Povežite se sa nama

OKO NAS

PJEVAČKA KARIJERA LJEKARA IVA ĐURIŠIĆA: Tenor iz sarajevske raje

Objavljeno prije

na

Jedni ga znaju kao ljekara, drugi kao pjevača, treći kao šahistu, četvrti kao kolumnistu podgoričkih medija… U tom višeboju dr Ivo Đurišić uspješno se snalazi, ali ovog puta našim čitaocima otkrićemo neke manje poznate ili javnosti sasvim nepoznate detalje iz njegove višedecenijske pjevačke karijere. Jedan od povoda za to je i nedavna smrt sarajevskog pjevača Kemala Montena.

„Kemala Montena sam izuzetno cijenio i iz poštovanja prema njemu prije nekoliko godina na svoj CD snimio sam njegovu pjesmu Jedne noći u decembru, za koju je rekao da sam je izvanredno otpjevao. Monteno je imao specifičnu boju glasa. Bio je boem i sarajevska raja, kojoj sam i ja pripadao. Pripadao sam i sarajevskoj školi muzike, koja je iznjedrila Kemala Montena, Zdravka Čolića, Nedu Ukraden, Jadranku Stojaković… Ugurao sam se među njih zahvaljujući poznanstvima sa brojnim muzičarima”, sjeća se Đurišić sarajevskih dana.

Kao đak osnovne škole završio je nižu muzičku školu u Titogradu, a kasnije i srednju. U Sarajevo je otišao 1957. da studira medicinu. Tamo se našao na raskršću – da li pored medicine da igra šah ili da se posveti muzici.

„U sarajevskom Šah klubu 1960. godine stižem do titule prvokategornika, a onda se prijavljujem za učešće u tada popularnoj muzičkoj manifestaciji Mikrofon je vaš. Pjevao sam pjesmu Adio Marija Đorđa Marjanovića. Marjanović je nedjelju dana prije toga pjevao u Beogradu za Zlatni mikrofon, ali osvojile su ga Anica Zubović, Lola Novaković i Nada Knežević. Onda je publika napustila salu, pokupila Đorđa, popela ga na fiću i on je tu održao koncert. U Sarajevu osvajam prvo mjesto i dobijam ponudu da pjevam u popularnom FIS-u i Slozi. Tada se osnivaju Indexi, koji me zovu da pjevam sa njima i kratko sam pjevao sa Bodom Kovačevićem i ostalim tadašnjim indeksovcima. To je gotovo zanemarljivo, ali ipak sam bio u njihovom prvom sastavu”, kaže Đurišić.

U Sarajevu je pjevao na raznim mjestima: u Jevrejskom klubu, na Radničkom univerzitetu, čak i u horu Sarajevske opere, gdje je pjevao tenor.

„U Sarajevu sam pjevao kao alternativa Draganu Stojniću. Poslije je Dragan otišao u Beograd, ali želim da ispričam jedan događaj vezan za tog popularnog pjevača. Ženu, koja mu je bila inspiracija za pjesmu Bila je tako lijepa, htio je da oženi, ali nisu dozvolili njeni roditelji da se uda za pjevača, jer je ona bila doktorica. Decenijama živi u Podgorici. Poslije trideset godina ponovo se sreću Stojnić, koji je bio teško obolio, i Bila je tako lijepa, i ona ga dovodi u Podgoricu na liječenje. Kad bih uveče pjevao njegove pjesme, ona bi ga telefonom pozvala kući da sluša kako pjevam tu njegovu pjesmu. To je bila velika ljubav”, kaže Đurišić.

Đurišića i danas za Sarajevo vežu najljepše uspomene.

„Iako nisam rođeni Sarajlija, Sarajevo je za mene najljepši grad na svijetu. Volim Baš-čaršiju, Vijećnicu, mostove na Miljacki, Ilidžu, Vrelo Bosne, Trebević… Za mene je Miljacka, onakva kakva je, najčistija rijeka na svijetu. Patim za Sarajevom, jer sam u njemu proveo naljepše godine. Iako sam rođen u Budimpešti, koja je možda ljepša od Sarajeva, za mene je Sarajevo nenadmašno. I reći ću ono što je rekao Kemal Monteno, a to i pjevam sa velikim zadovoljstvom – Sarajevo, ljubavi moja”!

Đurišić se vratio u Titograd 1964. godine. Nije volio da pjeva narodnu, nego zabavnu muziku. No, šlageri tada ne prolaze.

„Majka mi kaže pjevaj poljoprivredne šlagere, kako sam tih godina nazivao narodne pjesme. Početkom sedamdesetih počinju da se pjevaju starogradske pjesme i polako ulazimo u svijet narodnjaka. Tada sam se sprijateljio sa Lepom Lukić, koja me tjerala da idem da pjevam u operi. Ali 1990. susrećem se sa Zdravkom Đuranovićem i tada vrtoglavo počinje moj uspon u pjevačkoj karijeri kao amatera. Snimam CD sa pjesmama Jedne noći u decembru Kemala Montena i Zbog jedne divne crne žene Kiće Slabinca. Pjevao sam po raznim mjestima i gradovima – u Ulcinju, Pljevljima, Novom Sadu, Beogradu, Sarajevu, Dubrovniku… Pjevao sam pjesme Miše Kovača, Lea Martina, svog idola Đorđa Marjanovića, Dragana Stojnića,Tome Zdravkovića, Harisa Džinovića, a pogotovo Miroslava Ilića”.

U Podgorici pored Zdravka Đuranovića upoznaje se i sa Mićom Miranovićem, koji ga i danas prati kad pjeva. Po Crnoj Gori je održao nekoliko koncerata, a posebno izdvaja koncert u Šavniku iz 1998. godine.

„Bio je interesantan po tome što je u salu moglo da stane trista do četiristo ljudi, a bilo ih je sedam stotina. Publika je počela da viče: „Ivo, Ivo, Ivo…”, a onda se na binu popelo oko tridesetoro djece koja su pjevala zajedno sa mnom”.

Zanimljiv je bio i njegov nastup na muzičkom festivalu krajem devedesetih u Podgorici.

„Učestvovali su, između ostalih, Mišo Kovač, Oliver Dragojević, Mili Knežević, Andrijana Božović i ja. Nakon glasanja pobijedio je Mišo Kovač sa 22 glasa, drugi je sa 16 glasova bio Oliver Dragojević, a ja treći sa 15 glasova. Voditeljka me obavijestila da su Podgoričani glasali za mene i da sam imao 105 glasova, no nisu mogli od bruke da priznaju da je amater nadmašio te pjevače”, priča Đurišić.

U lijepom sjećanju ostao mu je i jedan nastup u podgoričkom restoranu Evropa.

„Kad sam otpjevao O, sole mio, prišlo mi je nekoliko Italijana i rekli – mi smo mislili da je Pavaroti umro, a mi ga nalazimo u Crnoj Gori. Kada sam im kazao da sam pjevač amater i doktor, rekli su mi: ‘Vi biste u Italiji dobro prošli, jer mi cijenimo doktore koji pjevaju’! Odgovorio sam im – pjevanje u Crnoj Gori samo što me glave nije koštalo”.

Đurišić im je objasnio da je mislio na prijetnju tadašnjeg ministra zdravlja Podgorice Miomira Mugoše, koji mu je poručio da će ga smijeniti sa mjesta direktora Doma zdravlja Podgorice ako i dalje bude pjevao.

„Odgovorio sam mu da bi on vjerovatno, kad bi mogao, smijenio i Klintona zato što svira trombon. Ne znam gdje je sad Mugoša, možda u Beogradu da traži ostavku Ivice Dačića zato što pjeva pjesmu Mostovi na Miljacki. Ali to je sastavni dio ljubomore i ljudske zlobe”.

Zbog pjevanja je dobio opomenu i iz Ministarstva zdravlja dok je bio direktor Doma zdravlja u Podgorici.

„Na televiziji Blu mun emitovana su dva moja spota – Jedne noći u decembru i Zbog jedne divne crne žene. Pozvali su me iz Ministarstva zdravlja i rekli – Ivo, skidaj se više, šta svaki dan pjevaš… Nisu shvatili da je to snimak”.

Pjevao je mnogima i iz vlasti i iz opozicije. Jednom je pjevao Momiru Bulatoviću sa Draganom Stojnićem u hercegnovskom hotelu Plaža. Milu Đukanoviću pjevao je na Kraljičinoj plaži.

„Nakon što su se Momir i Milo razišli pjevao sam u Nikšiću u motelu na Trebjesi. Došao je konobar i rekao mi da je u drugoj prostoriji Momir Bulatović i traži da prekinem pjevanje jer od moje pjesme ne može da se skoncentriše. Konobaru sam rekao – puno pozdravite Bulatovića i recite mu pošto mu moja pjesma nije smetala u Herceg Novom, onda ne treba da mu smeta ni u Nikšiću”, prepričava Đurišić jednu od svojih zgoda.

Pjevao je na novosadskoj tvrđavi, gdje ga je pratio Janika Balaš. Rumetašice Budućnosti vodile su ga sa sobom, ali ne kao doktora nego kao pjevača. Zajedno su priredili crnogorsko veče u Eldeu u Španiji, nakon pobjede u četvrtfinalu Kupa šampiona. Neprekidno je pjevao tri sata. Jednom im je pjevao i u avionu na relaciji Beč – Podgorica.

Pjevao je djeci Podgorice u Sportskom centru da bi im dokazao da se ne boje doktora.

„Kada su najavili da sam doktor djeca su se uplašila. Ja sam im rekao da sam običan čovjek isto kao i oni i da se ne boje čika doktora. Djeca su dotrčala do mene i počela da me ljube”.

Đurišić i danas često zapjeva u nekom od podgoričkih restorana. Uvijek besplatno.

Na pitanje do kad će da pjeva, Đurišić odgovara: „Dokle god budem mogao.”

Zvižduci zbog Mila

– Jesu li mi zviždali dok sam pjevao? Samo jedanput kad sam bio član žirija u Podgorici. Birali smo najbolju pjesmu studenata pjevača. U pauzi publika me zamolila da pjevam. Otpjevao sam Kralj Nikola na umoru, završavajući – Čuvaj Milo Crnu Goru. U tom trenutku prolomili su se jaki zvižduci. Objasnili su mi da studenti ne podnose Mila Đukanovića, kaže Đurišić.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

Izdvojeno

NOVI POŽARI I STARE PRIČE: Nemoć pred stihijom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svake godine isti alarmantni podaci – Crna Gora ima pet aviona na raspolaganju  za gašenje požara. Nekada ni oni ne mogu da lete jer nemaju licence, kao ni piloti koji ih gube  jer nemaju dovoljan broj letova… Crna Gora još nije nabavila ni specijalizovan helikopter za gašenje požara. Takva letjelica bi državu koštala deset miliona eura

 

Turisti koji posjete Herceg Novi, iznad Njivica,  imaće priliku da vide predio nemoći pred vatrenom stihijom. Požar je iza sebe ostavio crni ožiljak koji će još dugo ,,krasiti” Novi.

Da požari nijesu nehat već da se radi o namjeri javno je izjavio Ratko Radošević iz Službe zaštite i spašavanja Herceg Novi. Požar u Njivicama je pod kontrolom, a Radošević kaže da su vatrogasci branili 15 kuća i da su im životi bili ugroženi.

Ljudska solidarnost u ovakvim situacijama nije upitna. U gašenju požara učestvovali su vatrogasci iz cijele Boke, na terenu je bilo više od 50 vatrogasaca i preko 10 cisterni, u logistiku su se uključili i privatnici.

Ono što nedostaje je oprema, i pomoć iz vazduha. Iz Službe zaštite i spašavanja Herceg Novog zahtjev za pomoć Direktoratu za vanredne situacije uputili su neposredno nakon što je požar izbio u 9:30 ujutru. Iz Direktorata su im odgovorili da su dva aviona prizemljena, jedan je neispravan, a da drugi ne može da poleti zbog vjetra. Pomoć je stigla tek popodne oko 15 sati.

Pomoć je tražena i iz Hrvatske, ali i kod njih je bio aktivan požar u zaleđu Dubrovnika tako da nijesu mogli da pomognu kanaderima. Tokom gašenja poginuo je vatrogasac, a u utorak je zbog toga u Dubrovniku proglašen dan žalosti.

Novljanin Antonije Pušić (Rambo Amadeus) se na Fejsbuku zapitao koliko koštaju ,,nedostižni kanaderi” i ,,odvaja li se na protivpožarnu zaštitu neki dinar od ogromnih profita koje poslovna elita pravi od turizma”.

Naravno da ne. Svake godine isti alarmantni podaci – Crna Gora ima pet aviona na raspolaganju, pojedinih sezona ni oni ne mogu da lete jer nemaju licence, kao ni piloti koji gube licence jer nemaju dovoljan broj letova… Crna Gora još nije nabavila ni specijalizovan helikopter za gašenje požara. Takva letjelica bi državu koštala deset miliona eura, a jedan novi ‘air traktor’ košta tri miliona eura.

,,Biće sve većih požara  dok se funkcioneri voze u limuzinama čak od nekoliko stotina hiljada eura, a sve veći broj vatrogasnih vozila su stara preko 30 godina, u fazi raspada, ugrožavaju živote vatrogasaca od kojih ovih dana najviše zavisi hoćemo li moći slobodno udahnuti vazduh i prespavati jer opet su nam gradovi i sela u plamenu”, napisao je na svom FB profilu biolog Vuk Iković. On je opomenuo da stalno slušamo kako nema para za kanadere i postavio pitanje kako ima novca za  preko 4.000 službenih vozila? ,,Slovenija ima preko 100 puta manje površina koje stradaju u požarima, ali zato njihova Vlada ima samo oko 20 službenih vozila, manje nego pojedina naša ministartva”.

Nemar i nemanje strategije nas više košta. Iz Organizacije KOD izračunali su da je samo tokom prošle godine u Crnoj Gori izgorjelo oko 143 km2 šuma što su uporedili sa površinom od blizu 24.000 fudbalskih terena. Prema evropskom modelu ,,ukupne štete” procjenjuje se da je 2021. godine šteta usljed šumskih požara u Crnoj Gori iznosila oko 280 miliona eura. U prevodu, samo jedne godine izgori nam 28 kanadera, koji bi štetu značajno smanjili.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 5. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NEGATIVAN PRIRODNI PRIRAŠTAJ U SJEVERNOM REGIONU: Zabrinjavajuća statistika 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prema podacima Monstata, svi gradovi na sjeveru države, osim Rožaja, bilježe veći broj umrlih od novorođenih

 

Prema svim pokazateljima, postoji jasan trend negativnih demografskih kretanja na sjeveru države, odnosno izražene migracije i negativni prirodni priraštaj u gradovima tog siromašnog crnogorskog regiona.

Prema podacima Monstata, svi gradovi na toj teritoriji države, osim Rožaja, bilježe veći broj umrlih od novorođenih.

Na drastičan pad nataliteta na sjeveru Crne Gore ukazuje i sve manji broj đaka u školskim klupama. Tako je prošle godine u tri beranske gradske škole, sa svim područnim odjeljenjima, upisano oko 2.500 đaka, od čega 257 prvaka, što je duplo manje nego u ranijem periodu.

Nastavu u pet seoskih škola u ovoj opštini pohađalo je 296 učenika, dok je taj broj prije nekoliko decenija bio deset puta veći, dok je u svih pet seoskih škola prošle godine bilo samo 28 prvaka.

Stanje nije bolje ni u ostalim opštinama. O tome govore i nesporna činjenica da je Osnovnu školu Bajo Jojić u Andrijevici ove godine pohađalo 338 đaka, od čega svega 38 prvaka. Nekoliko decenija ranije, u ovoj školi je bilo preko hiljadu učenika.

U ovoj opštini, u pojedinim mjestima kao što su Кuti, Cecuni i Jošanica, područna odjeljenja su odavno zatvorena. Tamošnje škole u prosjeku su brojale po 40 učenika.

Alarmantno stanje kada je broj učenika u pitanju nije zaobišlo ni područje Bihora, o čemu svjedoči i podatak da je ove godine na cijeloj teritoriji opštine Petnjica, na kojoj ima pet osnovnih škola, upisano  53 đaka prvaka, što je četiri puta manje u odnosu na period od prije samo pet godina.

Broj učenika u odnosu na period od prije dvije decenije prepolovljen je i na području opština Plav i Gusinje. Osnovna škola u Murini je prošle godine zajedno sa područnim odjeljenjima u Velici i Gornjoj Ržanici brojala svega 12 prvaka, dok je taj broj prije pet decenija bio blizu stotinu.

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 5. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

U PETNJICI ORGANIZOVANA PROJEKCIJA FILMA O OSMANU RASTODERU: Pokušaj rehabilitacije proglašenog ratnog zločinca

Objavljeno prije

na

Objavio:

Projekcija kontroveznog dokumentarnog filma „Osman ef. Rastoder, oslobađanje od zaborava” organizovana je prošle sedmice u Petnjici. Događaj je propraćen negodovanjem dijela javnosti, za sada je izostala reakcija političkih partija i državnih institucija

 

Projekciju dokumentarca, autora Avda Huseinovića, u Petnjici je organizovao Bošnjački kulturni centar Sandžak. Plakate sa likom proglašenog ratnog zločinca iz Drugog svjetskog rata, danima su sa raznih mjesta u varoši pozivale stanovnike na promociju.

Na dan održavanja projekcije oglasili su se boračke organizacije Berana i Petnjice, predstavnici beranske Mjesne zajednice Polica i Opštinski odbor SNP Berane, osuđujući namjeru da se film prikaže, ukazujući da se time čini krivično djelo veličanja ratnih zločina. Naknadno je to učinio i DPS koji je pozvao nadležne organe da utvrde da li je projekcijom filma došlo do kršenja zakona.

Predsjednik beranske Organizacije boraca NOR Berane (OBNOR) Petar Labudović, kazao je da je neprihvatljivo veličanje nekoga ko je proglašen ratnim zločincem i ko je, kako je rekao, „činio zulum po petnjičkom i beranskom kraju”.

„Mi osuđujemo organizovanje projekcije filma o ratnom zločincu i podgrijavanje tenzija i novih podjela oko stvari oko kojih je istorija kazala svoju riječ”, rekao je Labudović. On navodi da su snage kvislinškog pokreta Muslimanske milicije, kojima je u Bihoru komandovao Osman Rastoder, 1944. godine, u zaseoku Krake, kod Vrbice, likvidirale 55 partizana, među kojima i dvadeset pripadnika italijanske partizanske divizije Garibaldi. Oni su, poslije rata, prenešeni i sahranjeni u zajedničkoj grobnici u Beranama.

I predsjednik Udruženja boraca i antifašista opštine Petnjica Faik Adrović, negoduje zbog projekcije spornog filma. Ovaj devedesešestogodišnjak je među rijetkim živim učesnicima Drugog svjetskog rata. Adrović kaže da je lično poznavao Osmana Rastodera, i slaže se da se radi o ratnom zločincu. „On je bio imam u Petnjici prije rata i odmah po formiranju odreda muslimanske milicije postavljen je za komandanta te fomacije koja je sarađivala sa fašističkim okupatorima. Naravno da osuđujem prikazivanje tog filma, kao što isto tako osuđujem i ideju da se u Petnjici podigne spomenik proglašenom ratnom zločincu”, rekao je Adrović.

Predsjednik Savjeta MZ Polica Novak Zekić je apelovao na institucije Crne Gore da preduzmu adekvatne korake kako bi se prekinulo sa praksom promocije, odnosno slavljenja ratnih zločinaca, upozoravajući da se na taj način vrijeđaju žrtve.

Slične stavove iznijeli su i iz Opštinskog odbora Socijalističke narodne partije u Beranama, pozivajući državne organe na raekciju. Ostale partije, pa ni one sa nacionalnim predznakom, Stranka pravde i pomirenja, kao i Bošnjačka stranka, nisu se do danas oglašavale.

Osman Rastoder je rođen krajem devetnaestog vijeka u, za tadašnje prilike, imućnoj porodici. Školovao se na medresama u Novom Pazaru i Đakovici, a kasnije i u Istanbulu. Njegova porodica se poslije povlačenja Turaka sa ovih prostora, odselila za Istanbul, ali se Osman vratio u Novi Pazar, gdje se po drugi put oženio. Sa obje žene i sedmoro djece vratio se u Petnjicu gdje je imenovan za imama u selima Petnjica i Savin Bor, nakon toga i u mjesnoj džamiji u Petnjici.

U junu 1941. godine Osman Rastoder je imenovan za komandanta odreda Muslimanske milicije Sandžaka za Gornji Bihor. Tokom Trinaestojulskog ustanka, njegov odred je napao ustanike oko Berana. Njegove snage su zapalile nekoliko pravoslavnih sela na području Police. Podržana od albanskih neregularnih snaga, kao i njemačkih okupatora, Muslimanska milicija je pobila crnogorske i italijanske partizane u blizini sela Vrbica. Saradnja Osmana Rastodera sa okupatorskim snagamna je nesporna.

Nakon što je pred kraj rata proglašen za ratnog zločinca, Osman Rastoder je ubijen 1946. godine. Istoričar Šerbo Rastoder je jednom prilikom za lokalni radio u Petnjici izjavio da, usljed činjenice da je Osman štitio muslimanski živalj tog kraja od četnika, „pokušava da ga razumije”, kao i da Muslimanska milicija nije pokret niti vojska, već skupina ljudi koji su branili svoj prag. „Gornji Bihor je sačuvan zahvaljujući tome što je postojala neka naoružana organizovana sila koja je branila te ljude. To je bila muslimanska milicija na čelu sa Osmanom” – kazao je tada Rastoder. Šerbo Rastoder nikada nije sporio da je Osman Rastoder proglašen za ratnog zločinca, i da svako treba da odgovara za svoja djela, a da oni koji smatraju da njegovo proglašenje za ratnog zločinca nije utemeljeno na činjenicama, mogu to da pokušaju da ospore samo pred nadležnim sudovima.

Bošnjačka kulturna zajednica Luksemburg, koja njeguje i nastavlja da slijedi djelo nedavno preminulog muftije Muamera Zukorlića, finansirala je snimanje ovog dokumentarnog filma i taj zadatak povjerila bosanskom dokumentaristi Avdu Huseinoviću.

Snimanje je trajalo dvije godine, da bi film premijerno bio prikazan 26. januara u Luksemburgu, na dan pogibije Osmana Rastodera. Toj promociji je prisustvovao i predsjednik Bošnjaškog kulturnog centra Sandžak iz Petnjice Almir Muratović, i njemu je uručena novoustanovljena nagrada koja nosi ime Osmana Rastodera. Sa tog skupa je poručeno da se traži njegova rehabilitacija.

Tada je najavljeno da će uslijediti promocije tog filma, prvo u Petnjici, a potom i u Rožajama i Novom Pazaru. Muratović je, tako, ovih dana organizovao projekciju u Petnjici, kojoj je prisutvovao i autor filma.

Predsjednik Bošnjačkog kulturnog centra Sandžak iz Petnjice Monitoru je kazao da „razumije i jedne i druge”.

„Nemamo namjeru da podgrijavamo tenzije, već upravo da pokrenemo da se ispitaju istorijske činjenice. Treba pogledati taj dokumentarni film i vidjeti da u njemu nema slova mržnje. Želja je samo da se dođe do istine iz Drugog svjetskog rata”, rekao Muratović.

On tvrdi da Stranka pravde i pomirenja (SPP) na čelu čijeg je Opštinskog odbora u Petnjici, nema nikakve veze sa promocijom dokumentarnog filma „Osman ef. Rastoder, oslobađanje od zaborava”.

Još 2015. godine tadašnji predsjednik lokalne skupštine u Petnjici, i u tom trenutku predsjednik Opštinskog odbora Bošnjačke stranke Adnan Muhović, postavio je, navodno samoinicijativno, u jednom sokaku tablu sa imenom Osmana Rastodera i izjavio da se radi o značajnoj ličnosti za Bošnjake. Sve je prošlo u tišini.

Na upit Monitora, iz Višeg državnog tužilaštva u Bijelom Polju saopšteno je da je, nakon informacija u medijima, formiran predmet i od policije zatraženo prikupljanje podataka u vezi sa prošlonedjeljnom projekcijom, kako bi utvrdili da li je u Petnjici počinjeno neko krivično djelo koje se goni po službenoj dužnosti.

Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo