Povežite se sa nama

DRUŠTVO

Sedmorica nedodirljivih

Objavljeno prije

na

Kada 20. septembra na optuženičku klupu Specijalnog suda u Beogradu budu sjeli članovi kriminalne grupe koju predvodi pljevaljski kontroverzni poslovni čovjek Darko Šarić, mogao bi da počne jedan od većih pravnih procesa u Srbiji posljednjih decenija. Na čelu sudskog vijeća biće sudija Siniša Petrović, pred kojim će se naći 13 od ukupno 20 optuženih za krijumčarenje kokaina tokom 2009. na teritoriji Srbije, zapadne Evrope i Južne Amerike. Šarić, kao i još šest osumnjičenih su u bjekstvu, pa će im se suditi u odsustvu.

Tužilaštvo za organizovani kriminal podiglo je 12. aprila optužnicu protiv Šarića i još 19 osumnjičenih. Kao organizatori grupe optuženi su, pored Šarića, Goran Soković i Željko Vujanović. Od pomenute trojice za sada je samo Vujanović u rukama pravosudnih organa.

NAJORGANIZOVANIJA GRUPA: Svojevremeno je srpski specijalni tužilac za organizovani kriminal Miljko Radosavljević kazao kako se radi o jednoj od najorganizovanijih kriminalnih grupa koje su djelovale u regionu.

Prema optužnici, prvu pošiljku od skoro dvije i po tone kokaina otkrila je u oktobru 2009. policija Urugvaja u saradnji sa srpskom BIA i američkom DEA. Prethodna pošiljka, od oko 235 kilograma, pronađena je u januaru 2009. nedaleko od Pize u Italiji.

Uoči objavljivanja datuma početka suđenja, na adrese beogradskog advokata Zdenka Tomanovića i Specijalnog suda stiglo je pismo Darka Šarića, u kojem on tvrdi da nije organizator trgovine drogom i da se protiv njega vodi medijska hajka.
Šarić je ocijenio da su o njemu iznijete mnoge neistine, ali i da će za sve klevete potražiti pravdu na sudu. “Žao mi je što sve ovo ne mogu lično da izjavim i imam prava na fer suđenje, ali očigledno ga na ovaj način i u ovako napravljenoj atmosferi ne mogu imati,” navodi Šarić.
U pismu, na dvije strane, Šarić u kratkim crtama govori o svom poslovanju, imovini, vezama s pojedinim biznismenima i saradnicima. On ističe da su mu uzeli imovinu i prodali je prije i bez suđenja, da je proglašen opasnošću za ljude i državu, a da nikome nije prijetio, niti bilo koga ugrozio.
Pismo, otkucano na kompjuteru, poslato je iz turskog grada Istanbula, a na dnu stoji samo njegov potpis. Stručnjaci će imati pune ruke posla ne bi li na osnovu deset slova utvrdili njegovu autentičnost.
“Potrebno je ispitati odakle je pismo tačno stiglo, ko ga je poslao, jer ovdje pričamo o osobi koja bježi od pravde,” kazao je za Novosti Slobodan Homen, državni sekretar u Ministarstvu pravde. “I nije sporno njegovo pravo da se obraća državnim organima, ali isto tako pravo je državnih organa da utvrde gdje je on sada, jer se nalazi na potjernici Interpola”.
U Ministrastvu unutrašnjih poslova Srbije, nezvaničlno su izjavili za beogradski dnevnik Blic da nijesu dobili informaciju da je Darko Šarić napustio Balkan i otputovao u Južnoafričku Republiku.
OKRETANJE LEĐA: “Naša informacija, od momenta kada je u januaru pokrenuta istraga protiv Darka Šarića zbog šverca kokaina, jeste da se on krije u Crnoj Gori. Od tada se ta informacija nije promijenila niti smo od kolega iz drugih država dobili drugu da je Šarić napustio Balkan i otputovao u neku drugu zemlju,” kazali su u MUP-u Srbije.
U srpskoj policiji tvrde i da od kolega iz Slovenije nijesu dobili obavještenje o Šarićevom bjekstvu u Južnoafričku Republiku. Bila je to reakcija na izjavu direktora crnogorske Uprave policije Veselina Veljovića da je iz Slovenije saopšteno “da su identifikovani pasoši i otkriven način na koji je Šarić ilegalno napustio Balkan i otišao u Južnoafričku Republiku”.

Državni sekretar Homen dalje je za VN ocijenio kako bi bilo najbolje da se Šarić pojavi na suđenju i iznese kompletne dokaze koje ima. On smatra da je Šarić imao dovoljno vremena da se skloni i ponese sa sobom snimke, dokumente i sve drugo što mu treba.

Portparol Specijalnog suda Maja Kovačević-Tomić, pak, objasnila je da pismo koje je tom sudu poslao Darko Šarić, “nema nikakav značaj u procesnom smislu”.
“Optužnica je podignuta i Šariću će se suditi u odsustvu”, rekla je Kovačević-Tomić i navela da pismo ne može da utiče na postupak protiv optuženog.
VN, međutim, primjećuju da čak i ako se Šariću bude sudilo u odsustvu, to sigurno neće spriječiti njegove advokate da iznesu dokaze o kojima Šarić piše u pismu.
U međuvremenu su Darku Šariću, prema pisanju beogradskih tabloida Kurir i ALO, leđa počeli da okreću dojučerašnji najbliži ljudi od povjerenja. Nagodbu s tužilaštvom i status svjedoka saradnika u postupku dobio je Nebojša Joksović (38).
Joksović je uhapšen u januaru, u okviru akcije Balkanski ratnik i još tada je pominjan kao čovjek koji je bio na samom vrhu piramide šverca ogromne pošiljke droge koja je zaplijenjena u Urugvaju, ali i kao čovjek blizak Šariću.
Iako je Joksović, kada je uhapšen, apsolutno negirao umiješanost u šverc kokaina, odlučio je da promijeni iskaz i tužilaštvu ponudi saradnju, kazao je sagovornik Kurira blizak istrazi, ali nije želio da otkriva detalje.
Poznato je, ipak, da je poslije hapšenja Joksović pominjan kao „važan šraf Šarićeve kriminalne mašinerije”. Imao je, navodno, važnu ulogu u vrhu narkokartela i bio je zadužen za distribuciju droge dilerima, pa se pretpostavlja da je bio dobro upoznat s poslovima bivšeg šefa.
SKLONJEN NA SIGURNO: Joksović se, prema tabloidima, odlučio na saradnju s tužiocem poslije podizanja optužnice 13. aprila. Špekuliše se da je jedini njegov motiv bio obezbjeđivanje boljeg položaja, odnosno izbjegavanje zatvorske kazne.
Ovu informaciju nije želio da potvrdi, ali ni da demantuje specijalni tužilac Radisavljević. “Ne mogu vam dati odgovor na pitanje da li je Joksović dobio status svjedoka saradnika,” kratko je rekao tužilac za Kurir.
Tabloidi, međutim, pišu, pozivajući se na vlastite izvore, da je Joksović svoj položaj obezbijedio i već je iz ćelije u beogradskom Centralnom zatvoru sklonjen na sigurno. Navodno je u najvećoj tajnosti prebačen zbog straha od moguće odmazde u „privatni zatvor”, piše ALO. Razlog da se briga o Joksovićevoj bezbjednosti podigne na najveći mogući nivo, jeste što veliki broj pripadnika najopasnijeg kriminalknog klana u Srbiji, uključujući i „prvog čovjeka” Darka Šarića, još uspješno izmiče policiji.
“Joksović se specijalnom tužilaštvu prvo obratio pismom u kojem je naveo da je spreman da sarađuje. Donošenje ovakve odluke sigurno nije bilo lako jer je on čovjek koji odlično zna koliko je Šarićev klan bio moćan, pošto je upravo zahvaljujući tim saznanjima i dobio povlašćeni status,” kazao je izvor Kurira.
Nebojša Joksović je tužilaštvu, prema nezvaničnim informacijama, otkrio veoma važne detalje u dijelu optužnice koji se odnosi na šverc pošiljke od 235 kilograma kokaina, koja je u januaru prošle godine zaplijenjena u Italiji.

Ime Nebojše Joksovića pominjano je i ranije u sudskim spisima. Bio je osuđen na uslovnu kaznu zbog toga što je sada pokojnom Strahinji Rašeti pomogao da pobjegne poslije pokušaja ubistva Đorđa Ždrala u Istočnom Sarajevu 2007. godine.
Ranije su VN pisale i da je Joksović poznavao Darka Šarića iz gimnazije u Pljevljima.
Joksović je uhapšen u stanu Mirka Kneževića, u centru Beograda. Lisice su tada stavljene i samom Kneževiću zbog sumnje da je skrivao Joksovića.
Inače, Knežević je svojevremeno bio upravnik restorana Rad na Banjici, u kojem je 7. februara 2000. godine teško povrijeđen prilikom atentata na ministra Pavla Bulatovića, s kojim je sjedio za stolom. Ni do dan-danas to ubistvo nije rasvijetljeno.
Već godinama se špekuliše ko je čovjek koji je „namamio” Bulatovića, koji je obavijestio likvidatore gdje on tačno sjedi, šta je naručio i koliko će dugo biti u restoranu. U februaru ove godine Balša Bulatović, sin ubijenog ministra odbrane, u jednom intervju je rekao: „Daj, Bože, da naručioci njegove pogibije nijesu iz Crne Gore.”
Tabloidi nagađaju da li će Joksović govoriti i o svojim vezama s Kneževićem.

Bez mafijaškog pedigrea

Sredinom avgusta trebalo bi da bude gotova finansijska istraga protiv narkoklana Darka Šarića. Tada bi trebalo sa sigurnošću da se zna ono o čemu se već duže vrijeme samo nagađa – ima li ih i ko su Šarićevi pomagači iz srpske vlasti i policije, pišu beogradske Večernje novosti.
Blic, pak, piše da je u finansijskoj istrazi otkrivena novčana transakcija sa Stankom Subotićem Canetom, vrijedna 40 miliona eura. Trenutno se ispituje o kakvoj se transakciji i o kakvom poslu između Šarića i Subotića radi.
Dalje, Blic saznaje i da se srpskoj policiji nedavno predao Nebojša Jestrović, nekadašnji direktor Subotićeve firme Futura, koji je osumnjičen u finansijskoj istrazi protiv Šarića. Jestroviću, koji je spona između Šarića i Subotića, određen je pritvor i on se nalazi u Okružnom zatvoru u Beogradu.
Nekadašnji šef beogradske kriminalističke policije, a sada član Borda direktora međunarodne policije za narkotike Marko Nicović, ocijenio je, u međuvremenu, da bez pomoći državnih službi nije moguće oprati veliki novac kojim je od kriminalnih djelatnosti raspolagala Šarićeva banda.
Nicović dalje smatra kako je Šarićev najveći problem što mu je američka DEA “stala za vrat”. “Da Amerikanci nijesu ušli u tu priču, ništa se ne bi ni desilo. Jer srpska BIA nije imala obavještajne pozicije u Boliviji, Argentini i Paragvaju, a američka DEA ih sigurno ima,” primijetio je Nicović.
Upitan da li misli da je Šarić u Crnoj Gori i da ga tamošnja vlast štiti, Nicović je kazao kako je taj bjegunac od zakona “imao jake veze s ruskom mafijom, koja je više nego prisutna u Crnoj Gori. Ako se uzme u obzir to da u Crnoj Gori ima 33.000 Rusa sa stalnim boravkom, to znači da su oni već izgradili stabilne pozicije u toj državi,” konstatovao je Nicović.
Nicović je dalje iznio kako u regionu od velikih svjetskih mafija trenutno djeluju ruska, albanska, turska i italijanska. “Svi naši kriminalci su samo njihov servis”, kazao je on.
“Recimo, Šarić je radio s Rusima i Italijanima. Kome je on mogao da proda toliku količinu droge osim njima? Morao je da ima veliki sistem iza sebe koji bi mu obezbijedio protok tolike količine narkotika. Naravno, tu se dolazi i do pitanja teritorije na kojoj neka od mafija posluje. Da li bi Šariću neko od njih dao da sam radi na već razrađenom mafijaškom prostoru? Prvo, iz male je zemlje, bez bilo kakvog mafijaškog pedigrea, ni otac ni đed mu nijesu bili članovi mafije,” rekao je Nicović.
Nicović dopušta da će Šarić baš zbog svih veza ubrzo biti zaboravljen.

Milan BOŠKOVIĆ

Komentari

DRUŠTVO

ZLOUPOTREBE DJECE U POLITIČKE I VJERSKE SVRHE SVE UČESTALIJE: Pošast pred kojom žmurimo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nedavni slučaj zloupotrebe djece u političke i vjerske svrhe na Cetinju nije prvi te vrste u našoj državi. Slično se događalo i tokom trajanja litija prošle godine, kao i za vrijeme predizbornih kampanja. Pa čak i u školama. Na sve brojnije  primjere kršenja osnovnih prava djeteta institucije ne reaguju

 

Fotografija koja je osvanula na društvenim mrežama sa protesta građana na Cetinju minulog vikenda, kojim su tražili ostavku premijera Zdravka Krivokapića, sablaznula je javnost u Crnoj Gori. Na njoj su dječak i djevojčica, obučeni u majice sa političkim porukama: Pucaj! Ne možeš mi ništa. Ja sam šćer (sin) Crne Gore, mene metak neće! Meni pancir ne treba, ja imam crnogorsko srce. Nije to prvi slučaj zloupotrebe djece u političke i vjerske svrhe u našoj državi. Ta pojava zabrinjavajuće raste.

Kristina Mihailović, izvršna direktorica Udruženja roditelja   upozorava da se, već neko vrijeme u Crnoj Gori ne vodi računa o ovakvim i sličnim zloupotrebama djece. ,,Da i ne govorimo o tome kakve im poruke šaljemo našim ponašanjem koje pokazuje neuvažavanje drugih. Sve to zajedno je već trebalo da nam upali crvenu lampicu, da se dobro preispitamo i promijenimo ponašanje, ako ni zbog čega drugog ili ni zbog koga drugog, onda upravo zbog njih – naše djece”, kaže ona u izjavi za Monitor

Nešto slično se na Cetinju dogodilo i tokom protesta 4. i 5. septembra povodom ustoličenja mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija. Tada je zabilježen snimak, na kom su glavni protagonisti djevojčica, ogrnuta zastavom Crne Gore, i policajac iz kordona koji je obezbjeđivao manastir. Djevojčici je neko  sugerisao da policajcu pruži ruku, nakon čega su okupljeni iščekivali da li će joj on  uzvratiti pozdrav. Jeste. Potom su pojedini mediji, bliski bivšem režimu, snimak objavili sa senzacionalističkim naslovima. Na kraju joj je ipak, pružio ruku – jedan je od njih. Zaštita identiteta i interesa djeteta, o kojima su novinari posebno dužni da vode računa prilikom izvještavanja, potpuno su izostali.

Niko od nadležnih nije reagovao – ni u jednom od dva sporna slučaja. Monitor se obratio Ministarstvu finansija i socijalnog staranja, kojim rukovodi ministar Milojko Spajić, a u čijoj je nadležnosti dječja zaštita, sa pitanjem koji su sve pravni mehanizmi koje to ministarstvo može da iskoristi kako bi zaštitilo djecu od zloupotrebe u političke i vjerske svrhe. Pitali smo i da li su do sada preduzimali neke radnje sličnim povodima. Odgovore, do zaključenja ovog broja, nijesmo dobili.

,,Naš načelan stav je nepromjenjiv – odluku o pojavljivanju djece na javnim skupovima i u aktivnostima koje nisu primarno njima namijenjene, trebalo bi donijeti u odnosu na njihov uzrast, zrelost, odnosno sposobnost da razumiju kontekst događaja, vodeći računa o najboljem interesu djeteta, što mislimo da nije bio slučaj u datoj situaciji. Važno je napomenuti da takvu odluku donose njihovi roditelju, odnosno staratelji”, kazali su Monitoru iz Sektora za prava djece, mladih i socijalnu zaštitu Institucije zaštitnika ljudskih prava i sloboda Crne Gore (Ombudsmana) povodom sporne fotografije sa početka teksta.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

SRPSKA POLICIJA TRENIRA STROGOĆU NAD KOMŠIJAMA: Vulin disciplinuje crnogorske političare

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pretres  sina premijera Krivokapića u Beogradu uz repetiranje pištolja vrhunac je neprijatnosti koje crnogorski državljani povezani sa politikom i državnim strukturama, doživljavaju od strane policije u Srbiji

 

U kasnim večernjim satima, dok je bio u posjeti sestri u Beogradu, dva policajca  Republike Srbije uperila su pištolj u sina premijera Crne Gore Zdravka Krivokapića. Na snimku koji su objavili mediji čuju se krici njegove kćerke Jelene koja policajce pita zašto to rade i obavještava ih da je riječ o štićenoj ličnosti. Iz srbijanskog Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) saopštili su da je riječ o rutinskoj kontroli, a Krivokapićeva porodica je nakon toga, uplašena,  napustila Srbiju.

To je bio posljednji u nizu događaja, gdje su pripadnici srbijanskog MUP-a, maltretirali crnogorske zvaničnike. Prethodno su na granici priveli i podnijeli prijavu protiv poslanice Demokratske partije socijalista (DPS) i bivše ministarke ekonomije Dragice Sekulić jer je posjedovala nekoliko tableta lijeka bromazepam. Zbog toga je srbijanska policija tereti za posjedovanje psihoaktivnih supstanci. Nešto ranije na granici su zaustavljani i zadržavani poslanici iz Crne Gore Draginja Vuksanović-Stanković (SDP), Suada Zoronjić (URA), Božena Jelušić (URA), Damir Šehović (SD), Ervin Ibrahimović (BS).

Sagovornici Monitora iza ovih dešavanja vide aktuelnog minista unutrašnjih poslova Srbije Aleksandra Vulina. On je nakon usvajanja Rezolucije o genocidu u Srebrenici u crnogorskom parlamentu javno pozvao na zabranu ulaska u Srbiju poslanicima i poslanicama koji su za rezoluciju glasali.

Iz njegovog resora nijesu se izvinili premijerovoj porodici zbog neprijatnosti, već su održali predavanje vlastima u Crnoj Gori o nadležnostima policije. Navodno je premijerov sin pretresan jer je policija primila prijavu da se u vozilu nalaze naoružana lica.

,,Naši pripadnici umiju da povise i ton dok prilaze naoružanim licima i nadamo se da to nije mnogo uznemirilo legitimisanu gospodu. Pripadnici Policijske uprave za grad Beograd ne znaju i ne treba da znaju da li je na našoj teritoriji sin predsjednika Vlade Crne Gore, niti da li ima obezbjeđenje. Nijedan pripadnik MUP-a Srbije takođe ne kontroliše kretanje članova porodice Krivokapić i njihovog obezbjeđenja. Niti imamo tu želјu, niti imamo to pravo. Da tako nešto radimo bez saglasnosti porodice Krivokapić bili bismo optuženi da ih uhodimo i ometamo”, navodi se u saopštenju srbijanskog MUP-a. Odiše cinizmom.

Advokat i bivši ministar pravde Dragan Šoć za Monitor kaže da policija u Srbiji ima ovlašćenja da reaguje i da pretrese sumnjive osobe i da niko ne treba da bude pošteđen toga. Međutim, kod aktuelnih događaja kaže da je bilo očito da su učinjeni kako bi se dobio publicitet i poslala poruka.„Neko je to, čini mi se, uradio sa namjerom da se dođe do medija i izazove incident. Očito su poslate poruke, kakve ja ne znam. Očigledno je da se poruka šalje samo onima koji se na ovaj ili onaj način ne slažu sa politikom vlasti u Srbiji“, kazao je Šoć.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

DPS I CETINJE: Decenije raznog nasilja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Cetinje i magistrala do Podgorice vidjeli su opsadu policije  14. januara 1998.  u vrijeme prvog ustoličenja predsjednika Mila Đukanovića. Bila je to ceremonija  visokog rizika jer su nezadovoljne pristalice poraženog predsjednika Momira Bulatovića najavile proteste u Podgorici i blokadu puta do Cetinja gdje je Đukanović trebao položiti zakletvu u Vladinom domu.Velike zasluge što je on tada i postao predsjednik imao je tadašnji mitropolit Amfilohije koji mu je obezbijedio podršku SPC-a uz prijem kod patrijarha Pavla

 

Nedavno ustoličenje novog mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija u Cetinjskom manastiru i sukob policije sa demostrantima koji su se protivili ustoličenju na pomenutom mjestu je ponovo dovelo Cetinje u medijski fokus glavnih regionalnih i evropskih medija. Poljednji put  kada su Cetinje i magistrala sve do Podgorice vidjeli takvu opsadu policije je bilo 14. januara 1998. god. u vrijeme prvog ustoličenja predsjednika Mila Đukanovića. I tadašnja ceremonija je bila skup visokog rizika jer su nezadovoljne pristalice poraženog predsjednika Momira Bulatovića najavile proteste u Podgorici i blokadu puta do Cetinja gdje je Đukanović trebao položiti zakletvu u Vladinom domu. Nesporno je da se novoizabrani predsjednik osjećao sigurnijim na Cetinju nego u Podgorici zbog izrazito procrnogorskog sentimenta kojim je grad odisao još od početka krize i ratova u bivšoj Jugoslaviji. Velike zasluge što je Đukanović tada uopšte i postao predsjednik imao je tadašnji mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije koji mu je obezbijedio podršku Srpske pravoslavne crkve (SPC) u Crnoj Gori uz prijem i slikanje kod patrijarha srpskog Pavla. Amfilohijevi napori su na kraju doveli da Đukanović pobijedi Bulatovića sa nešto preko pet hiljada glasova razlike i spasi sebe od političke smrti, a možda i zatvora. Zauzvrat, kako to često biva u politici, petog septembra ove godine je Đukanović preko svojih udbaško-partijskih struktura sve učinio da onemogući Amfilohijevog nasljednika Joanikija da sjedne na duhovni tron Svetog Petra Cetinjskog u istoimenom manastiru.

Kao što je Crkva ranije iskorištena da pomogne Đukanoviću u osvajanju apsolutne vlasti tako je i prijestoni grad postao žrtva Đukanovićevih i DPS manipulacija i demagogije i to ne jednom ili dvaput.

Cetinje je kao opština na popisu 1991. godine imalo 20.171 stanovnika. U grad se dolazilo u potrazi za poslom. Fabrika obuće Košuta je imala 1.200 radnika, Elektroindistrija Obod koja je proizvodila rashladne uređaje i frižidere je zapošljavala 4.200 radnika od kojih je preko 1.500 došlo iz sjevernih nerazvijenih opština. Obodovi proizvodi su bili dio inventara maltene svake kuće u Crnoj Gori i izvoženi su na tržišta dvanaest evropskih zemalja što je dokazivalo njihov kvalitet.

Na Cetinju je bila i velika prevozna kompanija – Tara. Tara je u svoje doba imala preko 170 autobusa koji su saobraćali diljem bivše zemlje. Međutim, devedesete donose crne dane cetinjskoj privredi. Ono što su započele sankcije UN-a zbog Miloševićevih ratnih pohoda koje je podržavao vrh tada jedinstvene Demokratske partije socijalista (DPS) dovršila je Vlada Crne Gore sa svojim privatizacijama i „reformama privrede“. Prilikom posjete Obodu 1996. godine, tada premijer Đukanović je okupljenim radnicima izjavio „da nema Oboda, ponovo bi ga gradili“. Na kraju je od izjave ostalo samo prvi dio – da nema fabrike dok je poslovna zgrada Oboda kasnije postala zvanična rezidencija predsjednika države za vrijeme mandata Filipa Vujanovića u koju je rijetko svraćao ali u čiju rekonstrukciju je uloženo oko 1.300.000 eura poreskih obveznika. Takođe i Plavi dvor je postao predsjednikova rezidencija, izgrađen za potrebe prijestolonasljednika i sina kralja Nikole I.

Vlada Crne Gore i njeni tajkuni ne samo da su uništili velika preduzeća već ono što su kanili zadržati za sebe sele u Podgoricu i druge gradove. Fabrika lijekova, preduzeće za promet istih, očna klinika koja je donirana Cetinju iz Italije se preseljavaju u Podgoricu. Takođe se sele i Poštanski muzej, Kinoteka i Cetinjski forum. U Budvu će se preseliti sjedište Fondacije Svetog Petra.

To neće smetati DPS vlasti da osvaja glasove većine Cetinjana koji (kao i ostatak zemlje) tokom crnih 90-ih glasa Mila i Momira u vrijeme kada se razaraju Dubrovnik, Mostar, Sarajevo… DPS je forsirao narodsko logiciranje je da ih „treba glasati da ne bi bilo gore“. Međutim javlja se i jaka opozicija ratnim pokličima iz Beograda i Podgorice, prije svega predvođena Slavkom Perovićem i Liberalnim savezom Crne Gore (LSCG). Liberali postaju glavni protivnici srbijanizacije Crne Gore i šverc-komerca vrha DPS-a koji se tada transformiše od  komunista u mafijaške bosove slične onima u Italiji. Cetinjska opozicija će se otvoreno suprotstaviti i ulozi DPS-ovog „duhovnog partnera“ mitropolita Amfilohija čija je tada glavna misija da se Crna Gora što više utopi u Veliku Srbiju čiji obrisi su se naslućivali.

Đukanovićeva policija će surovo prebijati cetinjske momke zbog nošenja crnogorskih zastava i obilježja i pjevanja slobodoljubivih pjesama kojima će se isti Đukanović ogrnuti prošle nedjelje na protestima. Slavko Perović će biti pod stalnom obradom tajne policije koja je par puta optužena i za organizovanje napada na maloljetnu djecu Perovića dok su se vraćala kući iz škole.

Ostaće zapamćen događaj iz septembra 1993. godine tokom naučnog skupa Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU) i njene tada crnogorske filijale (CANU) koja je prekinuta protestima grupe građana predvođene Bobom Bogdanovićem i pjevanjem Oj svijetla majka zoro koja će kasnije postati himna Crne Gore. Tada je na skupu akademika bio prisutan i mitropolit Amfilohije koji je ustao i sa Cetinjanima zajedno pjevao buduću himnu. Demonstranti su onda prešli u skandiranje protiv mitropolita. Crnogorski predsjednik Momir Bulatović i njegovo obezbjeđenje su takođe bili meta psovki nakon što im je Bulatović pokazao srednji prst a oni njemu da je „izdajnik i kopile Slobodana Miloševića“. Šestorica mladića su na kasnijem suđenju dobili ukupno 17 godina zatvora zbog napada na predsjednika i prekidanja skupa. „Nezavisni“ sud je uzeo u obzir samo izjave ljudi bliskih vlasti i policiji.

Razdor u DPS-u 1997. godine oko kontrole poslova šverca cigareta i druge akcizne robe će javnosti biti predstavljen kao borba između „reformski orjentisanog“ Đukanovića, koji se tada sjetio da su pored njegovih unosnih privatnih poslova ugroženi i interesi Crne Gore, i Momira Bulatovića koji je zagovarao bezuslovnu poslušnost porodičnoj kriminalnoj organizaciji Slobodana Miloševića pod vidom borbe za očuvanje Jugoslavije. Ogromna većina Cetinjana se tada upecala na propagandu da je Đukanović borac za slobodnu i demokratsku Crnu Goru i da će donijeti konačni boljitak gradu pa su ga nastavili glasati. Kako su „reforme“ napredovale tako se sve više počelo osipati i stanovništvo grada. Mnogo mladih se iselilo a jedan broj njih je otišao vani „u šanu“ povremeno se vraćajući sa skupim odijelima, naočarima za sunce i satovima koje su prodavali upola cijene. Od jednog broja „šanera“ kasnije će se profilirati grupa koju će Interpol nazvati Pink Panteri. Njihova umješnost u krađama skupocjenih dijamanata po svjetskim metropolama će im donijeti popularnost u javnosti ali i kod inostranih policija. Oni će se pravdati inostranim medijima da ih je nemaština i nevolja natjerala to da rade, ali da paze da niko ne bude povrijeđen tokom pljački. Takođe Panteri tvrde da ukradeni novac donose u Crnu Goru, za razliku od Pink Pantera u Vladi Crne Gore i DPS-u koji ukradeni novac od običnih građana iznose vani.

Cetinje od industrijskog grada postaje grad penzionera i lažnih obećanja DPS-a o budućem prosperitetu. U opštini je 2007. godine živjelo preko 4.500 penzionera od kojih je preko trećine imalo penziju manju od 100 eura. U takvim okolnostima DPS-ova ponuda od 50 eura za glas na izborima je mnogima bila prihvatljiva.

Kako su se smjenjivale opštinske DPS vlasti ponavljana su obećanja o revitalizaciji grada. Najavljivana je ukrajinska fabrika čokolade u halama zatvorenog Oboda, te fabrika konoplje, da će Vlada uložiti 20 miliona samo u razvoj kulture, da će se mnoge državne institucije preseliti na Cetinje. Od svih obećanja život običnih građana se sveo na, popularno nazvano, tri K – kapela, kafić i kladionica. Na popisu stanovništva 2011,  broj stanovnika opštine je pao na 16.657 (skoro 20 posto manje u 20 godina). Broj mladog radno sposobnog stanovništva pao je za 40 posto.

Cetinjski kadar DPS-a u opštini i privredi sve više napreduje u državnoj hijerarhiji uprkos katastrofalnim rezultatima njihovog rada u opštini. Bivši direktor Oboda Miroslav Ivanišević je obećavao da će sačuvati Obod jer ga „boli muka radnika i muka građana Cetinja“. Sam Ivanišević će napredovati u Vladi i biće njen vicepremijer, ministar finansija i kasnije predsjednik Senata Državne revizorske institucije (DRI). Drugi direktor Oboda Branko Vujović je kasnije dobio šansu da svoje „uspješno“ menadžersko iskustvo dalje primjenjuje kao ministrar trgovine, pa direktor Agencije za restrukturiranje privrede i strana ulaganja i ministar ekonomije. Svaki projekat privatizacije koji je vodio završavan je brojnim kontroverzama i optužbama za korupciju dok je njegov privatni imetak rastao bez objašnjenja i prikazanih prihoda što je bio u obavezi da prijavljuje kao funkcioner. Džabe su nevladine organizacije i policija pisali krivične prijave protiv Vujovića za razne korupcionaške ili sumnjive projekte. Đukanovićevo „nezavisno pravosuđe“ je spremno sve dočekivalo i odbacivalo.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo