Povežite se sa nama

INTERVJU

JULIJA MILAČIĆ PETROVIĆ NJEGOŠ: Proces kao terapija na sve nas

Objavljeno prije

na

Istinskom predanošću došle smo do kruga koji prikazuje patološki odnos između majke i ćerke, onaj koji guši, zatvara, kida slobodu i oblikuje ženu u onu koja trpi, pati, podnosi i ostaje

 

Koreodrama U amanet, koreografkinje Tamare Vujošević Mandić, četvrta je predstava u produkciji FIAT-a od njegove obnove 2013. godine. U predstavi igraju glumica Julija Milačić Petrović Njegoš i balerina Ana Babac. Dramaturškinja je Stela Mišković, dizajn plakata i programa potpisuje dizajnerka Iva Ivanović, a fotograf je Duško Miljanić. U autorskom projektu Tamare Vujošević Mandić propituje se pojam straha kroz patološki odnos majke i kćerke: posesivnost, strah i sadizam majke i kćerkinu introvertnost i čežnju za slobodom.

MONITOR: U teatru sve počinje izborom teksta, a u predstavi ,,U amanet” obrađujete veoma kompleksnu temu, ne samo za ovaj geografski prostor.  Kažite mi o ideji, procesu nastanka predstave?

MILAČIĆ PETROVIĆ NJEGOŠ: Korona nas je zaključala i potreba za duševnom hranom je nadjačala strah – moja potreba da tijelo progovori, Tamarina da pokretom kaže, žena kao centar univerzuma, Stela kao naš glas, Ana kao glina – uloga ćerke,  ja kao vajar – uloga majke.  Alternativa i kuća u kojoj smo se našle – FIAT. Razgovori su bili dugi i česti. Odlučile smo se na odnos o kom se najmanje govori – majka i ćerka. Patrijarhat kao teret, kao okov, kao srž problema u oblikovanju ženske individualnosti. U pravu ste, ovo nije problem Balkana, ovo je problem cijelog svijeta, to je i bio sasvim dovoljan razlog da se pustimo i istražujemo zatvoreni ženski svijet. Imale smo 49 proba i 50. koja je bila premijera. Proces je djelovao kao terapija na sve nas. To je rijetkost postala u pozorištu zbog čega je meni ovo jedan od izuzetno važnih procesa u sazrijevanju glumačkog bića. Prvo što kroz pokret govorim – tijelo je govorni aparat tako da se i misao sprovodi kroz nov sasvim drugačiji sistem.

MONITOR: Koliko Vam je bilo zahtjevno prikazati tu ograničenu slobodu kroz bol i strah, bez muzike i lišenosti klasičnog dijaloga i da se pritom ne trudite da išta bude zabavno?

MILAČIĆ PETROVIĆ NJEGOŠ: Bilo je teško izbjeći ilustraciju, patetiku, agresiju… Bilo je teško postići čistotu i preciznost. Bilo je izuzetno teško navići se da su disanje, koraci i zvuci pokreta jedina muzička podrška, a svjetlo tehnička. Velike količine materijala i priča koje smo razmjenjivale u grupi i donosile iz svakodnevnih razgovora sa prijateljicama, sestrama, majkama otvarale su svijet koji se povremeno dojmio kao rupa bez dna, koju je teško zaokružiti. Ipak istinskom predanošću došle smo do kruga koji prikazuje patološki odnos između majke i ćerke, onaj koji guši, zatvara, kida slobodu i oblikuje ženu u onu koja trpi, pati, podnosi i ostaje. U onu kojoj je od prvog koraka svaki sljedeći izmjeren i namijenjen tuđim ciljevima. Paradoks da ona iz čije si utrobe vukla sokove života od tebe pravi pticu osuđenu na kavez razlog je postojanja predstave U amanet.

MONITOR: Koliko je presudno da umjetnici ne budu suzdržani, da obrađuju goruće teme i stvaraju djela koja bude potrebu za promišljanjem i promjenama?

MILAČIĆ PETROVIĆ NJEGOŠ: Artivizam podrazumijeva borbu za bolje društvo kroz umjetničko izražavanje. Umjetniku je najšire polje djelanja u odnosu na „običnog“ čovjeka, a i put do njegove suštine je blizak intimi, a intima je pipavo polje. Ako se uspije doprijeti duboko do njenog izvora onda je lako usaditi sjeme pitanja, promišljanja, oblikovanja, mijenjanja, a i pročišćenja. Kroz uloge glumci mogu i moraju da obrađuju goruće teme i stvaraju likove koji su transcendentalni. Likove koji nas valjaju sa jedne na drugu stranu i ne dopuštaju nam da iz prostora u kom se odigravala izlazimo ravnodušni. Mislim da je vrijeme pogodno za Brehta, već dugo mi se mota po glavi.

MONITOR: Danas je važno konstantno pričati o položaju žena, ali da li se išta suštinski mijenja?

MILAČIĆ PETROVIĆ NJEGOŠ: Važno je da se govori, i govori se… Nedovoljno, ali svakako jeste glasnije. Da li se društvo promijenilo prema ženi – nije, institucije – nisu, ali čini mi se da se žena mijenja, budi iz potlačenog položaja i ima potrebu da govori… To je malen, ali važan korak za žene u Crnoj Gori. Važan, jer ako ne opominjemo, ako ne usmjeravamo, ako ne vapimo za konstantnim napretkom kako na ličnom tako i na društvenom nivou, bojim se da ovom društvu nema spasa. Sigurna sam da bi naša država bila mnogo naprednija da je na odgovornim funkcijama veći broj žena!

MONITOR: Svi koji prate teatar, ali i umjetnost, svjesni su značaja FIAT-a za ovu zemlju, ali i širi prostor. I ranije ste sarađivali sa ovim festivalom i radili predstavu. Kažite mi o važnosti postojanja alternativnog pozorišnog izraza u Crnoj Gori.

MILAČIĆ PETROVIĆ NJEGOŠ: Razbijamo konvencionalno… Rušimo patrijarhat… Donosimo mogućnosti za sagledavanje šire slike. Izlazimo iz kutije i ulazimo u svijet bez pravila, u svijet gdje ne postoji samo jedno čitanje i samo jedan zaključak. Nažalost sve gore navedeno je čest gost u pozorištu danas. FIAT je svijet i ako zaista želimo da se otvorimo svijetu, on kao festival mora da postoji, sa mnogo većom finansijskom podrškom. Pored toga FIAT mora da stvara i ima svoju produkciju. Jer ako želimo da njegujemo dušu i djecu učimo širin, alternativa je teren na koji moraju ranije istrčati. Da je to shvaćeno ranije, danas ne bi gledali slike koje nas svakodnevno sijeku.

MONITOR: S obzirom da ste članica ansambla Crnogorskog narodnog pozorišta, koliko vam je značajan rad u nezavisnim produkcijama i koliko se razlikuje taj proces rada na predstavama?

MILAČIĆ PETROVIĆ NJEGOŠ: Voljela bih da kod nas postoji mogućnost razmjene glumaca između ansambala u CG, i ne samo kod nas već i šire. Tako bi se kreativna energija konstantno obnavljala, učili bismo od saradnika, različitih radnih prostora, sakupljali materijale iz različitih životnih sredina. Prija mi promjena, koliko god smatram CNP svojom kućom, „svetim tlom“ na kom rastem i oblikujem se svakom ulogom iznova. Ipak, promjene su zdrave i jedino uz njih možemo da napredujemo i popravljamo se. Uz Amanet sam porasla, imala sam kolege sa kojima sam savršeno sarađivala i, što je bitnije, učila sam i naučila, možda bolje reći „fotosintezirala“ se.

MONITOR: Za kraj mi kažite o Vašem pedagoškom radu. Naime, radite na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju.

MILAČIĆ PETROVIĆ NJEGOŠ: Radim kao saradnik na predmetu Gluma i predmetu Ples. Učim, i još na prvoj godini stidija shvatila sam da je gluma posao koji zahtijeva konstantan trening i svaka pauza loše utiče na djelove glumačkog aparata. Zbog toga, brzo nakon studija, u nedostatku posla, kada se otvorilo mjesto na akademiji, prijavila sam se i bila primljena kao saradnik na predmetu Pokret, zatim na predmetu Gluma pa na predmetu Ples. Sve ove godine pedagogija mi je bila pokazatelj koliko sam napredovala i kroz nju zajedno sa studentima učila sam i tražila ključeve za otvaranje novih sredstava u svom glumačkom izrazu. Čini se nevjerovatnim koliko možete pomjeriti lične granice pokušavajući da pomjerite njihove. Koliko zajedničkim djelovanjem i oblikovanjem njihovih aparata otkrivate sopstvene mane i propuste. Studenti FDU-a su čisti, tek obrušeni dijamanti, koji vape za kreativnim prostorima. Koji moraju dobiti svoju scenu, za koje Univerzitet mora imati više sluha i u koje se mora ulagati.  Svake godine sa FDU-a izlazi veliki broj mladih, talentovanih glumaca, koji, nažalost, zbog manjka radnih mjesta, projekata, prostora za djelanje ostaju izgubljeni i odbačeni. Dok naše društvo bude gledalo glumce kao zabavljače, glumu kao hobi i umjetnost kao „bacanje para“ mladi talentovani ljudi odlaziće iz Crne Gore, a duša naše države polako će nestajati kao dim. Na nama je da ne dozvolimo površnosti da se uvalja u svaku poru crnogorske kreativnosti.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, DIREKTOR MEDIA CENTRA: Neophodna veća odgovornost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti

 

MONITOR: Skupština Crne Gore imenovala je devet novih članova Savjeta RTCG. Može li novi sastav Savjeta donijeti promjene RTCG bez sistemskih promjena?

ĐUROVIĆ: Koliko će novi Savjet RTCG biti efikasan i da li će imati integritet, pokazaće prvi mjeseci njihovog mandata. Pošteno je dati priliku novom Savjetu da svojim djelima pokažu koliko znaju i koliko mogu. Promjene u RTCG su moguće i isključivo zavise od ključnog upravljačkog tijela a to je Savjet. Ukoliko i ovaj Savjet počne da traži opravdanja i izgovore da nemaju nadležnosti, kao što su to pojašnjavali članovi prethodnog Savjeta, građani mogu odmah da znaju da od suštinskih promjena nema ništa. Naravno, i novom Savjetu biće lakše da izvrši neophodne promjene ukoliko sve institucije u Crnoj Gori budu krenule u proces profesionalizacije koji podrazumijeva veću odgovornost za rezultate rada i promjene rukovodilaca koji ne isporučuju rezultate. Početak procesa profesionalizacije institucija ne obećava jer se na većinu rukovodnih pozicija dovode osobe koje nemaju neophodna znanja, vještine, iskustvo a kojima je jedina preporuka bliskost partijama na vlasti.

MONITOR: Šta je u ovoj situaciji potrebno da bi se transformacija RTCG u javni servis omogućila?

ĐUROVIĆ: Da bi počeo proces transformacije RTCG, neophodno je da Savjet izabere za generalnog direktora osobu koja ima menadžersko iskustvo, poznavanje rada medija i koja nije pod uticajem političkih partija ili bilo kojih drugih interesnih grupa. Savjet prema zakonu ima uticaj i kontrolu nad radom generalnog direktora ali ne i nižih nivoa menadžmenta. Savjet može zahtijevati i usloviti ugovorom novog generalnog direktora da svoj radni odnos veže za ostvarene rezultate. Jedan od ključnih rezultata čije ostvarenje može biti predviđeno ugovorom sa generalnom direktrom je rok do kojeg će TVCG biti prva po povjerenju građana. Prema godišnjim istraživanjima koje sprovodi sama RTCG, povjerenje građana danas je na nivou iz 2012. i dramatično je pogoršano od juna 2018. kada je generalni direktor postao Božidar Šundić (umjesto nezakonito smijenjene Andrijane Kadije).

Takođe, neophodno je da bude promijenjen kompletan menadžment i svi rukovodioci organizacionih jedinica a na njihova mjesta imenovani najsposobniji iz RTCG, a ako je potrebno, ne treba izbjeći i dovođenje neophodnih kadrova koji nisu do sada radili u javnom servisu. Neophodna je promjena Stauta i drugih opštih akata kako bi se dodatno precizirala i povećala transparanetnost procesa zapošljavanja u RTCG. Neophhodna je izrada strateškog plana razvoja RTCG… Novi Savjet RTCG, za razliku od prethodnog, mora natjerati generalnog direktora da sprovodi Odluku Savjeta o normama novinara a da one koji ne ispunjavaju normu proglasi tehnološkim viškom ili ih angažuje u eventulanim novim kanalima.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

EMIR HABUL, NOVINAR IZ SARAJEVA: Šta učiniti s prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Haški tribunal je u suštini ispunio svoju misiju. Brojne kritičare na rad Tribunala iz nevladinog sektora i među Bošnjacima pitam: šta bi bilo da nije  osnovan Međunarodni sud za ratne zločine? Ko bi sudio ratnim zločincima? I da li bi se istina o zločinima počinjenim u BiH ikada nepristrasno utvrdila

 

MONITOR: Ratku Mladiću je potvrđena prvostepena presuda iz 2017. godine. Odbijene su sve žalbe, i Tužilaštva i Mladićeve odbrane. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

HABUL: Ovim povodom mogao bih varirati rečenicu koju je CNN plasirao povodom Mladićevog hapšenja u maju 2011, samo što je riječ hapšenje zamijenjena pojmom presuda: „Žrtvama rata u Bosni presuda je pružila izvjestan osjećaj da je ta knjiga najzad zatvorena“. Potvrđivanje prvostepene presude i doživotne robije pokazuje da je pravda stigla do vrha komandnog lanca.

Gledajući ovog generala kojem je sudski potvrđen epitet ratni zločinac,  pitam se gdje nestade sva ona arogancija. Mladića sam imao prilike sresti uživo na jednoj pres konferenciji na sarajevskom aerodromu u proljeće 1994. Svaka njegova riječ i gesta bila je nabijena arogancijom, a izgovorena riječ tvrda i prijeka. Pucao je od samopuzdanja, kao i prilikom zauzimanja Srebrenice 11. jula 1995, kada je „srpskom narodu poklonio oslobođenu Srebrenicu“. I gledam ga 8. juna u vrijeme izricanja presude i njegovih suznih očiju. To su potpuno dva čovjeka. On vjerovatno još nije svjestan šta ga snašlo, uvjeren da je prav-zdrav. Slavenka Drakulić u eseju u Jutarnjem listu piše da je pogrešno nazivati Mladića monstrumom ili pridavati mu neke psihijatrijske kvalifikacije. Referirajući se na Hanu Arent i njenu čuvenu knjigu „Banalnost zla“, Drakulić zaključuje da je i Mladić još uvijek uvjeren da je „samo radio svoj posao“. Biće korisno pročitati cijelu presudu i šta je vojska kojom je komandovao Mladić uradila ne samo u Srebrenici već i u Prijedoru (tri logora), Kotor Varoši, Vlasenici, Foči, Višegradu…

MONITOR: Dok je potvrda prvostepene presude Mladiću očekivana, iznenađenje je da je predsjednica Žalbenog vijeća iz Zambije Priska Matimba Njambe, ne samo izdvojila svoje mišljenje i tražila ponovno suđenje već se suprotstavila i kvalifikacijama o genocidu.

HABUL: Ponašanje predsjedavajuće Žalbenog vijeća ocijenjeno je kao skandalozno. Ona je bila u kontri u devet od deset tačaka. Saglasila se samo sa inkriminacijom uzimanja talaca i njihovog vezivanja za stubove dalekovoda čime je Mladić ponizio vojnike UN-a, što mu Francuzi a posebno predsjednik Širak, nikada nisu oprostili. Sličan stav sudija Njamba je pokazala i prilikom izricanja presude u suđenjima za Srebrenicu u kojima je presuđen genocid. U Sarajevu se među predstavnicima raznih udruženja  strahovalo – pošto se u danima pred izricanje presude na web portalima pojavio tekst američkog novinara – da bi vraćanje procesa Mladiću na ponovno suđenje imalo efekat aboliranja. To bi značilo da se sve vraća iz početka, ponovo izvođenje dokaznog postupka, dovođenje svjedoka, mjeseci i godine sudskih dana… Prognozu takvog ishoda lako je zamisliti: proces se ne bi okončao, presuda bi izostala što bi bila nagrada za počinjenje zločine. Srećom, stavovi ostalih sudija u Vijeću su spriječili takav rasplet. Presuda je donešena. Koliko je ona pravična, uvijek je otvoreno pitanje. Međutim, jako je važno da je donešena uprkos onoj čuvenoj rečenici iz Maestra i Margarite: „Nema pravde, vladaju samo zakoni“.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGIŠA JANJUŠEVIĆ, ANALITIČAR:  Nema promjena uz iste matrice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako nagrade i nagrađeni budu projektovani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo ili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine

 

MONITOR: Ove sedmice najavljeno je da postoji većina za usvajanje budžeta, sa kojim se kasni više mjeseci. Iako je od početka bilo jasno da nova Vlada neće biti stabilna, odavno se govori o njenoj rekonstruciji, a sada i o novim izborima. Šta to sve znači za crnogorsko društvo i kako vidite dalji ishod ovih procesa?   

JANJUŠEVIĆ: Sva ova dešavanja oko usvajanja budžeta, trvenja unutar parlamentarne većine i Vlade, priča oko rekonstrukcije Vlade poslije šest mjeseci njenog formiranja, govori samo o činjenici da mi prolazimo porođajne bolove demokratije poslije 30 godina simuliranja višestranačja i demokratičnosti. To svakako znači da kao građansko društvo izuzetno sporo sazrijevamo, da je taj plemenski korijen veoma dubok i da su ostaci te svijesti jako prisutni i vidljivi. Sigurno će biti potrebna minimum dva izborna ciklusa da se ustabilimo i konsolidujemo kao demokratija koja će biti servis građana a ne partija.

MONITOR: Prethodne sedmice izabran je novi mitropolit MPC.  Kako vidite događaje koji su prethodili tom izboru, kao i sam doček mitropolita? Da li je dio nove parlamentarne većine, ali i Vlade, u neprimjerenom odnosu sa  SPC u Crnoj Gori, ali i Beogradom,  i šta su posljedice toga?

JANJUŠEVIĆ: Crkva se već duži vremenski period, gotovo 30 godina, svojevoljno ili ne, nalazi u političkom kontekstu, a pogotovo od usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti, krajem 2019. Crkva je takođe imala presudan uticaj u parlamentarnim izborima avgusta 2020. Sve to govori da je ona i dalje akter političkih odnosa Vlade i parlamentarne većine, opet možda ne toliko svojim voljom koliko političkom i partijskom inercijom, pogotovo onih subjekata koje je doživljavaju kao nesporan autoritet i čiju bi naklonost željeli da imaju ubuduće. Sve to pomalo baca sjenku na ustavni koncept našeg društva kao građanskog, prije svega. Iskreno vjerujem da će demokratski procesi u Crnoj Gori posložiti sve subjekte u društvu onako kako je Ustav definisao, a to je da su crkva i država odvojeni i da građanski koncept ove države ne smije biti upitan nijednog trenutka.

MONITOR: Da li je crnogorsko društvo od avgusta prošle godine i pada DPS-a, dodatno podijeljeno i zašto? 

JANJUŠEVIĆ: Crna Gora je i dalje podijeljeno društvo iz razloga što se podjele doživljavaju kao odličan instrument za homogenizaciju biračkog tijela, pogotovo u situaciji kada nova vlast otežano funkcioniše i usporenom dinamikom demontira prethodni sistem.

U tom prostoru prethodna vlast, a sadašnja opozicija vidi šansu da se  očuva i homogenizuje kroz identitetska pitanja i produbljivanje podjela kao neko ko ima monopol nad suverenitetom države i tekovinama 21. maja. Nova vlast mora da shvati da je ona generator svih procesa koji su aktuelni u društvu između ostalih i onoga što se zove nacionalno pomirenje. Kako je prethodna vlast radila na produbljavanju podjela, tako bi ova vlast trebala da radi na njihovom prevazilaženju.

MONITOR: Kako vidite neka nova imenovanja, poput izbora Bećira Vukovića za predsjednika Žirija    Trinaestojulske nagrade, ali i kadrovanja nove vasti po dubini? 

JANJUŠEVIĆ: Ako nagrade i nagrađeni budu projektvani po ideološkoj ili partijskoj matrici, a ne strukovnoj , onda smo jako malo iili gotovo ništa uradili sa očekivanim promjenama nakon 30. avgusta prošle godine. Sva kadrovanja od izglasavanja Vlade početkom decembra prošle godine, govore o tome koliko je svako različito vidio koncept rada nove Vlade, od mandatara, parlamentarne većine, nevladinih organizacija, crkve, analitičara medija isl. To samo govori o velikim očekivanjima nakon parlamentarnih izbora, koja se manifestuju kroz razočarenja u kadrovskom pogledu kad je dinamika reformi znatno usporenija od očekivane.

 MONITOR: U posljednjem dokumentu Evropske komisije u kom se mjeri napredak Crne Gore na poljima organizovanog kriminala i korupcije, nijesu konstatovani pomaci, a između ostalog nova vlast kritikovana je jer nije postavila ni šefove i članove radih tijela za ta poglavlja.  Da li je nova vlast na tim poljima mogla uraditi više, bez obzira na zarobljenost institucija te tridesedogodišnje nasljeđe DPS-a?

JANJUŠEVIĆ: Novoj vlasti su definitivno bile svezane ruke u borbi sa korupcijom i organizovanim kriminalom, što govori o trideset godina vladavine jedne iste dominantne strukture u kojoj je kriminal i korupcija srastao sa državom i gotovo progutao sve institucije sistema. E, sad je pitanje koliko se moglo i da li se moglo više i bolje. Prvo je politički pristup i koncept tom problemu, jer  sve tri grupacije iz vladajuće koalicije nijesu jednako vidjele kako treba prići tom problemu, drugo je pitanje da li smo imali stručne i profesionalne ljude koji su mogli da odgovore tim zadacima koji su izuzetno kompleksni. Mislim da su se u ovom polju morala tražiti i konsultovati pozitivna međunarodna iskustva i prakse od Italije, Amerike, Hong Konga, Singapura, itd.

MONITOR: A na drugim poljima? Vaša organizacija uključena je u proces  izbornih reformi. Kako taj proces teče u parlamentu koji je u nekoj vrsti konstantne političke krize?

JANJUŠEVIĆ: Mi kao organizacija u prethodnom periodu  nikada se nijesmo kandidovali za učešće u radu skupštinskih tijela koja su dosad pokazala jednu lošu praksu, a to je da poslije rada svih stručnih tijela na izmjenama izbornog zakonodavstva, naš izborni proces je bio gori od onog kojeg smo željeli da mijenjamo i unapređujemo. Što će reći da smo imali jednu simulaciju reformi i unapređenja izbornog zakonodavstva, od strane prethodne vlasti. Sada kada je vlast promijenjena prvi put na izborima, želimo da damo svoj doprinos, vjerujući da će postojati istinski politički konsenzus svih parlamentarnih  subjekata o neophodnosti unapređenja izbornog zakonodavstva, kojeg nije bilo u proteklih 30 godina. Isto tako vidimo bojazan da se takva praksa nastavi jer većinski dio opozicije bojkotuje rad parlamenta kao i skupštinskih radnih tijela.

MONITOR: Kako vidite procese unutar opozicije? Može li se očekivati reforma najveće opozicione partije, nekadašnje vlasti, dok je na njenom čelu predsjednik Milo Đukanović, i koliko je ta reforma važna za ozdravljenje cjelokupnog društva?

JANJUŠEVIĆ: Tu je situacija jako interesantna. Kada govorimo o DPS-u imamo jednu konstantu da DPS svoju monolitnost i homogenost postiže zahvaljujući predsjedniku partije i države. Sa druge strane taj pristup dobrim dijelom koči unutarstranačke reforme za koje su svjesni da moraju otpočeti, kao i slabi koalicioni potencijal ove partije, upravo zbog takve pozicije. Ove okolnosti  me podsjećaju na nekadašnji SNP koji je gradio svoju snagu i homogenost zahvaljujući lojalnosti prema Slobodanu Miloševiću, a što mu je značajno slabilo koalicioni kapacitet. Kad su napravili otklon od Slobodana Miloševića značajno su podigli koalicioni potencijal ali i otvorili frakcije i „struje“ u stranci. Isto to očekuje i DPS u susret narednim parlamentarnim izborima. Da li će ući u suštinske reforme bez gospodina Đukanovića i otvoriti koalicioni kapacitet prema partijama iz vlasti kojima se  obraćaju od izbora u Nikšiću i Herceg Novom, ili će ostati na simuliranim reformama i autokratskom modelu vođenja partije, ostaje da se vidi.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo