Jedni ga znaju kao ljekara, drugi kao pjevača, treći kao šahistu, četvrti kao kolumnistu podgoričkih medija… U tom višeboju dr Ivo Đurišić uspješno se snalazi, ali ovog puta našim čitaocima otkrićemo neke manje poznate ili javnosti sasvim nepoznate detalje iz njegove višedecenijske pjevačke karijere. Jedan od povoda za to je i nedavna smrt sarajevskog pjevača Kemala Montena.
„Kemala Montena sam izuzetno cijenio i iz poštovanja prema njemu prije nekoliko godina na svoj CD snimio sam njegovu pjesmu Jedne noći u decembru, za koju je rekao da sam je izvanredno otpjevao. Monteno je imao specifičnu boju glasa. Bio je boem i sarajevska raja, kojoj sam i ja pripadao. Pripadao sam i sarajevskoj školi muzike, koja je iznjedrila Kemala Montena, Zdravka Čolića, Nedu Ukraden, Jadranku Stojaković… Ugurao sam se među njih zahvaljujući poznanstvima sa brojnim muzičarima”, sjeća se Đurišić sarajevskih dana.
Kao đak osnovne škole završio je nižu muzičku školu u Titogradu, a kasnije i srednju. U Sarajevo je otišao 1957. da studira medicinu. Tamo se našao na raskršću – da li pored medicine da igra šah ili da se posveti muzici.
„U sarajevskom Šah klubu 1960. godine stižem do titule prvokategornika, a onda se prijavljujem za učešće u tada popularnoj muzičkoj manifestaciji Mikrofon je vaš. Pjevao sam pjesmu Adio Marija Đorđa Marjanovića. Marjanović je nedjelju dana prije toga pjevao u Beogradu za Zlatni mikrofon, ali osvojile su ga Anica Zubović, Lola Novaković i Nada Knežević. Onda je publika napustila salu, pokupila Đorđa, popela ga na fiću i on je tu održao koncert. U Sarajevu osvajam prvo mjesto i dobijam ponudu da pjevam u popularnom FIS-u i Slozi. Tada se osnivaju Indexi, koji me zovu da pjevam sa njima i kratko sam pjevao sa Bodom Kovačevićem i ostalim tadašnjim indeksovcima. To je gotovo zanemarljivo, ali ipak sam bio u njihovom prvom sastavu”, kaže Đurišić.
U Sarajevu je pjevao na raznim mjestima: u Jevrejskom klubu, na Radničkom univerzitetu, čak i u horu Sarajevske opere, gdje je pjevao tenor.
„U Sarajevu sam pjevao kao alternativa Draganu Stojniću. Poslije je Dragan otišao u Beograd, ali želim da ispričam jedan događaj vezan za tog popularnog pjevača. Ženu, koja mu je bila inspiracija za pjesmu Bila je tako lijepa, htio je da oženi, ali nisu dozvolili njeni roditelji da se uda za pjevača, jer je ona bila doktorica. Decenijama živi u Podgorici. Poslije trideset godina ponovo se sreću Stojnić, koji je bio teško obolio, i Bila je tako lijepa, i ona ga dovodi u Podgoricu na liječenje. Kad bih uveče pjevao njegove pjesme, ona bi ga telefonom pozvala kući da sluša kako pjevam tu njegovu pjesmu. To je bila velika ljubav”, kaže Đurišić.
Đurišića i danas za Sarajevo vežu najljepše uspomene.
„Iako nisam rođeni Sarajlija, Sarajevo je za mene najljepši grad na svijetu. Volim Baš-čaršiju, Vijećnicu, mostove na Miljacki, Ilidžu, Vrelo Bosne, Trebević… Za mene je Miljacka, onakva kakva je, najčistija rijeka na svijetu. Patim za Sarajevom, jer sam u njemu proveo naljepše godine. Iako sam rođen u Budimpešti, koja je možda ljepša od Sarajeva, za mene je Sarajevo nenadmašno. I reći ću ono što je rekao Kemal Monteno, a to i pjevam sa velikim zadovoljstvom – Sarajevo, ljubavi moja”!
Đurišić se vratio u Titograd 1964. godine. Nije volio da pjeva narodnu, nego zabavnu muziku. No, šlageri tada ne prolaze.
„Majka mi kaže pjevaj poljoprivredne šlagere, kako sam tih godina nazivao narodne pjesme. Početkom sedamdesetih počinju da se pjevaju starogradske pjesme i polako ulazimo u svijet narodnjaka. Tada sam se sprijateljio sa Lepom Lukić, koja me tjerala da idem da pjevam u operi. Ali 1990. susrećem se sa Zdravkom Đuranovićem i tada vrtoglavo počinje moj uspon u pjevačkoj karijeri kao amatera. Snimam CD sa pjesmama Jedne noći u decembru Kemala Montena i Zbog jedne divne crne žene Kiće Slabinca. Pjevao sam po raznim mjestima i gradovima – u Ulcinju, Pljevljima, Novom Sadu, Beogradu, Sarajevu, Dubrovniku… Pjevao sam pjesme Miše Kovača, Lea Martina, svog idola Đorđa Marjanovića, Dragana Stojnića,Tome Zdravkovića, Harisa Džinovića, a pogotovo Miroslava Ilića”.
U Podgorici pored Zdravka Đuranovića upoznaje se i sa Mićom Miranovićem, koji ga i danas prati kad pjeva. Po Crnoj Gori je održao nekoliko koncerata, a posebno izdvaja koncert u Šavniku iz 1998. godine.
„Bio je interesantan po tome što je u salu moglo da stane trista do četiristo ljudi, a bilo ih je sedam stotina. Publika je počela da viče: „Ivo, Ivo, Ivo…”, a onda se na binu popelo oko tridesetoro djece koja su pjevala zajedno sa mnom”.
Zanimljiv je bio i njegov nastup na muzičkom festivalu krajem devedesetih u Podgorici.
„Učestvovali su, između ostalih, Mišo Kovač, Oliver Dragojević, Mili Knežević, Andrijana Božović i ja. Nakon glasanja pobijedio je Mišo Kovač sa 22 glasa, drugi je sa 16 glasova bio Oliver Dragojević, a ja treći sa 15 glasova. Voditeljka me obavijestila da su Podgoričani glasali za mene i da sam imao 105 glasova, no nisu mogli od bruke da priznaju da je amater nadmašio te pjevače”, priča Đurišić.
U lijepom sjećanju ostao mu je i jedan nastup u podgoričkom restoranu Evropa.
„Kad sam otpjevao O, sole mio, prišlo mi je nekoliko Italijana i rekli – mi smo mislili da je Pavaroti umro, a mi ga nalazimo u Crnoj Gori. Kada sam im kazao da sam pjevač amater i doktor, rekli su mi: ‘Vi biste u Italiji dobro prošli, jer mi cijenimo doktore koji pjevaju’! Odgovorio sam im – pjevanje u Crnoj Gori samo što me glave nije koštalo”.
Đurišić im je objasnio da je mislio na prijetnju tadašnjeg ministra zdravlja Podgorice Miomira Mugoše, koji mu je poručio da će ga smijeniti sa mjesta direktora Doma zdravlja Podgorice ako i dalje bude pjevao.
„Odgovorio sam mu da bi on vjerovatno, kad bi mogao, smijenio i Klintona zato što svira trombon. Ne znam gdje je sad Mugoša, možda u Beogradu da traži ostavku Ivice Dačića zato što pjeva pjesmu Mostovi na Miljacki. Ali to je sastavni dio ljubomore i ljudske zlobe”.
Zbog pjevanja je dobio opomenu i iz Ministarstva zdravlja dok je bio direktor Doma zdravlja u Podgorici.
„Na televiziji Blu mun emitovana su dva moja spota – Jedne noći u decembru i Zbog jedne divne crne žene. Pozvali su me iz Ministarstva zdravlja i rekli – Ivo, skidaj se više, šta svaki dan pjevaš… Nisu shvatili da je to snimak”.
Pjevao je mnogima i iz vlasti i iz opozicije. Jednom je pjevao Momiru Bulatoviću sa Draganom Stojnićem u hercegnovskom hotelu Plaža. Milu Đukanoviću pjevao je na Kraljičinoj plaži.
„Nakon što su se Momir i Milo razišli pjevao sam u Nikšiću u motelu na Trebjesi. Došao je konobar i rekao mi da je u drugoj prostoriji Momir Bulatović i traži da prekinem pjevanje jer od moje pjesme ne može da se skoncentriše. Konobaru sam rekao – puno pozdravite Bulatovića i recite mu pošto mu moja pjesma nije smetala u Herceg Novom, onda ne treba da mu smeta ni u Nikšiću”, prepričava Đurišić jednu od svojih zgoda.
Pjevao je na novosadskoj tvrđavi, gdje ga je pratio Janika Balaš. Rumetašice Budućnosti vodile su ga sa sobom, ali ne kao doktora nego kao pjevača. Zajedno su priredili crnogorsko veče u Eldeu u Španiji, nakon pobjede u četvrtfinalu Kupa šampiona. Neprekidno je pjevao tri sata. Jednom im je pjevao i u avionu na relaciji Beč – Podgorica.
Pjevao je djeci Podgorice u Sportskom centru da bi im dokazao da se ne boje doktora.
„Kada su najavili da sam doktor djeca su se uplašila. Ja sam im rekao da sam običan čovjek isto kao i oni i da se ne boje čika doktora. Djeca su dotrčala do mene i počela da me ljube”.
Đurišić i danas često zapjeva u nekom od podgoričkih restorana. Uvijek besplatno.
Na pitanje do kad će da pjeva, Đurišić odgovara: „Dokle god budem mogao.”
Zvižduci zbog Mila
– Jesu li mi zviždali dok sam pjevao? Samo jedanput kad sam bio član žirija u Podgorici. Birali smo najbolju pjesmu studenata pjevača. U pauzi publika me zamolila da pjevam. Otpjevao sam Kralj Nikola na umoru, završavajući – Čuvaj Milo Crnu Goru. U tom trenutku prolomili su se jaki zvižduci. Objasnili su mi da studenti ne podnose Mila Đukanovića, kaže Đurišić.
Veseljko KOPRIVICA
IN ENGLISH4 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
INTERVJU3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
FOKUS3 sedmice