Povežite se sa nama

DRUŠTVO

Privatizacija ili pljačka

Objavljeno prije

na

Jedan od bivših sindikalnih lidera beranske Fabrike kože Polimka Dušan Veljić i njegov kolega Marko Radević ni poslije više od godinu nijesu dobili odgovor na pitanje da li u prodaji i privatizaciji njihove kompanije ima elemenata organizovanog kriminala i korupcije. Njih dvojica su u ime grupe radnika ovo pitanje postavili specijalnom državnom tužiocu, nakon što je Osnovni sud u Beranama odbacio krivičnu prijavu protiv rukovodstva kompanije kao neosnovanu.

RAZOČARENJE I NEMOĆ: „Mi smo razočarani u državne organe. Pozivaju na borbu protiv korupcije, a ne postupaju po prijavama građana. Mi ćemo i dalje čekati odgovore, a s krivičnom prijavom ići ćemo, ako je potrebno, i do Strazbura” – kažu oni za Monitor.

Petnaest radnika bivše Polimke, i pored pritisaka kojima su u maloj sredini kakva je beranska bili izloženi, podnijeli su krivičnu prijavu protiv izvršnog direktora, nekoliko najbližih saradnika, kao i predstavnika Vlade, u kojoj su tražili da neko odgovara zbog promjene djelatnosti kompanije, prodaje imovine za simboličnih hiljadu eura, kao i da se ispita šta je bilo s robom i repromaterijalom iz magacina kojih je u trenutku privatizacije bilo u vrijednosti od milion eura.

Nakon što je sud njihovu prijavu u nedostatku dokaza odbacio kao neosnovanu, oni su pokušali da dođu do dokumentacije iz fabrike, ali to nije bilo moguće.

„Jednostavno nam nije dozvoljen ulazak u fabriku. Portir na kapiji nam je rekao da mu je izvršni direktor naredio da nas dvojicu ne pušta”, kaže Veljić.

Bivši radnici Polimke izražavaju zbog toga sumnju da je dokumentacija u međuvremenu uništena.

Radević je bio glavni kontrolor u nekadašnjoj fabrici, pa je veoma dobro poznavao stanje magacina, robe i repromaterijala na zalihama.
Poslije nekoliko bezuspješnih pokušaja i višegodišnjeg traženja odgovarajućeg partnera, Polimka je u drugoj polovini 2008. godine prodata podgoričkom preduzeću KIPS. Danas nema šrafa koji ne možete pronaći u beranskoj fabrici kože. Usput možete kupiti i pločice za kupatilo, od kikindskih do španskih i italijanskih. Dobar primjer uspješne privatizacije. Doduše, kada se radi o koži, možete pronaći samo kožni namještaj. Teško da bi se moglo osporiti da je uložen znatan novac u adaptaciju dijela zgrade, samo što je usput kožara promijenila djelatnost i preuređena u najbolje snabdjevenu gvožđaru u gradu.
Još početkom 2004. tadašnji potpredsjednik Vlade Branimir Gvozdenović prekinuo je radnički štarjk glađu obećanjem da će fabrika biti prestrukturirana i brzo privatizovana. Zaposlenima jedino nije objasnio šta znači prestrukturiranje. Na kraju je ispalo to što je ispalo – prodavnica. Sada starih radnika i onako nema, da ga podsjete na ono što je pričao. Svi su umirovljeni ili uz otpremnine od nepunih dvije-tri hiljade eura upućeni na biro rada. U prodavnicu su primljeni novi, mladi radnici, visokokvalifikovani da glasaju za DPS na prvim izborima koji su uslijedili.
BRATSKA PRODAJA: Industrija kože AD Polimka Berane, pod kojim nazivom se kompanija još vodi u registru Centralne depozitarne agencije, prodata je više nego bratski, za simboločnih hiljadu eura, odgovarajući socijalni program i obavezu investicionih ulaganja od milion eura.
Ova posljednja stavka zvučala bi vjerovatno impresivo, kada se ne bi znalo da su samo dvije glavne mašine za preradu kože, koje su ostale u fabrici, bile, kako radnici tvrde, vrijedne dva miliona. O sudbini tih, kao i drugih brojnih mašina, ništa se ne zna, a iz KIPS-a nijesmo dobili odgovor na uredno postavljeno pitanje.
„Mašine su bile ispravne i konzervirane, i uz manji remont, mogle su biti stavljene u funkciju. Sve dok nam ih ne pokažu, mi sumnjamo da su prodane i da su od tih para izmirene sve obaveze prema bivšim radnicima preuzete socijalnim programom”, kaže Veljić.
Bivši radnici Polimke čudom se ne mogu načuditi kako je njihova fabrika, nekada četvrta u tom rangu u Evropi, uništena i zašto joj je promijenjena djelatnost. Oni se pitaju da li je moguće da nije mogao da se nađe kupac, koji bi nastavio da radi u toj branši.

Vlada je prodala državnih 64,03 odsto akcija. U startu, nakon masovne vaučerske privatizacije, država je u ovoj kompaniji imala 50,03 odsto akcija, ali je još 14 procenata dobila „na penale” od slovenačke kompanije Koroški, kada je ova firma odustala od privatizacije Polimke.
„To s Koroškim, prije KIPS-a, bilo je pomalo zagonetno. Njima je fabrika data za jedan euro uz obavezu da nastave da rade i investiraju, i oni su je uzeli i počeli da otkupljuju akcije od radnika. Tako su došli do tih 14 procenata koje su kasnije morali da ustupe crnogorskoj Vladi kada su se povukli. Zanimljivo je to što se o predstavniku te firme, koji je boravio u Beranama i obećavao brda i doline, nije moglo naći ništa na internetu”, priča Veljić.
Bivši radnici ne mogu prihvatiti činjenicu da njihova kompanija nije prodata ni nekoliko godina ranije jednoj francuskoj korporaciji, čiji je vlasnik imao velike planove, čak i aktiviranje beranskog aerodroma i pravljenje centralnog servisa za helikoptere na Balkanu.
PROPALA ŠANSA: „Rekao nam je u otvorenom razgovoru da kupuje Polimku 99 odsto, ali je dodao da mu je taj jedan procenat, koji zavisi od crnogorske Vlade, teži od svih 99. Mi ne znamo šta se tu desilo, ali je posao, koji je bio šansa za grad, a ne samo našu fabriku, propao”, kaže Veljić.
Industrija kože i kožne galanterije Polimka u Beranama izgrađena je pedesetih godina prošlog vijeka. Bila je to zadugo najjača fabrika ne samo u ovom gradu, već i na čitavom sjeveru. Običan radnik imao je u zlatno doba veću platu od ljekara. Bila je to potpuno rentabilna kompanija, za razliku od mnogih drugih socijalističkih giganata. Gigant je i sama bila sa skoro osamsto zaposlenih. Radnici se prisjećaju kako nije bilo svjetskog sajma na kojem Polimka nije osvajala nagrade i priznanja.
Polimka je nesebično pomagala svima. Opremala bolnice, škole, davala nepovratne pozajmice drugim preduzećima, kojima je to bilo potrebno. I sve je to tako hodalo do devedesetih i raspada bivše Jugoslavije, kada je izgubljeno glavno tršište za nabavku sirovine i plasman gotovih proizvoda. Za njeno poslovanje bio je fatalan prekid platnog prometa između Crne Gore i Srbije. Fabrika je nekako preživljavala do 2002. kada je proizvodnja prekinuta. Pred kraj 2003. radnici su stupili u štrajk glađu, pokušavajući pritiscima da izdejstvuju aktiviranje mašina, kao najvažniji od svih zahtjeva.
„Samo smo dobijali obećanja od premijera preko njegovih saradnika i ministara. Sada vidim da je sve bilo uzalud”, kaže Veljić.
Bivši radnici, ipak, ne mogu da shvate kako je takva kompanija, jedina u oblasti kožne industrije u Crnoj Gori, pretvorena u stovarište i prodavnicu.
„Nije to bila fabrika kože nego fabrika para”, dodaje njegov stariji kolega Marko Radević.
Radnici sada traže odgovore na pitanja kako je promijenjena djelatnost Polimke i zašto je prodata za hiljadu eura, gdje je otišao novac od prodaje robe i repromaterijala iz magacinskih zaliha, i konačno, šta se desilo sa skupocjenim mašinama i drugom kožarskom opremom nakon prodaje. Oni, kažu, samo odgovorno i građanski hrabro postavljaju pitanje ima li tu posla za specijalnog tužioca?
Zanimljivo je da ovi problemi kao da ne dotiču dva značajnija manjinska akcionara: Fond zajedničkog ulaganja Trend, koji prema registru CDA u strukturi kapitala Industrije kože AD Polimka ima 13,4 procenta i Atlasmont banku sa 5,8 procenata.

Tufik SOFTIĆ

Komentari

DRUŠTVO

DRŽAVA I MONTENEGRO PETROL: Hoće li građani opet platiti krađu šljunka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Montenergo Petrol pred Privrednim sudom od države traži da mu plati četiri miliona eura. Predstojeće suđenje ima veliki značaj jer će biti jedan od sudskih epiloga višedecenijeske krađe šljunka iz crnogorskih rijeka

 

U Privrednom sudu u Podgorici, kod sutkinje Nine Jovović, protekle sedmice, održano je pripremno ročište po tužbi Montenegro Petrola protiv države.

Navedena firma traži od države odštetu od četiri miliona eura. Predstojeće suđenje ima veliki značaj jer će biti jedan od sudskih epiloga višedecenijeske krađe šljunka iz crnogorskih rijeka.

Montenegro Petrol tuži državu jer su uz veliku medijsku pažnju i uz prisustvo najviših državnih zvaničnika 13. februara prošle godine  srušeni njegovi nelegalni objekti za proizvodnju šljunka. Taj događaj tadašnji premijer Dritan Abazović ocijenio je kao početak borbe protiv građevinske mafije i najavio da je  država konačno riješila da stane na put višedecenijskoj krađi šljunka.

Prije samog rušenja, Ministarstvo ekologije, prostornog planiranja i urbanizma je 7. februara 2023. predložilo Vladi da donese zaključak o proglašenju ekološke katastrofe u zahvatu vodoizvorišta Bolje sestre, pojas uz rijeke Morača i Cijevna.

U predlogu se navodi da je ovo Ministarstvo i Agencija za zaštitu životne sredine analiziralo negativan uticaj postojećih objekata, postrojenja koja negativno utiču na životnu sredinu i vodostaj rijeka na način što iste u fazi rada kao i u mirovanju emituju i ispuštaju štetne materije čime direktno ugoržavaju vodovizvorište. Zatražilo se hitno rušenje objekata.

Vlada je 9. februara 2023. razmotrila Informaciju o potrebi hitne primjene mjera sanacije terena u zahvatu vodoizvorišta Bolje sestre, pojas uz rijeke Morača i Cijevna sa elementima ekološke katastrofe. Usvojila je Vlada tada Informaciju o potrebi hitne primjene mjera sanacije terena uz obale ove dvije rrijeke.

Zaduženo je Ministarstvo ekologije, prostornog planiranja i urbanizma i Agencija za zaštitu životne sredine da hitno uklone i sruše objekte u zahvatu vodoizvorišta Bolje sestre, pojas uz rijeke Morača i Cijevna.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka prvog marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

UBISTVO EDMONDA MUSTAFE U BARU: Je li država zatajila

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nakon ubistva Baranina, mediji su objavili da su ga nadzirali policajci. Upravo zato nameće se pitanje  kako se onda našao na meti ubica. Ko je zatajio i procijenio da mu ne treba policijska zaštita, nakon što je istražnim organima saopštio svoja saznanja, ali i strah da mu je bezbjednost ugrožena

 

Nakon dugog zatišja pripadnici kriminanih grupa su u utorak pokazali smjelost koju su godinama ranije iskazivali ubijajući svoje mete ne mareći za doba dana, mjesto, niti da li će biti nevino stradalih.

Na nepunih 200 metara od stanice barske policije hicima iz automatske puške je ubijen Baranin Edmond Mustafa, koji je u bezbjednosnim službama označen kao član škaljarskog klana. Ubica mu je nešto poslije devet sati prišao s leđa i u njega ispalio, prema prvim informacijama, čak 12 hitaca.

Dvadesetdevetogodišnjak je na mjestu ostao mrtav, a ubica je pobjegao električnim trotinetom. Uslijedila je policijska potraga za ubicom koja je rezultirala hapšenjem Baranina 27.godišnjeg Dina Ibrahimovića.

„U roku manjem od pola sata su locirali lice za koje su postojali osnova sumnja odnosno postojali indikatori da se radi o izvršiocu ovog krivičnog djela koji je u roku od pola sata u naselju Bjelište lociran, sustignut u bjekstvu, savladan i doveden u službene prostorije odjeljenja bezbjednosti Bar. Prilikom bjekstva ovog lica isti je koristio moped- električni trotinet, kacigu na glavi, a u neposrednoj blizini ovog lica pronađena je automatska puška za koju se sumnja da je korišćena u izvršenju ovog krivičnog djela, saopštio je medijima Lazar Šćepanović, v.d.pomoćnika direktora Uprave policije.

Samo nekoliko sati nakon zločina, osumnjičeni Ibrahimović priveden je dežurnoj tužiteljki Ireni Burić, ali o zločinu nije želio da govori. To je novinarima kazao njegov advokat Damir Lekić.

„Dinu Ibrahimoviću je stavljeno na teret dva krivična djela. Ubistvo i nedozvoljeno držanje oružja i eksplozivnih materija. Nakon što je od strane državne tužiteljke poučen o svojim pravima i obavezama, i nakon što je obavio poverljiv razgovor sa braniocima, on je iskoristio zakonsko pravo i branio se ćutanjem, što znači da nije iznosio odbranu i nije ni odgovarao na pitanja državne tužiteljke, kazao je advokat Lekić.

Žrtva i osumnjičeni za ubistvo su poznati istražiteljima. Kako tvrde iz bezbjednosnih službi, osim što su pripadali istoj kriminalnoj organizaciji, nekada su bili i bliski prijatelji.

Svetlana ĐOKIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka prvog marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

VLADA I PROSVJETA: Bolje tri dan štrajkovati, nego tri mjeseca pregovarati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Razočaranost roditelja i podsmijeh učenika pratili su tri dana štrajka, do koga je došlo zbog neodgovornosti vlasti da se suoči sa problemom. Kad prijetnje i političke egzibicije nijesu uspjele, dogovor je postignut za tri dana, nakon tri mjeseca ignorisanja

 

 

,,Oćemo li kupat đecu ili ne”, jedan je od duhovitih komentara na društvenim mrežama tokom neizvjesnosti oko odlaska učenika u školu. U nedjelju veče roditelji i učenici su  do  kasno čekali što će im nastavnici javiti: ide li se ili ne ide sjutra u školu? Većina učenika u školu ipak nije išla. Javnost je pratila kako vlast pokušava da se što prije izvuče iz neugodne situacije u koju je sebe dovela.

Nakon tri dana štrajka, Sindikat prosvjete i Vlada postigli su sporazum. Koeficijenti u prosvjeti će se uvećati od 1. jula za 10 odsto, a od 1. septebra najmanje 17 odsto. Dogovor je postignut nakon trosatnih pregovora na sjednici Glavnog odbora Sindikata prosvjete kojoj su prisustvovali premijer Milojko Spajić i  ministri prosvjete i finansija, Anđela Jakšić-Stojanović i Novica Vuković. Premijer i ministar prosvjete skoro cijeli februar nijesu imali kad da se sastanu sa prosvjetarima, zbog ranije preuzetih obaveza i putovanja.

Da je prosvjeta ovoj, kao i prethodnim vladama, sporedna briga  bilo je jasno kada su prosvjetni radnici iz medija saznali da neće biti ništa od već dogovorenog povećana plate koje su očekivali od januara ove godine.

Prosvjetari su tražili da se poštuje Granski kolektivni ugovor, prema kojem ih je sljedovalo 10 odsto bruto povećanja od 1. januara ove godine. Iz Vlade su im odgovorili da Ministartsvo finansija taj trošak nije planiralo, te da su za to kria prošla  Vlada. Sindikat je krajem decembra organizovao štrajk upoozorenja,  i dao  rok do kraja januara za dogovor  o povećanju zarada. Ako dogovora ne bude, najavili su – štrajk. Radna grupa u kojoj su predstavnici ministarstva i sindikata nije se sastajala nakon srijede, 7. februara, kada su imali prvi i jedini sastanak. Tada su nadležne obavijestili  da 19. februara kreću u štrajk.

Iako je Sindikat uporno tražio nastavak pregovora oni nijesu uslijedili uglavnom zbog zauzetosti premijera i ministra finansija. Ministarstvo prosvjete je dan prije zakazanog štrajka pozvalo prosvjetare na dogovor i tražilo da se štrajk odgodi. Odgađanje je odbijeno, a razredne starješine su porukama  obavještavale roditelje da li će im djeca u ponedjeljak ići u školu.

I u Ministarstvu kao da su znali da do dogovora neće doći, pa su za nedjelju, danu pregovora sa sindikatom, direktori obrazovnih ustanova, u grupama,  čekali na sastanak sa ministarkom Jakšić-Stojanović. Dio javnosti je  ovo vidio kao disciplinovanje direktora. Ministarka je izjavila da je njena zakonska obaveza da upozna direktore sa njihovim pravima i obavezama.

,,U nedelju ujutru imali smo 160 škola sa 50 odsto štrajkača. Poslije sastanka sa ministarkom 138 skola. Šta je bilo u nedelju veče i ponedeljak ujutru ne mogu vam reći”, izjavio je predsjednik Sindikata prosvjete Radomir Božović.

Sindikat je optužio ministarstvo da su dali instrukcije direktorima škola da štrajkače prebroje i da im ukažu kako mogu dobiti otkaze. U zastašivanje su se uključili i pojedini, od ranije poznati, pravni eksperti. Tako je profesorica radnog prava Vesna Simović-Zvicer konstatovala da,   ako bi sud utvrdio da je štrajk nezakonit onda, shodno zakonu, veliki broj prosvjetnih radnika mogao dobiti otkaz.

Na dan početka štrajka, Ministarstvo je Zaštitniku imovinsko-pravnih interesa Crne Gore uputili zahtjev za pokretanje postupka za utvrđivanje nezakonitosti, a sve sa ciljem iniciranja postupka pred Osnovnim sudom u Podgorici. Iz tog resora navode da su predstavnici Sindikata 7. februara 2024. dostavili ministarstvu odluku o stupanju u generalni štrajk, kao i odluku o minimumu procesa rada, koje su, kako tvrde, jednostrano donijeli. Iz Osnovnog suda su odgovorili da će hitno razmotriti ovu tužbu.

Iz Sindikata su  sredinom ovog mjeseca kod Agencije za mirno rješavanje sporova pokrenuli postupak kojim bi se utvrdio minimum  procesa rada.  Oni napominju da su proteklih osam godina, od donošenja Zakona o štrajku 2015, raznim vladama i resornim ministarstvima upućivali zahtjeve za utvrđivanje i donošenje akta o minimumu procesa rada. Oni su to ignorisali iako je iniciranje dogovora njihova obaveza, predviđena 90 dana od donošenja zakona. Kako to nije urađeno za osam godina iz Sindikata ističu da se Vlada uporno poziva na Uredbu iz 2006. godine kojom je štrajk u predškolskim i ustanovama osnovnog obrazovanja potpuno zabranjen, i koja omogućava direktorima da zaposlenima daju otkaze i pri pomisli na štrajk.

Nakon dogovora, obje strane su najavile povlačenje tužbi.

Da se sve dodatno zaoštri potrudila se i policija. Potpredsjednik Sindikata prosvejte Jovan Drašković kazao je u ponedjeljak da su policijski službenici obilazili ustanove u štrajku. ,,Službenici Uprave policije posjetili su mnoge podgoričke, ali i crnogorske ustanove. Tražili su razne, vrlo čudne informacije: kako se odvija nastava, a to pita inspektor za kriminalitet, bez ikakvog naloga… U školi u kojoj ja radim bio je inspektor za ekonomski kriminalitet koji je pitao kako se nastava planira, njegov kolega kasnije je zvao upravu i pitao za dodatne informacije u vezi sa nastavom”, kazao je Drašković. On je tražio od nadležnih da objasne ko je donio takvu odluku i čemu ta ispitivanja služe.

Objavljena je informacija da je policajac u školi u Rožajama fotografisao zaposlene. Uprava policije je saopštila da istražuju taj slučaj. Rukovodilac Osnovnog državnog tužilaštva u Rožajama Aldin Kalač kazao je da su profesori iz Srednje stručne škole u tom gradu podnijeli prijavu ODT protiv F. M. zbog krivičnih djela neovlašćeno fotografisanje i zloupotreba službenog položaja.

Iz Ministarstva prosvjete su se branili da je policicija obilazila škole samoinicijativno. Iz Uprave policije je saopšteno da su njihovi službenici škole obilazili u skladu sa Zakonom o unutrašnjim poslovima. ,,Obilazak je izvršen, između ostalog, i radi upoznavanja sa činjenicama u odnosu na vrijeme, mjesto, obim, tok i način održavanja štrajka i mogućih neprijavljenih javnih okupljanja sa stanovišta javnog reda i mira i bezbjednosti građana, a posebno učenika”.

Štrajk je, naravno dobio i političku dimenziju. Opozicija je bila jednoglasna u kritici nedemokratskih, neki su pominjali i staljinističke metode, nove vlasti.

Samo dan prije dogovora premijer Spajić je izjavio da mu nije jasno što prosvjetari traže i da neće popustiti pred njihovim pritiskom. Iz njegove partije su sindikalcima prebacivali da se baš i nijesu bunili za DPS zemana. ,,Voljela bih da se Sindikat prosvjete borio proteklih devet godina”, izjavila je ministarka Jakšić-Stojanović.

Predsjednik Crne Gore Jakov Milatović, je prekorio partijske kolege.   Pozvao je Vladu da odgovornije uđe u razgovore sa Sindikatom prosvjete. Povodom štrajka prosvjetara, kazao da je zabrinjavajuće to što su  mnogi roditelji tek u nedjelju saznali da im djeca neće moći da idu u školu jer neće biti nastave. ,,Zaista ne znam kako smo došli u ovu situaciju u kojoj djeca najviše ispaštaju”.

Ostali sindikati dali su podršku Sindikatu prosvjete. Jedan od mnogobrojnijih, Sindikat zdravstva istakao je da Vlada Crne Gore beskrupulozno i arogantno krši granski kolektivni ugovor: ,,Ukoliko Vlada Crne Gore obesmisli kolektivno pregovaranje i prekrši granski kolektivni ugovor Sindikata prosvjete onda je potpuno jasno da sindikalne organizacije treba transformisati u sportsko rekreativna društva i agencije za kupovinu roba i usluga na rate”.

Iz Sindikata Uprave i pravosuđa smatraju da se to upravo i dešava. Nakon dogovora Vlade i Sindikata prosvjete, predsjednik Sindikata uprave i pravosuđa Nenad Rakočević upozorio je da ,,premještanje tabela sa koeficijentima iz Granskog kolektivnog ugovora u novi Zakon o zaradama, koje je predviđeno Sporazumom premijera Milojka Spajića sa Sindikatom prosvjete, znači da se o visini zarada i koeficijenata neće pitati zaposleni, već skupštinska većina ili Vlada”. Iz ovog sindikata su upozorili da je značenje tih namjera uvod u autokratiju.

U vrijeme prošle autokratije najveći štrajk prosvjetara desio se 2002. Trajao je 10. mjeseci, okončan je povišicom od osam procenata, nakon štrajka glađu prosvjetnih radnika u Bijelom Polju. Tokom ovog štrajka i prosvjetari u Pljevljima iskazali su svoju spremnost da ako sve potraje stupe u štrajk glađu.

Kada se o prosvjeti radi, sem priče o platama u drugim promjenama nijesmo puno odmakli. Nakon promjene vlasti premijer Zdravko Krivokapić je javno vikao na prosvjetne radnike, ministarka Vesna Bratić je nezakonito dijelila otkaze i zapošljavala politički podobne kadrove. Prošli ministar Miomir Vojinović je za svog mandata, pod pritiskom roditelja, aminovao prepisivanje na maturskim ispitima.

O kvalitetu obrazovanja, prebukiranosti škola, nedostatku profesorskog kadra, neodgovornosti pojedinih predavača, velikom pritisku roditelja, nasilju u školama… priča se sporadično i ne nude se sistemska rješenja. Do nekog novog štrajka.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo