Povežite se sa nama

OKO NAS

ISTRAŽIVANJE: RASTE BROJ ROMSKE DJECE KOJA PROSE: Na ulice tjera nevolja

Objavljeno prije

na

Kroz jutarnju vrevu probija se dječiji smijeh. Pažnja još pospanih ljudi na početnoj autobuskoj stanici na Vrelima Ribničkim nakratko se usmjerava na kolonu romske djece. Jedanaestogodišnja Minira drži za ruku, više vuče dvogodišnju sestru Leonardu. Za njima slijede još dvije sestre Indira (8) i Arba (7), na začelju je šestogodišnji Daim, musav i bosonog. Iz kontejnera u izbjegličkom kampu, kao i svakog jutra, krenuli su prema centru grada, na rakrsnice gdje će za vrijeme crvenog svjetla na semaforu pokušavati da izmole nešto novca od vozača.

Minira, kao najstarija, pored prosjačenja pokušava i da vodi računa o sestrama i o nestašnom bratu. Nadgleda ih dok trče i poskakuju između automobilskih kolona. Određuje kada će otići ,,na pauzu”, obično pored samoposluge u centru gdje pokušavaju da i od kupaca dobiju dio kusura i kupe sebi nešto za jelo.

U razgovoru sa novinarom CIN-CG, Minira kaže da ih policija i službenici Centra za socijalni rad ,,ne diraju”.

„Poznaju nas, žao im je kad nas vide ovako. Znaju da nas je majka ostavila, a tata baš i ne vodi računa o nama, voli da popije malo više”, priča djevojčica. Vrtić i školu, kaže, vide na putu prema centru i djecu koja se igraju u dvorištu, ali unutra nijesu bili.

I druge priče o djeci iz izbjegličkih kontejnera i sa periferije grada liče na ovu, bez izgleda da će imati srećan ili bar podnošljiv epilog. Institucije koje bi trebalo da se bave iskorjenjivanjem prosjačenja, zagledane u teoriju po kojoj ekonomski prosperitet, jednom kad ga bude, sam liječi ove društvene boljke, za sada imaju uglavnom statistiku, propise i procedure, kojima se više evidentira nego rješava.

U proteklih godinu dana Centar bezbjednosti Podgorica registrovao je ukupno 46 slučajeva prosjačenja u kojima je zatečeno 70 djece. Neke od njih policija je zatekla više puta, saopšteno je za CIN-CG iz Uprave policije.

Zakonom o javnom redu i miru predviđene su kazne od 30 do 200 eura za osobe koje prosjače. Protiv djece i maloljetnika prekršajne prijave se ne podnose, jer njih Konvencija o pravima djeteta i drugi međunarodni akti tretiraju kao žrtve. Radovan Stijović, načelnik u Upravi policije, kaže da je Centar bezbjednosti Podgorica (CB) područnom organu za prekršaje podnio 16 zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka protiv roditelja zbog zanemarivanja djece, po članu 37. Zakona o zaštiti nasilja u porodici. Policija, prema njegovim riječima, obilazi raskrsnice i mjesta gdje je prosjačenje najčešće. Zbrinjavanje djece zatečene u prosjačenju, dodaje, ipak nije njihov posao.

„Obavještavamo Centar za socijalni rad (CSR) radi preduzimanja odgovarajućih radnji i mjera iz njihove nadležnosti, posebno kada su djeca zatečena bez roditelja i kada ih nije moguće odmah pronaći”, navode iz policije i dodaju da je upravo identifikacija djece i pronalaženje roditelja jedna od teškoća sa kojima se policijski službenici susreću na terenu.

Zakon o javnom redu i miru predviđa kaznu zatvora od 30 do 60 dana za prisiljavanje na prosjačenje maloljetnog lica, dok Krivični zakonik prosjačenje maloljetne djece prepoznaje kroz krivična djela Zapuštanje i zlostavljanje maloljetnog lica sa kaznom od tri do pet godina zatvora i Trgovina ljudima za koju je propisano od tri do deset godina zatvora. Iz policije nijesu odgovorili na pitanje novinara CIN-CG, o tome da li imaju saznanja o organizovanom prosjačenju u glavnom gradu. U Centru za socijalni rad kažu da nemaju informaciju o tome.

U Službi za djecu i mlade CSR Podgorica tokom 2016. godine evidentirano je samo 15 djece zatečene u prošnji, a u periodu od januara do jula 2017. godine četrnaestoro.

„Stručni radnici Centra za socijalni rad, pristupaju obradi slučaja i nakon intervjua i obilaska porodice, prave procjenu o daljem radu i pojedinačnim potrebama maloljetnika i porodice”, objasnili su iz CSR. Moguće je i pokrenuti postupak prema osobama koje navode djecu na prošnju – najčešće prema roditeljima ili starateljima.

„Postupak se pokreće tako što se sa slučajem upoznaje Uprava policije, a nakon toga zahtjev se upućuje Sudu za prekršaje”, kažu za CIN-CG iz Službe za djecu i mlade. Ukoliko roditelj ,,u kontinuitetu” navodi dijete na prosjačenje, protiv njega se pokreće postupak za ograničavanje ili lišavanje roditeljskog prava.

Uz prevenciju i edukaciju, u Centru za socijalni rad ističu da je posebno važna registracija u matičnim knjigama rođenih i pribavljanje validnih dokumenata koja bi omogućila djeci da se uključe u sistem socijalne zaštite, odnosno prava na materijalnu i drugu pomoć. Iz CSR vjeruju da bi takozvani multidisciplinarni pristup imao više efekta, jer to što institucije, svaka za sebe, sprovode mjere samo iz svoje nadležnosti ne doprinosi trajnom rješenju. Ocjenjuju i da bi pozitivne rezultate obezbjedili socijalni servisi, kroz specijalizovane ustanove za rad sa ovom kategorijom djece i njihovim porodicama. Za sada je Javna ustanova Ljubović jedina u Crnoj Gori koja ima prihvatnu stanicu za smještaj djece zatečene u skitnji i prosjačenju. „Boravak je privremen, dok se ne pronađu roditelji, izvrši procjena ili se djeci obezbijedi drugi vid zaštite”, pojasnili su iz CSR.

Prije dvije godine formiran je Tim za podršku RE zajednici pri Upravi policije sa ciljem sprečavanja i suzbijanja dječijeg prosjačenja i dječijih ugovorenih brakova u koji su ušli predstavnici državnih institucija i nevladinih organizacija. Ovaj tim se, kako nezvanično saznajemo, nije sastajao već godinu dana.

Državne institucije nemaju adekvatan odgovor za ove probleme, tvrde u nevladinom sektoru.

,,Država nije pokazala razumijevanje i dovoljno istinsku želju i volju da se problem dječijeg prosjačenja riješi, iako smo imali više inicijativa”, kaže Dejvid Sejdović, predstavnik NVO Ruka prijateljstva. Ova NVO je inicirala kod Centra za socijalni rad da se organizuju sportski treninzi, učenje folklora i modernog plesa i niz drugih aktivnosti koje bi pomogle da se djeca sklone sa ulice, gdje se često, prema riječima Sejdovića, susreću i sa alkoholom, drogama, pa čak i sa prostitucijom. On ocjenjuje neprihvatljivim i što pojedini mediji nemaju dovoljno osjećaja za ovu temu, već u svojim glavnim naslovima ističu da je riječ o dječijim bandama.

„Ne postoje dječije bande. Djeca nijesu kriminalci. To su djeca kojom upravljaju roditelji. Roditelje bi trebalo sankcionisati, ukoliko se utvrdi da konstantno zloupotrebljavaju djecu”, podvlači Sejdović.

S druge strane, Sejdović je, kaže, svjestan da uglavnom prosjače djeca i članovi onih porodica koje nemaju osnovnih sredstava za život i koji godinama preživljavaju isključivo od milostinje. Najčešće, na ulicama su djeca raseljenika sa Kosova, koja imaju status ,,stalnog nastanjena” u Crnoj Gori.

Istraživač kršenja ljudskih prava i novinar Enis Eminović kaže za CIN-CG da je tokom praćenja i izvještavanja o prosjačenju ukazivao na značajno kršenje dječijih prava. „Očigledan je trend povećavanja broja djece prosjaka u Podgorici, a vjerujem i u ostalim gradovima”, tvrdi Eminović.

„Prosjačenje nije stil života u romskim zajednicama, kako pojedinci, pa čak i socijalni radnici navode. To su porodice koje nemaju osnovnih uslova za normalan život i tu je najbitnija uloga Centra za socijalni rad, koji bi trebalo da adekvatno zbrine tu djecu i porodice, a ne samo da savjetuju kako je prosjačenje društveno neprihvatljivo ponašanje”, poručuje Eminović. Otvaranje specijalizovanih dnevnih centara, prema njegovim riječima, pored zbrinjavanja, imalo bi i druge efekte.

„Time bi se obezbijedila registracija djece što država trenutno nije u stanju da uradi. Zatim, identifikovale bi se porodice koje se bave prosjačenjem i u saradnji s nadležnim institucijama našlo adekvatno rješenje, a djeca vratila u obrazovni sistem. Djeca koja prose postaju lak plijen za neki drugi vid eksploatacije, a zapostavljaju i školovanje što kasnije donosi samo probleme njima i cjelokupnom društvu”, ističe Eminović.

Državni sekretarijat SAD u svom Izvještaju o trafikingu ljudi za 2017. godinu, konstatuje da je Crna Gora i dalje zemlja porijekla, tranzita i odredišta za muškarce, žene i djecu koji su žrtve trgovine ljudima u svrhu seksualne eksploatacije i prinudnog rada. Djeca, posebno romska, navodi se u ovom dokumentu, podvrgnuta su prinudnom prosjačenju. I Evropska komisija u svom izvještaju o Crnoj Gori iz novembra 2016. godine ističe da dječija radna snaga i dalje predstavlja problem, posebno dječije prosjačenje. Američki Sekretarijat za rad je kritikovao Vladu Crne Gore povodom nedjelotvornosti baze podataka o djeci koja su uključena u prosjačenje.

I dok domaće nadležne institucije ocjenjuju pozitivne pomake u suzbijanju prosjačenja, na ulicama glavnog grada i ostalim opštinama djeca su i dalje na ,,radnom zadatku”. Možda neko od njih upravo ovog trenutka postaje žrtva trafikinga.

Elvis BERIŠA
Maksut BERIŠA

Komentari

Izdvojeno

TRI DECENIJE OD PROGLAŠENJA EKOLOŠKE DRŽAVA: Građani prinuđeni da protestima brane prirodu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dan uoči obilježavanja 30. godina od proglašenja ekološke države, ekolozi su najavili protest. Smatraju da se nema što slaviti. I pored silnih obećanja nove vlasti, mještani su i dalje prinuđeni da protestima brane svoju životnu sredinu

 

U ponedjeljak 20. septembra obilježiće se 30 godina od proglašenja Crne Gore za ekološku državu. Biće svečano. A na terenu i nema mjesta za pretjerano slavlje. Veliki zagađivači Termoelektrana Pljevlja, Kombinat aluminijuma, Željezara, i dalje nesmetano truju vazduh i prirodu. A kao i prije promjene vlasti građani su prinuđeni da protestima brane životnu sredinu u kojoj žive.

Desetak mještana potkomovskih sela u Andrijevici su prošlog četvrtka uhapšeni nakon što su blokirali prolaz kamiona preduzeća Bojkomerc. Mještani su poručili da je dosta bilo pljačke njihovog bogatstva i traže od Vlade da što hitnije preispitaju koncesione ugovore i da zaustave svaku dalju sječu šume na tom prostoru.

,,Posebno tražimo da se zaustavi izvođenje bilo kakvih radnji u dijelu Bradavca gdje se nalaze izvori pitke vode s kojih se nekoliko sela napaja vodom. To je naš ultimatum, jer ako dozvolimo da se nastavi dalja sječa šume, onda će naša sela zbog pokretanja strmog terena nestati s lica zemlje”, poručio je mještanin Strado Babović.

I prije i poslije hapšenja, mještani zahtijevaju da se što prije, u cilju sprečavanja daljeg uništavanja šuma, vodoizvorišta i putne infraksture od strane koncesionara, iniciraju izmjene zakona o upravljanju državnim resursima.

Vladi se ne žuri, a važeći zakon je na strani koncesionara. Nakaradni zakoni i ugovori iselili su narod sa ovih prostora, kazao je na protestnom skupu održanom u nedjelju u Konjuhu Rašid Marković, koji je govorio u ime drvoprerađivača. ,,Evidentno je da je šumaska mafija potpomognuta svim institucijama i kapacitetima države. S prirodnim resursima nestaje narod sa sjevera i to je državni udar”, istakao je Marković.

Na protestu je drvoprerađivač iz Plava Edin Šarkinović objasnio: ,,Jedan kamion koncesionara preveze u prosjeku oko 40 kubika balvana. Ta drvena masa se prodaje za oko 4.000 eura i ta sirovina ide preko granice. Kada bi taj jedan kamion građe lokalni drvoprerađivači pretvorili u neku uglačanu dasku, imali bi prihod od 12.000 eura, a ako bi od tog drveta uradili patos imali bi 20.000 eura. Takođe, država bi preradom tog drveta uzela četiri puta veći prihod po osnovu PDV-a, u odnosu na ono što daje koncesionar. Uz to, određenim vidom poluprerade zaposlio bi se značajan broj radnika. Sve zajedno ukazuje da je po srijedi velika pljačka naroda i države”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KAKO SE FABRIKA PEŠKIRA NAŠLA U STEČAJNOJ MASI AUTOPREVOZNOG PREDUZEĆA SIMON VOJAŽ: Gume, kočnice, peškiri, dizalice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ispostavilo se da  fabriku peškira u bihorskom selu Savin bor nije gradio ni  turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

 

Kada je nedavno objavljen oglas za prodaju beranske autoprevozne kompanije “Simon vojaž” kroz stečaj, saznalo se da je u stečajnu masu ušla, i da je zajedno sa cjelokupnom imovinom , na prodaju data i imovina u selu Savin Bor. Tada se i otkrilo da se radi o nesuđenoj fabrici peškira u tom bihorskom selu.

Tako se ispostavilo da ovu fabriku niti je gradio turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, koji je bio suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

Kada su stupili u štrajk polovinom 2020. godine, radnici “Simon vojaža” su javno pitali zašto je Adrović njihovim novcem pravio fabriku u svom rodnom selu. Tada to niko nije demantovao, a sada se ispostavilo da fabrikazaista  jeste građena novcem “Simon vojaža” i ušla je u stečajnu masu koja će se polovinom oktobra naći na javnoj licitaciji.

Kakvi su samo hvalospjevi ispjevani Ismailu Arslaniju, kome sada nama ni traga, i Mehmedu Adroviću te 2017. godine, neposredno pred lokalne izbore u Petnjici. Četrdesetdvogodišnji Arslani je predstavljen kao suvlasnik kompanije “Euro Bor” u okviru koje je trebalo da radi fabrika peškira i partner Mehmeda Adrovića.

Navodno je tih dana dopremio iz Turske prve metre sirovine za izradu bihorskog peškira koji će, kako je tvrdio „pokoriti“ region.

Arslanov partner u poslu, Mehmed Adrović tada je govorio da je optimizam turskog tekstilca opravdan, a da je njegov portfolio više nego impresivan.

Lokalni mediji pod kontrolom DPS-a potrudili su se i da objave po nešto iz njegove biografije, kao na primjer, da je rođen u Denizliju, turskom gradu poznatom po razvijenoj tekstilnoj industriji. Da je dvadeset godina u poslu sa tekstilom, kao i da je oženjen i da ima troje djece, “koja ga gledaju samo tokom praznika”.

“Moj put je manje-više sličan mnogim biznismenima. Počeo sam kao običan radnik, pekao sam zanat i znao sam svoje sposobnosti. Vrlo brzo sam otvorio fabriku u Denizliju gdje sam zapošljavao 200 radnika” – pričao je Arslani za portal Radio Petnjica.

Ostalo je zapisano i da su njegovi počeci vezani za ogromno tursko tržiše ali je, kako je ispričao, brzo uvidio mogućnosti internacionalnog poslovanja, pa je počeo da osvaja tržišta Francuske, Njemačke, Austrije, SAD, Balkana.

“Već dvije godine radim i za UN. Ne mogu reći o kojim konkretno instituciojama se radi jer je ugovorima to zabranjeno ali mogu reći da je riječ o veoma ozbiljnim poslovima” – tvrdio je Arslani.

Ovaj turski biznismen je ispričao da je sa prijateljem iz Izmira obišao Balkan. Rekao je da zna za Balkan sa istorijskog aspekta kao bitan “ali i to da je sada bitan i kao poželjno tržište”.

“Obišli smo sjever Crne Gore, imali smo puno sastanaka, od kojih su neki bili potpuni promašaji, a neki pun pogodak. Tako sam otkrio i Petnjicu kroz lik i djelo ozbiljnog privrednika Mehmeda Adrovića” – kazao je tada Arslani.

Mehmed mu je navodno u tri sata ujutru, kada su se sastali, rekao da “želi da učini nešto za ovaj narod i da vjeruje u uspjeh”.

“Njegove potrebe i ozbiljnost su se poklopile sa mojim razmišljanjem. Tako je sve krenulo” – pričao je Arslan.

 

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOVO OBEĆANJE O BOLJEM GAZDOVANJU SPORTSKOM INFRASTRUKUROM KOLAŠINA: Država opet najavljuje pomoć  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najvažniji  objekti kolašinske sportske  infrastrukture  primjer su nebrige i neuspješnih pokušaja Opštine da brine o njima. Ovih dana iz Vlade opet stižu  obećanja o drugačijem  gazdovanju Domom mladih i sportskom halom

 

Sportska hala i Dom mladih u Kolašinu izgrađeni su prije 20 godina, a nijedan od ta dva objekta nije potpuno stavljen u funkciju. Štaviše,  Dom mladih je već deceniju bez ikave namjene i skoro je ruina.  Prema onome što je nedavno, prilikom posjete Kolašinu,  izjavio ministar ekonomskog razvoja Jakov Milatović, slijedi obiman posao rješavanja i pravnih i infrastrukturnih problema.

Oba objekta se nalaze u tzv. Sportskoj zoni i oba su dio premabicioznih višedecenijskih planova o Kolašinu kao centru za pripreme vrhunskih sportista. Zajedničko im je i to što ni posle dvije decenije od kako su izgrađeni,  nemaju upotrebne dozvole. Dom mladih, prema podacima,  Uprave za katastar i državnu imovinu Crne Gore,   ni građevinsku.

Taj turistički objekat radio je  svega nekoliko godina i bio je dat na upravljanje privatniku, odnosno Košarkaškom klubu (KK) Gorštak.  Nakon toga, Opština,  čije tada bio vlasništvo, prepustila ga je vandalima i zubu vremena.  Iz objekta je   ukraden namještaj, električni aprati,  polomljena vrata i prozori, fasada uništena…

Gradnja sportske hale u neposrednoj blizini, počela je u  maju 1996. godine. Bio je to  kapitalni projekat podrške  ekonomskom i turističkom razvoju Kolašina. Stavljena je u funkciju 13. jula 2001. godine, a već deceniju kasnije započela je njena kompletna rekonstrukcija. Izgradnju tog objekta, preko tadašnje Direkcije javnih radova, finansirala je Vlada.  Opština je samo ustupila zemljište.   Iz državnog budžeta izdvojen je novac i za rekonstrukciju, koja je podrazumijevala zamjenu  parketa, grijanje na plin i modernizovane svlačionice. Međutim, sve do sada nije završena fasada. Za rekonstrukciju je potrošeno  više od million eura.

Oba objekta su sada vlasništvo države. Dio  imovine u Sportskoj zoni,  prije nekoliko godina,   Opština  je ustupila državi i tako kompenzovala dio pozamašnog poreskog duga.

U više navrata propali su pokušaji kolašinske lokalne vlasti da halom i Domom mladih  gazduje domaćinski.  Formirano je bilo i preduzeće koje je trebalo da  upravlja tiim objektima i ostalom sportskom infrastrukturom.  Međutim, jedinu korist od njega je imao direktor Srećko Medenica.  On je, tokom 2011.  godine bio direktor JP Sportski centar i za to primao zaradu, a u preduzeću niti je bilo više  zaposlenih niti je poznata čime se bavilo.

Hala je Opštini postala prevelik teret i zbog tuga za utrošenu struju od skoro 200.000 eura.   Nekoliko godina  tom objektu je bila isključena električna energija. Sportisti trenirali uz svjetlost šterika, a prostorije su zagrijavali ložeći peći na drva.

U međuvremenu je država navila formiranje novog preduzeća Centar  za pripreme sportista. Te planove sugrađanima je 2014. godine prenio tadašnji predsjednik Opštine Darko Brajušković.

„Imam uvjeravanja sa državnih adresa i da će smještajni kapaciteti u Domu mladih biti preuređeni i podignuti na veći nivo, daleko uslovniji za boravak. Sve to, računajući i nadavno završeni fudbalski teren i još neke infrastrukturne investicije, omogućiće Kolašinu da postane konkurentno mjesto za pripreme sportista, za šta je klimatski idealan”, saopštio je tada  Brajušković.

Projektom, kako je najvaljivano, trebalo je da bude  biće obuhvaćena pored dva objekta i zemljište od 30.000 matara kvadratnih.  Planovi se nikad nijesu obistinili, pa su i Opština i država još jednom pokazale da nijesu imale  volje da brine o vrijednom dijelu sportske infrastrukture.  U Kolašinu sada opet imaju velika očekivanja od države.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo