Povežite se sa nama

INTERVJU

IVONA ČOVIĆ – JAĆIMOVIĆ, GLUMICA: Ambicije, strahovi i pobune

Objavljeno prije

na

Predstava Komad, koju je po tekstu Stefana Boškovića režirao Mirko Radonjić, nedavno je premijeru imala na sceni Dodest u KIC-u Budo Tomović, u okviru manifestacije Decembarska umjetnička scena.U ovoj produkciji Nevladine organizacije Art365, igraju Žana Gardašević-Bulatović, Jelena Nenezić-Rakočević i Ivona Čović-Jaćimović, a kostime potpisuje Lina Leković.

MONITOR: Nedavno je bila premijera predstave ,,Komad”, priče smještene u pozorištu, priče o tri glumice – prijateljice koje su se okupile oko jedne predstave. O kavom je komadu i kakvoj ulozi riječ?
ČOVIĆ – JAĆIMOVIĆ: Nakon deset godina različitih puteva – od pozorišta, filma i televizije – tri glumice , prijateljice i još koleginice sa klase, opet su se našle u istoj ,,klupi”, ovog puta na čitajućoj probi nove predstave. Na stolu je tekst koji se ovoga puta bavi glumicama . Komad raspravlja o našim ambicijama, strahovima, pobunama, pristajanjima. O tome zašto smo takve, kakve jesmo. Priča je smještena u savremeni društveni kontekst, pa nas pisac scenarija posmatra katkad kao ,,lutke na koncu” , ,,ljude od slame”, ali istovremeno i kao heroine, buntovnice . Komad nas stavlja u poziciju interakcije ,,glumca sa glumcem”, to jest glumca sa sobom. Nas tri glumice imamo tri različite priče, ali nam je sudbina u Komadu ista. Laž, pretvaranje, manipulacija i ambicija produkuju “društvo uzajamnog divljenja” koje čeka Godoa.

MONITOR: Koliko je ovo komad i o vašim životima i da li je bilo teško glumiti glumicu?
ČOVIĆ – JAĆIMOVIĆ: U svakom pozorišnom tekstu glumac treba da prouči i ,,pronađe” lik. Komad je takva priča koja pronalazi glumca, koja ga lično dira, što mi je i olakšalo zadatak da igram glumicu. Kada se pozorište bavi glumcima uvijek je zanimljivo i izazovno posmatrati kako se u takvim scenama percipiramo.

U predstavi nema ,,trećeg plana”, glumice su neprekidno u ,,krupnom kadru”, bez obzira koja od njih trenutno ima riječ. Ovo je priča o našim životima, o subjektivnoj refleksiji objektivne stvarnosti. Ova priča je univerzalna, dotakla je publiku, što je bilo očito i u reakcijama nakon premijere.

MONITOR: Interesantno je to što je ovu žensku priču napisao muškarac, a takođe i režirao muškarac. Kakvo je vaše iskustvo rada na predstavi?
ČOVIĆ – JAĆIMOVIĆ: Nije dokazano da suprotstavljenost polova u ljudskom rodu podrazumijeva isključivost polova u umjetnosti. Scenarista Stefan Bošković i reditelj Mirko Radonjić očigledno dobro znaju da se muškarci nalaze s druge strane ,,ženskog bola”. Vidjećete u predstavi da samo jedan muški šamar može proizvesti radikalnu ženku pobunu, osvješćenje. Muškarci iz ekipa Komada su za nas bili dragocjeni, u najmanju ruku okupili su nas oko jednog projekta u kojem je sve ,,domaća snaga” – scenario, režija, produkcija, glumačka igra.

MONITOR: Savremenim, domaćim tekstom , pozorište se uključilo u podršku i borbu žena za bolji status u društvu, ukazujući na probleme žena danas. Mislite li da je obaveza pozorišta da govori o problemima društva, da ne smije da bude suzdržano?
ČOVIĆ – JAĆIMOVIĆ: Pozorište ima smisla samo ako nije suzdržano, pozorište bez propitivanja prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, pozorište bez upitanosti, bez umjetničke i duhovne pobunjenosti, otvara vrata lakoj zabavi i jeftinoj politici. Pozorište nema alibi za naivna čitanja ni za suzdržanost!

MONITOR: Predstava je nastala pod okriljem nezavisne produkcije Art 365. Koliko je nezavisna produkcija važna za našu kulturu?
ČOVIĆ – JAĆIMOVIĆ: Da smo nas tri glumice čekale da do ,,Komada” dođemo posredstvom pozorišta čekale bismo Godoa. Da su mladi scenarista i reditelj čekali da im pozorište prepozna rukopis i talenat – čekali bi Godoa. Zato postoji nezavisna produkcija. Velike pozorišne kuće imaju svoje misije, procedure, kriterijume, budžete. Nezavisne produkcije su jednostavnije, hitrije, fleksibilnije, što opet samo po sebi ne garantuje kvalitet i nosi brojne izazove i rizike. Sa Komadom smo imali i sreće – NVO ,,Art 365” bila je dovoljno hrabra i preduzimljiva da sa nama uđe u ovaj projekat i na kraju odradi odličan posao. Jednostavnu i relativno jeftinu produkciju dopunila je iskrena, životna i univerzalna priča. Na kraju dobru pozorišnu predstavu ne mora da čini skupa scenografija, kostimi ili efekti, već upečatljiva priča i iskrena igra. Raduje me činjenica da je predstava prepoznata i podržana od Ministarstva za ljudska i manjinska prava kao pozorišni doprinos borbi žena za bolji društveni status i uvrštena u akciju ,,16 dana aktivizma protiv nasilja nad ženama”. Eto primjera kako nezavisni projekat može biti društveno angažovan.

MONITOR: Nedavno je bila i premijera predstave ,,Hormoni”, takođe potresna ženska priča napisana kao komedija. Riječ je o komadu koji preispituje tekovine naše civilizacije, ideju o modernoj porodici, majčinstvu i rađanju.
ČOVIĆ – JAĆIMOVIĆ: Da, u mom matičnom Gradskom pozorištu na repertoaru je nova predstava Hormoni, koju je režirala žena od koje sam mnogo naučila, Alisa Stojanović. Ta predstava se bavi temom koja nas se tiče svih, a nažalost je i aktuelna – odnosom državnih institucija prema porodiljama i novorođenčadima. Odnosom majki prema djeci i porodici i različitim gledanjima na porodicu kao osnovnu ćeliju društva.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, GENERAL U PENZIJI I ANALITIČAR GEOPOLITIKE: Političko lešinarenje nagriza društvo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Desile su se dvije smjene vlasti, treba provesti još dvije brze smjene pa će tek peta vlada početi ozdravljenje i društva i države. Novi glavni SDT Vladimir Novović je znak da u crnogorskom društvu ima zdravih snaga. Ukoliko u narednoj vladi bude i u najmanjoj mogućoj mjeri participirao DPS, siguran sam, Novović će biti smijenjen

 

MONITOR: Avgustovska većina u posljednjem času, nakon sedam sastanaka, dogovorila je mandatara i vladu. Kako to komentarišete?

GRAHOVAC: Politička prostitucija je osnovna karakteristika a političko lešinarenje je prodrlo skoro u sve sfere društvenog života pa nemoral svake vrste nagriza kako mnoge pojedince tako i veći dio društva.

Ako i ovlaš analiziramo ljudske kvalitete lica koja vrše vlast na svim nivoima u Crnoj Gori u posljednje tri decenije doći ćemo do zaključka da, osim malog broja časnih pojedinaca, na vlasti se nalazi  veoma rđav ljudski materijal. To za posljedicu ima ne samo kulturološke nego i mentalitetske poremećaje jer ovo stanje predugo traje.

Već smo svjedoci da oni, koji imaju nekakvu vlast a otimaju, kradu, uzurpiraju ili varaju, njihova djeca idu putem svojih roditelja. Ovo u Crnoj Gori  poprima zabrinjavajući   zamah. U takvom društvenom  i političkom ambijentu u Crnoj Gori se dogovara i vlada.

MONITOR: Gdje je uzrok i ko je za ovo najviše odgovoran?

GRAHOVAC: Uzrok je u višedecenijski nesmjenjivoj vlasti a najveću odgovornost snose sami građani jer uporno biraju političkog monstruma. Više od 15 godina DPS javno kvalifikujem kriminalnom, zločinačkom i neofašističkom organizacijom. Ovo ne činim jer sam nekakva zloća nego zato što prepoznajem parametre koji zlo nagovještavaju i na to upozoravaju. U isto vrijeme, ponavljam da u toj partiji postoji zdravo tkivo koje je  Crnoj Gori i te kako potrebno. Mnogi mi zamjeraju što i pomišljam da u DPS-u ima zdravog tkiva. Ovo ističem iz razloga što vidim da i u drugim političkim subjektima ima onih koji su jednako politički i moralno nezdravi kao što su oni u vrhu DPS-a.

MONITOR: Kako vidite dosadašnje pregovore avgustovskih pobjednika?

GRAHOVAC: Prethodno rečeno objašnjava veliku ličnu pohlepu, a malu ili nikakvu odgovornost prema svojoj državi.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitor od petka 23. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MAJA BJELOŠ, POLITIKOLOŠKINJA, VIŠA ISTRAŽIVAČICA BEOGRADSKOG CENTRA ZA BEZBJEDNOSNU POLITIKU: Tenzije na Balkanu će rasti sve dok lideri budu imali koristi od njih

Objavljeno prije

na

Objavio:

U diskusijama je malo i dokaza i bezbjednosnih procjena o vjerovatnoći totalnog rata, međutim, postoji snažno uvjerenje da rat u Ukrajini može imati efekat prelivanja, što bi moglo dovesti do raspada Bosne i Hercegovine ili otvorenog sukoba na Kosovu

 

MONITOR: Predsjednica Europrajda Kristina Garina, je izjavila za Politiko da se ta organizacija, tokom prethodnih 30 godina, nije suočila sa toliko intenzivnim teorijama zavjere i protivljenjima, kao u slučaju beogradskog Europrajda. Kako Vi objašnjavate političko-pravno-bezbjednosni rašomon koji je pratio tu ovogodišnju manifestaciju“?

BJELOŠ: Državni organi Srbije imaju kapaciteta da očuvaju javni red i mir i garantuju sigurnost učesnicima Evroprajda. Međutim, ne radi se o tome da li su policajci i pripadnici drugih bezbednosnih službi sposobni i opremljeni da izvršavaju propise. Problem je što građani Srbije žive u dramatičnom raskoraku između građanskih prava i sloboda garantovanih Ustavom i zakonima i svakodnevice u kojoj najviši državni zvaničnici aktivno krše Ustav i zakone, stvarajući nesigurnost i neizvesnost. Mimo svojih nadležnosti, predsednik Srbije je najavio da će Europrajd biti „odložen ili otkazan“, potom je ministar unutrašnjih poslova zabranio javno okupljanje, da bi 17. septembra mandatarka za novu vladu sopštila javnosti da šetnja ipak može da se održi, ali nije podržala skup svojim prisustvom.

Nezavisno od Europrajda ili Parade ponosa, pripadnici LGBT populacije se nikada neće osećati bezbedno u Srbiji sve dok im se uskraćuju i osporavaju osnovna ljudska prava i slobode (npr. pravo na javno okupljanje, izražavanje mišljenja, na brak, nasleđivanje imovine i dr.), zatim dok postoji mržnja u društvu i iracionalni strah od LGBT populacije, kao i dok deo državnih i nedržavnih centara moći ugrožava njihovu ličnu bezbednost. Da su Vlada Srbije i nadležni organi u prethodne dve decenije dosledno sankcionisali govor mržnje prema LGBT, pozive na nasilje, fizičke napade uz javnu osudu, ne bi bilo potrebno da danas hiljade policajaca obezbeđuje mirnu povorku.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitor od petka 23. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ANDRIJA MARDEŠIĆ I DAVID KAPAC, REDITELJI FILMA STRIC: Ispunjujuće emocionalno putovanje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije nam namjera bila raditi politički film. Makar danas kad se radi bilo koja vrsta umjetnosti, često je neizbježno da umjetnost, da bi bila dobra, mora imati stav, biti aktualna i na neki način rezonirati sa stvarnosti

 

Velika Zlatna mimoza – gran pri 35. Filmskog festivala Herceg Novi – Montenegro film festivala pripao je hrvatskom filmu Stric Davida Kapca i Andrije Mardešića, koji je dobio i posebno priznanje – plaketu Zoran Živković. Filmu je pripala i nagrada za najbolju mušku ulogu Predraga Mikija Manojlovića. To je bio povod za razgovor sa autorima Strica.

MONITOR: Koliko obojici znači nagrada iz Crne Gore, jer je konkurencija definitivno bila jaka?

MARDEŠIĆ: Većinu tih filmova smo gledali i za nijedan ne mogu reći ništa manje nego da je dobar ili odličan.  A posebno veseli činjenica da su to sve dragi ljudi ili prijatelji. I sad smo se svi našli u istoj konkurenciji!

Možemo reći da je Festival u Herceg Novom preuzeo onu ulogu koju je Pula imala prije 40-ak godina, prikazuje najbolje od regionalnih kinematografija, i  stvarno je čudo i velika čast da smo u toj konkurenciji baš mi uspjeli dobiti Zlatnu mimozu.

KAPAC: Ja sam se prije početka festivala šalio da nas u Herceg Novom čekaju Igre gladi, filmofilskom terminologijom, tako da smo se nadali samo izvući živu glavu. Ogromno priznanje i čast nam je da smo dio te odabrane skupine filmova, autora koje iznimno cijenimo i volimo, posebno jer su nam većina njih bliski kolege i prijatelji. Nagrada nam je došla samo kao šlag na tortu.

MONITOR: Andrija, Vi ste se obratili publici prije projekcije filma riječima – obično se kaže uživajte u filmu, a ja vam kažem – srećno. Da li Vas obojicu iznenađuje reakcija publike?

KAPAC: Redatelj je zapravo uvijek prva publika filma, a mi smo prvenstveno radili film kakav bi i sami htjeli gledati. Stric je spoj naših iskustva i stavova zapakiranih u dramski okvir svojevrsnog hightened genre-a, ali u suštini nešto naše iskreno i osobno. Naravno da smo razmišljali kako će publika doživjeti film, ali nismo se vodili aktualnim trendovima ni regionalne niti svjetske kinematografije. Mislimo da bi takvo kalkuliranje ispalo jeftino i neiskreno.

MARDEŠIĆ: To sa sretno je počelo kao šala na premijeri u Karlovim Varima, ali je zapravo postala neka vrsta našeg iskaza poštovanja prema našoj publici. Jer na početku svakog putovanja se zaželi sreća da se sigurno stigne na odredište. Kao što je David rekao, teško je ući u bilo kakav oblik kreativnog procesa sa nekakvim kalkulantskim primislima. Podilaženje trendovima ili publici se uvijek osjeti.

I da smo se upustili u takav proračunat proces, trebali smo tada, 2015. kad je prva scena Strica stavljena na papir, imati kristalnu kuglu da nam prikaže kakvi će biti trendovi u festivalskom i svjetskom filmu sedam godina kasnije. Drago nam je ako smo uspjeli u tome da film gledateljima ostaje dugo u glavi, da pričaju o njemu, razmišljaju i debatiraju.  Jer važno je da se u filmovima aktivno sudjeluje, a ne da su gledatelji pasivni promatrači kojima autori sve serviraju na pladnju. U tome je i veći izazov gledanja i doživljaja filma.

Naravno da se filmovi rade za publiku, ali filmovi ne moraju nužno biti i zabava, već nekakvo ispunjujuće  emocionalno putovanje koje kao i stvarni život, ne mora uvijek biti opuštajuće, zabavno i ugodno iskustvo.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitor od petka 23. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo