Povežite se sa nama

OKO NAS

PJEVAČKA KARIJERA LJEKARA IVA ĐURIŠIĆA: Tenor iz sarajevske raje

Objavljeno prije

na

Jedni ga znaju kao ljekara, drugi kao pjevača, treći kao šahistu, četvrti kao kolumnistu podgoričkih medija… U tom višeboju dr Ivo Đurišić uspješno se snalazi, ali ovog puta našim čitaocima otkrićemo neke manje poznate ili javnosti sasvim nepoznate detalje iz njegove višedecenijske pjevačke karijere. Jedan od povoda za to je i nedavna smrt sarajevskog pjevača Kemala Montena.

„Kemala Montena sam izuzetno cijenio i iz poštovanja prema njemu prije nekoliko godina na svoj CD snimio sam njegovu pjesmu Jedne noći u decembru, za koju je rekao da sam je izvanredno otpjevao. Monteno je imao specifičnu boju glasa. Bio je boem i sarajevska raja, kojoj sam i ja pripadao. Pripadao sam i sarajevskoj školi muzike, koja je iznjedrila Kemala Montena, Zdravka Čolića, Nedu Ukraden, Jadranku Stojaković… Ugurao sam se među njih zahvaljujući poznanstvima sa brojnim muzičarima”, sjeća se Đurišić sarajevskih dana.

Kao đak osnovne škole završio je nižu muzičku školu u Titogradu, a kasnije i srednju. U Sarajevo je otišao 1957. da studira medicinu. Tamo se našao na raskršću – da li pored medicine da igra šah ili da se posveti muzici.

„U sarajevskom Šah klubu 1960. godine stižem do titule prvokategornika, a onda se prijavljujem za učešće u tada popularnoj muzičkoj manifestaciji Mikrofon je vaš. Pjevao sam pjesmu Adio Marija Đorđa Marjanovića. Marjanović je nedjelju dana prije toga pjevao u Beogradu za Zlatni mikrofon, ali osvojile su ga Anica Zubović, Lola Novaković i Nada Knežević. Onda je publika napustila salu, pokupila Đorđa, popela ga na fiću i on je tu održao koncert. U Sarajevu osvajam prvo mjesto i dobijam ponudu da pjevam u popularnom FIS-u i Slozi. Tada se osnivaju Indexi, koji me zovu da pjevam sa njima i kratko sam pjevao sa Bodom Kovačevićem i ostalim tadašnjim indeksovcima. To je gotovo zanemarljivo, ali ipak sam bio u njihovom prvom sastavu”, kaže Đurišić.

U Sarajevu je pjevao na raznim mjestima: u Jevrejskom klubu, na Radničkom univerzitetu, čak i u horu Sarajevske opere, gdje je pjevao tenor.

„U Sarajevu sam pjevao kao alternativa Draganu Stojniću. Poslije je Dragan otišao u Beograd, ali želim da ispričam jedan događaj vezan za tog popularnog pjevača. Ženu, koja mu je bila inspiracija za pjesmu Bila je tako lijepa, htio je da oženi, ali nisu dozvolili njeni roditelji da se uda za pjevača, jer je ona bila doktorica. Decenijama živi u Podgorici. Poslije trideset godina ponovo se sreću Stojnić, koji je bio teško obolio, i Bila je tako lijepa, i ona ga dovodi u Podgoricu na liječenje. Kad bih uveče pjevao njegove pjesme, ona bi ga telefonom pozvala kući da sluša kako pjevam tu njegovu pjesmu. To je bila velika ljubav”, kaže Đurišić.

Đurišića i danas za Sarajevo vežu najljepše uspomene.

„Iako nisam rođeni Sarajlija, Sarajevo je za mene najljepši grad na svijetu. Volim Baš-čaršiju, Vijećnicu, mostove na Miljacki, Ilidžu, Vrelo Bosne, Trebević… Za mene je Miljacka, onakva kakva je, najčistija rijeka na svijetu. Patim za Sarajevom, jer sam u njemu proveo naljepše godine. Iako sam rođen u Budimpešti, koja je možda ljepša od Sarajeva, za mene je Sarajevo nenadmašno. I reći ću ono što je rekao Kemal Monteno, a to i pjevam sa velikim zadovoljstvom – Sarajevo, ljubavi moja”!

Đurišić se vratio u Titograd 1964. godine. Nije volio da pjeva narodnu, nego zabavnu muziku. No, šlageri tada ne prolaze.

„Majka mi kaže pjevaj poljoprivredne šlagere, kako sam tih godina nazivao narodne pjesme. Početkom sedamdesetih počinju da se pjevaju starogradske pjesme i polako ulazimo u svijet narodnjaka. Tada sam se sprijateljio sa Lepom Lukić, koja me tjerala da idem da pjevam u operi. Ali 1990. susrećem se sa Zdravkom Đuranovićem i tada vrtoglavo počinje moj uspon u pjevačkoj karijeri kao amatera. Snimam CD sa pjesmama Jedne noći u decembru Kemala Montena i Zbog jedne divne crne žene Kiće Slabinca. Pjevao sam po raznim mjestima i gradovima – u Ulcinju, Pljevljima, Novom Sadu, Beogradu, Sarajevu, Dubrovniku… Pjevao sam pjesme Miše Kovača, Lea Martina, svog idola Đorđa Marjanovića, Dragana Stojnića,Tome Zdravkovića, Harisa Džinovića, a pogotovo Miroslava Ilića”.

U Podgorici pored Zdravka Đuranovića upoznaje se i sa Mićom Miranovićem, koji ga i danas prati kad pjeva. Po Crnoj Gori je održao nekoliko koncerata, a posebno izdvaja koncert u Šavniku iz 1998. godine.

„Bio je interesantan po tome što je u salu moglo da stane trista do četiristo ljudi, a bilo ih je sedam stotina. Publika je počela da viče: „Ivo, Ivo, Ivo…”, a onda se na binu popelo oko tridesetoro djece koja su pjevala zajedno sa mnom”.

Zanimljiv je bio i njegov nastup na muzičkom festivalu krajem devedesetih u Podgorici.

„Učestvovali su, između ostalih, Mišo Kovač, Oliver Dragojević, Mili Knežević, Andrijana Božović i ja. Nakon glasanja pobijedio je Mišo Kovač sa 22 glasa, drugi je sa 16 glasova bio Oliver Dragojević, a ja treći sa 15 glasova. Voditeljka me obavijestila da su Podgoričani glasali za mene i da sam imao 105 glasova, no nisu mogli od bruke da priznaju da je amater nadmašio te pjevače”, priča Đurišić.

U lijepom sjećanju ostao mu je i jedan nastup u podgoričkom restoranu Evropa.

„Kad sam otpjevao O, sole mio, prišlo mi je nekoliko Italijana i rekli – mi smo mislili da je Pavaroti umro, a mi ga nalazimo u Crnoj Gori. Kada sam im kazao da sam pjevač amater i doktor, rekli su mi: ‘Vi biste u Italiji dobro prošli, jer mi cijenimo doktore koji pjevaju’! Odgovorio sam im – pjevanje u Crnoj Gori samo što me glave nije koštalo”.

Đurišić im je objasnio da je mislio na prijetnju tadašnjeg ministra zdravlja Podgorice Miomira Mugoše, koji mu je poručio da će ga smijeniti sa mjesta direktora Doma zdravlja Podgorice ako i dalje bude pjevao.

„Odgovorio sam mu da bi on vjerovatno, kad bi mogao, smijenio i Klintona zato što svira trombon. Ne znam gdje je sad Mugoša, možda u Beogradu da traži ostavku Ivice Dačića zato što pjeva pjesmu Mostovi na Miljacki. Ali to je sastavni dio ljubomore i ljudske zlobe”.

Zbog pjevanja je dobio opomenu i iz Ministarstva zdravlja dok je bio direktor Doma zdravlja u Podgorici.

„Na televiziji Blu mun emitovana su dva moja spota – Jedne noći u decembru i Zbog jedne divne crne žene. Pozvali su me iz Ministarstva zdravlja i rekli – Ivo, skidaj se više, šta svaki dan pjevaš… Nisu shvatili da je to snimak”.

Pjevao je mnogima i iz vlasti i iz opozicije. Jednom je pjevao Momiru Bulatoviću sa Draganom Stojnićem u hercegnovskom hotelu Plaža. Milu Đukanoviću pjevao je na Kraljičinoj plaži.

„Nakon što su se Momir i Milo razišli pjevao sam u Nikšiću u motelu na Trebjesi. Došao je konobar i rekao mi da je u drugoj prostoriji Momir Bulatović i traži da prekinem pjevanje jer od moje pjesme ne može da se skoncentriše. Konobaru sam rekao – puno pozdravite Bulatovića i recite mu pošto mu moja pjesma nije smetala u Herceg Novom, onda ne treba da mu smeta ni u Nikšiću”, prepričava Đurišić jednu od svojih zgoda.

Pjevao je na novosadskoj tvrđavi, gdje ga je pratio Janika Balaš. Rumetašice Budućnosti vodile su ga sa sobom, ali ne kao doktora nego kao pjevača. Zajedno su priredili crnogorsko veče u Eldeu u Španiji, nakon pobjede u četvrtfinalu Kupa šampiona. Neprekidno je pjevao tri sata. Jednom im je pjevao i u avionu na relaciji Beč – Podgorica.

Pjevao je djeci Podgorice u Sportskom centru da bi im dokazao da se ne boje doktora.

„Kada su najavili da sam doktor djeca su se uplašila. Ja sam im rekao da sam običan čovjek isto kao i oni i da se ne boje čika doktora. Djeca su dotrčala do mene i počela da me ljube”.

Đurišić i danas često zapjeva u nekom od podgoričkih restorana. Uvijek besplatno.

Na pitanje do kad će da pjeva, Đurišić odgovara: „Dokle god budem mogao.”

Zvižduci zbog Mila

– Jesu li mi zviždali dok sam pjevao? Samo jedanput kad sam bio član žirija u Podgorici. Birali smo najbolju pjesmu studenata pjevača. U pauzi publika me zamolila da pjevam. Otpjevao sam Kralj Nikola na umoru, završavajući – Čuvaj Milo Crnu Goru. U tom trenutku prolomili su se jaki zvižduci. Objasnili su mi da studenti ne podnose Mila Đukanovića, kaže Đurišić.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

Izdvojeno

DECENIJSKA NEBRIGA O JEDNOJ OD NAJLJEPŠIH KOLAŠINSKIH STARIH ZGRADA: Kuću Marića zaobilaze i prolaznici i inspekcije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zbog nebrige države i opštine, „Kuća Marića“ sada je objekat čije rušenje svi priželjkuju. Uklanjanjem tog objekta nestaće ruina i opasnost za prolaznike iz najužeg centra grada, ali, prije svega, vrijedan dio kolašinskog arhitektonskog nasljeđa

 

Umjesto da bude značajn dio arhitektonskog nasljeđa, zgrada „starog Sreskog suda” u Kolašinu, deceniju već, velika je opasnost za pješake i vozila u najužem centru grada.  Prošlo je skoro 10 godina otkako je Sekretarijat za urbanizam naložio da se obavi vještačenje i utvrdi stabilnost tog objekta, poznatog i kao „kuća Marića“,  u Ulici  Boška  Rašovića.  Institut za razvoj i istraživanje u oblasti zaštite na radu  iz Podgorice, prije pet godina, ocijenio je da zgrada, zbog stanja u kojem se nalazi, predstavlja opasnost za ljude, susjedne objekte i bezbjednost saobraćaja. Iz Instituta su konstantovali i da su troškovi radova rekonstrukcije premašili one za rušenje objekata i izgradnju novog. Rekonstrukcija više nije moguća, a na rušenje koje, sada već, svi priželjkuju, godinama se čeka.

U međuvremenu, radnici Komunalnog preduzeća nekoliko puta su uklanjali djelove građevine, koji su visili i prijetili da povrijede prolaznike ili oštete vozila. Sve to vrijeme zgrada je obilježene crvenom trakom,  odnosno, zaštitnom ogradom, kao „vizuelno upozorenje na opasnost”. Objekat je trenutno u takvom stanju da vjerovatno neće izdržati nalete vjetra tokom zime  ili prve proljećne kiše.  U širokom luku zaobilaze ga i prolaznici, ali i nadležne inspekcije.

Kako kažu u Opštini, ograđivanje, to jest, ograničavanje pristupa zgradi, prvi put je učinjeno 2018. godine, nakon što je urbanističko-građevinska inspekcija Ministarstva održivog razvoja i turizma kontrolisala objekat. Preostalo je da država odluči šta da radi sa ruinom u centru. Dalje od toga se nije odmaklo, a  to bio jedini  put kad je nadležna inspekcija obišla „stari Sreski sud“.

Bivšem Ministarstvu održivog razvoja i turizma nije se žurilo da riješi  problem polusrušene zgrade. Brojni apeli odbornika lokalnog parlamenta, građana, a i nekoliko puta ponovljene incijative Turističke organizacije (TO), kojim je traženo uklanjnje tog i sličnih objekata, ostali su bez odgovora.  Prema zakonu,  Opštini su, kažu u lokalnoj vlasti,  „vezane ruke”, pa se sve minule godine čeka na potez države.

Ne žuri se, očigledno, ni sadašnjem Ministarstvu ekologije, prostornog planiranja i urbanizma niti Direktoratu za inspekcijske poslove i licenciranje. Na te dvije adrese, još u maju minule godine, pisao je predsjednik Skupštine opštine (SO) Kolašin Milan Đukić, tražeći hitan inspekcijski nadzor nad „kućom Marića“

On je upozorio da je zgrada „velika opasnost u samom centru“ i tražio hitnu intervenciju nadležnih inspekcija. Podsjetio je da Zakon o planiranju i izgradnji objekata nalaže da vlasnik sam ukloni objekat ukoliko je dotrajao.

Zgrada u kojoj je nekada bio smješten Sreski sud, građena je,  najvjerovatnije,  1907. godine, u duhu secesije. Među onim zgradama je čiji su projektanti ostali anonimni. Kako je zapisala kustoskinja zavičajnog muzeja Draginja Kujović: … „arhitektonsko rješenje objekta nagovijestilo je siguran  raskid sa tradicionalnim graditeljskim konceptima tog podneblja“.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Pročitajte više u štapanom izdanju Monitora od petka 14. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

ZORAN BEĆIROVIĆ I SKIJALIŠTA CRNE GORE U ZAJEDNIČKOM POSLU NA BJELASICI: Naš trošak, njegova žrtva

Objavljeno prije

na

Objavio:

 Dva skijališta se spajaju, još nije poznato kako će biti dijeljen prihod od  jedinstvenih ski-karata, ali Bećirović kaže da će on biti na gubitku. I da se žrtvovao u korist države

 

Objedinjavanje ponude dva kolašinska skijališta, državnog Ski-centra Kolašin 1600 i privatnog Kolašin 1450 trebalo bi da se završi uskoro. Potrebno je da se završi testiranje žičare K7, građene novcem države, koja će spojiti staze dva skijališta na Bjelasici. To će podrazumijevati i jednistvenu ski-kartu, a prihode će dijeliti država i Zoran Bećirović, koji je vlasnik Ski-centra Kolašin 1450.

Vijest o fizičkom objedinjavanju skijaške infrastrukture na Bjelasici obradovala je korisnike, ali još se ne zna kome će opanci, a kom’ obojci iz tog privatno javnog partnerstva. Dok su iz Skijališta Crne Gore, u okviru kojeg je radi Ski- centar Kolašin 1600, tajnoviti, Bećirović već, preko bliskih mu portala,  predstavlja sebe kao žrtvu budućeg dogovora.

Prve, nazavnične, informacije iz Ski-centra Kolašin 1600 govorile su da će od naplate jednistvenog ski-pasa 70 odsto pripasti državi, a ostatak Ski-centru Kolašin 1450. To su iz  Bećirovićeve firme odmah demantovali. I takve  informacije nazvali „zakulisnim radnjama“. Prema njihovoj interpretaciji,  dogovorene je bitno drugačija „podjela kolača“. Detalje sporazuma prati objašnjenja da se, na sopstvenu štetu, „izašlo u susret državi“.

Skijališta Kolašin 1450 i 1600 su u fazi ugradnje opreme koja precizno može da obračunava procenat podjele ski-pasova na dnevnoj bazi. Kada bi se po tom parametru mjerile posjete, Skijalište Kolašin 1450 bi sigurno imalo udio od prodaje jedinstvene ski-karte veći od 50 odsto. Međutim, Skijališta Crne Gore i Kolašin 1450 su se ove godine dogovorili da podijele udio tako što će državno skijalište Kolašin 1600 dobiti 60 procenata od prodaje ski-pasova, a Kolašin 1450 – 40 odsto. Jasno je, dakle, da Kolašin 1450 u ovom slučaju izlazi u susret državi na sopstvenu štetu”,  navodi poratal Aaktuelno riječi neimenovanih izvora  „dobro upućenih“ u način poslovanja skijališta na Bjelasici.

Prema tim izvorima, navodno su iz Skijališta Crne Gore predložili da se ovogodišnji prihodi dijele pola-pola. No, kako su rekli,  „na zadovoljstvo državnog Skijališta odmah je dogovorena raspodjela koja još nije zvanično potvrđena“. Tu su i motivi. „Kolašin 1450 je žrtvovao dio dobiti da rukovodstvo državnih firmi ne bi bilo provlačeno kroz medije kako su nesposobni ili kako su zakinuli državu“.

Međutim, kako je Monitoru kazao direktor Skijališta Crne Gore Đuro Milošević nikavog dogovora o podjeli prihoda od ski-pasova još nije bilo. Svi predlozi, kazao je on, na zajedničkim sastancima sa menadžmentom  Bećirovićevog ski-centra bili su posve neformalni.

„Prije svega, sa mnom nije moglo biti nikavog zvaničnog  dogovora, jer odluku treba da donese bord direktora Skijališta Crne Gore. Kako će se dijeliti prihod od ski-pasova tek treba da se dogovorimo i to će biti učinjeno neposredno prije puštanje u rad žičare K7, koja treba da poveže infrastrukturu oba skijališta. Mislim da se time sada ne treba baviti“, kazao je Milošević Monitoru.

Povezivanjem postojeće skijaške infrastrukture na Bjelasici skijašima će biti na raspolaganju oko 40 km staza. Prema zvaničnim podacima, Bećirovićevo skijalište ima 17 km staza. Osim šestosjedne žičare, imaju i bebi ski-lift i tri ski-lifta tipa „tanjir“, čija je dužina po pola kilometra.

Uključujući izgradnju žičare K7 i nove staze, država je u Ski-centar Kolašin 1600 do sada uložila oko 30 miliona eura. Izgradnja nove žičare koštala je 9,1 miliona, a novih 10 kilometara staza oko 1,8 miliona eura.

To je trostruko više od cijene koju je Bećirovićeva firma Bepler i Džejkobson 2007. godine platila za DD Ski centar Bjelasica, od kojeg kasnije nastaje Ski- centar Kolašin 1450.

Za nešto više od pola milona eura Bećirović je dobio 147.000 m2  zemljišta,  žičaru, tri ski-lifta, dva restorana, vodohvat i vodovod Jezerine-Bljušturni do. Predstavnici manjinskih akcionara bivšeg Ski-centra Bjelasica više puta su ponavljali da je, u trenutku kada je Privredni sud pokrenuo stečaj u tom preduzeću, dug bio manje od pet procenata od ukupne imovine, kojom je firma raspolagala. Nakon toga, DD Ski-centar Bjelasica podnio je žalbu Vrhovnom sudu u zakonskom roku protiv rješenja o otvaranju postupka stečaja. Žalba je podnijeta, zbog „bitnih povreda Zakona o prinudnom poravnanju, stečaju i likvidaciji (ZPPSL) i Zakona o parničnom postupku (ZPP)“. Vrhovni sud uskoro je u cjelosti uvažio žalbu.

Privredni sud je ignorisao odluku Vrhovnog suda. Stečajno vijeće je nastavilo s postupkom, a da nikada nije donesena odluka o zakonitom uvođenju stečaja. To jest, o drugom stečaju 1999. godine nijesu bili obaviješteni manjinski akcionari, ali ni tadašnji direktor Luka Medenica, na čiji je prigovor Vrhovni sud poništio rješenje o uvođenju stečaja. Manjinski akcionari u oktobru su najavili za Monitor da će  pokušati da državu privole da preispita privatizaciju tog kolašinskog preduzeća.

Bećirović je u posljednje vrijeme više posvećen gradnji hotela na Bjelasici nego Skijalištu.

U toku je izgradnja više turističkih objekata čiji je on investitor. Kupovinom imovine nekadašnjeg Ski-centra Bjelasica dobio je vrijedno građevinsko zemljište. Posebnim ugovorom s državom, prije dvije godine, postao je i zakupac atraktivnog dijela Bjelasice na period od 90 godina. Ski-centar Kolašin 1450 dio je konzorcijuma kojem je Vlada dala u zakup 270.000 metara kvadratnih zemljišta na Bjelasici. Zauzvrat, država će na ime godišnjeg zakupa  od Bećirovića i njegovog poslovnog partnera Baškima Uljaja, biznismena iz Albanije, dobijati 10 euro centi po kvadratu i hiljaditi dio neto dobiti investitora. Na godišnjem nivou, to garantuje prihod od 27.000 eura fiksne zakupnine, uvećane za 1.000 eura po svakom milionu dobiti koju Uljaj i Bećirović prihoduju nakon odbijanja troškova poslovanja.

Na zakupljenom zemljištu Bećirović i njegovi poslovni partneri, u narednih devet decenija, imaju pravo i obavezu da grade hotele, turističko naselje i apartmane za prodaju, ukupno 74.000 kvadrata stambenog i poslovnog prostora.  Infrastruktura do tih objekata uglavnom je već završena. Ili treba da se završi uskoro. O našem trošku.

Novcem iz budžeta već je, dijelom, završena infrastruktura za stabilno snabdijevanje električnom energijom. U planu je da se novcem iz državne kase i evropskih fondova finansira i vodosnabdijevanje tog dijela Bjelasice. Država će graditi i garažu u blizini oba ski-centra.

                                                                             Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

IZBORI POTVRDILI DA PETNJICA OSTAJE BEZ STANOVNIKA: Migracije kao elementarna nepogoda             

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Petnjici ne možete sipati gorivo jer nema benzinske pumpe. Za Berane stočari moraju ići i za potrebe veterinarskih usluga. Nema još mnogo čega drugog što bi nekog iz Luksemburga, gdje živi još jedna Petnjica, navelo makar na pomisao da se vrati u rodni kraj

 

Prva izjava dr Erola Muratovića, nosioca odborničke liste DPS-a na nedavnim izborima u Petnjici, nakon što je njegova partija sačuvala vlast u toj opštini, bila je posvećena migraciji stanovništva tog kraja i potrebi da se ona zaustavi.

Da migracija stanovništva na području Bihora poprima zabrinjavajući ili, bolje rečeno, alarmantan karakter, pokazala je i izuzetno mala izlaznost birača na posljednjim lokalnim izborima u tom gradiću.

Od ukupno 6.264 upisana birača pravo glasa iskoristilo je svega njih 2.865 ili 45,78 odsto. Taj podatak je potvrdio saznanje da skoro polovina birača tog kraja živi van Petnjice. Najviše ih je, prema raspoloživim podacima, u zapadnoevropskim zemljama.

I nije Muratović jedini koji je uočio da ovo od akutnog postaje hronični problem.

Predstavnici skoro svih političkih partija saglasni su da su oni koji stalno žive u svom zavičaju postali manjina i u biračkom spisku. I da su birači sa strane, u velikom broju, sve manje zainteresovani da svojim glasom učestvuju u kreiranju političkog i društvenog života u Bihoru.

„I ovi izbori su pokazali da se Petnjica suočava sa izraženom migracijom lokalnog stanovništva i da se polovina biračkog tijela nalazi na radu u nekim drugim sredinama”, kazao je dosadašnji predsjednik opštine, u dva mandata, Samir Agović (DPS). „Mislim da se sa državnog nivoa mora snažnije podržati razvoj Petnjice i to kroz valorizaciju prirodnih potencijala, otvaranje proizvodnih pogona i otvaranje radnih mjesta, kako bi se zaustavili negativni trendovi iseljavanja sa našeg područja.”

Na lokalnim izborima održanim u Petnjici 2017. godine odziv birača bio je takođe ispod 50 odsto. Tada je od ukupno 6.202 upisana birača pravo glasa iskoristilo tek njih 3.018.

Predsjednik Opštinskog odbora Demokratske Crne Gore Albin Ćeman tvrdi da je iseljavanju sa područja Bihora u dobrom dijelu kumovala pogrešno vođena politika od strane ponovo vladajućeg DPS-a. „I ovi izbori su pokazali da ljudi iz dijaspore nijesu dovoljno zainteresovani za izborni proces u Petnjici. Oni su svojim nedolaskom na glasanje poslali jasnu poruku da nijesu zadovoljni onim što je svih ovih godina rađeno u Petnjici”, upozorio je Ćeman. „Posebno se ne stvara povoljan ambijent za mlade školovane ljude koji svojim znanjem mogu da doprinesu razvoju ovih krajeva. Očigledno je da će se pod rukovodstvom DPS-a ovakvo stanje još više pogoršavati i da Bihoru prijeti pravo odumiranje.”

Predsjednik Opštinskog odbora SNP-a Zaim Ličina naglašava da je u ovakvim okolnostima bilo očekivano da Petnjičani odlaze u srećnije krajeve, i da ih sve manje interesuju izborni procesi u zavičaju.

„Ko je god otišao iz Petnjice u zapadnoevropske zemlje, taj je ostao tamo i da živi. Tome se nije čuditi, jer Petnjica danas predstavlja najnerazvijenije područje Crne Gore. Ljudi koji žive u inostranstvu, kad vide šta se ovdje radi, neće da učestvuju u ovdašnjim prljavštinama, jer vide da se u tome gubi dostojanstvo”, kazao je Ličina.

U Stranci pravde i pomirenja smatraju da se iseljavanje sa područja Bihora može zaustaviti donošenjem posebnih mjera za razvoj tog kraja. I cijelog sjevera.

„Ljudi uglavnom odlaze jer ovdje nemaju gdje da rade. Zbog toga država mora da donese posebnu strategiju za razvoja sjevera, gdje bi i opština Petnjica našla svoje mjesto. Ako se to ne uradi, čitav sjever, a samim tim i bihorski kraj, će se još više suočavati sa sveukupnom stagnacijom”, kazao je predsjednik Opštinskog odbora Stranke pravde i pomirenja Almir Muratović.

Da je iseljavanje stanovništva glavni problemi u Petnjici, smatra i predsjednik lokalnog odbora Bošnjačke stranke Ervin Duraković. „Kao i većinu opština na sjeveru zemlje i Petnjicu muči iseljavanje stanovništva. Ovo je jedan od glavnih problema. Depopulacija opštine, a prije svega ruralnog područja zahtijeva nove mjere i novu energiju”.

Duraković kaže da je problem u Petnjici i visok procenat nezaposlenosti, te nepostojanje brojnih službi i institucija koje su se do sada morale oformiti, s obzirom na to da je status opštine Petnjica dobila dobili još 2013. godine.

„Opština ima dobre preduslove za razvoj turizma, posebno ruralnog. Ova grana nije dovoljno valorizovana. U prethodnom periodu su izostale investicije i stvaranje kvalitetnih uslova za ulaganje u Petnjici. Malo od toga je ostvareno”, rekao je Duraković.

On je podsjetio da Petnjica ima brojnu i bogatu dijasporu iz koje bi mnogi željeli da kapital ulože u rodno mjesto, ali za to je neophodno da im lokalna uprava i država stvore adekvatne uslove. „U saradnji sa našom dijasporom, želimo da pokrenemo priču o proizvodnji i stvaranju uslova za priliv direktnih stranih investicija”.

Većina sagovornika se slaže da lokalne vlasti u Petnjici, a iste će, plaše se, biti i u naredne četiri godine, nisu mnogo učinile da se riješe osnovni problemi. Novi put prema Beranama i nova zgrada lokalne administracije, odnosno zgrada Opštine, i tu i tamo po nešto novog asfalta, očigledno nije dovoljno.

U Petnjici ne možete sipati gorivo jer nema benzinske pumpe. Najbliža je u Beranama. Za Berane stočari moraju ići i za potrebe veterinarskih usluga, jer u Petnjici nema veterinarske stanice. Nema još mnogo čega drugog što bi, eventualno nekog iz Luksemburga, gdje živi još jedna Petnjica, navelo makar i na pomisao da se vrati u rodni kraj. Petnaest ili mjesec dana ljeti, i to je to. I sve rjeđe će dolaziti i na izbore.

Krupan zadatak za nove-stare lokalne vlasti u Petnjici će biti kako, ako je to uopšte moguće, zaustaviti svakodnevan odliv stanovništva. Čitav sjever ima sličan problem ali su razmjere migracija na području Bihora poprimile karakter elementarne nepogode.

                                                            Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo