Jedan od bivših sindikalnih lidera beranske Fabrike kože Polimka Dušan Veljić i njegov kolega Marko Radević ni poslije više od godinu nijesu dobili odgovor na pitanje da li u prodaji i privatizaciji njihove kompanije ima elemenata organizovanog kriminala i korupcije. Njih dvojica su u ime grupe radnika ovo pitanje postavili specijalnom državnom tužiocu, nakon što je Osnovni sud u Beranama odbacio krivičnu prijavu protiv rukovodstva kompanije kao neosnovanu.

RAZOČARENJE I NEMOĆ: „Mi smo razočarani u državne organe. Pozivaju na borbu protiv korupcije, a ne postupaju po prijavama građana. Mi ćemo i dalje čekati odgovore, a s krivičnom prijavom ići ćemo, ako je potrebno, i do Strazbura” – kažu oni za Monitor.

Petnaest radnika bivše Polimke, i pored pritisaka kojima su u maloj sredini kakva je beranska bili izloženi, podnijeli su krivičnu prijavu protiv izvršnog direktora, nekoliko najbližih saradnika, kao i predstavnika Vlade, u kojoj su tražili da neko odgovara zbog promjene djelatnosti kompanije, prodaje imovine za simboličnih hiljadu eura, kao i da se ispita šta je bilo s robom i repromaterijalom iz magacina kojih je u trenutku privatizacije bilo u vrijednosti od milion eura.

Nakon što je sud njihovu prijavu u nedostatku dokaza odbacio kao neosnovanu, oni su pokušali da dođu do dokumentacije iz fabrike, ali to nije bilo moguće.

„Jednostavno nam nije dozvoljen ulazak u fabriku. Portir na kapiji nam je rekao da mu je izvršni direktor naredio da nas dvojicu ne pušta”, kaže Veljić.

Bivši radnici Polimke izražavaju zbog toga sumnju da je dokumentacija u međuvremenu uništena.

Radević je bio glavni kontrolor u nekadašnjoj fabrici, pa je veoma dobro poznavao stanje magacina, robe i repromaterijala na zalihama.
Poslije nekoliko bezuspješnih pokušaja i višegodišnjeg traženja odgovarajućeg partnera, Polimka je u drugoj polovini 2008. godine prodata podgoričkom preduzeću KIPS. Danas nema šrafa koji ne možete pronaći u beranskoj fabrici kože. Usput možete kupiti i pločice za kupatilo, od kikindskih do španskih i italijanskih. Dobar primjer uspješne privatizacije. Doduše, kada se radi o koži, možete pronaći samo kožni namještaj. Teško da bi se moglo osporiti da je uložen znatan novac u adaptaciju dijela zgrade, samo što je usput kožara promijenila djelatnost i preuređena u najbolje snabdjevenu gvožđaru u gradu.
Još početkom 2004. tadašnji potpredsjednik Vlade Branimir Gvozdenović prekinuo je radnički štarjk glađu obećanjem da će fabrika biti prestrukturirana i brzo privatizovana. Zaposlenima jedino nije objasnio šta znači prestrukturiranje. Na kraju je ispalo to što je ispalo – prodavnica. Sada starih radnika i onako nema, da ga podsjete na ono što je pričao. Svi su umirovljeni ili uz otpremnine od nepunih dvije-tri hiljade eura upućeni na biro rada. U prodavnicu su primljeni novi, mladi radnici, visokokvalifikovani da glasaju za DPS na prvim izborima koji su uslijedili.
BRATSKA PRODAJA: Industrija kože AD Polimka Berane, pod kojim nazivom se kompanija još vodi u registru Centralne depozitarne agencije, prodata je više nego bratski, za simboločnih hiljadu eura, odgovarajući socijalni program i obavezu investicionih ulaganja od milion eura.
Ova posljednja stavka zvučala bi vjerovatno impresivo, kada se ne bi znalo da su samo dvije glavne mašine za preradu kože, koje su ostale u fabrici, bile, kako radnici tvrde, vrijedne dva miliona. O sudbini tih, kao i drugih brojnih mašina, ništa se ne zna, a iz KIPS-a nijesmo dobili odgovor na uredno postavljeno pitanje.
„Mašine su bile ispravne i konzervirane, i uz manji remont, mogle su biti stavljene u funkciju. Sve dok nam ih ne pokažu, mi sumnjamo da su prodane i da su od tih para izmirene sve obaveze prema bivšim radnicima preuzete socijalnim programom”, kaže Veljić.
Bivši radnici Polimke čudom se ne mogu načuditi kako je njihova fabrika, nekada četvrta u tom rangu u Evropi, uništena i zašto joj je promijenjena djelatnost. Oni se pitaju da li je moguće da nije mogao da se nađe kupac, koji bi nastavio da radi u toj branši.

Vlada je prodala državnih 64,03 odsto akcija. U startu, nakon masovne vaučerske privatizacije, država je u ovoj kompaniji imala 50,03 odsto akcija, ali je još 14 procenata dobila „na penale” od slovenačke kompanije Koroški, kada je ova firma odustala od privatizacije Polimke.
„To s Koroškim, prije KIPS-a, bilo je pomalo zagonetno. Njima je fabrika data za jedan euro uz obavezu da nastave da rade i investiraju, i oni su je uzeli i počeli da otkupljuju akcije od radnika. Tako su došli do tih 14 procenata koje su kasnije morali da ustupe crnogorskoj Vladi kada su se povukli. Zanimljivo je to što se o predstavniku te firme, koji je boravio u Beranama i obećavao brda i doline, nije moglo naći ništa na internetu”, priča Veljić.
Bivši radnici ne mogu prihvatiti činjenicu da njihova kompanija nije prodata ni nekoliko godina ranije jednoj francuskoj korporaciji, čiji je vlasnik imao velike planove, čak i aktiviranje beranskog aerodroma i pravljenje centralnog servisa za helikoptere na Balkanu.
PROPALA ŠANSA: „Rekao nam je u otvorenom razgovoru da kupuje Polimku 99 odsto, ali je dodao da mu je taj jedan procenat, koji zavisi od crnogorske Vlade, teži od svih 99. Mi ne znamo šta se tu desilo, ali je posao, koji je bio šansa za grad, a ne samo našu fabriku, propao”, kaže Veljić.
Industrija kože i kožne galanterije Polimka u Beranama izgrađena je pedesetih godina prošlog vijeka. Bila je to zadugo najjača fabrika ne samo u ovom gradu, već i na čitavom sjeveru. Običan radnik imao je u zlatno doba veću platu od ljekara. Bila je to potpuno rentabilna kompanija, za razliku od mnogih drugih socijalističkih giganata. Gigant je i sama bila sa skoro osamsto zaposlenih. Radnici se prisjećaju kako nije bilo svjetskog sajma na kojem Polimka nije osvajala nagrade i priznanja.
Polimka je nesebično pomagala svima. Opremala bolnice, škole, davala nepovratne pozajmice drugim preduzećima, kojima je to bilo potrebno. I sve je to tako hodalo do devedesetih i raspada bivše Jugoslavije, kada je izgubljeno glavno tršište za nabavku sirovine i plasman gotovih proizvoda. Za njeno poslovanje bio je fatalan prekid platnog prometa između Crne Gore i Srbije. Fabrika je nekako preživljavala do 2002. kada je proizvodnja prekinuta. Pred kraj 2003. radnici su stupili u štrajk glađu, pokušavajući pritiscima da izdejstvuju aktiviranje mašina, kao najvažniji od svih zahtjeva.
„Samo smo dobijali obećanja od premijera preko njegovih saradnika i ministara. Sada vidim da je sve bilo uzalud”, kaže Veljić.
Bivši radnici, ipak, ne mogu da shvate kako je takva kompanija, jedina u oblasti kožne industrije u Crnoj Gori, pretvorena u stovarište i prodavnicu.
„Nije to bila fabrika kože nego fabrika para”, dodaje njegov stariji kolega Marko Radević.
Radnici sada traže odgovore na pitanja kako je promijenjena djelatnost Polimke i zašto je prodata za hiljadu eura, gdje je otišao novac od prodaje robe i repromaterijala iz magacinskih zaliha, i konačno, šta se desilo sa skupocjenim mašinama i drugom kožarskom opremom nakon prodaje. Oni, kažu, samo odgovorno i građanski hrabro postavljaju pitanje ima li tu posla za specijalnog tužioca?
Zanimljivo je da ovi problemi kao da ne dotiču dva značajnija manjinska akcionara: Fond zajedničkog ulaganja Trend, koji prema registru CDA u strukturi kapitala Industrije kože AD Polimka ima 13,4 procenta i Atlasmont banku sa 5,8 procenata.

Tufik SOFTIĆ

Komentari