Povežite se sa nama

OKO NAS

PJEVAČKA KARIJERA LJEKARA IVA ĐURIŠIĆA: Tenor iz sarajevske raje

Objavljeno prije

na

Jedni ga znaju kao ljekara, drugi kao pjevača, treći kao šahistu, četvrti kao kolumnistu podgoričkih medija… U tom višeboju dr Ivo Đurišić uspješno se snalazi, ali ovog puta našim čitaocima otkrićemo neke manje poznate ili javnosti sasvim nepoznate detalje iz njegove višedecenijske pjevačke karijere. Jedan od povoda za to je i nedavna smrt sarajevskog pjevača Kemala Montena.

„Kemala Montena sam izuzetno cijenio i iz poštovanja prema njemu prije nekoliko godina na svoj CD snimio sam njegovu pjesmu Jedne noći u decembru, za koju je rekao da sam je izvanredno otpjevao. Monteno je imao specifičnu boju glasa. Bio je boem i sarajevska raja, kojoj sam i ja pripadao. Pripadao sam i sarajevskoj školi muzike, koja je iznjedrila Kemala Montena, Zdravka Čolića, Nedu Ukraden, Jadranku Stojaković… Ugurao sam se među njih zahvaljujući poznanstvima sa brojnim muzičarima”, sjeća se Đurišić sarajevskih dana.

Kao đak osnovne škole završio je nižu muzičku školu u Titogradu, a kasnije i srednju. U Sarajevo je otišao 1957. da studira medicinu. Tamo se našao na raskršću – da li pored medicine da igra šah ili da se posveti muzici.

„U sarajevskom Šah klubu 1960. godine stižem do titule prvokategornika, a onda se prijavljujem za učešće u tada popularnoj muzičkoj manifestaciji Mikrofon je vaš. Pjevao sam pjesmu Adio Marija Đorđa Marjanovića. Marjanović je nedjelju dana prije toga pjevao u Beogradu za Zlatni mikrofon, ali osvojile su ga Anica Zubović, Lola Novaković i Nada Knežević. Onda je publika napustila salu, pokupila Đorđa, popela ga na fiću i on je tu održao koncert. U Sarajevu osvajam prvo mjesto i dobijam ponudu da pjevam u popularnom FIS-u i Slozi. Tada se osnivaju Indexi, koji me zovu da pjevam sa njima i kratko sam pjevao sa Bodom Kovačevićem i ostalim tadašnjim indeksovcima. To je gotovo zanemarljivo, ali ipak sam bio u njihovom prvom sastavu”, kaže Đurišić.

U Sarajevu je pjevao na raznim mjestima: u Jevrejskom klubu, na Radničkom univerzitetu, čak i u horu Sarajevske opere, gdje je pjevao tenor.

„U Sarajevu sam pjevao kao alternativa Draganu Stojniću. Poslije je Dragan otišao u Beograd, ali želim da ispričam jedan događaj vezan za tog popularnog pjevača. Ženu, koja mu je bila inspiracija za pjesmu Bila je tako lijepa, htio je da oženi, ali nisu dozvolili njeni roditelji da se uda za pjevača, jer je ona bila doktorica. Decenijama živi u Podgorici. Poslije trideset godina ponovo se sreću Stojnić, koji je bio teško obolio, i Bila je tako lijepa, i ona ga dovodi u Podgoricu na liječenje. Kad bih uveče pjevao njegove pjesme, ona bi ga telefonom pozvala kući da sluša kako pjevam tu njegovu pjesmu. To je bila velika ljubav”, kaže Đurišić.

Đurišića i danas za Sarajevo vežu najljepše uspomene.

„Iako nisam rođeni Sarajlija, Sarajevo je za mene najljepši grad na svijetu. Volim Baš-čaršiju, Vijećnicu, mostove na Miljacki, Ilidžu, Vrelo Bosne, Trebević… Za mene je Miljacka, onakva kakva je, najčistija rijeka na svijetu. Patim za Sarajevom, jer sam u njemu proveo naljepše godine. Iako sam rođen u Budimpešti, koja je možda ljepša od Sarajeva, za mene je Sarajevo nenadmašno. I reći ću ono što je rekao Kemal Monteno, a to i pjevam sa velikim zadovoljstvom – Sarajevo, ljubavi moja”!

Đurišić se vratio u Titograd 1964. godine. Nije volio da pjeva narodnu, nego zabavnu muziku. No, šlageri tada ne prolaze.

„Majka mi kaže pjevaj poljoprivredne šlagere, kako sam tih godina nazivao narodne pjesme. Početkom sedamdesetih počinju da se pjevaju starogradske pjesme i polako ulazimo u svijet narodnjaka. Tada sam se sprijateljio sa Lepom Lukić, koja me tjerala da idem da pjevam u operi. Ali 1990. susrećem se sa Zdravkom Đuranovićem i tada vrtoglavo počinje moj uspon u pjevačkoj karijeri kao amatera. Snimam CD sa pjesmama Jedne noći u decembru Kemala Montena i Zbog jedne divne crne žene Kiće Slabinca. Pjevao sam po raznim mjestima i gradovima – u Ulcinju, Pljevljima, Novom Sadu, Beogradu, Sarajevu, Dubrovniku… Pjevao sam pjesme Miše Kovača, Lea Martina, svog idola Đorđa Marjanovića, Dragana Stojnića,Tome Zdravkovića, Harisa Džinovića, a pogotovo Miroslava Ilića”.

U Podgorici pored Zdravka Đuranovića upoznaje se i sa Mićom Miranovićem, koji ga i danas prati kad pjeva. Po Crnoj Gori je održao nekoliko koncerata, a posebno izdvaja koncert u Šavniku iz 1998. godine.

„Bio je interesantan po tome što je u salu moglo da stane trista do četiristo ljudi, a bilo ih je sedam stotina. Publika je počela da viče: „Ivo, Ivo, Ivo…”, a onda se na binu popelo oko tridesetoro djece koja su pjevala zajedno sa mnom”.

Zanimljiv je bio i njegov nastup na muzičkom festivalu krajem devedesetih u Podgorici.

„Učestvovali su, između ostalih, Mišo Kovač, Oliver Dragojević, Mili Knežević, Andrijana Božović i ja. Nakon glasanja pobijedio je Mišo Kovač sa 22 glasa, drugi je sa 16 glasova bio Oliver Dragojević, a ja treći sa 15 glasova. Voditeljka me obavijestila da su Podgoričani glasali za mene i da sam imao 105 glasova, no nisu mogli od bruke da priznaju da je amater nadmašio te pjevače”, priča Đurišić.

U lijepom sjećanju ostao mu je i jedan nastup u podgoričkom restoranu Evropa.

„Kad sam otpjevao O, sole mio, prišlo mi je nekoliko Italijana i rekli – mi smo mislili da je Pavaroti umro, a mi ga nalazimo u Crnoj Gori. Kada sam im kazao da sam pjevač amater i doktor, rekli su mi: ‘Vi biste u Italiji dobro prošli, jer mi cijenimo doktore koji pjevaju’! Odgovorio sam im – pjevanje u Crnoj Gori samo što me glave nije koštalo”.

Đurišić im je objasnio da je mislio na prijetnju tadašnjeg ministra zdravlja Podgorice Miomira Mugoše, koji mu je poručio da će ga smijeniti sa mjesta direktora Doma zdravlja Podgorice ako i dalje bude pjevao.

„Odgovorio sam mu da bi on vjerovatno, kad bi mogao, smijenio i Klintona zato što svira trombon. Ne znam gdje je sad Mugoša, možda u Beogradu da traži ostavku Ivice Dačića zato što pjeva pjesmu Mostovi na Miljacki. Ali to je sastavni dio ljubomore i ljudske zlobe”.

Zbog pjevanja je dobio opomenu i iz Ministarstva zdravlja dok je bio direktor Doma zdravlja u Podgorici.

„Na televiziji Blu mun emitovana su dva moja spota – Jedne noći u decembru i Zbog jedne divne crne žene. Pozvali su me iz Ministarstva zdravlja i rekli – Ivo, skidaj se više, šta svaki dan pjevaš… Nisu shvatili da je to snimak”.

Pjevao je mnogima i iz vlasti i iz opozicije. Jednom je pjevao Momiru Bulatoviću sa Draganom Stojnićem u hercegnovskom hotelu Plaža. Milu Đukanoviću pjevao je na Kraljičinoj plaži.

„Nakon što su se Momir i Milo razišli pjevao sam u Nikšiću u motelu na Trebjesi. Došao je konobar i rekao mi da je u drugoj prostoriji Momir Bulatović i traži da prekinem pjevanje jer od moje pjesme ne može da se skoncentriše. Konobaru sam rekao – puno pozdravite Bulatovića i recite mu pošto mu moja pjesma nije smetala u Herceg Novom, onda ne treba da mu smeta ni u Nikšiću”, prepričava Đurišić jednu od svojih zgoda.

Pjevao je na novosadskoj tvrđavi, gdje ga je pratio Janika Balaš. Rumetašice Budućnosti vodile su ga sa sobom, ali ne kao doktora nego kao pjevača. Zajedno su priredili crnogorsko veče u Eldeu u Španiji, nakon pobjede u četvrtfinalu Kupa šampiona. Neprekidno je pjevao tri sata. Jednom im je pjevao i u avionu na relaciji Beč – Podgorica.

Pjevao je djeci Podgorice u Sportskom centru da bi im dokazao da se ne boje doktora.

„Kada su najavili da sam doktor djeca su se uplašila. Ja sam im rekao da sam običan čovjek isto kao i oni i da se ne boje čika doktora. Djeca su dotrčala do mene i počela da me ljube”.

Đurišić i danas često zapjeva u nekom od podgoričkih restorana. Uvijek besplatno.

Na pitanje do kad će da pjeva, Đurišić odgovara: „Dokle god budem mogao.”

Zvižduci zbog Mila

– Jesu li mi zviždali dok sam pjevao? Samo jedanput kad sam bio član žirija u Podgorici. Birali smo najbolju pjesmu studenata pjevača. U pauzi publika me zamolila da pjevam. Otpjevao sam Kralj Nikola na umoru, završavajući – Čuvaj Milo Crnu Goru. U tom trenutku prolomili su se jaki zvižduci. Objasnili su mi da studenti ne podnose Mila Đukanovića, kaže Đurišić.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

Izdvojeno

SJEVER I TURIZAM: EKO KATUNI I SEOSKA GAZDINSTVA NAJTRAŽENIJI:  Stranci žele netaknutu prirodu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sagovornici Monitora ističu da je strance teško bilo vidjeti po ulicama gradova, na betonskim pločnicima i kafanama. Oni, objašnjavaju, traže divljinu i netaknutu ljepotu, koje je na zapadu sve manje. Iako je Crna Gora ima, turistička ponuda bi morala biti organizovanija

 

Mada još uvijek nijesu sveli bilanse, u turističkim organizacijama u regionu sjeveroistoka Crne Gore – Berana, Andrijevice, Plava, Rožaja i Petnjice, zadovoljni su ljetnjom turističkom sezonom, za koju kažu da je ili na nivou one iz 2019. godine, ili približno tom rezultatu. U nekim opštinama kažu da je posjeta turista bila čak i iznad te sezone koja se uzima kao reper uspješne.

Direktor Turističke organizacije (TO) Berane Ivan Radević ističe, tako, da su svi turistički kapaciteti na planinama tokom jula i avgusta bili prepuni stranaca, posebno Poljaka, Francuza i Njemaca.

„To su ljudi koje niste mogli vidjeti na ulicama grada. Njih to ne zanima, oni nisu tu bili zbog betona, već zbog takozvanog aktivnog odmora i netaknute prirode. Zato su bili puni kapaciteti eko katuna i svih seoskih domaćinstava registrovanih za bavljenje turizmom na području beranske opštine. Mislim da je tako bilo i u regionu“ – kaže Radević.

Prema njegovim riječima ove godine je u naglom porastu broj turističkih seoskih domaćinstava, ekoloških katuna i ekoloških planinskih ugostiteljskih objekata.

„Mi smo im kao turistička organizacija bili maksimalno na usluzi sa organizovanjem raznih manifestacija“ – dodaje Radević.

On je za narednu turističku sezonu najavio obogaćivanje ponude, pa čak i izgradnju takozvanog zip lajna iznad Tifranske klisure, od vrha starog puta kralja Aleksandra do druge strane Tifrana, iznad rijeke Lim.

„To će biti za one koji žude za adrenalinom“ – tvrdi direktor TO Berane.

Zadovoljna je i njegova koleginica na čelu Turističke organizacije Plav Samira Canović, koja ističe da je ova sezona krajem jula mjeseca bila na nivou 2019. godine.

„U jednom trenutku to je bilo čak i više nego te godine, ali vidjećemo na kraju kada svedemo konačni bilans. Sve u svemu, ova turistička sezona u Plavu je bila više nego dobra“ – kaže Canovićeva.

Ona ističe da Plav sa svojom atraktivnom okolinom privlači sve više stranih turista, najviše iz Njemačke, Slovačke i Rumunije.

„Nismo očekivali takvu posjećenost. Bilo je i Holanđana, Engleza, Francuza. Mi imamo tu stazu koja je za sve njih atratkivna, a to su Vrhovi Balkana. Dosta njih je bilo koji su posjećivali Hridsko jezero i bila su puna turistička domaćinstva i eko naselja na putu do tog jezera“ – priča Canovićeva.

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

TRI DECENIJE OD PROGLAŠENJA EKOLOŠKE DRŽAVA: Građani prinuđeni da protestima brane prirodu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dan uoči obilježavanja 30. godina od proglašenja ekološke države, ekolozi su najavili protest. Smatraju da se nema što slaviti. I pored silnih obećanja nove vlasti, mještani su i dalje prinuđeni da protestima brane svoju životnu sredinu

 

U ponedjeljak 20. septembra obilježiće se 30 godina od proglašenja Crne Gore za ekološku državu. Biće svečano. A na terenu i nema mjesta za pretjerano slavlje. Veliki zagađivači Termoelektrana Pljevlja, Kombinat aluminijuma, Željezara, i dalje nesmetano truju vazduh i prirodu. A kao i prije promjene vlasti građani su prinuđeni da protestima brane životnu sredinu u kojoj žive.

Desetak mještana potkomovskih sela u Andrijevici su prošlog četvrtka uhapšeni nakon što su blokirali prolaz kamiona preduzeća Bojkomerc. Mještani su poručili da je dosta bilo pljačke njihovog bogatstva i traže od Vlade da što hitnije preispitaju koncesione ugovore i da zaustave svaku dalju sječu šume na tom prostoru.

,,Posebno tražimo da se zaustavi izvođenje bilo kakvih radnji u dijelu Bradavca gdje se nalaze izvori pitke vode s kojih se nekoliko sela napaja vodom. To je naš ultimatum, jer ako dozvolimo da se nastavi dalja sječa šume, onda će naša sela zbog pokretanja strmog terena nestati s lica zemlje”, poručio je mještanin Strado Babović.

I prije i poslije hapšenja, mještani zahtijevaju da se što prije, u cilju sprečavanja daljeg uništavanja šuma, vodoizvorišta i putne infraksture od strane koncesionara, iniciraju izmjene zakona o upravljanju državnim resursima.

Vladi se ne žuri, a važeći zakon je na strani koncesionara. Nakaradni zakoni i ugovori iselili su narod sa ovih prostora, kazao je na protestnom skupu održanom u nedjelju u Konjuhu Rašid Marković, koji je govorio u ime drvoprerađivača. ,,Evidentno je da je šumaska mafija potpomognuta svim institucijama i kapacitetima države. S prirodnim resursima nestaje narod sa sjevera i to je državni udar”, istakao je Marković.

Na protestu je drvoprerađivač iz Plava Edin Šarkinović objasnio: ,,Jedan kamion koncesionara preveze u prosjeku oko 40 kubika balvana. Ta drvena masa se prodaje za oko 4.000 eura i ta sirovina ide preko granice. Kada bi taj jedan kamion građe lokalni drvoprerađivači pretvorili u neku uglačanu dasku, imali bi prihod od 12.000 eura, a ako bi od tog drveta uradili patos imali bi 20.000 eura. Takođe, država bi preradom tog drveta uzela četiri puta veći prihod po osnovu PDV-a, u odnosu na ono što daje koncesionar. Uz to, određenim vidom poluprerade zaposlio bi se značajan broj radnika. Sve zajedno ukazuje da je po srijedi velika pljačka naroda i države”.

Pljačka iza koje ostaju goleti umjesto šuma.

Ove nedjelje nastavljen je protest i u Barama Kraljskim koji traje već 14 mjeseci. Ne dirajte naše vode, ostavite naša izvorišta Tare, dosta ste uzeli, nemojte više kumim vas bogom”, poručili su u julu prošle godine mještani kolašinskog sela Kraljske Bare, ispod Komova.

Protesti za zaustavljanje gradnje malih hidroelektrana (mHE) na vodotocima Ljubaštica, Crnja  i Čestogaz. Ove tri rječice formiraju rijeku Drcku, jednu od većih pritoka Tare.

Nakon promjene vlasti, mještani su više puta podsjećali na obećanja potpredsjednika Vlade Dritana Abazovića koje je nakon izbora dao na jednom od njihovih protesta. „ Buduća vlast treba da raskine sve koncesije za mHE i trajno zabrani gradnju”.  ,,Svaka gradnja mHE  je korupcija sama po sebi”.

Vlast za sada ćuti i ne raskida ugovor.  ,,Privremena zabrana gradnje od juna je još na snazi. Imamo nekih obećanja da je nađeno puno nepravilnosti, ali nema još raskida ugovora. Ne znamo zašto se oklijeva, možda se čeka kraj godine kada je predviđeni rok za završetak radova’’, kaže za Monitor Milovan – Mišo Labović, predsjednik MZ Kraljske Bare.

U međuvremenu je Zaštitnik ljudskih prava i sloboda utvrdio da su bivša i sadašnja vlast  kršili prava stanovnika Kraljskih Bara. Vlada Crne Gore i nekadašnje Ministarstvo ekonomije, mještanima Kraljskih Bara povrijedili su pravo na obraćanje i odgovor koje je zagarantovano Ustavom. Tu praksu su nastavili Ministarstvo ekologije, prostornog planiranja i urbanizma i Ministarstvo kapitalnih investcija, zaključio je Ombudsman. Iskazano mišljenje je jasan pokazatelj kako ugrožavanje životne sredine može biti direktno povezano i sa kršenjima ljudskih prava i sloboda, kao što je to slučaj s mještanima Kraljskih Bara.

Dok  mještani čekaju epilog za ugrožene rijeke, Labović kaže da se koncesionari spremaju u nove pohode. Na teritoriji MZ Kraljske Bare  doznačena je sječa preko 8.000 kubika drveta, u I i II zoni Parka prirode Komovi. ,,Tu je sječeno prije par godina i napravljena je totalna devastacija u prvoj zoni. Dobili smo informacije da će se sada sjeći oko 8.000 kubika, a koncesije su završene 2019. godine i  rekli su nam da se ovdje više neće davati koncesije. Mi smo već najavili proteste”, kaže Labović.

Slika treća. Monitor je u avgustu pisao o tome kako se u mjestu Tešanj, na teritoriji opštine Bijelo Polje, presušilo korito Ćehotine zasipa iskopanim materijalom (zemljom i kamenjem)  i zatrpava.  Izvršni direktor Ekološkog društva Breznica Milorad Mitrović upozorio je da nema uobičajene i zakonom propisane table sa obavještenjem o izvođaču radova. ,,Nemaju table na gradilištu, napravili su divlju deponiju, kamenolom, iskopavaju i melju kamen“, kazao je  Mitrović. „Za sve to mora da postoji dozvola, koncesija, procjena uticaja na životnu sredinu…“

Nakon što je inspekcija izašla na teren, radovi su zaustavljeni. Teška mehanizacija koja je devastirala Ćehotinu krenula je preko granice. ,,Nakon izlaska inspektora na lice mjesta i kontrole u kojoj je konstatovano mnoštvo nepravilnosti i radova bez ikakvih dozvola, izvođač radova koji je pričinio štetu, nesmetano izvozi mašine i opremu za koju se pouzdano ne zna kako je i ušla u Crnu Goru“, izjavio je Mitrović.

Ko zna do kada bi se devastacija Ćehotine nastavila da Mitrović nije alarmirao medije. Ipak, Ćehotina, za koju se planira ekološka i turistička valorizacija, je ovaj put bolje prošla nego  ljeta 2019. kada je ubijena. Tada  je usljed ispuštanja otpadnih voda iz Termoelektrane u Pljevljima u rijeku došlo do opšteg pomora ribe i živog svijeta. Zbog ekološke katastrofe, pokrenut je krivični postupak protiv rukovodioca i zaposlenih u TE Pljevlja, za koje nadležni sumnjaju da su izazvali ekocid. Analize su pokazale da je Ćehotina kilometrima nizvodno mrtva rijeka.

Dan prije zvaničnog slavlja 30. godina ekološke države, ekolozi su za 19. septembar najavili protest na trgu u Podgorici na koji su pozvali sve mještane koji brane šume, rijeke, planine da se pojave. Uz poruku da nemamo šta da  slavimo.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KAKO SE FABRIKA PEŠKIRA NAŠLA U STEČAJNOJ MASI AUTOPREVOZNOG PREDUZEĆA SIMON VOJAŽ: Gume, kočnice, peškiri, dizalice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ispostavilo se da  fabriku peškira u bihorskom selu Savin bor nije gradio ni  turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

 

Kada je nedavno objavljen oglas za prodaju beranske autoprevozne kompanije “Simon vojaž” kroz stečaj, saznalo se da je u stečajnu masu ušla, i da je zajedno sa cjelokupnom imovinom , na prodaju data i imovina u selu Savin Bor. Tada se i otkrilo da se radi o nesuđenoj fabrici peškira u tom bihorskom selu.

Tako se ispostavilo da ovu fabriku niti je gradio turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, koji je bio suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

Kada su stupili u štrajk polovinom 2020. godine, radnici “Simon vojaža” su javno pitali zašto je Adrović njihovim novcem pravio fabriku u svom rodnom selu. Tada to niko nije demantovao, a sada se ispostavilo da fabrikazaista  jeste građena novcem “Simon vojaža” i ušla je u stečajnu masu koja će se polovinom oktobra naći na javnoj licitaciji.

Kakvi su samo hvalospjevi ispjevani Ismailu Arslaniju, kome sada nama ni traga, i Mehmedu Adroviću te 2017. godine, neposredno pred lokalne izbore u Petnjici. Četrdesetdvogodišnji Arslani je predstavljen kao suvlasnik kompanije “Euro Bor” u okviru koje je trebalo da radi fabrika peškira i partner Mehmeda Adrovića.

Navodno je tih dana dopremio iz Turske prve metre sirovine za izradu bihorskog peškira koji će, kako je tvrdio „pokoriti“ region.

Arslanov partner u poslu, Mehmed Adrović tada je govorio da je optimizam turskog tekstilca opravdan, a da je njegov portfolio više nego impresivan.

Lokalni mediji pod kontrolom DPS-a potrudili su se i da objave po nešto iz njegove biografije, kao na primjer, da je rođen u Denizliju, turskom gradu poznatom po razvijenoj tekstilnoj industriji. Da je dvadeset godina u poslu sa tekstilom, kao i da je oženjen i da ima troje djece, “koja ga gledaju samo tokom praznika”.

“Moj put je manje-više sličan mnogim biznismenima. Počeo sam kao običan radnik, pekao sam zanat i znao sam svoje sposobnosti. Vrlo brzo sam otvorio fabriku u Denizliju gdje sam zapošljavao 200 radnika” – pričao je Arslani za portal Radio Petnjica.

Ostalo je zapisano i da su njegovi počeci vezani za ogromno tursko tržiše ali je, kako je ispričao, brzo uvidio mogućnosti internacionalnog poslovanja, pa je počeo da osvaja tržišta Francuske, Njemačke, Austrije, SAD, Balkana.

“Već dvije godine radim i za UN. Ne mogu reći o kojim konkretno instituciojama se radi jer je ugovorima to zabranjeno ali mogu reći da je riječ o veoma ozbiljnim poslovima” – tvrdio je Arslani.

Ovaj turski biznismen je ispričao da je sa prijateljem iz Izmira obišao Balkan. Rekao je da zna za Balkan sa istorijskog aspekta kao bitan “ali i to da je sada bitan i kao poželjno tržište”.

“Obišli smo sjever Crne Gore, imali smo puno sastanaka, od kojih su neki bili potpuni promašaji, a neki pun pogodak. Tako sam otkrio i Petnjicu kroz lik i djelo ozbiljnog privrednika Mehmeda Adrovića” – kazao je tada Arslani.

Mehmed mu je navodno u tri sata ujutru, kada su se sastali, rekao da “želi da učini nešto za ovaj narod i da vjeruje u uspjeh”.

“Njegove potrebe i ozbiljnost su se poklopile sa mojim razmišljanjem. Tako je sve krenulo” – pričao je Arslan.

Najviše ga je dojmilo gostoprimstvo Bihoraca, ali je, kako je kazao, bilo i onih koji nijesu bili naklonjeni i koji su njegovo prisustvo i saradnju sa Adrovićem koristili u svrhu političkih nadgornjavanja, izražavajući nadu da će skori početak proizvodnje odbacit sve sumnje u iskrenost i valjanost ovog projekta.

“Mnogi moji prijatelji, privrednici znaju da sam ovdje i prate šta radim. Čekaju da vide kako ću proći, tako da će moj uspjeh biti i uspjeh Bihora i Crne Gore. Moram dobiti ovu bitku da bih se opravdao i ovdje, a i u Turskoj” – rekao je tada Arslan.

Četiri godine kasnije, na dan kada je predsjednik države raspisao za 5. decembar nove redovne  lokalne izbore u Petnjici, postavlja se pitanje gdje je sada Ismail Arslan? Koliko je to para on uložio u fabriku peškira. Lijepo bi bilo pronaći ga i pitati da li i danas misli isto “o liku i djelu ozbiljnog privrednika Mehmeda Adrovića”.

Iz Demokratske Crne Gore, koja je opoziciona partija u Petnjici gdje dominantno vlada DPS, nisu imali dileme i odmah su saopštili da je riječ samo o praznim predizbornim obećanjima i da je fabrika radila svega tri mjeseca. Ovu fabriku su nazvali “fabrikom familijarnih peškira”

Mehmed Adrović je tada odgovorio da se ne radi ni o kakvoj političkoj prevari i da ovaj pogon ima perspektivu.

On je potvrdio da je kompanija Euro Bor dio kreditnih sredstva za pokretanje proizvodnje dobila od Investiciono razvojnog fonda.

Adrović je izjavio i da političke partije, poput Demokratske Crne Gore, ne treba da zanima šta on radi sa svojim privatnim biznisom.

“Šta ima da zanima Demokrate i njima slične, šta ja radim sa svojim biznisom. To je moja privatna stvar. Neka oni gledaju svoja posla. Ne želim da polemišem s njima. Šta je njih briga šta se radi s fabrikom na Boru. Ja sam tu uložio svoj kapital, a ne oni. To što sam ja predsjednik Skupštine u Petnjici i što pripadam DPS-u nema nikakve veze sa fabrikom” – tvrdio je Adrović.

Mehmed Adrović je od ranije bio u biznisu. Najprije se bavio prevozom putnika prema Luksemburgu, da bi zatim sa luksemburgškim državljaninom Simonom Bernardom formirao mješovitu firmu “Simon vojaž”.

U početku du držali međunarodnu liniju Podgorica – Luksemburg. Onda su se pojavili na licitaciji tadašnjeg Jugoprevoza, nasljednika bivšeg Ivangradprevoza, koji je 2004. godine zapao u probleme i stečaj.

Najveće autoprevozno preduzeće na sjeveru Crne Gore, pa i šire, tada je prešlo u njihovo vlasništvo za male pare i promijenilo ime u “Simon vojaž”. Poslovali su neko vrijeme dobro. Uvezli autobuse iz Liksemburga, pojačavši vozni park. Zapošljavali oko stotinu radnika. Uglavnom je to bila poslovna filijala DPS-a.

Onda su nekoliko godina unazad počeli ozbiljni problem, koji su prošle godine kulminirali generalnim štrajkom radnika, kojima nijesu bile isplaćene plate za dvije godine, kao i ništa od drugih potraživanja.

Haotično stanje u autobuskom saobraćaju na ulicama Berana trebalo je da prekine uvođenje stečaja, u aprilu ove godine. Ipak su neki prevoznici bojkotovali autobusku stanicu, zbog dugovanja koja su datirala iz vremena prije uvođenja stečaja.

U međuvremenu je objelodanjeno da je partner iz Luksemburga, Simon Bernard, preko svog advokata podnio krivičnu prijavu protiv Mehmeda Adrovića zbog više krivičnih djela iz oblasti privrednog kriminala, kao i falsifikovanja i zloupotrebe njegovog potpisa. Predmet je neko vrijeme bio u Osnovnom državnom tužilaštvu u Beranama, a onda ga je preuzelo Specijalno državno tužilaštvo.

Fabrika peškira u selu Bor ne radi odavno. Potvrdila se priča radnika da je Mehmed ovu fabriku gradio parama iz “Simon vojaža”. Zašto i kako bi inače ušla u stečajnu masu? Negdje se moglo načuti kako se i Arslani u nekom društvu požalio da je prevaren, ali se nikada više nije pojavio u Petnjici.

Gume, kočnice, peškiri, dizalice. Tako bi se moglo licitirati na prvoj prodaji sa početnom cijenom od dva miliona i trista hiljada eura.

Šta se sve radilo sa Simon vojažom, fabrikom peškira Euro Bor, i svim drugim poslovima “ozbiljnog privrednika Mehmeda Adrovića”, otkriti može samo dobra istraga. Ali SDT ćuti i u ovom, kao i mnogim drugim predmetima.

                                              Tufik Softić

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo