Povežite se sa nama

OKO NAS

JEDANAESTOČLANA PORODICA PETRIĆ IZ KOLAŠINA, BEZ SOCIJALNE PATETIKE: Tim za pobjede

Objavljeno prije

na

Od početka svog braka Sonja i Vesko Petrić iz Kolašina, kako kažu, znali su da će ,,koliko god para bude, djece biti mnogo”. Tako je i bilo, novca je tokom minulih dvije decenije bilo malo, a Sonja je rodila devetoro djece, dvije ćerke i sedam sinova. Najmlađi Dušan, 31 januara napuniće godinu, a najstariji Stevan u trećem je razredu srednje škole. Između su Milena, Tamara, Aleksandar, Andrija, Miloš, Lazar i Boško. Vesko, rodom Bjelopoljac, već dugo je zaposlen u kolašinskom Vodovodu. Zarada od 375 eura daleko je ispod prosječne, ali, kažu Petrići, ,,spas je što mnogo ne kasni.”.

,,Da, to su nam jedini redovni mjesečni prihodi. Nije to malo, kad pogledam koliko drugi primaju. S obzirom na to da nas je jedanaestoro, jasno je da nije ni dovoljno. Ali, odavno sam naučio da ne kukam. Ne volim kad me se novinari sjete, ne podnosim one emisije i tekstove u kojima se govori o mnogočlanim porodicama, to uvijek izgleda kao neki apel za pomoć, kao socijalna patetika. Ja više volim da govorim o tome koliko sreće donosi ovoliko djece, nego kolika je muka svakodnevno obezbjeđivati sve što im je potrebno”, objašnjava Vesko.

Godinu je mlađi od svoje četrdesetrogodišnje supruge, a nekad, kako kaže, zajedno imaju osjećaj da su u životu prošli više neko neki duplo stariji bračni par. Godine podstanarskog života bile su mučne, zatim su doživjeli sreću pod svojim krovom. Na placu, koji im je u prigradskom naselju Lug, poklonila lokalna uprava, sagradili su, prije osam godina, kućicu u kojoj , tvrde, nikad nije tijesno.

,,Važno mi je da ljudi znaju da nas đeca nijesu ‘zadesila’, već da smo ih željeli i svako planirali. Bitno mi je i da nas ne zovu neodgovornim, zbog toga što s niskim primanjima imamo devetoro djece. To je naš izbor i svakog trenutka smo znali koliko je teško podići ovu nejač, znali smo i koliko novca treba, ali smo bili svjesni da Bog i ljudi pomažu. Nikad nijesmo prestali da vjerujemo da možemo časno i velikim radom obezbijediti najosnovnije. Fali im mnogo čega, ali nijesu gladni i žedni, imaju krov nad glavom i najvažnije, našu podršku.”

Djecu uče da se međusobno pomažu, drže na okupu i da poštuju svaku podršku koja dođe od sugrađana. Vesko često naporno radi i mimo radnog vremena. U tome ga ne sprječavaju ni zdravstveni problem. Ti vanredni prihodi dobro dođu. Sonja nikad, kako kaže, nije stigla ni da potraži posao, a kamoli da se zaposli. Ipak, svakodnevno duže od 12 sati naporno radi. O tome ne voli da priča i, kako objašnjava, ne čini ništa više od drugih majki i domaćica.

,,Sonji sam prepustio kuću. Mene su, kao što vidite, ovlastili za ‘vanjske poslove’, uključijući i davanje izjava novinarima. Bez šale, jako cijenim sve ono što moja supruga svakodnevno žrtvuje da bi nam kuća bila uredna, djeca nahranjena i u čistoj odjeći. Svaka žena može pretpostaviti koliko je teško samo svakodnevno spremiti 33 obroka. Ako se moja zarada podijeli na nas 11, ispada da imamo svako po oko 35 eura mjesečno. Sonja s tim novcem kao da pravi čaroliju”, priča Vesko o svakodnevnim ,,radnim zadacima” svoje supruge.

Svako od devetoro njihove djece, tvrde Petrići, zna svoje obaveze. Pomažu majci, pa u njihovoj kući nema nereda. Odjeća, školski pribor, udžbenici i igračke uredno su složeni. Braća i sestre naučili su, kažu njihovi roditelji, da svađa ne donosi ništa dobro, a da je smijeh i šala ,,lijek za mnoge probleme”. Rješenje za dječje i tinejdžerske teškoće smišljaju zajedno, dijele iskustva i ono što su naučili o životu.

,,Možda im nijesmo mogli pružiti ne znam kakvu materijalnu sigurnost i sigurno mnogi njihovi vršnjaci imaju više. Međutim, mislim da će moja djeca ući u život bogatija od ostalih. Ukoliko ostanu ovako složni i privrženi jedni drugima, svako od njih će uz sebe imati ‘i za radost i za žalost’ osmoro braće i sestara. Nije to malo, to je vrijednost s kojom je lakše i jednostavnije. Vaspitali smo ih, čini mi se, uspješno, da nikad ne ostave na cjedilu jedno drugo, da ne budu rivali”, otkrivaju Petrići čemu uče svoje potomke.

Rijetko su svi na okupu u kući. Vesko u šali kaže da skoro nikome nije pošlo za rukom da ih fotografiše zajedno. Ipak, kada su zajedno za stolom u trpezariji, mnogo je smijeha. To zajedničko vrijeme cijene i umiju da ga kvalitetno provedu.

,,Kad biste me pitali šta su mi asocijacije na život u Kolašinu, rekao bih – podrška, blagonaklonost i sigurnost. Ovdje živi mnogo dobrih ljudi, koji su pomagali, lijepom riječju ili novcem, ali uvijek pomagali. Izuzetnu zahvalnost dugujem svom direktoru Dušku Radoviću. Uvijek je našao način da pomogne i onda kad je moja plata bila nedovoljna da pokrije neki nepredviđeni trošak i onda kada su zarade kasnile. On je pravi prijatelj moje porodice”, kaže Vesko.

Kako kaže, kolika god da je bila besparica, nekoliko lokalnih funkcionera imali su razumijevanja, pa se u opštinskoj kasi uvijek našlo za skromnu jednokratnu pomoć. Petriće je nedavno nagradila i Srpska pravoslavna crkva. Zbog toga što su izrodili devetoro djece dobili su orden s likom Petra II Petrovića Njegoša i 1 000 eura. Korisna im je bila i pomoć Banke hrane, koju su dobijali nekoliko puta.

,,Da se razumijemo, ne smatram da je iko dužan da me nagrađuje ili pomaže zbog toga što imam devetoro djece. To je bila Sonjina i moja odluka i onda treba da je i naša obaveza. Međutim, ne treba ni da govorim koliko je dragocjeno to što s vremena na vrijeme ljudi odluče da pomognu, što daju koliko mogu. Riješi nas to mnogih briga. Osjećamo da nijesmo sami i da će i ubuduće biti lakše. Prijatno bude kad to što smo izrodili ovoliko djece računaju u podvig, a ne u neodgovornost i nepromišljenost”, kaže Vesko.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

OKO NAS

PUT GUSINJE – PODGORICA KROZ ALBANIJU: Otvaranje sjeveroistoka Crne Gore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Put od Gusinja i Plava kroz Albaniju je bio uslov da ovaj kraj Crne Gore oživi. Sada kada je napravljen, očekuje se od centralnih vlasti da se posvete i neiscrpnim prirodnim i turističkim resursima sjeveroistoka

 

Gusinje i Plav, gradovi na krajenjem sjeveroistoku Crne Gore, prestali su da budu posljednja stanica ili saobraćajno slijepo crijevo u našoj državi, nakon što je u avgustu i zvanično pušten u promet novi put od ovih gradova do Podgorice, koji najvećim dijelom prolazi kroz Albaniju.

Od centra Gusinja do centra Podgorice sada je svega šezdesetak kilometara. Prosječnom vožnjom, taj put se prelazi za samo nešto više od sat vremena.

Benefiti od otvaranja ovog puta  u Gusinju i Plavu  se već uveliko osjećaju, ali je do pune valorizacije potrebno uraditi još neke infrastrukturne pretpostavke i otkloniti tehničke nedostatke.

U ovim ocjenama slažu se svi sagovornici Monitora, među kojima i predsjednica Opštine Gusinje, Anela Čekić (DPS).

Ona ističe da se otvaraju neke nove perspektive za sjeveroistok Crne Gore, posebno još kada se završi put preko planine Bogićevice do Dečana na Kosovu, koji je sa strane Kosova već završen, i kada auto-put stigne do Andrijevice.

„To je već neka nova relanost i perspektiva. Ali potrebno je da se, kada se radi o turizmu, riješe smještajni kapaciteti u Gusinju. U ekonomskom smislu mi već imamo dvije stare fabrike koje su privatizovane. U pogonima nekadašnjeg Titeksa danas je moderna fabrika peleta, dok je bivši Termoplast prodat našim ljudima iz dijaspore koji će sada to privesti namjeni“, kaže Čekić.

Ona kaže da je ova varoš ljetos, nakon otvaranja puta, bila puna života i  vikend turista sa juga Crne Gore.

„Od nadležnih državnih institucija sada će zavisiti dalja valorizacija i turističkih i ekonomskih potencijala ovog kraja“, kaže Čekićeva.

I predsjednik Opštine Plav, Nihad Canović (SD), ne krije zadovoljstvo zbog konačnog otvaranja puta prema Podgorici, kroz Albaniju.

„Benefiti se osjećaju od prvog dana otvaranja, početkom avgusta, i to je bilo vidljivo golim okom. Na ulicama Plava bilo je automobila sa registarskim oznakama Podgorice i primorskih gradova. Za te ljude, Plav i Gusinje sa planinama, jezerima i rijekama, bili su otkriće“, kaže Canović.

On takođe smatra da je sada najhitnije da se završi put prema Dečanima i niz drugih pristupnih puteva do turističkih i planinarskih destinacija.

„Osim što je put do Podgorice smanjen za stotinu kilometara, potrebno je da se država sada više posveti sjeveru Crne Gore i ovom kraju i da se uradi još niz drugih projekata kako bi se riješio gorući problem, a to su do sada nezaustavljive migracije“, kaže Canović.

On ističe da Nacionalni park Prokletije i čitav ovaj kraj predstavljaju atrakciju za ljude iz centralnih i južnih gradova Crne Gore, kojima je do sada bilo daleko doći do Plava i Gusinja, praktično kružnim tokom preko Kolašina i Ribarevina i Berana.

„Novi put treba da bude i zamah investitorima. Dijaspora je uočila da ovdje ima smisla ulagati. Ljudi koji su do sada ulagali samo na jugu Crne Gore, vide velike potencijale i ovog kraja. Trenutno se ubrzano radi na renoviranju hotela Jezero. Odmah ispod tog hotela, drugi privatni preduzetnik gradi hotel manjih kapaciteta. Na lokaciji takozvane ribarske stanice, na obali jezera, jedan naš čovjek koji radi u Njemačkoj, planira značajnu investiciju. Sve je to ohrabrujuće“, ističe Canović.

Predsjednik Opštine Plav smatra da je sada ključno da država, odnosno centrale vlasti, pojačaju interesovanje za ovaj kraj.

Da je dobro što je put kroz Albaniju stavljen u promet kaže i pionir te ideje, dr Rusmin Laličić, koji je još kao predsjednik tadašnje Mjesne zajednice Gusinje, prije skoro dvije decenije zagovarao otvaranje i izgradnju tog puta.

„Za našu dijasporu konačno je ostvaren san, i oni sada od aerodroma Podgorica do Gusinja stižu za sat i po. Taj put im je ranije, naokolo, teže padao nego put od dalekih destinacija iz kojih dolaze, do Podgorice“, kaže Laličić.

On, ipak, ukazuje na neke tehničke nedostatke koje treba otkloniti, kako bi benefiti od puta bili opipivljiji.

„Jedan od tih ograničenja je i to što je put sada zabranjen za teretna vozila. Mi smo tražili da se dozvoli i teretnim vozilima do sedam i po tona da mogu ići putem. Tako bi naši poljoprivredni proizvođači ujutru za sat i petnaest minuta stizali na pijacu u Podgorici, gdje bi plasirali svoje proizvode, i popodne se vraćali na svoja imanja“, kaže Laličić.

On ističe da treba otkloniti i nedostatke zbog lošeg interneta i struje na graničnim prelazima, zbog čega se stvaraju vještačka zadržavanja.

Dodaje i da je dobro što je neko vrijeme bilo vikend turista sa juga, ali da su novi talas koronavirusa i ograničenja na graničnim prelazima, to zaustavili.

„Jednostavno rečeno, put je sada tu, ali ga treba bolje iskoristiti“, kaže Laličić.

Gusinje, živopisna varoš koja je nedavno, poslije mnogo vremena, izvojevala bitku za status opštine, nalazila se bukvalno u crnogorskom zapećku. Iz ovog planinskog gradića se do sada, u nedostatku saobraćajnica, moglo samo nazad.

Laličić ukazuje da je za saobraćajno otvaranje ne samo Gusinja, već čitavog Gornjeg Polimlja, upravo put koji vodi dolinom Cijevne do Podgorice, bio od presudnog značaja.

On podsjeća da taj put predstavlja još karavansku trasu iz starih vremena. Tuda je, u zlatno doba za Gusinje, bilo najbliže od Skoplja do Dubrovnika. Predanja čak kažu da je karavanska trasa počinjala u dalekoj Kini na istoku, a završavala se u Veneciji, na zapadu.

„Podsjetiću vas i na činjenicu da je 1926. godine između tadašnje kraljevine Jugoslavije i kraljevine Albanije napravljen međunarodni sporazum kojim  je Gusinjcima bilo obezbijeđeno da tokom obdanice imaju bezbjedan i siguran prolaz kroz Albaniju ovim putem do Podgorice i Cetinja. Taj ugovor je bio napravljen u prisustvu velikih sila i morao se poštovati“, priča Laličić.

Naselje Gusinje nekada je imalo 600 domaćinstava i 200 trgovinskih i zanatskih radnji. Danas lagano odumire, a jedini put odavde je obično vodio za Sjedinjene Američke Države.

Ovo malo urbano mjesto, podsjeća Laličić, postalo je saobraćajno slijepo crijevo Crne Gore u vrijeme Envera Hodže i staljinizma 1948. godine, kada su granice prema Albaniji za tadašnju Jugoslaviju postale neprobojni bedem.

Osim što je to najkraća veza Plava i Gusinja sa Podgoricom, ovaj put ima u tu prednost što najvećim dijelom prolazi kroz mediteransku klimu.

„Gusinje je ispod Prokletija, na nadmorskoj visini od 900 metara, a sredozemna klima, vjerovali ili ne,  ovim  putem je u neposrednoj blizini“, pojašnjava Laličić.

On kaže da  je najveći prevoj na tom putu,  od hiljadu i dvjesta metara,  u Albaniji, na samo 12  kilometara od Gusinja, dok već poslije šesnaestog kilometra od ove planinske varoši u Crnoj Gori, u Albaniji počinje sredozemna klima i više ne pada snijeg, što znači da je taj put veoma lak za održavanje u zimskim uslovima.

„Otvaranjem ovog puta, ovaj kraj u bukvalnom smislu je postao ono što zapravo jeste – ne sjeveroistok,  već jugoistok Crne Gore“, kaže Laličić.

On ukazuje na to da je ovaj put skratio i razdaljinu do Ulcinja, do kojeg je od Gusinja svega stotinu dvadeset kilometara.

„Do Skadra je okruglo stotinu kilometara, a zatim iz Skadra do Ulcinja još svega dvadeset“, priča Laličić.

Manje je poznata, kaže on, i činjenica da je put od Gusinja do Podgorice kroz Albaniju najbliža i najprirodnija veza jadranskog i crnomorskog sliva.

Put od Gusinja i Plava kroz Albaniju je bio uslov da ovaj kraj Crne Gore oživi. Sada kada je napravljen, očekuje se od centralnih vlasti da se, posvjećujući veću pažnju sjeveru Crne Gore, posvete i neiscrpnim prirodnim i turističkim resursima sjeveroistoka.

                                                                                                      Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

KOLAŠIN I SREDNJOŠKOLSKO OBRAZOVANJE: Neusklađenost  tržišta rada sa potrebama mladih  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Oskudan izbor obrazovnih profila u kolašinskoj srednjoj školi tjera sve više svršenih osnovaca da  nastave školovanje van rodnog grada.  Nedostaju kadar i uslovi da se obrazovni profili prilagode potrebama mladih, ali i zahtjevima tržišta rada.

 

Neusklađenost  između potreba kolašinskog tržišta rada  i obrazovnih profila srednje škole u tom gradu traje decenijama. Uprkos tome, minulih godina malo šta je učinjeno da se stanje  mijenja. Za promjene  nedostaje uslova i kadra, kažu u SMŠ Braća Selić u Kolašinu. Zbog toga,  nema ni potrebnih saglasnosti resornog ministarstva. Učenici tvrde da je izostao i  trud da se poboljšaju  uslovi i obezbijedi  kadar.

SMŠ Braća Selić  postoji skoro pola vijeka.  Prvi put, svršeni osnovci,  poslije Drugog svjetskog rata,  dobili su priliku da nastave školovanje u svom gradu  1965/66. godine. Bilo je to područno  odjeljenje podgoričke Gimanzije Slobodan Škerović. Područno odjeljenje je dobilo status Više gimanazije 1971. godine. Osam godina kasnije dovršena je školska zgrada i gimanzija dobija sadašnje ime.

Prema podacima kolašinske kancelarije Zavoda za zapošljavanje (ZZZ), deficitarna „srednjoškolska zanimanja“ su  građevinski  tehničar, kuvar specijalista, poljoprivredni tehničar… Mladi Kolašinci ne mogu u rodnom gradu steći  ta zvanja.  Među nezaposlenim, prema podacima ZZZ, ima značajan broj maturanata gimnazije, ekonomskih i tehničara prodaje. Ipak, ovu školsku  godinu će upisati još jedna generacija ekonomskih tehničara.

U prvim razredima SMŠ Braća Selić  škole ove godine je svega 57 učenika. Najviše 26 ,  u odjeljenju Opšte gimnazije. Očigledno je da je sve manje interesovanja za smjerove konobar i kuvar, pa ih je u jednom  kombinovanom odjeljenju  – 14. Za smjer hotelsko-turistički tehničar opredijelilo se njih – 17.

Zvanje kuvara ili konobra u SMŠ Braća Selić, može se steći, ali, od prije četiri godine  postoji samo obrazovni program za III stepen.  To je, objašnjavaju učenici, velika nepravda. Predstavnici završnih razreda tog smjera, nedavno su apelovali na Ministarstvo prosvjete, kulture, nauke i sporta  i upravu škole da im omogući IV stepen. Kako tvrde, bez toga su nepoželjni za tržište rada. Najvljuju da će tražiti i hitne sastanke sa predstavnicima ministarstva i objasniti svoju nezavidnu situaciju.

„Imali smo brojna obećanja u školi ranije, ali se, na kraju,  ispostavilo da ne možemo nikako do zvanja tehničara usluživanja, odnosno kulinarstva. U našoj školi  ne postoji mogućnost da se redovno završe četiri godine tog obrazovnog programa. Imamo jedino mogućnost za  vanredno polaganje,  ali to je mnogima među nama nedostižno, jer je skupo. Sa tri godine srednje škole, mi smo, bukvalno, ništa“, objašnjavaju predstavnici učenika, koji su prethodne školske godine završili srednju školu.

Kažu  da im je uskraćena mogućnost i za usavršavanje, u toj ili nekoj drugoj struci, pa time i „šansa za budućnost“.

Kako su Monitoru rekli u kolašinskoj srednjoj školi, problemi su nastali izmjenama Zakona o stručnom obrazovanju od prije četiri godine. Tim zakonom  predviđen je minimalan broj bodova za upis u prvi razred četvorogodišnje stručne škole. Smjer kuvar ili konobar upisivali su, objašnjavaju, uglavnom, učenici koji nemaju dovoljno bodova za upis četvorogodišnje stručne škole. Zbog toga nije postojao formalan uslov da im se udovolji.  U SMŠ Braća Selić kažu da  postoji jedino mogućnost  da se  obrazovni programi tehničar usluživanja i tehničar kulinarstva završi vanredno.

Kuvari i konobari koji se školuju u Kolašinu, tvrde, da nemaju mnogo šansi čak ni na lokalnom tržištu rada. Navode primjere vlasnika restorana i hotela, koji „dovode kuvare sa strane i plaćaju im visoke zarade“.

„ Razumijemo potrebe ugostitelja da imaju najbolji i školovan kadar. Međutim, ne treba zaboraviti da u okviru SMŠ Braća Selić postoji Centar za obuku kuvara i konobara, gdje smo i obavljali praksu. Uz promjenu nastavnog kadra i poboljšane uslove, u Centru bi se moglo doći do  solidnog nivoa za školovanje kuvara i konobara. Umjesto toga,  oni nas ostavljaju „osakaćene“ sa samo III stepenom. Vrlo je jasno da će i u novim hotelima i restoranima opet dovoditi kolege sa strane i sa više škole. Nama preoistaje samo  evidenciji ZZZ“,  kažu bivši učenici  smjerova kuvar i konobar.

Podsjećaju da je, zbog takve situacije, ove godine jedva formirano kombinovano odjeljenje  tih smjerova. Neće, tvrde, „niko da gubi uzalud tri godine u školi i na kraju da nema nikavu šansu da se zaposli“.

„Iskustvo nas uči da ćemo posljednji dolaziti na red za zaposlenje. Pitajte bilo kojeg vlasnika ugostiteljskog objekta u Kolašinu da li će, kad zapošljava, recimo, konobare, dati šansu nama. Toliko je mladih sa IV stepenom ili čak fakultetom koji rade te poslove, znaju jezike i, naravno, oni će biti prvi izbor. Za kuvare je još lošija situacija. Ono što naučimo za tri godine nije dovoljno, svjesni smo, za rad u lukzuznim hotelima. Jednino možemo biti pomoćni kuvari, a za to, opet, i ne treba nikava škola“, kažu sagovornici Monitora.

Za vanredno završavanje IV stepena, tvrde, treba im 1.000 eura. Neki u prošlogodišnjoj generaciji učenika završnog razreda II stepena  bi željeli da upišu i fakultete.

„Bez četvrtog stepena oduzeta nam je i ta mogućnost. To nije pravedno i  nastojaćemo da ubijedimo nadležne da mijenjaju zakon ako treba. Osnovane su primjedbe  oko  niskog broja naših bodova pri upisu, ali zar zbog toga treba da ispaštamo cijeli život. Srednju školu smo ozbiljnije shvatili i mnogi popravili uspjeh“, kažu potpisnici incijative poslate školi i Ministarstvu.

Udio mladih  među nezaposlenim Kolašincima lani je bio 18,5 odsto. Iako je na evidenciji ZZZ, kako piše u Lokalnom akcionom planu  za mlade,  ranijih godina taj udio bio visočiji,   statistika i dalje zabrinjava.

Negativan migracioni saldo i negativan prirodni priraštaj se reflektuju i u smanjenom broju djece upisane u osnovne škole. Broj osnovaca je prošle godine bio za 22 odsto manji u odnosu na deceniju ranije. To je  rezultiralo i smanjenjem broja odjeljenja sa 61 na 57. Ako se uzme u obzir da je ponuda obrazovnih profila u srednjoj školi nezadovoljavajuća,  onda ne čudi i drastičan pad broja učenika u toj ustanovi.

                                                                                                Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

DRAGIŠA JANJUŠEVIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR: Nema reforme sa nestabilnom vladom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Evropska komisija želi da vidi našu spremnost, ne samo retoričku i politikantsku, već konkretnu i stvarnu kroz najzahtjevnija poglavlja. Kada imate vladu sa nestabilnom podrškom parlamentarne većine, vi ne možete ući niti u jedan ozbiljniji reformski zahvat

 

MONITOR: U novom izvještaju EK o napretku opet se upozorava da je Crnoj Gori potrebna jaka politička volja za efikasno rješavanje pitanja korupcije i organizovanog kriminala. Znači li to da je nema?

JANJUŠEVIĆ: Političke volje sigurno ima, ali bojim se samo na riječima! Svaka partija ponaosob je sigurno za rješavanje ovog problema, ali kada treba izabrati Tužilački savjet, onda vidite kavi problemi nastaju. Tako da to samo nije dovoljno za ovako jednu opasnu pošast i veliki problem. Potrebno je da imate čitav jedan kompaktan sistem koji se može suprotstaviti korupciji i kriminalu na visokom nivou – a to su policija, tužilaštvo i sudstvo. Prethodna vlast je izgrađivala sistem da tužilaštvo i sudstvo budu  pod velikim partijskim kontrolama i uticajem. To sad predstavlja veliki problem i zahtjevan i dugotrajan  proces u izgradnji kompaktnog sistema koji će se suprostaviti ovom kanceru koji razara naše društvo.Vidite koliko se samo troši energije i političkog usaglašavanja oko Tužilačkog savjeta. O drugim stvarima da ne govorimo.

MONITOR: Jeste li iznenađeni ocjenama novog izvještaja? Šta su, u stvari, poruke EK novoj vlasti?

JANJUŠEVIĆ: Apsolutno nijesam iznenađen ocjenama Evropske komisije, a poruke, kada pregovori traju devet godina, počinju da budu iste i nepromijenjene. Evropska komisija želi da vidi našu spremnost, ne samo retoričku i politikantsku, već konkretnu i stvarnu kroz najzahtjevnija poglavlja. U stvarnosti to znači da morate pokazati da kroz javne politike kreirate sistem gdje će javne ustanove i institucije biti servisi građana uz podrazumijevanu vladavinu prava. Sada, kada imate Vladu s nestabilnom podrškom parlamentarne većine, vi ne možete ući niti u jedan ozbiljniji reformski zahvat! I onda morate imati ovakav izvještaj. Mada, iskreno govoreći, ova vlada nije mogla značajno da popravi, niti pokvari osam godina jako loših pregovora sa Evropskom unijom, gdje smo milimetarski napredovalli!

MONITOR:  U izvještaju se napominje i da je Zakon o slobodi vjeroispovijesti donesen uz nedovoljne konsultacije s vjerskim zajednicama. To pitanje i dalje potresa društvo. Ove sedmice imali smo i proteste zbog upisivanja Cetinjskog manastira na MPC. Kako vidite ono što vlast čini u tom smjeru?

JANJUŠEVIĆ: Nažalost, mi smo društvo koje neke značajne teme koje se tiču društva ne voli da rješava dijalogom, javnim raspravama i traženjem što šireg konsenzusa ili kompromisa. Mi smo u nekoj ideološkoj zaostavštini prethodnih vremena koje je voljelo da krupna pitanja rješava preko koljena.To je radila prethodna vlast, a nova je neka pitanja kao što je Zakon o slobodi vjeroispovijesti željela da ispravlja baš tom metodologijom. Ako se nastavi sa tom praksom, bojim se da će reforme biti više dio retorike i demagogije nego li stvarne agende!

MONITOR: Izvještaj o bezbjednosnim službama tokom ustoličenja mitropolita Joanikija, novi je povod za trvenja u parlamentarnoj većini. Kako će se završiti pregovori o rekonstrukciji Vlade?

JANJUŠEVIĆ: Inicijativa oko rekonstrukcije Vlade dolazi,  vjerovatno, kao pokušaj da se izađe iz jedne političke i parlamentarne paralize, gdje imamo fenomen da veliki dio parlamentarne većine bojkotuje rad parlamenta! Mislim da su i pregovori o rekonstrukciji u jednoj vrsti paralize zbog koncepta kako akteri parlamentarne većine vide taj budući rekonstruisani model. Ukoliko vrlo brzo ne dođe do rješenja, bojim se da ćemo imati ovaj „statu qvo” u produženom trajanju, jer niko neće htjeti da se odvaži i krene u skraćenje mandata aktuelnom sazivu parlamenta i na vanredne parlamentarne izbore. Niko se neće odvažiti da skrati mandate sa glasovima poslanika DPS- a, već će pustiti da ovo stanje, koje je jako lose, i dalje traje.

MONITOR: Mislite li da su novi izbori rješenje za izlaz iz aktuelne krize i  koliko su oni realni?

JANJUŠEVIĆ: Vanredni izbori, definitivno nijesu rješenje. Ne zbog toga što  neko strepi da bi se DPS ekspresno vratio na vlast. Definitivno taj scenario je nemoguć, jer DPS nema više tu institucionalnu prednost koju je zloupotrebljavao u svim izbornim procesima. Nego, prije svega, zbog toga što bi nakon izbora imali situaciju da akteri parlamentarne većine opet uđu u jedan pregovarački maraton  koji ne znam kako bi završio. Drugo, nemamo reformisan izborno-zakonodavni sistem zbog kojeg je napravljen i skupštinski odbor. Nemamo prečišćen birački spisak, gdje su desetine hiljada birača višak. Nije izabran predsjednik Državne izborne komisije, itd., itd… Kao treće, prethodna vlast nije razvlašćena i to u nekim značajnim segmentima po dubini, gdje smo svjedoci da se svakog dana postavljaju vršioci dužnosti u nekim segmentima uprave. Tako da mislim da izbori nijesu rješenje.

MONITOR: Kako vidite ideju uspostavljanja manjinske, tehničke Vlade?

JANJUŠEVIĆ: Mi sada imamo neki vid manjinske vlade jer premijerov koncept ekspertske vlade ne podržava minimum 27 poslanika parlamentarne većine. U toj vladi nema predstavnika DF- a i Demokrata. I ona se kao takva može tretirati manjinskom. S druge strane, ići u neki drugačiji vid manjinske i tehničke vlade koja bi imala za cilj da pripremi izbore, pitanje je ko bi podržao taj model. Ako bi se išlo ka podršci DPS-a, onda bi to bilo na neki način prekrajanje izborne volje, jer 220.000 građana nije glasalo da neko napravi nefunkcionalnu vladu koja neće trajati ni godinu dana, već da sa DPS-om traži modele tehničke vlade! I to rješenje mi je slabo održivo sa pozicija nekog ko bi eventualno od aktera parlamentarne većine tražio taj oblik vlade i podrške u parlamentu.

MONITOR: Kako komentarišete istup Rada Bojovića, programskog koordinatora Pokreta 21. maj, koji je pozvao predsjednika Mila Đukanovića da napusti politiku?

JANJUŠEVIĆ: Mislim da je Bojović rekao jednu veliku istinu o količini hipoteka koje nosi Đukanović, kao i kočnicama koje te hipoteke prave na putu reformisanja kako DPS-a, tako i crnogorskog društva u cjelosti! On je skrenuo pažnju na oslobađanje jedne energije koja je zarobljena, a koja bi, možda, mogla biti korisna u izgrađivanju demokratskog kapaciteta crnogorskog društva i relaksiranja teških i mučnih podjela kojima robujemo već decenijama, a kojima je vješto menadžerisao Đukanović punih trideset godina.

MONITOR: A odlazak dijela članova tog pokreta ?

JANJUŠEVIĆ: Što se tiče napuštanja dijela članova nakon izjave gospodina Bojovića, mislim da se radi o slobodnoj volji tih ljuda da biraju organizacije, pokrete i partije gdje kao građani osjećaju kompatibilnost sa svojim stavovima. Ako postoji neka hipersenzibilnost na lik i djelo gospodina Đukanovića, onda bi to zahtijevalo posebnu analizu.

MONIOTOR: Da li se nešto dešava na opozicionoj sceni i u krugovima koji su podržavali Đukanovića?

JANJUŠEVIĆ: Što se tiče opozicionog djelovanja, mislim da su, ako budu svoju strategiju djelovanja gradili na identitetskoj i nacionalnoj priči, misleći i dalje na rejtinge svojih partija i homogenizaciji biračkog tijela a ne na unapređenje demokratskog ambijenta u Crnoj Gori, na pogrešnom putu. Pogotovo ako u toj identitetskoj priči kao stožera okupljanja i homogenizacije vide Đukanovića, onda je to za formu satira Radoja Domanovića, a ne za ozbiljnu političku strategiju. Mislim da njih prije svega treba da okuplja ona suštinska priča koja se nazire iz izvještaja Evropske komisije a to je otvaranje suštinskog dijaloga svih subjekata u društvu oko najznačajnijih tema, od korupcije i organizovanog kriminala, unapređivanja ekonomije kao funkcionalne i tržišne, reforma izbornog zakonodavstva, reforma javne uprave, smanjenje nezaposlenosti, jačanje i osnaživanje institucija, prevazilaženje ovako teških podjela i polarizacija, kako političkih, tako medijskih i svakih drugih.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo