Povežite se sa nama

OKO NAS

PJEVAČKA KARIJERA LJEKARA IVA ĐURIŠIĆA: Tenor iz sarajevske raje

Objavljeno prije

na

Jedni ga znaju kao ljekara, drugi kao pjevača, treći kao šahistu, četvrti kao kolumnistu podgoričkih medija… U tom višeboju dr Ivo Đurišić uspješno se snalazi, ali ovog puta našim čitaocima otkrićemo neke manje poznate ili javnosti sasvim nepoznate detalje iz njegove višedecenijske pjevačke karijere. Jedan od povoda za to je i nedavna smrt sarajevskog pjevača Kemala Montena.

„Kemala Montena sam izuzetno cijenio i iz poštovanja prema njemu prije nekoliko godina na svoj CD snimio sam njegovu pjesmu Jedne noći u decembru, za koju je rekao da sam je izvanredno otpjevao. Monteno je imao specifičnu boju glasa. Bio je boem i sarajevska raja, kojoj sam i ja pripadao. Pripadao sam i sarajevskoj školi muzike, koja je iznjedrila Kemala Montena, Zdravka Čolića, Nedu Ukraden, Jadranku Stojaković… Ugurao sam se među njih zahvaljujući poznanstvima sa brojnim muzičarima”, sjeća se Đurišić sarajevskih dana.

Kao đak osnovne škole završio je nižu muzičku školu u Titogradu, a kasnije i srednju. U Sarajevo je otišao 1957. da studira medicinu. Tamo se našao na raskršću – da li pored medicine da igra šah ili da se posveti muzici.

„U sarajevskom Šah klubu 1960. godine stižem do titule prvokategornika, a onda se prijavljujem za učešće u tada popularnoj muzičkoj manifestaciji Mikrofon je vaš. Pjevao sam pjesmu Adio Marija Đorđa Marjanovića. Marjanović je nedjelju dana prije toga pjevao u Beogradu za Zlatni mikrofon, ali osvojile su ga Anica Zubović, Lola Novaković i Nada Knežević. Onda je publika napustila salu, pokupila Đorđa, popela ga na fiću i on je tu održao koncert. U Sarajevu osvajam prvo mjesto i dobijam ponudu da pjevam u popularnom FIS-u i Slozi. Tada se osnivaju Indexi, koji me zovu da pjevam sa njima i kratko sam pjevao sa Bodom Kovačevićem i ostalim tadašnjim indeksovcima. To je gotovo zanemarljivo, ali ipak sam bio u njihovom prvom sastavu”, kaže Đurišić.

U Sarajevu je pjevao na raznim mjestima: u Jevrejskom klubu, na Radničkom univerzitetu, čak i u horu Sarajevske opere, gdje je pjevao tenor.

„U Sarajevu sam pjevao kao alternativa Draganu Stojniću. Poslije je Dragan otišao u Beograd, ali želim da ispričam jedan događaj vezan za tog popularnog pjevača. Ženu, koja mu je bila inspiracija za pjesmu Bila je tako lijepa, htio je da oženi, ali nisu dozvolili njeni roditelji da se uda za pjevača, jer je ona bila doktorica. Decenijama živi u Podgorici. Poslije trideset godina ponovo se sreću Stojnić, koji je bio teško obolio, i Bila je tako lijepa, i ona ga dovodi u Podgoricu na liječenje. Kad bih uveče pjevao njegove pjesme, ona bi ga telefonom pozvala kući da sluša kako pjevam tu njegovu pjesmu. To je bila velika ljubav”, kaže Đurišić.

Đurišića i danas za Sarajevo vežu najljepše uspomene.

„Iako nisam rođeni Sarajlija, Sarajevo je za mene najljepši grad na svijetu. Volim Baš-čaršiju, Vijećnicu, mostove na Miljacki, Ilidžu, Vrelo Bosne, Trebević… Za mene je Miljacka, onakva kakva je, najčistija rijeka na svijetu. Patim za Sarajevom, jer sam u njemu proveo naljepše godine. Iako sam rođen u Budimpešti, koja je možda ljepša od Sarajeva, za mene je Sarajevo nenadmašno. I reći ću ono što je rekao Kemal Monteno, a to i pjevam sa velikim zadovoljstvom – Sarajevo, ljubavi moja”!

Đurišić se vratio u Titograd 1964. godine. Nije volio da pjeva narodnu, nego zabavnu muziku. No, šlageri tada ne prolaze.

„Majka mi kaže pjevaj poljoprivredne šlagere, kako sam tih godina nazivao narodne pjesme. Početkom sedamdesetih počinju da se pjevaju starogradske pjesme i polako ulazimo u svijet narodnjaka. Tada sam se sprijateljio sa Lepom Lukić, koja me tjerala da idem da pjevam u operi. Ali 1990. susrećem se sa Zdravkom Đuranovićem i tada vrtoglavo počinje moj uspon u pjevačkoj karijeri kao amatera. Snimam CD sa pjesmama Jedne noći u decembru Kemala Montena i Zbog jedne divne crne žene Kiće Slabinca. Pjevao sam po raznim mjestima i gradovima – u Ulcinju, Pljevljima, Novom Sadu, Beogradu, Sarajevu, Dubrovniku… Pjevao sam pjesme Miše Kovača, Lea Martina, svog idola Đorđa Marjanovića, Dragana Stojnića,Tome Zdravkovića, Harisa Džinovića, a pogotovo Miroslava Ilića”.

U Podgorici pored Zdravka Đuranovića upoznaje se i sa Mićom Miranovićem, koji ga i danas prati kad pjeva. Po Crnoj Gori je održao nekoliko koncerata, a posebno izdvaja koncert u Šavniku iz 1998. godine.

„Bio je interesantan po tome što je u salu moglo da stane trista do četiristo ljudi, a bilo ih je sedam stotina. Publika je počela da viče: „Ivo, Ivo, Ivo…”, a onda se na binu popelo oko tridesetoro djece koja su pjevala zajedno sa mnom”.

Zanimljiv je bio i njegov nastup na muzičkom festivalu krajem devedesetih u Podgorici.

„Učestvovali su, između ostalih, Mišo Kovač, Oliver Dragojević, Mili Knežević, Andrijana Božović i ja. Nakon glasanja pobijedio je Mišo Kovač sa 22 glasa, drugi je sa 16 glasova bio Oliver Dragojević, a ja treći sa 15 glasova. Voditeljka me obavijestila da su Podgoričani glasali za mene i da sam imao 105 glasova, no nisu mogli od bruke da priznaju da je amater nadmašio te pjevače”, priča Đurišić.

U lijepom sjećanju ostao mu je i jedan nastup u podgoričkom restoranu Evropa.

„Kad sam otpjevao O, sole mio, prišlo mi je nekoliko Italijana i rekli – mi smo mislili da je Pavaroti umro, a mi ga nalazimo u Crnoj Gori. Kada sam im kazao da sam pjevač amater i doktor, rekli su mi: ‘Vi biste u Italiji dobro prošli, jer mi cijenimo doktore koji pjevaju’! Odgovorio sam im – pjevanje u Crnoj Gori samo što me glave nije koštalo”.

Đurišić im je objasnio da je mislio na prijetnju tadašnjeg ministra zdravlja Podgorice Miomira Mugoše, koji mu je poručio da će ga smijeniti sa mjesta direktora Doma zdravlja Podgorice ako i dalje bude pjevao.

„Odgovorio sam mu da bi on vjerovatno, kad bi mogao, smijenio i Klintona zato što svira trombon. Ne znam gdje je sad Mugoša, možda u Beogradu da traži ostavku Ivice Dačića zato što pjeva pjesmu Mostovi na Miljacki. Ali to je sastavni dio ljubomore i ljudske zlobe”.

Zbog pjevanja je dobio opomenu i iz Ministarstva zdravlja dok je bio direktor Doma zdravlja u Podgorici.

„Na televiziji Blu mun emitovana su dva moja spota – Jedne noći u decembru i Zbog jedne divne crne žene. Pozvali su me iz Ministarstva zdravlja i rekli – Ivo, skidaj se više, šta svaki dan pjevaš… Nisu shvatili da je to snimak”.

Pjevao je mnogima i iz vlasti i iz opozicije. Jednom je pjevao Momiru Bulatoviću sa Draganom Stojnićem u hercegnovskom hotelu Plaža. Milu Đukanoviću pjevao je na Kraljičinoj plaži.

„Nakon što su se Momir i Milo razišli pjevao sam u Nikšiću u motelu na Trebjesi. Došao je konobar i rekao mi da je u drugoj prostoriji Momir Bulatović i traži da prekinem pjevanje jer od moje pjesme ne može da se skoncentriše. Konobaru sam rekao – puno pozdravite Bulatovića i recite mu pošto mu moja pjesma nije smetala u Herceg Novom, onda ne treba da mu smeta ni u Nikšiću”, prepričava Đurišić jednu od svojih zgoda.

Pjevao je na novosadskoj tvrđavi, gdje ga je pratio Janika Balaš. Rumetašice Budućnosti vodile su ga sa sobom, ali ne kao doktora nego kao pjevača. Zajedno su priredili crnogorsko veče u Eldeu u Španiji, nakon pobjede u četvrtfinalu Kupa šampiona. Neprekidno je pjevao tri sata. Jednom im je pjevao i u avionu na relaciji Beč – Podgorica.

Pjevao je djeci Podgorice u Sportskom centru da bi im dokazao da se ne boje doktora.

„Kada su najavili da sam doktor djeca su se uplašila. Ja sam im rekao da sam običan čovjek isto kao i oni i da se ne boje čika doktora. Djeca su dotrčala do mene i počela da me ljube”.

Đurišić i danas često zapjeva u nekom od podgoričkih restorana. Uvijek besplatno.

Na pitanje do kad će da pjeva, Đurišić odgovara: „Dokle god budem mogao.”

Zvižduci zbog Mila

– Jesu li mi zviždali dok sam pjevao? Samo jedanput kad sam bio član žirija u Podgorici. Birali smo najbolju pjesmu studenata pjevača. U pauzi publika me zamolila da pjevam. Otpjevao sam Kralj Nikola na umoru, završavajući – Čuvaj Milo Crnu Goru. U tom trenutku prolomili su se jaki zvižduci. Objasnili su mi da studenti ne podnose Mila Đukanovića, kaže Đurišić.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

OKO NAS

SPOR OKO HAJDAR-PAŠINE DŽAMIJE: Predanja nadglasala arheologe

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dio mještana Radulića kod Bijelog Polja tvrdi da se oko ostataka Hajdar-pašine džamije nalazi staro pravoslavno groblje, a ispod nje ostaci crkve. Nalazi Polimskog muzeja iz 2008. godine, međutim, ne potvrđuju takvo tumačenje lokaliteta. Uprkos istorijskim tragovima i stručnim nalazima, spor o lokalitetu traje

 

 

Dio mještana Radulića kod Bijelog Polja tvrdi da se oko ostataka Hajdar-pašine džamije nalazi staro pravoslavno groblje, a ispod nje ostaci crkve. Nalazi Polimskog muzeja iz 2008. godine, međutim, ne potvrđuju takvo tumačenje lokaliteta. Arheolozi su ocijenili da se pojedina neobrađena grobna obilježja teško mogu povezati sa pravoslavnim sahranama, dok u otvorenoj ispitnoj sondi nijesu pronašli tragove starijih objekata.

Uprkos istorijskim tragovima i stručnim nalazima, spor o lokalitetu traje. Mještani su se 4. oktobra ponovo okupili i, kažu , pozvali policiju, tvrdeći da su zatekli grupu ljudi kako izvodi nedozvoljene radove. Iz Medžlisa Islamske zajednice Bijelo Polje kažu da obavljaju redovno održavanje i da im obnovu zaštićenog kulturnog dobra otežavaju promjenljivi zahtjevi institucija.

Mještani su ispričali Monitoru da su tog jutra, oko osam časova, primijetili petnaestak osoba koje nijesu iz Radulića. Kažu da su im okupljeni objasnili da uklanjaju travu i uređuju prostor, ali da su, osim trimera, imali lopate, motike, grabulje, sjekire i kosijer. Dio aktivnosti opisali su kao iskopavanje. Nepovjerenje objašnjavaju tvrdnjom da su tokom čišćenja 2008. oštećeni grobovi i izmještene kosti njihovih predaka.

Predsjednik Medžlisa Alija Kujović za Monitor kaže da nelegalnih radova 4. oktobra nije bilo.

„Na lokalitetu smo vršili isključivo redovno održavanje, koje je propisano rješenjem kojim je džamiji utvrđen status kulturnog dobra. To je naša zakonska obaveza. Riječ je o prostom uklanjanju vegetacije, odnosno košenju, koje kontinuirano obavljamo još od devedesetih godina. ‘Briga’ mještana nastala je tek kada smo dobili saglasnost na konzervatorski projekat. Od tada su počeli da prijavljuju policiji i Upravi za zaštitu kulturnih dobara (UZKD) nepostojeće radove i svakog puta je utvrđeno da ih nije bilo. Džamija je dostupna javnosti i svako može da provjeri stanje“, objašnjava Kujović.

U izvještaju Polimskog muzeja su razmatrana i lokalna predanja. Priča o dvojici pravoslavaca koji su navodno stradali prilikom gradnje minareta i sahranjeni uz džamiju ocijenjena je kao malo vjerovatna, uz obrazloženje da bi bili sahranjeni na pravoslavnom groblju u neposrednoj okolini. Autori smatraju vjerovatnijim da je riječ o muslimanskim majstorima.

Prema dokumentaciji koju su iz Islamske zajednice dostavili Monitoru, tačna godina gradnje džamije nije poznata, ali je autori stručnog izvještaja iz 2018. vezuju za XVII vijek i Hajdar-pašu Selima, dok njeno stradanje smještaju u 1943. godinu. Postojanje džamije neposredno potvrđuje osmanski dokument iz 1838, u kojem Abdulah, sin Abdulganijja, traži postavljenje za imama i hatiba i piše da je zapuštenu bogomolju obnovio džemat. Kada je riječ o tvrdnjama o crkvi, arheolozi su ocijenili da je siga za lukove, kupolu i minaret namjenski obrađivana za džamiju, a da nije preuzimana sa crkvenih objekata. Za podne ploče napisali su da je teško pretpostaviti da su prenesene iz crkve Svetog Jovana Krstitelja u Crnči.

Dokumentacija pokazuje da su dio zabune proizvele i institucije. Prema Kujovićevim riječima, uz naziv „džamija“ u katastru je 1977. dopisana riječ „crkva“, a 1996. naziv „džamija“ je uklonjen; rješenjem iz 2008. oznaka „crkva“ zamijenjena je oznakom „ruševina vjerskog objekta“, dok izvod iz 2023. pokazuje da je objekat u svojini Mešihata Islamske zajednice, a zemljište upisano na Crnu Goru, sa Opštinom Bijelo Polje kao subjektom raspolaganja.

Upravna dokumentacija potvrđuje da je Mešihat u aprilu 2008. zatražio izmjenu katastarskih podataka. Ministarstvo unutrašnjih poslova i javne uprave zahtjev je proslijedilo bjelopoljskoj područnoj jedinici Uprave za nekretnine.

Rješenjem od 15. maja 2008. oznaka „crkva“ na tadašnjoj parceli 4/10 zamijenjena je oznakom „ruševina vjerskog objekta“, dok je susjedna parcela, vođena kao „kamenjar krš“, evidentirana kao groblje. U obrazloženju piše da kroz istoriju katastarskih promjena nijesu pronađeni pravno valjani dokumenti koji bi objasnili ranije upise. Ostali podaci ostali su nepromijenjeni.

„Islamska zajednica je preduzela pravna sredstva nakon što je otkriveno da su podaci mijenjani. Nepoznato lice ili više njih dopisalo je naziv crkva, a kasnije uklonilo naziv džamija. Za to nije postojao dokument niti pravni osnov. Uprava za nekretnine ne zna koji službenik je izvršio upise, ali zna da za njih ne postoje pravni niti bilo koji opipljivi osnovi. List nepokretnosti je javna isprava u kojoj je upisano da je Islamska zajednica vlasnik džamije u obimu prava 1/1“, kaže Kujović.

Polimski muzej je na zahtjev Mešihata od avgusta do septembra 2008. uklonio rastinje i građevinski šut, otkrio zidove i kameni pod džamije, istražio ostatke turbeta i otvorio sondu radi sagledavanja temelja i slojeva zemljišta. U izvještaju Polimskog muzeja piše da je u ispitnoj sondi utvrđeno da je džamija zasnovana na sterilnom zemljištu, bez tragova starijih objekata. Preporučili su hitnu zaštitu zdanja.

Kujović te nalaze smatra odgovorom na tvrdnje o starijoj crkvi i kaže da su se objašnjenja mještana vremenom mijenjala.

„Mještani su prvobitno tvrdili da je džamija građena od kamena crkve porušene u susjednom selu. Kada je nauka dokazala da to nije bilo moguće, promijenili su priču i sada tvrde da je crkva ispod džamije. Istraživanjima je utvrđeno da je zemljište sterilno i da nema ostataka starijeg objekta. Islamska zajednica nikada nije bila protiv istraživanja. I sami smo insistirali na njima. Nije nam jasno koliko puta struka treba da utvrdi istu činjenicu“, kaže on.

Rješenjem Komisije za izlaganje Uprave za nekretnine iz septembra 2011. zemljište je evidentirano na Crnu Goru, sa Opštinom Bijelo Polje kao subjektom raspolaganja. U obrazloženju se poziva na tadašnji Zakon o državnoj imovini i odredbe o raspolaganju grobljima, lokalnim putevima i manjim vodotocima van granica generalnog urbanističkog plana.

Ostaci džamije dobili su status kulturnog dobra od nacionalnog značaja u aprilu 2015. Stručni izvještaj iz januara 2018, koji potpisuju dr Igbala Šabović Kerović, Ozgur Turan Aksan, prof. dr Mehmet Zeki Ibrahimgil i mr Sahret Hajdarpašić, ocijenio je da sačuvani ostaci i uporedna istraživanja omogućavaju restauraciju džamije i konzervaciju turbeta.

Uprava je u februaru 2018. izdala konzervatorske uslove. Propisala je da projekat obuhvati džamiju, dvorište, ogradu, kapiju, turbe i groblje kao jedinstvenu cjelinu. Obnova nedostajućih djelova predviđena je prema izvornim oblicima, na osnovu istraživanja i dokumentacije. Potpuna obnova ostavljena je kao mogućnost ukoliko je potvrde rezultati istraživanja.

Saglasnost na projekat preduzeća „Studio prostor“, izrađen za Medžlis, izdata je 9. novembra 2022. Uprava je ocijenila da je dokumentacija usklađena sa njenim uslovima. Pozvala se i na stručno mišljenje prof. dr Lemje Chabbouh Akšamije iz Sarajeva, prema kojem je rekonstrukcija planirana u autentičnom obliku. Rješenje je zahtijevalo licencirane izvođače i konzervatorski nadzor, ali je naznačena i obaveza pribavljanja saglasnosti prema propisima o izgradnji.

Katastarski izvod iz maja 2023. razdvaja prava na zemljištu i objektu: zemljište je upisano na Crnu Goru, sa Opštinom Bijelo Polje kao subjektom raspolaganja, dok je na ruševini od 86 kvadratnih metara evidentirana svojina Mešihata u obimu 1/1. Opština je u oktobru izdala urbanističko-tehničke uslove za rekonstrukciju u postojećem gabaritu.

Uprava je, međutim, 2. decembra 2024. poništila saglasnost, obrazlažući da njeno izvršenje nije pravno i stvarno moguće. Navela je da zahvat uključuje radove za koje su potrebni prijava građenja, odnosno građevinska dozvola, pa su neophodni glavni projekat, revizija i odgovarajuće saglasnosti. Zatražena su dodatna istraživanja. To je obrazloženo tvrdnjom da su prethodna bila dominantno sondažna i da unutrašnjost i prostor uz spoljne zidove nijesu sistematski istraženi. Zato, navodno, nije pouzdano utvrđeno da su prepoznate sve istorijske faze lokaliteta.

„Konzervatorski projekat nijesmo naručili samovoljno, već na osnovu uslova koje je izdala UZKD. Tada je tražila konzervatorski projekat, da bi danas zahtijevala glavni i to navela kao razlog za poništenje saglasnosti. Posebno je interesantno da je ista osoba koja je obradila saglasnost kasnije potpisala rješenje kojim se ona poništava. Radili smo isključivo po uputstvima Uprave. Ona su se promijenila nakon uloženih značajnih resursa“, kaže Kujović.

On podsjeća da je Upravni sud već jednom poništio rješenje zbog povrede procesnih prava Medžlisa. Uprava je potom donijela novo, koje su ponovo osporili. Tvrdi da rješenja pribavljena slobodnim pristupom informacijama pokazuju drugačiju praksu prema drugim sakralnim objektima.

„Iz mnogobrojnih rješenja vidi se da je za rekonstrukcije drugih vjerskih objekata tražen konzervatorski projekat. Posjedujemo i rješenje o uslovima za crkveni kompleks u Kotoru. Smatramo da su prepreka obnovi nejednako postupanje i odstupanje od dosadašnje prakse. Od Hajdar-pašine džamije napravljen je negativan presedan. Očekujemo saglasnost i aktivno učešće nadležnih u obnovi“, kaže Kujović.

Sa mještanima su, objašnjava, razgovarali i naglasili da neće izvoditi nelegalne radove. Prema njegovim riječima, niko nije podnio svojinsku tužbu, a Srpska pravoslavna crkva je još 2008. saopštila da lokalitet ne smatra svojom imovinom. Medžlis čeka ishod osporavanja novog rješenja i odgovor na zahtjev za preventivnu zaštitu, dok mještani, kako su rekli, zahtijevaju završetak istraživanja. U međuvremenu, održavanje lokaliteta ostaje potencijalni povod za dalje prijave i okupljanja, a obnova zaštićenog zdanja zavisi od narednih odluka institucija.

                                                                      Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PLJEVLJA PRED ZIMU: Za grijanje još nema garancije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok se čeka ishod drugog tendera za sistem prečišćavanja dimnih gasova vrijedan 322.000 eura, grijanje za 465 korisnika u Pljevljima ostaje neizvjesno. Kotlarnici u Skerlićevoj zabranjen je rad zbog prekomjernog zagađenja, a njena zamjena predlagana je još 2015. godine. Više od decenije kasnije, trajno rješenje i dalje je upitno, a zima pred vratima

Od ishoda tendera, čiji se rezultati očekuju poslije 8. oktobra, zavisi da li će 465 korisnika – 393 stana i 72 poslovna korisnika – koji se griju iz kotlarnice u Skerlićevoj ulici u Pljevljima imati grijanje ove zime. Pljevaljsko preduzeće Grijanje drugi put je, nakon neuspješnog tendera u avgustu, raspisalo javnu nabavku za izradu projekta, nabavku i montažu sistema za prečišćavanje dimnih gasova u toj kotlarnici. Procijenjena vrijednost posla je 322.000 eura.

Rad kotlarnice zabranjen je još 26. decembra 2024, nakon što su mjerenja pokazala da su količine prašine, ugljen-monoksida i arsena u dimnim gasovima iznad granica tolerancije. „Grijanje“ je zatražilo odlaganje, upozoravajući da bi gašenje moglo dovesti do smrzavanja vode u cijevima. Izvršenje zabrane zato je odloženo do 15. maja 2025, odnosno do kraja sezone grijanja. Agencija za zaštitu životne sredine potom je 23. juna pokrenula postupak zbog moguće štete u životnoj sredini i opasnosti po zdravlje građana.

Agencija je od CETI-ja zatražila uzorkovanje zemljišta u neposrednoj blizini kotlarnice, a od nadležnih inspekcija podatke o stanju postrojenja i ranije preduzetim mjerama. Urbanističko-građevinski inspektor je 9. jula zatekao kotlarnicu u radu. U zapisniku je navedeno da se u suterenu stambene zgrade nalaze tri kotla snage po dva megavata.

Agencija je 21. jula ponovo naložila prekid proizvodnje i isporuke toplote. Od Grijanja je zatražila i da nakon obustave rada dostavi izvještaj o preduzetim mjerama.

Kada je ekološka inspektorka 23. decembra 2025. pokušala da zatvori kotlarnicu, okupljeni građani i korisnici grijanja dva puta su joj spriječili ulazak. Zatvaranje je tog dana odloženo. Ministarstvo ekologije lani je potvrdilo da kotlarnica ne smije raditi dok emisije prelaze dozvoljeni nivo.

Grijanje je u međuvremenu pokušalo i sa dodatnim tehničkim intervencijama. U Programu rada tog preduzeća za ovu godinu piše da su, u saradnji sa Opštinom i Ministarstvom javnih radova, prilagođeni ventilatori dimnih gasova. Za ovu godinu najavljen je nastavak saradnje radi smanjenja emisije praškastih materija.

Sadašnji pokušaj ugradnje filtera dolazi više od deset godina nakon što je zamjena kotlarnice u Skerlićevoj već bila predložena u zvaničnim dokumentima. U Informaciji o stanju životne sredine u opštini Pljevlja sa predlogom mjera za 2015/2016. godinu, među hitnim poslovima navedena je izrada projektne dokumentacije za novu kotlarnicu.

U tom dokumentu tadašnjeg Ministarstva održivog razvoja i turizma postojeća kotlarnica ocijenjena je kao postrojenje koje nije moguće rekonstruisati ili na drugi način dalje staviti u funkciju. Među predloženim mjerama bile su promjena režima loženja, osposobljavanje kotlovskih sistema, izmještanje postojećih ili izgradnja novih kotlarnica i obezbjeđivanje sredstava za održavanje instalacija.

Toplifikacija Pljevalja predstavljena je kao trajno rješenje. Za taj posao trebalo je rekonstruisati postojeću i izgraditi novu mrežu, a tadašnji koncept bio je vezan i za planiranu izgradnju drugog bloka Termoelektrane. Zvanična dokumentacija još 2015. prepoznaje potrebu da se promijeni način na koji se grad grije i riješi problem postrojenja u Skerlićevoj.

Dok se planirala zamjena, radovi su izvođeni i na postojećoj kotlarnici. Prema državnom izvještaju o realizaciji mjera za kvalitet vazduha, Grijanje je 2015. obavilo početnu rekonstrukciju kotlovskog postrojenja, a naredne godine nastavilo radove radi smanjenja emisije štetnih gasova.

Nabavljena je oprema za regulisanje rada postrojenja i kontrolu dimnih gasova. Ukupna vrijednost opreme i radova iznosila je 72.798 eura, od čega je 66.962 eura obezbijeđeno iz državnog budžeta. Intervencije, međutim, nijesu donijele trajno rješenje za Skerlićevu.

Program rada Grijanja za 2026. godinu pokazuje da preduzeće, uz emisije, ima i ozbiljne probleme sa opremom i distributivnom mrežom. Objekti i oprema opisani su kao dotrajali i tehnički zastarjeli. Česti su kvarovi kotlovskih cijevi, a isključivanje jednog od tri kotla radi popravke remeti isporuku, posebno pri temperaturama ispod nule. Kao najveći problem izdvojena je stara distributivna mreža.

Korozija i pucanje cijevi izazivaju gubitak zagrijane vode, pad pritiska i prekide grijanja zgrada i blokova. Planirani su rekonstrukcija djelova mreže i modernizacija podstanica, radi smanjenja gubitaka i pripreme sistema za priključenje na toplifikaciju.

Prvi tender za nabavku i ugradnju vrećastog filtera objavljen je 20. avgusta. Na javni poziv pristigla je samo jedna ponuda, koju je dostavila beogradska kompanija Irma projekt sistem.

Komisija za sprovođenje postupka utvrdila je da su uz ponudu dostavljeni traženi dokazi, kao i garancija za ponudu u skladu sa tenderskom dokumentacijom. Garancija je ocijenjena kao ispravna i dostavljena na traženi iznos. Problem je, međutim, utvrđen prilikom pregleda garantne izjave. Komisija je zaključila da izjava nije sadržala potpis ovlašćenog predstavnika, zbog čega je kompanija isključena iz postupka javne nabavke. Postupak je zato poništen, a izbor izvođača ostavljen za novi pokušaj.

Predmet nabavke obuhvata kompletan sistem sa vrećastim filterom i pripadajućom opremom. U Izvještaju o istraživanju tržišta, koji je Grijanje sačinilo 6. avgusta ove godine, prije raspisivanja prvog tendera, navodi se da su radi utvrđivanja tržišnih uslova pribavljene informativne cijene od više potencijalnih privrednih subjekata.

„Kako predmet nabavke predstavlja složenu tehničko-funkcionalnu cjelinu, procjena nije zasnovana na cijeni jednog proizvoda, već na ukupnoj vrijednosti opreme i svih pratećih radova i usluga potrebnih za njeno stavljanje u funkciju“, piše u Izvještaju.

Za završetak posla ugradnje filtera predviđeno je najviše 60 dana od potpisivanja ugovora. Nabavka obuhvata izradu glavnog projekta, isporuku i montažu filtera sa pratećom opremom, nadzor i puštanje sistema u rad.

Predviđen je vrećasti filter kapaciteta 23.100 kubnih metara dimnih gasova na sat, oprema za odvođenje izdvojene prašine, ventilatori i novi čelični dimnjak visok 12 metara. Izvođač mora obezbijediti garanciju od najmanje dvije godine. Grijanje će 30 odsto ugovorene vrijednosti platiti avansno, a ostatak nakon potvrde da je posao završen i dostavljanja fakture.

                                                                                Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

POLA VIJEKA „SPASAVANJA“  BIOGRADSKOG JEZERA: Sve više projekata, sve manje vode

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uprkos višedecenijskim najavama i dva aktuelna projekta zaštite i rehabilitacije, Biogradsko jezero je sredinom septembra ponovo bilo gotovo bez vode. Istraživanja, monitoring i sastanci još nijesu doveli do definisanja konkretnih tehničkih mjera sanacije, a rok za izradu idejnog rješenja nije utvrđen

 

 

Biogradsko jezero i ove jeseni bilo je gotovo bez vode, uprkos višedecenijskim najavama njegovog „spasavanja“ i dva projekta koja su trenutno usmjerena na njegovu rehabilitaciju i zaštitu. Sredinom septembra izrazito nizak vodostaj ponovo je pokazao koliko je ugrožen jedan od simbola crnogorske prirode.

U toku su projekat „Rehabilitacija Biogradskog jezera“, koji se sprovodi pod pokroviteljstvom ministarstva nadležnog za ekologiju uz podršku Evropske komisije i evropski projekat „CityLake“, u kojem učestvuje Opština Kolašin. Ipak, konkretne tehničke mjere sanacije još nijesu definisane: prvi projekat obuhvatio je istraživanja i uspostavljanje hidrološkog monitoringa, dok je drugi usmjeren na razmjenu iskustava i razvoj modela zajedničkog upravljanja. Kada će ti procesi dovesti do zahvata koji bi ublažili gubitak vode i zasipanje jezera, još nije poznato.

Izrazito nizak vodostaj zabilježen je i nekoliko minulih godina. Ključni problemi su zasipanje jezera nanosima, ponori na njegovom dnu i regresivna erozija desne obale Jezerštice, koja predstavlja najveću dugoročnu opasnost. Oscilacije vodostaja zavise i od prirodnih procesa i hidroloških prilika, a svaka intervencija, objašnjavali su više puta iz Javnog preduzeća za nacionalne parkove Crne Gore, mora biti sprovedena tako da sačuva osjetljive ekosisteme Nacionalnog parka Biogradska gora.

Najnoviji pokušaj unapređenja zaštite jezera je projekat „CityLake“, u okviru kojeg je do sada održano nekoliko sastanaka partnera, ali bez zvanično saopštenih konkretnih zahvata na jezeru. Učešće Kolašina najavljeno je u oktobru 2025. godine, a realizacija je zvanično počela mjesec kasnije. Projekat traje do aprila 2028. i ima ukupni budžet od 750.000 eura za cijelu partnersku mrežu. Finansiran je kroz program URBACT IV i okuplja partnere iz osam evropskih zemalja, pod vođstvom italijanskog grada Borgomanero.

„CityLake se zasniva na iskustvu zaštite i obnove italijanskog jezera Orta, kroz model ‘Ugovora o jezeru Cusio’. U Kolašinu je predviđeno razvijanje saradnje institucija, stručnjaka, građana i privrede radi očuvanja Biogradskog jezera, unapređenja upravljanja vodnim resursima i podsticanja odgovornog turizma. Očekivani rezultat je lokalni model upravljanja prilagođen potrebama tog područja“, kazali su Monitoru u Opštini Kolašin.

Objašnjavaju da će „kroz projekat CityLake opština razviti model saradnje između institucija, zajednice i privrede“. Drugi transnacionalni sastanak održan je 30. juna i 1. jula 2026. godine u portugalskoj Agdi. Kako objašnjavaju iz kolašinske lokalne uprave, bio je posvećen „predstavljanju prvih rezultata Studije prenosivosti i studijskih posjeta gradovima partnerima“, kao i razmatranju načina prilagođavanja italijanskog modela lokalnim izazovima.

Predviđeno je formiranje lokalnih radnih grupa, koje bi okupile institucije, stručnjake, privredu i građane radi zajedničkog planiranja zaštite jezera. Najavljeno je i da će „do završetka projekta svaki partnerski grad razviti sopstveni model ‘Lake Contract’, prilagođen lokalnim potrebama i integrisan u svoje razvojne strategije i sistem upravljanja“. Za sada se u okviru tog projekta nije dalje odmaklo od razgovora i planiranja kada je riječ o popravljanju stanja Biogradskog jezera, ali ambicija ne fali, pa se u Opštini nadaju konkretnim rješenjima.

Aktuelnim najavama zaštite jezera prethodilo je više decenija istraživanja, studija i predloga sanacije. Još 1976. godine Šumarski fakultet iz Beograda obavio je geološka istraživanja i pripremio dva projekta. Jedan je bio za sprečavanje zasipanja jezera nanosima Biogradske rijeke i Lalevog potoka, a drugi za sanaciju klizišta izazvanog regresivnom erozijom Jezerštice. Projekti nijesu realizovani zbog tehničkih razloga i nedostatka novca.

Nacionalni park Biogradska gora je potom, 1988. godine, od tadašnjeg Zavoda za geološka istraživanja naručio projekat hidroloških i geoloških ispitivanja radi sanacije jezera, ali ni on nije realizovan zbog nedovoljnih sredstava. Krajem 1990. godine obavljena su mjerenja nanosa i uzorkovanja, koja su ukazala na mogućnost uklanjanja dijela nataloženog materijala bez posljedica po ekosistem. Uslijedila je višegodišnja pauza.

Pitanje sanacije ponovo je otvoreno 2005. godine, kada je Skupština Crne Gore izdvojila sredstva za projekat NVO „Zeleni Crne Gore“. U njihovom idejnom rješenju upozoreno je da jezeru prijeti nestajanje u kratkom periodu. Dvije godine kasnije angažovan je Građevinski fakultet, koji je izradio studiju sanacije klizišta na desnoj obali Jezerštice.

Uslijedila je i međunarodna naučna konferencija posvećena antierozionoj zaštiti jezera i hidrološkim problemima njegovog sliva. Nakon dva uzastopna hidrološka minimuma, u jesen 2021. i ljeto 2022. godine, pod pokroviteljstvom ministarstva nadležnog za ekologiju započeo je projekat „Rehabilitacija Biogradskog jezera“. Taj projekat podržan je sredstvima Evropske komisije kroz IPA komponentu i uvršten je kao jedan od prioritetnih infrastrukturnih projekata iz oblasti zaštite životne sredine i klimatskih akcija.

Kako piše u Predlogu Plana upravljanja za Nacionalni park Biogradska gora za period 2026–2030, voda iz Biogradskog jezera stalno se procjeđuje kroz brojne pukotine u njegovom dnu i obodu, kao i kroz prirodni bedem od ledničkih nanosa, zbog čega se smanjuje vodostaj jezera.

„Posljednjih decenija uočeni su procesi koji ozbiljno ugrožavaju fizički izgled i hidrološke objekte u Nacionalnom parku. Posljedice su evidentne i posebno izražene kada je u pitanju opstanak Biogradskog jezera, kao funkcionalne cjeline koje sa Biogradskom prašumom čini kapitalnu vrijednost Parka“, zaključak je iz tog dokumenta.

U Planu je konstatovano da „još ne postoji saglasnost o tome kakvo tehničko rješenje treba primijeniti u cilju sanacije Jezera“. Kako je objašnjeno, u prethodne dvije godine konsultantski tim koji je izabralo Ministarstvo sproveo je dvije faze projekta.

Prva faza obuhvatila je pregled i procjenu ranijih studija i stručne dokumentacije, kako bi se objedinili rezultati dosadašnjih istraživanja u slivu Biogradskog jezera, Biogradske rijeke i Jezerštice.

Tokom druge faze obavljena su detaljna geološka, geodetska, hidrogeološka i meteorološka mjerenja, kao i batimetrijski premjer, odnosno mjerenje dubine i oblika jezerskog dna.

„Tokom 2023. godine su postavljene hidrološke stanice na jezeru i rijekama koje detektuju promjene u vodostaju, te je uspostavljen hidrološki monitoring. Sva ova istraživanja treba da budu uvertira za treću fazu projekta, kojom će se uraditi idejni projekat sanacije sa procjenom uticaja na životnu sredinu“, piše u dokumentu. Nije oročeno kada bi idejno rješenje za rehabilitaciju jezera moglo biti završeno.

                                                                                Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo