Povežite se sa nama

OKO NAS

ISTRAŽIVANJE: RASTE BROJ ROMSKE DJECE KOJA PROSE: Na ulice tjera nevolja

Objavljeno prije

na

Kroz jutarnju vrevu probija se dječiji smijeh. Pažnja još pospanih ljudi na početnoj autobuskoj stanici na Vrelima Ribničkim nakratko se usmjerava na kolonu romske djece. Jedanaestogodišnja Minira drži za ruku, više vuče dvogodišnju sestru Leonardu. Za njima slijede još dvije sestre Indira (8) i Arba (7), na začelju je šestogodišnji Daim, musav i bosonog. Iz kontejnera u izbjegličkom kampu, kao i svakog jutra, krenuli su prema centru grada, na rakrsnice gdje će za vrijeme crvenog svjetla na semaforu pokušavati da izmole nešto novca od vozača.

Minira, kao najstarija, pored prosjačenja pokušava i da vodi računa o sestrama i o nestašnom bratu. Nadgleda ih dok trče i poskakuju između automobilskih kolona. Određuje kada će otići ,,na pauzu”, obično pored samoposluge u centru gdje pokušavaju da i od kupaca dobiju dio kusura i kupe sebi nešto za jelo.

U razgovoru sa novinarom CIN-CG, Minira kaže da ih policija i službenici Centra za socijalni rad ,,ne diraju”.

„Poznaju nas, žao im je kad nas vide ovako. Znaju da nas je majka ostavila, a tata baš i ne vodi računa o nama, voli da popije malo više”, priča djevojčica. Vrtić i školu, kaže, vide na putu prema centru i djecu koja se igraju u dvorištu, ali unutra nijesu bili.

I druge priče o djeci iz izbjegličkih kontejnera i sa periferije grada liče na ovu, bez izgleda da će imati srećan ili bar podnošljiv epilog. Institucije koje bi trebalo da se bave iskorjenjivanjem prosjačenja, zagledane u teoriju po kojoj ekonomski prosperitet, jednom kad ga bude, sam liječi ove društvene boljke, za sada imaju uglavnom statistiku, propise i procedure, kojima se više evidentira nego rješava.

U proteklih godinu dana Centar bezbjednosti Podgorica registrovao je ukupno 46 slučajeva prosjačenja u kojima je zatečeno 70 djece. Neke od njih policija je zatekla više puta, saopšteno je za CIN-CG iz Uprave policije.

Zakonom o javnom redu i miru predviđene su kazne od 30 do 200 eura za osobe koje prosjače. Protiv djece i maloljetnika prekršajne prijave se ne podnose, jer njih Konvencija o pravima djeteta i drugi međunarodni akti tretiraju kao žrtve. Radovan Stijović, načelnik u Upravi policije, kaže da je Centar bezbjednosti Podgorica (CB) područnom organu za prekršaje podnio 16 zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka protiv roditelja zbog zanemarivanja djece, po članu 37. Zakona o zaštiti nasilja u porodici. Policija, prema njegovim riječima, obilazi raskrsnice i mjesta gdje je prosjačenje najčešće. Zbrinjavanje djece zatečene u prosjačenju, dodaje, ipak nije njihov posao.

„Obavještavamo Centar za socijalni rad (CSR) radi preduzimanja odgovarajućih radnji i mjera iz njihove nadležnosti, posebno kada su djeca zatečena bez roditelja i kada ih nije moguće odmah pronaći”, navode iz policije i dodaju da je upravo identifikacija djece i pronalaženje roditelja jedna od teškoća sa kojima se policijski službenici susreću na terenu.

Zakon o javnom redu i miru predviđa kaznu zatvora od 30 do 60 dana za prisiljavanje na prosjačenje maloljetnog lica, dok Krivični zakonik prosjačenje maloljetne djece prepoznaje kroz krivična djela Zapuštanje i zlostavljanje maloljetnog lica sa kaznom od tri do pet godina zatvora i Trgovina ljudima za koju je propisano od tri do deset godina zatvora. Iz policije nijesu odgovorili na pitanje novinara CIN-CG, o tome da li imaju saznanja o organizovanom prosjačenju u glavnom gradu. U Centru za socijalni rad kažu da nemaju informaciju o tome.

U Službi za djecu i mlade CSR Podgorica tokom 2016. godine evidentirano je samo 15 djece zatečene u prošnji, a u periodu od januara do jula 2017. godine četrnaestoro.

„Stručni radnici Centra za socijalni rad, pristupaju obradi slučaja i nakon intervjua i obilaska porodice, prave procjenu o daljem radu i pojedinačnim potrebama maloljetnika i porodice”, objasnili su iz CSR. Moguće je i pokrenuti postupak prema osobama koje navode djecu na prošnju – najčešće prema roditeljima ili starateljima.

„Postupak se pokreće tako što se sa slučajem upoznaje Uprava policije, a nakon toga zahtjev se upućuje Sudu za prekršaje”, kažu za CIN-CG iz Službe za djecu i mlade. Ukoliko roditelj ,,u kontinuitetu” navodi dijete na prosjačenje, protiv njega se pokreće postupak za ograničavanje ili lišavanje roditeljskog prava.

Uz prevenciju i edukaciju, u Centru za socijalni rad ističu da je posebno važna registracija u matičnim knjigama rođenih i pribavljanje validnih dokumenata koja bi omogućila djeci da se uključe u sistem socijalne zaštite, odnosno prava na materijalnu i drugu pomoć. Iz CSR vjeruju da bi takozvani multidisciplinarni pristup imao više efekta, jer to što institucije, svaka za sebe, sprovode mjere samo iz svoje nadležnosti ne doprinosi trajnom rješenju. Ocjenjuju i da bi pozitivne rezultate obezbjedili socijalni servisi, kroz specijalizovane ustanove za rad sa ovom kategorijom djece i njihovim porodicama. Za sada je Javna ustanova Ljubović jedina u Crnoj Gori koja ima prihvatnu stanicu za smještaj djece zatečene u skitnji i prosjačenju. „Boravak je privremen, dok se ne pronađu roditelji, izvrši procjena ili se djeci obezbijedi drugi vid zaštite”, pojasnili su iz CSR.

Prije dvije godine formiran je Tim za podršku RE zajednici pri Upravi policije sa ciljem sprečavanja i suzbijanja dječijeg prosjačenja i dječijih ugovorenih brakova u koji su ušli predstavnici državnih institucija i nevladinih organizacija. Ovaj tim se, kako nezvanično saznajemo, nije sastajao već godinu dana.

Državne institucije nemaju adekvatan odgovor za ove probleme, tvrde u nevladinom sektoru.

,,Država nije pokazala razumijevanje i dovoljno istinsku želju i volju da se problem dječijeg prosjačenja riješi, iako smo imali više inicijativa”, kaže Dejvid Sejdović, predstavnik NVO Ruka prijateljstva. Ova NVO je inicirala kod Centra za socijalni rad da se organizuju sportski treninzi, učenje folklora i modernog plesa i niz drugih aktivnosti koje bi pomogle da se djeca sklone sa ulice, gdje se često, prema riječima Sejdovića, susreću i sa alkoholom, drogama, pa čak i sa prostitucijom. On ocjenjuje neprihvatljivim i što pojedini mediji nemaju dovoljno osjećaja za ovu temu, već u svojim glavnim naslovima ističu da je riječ o dječijim bandama.

„Ne postoje dječije bande. Djeca nijesu kriminalci. To su djeca kojom upravljaju roditelji. Roditelje bi trebalo sankcionisati, ukoliko se utvrdi da konstantno zloupotrebljavaju djecu”, podvlači Sejdović.

S druge strane, Sejdović je, kaže, svjestan da uglavnom prosjače djeca i članovi onih porodica koje nemaju osnovnih sredstava za život i koji godinama preživljavaju isključivo od milostinje. Najčešće, na ulicama su djeca raseljenika sa Kosova, koja imaju status ,,stalnog nastanjena” u Crnoj Gori.

Istraživač kršenja ljudskih prava i novinar Enis Eminović kaže za CIN-CG da je tokom praćenja i izvještavanja o prosjačenju ukazivao na značajno kršenje dječijih prava. „Očigledan je trend povećavanja broja djece prosjaka u Podgorici, a vjerujem i u ostalim gradovima”, tvrdi Eminović.

„Prosjačenje nije stil života u romskim zajednicama, kako pojedinci, pa čak i socijalni radnici navode. To su porodice koje nemaju osnovnih uslova za normalan život i tu je najbitnija uloga Centra za socijalni rad, koji bi trebalo da adekvatno zbrine tu djecu i porodice, a ne samo da savjetuju kako je prosjačenje društveno neprihvatljivo ponašanje”, poručuje Eminović. Otvaranje specijalizovanih dnevnih centara, prema njegovim riječima, pored zbrinjavanja, imalo bi i druge efekte.

„Time bi se obezbijedila registracija djece što država trenutno nije u stanju da uradi. Zatim, identifikovale bi se porodice koje se bave prosjačenjem i u saradnji s nadležnim institucijama našlo adekvatno rješenje, a djeca vratila u obrazovni sistem. Djeca koja prose postaju lak plijen za neki drugi vid eksploatacije, a zapostavljaju i školovanje što kasnije donosi samo probleme njima i cjelokupnom društvu”, ističe Eminović.

Državni sekretarijat SAD u svom Izvještaju o trafikingu ljudi za 2017. godinu, konstatuje da je Crna Gora i dalje zemlja porijekla, tranzita i odredišta za muškarce, žene i djecu koji su žrtve trgovine ljudima u svrhu seksualne eksploatacije i prinudnog rada. Djeca, posebno romska, navodi se u ovom dokumentu, podvrgnuta su prinudnom prosjačenju. I Evropska komisija u svom izvještaju o Crnoj Gori iz novembra 2016. godine ističe da dječija radna snaga i dalje predstavlja problem, posebno dječije prosjačenje. Američki Sekretarijat za rad je kritikovao Vladu Crne Gore povodom nedjelotvornosti baze podataka o djeci koja su uključena u prosjačenje.

I dok domaće nadležne institucije ocjenjuju pozitivne pomake u suzbijanju prosjačenja, na ulicama glavnog grada i ostalim opštinama djeca su i dalje na ,,radnom zadatku”. Možda neko od njih upravo ovog trenutka postaje žrtva trafikinga.

Elvis BERIŠA
Maksut BERIŠA

Komentari

Izdvojeno

MJEŠTANI ZLATICE KOJI TRAŽE IZMJENU PROJEKTA BULEVARA VILIJA BRANTA POKRENULI PETICIJU I NAJAVILI PROTESTE: Zaglavljeni u saobraćaju i sistemu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor je već pisao o nevoljama mještana Zlatice, koji, ni poslije par godina nijesu dobili odgovor na zahtjeve da se izmijeni problematični projekat Bulevara Vilija Branta. Od tada, promijenila se Vlada, ali je praksa da planska dokumenta važe samo po potrebi ostala ista. Institucije su nastavile da žmure na nepoštovanje onog što piše u, ionako zrelim za izmjene, prostornim i urbanističkim planovima

 

Mještani Zlatice, ni poslije par godina od prvog obraćanja institucijama, nijesu dobili odgovor na zahtjeve da se izmijeni projekat Bulevara Vilija Branta, ujedno i priključka na petlju za auto-put na Smokovcu, jer nije urađen smisleno i kako treba. Zato su sada pokrenuli peticiju kojom traže hitno reagovanje države. Ako ni to ne pomogne, najavljuju i mirne proteste.

,,Država je prihvatila projekat nastavka Bulevara Vilija Branta koji je urađen na štetu ne samo mještana Zlatice, nego, zbog njegovog značaja, i ostalih građana Crne Gore. Rezultat je uska saobraćajnica bez zelenila, nesigurna za pješake i automobile, bez dobrih prilaza i priključaka na nju. Zbog svega toga, postojeći projekat izaziva ogromne gužve i zastoje u saobraćaju koji je već jako opterećen”, kaže za Monitor grupa mještana Zlatice. Trenutno, njihova peticija broji 304 potpisa, a kada skupe oko 500, pokušaće još jednom da se dogovore sa nadležnim institucijama oko novog predloga projekta i ispravljanja Detaljnih urbanističkih planova (DUP) Zlatica B – izmjene i dopune i Murtovina.

Tražiće i da dobiju kompletan uvid u aktuelni projekat bulevara. Do sada im to, ni pored brojnih pokušaja, nije omogućeno.

Monitor je već pisao o ovom slučaju. Od tada, promijenila se Vlada, ali je praksa da planska dokumenta važe samo po potrebi ostala ista. Institucije u koje se smjestila nova administracija nastavile su da žmure na nepoštovanje onog što piše u, ionako zrelim za izmjene, prostornim i urbanističkim planovima.

,,Riječ je o mjestu najvećeg razvoja poslovnih aktivnosti u čitavoj državi, gdje se svakoga dana otvaraju nova radna mjesta. Posljednje dvije godine i pandemija virusa COVID-19 pokazali su da se razvoj poslovnih aktivnosti nije smanjio, već značajno uvećao. Na ovom potezu se nalaze brojni prostorni resursi za višestruko povećanje poslovnih aktivnosti. Uprkos tim činjenicama, sporni projekat predviđa ukidanje svih prilaza kućama, poslovnim objektima i drugim neizgrađenim parcelama na bulevaru. Potpuno je zanemarena veza sa teretnom željezničkom stanicom”, upozoravaju u peticiji.

Takav način rješavanja saobraćajnice, tvrde, već se pokazao kao pogrešan. ,,Primjeri su Bulevar Svetog Petra Cetinjskog koji nema silaske sa trotoara gdje su banke, i policija kao najvažnije institucije, Bulevar 21. maj kroz Donju Goricu koji, umjesto silazaka, ima sporednu ulicu za uključivanje i isključivanje, Bulevar Džordža Vašingtona koji nema ni jedno ni drugo, pa su ogromne gužve česta pojava na njemu. Slično je i sa Bulevarom Ivana Crnojevića, ili Pera Ćetkovića na Starom aerodromu”.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

KOLAŠINCI GODINAMA ČEKAJU OBEĆANI DALJINSKI SISTEM GRIJANJA: Toplana prioritet samo u planskim dokumentima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Oko tri miliona eura Kolašince dijeli od dugo čekane realizacije projekta daljinskog sistema grijanja. Iako je jasno da ni aktuelna vlast to obećanje ne može ispuniti, u Opštini kažu da od toplane nijesu odustali. Struka upozorava da treba dodatnim analizama utvrditi koliko je taj projekat isplativ

 

Zacrtani cilj iz dva prethodna četvorogodišnja Strateška plana razvoja opštine Kolašin – uvođenje daljinskog grijanja, ni nova, aktuelna gradska vlast nije uspjela da ostvari. Završetak toplane prvo je bio planiran do 2018. godine, a potom se rok pomjerio za naredne četiri godine.  Od toplane još ništa, a  vjerovatno će taj projekat biti sastavni dio i novog Strateškog plana razvoja opštine Kolašin, čija priprema je u toku.

Toplanu Kolašinci čekaju duže od osam godina. Prije nego što je  planskim dokumentima formalno stavljena na listu prioriteta, taj projekat obećavan je i u nekoliko predizbornih kampanja u tom gradu. Njegova relizacija, međutim, nikad nije izgledala nedostižnije nego sada.

I Prostorno urbanistički plan te opštine predviđa uvođenje daljinskog grijanja koje podrazumijeva izgradnju toplane i toplovodne mreže sa podstanicama. Time bi se, kako je obrazloženo,  iz upotrebe isključile nisko efikasne peći za grijanje i kotlovi na drva ili druga fosilna goriva. Zbog toga bi,  između ostalog,  bio i bolji kvalitet vazduha u Kolašinu. Takođe, planirano je da se kroz izgradnju sistema daljinskog grijanja, korisnicima  omogući i upotreba tople vode u cilju smanjenja potrošnje električne energije i fosilnih goriva za njeno zagrijavanje.

Za procjenu troškova realizacije uvođenja daljinskog grijanja i njegove odživosti u dugom roku, Investicioni okvir za zapadni Balkan (Western Balkans Investment Framework) je 2014. počeo sa izradom fizibiliti studije koju finansira Evropska unija. U međuvremenu, Opština je izdala urbanističko-tehničke uslove (UTU) za lokaciju, koja je u vlasništvu Opštine, za izgradnju toplane i toplovoda.

„Zbog nemogućnosti finansiranja izgradnje takvog sistema iz sredstava Opštine Kolašin i Vlade Crne Gore, u toku je traženje donatora i drugih izvora finansiranja koji bi omogućili realizaciju ovakvog projekta”,  često je ponavaljano tokom minulih osam godina.

Pomak je napravljen 2018. godine, kada je završena  studija izvodljivosti i počela izrada  idejnog projekta. Nagoviješten je i početak izrade glavnog projekta. Bivša kolašinska vlast računala je tada na finansijsku  podršku Njemačke razvojne banke (KfW).

„Ta banka je načelno saglasna sa rezultatima studije izvodljivosti. Sve su to važni koraci, pa, iako ne možemo precizno kazati kada će grad dobiti toplanu, jasno je da je do sada mnogo učinjeno” – tvrdio je prije  četiri godine tadašnji sekretar za finansije Goran Rakočević.

Kako je ranije objašnjeno iz Opštine, studija izvodljivosti dala je odgovore na pitanja koja se tiču opsega potrošača i izvora energije. Trebalo je  da se utvrdi  da li će  postrojenje proizvoditi, pored toplotne, i električnu energiju.

U zvaničnim opštinskim dokumentima postojeće stanje objekata u javnoj upotrebi, kada je u pitanju energetska efikasnost, okarakterisano je kao krajnje neodrživo. To se odnosi i na stambene zgrade u okviru užeg gradskog jezgra. Obezbjeđivanje daljinskog grijanja za njih, kako su ranije izračunali u Opštini, koštalo bi oko tri milona eura, dok bi cijena projektne dokumentacije bila oko 30.000 eura.

Projekat toplane u Kolašinu je afirmisan i  planskom dokumentacijiom, a taj objekat bi bio građen na  lokaciji koja je dominantno u opštinskom vlasništvu.

Kolašinska domaćinstva, kako u urbanim, tako i u ruralnim sredinama u  najvećoj mjeri za grijanje koriste drvo. Grejna sezona u tom gradu traje od septembra do maja. Prema posljednjim podacima, tokom jedne godine na teritoriji opštine iz državnih i privatnih šuma posiječe se oko 35.500 m3 drveta za tu namjenu.  Za sezonu grijanja domaćinstva u prosjeku potroše 12,3 m3, za čiju nabavku u prosjeku izdvoje, prema sadašnjim cijenama,  oko 600 aura, uz transport i obradu.  U lokalnoj upravi tvrde da bi korišćenje toplane bilo znatno jeftinije. Navode i brojne druge razloge zbog kojih je neophodan sistem daljinskog grijanja.

„Domaćinstva u našoj opštini u prosjeku griju 4,8 prostorija, a prosječna površina tih prostorija je 60,5 m2. Ukupna površina svih prostorija koje griju iznosi 119.896 m2. Peći na drva su glavni razlog zagađenog vazduha, zbog većih emisija crnog ugljenika u zimskom periodu, odnosno periodu glavne turističke sezone. Zbog toga što te čestice imaju kratak vijek trajanja u atmosferi, emisije iz lokalnih izvora imaju negativni uticaj na smanjenje sniježnog pokrivača. One  čine bijele površine snijega i leda prljavim i sivim, što povećava apsorpciju sunčeve energije. Time se ubrzava topljenje snijega, a samim tim stvara i negativan uticaj na dužinu i kvalitet zimske turističke sezone”, objašnjavaju u lokalnom Sekretarijatu za zaštitu životne sredine.

U Planu  energetske efikasnosti je sugerisano i da je potrebno realizovati određene mjere u cilju obezbjeđivanja instalacija za modernu tehnologiju sagorijevanja drvne biomase u privatnim i javnim zgradama.

Autori Plana za Kolašin, kažu i da je relizacija projekta toplane, s obzirom na potrebni novac,  krajnje neizvjesna. Nude i alternativna rješenja.

„Ako se ne uspije u namjeri da se u dogledno vrijeme obezbijedi grant za taj projekat, valjalo bi razmisliti o davanju koncesije za sistem daljinskog grijanja, izgradnju sistema kroz neku formu privatno-javnog partnerstva ili kroz neki sličan aranžman. Svakako da od toplane ne treba imati neka nerealna očekivanja. S obzirom na njegovu prilično visoku cijenu, s jedne strane,  i ograničene finansijske mogućnosti lokalnog stanovništva, s druge, moglo bi se ispostaviti da se radi o pretjerano skupom projektu”, zaključak je iz najnovijeg Plana energetske efikasnosti.

Međutim, iz kolašinske opštine kažu da nijesu odustali od toplane, ali da je nedostatak novca osujetio planove. I dalje računaju na podršku iz kapitalnog državnog budžeta, ali i na donatore. U lokalnoj upravi sada nemaju precizne podatke koliko bi daljinsko grijanje mjesečno koštalo Kolašince.

Ekološki i energetski opravdana ideja korištenja drvnog otpada nije nova i u tom gradu  je između dva svjetska rata, kao i nekoliko godina nakon Drugog svjetskog rata, uspješno funkcionisala. Otpad drveta sa tadašnjih mnogobrojnih pilana korišten je za snabdijevanje strujom mašina za rezanje građe, ali i privatnih kuća u gradu. Na taj način, varoš  je prvi put dobila struju 1927. godine. Električna centrala je tada sagrađena na mjestu u blizini sadašnjeg Hotela Bjanka. Podignuta je od sredstava ratne odštete dobijene nakon Prvog svjetskog rata.

                                                                                                            Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SUDBINA RIZVAN-BEGOVE KULE U BERANAMA: Urušavanje u zaborav

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rizvan-begova kula je odavno u ruševinama, ali svi koji znaju priču o njenom vlasniku, lijepoj Albi i ljubavi sa vrtlarom, kada tuda prođu, sa čežnjom bace pogled na kamene ostatke, čekujući da se iza vrata pojave likovi iz ne tako davne prošlosti i priče koja prelazi u legendu

 

Zidine stare Rizvan-begove kule u najstarijem dijelu Berana, naselju Hareme, još uvijek odolijevaju limskim vjetrovima, koji lagano otkidaju kamen po kamen sa ove prelijepe građevine.

Čija je sada formalno, skoro da se ne zna. O njoj se niko ne stara. Samuje i još uvijek krije tajne o velikoj ljubavi njenog prvog vlasnika Rizvan-bega prema ljepotici Albini.

Rizvan-beg je ostao upamćen kao čuveni turski kajmakan, odnosno civilni upravnik nekoga od turskih vezira. Ostala je i sasvim pouzdana, istorijski provjerena priča da je Rizvan-beg bio francuski đak, odnosno da je na Sorboni završio arhitekturu.

U Limsku dolinu je doveden da projektuje grad, koji je zahvaljujući njegovom zapadnoevropskom obrazovanju, umjesto uskih sokaka, dobio široke ulice, skoro kao bulevare, kao malo koji drugi grad na sjeveru Crne Gore.

Tako i turistička tabla u glavnoj ulici u ovom gradu danas podsjeća na to da je potpuno neuobičajenoa za osmanlijsko gradsko uređenje, ta ulica u Beranama prava i široka.

„Projektovao ju je, po ugledu na evropske metropole, Rizvan-beg, čuveni arhitekta i pariski đak. Berane je tako dobilo najprostraniju i najširu ulicu među tadašnjim turskim gradskim naseobinama na ovom dijelu Balkana“ – piše na turističkoj tabli.

A Rizvan-beg je crtajući, odnosno projektujući ulice i podižući sebi spomenik za života, uporedo gradio svoje kameno zdanje koje odolijeva zubu vremena. U njemu je od očiju naočitih Beranaca krio svoju ljepoticu Albinu.

Albu, kako su joj tepali u gradu, oni koji su čežnjivim pogledima mogli doprijeti do nje. Alba je bila stalno na oku Rizvan-begovog sluge Hamze, koji je čuvao i od brojnih askera, jer je Berane tada, u osnivanju, krajem devetnaestog vijeka, bio uglavnom vojni grad.

Čuvao je Rizvan-beg u toj kuli Albu, sve do trenutka dok nije, kaže priča iz davnina, za svog vrtlara odabrao plećatog i ćutljivog pravoslavca Prebila, iz udaljenih Rudina.

Hroničar starih Berana Milija Pajković zapisao je da se o porijeklu lijepe Albe interesovao čak i turski profesor istorije i etnolog dr Erdat Jurdaz.

On je ispod svog rukopisa, dopisao da je moguće da je Alba bila i Alma, jer ga je na tu pomisao navela priča koju je neki asker, preživjevši ratove i vrativši se u postojbinu, ispričao svom ocu.

Do profesora je, kako kažu, priča o Albini stigla preko njegove tetke Emre, koja je bila prijateljica sa askerovom unukom Lejlom.

„Alba i Alma, što bi u prevodu značilo bijelo i jabuka, imena su koja su Rizvan-begovoj ljubi pristajala, jer je po predanju, bila  u licu bijela kao snijeg, a  po obrazima rumena kao jabuka” – piše hroničar Pajković.

On je o zabranjenoj ljubavi lijepe muhamedanke i pravoslavca, posvetio priču – legendu, po kojoj se prvi njihov susret zbio na obali plahovitog Lima, odnosno na viru koji je nosio naziv Zelenika i  koji je postojao do prije par decenija.

„Dok se Prebil jednog vrelog dana hladio u vodi, čuo je vesele ženske glasove i ciku. Izašao je i obukao pantalone i onako ogroman, kao kakva statua starih vajara, stao i upiljio pogled u Albu i njenu vernu pratilju, mlađanu Đulicu” – piše Pajković.

I tako, dok je Rizvan-beg bio ko zna gdje na putu, kršni Prebil je izgubio pojam o vremenu, iako je i dalje bio vrijedan.

Svako veče mu je u san kao Venera dolazila Alba, dugih nogu, visoka, kose do ispod pojasa, sjajnih očiju iz kojih su varničile iskre na sve strane i koje su se gubile u nebu iznad doline, stapajući se sa zvijezdama.

Ali, i on je ušao u njene snove, pa je poslije nekog vremena Alba poslala vjernu Đulicu da presretne Prebila, u samu noć, kad je najsigurnije i kada je neopažen odlazio iz dvorišta.

„Poslala me je gospodarica da ti kažem da će te čekati sjutra, kad se potpuno smrači, kod Zelenike. Biće u vrbacima, na onom istom mjestu gdje si nas i vidio” – dobacila je Prebilu u mimohodu i brzo se uputila natrag prema kuli da je neko ne bi opazio.

U Pajkovićevoj priči o Albi i Prebilu ostalo je zapisano da su se oni, sakriveni u vrbacima od mjesečine, sreli pored Lima.

I sljedeće noći. I one iza nje. A onda su učestali sa susretima, sve dok jedne zadocnjele ure nije odjeknuo urlik evnuha Hamze.

On je lijepoj Albi prijetio da će platiti, dok ga je ona uplašeno gledala.

„Neka te je stid što si Rizvan-bega ovako iznevjerila, a i svoju vjeru izdala” – vikao je Hamza, podižući pušku na Prebila.

Prebil mu je pušku oteo i bacio u Lim, a potom se dao u bijeg, ne zaustavljajući se do Albanije. Prije toga, navodno je preko Đulice, poslao poruku Albi da se iskrade i da zajedno uteknu.

Rizvan-begov vjerni sluga Hamza je, međutim, zatočio lijepu Albu i stavio je pod ključ, u kuli.

Jednog dana, kaže priča, Alba je uspjela da ga izmoli da je povede u šetnju pored Lima.

Stigavši do rijeke, iznad vira Zelenika, podigla je ruke uvis i zakoračila prema ivici stijene. Hamza je kriknuo. Molio je, kumio, obećavao ćutanje. Nije vrijedilo. Nad Albom se brzo sklopila voda.

Postotji i druga verzija ove priče, po kojoj se Rizvan-beg, čim je do njega došla vijest o preljubi, vratio u Berane i pogubio vrtlara, dok se Alba iz revolta bacila u rijeku. Navodno je Rizvan-beg poslije toga otišao iz grada, i za njegovu dalju sudbinu se malo toga zna.

Tako je vir Zelenika dobio i drugi naziv, Albin vir. Staroberanci su ga tako zvali, i zovu i danas to mjesto, mada je ćudljiva planinska rijeka, mijenjajući tok, ispunila kamenjem taj skoro nepregledno duboki vir. To je ono mjesto neposredno pored današnjeg Hotela Berane.

Obližnja Rizvan-begova kula je odavno  u ruševinama, ali svi koji znaju priču o njenom vlasniku, lijepoj Albi i ljubavi sa vrtlarom, kada tuda prođu, sa čežnjom bace pogled na kamene ostatke, čekajući da se iza vrata pojave likovi iz ne tako davne prošlosti i priče koja prelazi u legendu.

Ostaci kule odolijevaju nebrizi i vremenskim nepogodama, a mermerna spomen tabla osnivaču Berana Rizvan-begu, čami negdje i kupi prašinu u depoima muzeja. Niko se do sada nije sjetio kako bi bilo elementarno korektno i od istorijskog značaja da se uđe u trag katastarskih promjena vlasništva nad kulom.

Rekonstruisana i sačuvana, sa tablom na njoj, sigurno bi danas predstavljala blistavo kulturno nasljeđe, i sasvim sigurno turističku atrakciju. Ne samo u svjetlu priče o zatočenoj lijepoj Albi, već o njenom stvarnom vlasniku, prvom urbanisti Berana, Rizvan-begu.

                                                                                                             Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo