Povežite se sa nama

DRUŠTVO

Još daleko od ravnopravnosti

Objavljeno prije

na

Pripadnici manjina u Crnoj Gori nijesu srazmjerno zastupljeni u organima državne i lokalne uprave, u izvršnoj i sudskoj vlasti, iako to nalaže domaće zakonodavstvo ali i brojni međunarodni dokumenti koje je Crna Gora dužna da poštuje. To je zajednička ocjena kako izvještaja državnih organa, tako i civilnog sektora.

Ni dvije godine nakon donošenja vladine Strategije o manjinskoj politici i usvajanja Zakona o državnim službenicima i namještenicima, koji propisuje obavezu vođenja evidencije o nacionalnoj strukturi zapošljenih u državnoj i lokalnoj upravi, Crna Gora validnu evidenciju – nema.

 

To potvrđuje i Izvještaj o razvoju i zaštiti prava manjina u 2009. godini koji je Ministarstvo za ljudska i manjinska prava krajem prošlog mjeseca podnijelo parlamentu.

PROPISI I MEĐUNARODNI STANDARDI: “Potpunih podataka nema, a oni koje imamo govore da je ta zastupljenost većinom nepovoljna, odnosno da nije u skladu sa odredbom Ustava koja kaže da pripadnici manjina moraju biti srazmjerno zastupljeni u javnim službama, organima državne vlasti i lokalne samouprave”, kaže za Monitor Sabahudin Delić, pomoćnik ministra za ljudska i manjinska prava. Ustav nije jedini domaći akt koji to propisuje. Zakon o manjinskim pravima i slobodama takođe predviđa srazmjernu zastupljenost manjina u javnim službama, državnoj i lokalnoj upravi.

Da odredba o srazmjernoj zastupljenosti Ustava “nije operativna”, te da se mora “naslanjati na podatke o zastupljenosti pripadnika manjina”, navodi se i u dokumentu Savjeta Evrope (SE) – Rezoluciji Komiteta ministara o implementaciji Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina u Crnoj Gori, iz 2008. godine. Crna Gora je ratifikovala Okvirnu konvenciju SE iz 1995. godine i ona je obavezuje “da stvori neophodne uslove za efikasno učešće pripadnika nacionalnih manjina u kulturnom, socijalnom i ekonomskom životu i javnim poslovima, naročito onih koji se njih tiču”.

U Preporukama OEBS-a iz Lunda takođe se navodi da “države moraju obezbijediti manjinama da se čuje njihov djelotvorni glas kako na nivou centalnih vlasti, tako i na regionalnom i lokalnom nivou”. Istu problematiku tretiraju i preporuke OEBS-a iz Haga i Osla.

Ivana Jelić, profesorica Pravnog fakulteta u Podgorici, za Monitor kaže da je iz postojećih podataka i iz razgovora sa zaposlenim jasno da je zastupljenost pripadnika manjinskih grupa u izvršnoj i sudskoj vlasti skromna.

Ona napominje da je evidencija neophodna: “Ne da bi se pripadnici manjina getoizirali, već da bi se omogućilo sprovođenje principa afirmativne akcije i njihova potpuna integracija u građansko društvo Crne Gore. Zvanični statistički podaci dali bi neophodnu osnovu da se u praksi ostvari garancija iz pomenutih ustavnih odredbi”.

Ustav Crne Gore propisuje mogućnost afirmativne akcije, u cilju obezbjeđivanja ravnopravnosti i zaštite “lica koja su po bilo kom osnovu u nejednakom položaju”. Afirmativnu akciju, takođe, omogućava Predlog zakona o zaštiti diskriminacije koji je u skupštinskoj proceduri. Da je donošenje tog zakona od posebne važnosti, u više je navrata naglašavano sa različitih evropskih adresa. Ipak, izjašnjavanje o predlogu tog zakona u Skupštini ove je sedmice odloženo po četvrti put.

PRAKSA, BROJKE I IZGOVORI: Prema evidenciji Uprave za kadrove, koja je nepotpuna, a zakon je obavezuje da vodi centralnu kadrovsku evidenciju, u državnoj upravi zapošljeno je čak 81 posto Crnogoraca. A prema podacima Monstata iz 2003. godine, u zemlji je Crnogoraca 43,16 posto.

Isen Gaši, predsjenik Nacionalnog savjeta Roma smatra da tvrdnje da Romi i Egipćani nemaju kadrove za rad u državnim organima ne stoje i da je sve više obrazovanih pripadnika te manjine.

Najveći disbalans između zastupljenosti na nacionalnom nivou i broja zaposlenih u državnoj i lokalnoj upravi, pokazuju podaci Uprave za kadrove, je kod zapošljavanja Srba. Lideri srpskih partija i ranije su optuživali nadležne da ih po tom osnovu diskriminišu.
Nije sve jednostavno, komentarišu podatke nadležni. Delić napominje da prilikom izjašnjavanja po nacionalnoj pripadnosti “ima dosta mimikrije”, a Svetlana Vuković, direktorica Uprave za kadrove da bi trebalo imati i podatke o vjeroispovijesti kako bi slika bila odgovarajuća. Ona smatra da je procenat državnih službenika za koje se zna nacionalna pripadnost “dovoljan uzorak” za potpunu sliku.
Interesantna je činjenica da se na izjašnjavanje o nacionalnoj pripadnosti najlakše odlučuju Crnogorci. Od 1007 kandidata koji su se javili na 78 oglasa za posao u 36 državnih organa, kaže statistika Uprave za kadrove, 147 se izjasnilo kao Crnogorci, 12 kao Bošnjaci, troje kao Albanci i – nijedan Srbin. Neizjašnjenih je bilo 810.
Nije svejedno i da li su pripadnici manjina zapošljeni na odgovornim funkcijama ili kao portiri i kuvarice, kako kaže Sabahudin Delić.
SUDSTVO, TUŽILAŠTVO I POLICIJA BEZ PODATAKA: Podaci su posebno nedostupni kada je riječ sudskoj vlasti, policiji i lokalnim samoupravama.
Tako o zastupljenosti pripadnika manjina u sudskoj vlasti Uprava za kadrove nema podataka. Tek će se prikupljati podaci. “To je prosto sljedeća faza razvoja sistema,” rekla je Mira Vlahović, zadućena za sitem Centralne kadrovske evidencije Uprave za kadrove.
Za sada, prema izvještajima ombudsmana, sudovi, kako na nacionalnom, tako i na lokalnom nivou, ne vode evidenciju o zastupljenosti pripadnika manjina. U izvještaju ombudsmana za 2008. godinu tražene podatke o nacionalnoj strukturi nije dostavilo Vrhovno državno tužilaštvo, kao ni Vrhovni sud Crne Gore. Ombudsman je tada poslao preporuku onima koji nijesu dostavili podatke da to učine najkasnije za šest mjeseci. Informacije ni tada nijesu stigle, da bi konačno, nakon urgencije ombudsmana od 7. juna ove godine stigla objašnjenja zašto podataka nema.
U obrazloženju Vrhovnog suda kaže se da “crnogorski sudovi u potpunosti primjenjuju ustavne i zakonske odredbe o zastupljenosti manjina prilikom zasnivanja radnog odnosa”, ali da ne vode evidenciju jer poštuju ” ustavne odredbe o javnom izražavanju nacionalne, vjerske, etničke i kulturne posebnosti”. Pojedinci zaista, u skladu sa domaćim zakonodavstvom i međunarodnim aktima, uživaju pravo da se izjašnjavaju, odnosno ne izjašnjavaju po tom pitanju.
Nik Gašaj, pomoćnik ombudsmana za manjine smatra da je to “tek izgovor”.
Praksa takođe ne govori u prilog obrazloženja Vrhovnog suda. Službenik Osnovnog sudu u Ulcinju, koji je želio da ostane anoniman, kaže da je od nedavno u Ulcinju predsjednica suda Albanka, a da to nije bio slučaj unazad godinama, iako su Albanci u Ulcinju većinsko stanovništvo. U tužilaštvu, kaže on, od pet zaposlenih, jedan je Albanac.

Prema podacima sa sajta Uprave policije iz 2007. godine, načelnik CB Ulcinj nije bio Albanac. Takođe, na osnovu liste imena rukovodilaca u centrima bezbjednosti u crnogorskim gradovima, sa sajta Uprave policije, jasno je da je među njima tada bilo samo dva pripadnika manjina. I to u gradovima gdje su više zastupljeni.

Uprava za kadrove ne posjeduje ni podatke o nacionalnoj pripadnosti u crnogorskoj policiji, objašnjavaju, iz tehničkih razloga. Još nijesu umreženi u sistem.

Osman Nurković, predsjednik Izvršnog odbora Bošnjačkog savjeta, za Monitor, kao negativan primjer nepoštovanja odredbe o srazmjernoj zastupljenosti, izdvaja Centar bezbijednosti Berane. „Tamo radi oko 20 rukovodilaca, a da nijedan nije iz reda manjina. Nije mnogo bolja situacija ni u Centru bezbijednosti Bijelo Polje”. U izvještaju obudsmana iz 2008. godine kao negativan primjer navodi se i Policijska akademija u Danilovgradu, gdje je pri upisu kandidata iste godine bilo „evidentno da nijesu ispoštovane ustavne i zakonske obaveze o proporcionalnoj zastupljenosti pripadnika manjina prilikom prijema na Akademiju”. Istovremeno, u jednom od Izvještaja Inicijative mladih za ljudska prava navodi se kao pozitivan primjer zapošljavanje nekoliko pripadnika Roma u Upravu policije.
Tužilaštvo nije poslalo obrazloženje ombudsmanu zašto nijesu dostavili traženu evidenciju. Nurković, međutim, tvrdi: “Vrhovno državno tužilaštvo, Više državno tužilaštvo Podgorica i Osnovno državno tužilaštvo Podgorica zapošljavaju 33 tužioca i njihova zamjenika, a da nijedan nije iz reda bošnjačke ili muslimanske manjine”.
Zakon o manjinskim pravima i slobodama predviđa da se o zastupljenosti pripadnika manjina staraju nadležni organi zaduženi za kadrovska pitanja, u saradnji sa savjetima manjina. U izvještaju Inicijative mladih za ljudska prava iz maja ove godine, navodi se da je ta odredba neprecizna i da „nije moguće zaključiti kolika je uloga savjeta manjina i uticaj koji mogu ostvariti u ostvarivanju prava manjina na srazmjernu”. Inicijativa otuda smatra da taj zakon i Zakon o državnim službenicima i namještenicima, treba mijenjati.
KONKRETNE MJERE I POLITIČKA VOLJA: Ivana Jelić takođe smatra da je potrebno mijenjati Zakon o državnim službenicima i namještenicima, ali i konkretizovati odredbe Zakona o radu i Zakona o zapošljavanju.
Jelić navodi da Zakon o zapošljavanju predviđa načelo afirmativne akcije “prema teže zapošljivim licima”, ali se u tu kategoriju ne ubraju pripadnici manjinskih naroda. “Treba dopuniti taj tekst i pripadnike nacionalnih manjina podvesti pod tu kategoriju”, smatra Jelić.
Nik Gašaj kaže da je obezbjeđivanje srazmjerne zastupljenosti pripadnika manjina prvenstveno stvar – političke odluke. Zakoni koji postoje dovoljan su okvir da se to učini. “Vlast mora da shvati da se manjine moraju osjećati kao građani ove države”, ističe Gašaj.


Struktura

Zapošljenih Srba u državnoj upravi je 7,35 posto, dok ih je prema popisu iz 2003. godine 31,99 posto. Bošnjaka je zapošljeno 1,42 posto, a prema posljednjem popisu ima ih 7,77 posto. Albanaca u državnoj upravi ima 1,28 posto, a popis kaže da ih je 5,03 posto. Muslimana je zapošljeno 1,46 posto, a prema popisu ih je 3,97 posto. Od 1,10 posto Hrvata u Crnoj Gori u državnoj upravi je zapošljeno 0,58 odsto… U postojećoj evidenciji nema nijednog pripadnika Roma, Egipćana i Aškalija, iako Ministarstvo za ljudska i manjinska prava ima jednog Roma.

Milena PEROVIĆ KORAĆ
Biljana ALKOVIĆ

Komentari

DRUŠTVO

ZLOUPOTREBE DJECE U POLITIČKE I VJERSKE SVRHE SVE UČESTALIJE: Pošast pred kojom žmurimo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nedavni slučaj zloupotrebe djece u političke i vjerske svrhe na Cetinju nije prvi te vrste u našoj državi. Slično se događalo i tokom trajanja litija prošle godine, kao i za vrijeme predizbornih kampanja. Pa čak i u školama. Na sve brojnije  primjere kršenja osnovnih prava djeteta institucije ne reaguju

 

Fotografija koja je osvanula na društvenim mrežama sa protesta građana na Cetinju minulog vikenda, kojim su tražili ostavku premijera Zdravka Krivokapića, sablaznula je javnost u Crnoj Gori. Na njoj su dječak i djevojčica, obučeni u majice sa političkim porukama: Pucaj! Ne možeš mi ništa. Ja sam šćer (sin) Crne Gore, mene metak neće! Meni pancir ne treba, ja imam crnogorsko srce. Nije to prvi slučaj zloupotrebe djece u političke i vjerske svrhe u našoj državi. Ta pojava zabrinjavajuće raste.

Kristina Mihailović, izvršna direktorica Udruženja roditelja   upozorava da se, već neko vrijeme u Crnoj Gori ne vodi računa o ovakvim i sličnim zloupotrebama djece. ,,Da i ne govorimo o tome kakve im poruke šaljemo našim ponašanjem koje pokazuje neuvažavanje drugih. Sve to zajedno je već trebalo da nam upali crvenu lampicu, da se dobro preispitamo i promijenimo ponašanje, ako ni zbog čega drugog ili ni zbog koga drugog, onda upravo zbog njih – naše djece”, kaže ona u izjavi za Monitor

Nešto slično se na Cetinju dogodilo i tokom protesta 4. i 5. septembra povodom ustoličenja mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija. Tada je zabilježen snimak, na kom su glavni protagonisti djevojčica, ogrnuta zastavom Crne Gore, i policajac iz kordona koji je obezbjeđivao manastir. Djevojčici je neko  sugerisao da policajcu pruži ruku, nakon čega su okupljeni iščekivali da li će joj on  uzvratiti pozdrav. Jeste. Potom su pojedini mediji, bliski bivšem režimu, snimak objavili sa senzacionalističkim naslovima. Na kraju joj je ipak, pružio ruku – jedan je od njih. Zaštita identiteta i interesa djeteta, o kojima su novinari posebno dužni da vode računa prilikom izvještavanja, potpuno su izostali.

Niko od nadležnih nije reagovao – ni u jednom od dva sporna slučaja. Monitor se obratio Ministarstvu finansija i socijalnog staranja, kojim rukovodi ministar Milojko Spajić, a u čijoj je nadležnosti dječja zaštita, sa pitanjem koji su sve pravni mehanizmi koje to ministarstvo može da iskoristi kako bi zaštitilo djecu od zloupotrebe u političke i vjerske svrhe. Pitali smo i da li su do sada preduzimali neke radnje sličnim povodima. Odgovore, do zaključenja ovog broja, nijesmo dobili.

,,Naš načelan stav je nepromjenjiv – odluku o pojavljivanju djece na javnim skupovima i u aktivnostima koje nisu primarno njima namijenjene, trebalo bi donijeti u odnosu na njihov uzrast, zrelost, odnosno sposobnost da razumiju kontekst događaja, vodeći računa o najboljem interesu djeteta, što mislimo da nije bio slučaj u datoj situaciji. Važno je napomenuti da takvu odluku donose njihovi roditelju, odnosno staratelji”, kazali su Monitoru iz Sektora za prava djece, mladih i socijalnu zaštitu Institucije zaštitnika ljudskih prava i sloboda Crne Gore (Ombudsmana) povodom sporne fotografije sa početka teksta.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

SRPSKA POLICIJA TRENIRA STROGOĆU NAD KOMŠIJAMA: Vulin disciplinuje crnogorske političare

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pretres  sina premijera Krivokapića u Beogradu uz repetiranje pištolja vrhunac je neprijatnosti koje crnogorski državljani povezani sa politikom i državnim strukturama, doživljavaju od strane policije u Srbiji

 

U kasnim večernjim satima, dok je bio u posjeti sestri u Beogradu, dva policajca  Republike Srbije uperila su pištolj u sina premijera Crne Gore Zdravka Krivokapića. Na snimku koji su objavili mediji čuju se krici njegove kćerke Jelene koja policajce pita zašto to rade i obavještava ih da je riječ o štićenoj ličnosti. Iz srbijanskog Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) saopštili su da je riječ o rutinskoj kontroli, a Krivokapićeva porodica je nakon toga, uplašena,  napustila Srbiju.

To je bio posljednji u nizu događaja, gdje su pripadnici srbijanskog MUP-a, maltretirali crnogorske zvaničnike. Prethodno su na granici priveli i podnijeli prijavu protiv poslanice Demokratske partije socijalista (DPS) i bivše ministarke ekonomije Dragice Sekulić jer je posjedovala nekoliko tableta lijeka bromazepam. Zbog toga je srbijanska policija tereti za posjedovanje psihoaktivnih supstanci. Nešto ranije na granici su zaustavljani i zadržavani poslanici iz Crne Gore Draginja Vuksanović-Stanković (SDP), Suada Zoronjić (URA), Božena Jelušić (URA), Damir Šehović (SD), Ervin Ibrahimović (BS).

Sagovornici Monitora iza ovih dešavanja vide aktuelnog minista unutrašnjih poslova Srbije Aleksandra Vulina. On je nakon usvajanja Rezolucije o genocidu u Srebrenici u crnogorskom parlamentu javno pozvao na zabranu ulaska u Srbiju poslanicima i poslanicama koji su za rezoluciju glasali.

Iz njegovog resora nijesu se izvinili premijerovoj porodici zbog neprijatnosti, već su održali predavanje vlastima u Crnoj Gori o nadležnostima policije. Navodno je premijerov sin pretresan jer je policija primila prijavu da se u vozilu nalaze naoružana lica.

,,Naši pripadnici umiju da povise i ton dok prilaze naoružanim licima i nadamo se da to nije mnogo uznemirilo legitimisanu gospodu. Pripadnici Policijske uprave za grad Beograd ne znaju i ne treba da znaju da li je na našoj teritoriji sin predsjednika Vlade Crne Gore, niti da li ima obezbjeđenje. Nijedan pripadnik MUP-a Srbije takođe ne kontroliše kretanje članova porodice Krivokapić i njihovog obezbjeđenja. Niti imamo tu želјu, niti imamo to pravo. Da tako nešto radimo bez saglasnosti porodice Krivokapić bili bismo optuženi da ih uhodimo i ometamo”, navodi se u saopštenju srbijanskog MUP-a. Odiše cinizmom.

Advokat i bivši ministar pravde Dragan Šoć za Monitor kaže da policija u Srbiji ima ovlašćenja da reaguje i da pretrese sumnjive osobe i da niko ne treba da bude pošteđen toga. Međutim, kod aktuelnih događaja kaže da je bilo očito da su učinjeni kako bi se dobio publicitet i poslala poruka.„Neko je to, čini mi se, uradio sa namjerom da se dođe do medija i izazove incident. Očito su poslate poruke, kakve ja ne znam. Očigledno je da se poruka šalje samo onima koji se na ovaj ili onaj način ne slažu sa politikom vlasti u Srbiji“, kazao je Šoć.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

DPS I CETINJE: Decenije raznog nasilja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Cetinje i magistrala do Podgorice vidjeli su opsadu policije  14. januara 1998.  u vrijeme prvog ustoličenja predsjednika Mila Đukanovića. Bila je to ceremonija  visokog rizika jer su nezadovoljne pristalice poraženog predsjednika Momira Bulatovića najavile proteste u Podgorici i blokadu puta do Cetinja gdje je Đukanović trebao položiti zakletvu u Vladinom domu.Velike zasluge što je on tada i postao predsjednik imao je tadašnji mitropolit Amfilohije koji mu je obezbijedio podršku SPC-a uz prijem kod patrijarha Pavla

 

Nedavno ustoličenje novog mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija u Cetinjskom manastiru i sukob policije sa demostrantima koji su se protivili ustoličenju na pomenutom mjestu je ponovo dovelo Cetinje u medijski fokus glavnih regionalnih i evropskih medija. Poljednji put  kada su Cetinje i magistrala sve do Podgorice vidjeli takvu opsadu policije je bilo 14. januara 1998. god. u vrijeme prvog ustoličenja predsjednika Mila Đukanovića. I tadašnja ceremonija je bila skup visokog rizika jer su nezadovoljne pristalice poraženog predsjednika Momira Bulatovića najavile proteste u Podgorici i blokadu puta do Cetinja gdje je Đukanović trebao položiti zakletvu u Vladinom domu. Nesporno je da se novoizabrani predsjednik osjećao sigurnijim na Cetinju nego u Podgorici zbog izrazito procrnogorskog sentimenta kojim je grad odisao još od početka krize i ratova u bivšoj Jugoslaviji. Velike zasluge što je Đukanović tada uopšte i postao predsjednik imao je tadašnji mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije koji mu je obezbijedio podršku Srpske pravoslavne crkve (SPC) u Crnoj Gori uz prijem i slikanje kod patrijarha srpskog Pavla. Amfilohijevi napori su na kraju doveli da Đukanović pobijedi Bulatovića sa nešto preko pet hiljada glasova razlike i spasi sebe od političke smrti, a možda i zatvora. Zauzvrat, kako to često biva u politici, petog septembra ove godine je Đukanović preko svojih udbaško-partijskih struktura sve učinio da onemogući Amfilohijevog nasljednika Joanikija da sjedne na duhovni tron Svetog Petra Cetinjskog u istoimenom manastiru.

Kao što je Crkva ranije iskorištena da pomogne Đukanoviću u osvajanju apsolutne vlasti tako je i prijestoni grad postao žrtva Đukanovićevih i DPS manipulacija i demagogije i to ne jednom ili dvaput.

Cetinje je kao opština na popisu 1991. godine imalo 20.171 stanovnika. U grad se dolazilo u potrazi za poslom. Fabrika obuće Košuta je imala 1.200 radnika, Elektroindistrija Obod koja je proizvodila rashladne uređaje i frižidere je zapošljavala 4.200 radnika od kojih je preko 1.500 došlo iz sjevernih nerazvijenih opština. Obodovi proizvodi su bili dio inventara maltene svake kuće u Crnoj Gori i izvoženi su na tržišta dvanaest evropskih zemalja što je dokazivalo njihov kvalitet.

Na Cetinju je bila i velika prevozna kompanija – Tara. Tara je u svoje doba imala preko 170 autobusa koji su saobraćali diljem bivše zemlje. Međutim, devedesete donose crne dane cetinjskoj privredi. Ono što su započele sankcije UN-a zbog Miloševićevih ratnih pohoda koje je podržavao vrh tada jedinstvene Demokratske partije socijalista (DPS) dovršila je Vlada Crne Gore sa svojim privatizacijama i „reformama privrede“. Prilikom posjete Obodu 1996. godine, tada premijer Đukanović je okupljenim radnicima izjavio „da nema Oboda, ponovo bi ga gradili“. Na kraju je od izjave ostalo samo prvi dio – da nema fabrike dok je poslovna zgrada Oboda kasnije postala zvanična rezidencija predsjednika države za vrijeme mandata Filipa Vujanovića u koju je rijetko svraćao ali u čiju rekonstrukciju je uloženo oko 1.300.000 eura poreskih obveznika. Takođe i Plavi dvor je postao predsjednikova rezidencija, izgrađen za potrebe prijestolonasljednika i sina kralja Nikole I.

Vlada Crne Gore i njeni tajkuni ne samo da su uništili velika preduzeća već ono što su kanili zadržati za sebe sele u Podgoricu i druge gradove. Fabrika lijekova, preduzeće za promet istih, očna klinika koja je donirana Cetinju iz Italije se preseljavaju u Podgoricu. Takođe se sele i Poštanski muzej, Kinoteka i Cetinjski forum. U Budvu će se preseliti sjedište Fondacije Svetog Petra.

To neće smetati DPS vlasti da osvaja glasove većine Cetinjana koji (kao i ostatak zemlje) tokom crnih 90-ih glasa Mila i Momira u vrijeme kada se razaraju Dubrovnik, Mostar, Sarajevo… DPS je forsirao narodsko logiciranje je da ih „treba glasati da ne bi bilo gore“. Međutim javlja se i jaka opozicija ratnim pokličima iz Beograda i Podgorice, prije svega predvođena Slavkom Perovićem i Liberalnim savezom Crne Gore (LSCG). Liberali postaju glavni protivnici srbijanizacije Crne Gore i šverc-komerca vrha DPS-a koji se tada transformiše od  komunista u mafijaške bosove slične onima u Italiji. Cetinjska opozicija će se otvoreno suprotstaviti i ulozi DPS-ovog „duhovnog partnera“ mitropolita Amfilohija čija je tada glavna misija da se Crna Gora što više utopi u Veliku Srbiju čiji obrisi su se naslućivali.

Đukanovićeva policija će surovo prebijati cetinjske momke zbog nošenja crnogorskih zastava i obilježja i pjevanja slobodoljubivih pjesama kojima će se isti Đukanović ogrnuti prošle nedjelje na protestima. Slavko Perović će biti pod stalnom obradom tajne policije koja je par puta optužena i za organizovanje napada na maloljetnu djecu Perovića dok su se vraćala kući iz škole.

Ostaće zapamćen događaj iz septembra 1993. godine tokom naučnog skupa Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU) i njene tada crnogorske filijale (CANU) koja je prekinuta protestima grupe građana predvođene Bobom Bogdanovićem i pjevanjem Oj svijetla majka zoro koja će kasnije postati himna Crne Gore. Tada je na skupu akademika bio prisutan i mitropolit Amfilohije koji je ustao i sa Cetinjanima zajedno pjevao buduću himnu. Demonstranti su onda prešli u skandiranje protiv mitropolita. Crnogorski predsjednik Momir Bulatović i njegovo obezbjeđenje su takođe bili meta psovki nakon što im je Bulatović pokazao srednji prst a oni njemu da je „izdajnik i kopile Slobodana Miloševića“. Šestorica mladića su na kasnijem suđenju dobili ukupno 17 godina zatvora zbog napada na predsjednika i prekidanja skupa. „Nezavisni“ sud je uzeo u obzir samo izjave ljudi bliskih vlasti i policiji.

Razdor u DPS-u 1997. godine oko kontrole poslova šverca cigareta i druge akcizne robe će javnosti biti predstavljen kao borba između „reformski orjentisanog“ Đukanovića, koji se tada sjetio da su pored njegovih unosnih privatnih poslova ugroženi i interesi Crne Gore, i Momira Bulatovića koji je zagovarao bezuslovnu poslušnost porodičnoj kriminalnoj organizaciji Slobodana Miloševića pod vidom borbe za očuvanje Jugoslavije. Ogromna većina Cetinjana se tada upecala na propagandu da je Đukanović borac za slobodnu i demokratsku Crnu Goru i da će donijeti konačni boljitak gradu pa su ga nastavili glasati. Kako su „reforme“ napredovale tako se sve više počelo osipati i stanovništvo grada. Mnogo mladih se iselilo a jedan broj njih je otišao vani „u šanu“ povremeno se vraćajući sa skupim odijelima, naočarima za sunce i satovima koje su prodavali upola cijene. Od jednog broja „šanera“ kasnije će se profilirati grupa koju će Interpol nazvati Pink Panteri. Njihova umješnost u krađama skupocjenih dijamanata po svjetskim metropolama će im donijeti popularnost u javnosti ali i kod inostranih policija. Oni će se pravdati inostranim medijima da ih je nemaština i nevolja natjerala to da rade, ali da paze da niko ne bude povrijeđen tokom pljački. Takođe Panteri tvrde da ukradeni novac donose u Crnu Goru, za razliku od Pink Pantera u Vladi Crne Gore i DPS-u koji ukradeni novac od običnih građana iznose vani.

Cetinje od industrijskog grada postaje grad penzionera i lažnih obećanja DPS-a o budućem prosperitetu. U opštini je 2007. godine živjelo preko 4.500 penzionera od kojih je preko trećine imalo penziju manju od 100 eura. U takvim okolnostima DPS-ova ponuda od 50 eura za glas na izborima je mnogima bila prihvatljiva.

Kako su se smjenjivale opštinske DPS vlasti ponavljana su obećanja o revitalizaciji grada. Najavljivana je ukrajinska fabrika čokolade u halama zatvorenog Oboda, te fabrika konoplje, da će Vlada uložiti 20 miliona samo u razvoj kulture, da će se mnoge državne institucije preseliti na Cetinje. Od svih obećanja život običnih građana se sveo na, popularno nazvano, tri K – kapela, kafić i kladionica. Na popisu stanovništva 2011,  broj stanovnika opštine je pao na 16.657 (skoro 20 posto manje u 20 godina). Broj mladog radno sposobnog stanovništva pao je za 40 posto.

Cetinjski kadar DPS-a u opštini i privredi sve više napreduje u državnoj hijerarhiji uprkos katastrofalnim rezultatima njihovog rada u opštini. Bivši direktor Oboda Miroslav Ivanišević je obećavao da će sačuvati Obod jer ga „boli muka radnika i muka građana Cetinja“. Sam Ivanišević će napredovati u Vladi i biće njen vicepremijer, ministar finansija i kasnije predsjednik Senata Državne revizorske institucije (DRI). Drugi direktor Oboda Branko Vujović je kasnije dobio šansu da svoje „uspješno“ menadžersko iskustvo dalje primjenjuje kao ministrar trgovine, pa direktor Agencije za restrukturiranje privrede i strana ulaganja i ministar ekonomije. Svaki projekat privatizacije koji je vodio završavan je brojnim kontroverzama i optužbama za korupciju dok je njegov privatni imetak rastao bez objašnjenja i prikazanih prihoda što je bio u obavezi da prijavljuje kao funkcioner. Džabe su nevladine organizacije i policija pisali krivične prijave protiv Vujovića za razne korupcionaške ili sumnjive projekte. Đukanovićevo „nezavisno pravosuđe“ je spremno sve dočekivalo i odbacivalo.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo