Povežite se sa nama

INTERVJU

JOVAN DIVJAK, PENZIONISANI GENERAL ARMIJE RBiH: Država sa tri ekstremne politike

Objavljeno prije

na

Jedan od povoda za razgovor sa penzionisanim generalom Armije Republike Bosne i Hercegovine je i taj što 15. aprila nije pozvan na obilježavanje Dana Armije BiH iako je bio jedan od prvih generala ARBiH i simbol odbrane Sarajeva tokom rata devedesetih. Na pitanje kako je to doživio, kome to i zbog čega sada smeta general Jovan Divjak i ono što govori i piše, gospodin Divjak odgovara: „Ne radi se samo o meni! Mnogi od onih koji su od 8. aprila 1992. godine formirali Republički štab teritorijalne odbrane SRBiH nisu pozvani na obeležavanje. Nema “mrske” Titine države u kojoj su poštovani njeni prvoborci. Ti pozivi, sem u retkim prilikama, zaobilazili su moju adresu! Ono ,,simbol” preterujete, bio sam i ostao jedan od hiljada koji se borio za ljudske ideale – slobodu, mir, toleranciju, poštovanje drugog i drugačijeg. Kroz moje izjave izbija cinizam prema današnjim ,,patriotama”! Važnije je i nemerljivo bogatstvo to što veći broj građana i saboraca poštuju i cene ono što smo zajednički radili u odbrambeno-oslobodilačkom ratu, a i danas. Veoma sam ponosan na tu činjenicu.”

MONITOR: Objavili ste dnevnik navodeći da javno morate da posvjedočite o zlu “kako bih i sâm pomogao da neljudi budu osuđeni za strašne zločine koje su počinili, za genocid koji je vršen nad nedužnim građanima bosanske zemlje”. Da li su pred lice pravde izvedeni svi zločinci iz BiH?
DIVJAK: Daleko smo, veoma daleko od toga da su svi zločinci odgovarali za zločine. Neverovatan je apsurd da su oni koji su vodili narode u krvave ratove – Hrvatska, BiH, Kosovo – posle “odležanih” desetak godina robije oslobođeni, slobodno šetaju po zemljici Bosni i Hrvatskoj. Čak su proglašavani herojima, a neki očekuju da će biti proglašeni svecima! Užasno je ko su savetnici u kabinetu hrvatske predsednice. Čovek koji je pred genocid u Srebrenici izjavio – za jednog Srbina treba ubiti stotinu Muslimana, vodi svoju državu ka evropskim integracijama! Evropska unija je usvojila rezoluciju, kao i vaša država, o genocidu u Srebrenici, dok srpski parlamentarci u Skupštini BiH to ne dozvoljavaju.

MONITOR: Dobili ste od Franuske Legiju časti i to, kako ste izjavili, doživjeli kao priznanje Bosni i Hercegovini, kao priznanje ljudima kojima je Bosna i Hercegovina paradigma jedinstva u razlikama. U BiH niste dobili nijedno zvanično priznanje za svoje zasluge. Kako to komentarišete sa današnje distance?
DIVJAK: Pođite od Vas, poštovani Koprivica, kroz kakve ste nedaće prošli, pa ste ostali moralan i stamen čovek. I danas mislim da sam kao pripadnik ARBiH i građanin bio oličenje borca za mir, za poštovanje Ženevske konvencije i zakona ratovanja kao i većina i da je to prepoznato. I, posebno humanitarni rad koji smo započeli u najtežim danima za građane BiH.

Žao mi je što nemam nijedno ratno priznanje od ARBiH i Predsedništva, ali ih imam kroz ljubav i poštovanje saboraca, porodica šehida i poginulih boraca.To su najvrednija priznanja. Mislim da je i ono od vrhovnog komandanta OSBiH Alije Izetbegovića, koga sam posetio nekoliko dana pre smrti, kada mi je rekao: ,,Učinio si mi čast što si me posetio!” Zna se – u Sarajevu nekolicinu nije hteo da primi u posetu!

MONITOR: Svojevremeno ste rekli da su to igre ljudi kojima je stalo samo do vlasti, a ne do Bosne i Hercegovine. Da li se to može reći i za aktuelnu vlast u BiH – da li tim ljudima politika služi da brinu o BiH ili o ličnoj afirmaciji i privilegijama?
DIVJAK: Poznato Vam je da u BiH postoje tri ekstremne politike: unitarizacija, separacija i treći entitet. U takvom odnosu snaga ne vidim skoriju budućnost BiH. Jedan deo građana želi ulazak u NATO i EU, drugi to direktno sprečava iz stolica u Parlamentu. Neki dan predsedavajući Predsedništva Ivanić ,,mrtav hladan” reče: ,,Dok Srbija ne uđe u NATO neće ni BiH!” Svima nam je dobro poznato da je iza toga, prema svetskim anketama, najmoćniji čovek na svetu hazjajin Putin. Poznato je da postoje posebni odnosi između Republike Srbije i Republike Srpske, a HDZ Hrvatske više se “brine”za bosanske Hrvate nego za sopstvene! E, gde je u ovom svemu BiH i njena budućnost? U šali kažem danas je slabije nego juče, a bolje nego sutra!

MONITOR: Koji su danas najveći problemi BiH i njenih građana?
DIVJAK: Mislim da su oni slični sa državama nastalim posle raspada druge Jugoslavije, a to su: nezaposlenost – siromaštvo, nelikvidnost države, velika zaduženost, pokrivenost izvoza uvozom oko 45:65 odsto, skoro izjednačen broj zaposlenih i penzionisanih lica, drastično smanjen broj investicija…

MONITOR: Kuda ide BiH sa današnjom vlašću i kakve su šanse da BiH ostane cjelovita?
DIVJAK: Dejtonski ustav, kakvog li apsurda, nije verifikovan u Parlamentu BiH! BiH je u jednom obliku protektorat što, mislim, odgovara vladajućim strankama. Jer, za sve ono što ne funkcioniše u BiH okrivljuje se spoljni faktor. Celovitost BiH biće ,,zabetonirana” tek njenim članstvom u EU. Nadam se 2025. godine, o čemu sam već pisao. BiH je propustila veliku šansu za suštinsku rekonstrukciju kada je samo za dva glasa protiv propao ,,aprilski paket” 2006. tvrdoglavošću Sranke za BiH, čitaj Harisa Silajdžića!

MONITOR: Da li postoji opasnost da se opet zarati u BiH s obzirom na duboke nacionalne i vjerske podjele i tešku ekonomsku situaciju?
DIVJAK: Ne vidim da može doći do oružanog sukoba. Dovoljni su svakodnevni verbalni sukobi koji su doveli do straha među građanima o mogućem novom ratu. Mislim, hajde da podvučem i da se nadam, da su Evropa, SAD i NATO izvukli pouke iz ratova na Balkanu krajem 20. veka, da prate ozbiljnije situaciju i da su sposobni da spreče svaki vid oružanih sukoba. Inšallah!

MONITOR: Kako ocjenjujete odnose BiH sa susjednim zemljama, uključujući i Crnu Goru?
DIVJAK: Oni su opterećeni ratnom prošlošću i to će trajati decenijama. Eto,na primer, BiH nije priznala Kosovo jer to srpski parlamentarci, pod pritiskom iz Beograda, odbijaju. Koliko mi je poznato Kosovo je uvelo vize za građane BiH. Politički odnosi sa Srbijom su u stanju toplo – hladno, ali su trgovinski odnosi obostrano sve bolji i bolji. Odnos izvoza i uvoza je u znatnu korist Hrvatske i Slovenije. Mislim da su odnosi BiH pozitivni i u uzlaznoj liniji, isključivši ,,priču” o Sutorini!

MONITOR: Kako komentarišete zahtjeve iz BiH da joj Crna Gora vrati Sutorinu?
DIVJAK: U narodu se kaže – besposlen pop i jariće krsti! Mlađahni bošnjački “intelektualci” nemaju pametnija posla nego da narodu sole pamet. Naravno to je odavno jasno da je Sutorina sastavni i neotuđivi deo Crne Gore.

MONITOR: Rođeni ste u Srbiji koja Vas optužuje za ratne zločine i traži Vaše izručenje. Bili ste čak marta 2011. iznenada uhapšeni na aerodromu u Beču i tada je zatraženo Vaše izručenje Srbiji…
DIVJAK: Otac Krajišnik, pajtaš sa Ćopićem, jedan od glavnih likova u Magarećim godinama (Dule Dabić) u vreme mog rođenja službovao je u Srbiji. Ostali deo učiteljske karijere proveo je u rodnoj Krajini. Za srpske nacionaliste, jer sam bio u ARBiH, ja sam izdajnik srpskog naroda i okrivljen za zločin u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu 2. maja 1992. godine. Tada sam sprečio da ne dođe do većeg zločina od strane Teritorijalne odbrane RBiH da bi Vuk Drašković, kada sam zadržan u Beču, izjavio da sam sačuvao čojstvo srpskog naroda!

MONITOR: Osnovali ste nevladinu organizaciju Dječiji pokret Mira, Ljubavi, Prijateljstva – Djeca Sarajeva, koja brine o djeci koja su prošla rat. Šta Vas je motivisalo za tu humanu aktivnost?
DIVJAK: Posle Drugog svetskog rata jedno vreme sam se školovao u Zrenjaninu i veliki broj dece u selima oko Zrenjanina – kao i Mladićevo Lazarevo, bila su izbeglice iz Hercegovine (o čemu je Veljko Bulajić snimio film Vlak bez voznog reda ), iškolovale su se u gradu i ranim jutarnjim časovima lokalnim vozovina dolazili u školu. Već prvih dana rata i veći broj dece ostajao je bez roditelja, jedva preživljavao, ograničenih uslova za školovanje, tako da sam osetio potrebu i obavezu da sa istomišljenicima krenemo u realizaciju misije – deca žrtve rata naša trajna briga. Veoma sam ponosan onim što sam uradio tokom odbrambeno-oslobodilačkog rata i još više što se nalazimo na usluzi – moralno i materijalno, svoj deci kojoj je neophodna bilo kakva pomoć. Taj me posao čini sretnim i bogatim i veoma je cenjen od strane velikog broja građana BiH.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

MIHAILO JOVOVIĆ, NOVINAR: Novinare biju jer govore istinu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uvijek me nervira kada političari, pa  i strane diplomate, nakon osude nasilja u sljedećoj rečenici dodaju da novinari moraju poštovati profesionalne i etičke standarde. Treba da znaju da ovdje novinare po pravilu ne biju zato što lažu, već zato što govore i pišu istinu

 

MONITOR: Vlada je osnovala četvrtu po redu Komisiju za praćenje postupanja nadležnih organa u istragama napada na novinare, a Vi ste izabrani za predsjednika. Prethodne tri, konstatovala je i Akcija za ljudska prava, nijesu bile naročito uspješne. Mislite li da ova može biti uspješnija? Šta je to što je remetilo uspješnost prethodnih komisija, i da li je još prisutno?

JOVOVIĆ: Desetak sati nakon što je Đukanovićeva Vlada formirala Komisiju na sjednici u četvrtak 26. decembra 2013, poslije velikog pritiska domaće javnosti i međunarodne zajednice, eksplodiralo je blizu pola kila TNT ispod prozora redakcije Vijesti . Mafija je time pokazala šta misli i o Vladi i o Komisiji. Naravno da počinioci tog napada, a kamoli  nalogodavci, nisu pronađeni. Kao ni najvećeg broja drugih slučajeva teškog nasilja nad novinarima i imovinom medija.

Sramota je ove države i društva da će uskoro biti 17 godina od ubistva Duška Jovanovića,  14 od prebijanja Tufika Softića, tri godine od ranjavanja Olivere Lakić, da nabrojim samo neke slučajeve, a da nema ni uspješnih istraga, ni optužnica, a kamoli presuda.

Nije Komisija u ova tri mandata kriva za to. Ona ne saslušava, ne hapsi osumnjičene, podiže optužnice, ne sudi. Njena nadležnost svodi se na istragu istraga, da pokuša da utvrdi da li je u istragama bilo propusta, namjernih ili iz neznanja, zašto  toliko traju a rezultata nema, kao i da preporuči Vladi, policiji, tužilaštvu i drugima organima šta bi trebalo da urade da istrage krenu sa mrtve tačke.

Komisija je u svojim javnim izvještajima i onima označenim stepenom tajnosti dala veliki broj preporuka za konkretne slučajeve u kojima smo našli propuste u istrazi, ali nijedna nije ispunjena, da ja znam. Tužilaštvo nikad nije ni odgovorilo šta je sa preporukama koje smo im slali. Policija je u odgovorima Komisiji sve prebacila na unutrašnju kontrolu, a unutrašnja kontrola je ćutala.

Niko još nije odgovarao za vođenje nedjelotvornih istraga ili za „istrage“ čiji je cilj bio da se, opravdano sumnjam, nikad ne završe, iako u našim izvještajima postoje i imena ljudi koji su učestvovali u takvim istragama. Većina takvih policajaca, tužilaca i sudija je napredovala u karijeri.
Komisija je sabotirana na razne načine. Godinama smo od policije dobijali  cenzurisane dokumente, čak i bez imena policajaca koji su ih potpisivali, Agencija za nacionalnu bezbjednost je dostavljala dokumentaciju samo prve godine, na dozvole članovima Komisije za pristup tajnim podacima, bez kojih nema pristupa u sobu gdje se oni čuvaju, čekalo se i po pola godine.  Kod prethodne vlasti nije bilo političke volje za rješavanje ovih napada, posebno onih za koje s pravom sumnjam da su povezani sa moćnicima i kriminalcima bliskim vrhu DPS-a, da je bilo te volje ne bi im trebala ni Komisija,  našli bi i napadače i nalogodavce. Odnosno, politička volja je bila da se ti slučajevi ne rješavaju. Dokaz je i to što su lokalne siledžije, koje su bile akteri nekih napada, vrlo brzo otkrivane i hapšene,  dok napadi koji su očigledno bili organizovani čame godinama u tužilačkim i policijskim fiokama.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. maja ili na www.novinarnica.net 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOŽE MENCINGER, ČLAN EVROPSKE AKADEMIJE NAUKA I UMJETNOSTI: Vakcine protiv “janšizma” još nijesmo pronašli

Objavljeno prije

na

Objavio:

Slovenija je zbog  predsjedavanja EU u žiži  odmjeravanja liderske moći koju je do sada  imala Angela Merkel sa velikim autoritetom. Njen odlazak i praznina koju ostavlja nisu korisni za perspektive članstva zemalja Zapadnog Balkana u EU

 

MONITOR: Slovenija je nedavno donijela pravila u vezi sa uslovima za prelazak granice u pandemiji. Za razliku od Mađarske i Grčke, takođe članica EU, ona „ne priznaje“ ruske i kineske vakcine za ispunjenje tog uslova. Kako ocjenjujete ponašanje Brisela u pandemiji i „preduzimljivost“ nekih članica koje su nabavile ili se tvrdi da namjeravaju da se snabdiju vakcinama koje nije odobrila Evropska agencija za ljekove?

MENCINGER: Priznavanje pojedinih vakcina je pre svega političko pitanje. Slovenija se u pogledu vakcine ponaša kao dobra članica EU, pa čeka na odobrenje vakcine sa strane EU, dok se Grčka i Mađarska ponašaju  racionalnije. Valja dodati da i Brisel pandemiju iskorištava za politiku: nepriznavanje ruske vakcine koristi kao mjeru za „sankcije“ protiv Rusije.

MONITOR: Kovaks, sistem SZO za snabdijevanje vakcinama siromašnih zemalja, nije dao zadovoljavauće rezultate. Ova agencija UN nedavno je saopštila da su bogati upotrijebili 82 posto raspoloživih vakcina. Kako je onda moguće stati na kraj pandemiji KOVID-19, za šta je neophodno postići globalni imunitet?

MENCINGER: Da su veliku većinu raspoloživih vakcina upotrebili bogati je sasvim razumljivo, to je situacija i sa ostalim dobrima. U siromašnim zemljama je prisutnost pandemije i manje uočena nego u razvijenim. U Jemenu, Eritreji, Avganistanu i Sahelu sigurno mnogo više ljudi umire od gladi i od ratova za koje su barem su krive zapadne zemlje, pogotovo  SAD, nego od kovida. I drugde se vakcinisanje koristi kao sramotna politika.Tako,  na primer, Izrael s možda najvišim postotkom cepljenih, sprečava dolazak cepiva u Gazu.

Pored toga je organizacija zdravstva u siromašnim zemljama očigledno užasno slaba, na što ukazuje Indija. No, mislim da će nakon nekoliko godina kovid biti sličan drugim zaraznim bolestima za koje postoji vakcinisanje, kao što su bile mnogo smrtonosnije velike boginje posle prvog svetskog rata ili gripa sada. Sada se kovidu često pripisuje i smrt ljudi koji bi umrli i bez  kovida, od drugih bolesti, a koje kovid samo prati. Kovid je i medijski populariziran i iskorištavan: pogledajte dnevne novosti na TV! Obično  počinju sa brojkama o kovidu.

MONITOR: U nekom od skorašnjih intervjua, ocijenili ste da će ova kriza biti gora od finansijske krize iz 2008,  jer je „nastala izvan ekonomskog sistema“. Ko bi mogao prosperirati od ove krize, sem što već postoje pokazatelji da pored farmaceutskih kompanija, ogromnu zaradu bilježe i kompanije on-line prodaje, kao Amazon?

MENCINGER: U tom pogledu ostajem pri svom mišljenju – da će sadašnja kriza biti gora od krize 2008. Ona je zaustavila i cele privrede, u kojima je bila potražnja dosta velika; zaustavljeni su od strane države. To je najviše pogodilo sektor ugostiteljstva i turizam, koji je značajan i za Crnu Goru i za Sloveniju. Pre dve godine Ljubljana je bila puna turista, sada ih uopšte nema. U Sloveniji su mnoge mere bile besmislene. Ljudi su, na primer, stajali ispred bifeaa, umesto da sede na terasama, uveden je policijski sat i zabranjeno kretanje među opštinama, datum i trajanje pandemije određeni su unapred. Nekoliko puta morao je čak Ustavni sud zaustaviti namere Vlade, s kojima je, da bi sprečila proteste, ograničavala druženje. Kovidne mere su još više od privrede – s nastavom i predavanjima preko računara, oštetile mlade. I od kovida imaju neki koristi: farmacija je nekakav „vojni profiter“. Isto važi i za internet trgovinu: ljudi zbog kovida sve više kupuju preko interneta.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIODRAG LEKIĆ, DEMOS: Nije dobro da vlade imaju favorite među vjerskim zajednicama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Državna politika prema svim vjerskim zajednicama treba da se unapređuje i tu je važno imati uravnotežen pristup. Nije dobro da vlade imaju svoje stalne ili sezonske favorite među vjerskim zajednicama

 

MONITOR: Ocijenili ste da bi potpisivanje Temeljnog ugovora sa Pravoslavnom  crkvom prije izbora crnogorskog mitropolita bilo iz više razloga neadekvatno. Zašto?

LEKIĆ: Politika prema vjerskim zajednicama, razumije se prema svim zajednicama, je važan i osjetljiv segment državne politike. Tome treba prilaziti sa uvažavanjem vjerskih zajednica ali i sa jasnim idejama o zaštiti državnih interesa.

U mom javnom stavu povodom Temeljnog ugovora i nepotrebno nastalim kontroverzama, više sam se zalagao za ozbiljno i promišljeno dijelovanje crnogorske države nego što sam se bavio elementima koji legitimno pripadaju crkvi.

Zalažem se, dakle, kao i većina građana Crne Gore da ugovor između države i crkve bude racionalan i realistički, čija je osnovna premisa ustav države.  Da se u realnim uslovima postigne pošten ugovor i kao takav doprinese jedinstvu naroda, a ne novim raskolima.

Upravo imajući u vidu istorijsku složenost zato i osjetljivost pitanja, učinilo mi se da bi prethodni izbor crnogorskog mitropolita bio sastavni dio tog potencijalno fer postupka i sadržaja.

Temeljno o temeljnom ugovoru, dakle bez mogućih improvizacija i tajnih žurbi, bila je, čini mi se, dobronamjerna poruka.

MONITOR: Imali ste primjedbe na netransparentnost procesa dogovaranja između države i Crkve oko Temeljnog ugovora, kao i mjesta na kojima su dogovori vršeni, odnosno nedovoljnu uključenost institucija u taj proces. Šta su negativni efekti toga?

LEKIĆ: Premijer Krivokapić je izjavom prije dva dana u crnogorskoj skupštini da još treba raditi na usaglašavanju ugovora, i zatim ga učiniti javnim – sada pojasnio situaciju. Dobro je što je napuštena praksa prethodne vlasti koja je takve ugovore potpisivala bez prethodnog upoznavanja vlasti.

U svakom slučaju, državna politika prema svim vjerskim zajednicama treba da se unapređuje i tu je važno imati uravnotežen pristup. Nije dobro da vlade imaju svoje stalne ili sezonske favorite među vjerskim zajednicama. Prethodna vlast na čelu sa DPS-om je imala velika ciklična savezništva i neprijateljstva sa vjerskim zajednicama, posebno sa SPC proizvodeći tako atmosferu manipulacija i podjela u društvu, što je izgleda i bio cilj. Na kraju su takve kombinacije izazvale i poznate bumerange.

MONITOR: Vi se, dakle, zalažete za građenje osmišljene državne politike prema vjerskim zajednicama?

LEKIĆ: Ozbiljna osmišljena politika je u interesu građana i stabilnosti države. U uobličavanju državne politike prema vjerskim zajednicama treba da se čuje glas i vjerske i sekularne Crne Gore.

Sve opet na poukama istorije. Okrenuti vremenima budućnosti. I to su dugi procesi.

Jedan od najvećih evropskih istoričara, predstavnik pozitivističke škole Rilke je rekao da dvije trećine ljudske istorije čine odnosi crkve i države. Taj odnos i u crnogorskoj istoriji je dugotrajan i veoma složen.

Sportski rečeno – ako bih malo olakšao temu – to nije disciplina sprinta, već maratona.

Treba  znanjem, mudrošću, osjećajem realizma pratiti i učesvovati u tome, ispravljati i istorijske greške, sve s ciljem postizanja društvene kohezije, demokratskog, duhovnog progresa, konačno dostojanstvenog života u Crnoj Gori.

MONITOR: Da li je način na koji se ovo pitanje rješava  „usluga” nove vlasti  prethodnom režimu, koji to koristi, kako ste kazali, da „pseudopatriotski stražari nad zemljom”? Mnoga prethodna pitanja koja je otvorila nova vlast, od državljanstva, preko Zakona o slobodi vjeroispovjesti, pa nadalje, podigla su tenzije.

LEKIĆ: Iako traumatično spušteni sa opojnih visina dugotrajne vlasti, glavni eksponenti prethodnog režima koriste svaku improvizaciju, nepostojanje dovoljno jasnog pravca i sistema funkcionisanja nove vlasti.

Ironija situacije da partije održive korupcije i klijentelizma koriste takve situacije pokušavajući da se legitimišu kao zaštitnici države i nacionalnog identiteta. Oni to čine i u ovom vremenu završne faze truležnih procesa koji se ispoljavaju političko-korupcionaškim skandalima, poput stambene korupcije.

Uzgred, treba podsjetiti da je nedavno skupština Savjeta Evrope u svojim zaključcima pozdravila usvajanje Zakona o slobodi vjeroispovjesti.

I to se može vidijeti i kao završni rezultat Đukanovićevog otuđenog  avanturizma, kada je kršeći ustav sekularne države krenuo na partijskom kongresu u crkvene reforme. I to ne znanjem i vizijom o složenim crkvenim pitanjima, već inspiracijom novog izbornog inžinjeringa, koji je trebalo da donese izbornu pobjedu.

MONITOR: Ipak, kako to da nova vlast, prije mnogih važnih reformi, insistira na pitanjima koja lako podižu tenzije?

LEKIĆ: Dosta je teško govoriti o novoj vlasti u jednini. Ne mislim toliko na objektivno različite političko ideološke profile partija. Mislim na nedostatak metoda rada. Umjesto dobre pripreme za početak dijelovanja nove vlasti izgubilo se silno vrijeme na konfuznim raspravama o  konceptu tzv. ekspertske vlade.

Zaista je nevjerovatno da je neko mogao pomisliti da vlada može funkcionisati bez parlamentanrne većine. Ili obrnuto. Govorimo o prvim lekcijama funkcionisanja političkog sistema.

Međutim, i dalje vjerujem da je moguće uhvatiti pravac koji su građani očekivali dajući mandat novoj vlasti.

Potrebne su, i poslednji je čas za njih, kredibilne ideje i akcije koje mogu da mjenjaju stanje.

MONITOR: Gdje je crnogorsko društvo danas, kada su u pitanju podjele?

LEKIĆ: Proces podjela je otišao daleko. Dugo se i radilo na tome. Plan nacionalnih podjela je najuspješnije realizovan projekat prethodne vlasti. A i lakše je bilo dijeliti narode, kombinovati sa njihovim elitama koalicije nego izgrađivati zdravo i na vrijednostima integrisano društvo.

Nacionalne ideologije i njihovi tribuni su stvorili dominantu svijest koja je objektivno odvajala etničke zajednice, već od škole pa dalje. Iza lokalnih verzija „sukoba civilizacija“ – da upotrijebim poznatu Hantitntonovu paradigmu – uglavnom se krije lokalni „sukob ignorancija“ sa opasnim posljedicama.

Ako se ovako nastavi, Crne Gora će ustrojstvom biti zbir etno-konfesionalnih zajednica i tako početi da liči na Jugoslaviju ili BiH.

I u ovoj ozbiljnoj oblasti je potreban zaokret. Ne, naravno, ukidanjem nacija. Već ozbiljnom državnom politikom društvene kohezije i stavljanjem građanina, njegov dostojanstven život u prvi plan.

Pitanje danas i ovdje nije koja koja će političko-etnička strana da pobijedi. Radi se o tome da Crne Gora pobijedi.

MONITOR: Kako komentarišete normalizaciju nasilja, koja se uspostavlja? Imali smo i nekoliko napada na novinare, učestale proteste sa nerijetko šovinističkim porukama, sve češći govor mržnje…

LEKIĆ: Forme tog primitivizma koje je izbilo iza propagandnih „uspješnih priča“ pokazuju i stepen zapuštenosti crnogorskog društva.

Impresionira prostačka kreativnost identitetski nahuškanih izvođača nasilja – verbalnog, sada već i fizičkog.

Upadljivo je da ekipe u različitim političko nacionalnim dresovima imaji sličan, gotovo identičan repertoar primitivnosti. Iako iz suprotnih tabora, oni jako liče jedni na druge. Kakofonija agresivnih budalaština je jako upadljiva. Šovinističke poruke dolaze od primitivaca nacionalistički obučavanih u političkim radionicama. Podstaknuti i iznajmljenim novinarskim podzemljem.

Mržnja prema drugom je u prvom planu. Mržnja malih razlika. Naravno, oni mrze prije svega kulturu jer ona znači  uvažavanje drugog.

MONITOR: Kako vidite situaciju oko incijative za smjenu ministra pravde Vladimira Leposavića? Hoće li se prevazići ta kriza vlasti?

LEKIĆ: Po svemu sudeći teško. Formalno gledano ostavka ministra rješava krizu Vlade. Međutim, ministar svojim argumentima i pravima traži rasplet u parlamentu. Kriza se, dakle, sada seli u parlament. Premijer kao akter izbora ministra pravde, zatim smjenjivanja istog ministra, u oba slučaja ne konsultujući nikog u parlamentarnoj strukturi, bi morao biti akter i ove nove faze. Možda još ima nešto vremena da se izađe iz ove ozbiljne političke krize.

MONITOR: Može li se u aktuelnoj situaciji, uz krizu vlasti, i institucije koje su i dalje pod političkom kontrolom prethodnog režima, Crna Gora reformisati, i obračunati sa ozbiljnim devijacijama poput organizovanog kriminala, korupcije?

LEKIĆ: Iako je zaista teško nasljeđe prethodne vlasti – reforme se mogu i moraju ostvariti, posebno one koje uvode funkcionisanje pravne države. To je u isti mah zahtjev građana i Evropske unije.

Zapravo posljednji je čas za stvarne reforme, a samo kredibilne ideje i akcije mogu mjenjati stanje.

Političke snage koje su pobijedile 30. avgusta, makar u ovom trenutku iz više razloga djelovale poluudruženo, treba da definišu mnogo toga, prije svega ciljeve i sistem rada – da bismo izgradili ozbiljnu državnu politiku kao preduslov za reformisanu Crnu Goru.

I dalje vjerujem da je to moguće.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo