Povežite se sa nama

DRUŠTVO

IZVOR IZ KOJEG SE SNABDIJEVA PRIMORJE UGROŽEN VAĐENJEM ŠLJUNKA IZ MORAČE: Bolje sestre na izdisaju

Objavljeno prije

na

Pad izdašnosti vodoizvorišta od 80 odsto mogao bi da se direktno odrazi na turizam. Regionalni vodovod koji je koštao 107 miliona eura, pored klimatskih promjena, u opasnosti je zbog vađenja ogromne količine šljunka i produbljivanja korita rijeke, tvrde stručnjaci

 

Izdašnost izvorišta Bolje sestre iz kojeg se snabdijevaju vodom šest primorskih opština za deceniju i po smanjena je za više od 80 odsto, sa 2.660 litara u sekundi 2005. na istorijski minimum od svega 334 litra početkom septembra prošle godine. To je znatno ispod projektovanog kapaciteta vodovoda od 1.100 litara i predstavlja ozbiljnu opasnost da bi u turističkoj sezoni primorje moglo biti bez dovoljno vode.

Zbog drastičnog pada izdašnosti direktor Uprave za vode (UzV) Damir Gutić obustavio je radove na regulaciji rijeke Morače, dok se utvrde uzroci zbog kojih bi slavine na Crnogorskom primorju mogle ostati suve.

Odluka je donijeta poslije višegodišnjih upozorenja državne kompanije Regionalni vodovod (RV), zasnovanih na analizama stručnjaka, o tome da je izvorište ugroženo vađenjem ogromne količine pijeska i šljunka iz korita rijeke i obalnog područja.

Iz korita donjeg toka Morače u Skadarsko jezero, prema podacima do kojih je došao Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG), kroz koncesione radove regulacije toka izvađeno je više od sto hiljada kubika šljunka. Koncesije je imala kompanija Bemaks, na koju se odnosi decembarska odluka o obustavi radova, a ranije i Cijevna komerc i Beton gradnja.

Ogromne količine materijala iz korita rijeke i sa poljoprivrednog zemljišta na obali izvadili su i nelegalni eksploatatori kojima inspekcije uglavnom ne uspijevaju da uđu u trag.

Korito rijeke produbljeno je znatno ispod 10,5 metara nadmorske visine, koje se smatra najnižom dozvoljenom kotom, ispod koje, kako tvrde u RV, uticaj na kretanje vode ostavlja posljedice i na izvorišta.

Regionalni vodovod u koji je uloženo oko 107 miliona eura pušten je u rad 2010. godine, kada su na njega priključeni Budva, Kotor i Tivat. Godinu kasnije je priključen Bar, a 2012. godine Ulcinj. Od 2013. godine kroz tivatski vodovodni sistem 40-50 litara u sekundi dobijao je Herceg Novi za dio opštine, a prošle godine su počeli radovi na potpunom povezivanju na regionalni vodovod.

Regionalnim vodovodom riješen je dugogodišnji problem, kada su pojedini gradovi u sezoni, poput Budve, bili bez dovoljno vode, dok se Herceg Novi, uz višesatne restrikcije, dijelom snabdijevao iz Hrvatske.

U periodu turističkih rekorda na primorju je iz ovog vodovoda zabilježena višednevna potrošnja od 750 litara u sekundi.

Goran Jevrič, foto: regionalnivodovod.me

“Kada bi se desila situacija sa godinom koja je u smislu izdašnosti izvorišta Bolje sestre u desetogodišnjem minimumu (što je bio slučaj 2020. godine) i godina sa rekordnom isporukom vode (na nivou 2019. godine), izazov urednog snabdijevanja potrošača na Crnogorskom primorju bi bio realan”, kazao je za CIN-CG direktor RV Goran Jevrić.

Crna Gora je, prema   zvaničnim podacima, 2019. godine zabilježila najbolju turističku sezonu u istoriji, sa više od 2,6 miliona turista, više od 14,5 miliona noćenja i 1,1 milijardu eura prihoda. Primorskim opštinama je te godine isporučeno više od devet miliona metara kubnih vode – oko 5,7 miliona kubika samo od juna do septembra.

Jevrić, ipak, odbija pomisao na najgori scenario, da na kraju ostane samo mogućnost isporučivanja tehničke vode gradovima na primorju. Sa lokalnim vodovodnim kompanijama RV ima ugovore o minimalnoj količini koju mora da isporuči, a oni se, kaže, dodatno snabdijevaju i sa lokalnih izvorišta.

Izmjerena izdašnost, kako objašnjavaju u RV, predstavlja vrijednosti protoka na prelivu, a moguće je zahvatiti i veće količine.

„U periodu kada je, recimo, protok na prelivu bio svega 334 l/s (05.09.2020. godine), vršena je kontinualna isporuka vode opštinama na crnogorskom primorju od 680 l/s (spuštanjem nivoa vode u vodozahvatu je moguće zahvatiti i veću količinu vode od navedenih 680 l/s),“ navode iz RV.

Predstavnik Zavoda za hidro-meteorologiju i seizmologiju Golub Ćulafić, koji je za potrebe RV još 2016. i 2018. godine analizirao ovaj problem, upozorio je prije nekoliko godina na negativne trendove pada izdašnosti, da je potrebno preduzeti mjere na zaštiti izvorišta ali i da je neophodno “ući u pronalaženje eventualnog dodatnog izvorišta kao alternativu za ljetnje mjesece, kada je potrošnja najveća, a prihranjivanje u slivu minimalno“.

Ćulafić je ukazao i na posljedice klimatskih promjena, navodeći da prihranjivanje karstnih  (krečnjačkih) izvorišta kakvo je Bolje sestre direktno zavisi od količine padavina, te da projekcije govore da će temperature rasti, a padavina biti sve manje. On je konstatovao i posljedice nelegalne eksploatacije pijeska i šljunka na ovo vodoizvorište, koje se od 2017. godine nalazi na UNESCO-ovoj mapi 150 najznačajnijih izvora karsta.

„Posebno se treba obratiti pažnja na institucionalnu zabranu eksploatacije pijeska i šljunka iz pomenute zone, kao i dati smjernice za uređivanje postojećih eksploatacionih majdana, kako bi se spriječilo vještačko mjenjanje pravca toka Morače u ovom dijelu, kao i eventualno otvaranje novih ponorskih voda u krečnjacima“, zaključio je tada Ćulafić.

Opomene iz RV o ugrožavanju izvorišta, prema dokumentima koje ima CIN-CG, prethodne Vlade su dobijale u izvještajima o radu i planovima kompanije, koji su uredno usvajani.

„Imajući u vidu drastičan pad izdašnosti izvorišta Bolje sestre od cca 30 odsto samo u 2020. godini, ne može se sa sigurnošću garantovati redovnost isporuke vode tokom turističke sezone 2021. “, upozorio je predsjednik Odbora direktora RV Budimir Šaranović u septembru prošle godine tadašnjeg potpredsjednika Vlade i ministra poljoprivrede Milutina Simovića.

I direktor Zavoda za hidrometeorologiju i seizmologiju Luka Mitrović je na sjednici Odbora direktora 29. septembra prošle godine konstatovao da nelegalna eksploatacija oko izvorišta najvećim dijelom utiče na pad izdašnosti, te da je, dodatno, i pomjeranje korita Morače još jedan od uzroka ovakvog stanja.

Desetine prijava koje je RV posljednjih godina uputio Inspekciji za vode Uprave za inspekcijske poslove (UIP) zbog eksploatacije šljunka uglavnom su bile bez većih rezultata, a zaposleni koji su ih prijavljivali suočavali su se i sa prijetnjama prilikom snimanja situacije na terenu, kažu u ovoj kompaniji.

CIN-CG imao je uvid u više od 20 zahtjeva RV za inspekcijski nadzor, upućenih UIP-u od 2016. do kraja prošle godine.

U zahtjevu od 25. jula 2017. godine, na primjer, Jevrić navodi da “nelegalna eksploatacija izgleda, bez obzira na moratorijum, ponovo ‘uzima maha’.”

“Prethodnih dana na lokalitetu Mahale je primijećena građevinska mehanizacija. Stoga Vam prosljeđujemo uz zahtjev za vršenje inspekcijske kontrole fotografije sa lica mjesta…”.

Odbor direktora RV jula 2019. godine je konstatovao da, o kakvoj organizovanoj aktivnosti je riječ najbolje govori činjenica da se do dolaska nadležnih organa na lice mjesta uklanja sva mehanizacija, a u kasnim popodnevnim i večernjim časovima nastavlja sa eksploatacijom, kao i tokom kišnih dana i praznika, kada se ne očekuju aktivnosti inspekcijskih organa.

“Ove aktivnosti direktno utiču na korito rijeke Morače i zakonom definisane kote koje ne bi trebalo da budu niže od 10,5 metara nadmorske visine, dok podaci sa terena ukazuju da su stvarne kote značajno niže, što ukazuje na visok stepen ugroženosti vodoizvorišta Bolje sestre,” navodi se u zapisniku sa sjednice Odbora direktora 31. jula 2019. godine. U drugim dokumentima se navodi da su kote dna rijeke niže od dva do četiri metra.

Iz Uprave za vode za CIN-CG su kazali da se može reći da je nelegalna eksploatacija iz korita Morače znatno smanjena i svedena na najnižu mjeru, ali da ostaje problem vađenja materijala sa poljoprivrednog i nepoljoprivrednog zemljišta van rječnog toka, a negdje i na kilometar od rijeke.

Od 2016. godine, prema tvrdnjama UIP, Inspekcija za vode izdala je veći broj prekršajnih naloga i podnijela više prekršajnih prijava protiv počinilaca prekršaja. Podnijeta je, ističu, i jedna krivična prijava protiv NN lica.

U jednom od dopisa, koje je inspektor za vode 5. oktobra 2018. godine dostavio RV, ističe se da  je tokom nadzora u mjestu Botun zatečen utovarivač (rovokopač) žuto-plave boje, oznake “Gisslens” bez registarskih oznaka i teretno motorno vozilo žuto-plave boje marke FAP bez registarskih oznaka i montiranim sitom. U trenutku pregleda prosijavan je pijesak iz korita Morače.

“Na licu mjesta zatečeno je lice S.A. po čijoj izjavi isti je vlasnik mehanizacije. Tokom nadzora na licu mjesta utvrđeno je da se radi o nelegalnoj eksploataciji šljunka i pijeska”, navodi se u obavještenju. Protiv S.A. podnijet je zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka, a mehanizacija je uklonjena uz prisustvo inspektora.

Iz UIP-a, međutim, ističu da se veliki broj inicijativa RV-a odnosio na mehanizaciju izvođača radova koji su imali potpisane ugovore sa Upravom za vode o radovima na regulaciji Morače, koje izvodi „Bemaks“.

Tehnički direktor RV Ivan Špadijer, na zajedničkom sastanku sa predstavnicima UzV o zaštiti vodoizvorišta Bolje sestre prije godinu i po, kazao je da nije samo riječ o klimatskim promjenama “a u prilog tome govori činjenica da je ova problematika nezabilježena na ostalim izvorištima u Crnoj Gori”. Špadijer je rekao i da su oni od 2014. godine negodovali i zbog radova na regulaciji rijeke Morače, jer su i tada smatrali da mogu imati negativan uticaj.

Više članova Odbora direktora RV, na nekoliko sjednica 2017. godine, u čije zapisnike je CIN-CG imao uvid, izrazilo je sumnju u ispravnost projekta regulacije rijeke i istaklo da se prilikom ranijeg sprovođenja regulacije nivo podzemnih voda spustio oko dva metra.

O vodoizvorištu je u januaru 2019. godine održan okrugli sto, kojem su prisustvovali direktori RV i UzV. Jedan od zaključaka stručnjaka bio je da se radovi na regulaciji Morače moraju zaustaviti sve do momenta dok se konačno utvrdi da li eksploatacija materijala iz korita – legalna ili nelegalna – utiče na izdašnost izvorišta.

Direktor UzV je na sastanku sa predstavnicima RV u septembru iste godine kazao da ukoliko „glavni problem funkcionisanja RV i izdašnosti izvorišta Bolje sestre zavisi od projekta regulacije, onda je problem lako rješiv“.

Odluku o privremenom obustavljanju radova na regulaciji donio je, međutim, godinu i tri mjeseca kasnije, čemu su prethodile razmjene optužbi sa predstavnicima RV o odgovornosti za stanje.

Na nezadovoljstvo saradnjom sa UzV, o kojem su u oktobru prošle godine Jevrić i Šaranović obavijestili Milutina Simovića, uzvratio je Gutić ocjenama da se RV nije bavio uzrocima, već samo posljedicama smanjenja izdašnosti. On je ocijenio neozbiljnim “pokušaj (RV) skretanja pažnje sa svojih obaveza na druge institucije”.

Nataša Kovačević, foto: Greenhome.me

Izvršna direktorica nevladine organizacije Green Home Nataša Kovačević kazala je za CIN-CG da UzV nije uradila istraživanja kapaciteta i kvaliteta vode izvorišta Bolje sestre i utvrdila konkretan uticaj regulacije Morače, ili nelegalne eksploatacije šljunka i pijeska iz korita, kao i iz poljoprivrednog zemljišta.

Ona je istakla da se slika devastiranog donjeg toka Morače u drugoj i trećoj zaštitnoj zoni vodoizvorišta teško može podvesti u većem dijelu pod klimatski uticaj.

„Ali je razumljivo da onima koji zarađuju na račun eksploatacije šljunka i sa druge strane eksploatacije voda, ovakvo opravdanje može da odgovara… Propise krše, kako koncesionari tako i nadležne institucije, naočigled laičke i stručne javnosti, ostvarujući prihode, a zanemarujući aspekte bezbjednosti kvaliteta i zaštite voda, kao i životne sredine,” kazala je Kovačević.

Gutićevom odlukom zaustavljeni su radovi na projektu regulacije Morače na dionici tri, od ušća rijeke Sitnice po Ponara, koje je izvodio Bemaks, a nadzirao podgorički Sistem-MNE.

“Razlog privremene obustave regulacije jeste upravo moguće ugrožavanje snabdijevanja vodom crnogorskog primorja, iako nedoređivanjem treće zone sanitarne zaštite nije dokazan uticaj vodotoka i regulacionih radova na izdašnost vodoizvorišta,” kazao je on za CIN-CG.

Damir Gutić, foto: uprava za vode

Gutić je rekao da dodatno otežava situaciju na Morači eksploatacija materijala sa zemljišta koje se tretira kao poljoprivredno.

“Dešavanja koja nijesu u potpunosti pod kontrolom dovode do toga da se izvođenje projekta ne dešava onom dinamikom kojim bi željeli, ali odstupanja od projektnog rješenja nije bilo”, kazao je on.

Iz Bemaks-a su rekli za  CIN-CG da su od 2015. do 2019. godine Upravi za vode uplatili 156.780 eura, a da su za kubni metar izvađenog materijala plaćali od 2,5 do tri eura. To znači da su iz korita rijeke izvadili najmanje 52 hiljade kubika. Na pitanje, o tome da li su imali prijava i upozorenja zbog produbljivanja korita, kazali su da nije bilo „nikakvih primjedbi na rad”.

UzV je prethodno imala ugovore i o regulaciji drugih dionica rijeke i sa Cijevnom Komerc i Beton Montenegro. Visina naknade za otkup viška materijala, kako su iz Uprave ranije rekli za CIN-CG bila je za Cijevnu 2,75 eura po kubiku, za Beton Montenegro – 2,76 eura.

Kompanija Cijevna Komerc je potpisala ugovor o regulaciji korita rijeke Morače na dionici od 3.267 metara, nizvodno od Vukovačkog mosta. Završeno je 70 odsto radova.

“Zaustavljeni su 2018. godine zbog neusaglašenosti nove projektne dokumentacije sa stvarnim stanjem na terenu, a drugim dijelom osporeno je izvođenje zbog neriješenih imovinsko-pravnih odnosa,” kazali su iz kompanije Cijevna Komerc za CIN-CG. Oni su, tvrde, kroz regulaciju vadili sirovinu za dalju obradu i platili 187.606 eura.

“Shodno navedenom količina izvađenog materijala iznosi cca 68.000 metara kubnih”, navedeno je u odgovoru na pitanje CIN-CG-a.

Iz kompanije Beton Montenegro nisu odgovorili na pitanja CIN-CG-a.

Da klimatske promjene ne mogu biti uzrok velikog pada izvorišta saglasan je i direktor Direktorata za vodoprivredu Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede Momčilo Blagojević, ali je poručio da “konkretni uticaji moraju biti stručno dokazani”.

“…što je moralo biti urađeno do sada od strane upravljača izvorištem, uzimajući u obzir linearni pad izdašnosti izvorišta od 2005. godine do danas, a što je mjereno i validovano od strane Zavoda“, tvrdi Blagojević. Navodi u Viziji razvoja RV, o tome da je uticaj promjene temperature doveo do smanjenja izdašnosti izvorišta, kako ocjenjuje Blagojević, nijesu relevantni, jer „…trend padavina na godišnjem nivou je ostao skoro nepromijenjen“.

Početkom ove godine počela su i dva projekta, od kojih će se jednim, uz podršku Evropske banke za obnovu i razvoj nastojati da se na naučnoj osnovi utvrde uzroci, ali i predlože mjere za zaštitu izvorišta i povećanje kapaciteta. Nalaz se očekuje do početka juna.

 

Ćulafić: I mještani produbljuju bunare

„Pretpostavljamo da je jedan od uticaja na smanjenje režima izdašnosti vodoizvorišta Bolje sestre i antropogeni tj. čovjek svojim činjenjem. Prvenstveno se misli u ovom slučaju na vađenje šljunka i pijeska (‘regulacija’) iz Morače u zoni Grbavaca, koje je možda dovelo do ubrzavanja kretanja vode (opadanja nivoa i/ili širine toka) i smanjenog prihranjivanja obalne aluvijalne izdani, sa kojom je izvorište vjerovatno dijelom povezano“ kazao je Golub Ćulafić za CIN-CG, pozivajući se i na rezultate najnovije analize, koju je nedavno završio međunarodni tim stručnjaka, čiji je on bio član.

U toj analizi se konstatuje da je neophodno preduzeti mjere i aktivnosti prilagođavanja na savremene klimatske procese, ali i na uticaj ljudskih aktivnosti.

„Ako je produbljivanjem korita Morače skinut glinoviti sloj, koji je predstavljao povratnu barijeru za vode karstne izdani, teorijski je moglo doći do presijecanja podzemnih tokova i omogućavanja isticanja karstnih voda duž korita Morače, a dalje i do smanjenja izdašnosti izvorišta. Najmanja dubina do karstne izdani je na područjima gdje se Morača primiče krečnjačkom obodu ravnice, a takav je slučaj na tri mjesta: nizvodno od Lekića, nizvodno od Grbavaca (padine brda Jež) i uzvodno od Gornjih Vukovića (padine brda Orlovina). Na sve tri lokacije je vršena regulacija toka, ili eksploatacija šljunka“, rekao je Ćulafić.

Da je došlo do opadanja nivoa podzemnih voda na ovom prostoru svjedoče, kako je rekao, i mještani sela Grbavaca, koji su morali da produbljuju bunare na svojim imanjima.

U moguće uzroke kolebanja i pada izdašnosti, posebno u ljetnjim mjesecima, Ćulafić je ubrojio i korišćenje podzemne vode iz zetske ravnice, ukazujući da su najveći korisnici Plantaže za navodnjavanja svojih poljoprivrednih površina, dio Podgorice se snabdijeva vodom iz Ćemovskog polja, a raste i broj seoskih domaćinstava koja koriste podzemne vode za navodnjavanje.

Iz Plantaža, koje iz 24 crpne bušotine, sa dubine od 50 do 90 metara za navodnjavanje 2.300 hektara pod vinogradima i voćnjacima utroše dva miliona kubika vode, i povodom ranijih sličnih tvrdnji iz RV, rekli su za CIN-CG da ne proizvode posljedice, jer se svaki izvučeni litar vrati u zemlju.

Ukazujući i da su objašnjenja iz nove analize opterećena brojnim pretpostavkama, Ćulafić ocjenjuje da su neophodna hidrogeološka i hidrološka istraživanja, koja će u narednom periodu biti sprovedena u užoj i široj zoni vodoizvorišta.

 

U planu i fabrika

U planovima Regionalnog vodovoda je i izgradnja fabrike za vode, a direktor Goran Jevrić tvrdi da pad izdašnosti neće ugroziti taj projekat.

“Proizvodni kapacitet planirane fabrike flaširane vode na izvorištu Bolje sestre je 1-5 litara u sekundi, pa taj projekat ne može biti ugrožen padom izdašnosti izvorišta,” kazao je on za CIN-CG.

O projektu izgradnje fabrike za flaširanje vode i proizvodnju piva i hladnih čajeva, u dokumentu RV Vizija razvoja 2030 se navodi da su preduslovi za njegovu realizaciju “realni, dok je neophodno da se okonča procedura u Skupštini Crne Gore, koja treba da usvoji planske pretpostavke za područje Skadarskog jezera, kako bi RV bio u prilici da dobije urbanističko tehničke  uslove za početak izgradnje fabrike vode”.

Regionalni vodovod je izradio idejni projekat, kao i elaborat o procjeni uticaja na životnu sredinu, čime su eventualnom investitoru, kako tvrde u RV, stvoreni preduslovi da počne investiciju od više miliona eura.

Miloš RUDOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

NOVI IZVJEŠTAJ BRISELA O NAPRETKU ZEMALJA ZAPADNOG BALKANA: Ista meta – isto odstojanje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Parlamentarna većina, Vlada, nevladin sektor i sadašnja opozicija su se maltene složili da je izvještaj realan, ali ne i obećavajući kada je u pitanju izvjesnost crnogorskog članstva

 

U srijedu je Komesar za proširenje Oliver Varhelji prezentirao novi izvještaj Evropske komisije (EK) o napretku zemalja zapadnog Balkana i Turske ka punopravnom članstvu u Evropskoj uniji. Izvještaj pokriva period od oktobra do oktobra, pa je obuhvaćeno i 10 mjeseci rada nove Vlade. Rađen je po novoj metodologiji koja uz poglavlja prepoznaje i klastere i obavezu ispunjavanja prijelaznih mjerila iz međusobno povezanih poglavlja 23 i 24 koja se odnose na vladavinu prava i borbu protiv korupcije i organizovanog kriminala, kao uslova daljeg ukupnog napretka. Crna Gora i Srbija su prošle godine izabrale novu metodologiju klastera koja je zahtjevnija ali isplativija u pogledu veće brzine napredovanja ka EU ukoliko zemlje kandidati pokažu dobar rezultat, vidljiv i mjerljiv.

Parlamentarna većina, Vlada, nevladin sektor i sadašnja opozicija su se maltene složili da je izvještaj realan, ali ne i obećavajući kada je u pitanju izvjesnost crnogorskog članstva. Još je ranija vlada premijera Duška Markovića na početku svog mandata u jesen 2016. godine najavljivala da će u svom mandatu od četiri godine završiti pristupne pregovore, što znači zatvoriti sva 33 poglavlja. Kasnije je Marković promijenio stav i svu krivicu prebacio na Brisel jer je EU nametnula „teške kriterijume, teške uslove koje je morala jedna mala Crna Gora da ispuni“ ne objasnivši šta je to trebalo ispuniti što nisu morale ispuniti sve druge zemlje kandidati.

Crna Gora je još 2010. godine dobila status zemlje kandidata a 2012. je otpočela pristupne pregovore. Tokom gotovo 10 godina pregovora sa EU vlade Demokratske partije socijalista (DPS) su uspjele otvoriti sva 33 poglavlja ali su zatvorile svega tri, a i to privremeno. Kada se uporedi rezultat Crne Gore u odnosu na druge zemlje koje učestvuju u regati ka EU, onda se naša zemlja s pravom može nazvati „liderom integracija u regionu“, što su često naglašavali DPS političari i neki zapadni dužnosnici. Srbija je dobila status kandidata 2012. a pregovore otpočela 2014. i do sada privremeno zatvorila dva poglavlja. Sjeverna Makedonija i Albanija su dobile zeleno svjetlo za početak pristupnih pregovora tek prošle godine, na šta su Makedonci čekali od 2005. a Albanci od 2014.  Bosna i Hercegovina i Kosovo su još daleko od dobijanja statusa zemlje kandidata a pristupni pregovori koje Turska vodi sa EU još od 2005. godine su odavno na mrtvoj tački sa vrlo malim šansama da se ponovo pokrenu. Koliko je realno „liderstvo“ Crne Gore u odnosu na zemlje regiona vidi se na primjeru Hrvatske, kao posljednje balkanske zemlja koja je ušla u EU. Hrvatska je pregovarala 6 godina tokom kojih je zatvorila sva 33 poglavlja i nakon toga čekala još dvije godine da uđe u EU. Prema ranije objavljenoj analizi berlinske Evropske stabilizacione inicijative (ESI), koja ima fokus na proces proširenja EU na Balkan, Crna Gora se po sadašnjoj dinamici može naći pred vratima Evropske unije tek za nekih 30 godina.

U ovogodišnjem izvještaju Crna Gora je dobila najnižu prosječnu ocjenu napredovanja u posljednjih 6 godina – 3,03 (na skali od 1 do 5). Prošle godine je ta ocjena bila 3,18 a 2015. godine je iznosila 3,15. Međutim, Evropska komisija je takođe dala i ocjenu pripremljenosti koja se odnosi na sveukupno stanje u pojedinim poglavljima i tu je Crna Gora do sada dobila najveću ocjenu od 3,11.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 22. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

POVEĆANJE PLATA I PROSVJETA: Nijesu na spisku prioriteta

Objavljeno prije

na

Objavio:

I pored obećanja nove vlade da će, nakon zdravstva, njima prvima biti povećana plata, prosvjetni radnici su strpani, kako kažu, u isti koš sa ostalima. O najavljenom povećanju koje će obuhvatiti sve zaposlene u Crnoj Gori malo znaju jer dijaloga sa Ministarstvom nema

 

Prosvjetni radnici koji su, pored zdravstvenih, već godinu i po u prvoj liniji borbe protiv korona virusa – ponovo se osjećaju izigranima. Prema podacima Monstata prosječna plata u zdravstvu je za 100 eura veća od one u prosvjeti, a za razliku od prosvjetara, zdravstveni radnici su dobili obećanje o povećanju plate za 12 odsto, pored onog od 17 odsto koje će od početka sljedeće godine, kako je najavljeno, sljedovati sve zaposlene u Crnoj Gori.

Povećanje koje je najavljeno za sve u Ministarstvu prosvjete, nauke, kulture i sporta pripisali su kao svoj uspjeh, pa su najavili da će zarade prosvjetnih radnika od 1. januara 2022. godine biti veće za 17 odsto. Iz resora Vesne Bratić poručuju da su od početka mandata pokazali i dokazali da su im na prvom mjestu djeca i prosvjetni radnici, što je misija i vizija koja mora biti primarna, posebno u resoru prosvjete.

„Jako smo nezadovoljni činjenicom da smo i pored obećanja ministra finansija i socijalnog staranja Milojka Spajića, datom na našem prvom zajedničkom sastanku u januaru mjesecu ove godine, da će prosvjetni radnici poslije zdravstvenih biti prva adresa sa kojom će razgovarati u vezi sa povećanjem njihovih zarada, ostali, da tako kažem, u košu sa ostalim zaposlenima u Crnoj Gori. Bez ulaganja u obrazovni sistem i plata prosvjetnim radnicima nema napretka društva u cjelini. Sve ozbiljne zemlje, sa uspješnim ekonomijama, najviše izdavajaju upravo za prosvjetu“, kaže za Monitor Nikolaj Knežević, potpredsjednik Sidikata prosvjete Crne Gore (SPCG).

Posebnu brigu o obrazovanju najavio je i premijer Zdravko Krivokapić u svom ekspozeu. I pored najava, posljednje povećanje postignuto je u socijalnom dijalogu i pregovorima sa prethodnom Vladom. Tada su se plate u prosvjeti uvećale za devet odsto 2020. i početkom januara 2021. dodatnih tri odsto. Trenutno se kreću malo iznad državnog prosjeka, po posljednjim podacima Monstata za avgust ove godine prosječna zarada u prosvjeti iznosi 553 eura.

„Nesumnjivo su zapošljeni u zdravstvu i prosvjeti ponijeli najveći teret odgovornosti od početka pandemije COVID-19 virusa. Iako su ti sektori pokazali da su u ovim kriznim situacijama u stanju da idu i preko sopstveih
granica, to se i dalje ne cijeni adekvatno, a posebno kad je riječ o zapošljenim u prosvjeti“, kaže za Monitor Snežana Kaluđerović, viša pravna savjetnica u Centru za građansko obrazovanje (CGO). Ona smatra da je neobjašnjivo što najavljeni talas povećanja zarada nije kao posebnu kategoriju prepoznao i zapošljene u prosvjeti i što pitanje njihovih zarada nije zasebno razmatrano od strane resornih ministarstava.

„S obzirom da nacrt Zakon o budžetu još nije ni podnešen Skupštini, prostor za ispravljanje ove greške postoji. Vjerujemo da bi to imalo stimulativan uticaj na prosvjetne radnike, koji  tokom pandemije, za razliku od zdravstvenih radnika, nisu imali dodatke na zaradu na račun povećanog
obima rada. CGO podsjeća da su nove okolnosti rada nastavnika pedagoški vrlo zahtjevne i da je količina nastavnog materijala ostala ista, dok je količina odgovornosti i obaveza nastavnika samo rasla“, kaže Kaluđerović.

Knežević objašnjava da su prosvjetari iz novina saznali za najavljeno povećanje: „Shvatamo da će u narednoj godini biti ukinuti doprinosi za zdravstveno osiguranje na zarade te da neće biti oporezivane zarade do bruto iznosa od 700 eura. To je jednostavno nedopustivo. Ako se radi o linearnom povećanju, pojaviće se određene nelogičnosti i problemi koji se moraju otkloniti u socijalnom dijalogu i direktnoj komunikaciji sa SPCG. Prvenstveno mislim na problem koji smo izbjegli kada smo prošli put pregovarali u vezi sa izmjenama naših koeficijenata u Granskom kolektivnom ugovoru. Naime, povećanjem minimalne cijene rada, u isto vrijeme zadržavanjem postojećih koeficijenata, nekvalifikovanom radniku biće isplaćivana zarada u iznosu od 450 eura čime se izjednačavaju oni koji imaju 30 godina radnog staža i početnici.  Tu je još mnogo problema koji se moraju rješavati isključivo u socijalnom dijalogu“.

Socijalnog dijaloga za sada nema. O kakvom socijalnom dijalogu danas govorimo kad već deset mjeseci nismo u prilici da sjednemo za isti pregovarački sto i razgovaramo o nagomilanim problemima u obrazovanju, pita se Knežević.

Da je dijalog već morao početi smatra i Kaluđerović. „Nažalost,  stiče se utisak da ovo pitanje nije na spisku prioriteta Ministarstva, koje se radije fokusira na ostvarenje određenih političkih ciljeva nego na unapređivanje kvaliteta obrazovnog procesa i statusa zapošljenih u prosvjeti. Treba podsjetiti da se gazi i obećanje iz premijerevog ekspozea, koji je tada najavio da će Vlada raditi na unapređivanju obrazovnog sistema na svim nivoima uz prioritetnu depolitizaciju, a jedna od prvih akcija Ministarstva odnosi se na nezakonite smjene prethodnih, i imenovanja novih direktora škola bliskih novim vlastima. Resorno ministarstvo je bilo dužno da intenzivnije i posvećenije radi na poboljšanju statusa prosvjetnih  radnika. Nažalost, nijesu dovoljno u tome aktivni ni reprezentativni granski sindikati, koji bi morali češće i agilnije podsjećati na ulogu prosvjetnih radnika u društvu i kompleksnost njihovog rada tokom pandemije“, smatra Kaluđerović.

Iz Sindikata prosvjete najavljuju svoj kongres 6. novembra. „Nakon Kongresa, bez obzira na njegove rezultate i konačni izbor stabilnog rukovodstva, jer se trenutno nalazimo u VD stanju, prvi potez organa SPCG će biti zahtjev za nastavkom socijalnog dijaloga ili preduzimanje radikalnijih mjera u zaštiti prava za koje se SPCG u mnogo težim uslovima izborio. Depolitizacija, decentralizacija i demokratizacija obrazovnog sistema su ključne stvari koje zastupam i koje ću u budućnosti zastupati“, ističe Knežević.

Zanemarivanje i male zarade su samo dio nagomilanih problema u prosvjeti koji se ne rješavaju.

„Najveći problem, pored nedovoljne plaćenosti jesu i loše stambene
prilike prosvjetnih radnika, kao i nedostatak dovoljno efikasnih mehanizama za poboljšanje tog statusa. Slijede loši tehnički uslovi rada, opterećenost nastavne norme i rad sa velikim odjeljenskim grupama, ali i
opterećenost brojnim administrativnim obavezama, koje prijete da suštinu zamijene formom. Takođe, problemi su prisutni i u slučajevima nastavnika koji su zaključili ugovor na određeno vrijeme,
uglavnom na devet mjeseci, tj. trajanje školske godine. To ih dovodi u finansijsku neizvjesnost, kao i probleme u povezivanju socijalnog i zdravstvenog osiguranja. Izvjesni problemi postoje i u postupcima za
produžavanje licence, i taj dio bi se morao dodatno urediti“, nabraja Kaluđerović.

Ekonomski položaj i odnos društva prema ovoj profesiji su godinama nedopustivo loši, ističu u Sindikatu. Kao dodatne izazove Knežević izdvaja: „Radno-pravna zaštita naših kolega, puzajuće povećanje administracije nauštrb kvaliteta nastave, nemotivisanost, norme časova u srednjim školama, prevelike grupe u predškolskim ustanovama u Podgorici i Budvi, nedostatak normalnih uslova za rad, neopremljenost škola gdje se naše kolege često suočavaju sa kredom i tablom kao jedinim nastavnim sredstvima su glavni izazovi koji nas očekuju. Najveći izazov trenutno je trend digitalizacije kao i mentalno zdravlje učenika i nastavnika u vrijeme trajanja pandemije COVID virusa“.

I tako i dalje iz Ministarstva pričaju o misiji i viziji, dok se od prosvjetara očekuje da praznog džepa s kredom i tablom prenose znanje.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

POKRENUT POSTUPAK ZA VRAĆANJE CITADELE U BUDVI: Sporna privatizacija kulturnog dobra

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dajući nekoliko stanova u Tivtu, biznismen Branko Ćupić postao je vlasnik objekata od 684 m2 i parcela površine blizu tri hiljade kvadrata, vrijednog kulturno-istorijskog nasljeđa u Budvi

 

Skandalozna razmjena nepokretnosti između Ministarstva odbrane SRJ i privatne firme Imobilia sa Svetog Stefana, čiji je vlasnik kontroverzni biznismen Branko Ćupić, obavljena u decembru 1992. godine, ne prestaje da intrigira građane Budve, koji se ne mire sa tim da je jedan od značajnijih  spomenika kuture drevne Budve, na volšeban način trajno prešao u privatne ruke.

Sekretarijat za zaštitu imovine opštine Budva započeo je prije dvije godine postupak za poništenje Ugovora o razmjeni nepokretnosti u cilju zaštite prava i interesa Opštine Budva i države Crne Gore, obraćajući se instituciji Zaštitnika imovinsko pravnih interesa CG. Na dopise Sekretarijata, koje potpisuje Đorđe Zenović, odgovora nije bilo sve do nedavno, kada je iz Podgorice stigao dopis Zaštitnika, Bojane Ćorović, kojim se traži dostava kompletne dokumentacije o Citadeli i sudskom sporu vođenom od 1993. do 1998. u Osnovnom sudu u Kotoru.

Tvrđava Citadela uzdiže se nad Starim gradom, zahvata površinu od ukupno 2.650 kvadrata, odnosno 8 odsto površine stare Budve. Tu je izgrađeno više objekata ukupne površine 650 m2, dok je ostao slobodan prostor koji čine prolazi, terase, kule, stražare… Nakon zemljotresa slobodan prostor na Citadeli adaptiran je za pozorišne scene tada uspješnog budvanskog festivala Grad teatar.

Kupoprodaja Citadele između Ministarstva odbrane SRJ – VP Podgorica, kao vlasnika tvrđave i Branka Ćupića uznemirila je tada građane Budve. Iza ustupanja značajnog kuturnog dobra prebogatom biznismenu stajali su tada pojedini funkcioneri DPS-a, među kojima i Svetozar Marović. Ugovorom o razmjeni  Ministarstvo odbrane prenijelo je na preduzeće Imobilia tri nepokretnosti, objekat austrougarske kasarne korisne površine 615 m2, staru kulu od 56 kvadrata i suterenski prostor ispod velikog platoa od 12,50 kvadrata. To je ukupno 684,39 m2.

Zauzvrat, Imobilia je preuzela obavezu da Ministrastvu odbrane preda isto toliko, 680 m2 stambene površine na lokaciji Delfin u Tivtu, u stanovima koji tek treba da se sagrade. Građani su ogorčeni ovakvom razmjenom po kojoj je  kvadrat na budvanskoj Citadeli vrijedio isto koliko i kvadrat u nekoj stambenoj zgradi u Tivtu.

Pored toga, Ministarstvo odbrane ustupa Ćupiću na korišćenje cjelokupan neizgrađen prostor Citadele, za koji navode da predstavlja gradsko građevinsko zemljište, površine nešto manje od 3.000 kvadrata. U međuvremenu, kupac je korišćenje pretvorio u vlasništvo, te je u katastru nepokretnosti pod firmom Citadela d.o.o, uknjižen kao vlasnik cijelog prostora.

Dakle, za nekoliko stanova u Tivtu, biznismen Ćupić postao je vlasnik objekata od 684 m2 i parcela površine blizu tri hiljade kvadrata, vrijednog kulturno-istorijskog nasljeđa u Budvi.

Opština Budva je 1993. podnijela tužbu Osnovnom sudu u Kotoru sa zahtjevom za poništaj tog pravnog posla, nakon čega je uslijedila protivtužba Imobilije, da bi se spor 1998. završio vansudskim poravnanjem  kojim se Opština odrekla tužbenog zahtjeva. Tadašnji predsjednik Opštine, Rade Gregović potpisuje izjavu da „povodom objekta Citadela u Budvi i ugovora o razmjeni nepokretnosti zaključenog između PP Imobilia i Ministarstva odbrane VP 4212 Podgorica, nema nikakvih pravnih zahtjeva i da nikakve zahtjeve neće postavljati u budućnosti prema Imobiliji“.

Tako, povlađujući volji uticajnih funkcionera DPS-a koji su zastupali interese biznismena Ćupića, Opština se odrekla istorijskog nasljeđa čiji tragovi se smještaju u period od 12. do 14. vijeka. Grad teatar izgubio je svoje scene a građani i turisti dobili su gvozdenim kapijama zatvoren pristup najznačajnijem dijelu Starog grada pretvorenom u ugostiteljski objekat sa apartmanima.

Značajnu ulogu u privatizaciji Citadele odigrao je Zavod za zaštitu spomenika kulture sa Cetinja, koji se u sudski spor uključio kao umješač. Mišljenje Zavoda o tome da li je privatizacijom Citadele prekršen tadašnji Zakon o zaštiti spomenika kulture bilo je od presudnog značaja. Međutim, sudija u tom predmetu, Đorđije Milić, nije prihvatio stručno mišljenje direktora Zavoda Čedomira Markovića, pod izgovorom da bi se ova ustanova kao sudionik u sporu, našla u konfliktu interesa. Ali je za sudske vještake imenovao službenike tog istog Zavoda, istoričara umjetnosti Aleksandra Čilikova i arhitekticu-konzertvatora Snježanu Simović.

Zvanični stavovi direktora Markovića i službenika Zavoda za zaštitu kulturnih dobara bili su potpuno suprotni po pitanjima za koje je naloženo vještačenje – da li Citadela sa objektima koji su bili predmet prodaje  predstavlja zaštićeni spomenik kulture te da li je Citadela neodvojivi dio Bedema sa bastionima Starog grada.

Zakon u dijelu koji se odnosi na promet spomenika kulture u članu 76 propisuje da se spomenik kulture ne može prodavati. U posebnim slučajevima kada je to dozvoljeno, prema članu 77 imalac takve nepokretnosti dužan je da je prethodno ponudi Opštini na čijoj se teritoriji nalazi. Opština ima pravo preče kupovine.

Zato je zadatak vještaka bio da dokažu da Citadela nije spomenik kulture i ne uživa nikakvu institucionalnu zaštitu.

Stari grad Budva, kao urbana cjelina velikog kulturno-istorijskog značaja, zaštićen je po više osnova. Rješenjem iz 1961. godine uveden je u Registar zaštićenih spomenika kulture kompletan prostor Starog grada. Posebnim rješenjima u Registar je uveden i određen broj pojedinačnih objekata, pa tako posebnu zaštitu uživaju Bedemi sa bastionima i nekoliko budvanskih crkava.

Stručno mišljenje vještaka Čilikova i Simović glasilo je da „prostor nekadašnjeg Kastela Sv. Marije, tj. austrougarskim gradnjama formiran prostor tzv. Citadele, nije uveden u Registar zaštićenih spomenika kulture RCG kao pojedinačno zaštićen spomenik kulture“. Zaključili su i da Citadela, zapadna kula i suterenski prostor, ne pripadaju zaštićenom kompleksu Bedemi sa bastionima.

Zanimljivo je tumačenje Čilikova i Simović po kojem je Citadela izjednačena sa privatnim kućama u Starom gradu koje se slobodno prodaju, bez obaveze da se prvo ponude Opštini, jer nisu pojedinačno upisane u Registar zaštićenih objekata, već zbirno, kao cjelina. Na njih se, prema njihovom mišljenju, članovi 76 i 77 Zakona o zaštiti kulturnih dobara – ne odnose.

„Sa etičke strane posmatrano, kupoprodaja objekata predmetnog spora, objekata manje spomeničke vrijednosti, ne doprinosi bilo kakvoj degradaciji spomeničkog integriteta bilo Starog grada ili kompleksa Citadela, bilo da je vlasnik država ili drugo pravno lice…“ navodi se u stručnom mišljenju sudskih vještaka.

Tadašnji direktor Zavoda za zaštitu spomenika kulture, Marković u tekstu o budvanskoj Citadeli navodi: „U valorizaciji brojnih spomeničkih vrijednosti Stare Budve posebno mjesto pripada njenom složenom fortifikacionom sistemu koga sačinjavaju moćni bedemi sa kulama i bastionima, kapije, prolazi, pasarele i gradska tvrđava. Svojom monumentalnošću i svojim značajem za izučavanje i sagledavanje geneze i razvoja grada, posebno se izdvaja gradska tvrđava, prvobitno poznata kao Kastel Sv. Marije a docnije kao Citadela“

„Cijeneći istorijsku i kulturnu ulogu gradskih tvrđava  ne poznajemo danas nijedan primjer da je u sklopu njihove revitalizacije istovremeno izvršeno i njihovo otuđivanje na način što bi čitava tvrđava ili pojedini njeni djelovi prešli u privatne ruke. Ne može se zamisliti da bi jedan Lovrijenac ili jedna kula Minčeta u Dubrovniku, tvrđava Španjola, Kanli kula ili Forte mare u Herceg Novom ili gradska tvrđava u Starom Baru ili Citadela u Starom Ulcinju, mogli preći u privatne ruke sa uspostavljanjem potpuno drugačijeg odnosa i načina korišćenja prema ovako značajnim kulturno-istorijskim vrijednostima“, ocijenio je Marković

„Treba se zapitati kako bi zgledalo kada bi atinski Akropolj, koji je takođe tvrđava grada Atine iz Periklovog vremena ili neki njegov dio , primjera radi Partenon, prešao u privatne ruke. Treba se, takođe, zapitati kako bi izgledalo kada bi jedan rimski Panteon, Koloseum ili Rimski forum, ili pak Pompeja, bila prodata  na licitaciji i postala privatno vlasništvo. Sumnjamo da bi se ovako nešto moglo dogoditi u civilizovanom svijetu u kome bi pojedine izuzetno značajne spomeničke vrijednosti jednog naroda postale bogatstvo samo jednog čovjeka ili manje grupe ljudi“, napisao je Marković u mišljenju o prodaji Citadele.

Nije imao ko da čuje.

 

CITADELU VRATITI GRAĐANIMA

„Budvanska Citadela kao jezgro oko koga se formiralo i razvijalo gradsko naselje mora po svom istorijskom pravu da ostane u vlasništvu naroda jer je ona kroz minule vjekove i milenijume upravo to i bila. Nikada nijedan njen segment nije bio u privatnom vlasništvu te se zato nadamo da će društvo pokazati i smoći dovoljno snage i razumijevanja da se problem Citadele razriješi tako da ona i dalje ostane spomenik prvorazrednog značaja, organski vezana za tkivo grada i da će i dalje služiti za obogaćivanje duha žitelja Budve, brojnih posjetilaca i naroda Crne Gore u cjelini“, apelovao je, uzalud, Čedomir Marković, tadašnji  direktor Zavoda za zaštitu spomenika kuture.

Branka PLAMENAC

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo