo ponašanje”, poručuje Eminović. Otvaranje specijalizovanih dnevnih centara, prema njegovim riječima, pored zbrinjavanja, imalo bi i druge efekte.

„Time bi se obezbijedila registracija djece što država trenutno nije u stanju da uradi. Zatim, identifikovale bi se porodice koje se bave prosjačenjem i u saradnji s nadležnim institucijama našlo adekvatno rješenje, a djeca vratila u obrazovni sistem. Djeca koja prose postaju lak plijen za neki drugi vid eksploatacije, a zapostavljaju i školovanje što kasnije donosi samo probleme njima i cjelokupnom društvu”, ističe Eminović.

Državni sekretarijat SAD u svom Izvještaju o trafikingu ljudi za 2017. godinu, konstatuje da je Crna Gora i dalje zemlja porijekla, tranzita i odredišta za muškarce, žene i djecu koji su žrtve trgovine ljudima u svrhu seksualne eksploatacije i prinudnog rada. Djeca, posebno romska, navodi se u ovom dokumentu, podvrgnuta su prinudnom prosjačenju. I Evropska komisija u svom izvještaju o Crnoj Gori iz novembra 2016. godine ističe da dječija radna snaga i dalje predstavlja problem, posebno dječije prosjačenje. Američki Sekretarijat za rad je kritikovao Vladu Crne Gore povodom nedjelotvornosti baze podataka o djeci koja su uključena u prosjačenje.

I dok domaće nadležne institucije ocjenjuju pozitivne pomake u suzbijanju prosjačenja, na ulicama glavnog grada i ostalim opštinama djeca su i dalje na ,,radnom zadatku”. Možda neko od njih upravo ovog trenutka postaje žrtva trafikinga.

Elvis BERIŠA
Maksut BERIŠA

Komentari

Izdvojeno

ŠTA ĆE BITI SA ZAPOSLENIMA MONTENEGROERLAJNSA: Ni na nebu, ni na zemlji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Radnici MA su u ozbiljnoj nevolji. Lišeni bilo kakve pomoći, a čini se, i razumijevanja nadležnih iz Vlade Crne Gore

 

Nova nacionalna avio-kompanija poletjeće do početka ljeta, najavio je izvršni direktor ToMontenegro Predrag Todorović. Ne zna se gdje će i koliko često ToMontenegro letjeti, na koje aerodrome će slijetati, koliko će imati zaposlenih.

Umjesto toga, član borda nove kompanije Pavle Tripković obavijestio nas je da on i njegove kolege žele raditi besplatno, ukoliko postoji takva zakonska mogućnost. Budu li ipak morali da primaju naknadu, novac će proslijediti u humanitarne svrhe, saopštio je Tripković odluku borda. I obrazložio: „I na ovaj način želimo da se solidarišemo sa radnicima Montenegroerlajnsa (MA)“.

Zgodno zvuči, ali ostaje  strah da se ne potvrdi ona stara – koliko para toliko i muzike. A radnici MA su u ozbiljnoj nevolji. Lišeni bilo kakve pomoći, a čini se, i razumijevanja nadležnih iz Vlade.

Montenegroerlajns, akcionarsko društvo u većinskom vlasništvu Crne Gore (država posjeduje više od 99,98 odsto akcijskog kapitala) zapošljava oko 350 radnika. Dobar dio njih svakodnevno dolazi na posao. I radi. Neko čuva zgrade, radionice, magacine. Neko posprema prostorije ili kuva kafu. Računovođe spremaju završni račun za 2020. godinu… Dok oni koji trenutno nemaju baš nikakvog posla – letačko osoblje, prije svih – čekaju da im isteknu teško stečene licence.

Svi su posljednju platu (septembarsku) primili 15. oktobra (bez letačkog dodatka koji čini između trećine i polovine mjesečne zarade kabinskog osoblja). Penziono i zdravstveno osiguranje nije im plaćeno od 2017.  Ipak, zaposleni MA ne nalaze se na popisu djelatnosti i kompanija čijim radnicima Vlada pomaže da prežive (i bukvalno) tokom epidemije korone, uplaćujući im mjesečni minimalac od 222 eura. Na njih se ne odnosi ni odluka o privremenoj obustavi otplate kredita za one kojima je plata smanjena više od 10 odsto, pošto zaposlenima u MA nije smanjena platu. Samo je ne primaju već pet mjeseci. I to se ne (do)tiče ni njihovog poslodavca (država, odnosno Vlada), ni stanodavca, ni kreditora (banaka).

Avioni MA ne lete od 25. decembra prošle godine, nakon što je postala izvjesna opasnost da neki od njih bude zaplijenjen zbog  dugova.  Dva dana ranije iz nove Vlade je saopšteno da je kompanija osuđena na propast, pošto ne postoji zakonska mogućnost da se nastavi neophodna finansijska pomoć države. Do najavljenog stečaja još nije došlo, iako je račun MA  blokiran za iznos od blizu 20 miliona eura.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ISPOVIJESTI IZ PORODILIŠTA: U porođajnim mukama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su društvene mreže preplavljene ispovijestima porodilja koje najviše boli nehuman odnos medicinskog osoblja, u bolnicama žalbi skoro da i nema. Monitor je posjetio Kliniku za ginekologiju u KCCG, u kojoj je tokom prošle godine zabilježena samo jedna žalba na neljubaznost zdravstvenog radnika

 

„Imala sam rizičnu trudnoću i bilo je neophodno da budem prebačena u Klinički centar Crne Gore. Prevoz je bio loš i neuslovan. Vozila sam se starim kolima i potrebno je bilo da ležim i budem mirna u vozilu ali su kola bila stara. Kada sam stigla, porođaj je obavljen dobro, ali tretmanom kasnije nisam bila zadovoljna. Vidjela se razlika u odnosima prema različitim pacijentima”, priča za Monitor svoje iskustvo jedna Bjelopoljka.

Ispovjestima porodilja posljednjih nedjelje preplavljene su društvene mreže. „Oblači se da ti ne napravim treće!“; „Što si stisla noge, hoćeš da ti dođe Bred Pit pa da raširiš?“; „Au, ti kao da si stajala pored puta“; „Što kukaš, nijesi kukala dok si ga pravila“; „Spolja tako lijepa, a iznutra tako kvarna“… neki su od 300 komentara koje su primile administratorice Fejsbuk profila Vala, Ljeposava.

Ministarka zdravlja Jelena Borovinić-Bojović nedavno je odgovorila na pismo grupe građana koji su na društvenim mrežama podijelili svoja iskustva u oblasti ginekologije: „Iskustva u ginekologiji su užasavajuća, učinićemo sve da građankama obezbijedimo najoptimalnije uslove”, obećala je ministarka.

Na ova iskustva, pored ministarke, reagovala je i direktorka Kliničkog Centra Crne Gore Ljiljana Radulović. Najavili su da će na Klinici za ginekologiju i akušerstvo angažovati kliničkog psihologa i uputiti pacijente da se za neprimjereno postupanje medicinskog osoblja prijave zaštitniku prava pacijenata KCCG.

U petak smo posjetili Kliniku za ginekologiju i akušerstvo. Priatno smo izenađeni onim što smo zatekli – novom opremom, uslovima i higijenom.  Direktorica Klinike za ginekologiju i akušerstvo Vesna Čolaković za Monitor je objasnila da je taj dio KCCG renoviran od aprila do avgusta 2020. godine.

Zaštitnica prava pacijenata Alma Mutapšić nije krila iznenađenje iskustvima koja se ovih dana mogu pročitati na internetu. Kaže da ona objašnjava pacijentima da imaju pravo na prigovor. Čak i anonimno, ali  primjedbi skoro da nema.

Mutapšić za Monitor objašnjava da na svakoj klinici u sklopu KCCG obavljaju dobrovoljna i anonimna anketiranja koja sadrže pitanja koja se odnose na dužinu čekanja prijema u bolnici, informisanost o zdravstvenom stanju, informisanost o načinu i mogućnostima liječenja, odnosu ljekara i medicinskih sestara. U toku 2020. godine, od 7.851 pacijenta koji je primljen na Klinici za ginekologiju i akušerstvo, anketirano je 2.582. Žalilo se samo 92 pacijenta a samo jedna od njih se odnosila na neljubaznost zdravstvenih radnika.

U najnovijem izvještaju obrađenom u februaru, u koji je Monitor imao uvid, od 314 ispitanika samo troje su iskazale kritiku: primjedba na neudobnost ležaja, na neukusnu hranu i primjedba na nehigijenske uslove toaleta.

Jovana PETRIČEVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PODSTANARSTVO U CRNOJ GORI: Na rubu    

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori ne postoji registar podstanara. Zbog toga, subvencije koje daje država nemaju smisla niti mnogo efekta, a podstanari su prisiljeni da uglavnom iznajmljuju stanove bez ugovora. Dosadašnja stambena politika ne haje za ko zna koliko ljudi koji u strahu dočekuju jutro – hoće li biti izbačeni na ulicu ili od čega će platiti kiriju

 

„Od podstanarstva je teži samo zatvor, a o tome niko ne govori”, kaže jedan od članova NVO Udruženje podstanara Crne Gore – Moj Dom, novog udruženja, i jedinog te vrste u Crnoj Gori. Za svega par dana priključio mu se veliki broj članova.

,,Dvadeset dvije godine sam podstanar i 15 puta sam se selio. Država ne zna koliko ima podstanara, nema evidencije. Pokušano je da se 2014. godine situacija riješi Zakonom o sprečavanju nelegalnog poslovanja, ali – bezuspješno. Tada je izračunato da država, godišnje, na obračun srednje vrijednosti od samo 150 eura za stanarinu, gubi 3,5 miliona eura. Uglavnom je sve bez ugovora, a tako su svi na gubitku”, kaže za Monitor osnivač udruženja Dragan Živković.

Prema riječima Živkovića, hitno treba uspostaviti registar podstanara u Crnoj Gori. „On mora postojati. Mora se znati ko su podstanari u ovoj državi, jer jedino tako ona može prepoznati najugroženiju grupu i direktno joj pomoći. Samo na taj način će subvencije imati smisla i znatno više efekta. To je jedan od najprečih zadataka našeg udruženja. Nadamo se da ćemo naići na razumijevanje državnih organa. Do tada, držimo se koliko možemo i umijemo”.

„Podstanar sam sa suprugom u Herceg Novom 26 godina. Imamo dvoje djece. Radim u Ministarstvu unutrašnjih poslova. Dva puta su me odbijali kada sam konkurisao za projekat za stanove Hiljadu plus, iako sam ispunjavao sve uslove. Ne može da me zapadne stan od 45 metara kvadratnih po cijeni od hiljadu eura, i to još da ga vraćam dok sam živ. U međuvremenu, supruga je oboljela od karcinoma. Nemam riječi da opišem šta me snašlo i kakve se sve namještaljke čine pri dodjeli stanova po tom projektu”, iskustvo je još jednog od članova Udruženja Moj Dom.

Posljednji dostupni podaci o broju podstanara u Crnoj Gori su iz Popisa stanovništva, domaćinstava i stanova iz 2011. godine, rečeno je Monitoru iz Uprave za statistiku Monstat. Prema tim podacima, u Crnoj Gori ima 192.242 domaćinstava. Prosječno ima tri člana. Od ukupnog broja domaćinstava, 78,2 odsto ili 150.288 su vlasnici ili suvlasnici stana u kome žive, dok kod roditelja, djece ili drugih rođaka stanuje 5,7 odsto ili 10.980.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo