Povežite se sa nama

OKO NAS

IVAN ZUBER, NASLJEDNIK ODUZETE IMOVINE NA PRIMORJU PROCIJENJENE NA 67, 5 MILIONA EURA: Ništa nam nije vraćeno, iako vlast tvrdi drugačije

Objavljeno prije

na

,,Novi predlog Zakona o eksproprijaciji je po mom mišljenju drakonski i nažalost, ali moram tako reći, meni ima neodoljivi prizvuk neke nove vrste nacionalizacije”, kaže za Monitor, Ivan Zuber, sin Lala Zubera i Anastasije Gregović, kojima su komunističke vlasti oduzele ogromnu imovinu 1946. godine.

Ivan Zuber u procesu restitucije, sa svojim sestrama Dijanom Declich (italijanska državljanka) i Lidijom Ranganath (državljanka Sjedinjenih Američkih Država), potražuje po obimu i vrijednosti najveću imovinu u Crnoj Gori u odnosu na ostale zahtjeve koji su bivši vlasnici pokrenuli pred nadležnim komisijama. Vrijednost ukupne imovine koju Zuberi potražuju procjenjuje se na 67,5 miliona eura.

,,To je procijenjena imovina bez objekata koji su kulturni spomenici, a kada se i to uzme u obzir, onda je vrijednost i preko 300 miliona eura. Međutim, mi smo svjesni da ne možemo sve ni dobiti niti da će nam to biti vraćeno ni u obimu koji mi potražujemo”, kaže Zuber i podsjeća da je porodica nekoliko puta državi nudila i predloge o nagodbi u svom dugogodišnjem nastojanju da nekako naplati protivrijednost za 14 istorijskih zgrada, 56 hiljada kvadratnih metara zemljišta u Kotoru, Budvi, Petrovcu, Cetinju i Ulcinju, kao i za 22 broda pomorske kompanije Zetska plovidba i dva nacionalizovana preduzeća – Zetska plovidba i Srpsko-albansku banku.

,,Nudili smo, između ostalog, ponovno oživljavanje kompanije Zetska plovidba

u namjeri da se poravna dug, jer nam je jasno da država nema para da isplati ono što je pripadalo našoj porodici”, kaže Zuber uz tvrdnju da je u nekoliko navrata započinjan proces restitucije, ali kada god je trebalo da se realizuje sve je stalo. ,,Izgleda da nekome ni oživljavanje plovidbe i neki drugi dogovori koje smo predlagali nisu odgovarali, tako da nama do sada apsolutno ništa nije vraćeno, iako su se u posljednje vrijeme pojavljivali natpisi da nam je vraćena imovina u Ulcinju, gdje je naš otac posjedovao devet građevina, jugoistočne zidine Starog grada i još neke druge objekte u ruševnom stanju. Nije nam od imovine Lala Zubera apsolutno ništa vraćeno”, decidan je Zuber i iz očaja za naš list tvrdi:

,,Njihova procjena je da su nam dužni 10 miliona i 280 hiljada i mi bi pristali i na to da nam isplate, odnosno da nađemo način da se dogovorimo. Ne mora biti u gotovini, možemo dobiti akcije u nekim profitabilnim preduzećima ili na neki drugi način da budemo obeštećeni, jer nam je svima u interesu da se to okonča”, kaže Zuber i pita se zar takav stav ne pokazuje njihovu privrženost državi i patriotizam.

,,Time bi dobila i država, a mi bi na neki način nastavili misiju našega oca koji je bio veliki dobrotvor i koji je pomagao svima, jedini koji je za svoga života dobio ulicu sa svojim imenom u Cetinju. Ali ne samo nastavak očevog rodoljublja koji je sav svoj imetak zaradio teškim radom u Americi i taj novac je donio ovdje, sve je uložio u Crnu Goru, već i majčinog rodoljublja, koja je je kao antifašista bila zarobljena u logorima Mamula i Prevlaka”, priča Zuber uz decidno insistiranje da ne želi apsolutno nikakvu politizaciju njihove situacije, niti da želi da ulazi u sukob sa bilo kime.

Otac osamdesetčetvorogodišnjeg Ivana Zubera, Lale Zuber je rođen na Cetinju, a u SAD je živio 20 godina, gdje se bavio transportom voća iz centralne u sjevernu Ameriku. Vratio se u Crnu Goru 1920. godine i donio sav kapital. Bavio se transportom, saobraćajem, povezao luke u Kotoru, Baru, Herceg Novom, Petrovcu i Rijeci Crnojevića i Virpazaru i osnovao prvu kompaniju koja se bavila brodskim transportom u Crnoj Gori. Kompanija, sa 500 zapolenih, imala je 37 brodova koji su povezivali Crnu Goru sa Turskom, Italijom, a postojala je linija i za SAD. Zuber je posjedovao imovinu na Cetinju, u Kotoru, Budvi, Petrovcu i Ulcinju. Nakon Drugog svjetskog rata sva imovina je nacionalizovana i oduzeta, kao i neke nekretnine poput privatne kuće u Petrovcu.

Ivan Zuber i njegova sestra i u Buljarici imaju 137.000 kvadrata zemljišta. Ukoliko se usvoji predlog Vlade o dopunama Zakona o eksproprijaciji i ta bi im imovina mogla biti oduzeta, o čemu je Monitor prvi pisao.

,,U svakom slučaju, ponavljam da Vladin predlog ni u kom slučaju nije dobro rješenje i ponavljam, mene podsjeća na neku vrstu nacionalizacije”, kaže naš sagovornik koji podsjeća da osim imovine koju potražuju restitucijom, on u svojoj dokumentaciji posjeduje i 22 tapije na objekte, među kojima i velelepna zgrada bivše Francuske ambasade u kojoj je sada Muzej centralne biblioteke Crne Gore.

,,Može se i mora se naći najkorektnije rješenje za sve. Ne želim da bilo šta prodajemo ispod nekih realnih i normalnih cijena, jer ne želimo da se onda na račun toga koristi isti princip za i ostale vlasnike sa manjim posjedima. Jednostavno se mora pronaći način da se svi zadovolje, pa čak i oni koji ne žele da prodaju, mora im se ponuditi neki način da budu dio, recimo, tih turističkih naselja ili da u njima imaju udjela ili nešto slično”, kaže Ivan Zuber.

Nedavno su istim povodom konferenciju za štampu organizovale i Ambra Deklić, i njena majka Dijana Gregović Zuber.

,,Porodica Zuber Gregović pretrpjela je pljačku nacionalizacijom koju je sproveo Tito, potom privatizacijom koju je Crna Gora sprovela od 2005. do danas, a da nije dobila nikakvu odštetu. Osjećamo dužnost da se borimo protiv usvajanje predloga zakona o eksproprijaciji. Umjesto da nam ponovo oduzima imovinu, neka Vlada misli na to kako da nam isplati dugove”, poručile su one tada.

„Kao motivaciju za eksproprijaciju Vlada navodi javni interes, ali je veoma kontroverzno da se kao javni interes definišu ciljevi razvoja turizma i luksuzi. Javni interes je izgradnja škola, bolnica, infrastruktura, elektrana, vojnih kampova, a ne luksuznih turističkih kompleksa”, kazala je Ambra Deklić.

Prema odredbama zakona, kako je navela, državni interes za eksproprijaciju je sadržan u potrebi da se otplati javni dug. „Zakonski gledano, nemoguće je oduzeti privatnu imovinu radi plaćanja javnog duga, koji se može otplatiti državnom imovinom”, smatra ona.

Nebojša MANDIĆ

Komentari

Izdvojeno

AZBESTNE CIJEVI I DALJE U VODOVODIMA: Prosipanje vode i vremena

Objavljeno prije

na

Objavio:

Azbestno-cementne cijevi jedan su od razloga što vodovodi u Crnoj Gori u svojim sistemima bilježe prosječne gubitke od blizu 70 odsto. Voda otiče mimo cijevi, kao i vrijeme da se šteta i rizici po zdravlje preduprijede. Projekat zamjene ovih cijevi, za koji je potrebno oko 150 miliona eura zastao je – ne samo zbog para, već i politike

 

Zbog zdravstvene zaštite i ogromnih tehničkih gubitaka u vodovodnim mrežama već godinama se upozorava na neophodnost zamjene azbestno-cementnih cijevi. U Crnoj Gori imamo vodovodnu mrežu od preko 600 kilometara cijevi napravljenih smješom azbesnih vlakana i cementa, materijala koji su izbačeni iz upotrebe u Evropskoj uniji još 2005. godine. U Crnoj Gori zabrana stavljanja u promet i upotrebu azbesta uvedena je Zakonom o životnoj sredini iz 2016.

Privilegiju da ne piju vodu iz azbestno-cementnih cijevi trenutno imaju samo stanovnici Plužina i Petnjice. Drugi mogu jedino da se tješe kako ne postoje pouzdani dokazi o štetnom uticaju unošenja azbestnih vlakana u organizam – ako se piju. Ako se ta vlakna udišu, dokazano su kancerogena. Iz Instituta za javno zdravlje su ranije objasnili da nijesu dovoljno razjašnjeni svi detalji u pogledu zdravstvenih efekata unošenja azbesta putem vode za piće koja prolazi kroz azbestno-cementne cijevi. Ipak se smatra da je ovakav unos daleko manje značajan sa zdravstvenog aspekta od udisanja čestica azbesta. Svjetska zdravstvena organizacija do sada nije utvrdila kancerogenost azbesta unijetog gutanjem tečnosti, pa zbog toga i ne postoje smjernice o dozvoljenoj količini u vodi. Prepoznat je rizik za radnike koji rade na uklanjanju azbestnih cijevi, jer mogu udahnuti čestice ovog materijala.

Ono što se sa sigurnošću zna je da cijevi imaju nedostatak zbog velikog gubitka vode koja protiče kroz njih – do dvije trećine.

U rješavanje ovog problema krenulo se 2019. godine, ali se nije daleko odmaklo. NVO Udruženje za unaprijeđenje vodosnadbijevanja, tretman i odlaganje otpadnih voda Crne Gore uz finansijsku podršku UNDP-a, od 9.050 eura, realizovalo je projekat Zamjena azbestnih cijevi u vodovodnim mrežama Crne Gore. Urađeni su projektni zadaci za 21 opštinu i prikupljeni podaci o ukupnoj dužini azbestnih cijevi u gradskim vodovodima koja iznosi 614,21 kilometar.

Iz Ministarstva ekologije, prostornog planiranja i urbanizma za Monitor objašnjavaju da ,,naredni korak koji je trebao da uslijedi jeste izrada Glavnog projekta zamjene azbestno-cementnih cijevi u vodovodnim mrežama i obezbjeđivanje finansijskih sredstava za implementaciju projekta. Izrada Glavnih projekata rekonstrukcije azbestno-cementnih cijevi je aktivnost koja je definisana i Akcionim planom za ispunjavanje završnih mjerila za Poglavlje 27- životna sredina i klimatske promjene. Nosilac aktivnosti je Udruženje za unapređenje vodosnabdijevanja, tretman i odvođenje otpadnih voda Crne Gore”.

NVO Udruženje vodovoda i Zajednica opština obratili su se Eko-fondu sa zahtjevom za uključivanje u projekat i finansijsku podršku. ,,Imajući u vidu da je prema procjenama Udruženja potrebno oko 150 miliona eura za realizaciju projekta i ograničena finansijska sredstva kojima raspolaže Eko-fond, dogovoreno je da Eko-fond može pružiti finansijsku podršku samo za izradu Glavnog projekta zamjene azbestno-cementnih cijevi”, kazao je za Monitor Draško Boljević, izvršni direktor Eko-fonda.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 20. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ČEREČENJE SOLANE I ULCINJSKIH PREDUZEĆA: Grad stečaj

Objavljeno prije

na

Objavio:

Stečaj je jedna od najneomiljenijih riječi u Ulcinju. Stečajem su redovno urnisana sva nekadašnja uspješna ovdašnja  preduzeća, počevši od Agroulcinja preko građevinske firme Primorje i Hotelsko-turističkog preduzeća Ulcinjska rivijera pa sve do Solane. Zato se očekuje da će specijalni tužilac otvoriti istrage i u ovim slučajevima

 

Slučaj ulcinjske Solane pokazuje šta su pohlepa i gramzivost, uz asistenciju države u stanju da devastiraju u kratkom roku. Agonija najstarije ulcinjske kompanije kreće 2004. godine kada Eurofond, koji je kontrolisao biznismen Veselin Barović, postaje većinski vlasnik Solane Bajo Sekulić u stečaju, za oko 800.000 eura. Godinu kasnije pokreće se postupak ,,programiranog stečaja” zbog duga za struju od 13.000 eura, a u međuvremenu, Eurofond podiže kredite zalažući imovinu Solane i emitujući akcije. Banke istovremeno stavljaju pod hipoteku milione kvadratnih metara zemljišta u neposrednom zaleđu Velike plaže.

Nekadašnji rukovodilac finansija u Solani Veselin Saša Mitrović kaže da je najteži udarac ta kompanija doživjela 2010. godine kada je, kako tvrdi, ukradeno 20 hiljada tona soli i milion eura iz blagajne. „Tada je i stavljena tačka na rad Solane, a radnici opljačkani. Kasnije i izbačeni na ulicu, a da niko nije odgovarao za to. I danas kada pitate te ljude iz Privrednog suda oni govore da su radili sve po zakonu!? Zato ih mi radnici i zovemo stečajna mafija“, naglašava Mitrović.

Konačno, 2011. godine uveden je u ovu firmu klasični stečaj rješenjem Privrednog suda. Od tada kontrola nad čitavom Solanom, ostacima ostataka njene pokretne i nepokretne imovine, kao i finansijskim sredstvima, prelazi kompletno u Podgoricu.

U posljednjih deset godina organizovano  je 15 neuspješnih pokušaja prodaje imovine Solane iako je bilo sporno da li Eurofond ima pravo na korišćenje ili svojine nad zemljištem. Ovi javni oglasi služili su da  bi se kupovalo vrijeme dok se ne završi posao definitivnog uništenja Solane.

Već deveta je godina da na Solani nema berbe soli, koja je preduslov da se očuva njen biodiverzitet, te da ona i dalje bude raj za ptice, što je čini staništem koje je važno u svjetskim okvirima. Zato se ona posebno navodi u svim godišnjim izvještajima Evropske komisije za Crnu Goru.

Stečajni postupak još traje, a u toku je procedura kojom se cjelokupna imovina Solane nastoji uknjižiti kao državna svojina, dok bi Vlada Crne Gore bila označena kao nosilac prava raspolaganja. Stečajni upravnik Solane, Žarko Ostojić, najavio je čak da će podnijeti tužbe Upravnom i Privrednom sudu, zbog odluke Savjeta za privatizaciju da ne pretvori pravo korišćenja u pravo svojine, odnosno da je imovina Solane državna svojina.

Mustafa CANKA
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 20. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NACIONALNI PARK PROKLETIJE ŽRTVA BESPRAVNE GRADNJE: Uništavanje šume na privatnom posjedu zakon ne prepoznaje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Gusinjanin Đ.V. u potpunosti je uništio planinarsku stazu ka Volušnici u zaštićenom području Nacionalnog parka (NP) Prokletije – dolini Grebaje, kada je odlučio da postojeći putić proširi i produži kako bi došao do svog posjeda. Reakcija nadležnih službi je zakasnila

 

Planinarska staza ka Volušnici u zaštićenom području Nacionalnog parka (NP) Prokletije – dolini Grebaje u potpunosti je uništena kada je Gusinjanin Đ.V, uz pomoć građevinskih mašina odlučio da postojeći putić proširi i produži kako bi došao do svog posjeda. Reakcija nadležnih službi je zakasnila. Prilikom probijanja puta dužine kilometar, oko 300 stabala oboreno je, srušeno, polomljeno ili iščupano, a zemljište isprevrtano.

Radovi su trajali dva dana, 6. i 7. maja. Prema riječima direktora NP Prokletije Marinka Bajraktarovića, nadzornik tog terena je drugog dana radova čuo mašine i zaustavio ih. Uprava nacionalnog parka o tome je obavijestila Upravu za inspekcijske poslove i Komunalnu inspekciju Opštine Gusinje dva dana kasnije – 9. maja. Inspekcija je na lice mjesta izašla sjutradan, a nadzoru su prisustvovali direktor i radnik službe zaštite NP Prokletije i Đ.V. Tada je konstatovano da su radovi sprovedeni na zemljištu u vlasništvu Gusinjanina. Oko 400 metara staze, širine tri metra, vlasnik je proširio, i taj se dio nalazi u trećoj zoni zaštite NP Prokletije. Ostalih 600 metara je u potpunosti novoizgrađen put, i to u drugoj zoni zaštite parka.

,,Nijesmo dali saglasnost za izvođenje radova u zaštićenom području Prokletija. U toku je proces u kome su preduzete mjere u saradnji sa Upravom za inspekcijske poslove i lokalnom upravom u Gusinju. Obiđen je teren, sačinjen izvještaj, a radovi su stopirani u istom trenutku kada ih je nadzornik uočio, i ne stoje tvrdnje da su se nelegalne radnje vršile naočigled zaposlenih u NP Prokletije, već su sve radnje učinjene po važećim zakonskim procedurama”, naveli su iz Nacionalnih parkova Crne Gore (NPCG) u saopštenju.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 20. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo