Povežite se sa nama

INTERVJU

JULIJA MILAČIĆ PETROVIĆ NJEGOŠ: Proces kao terapija na sve nas

Objavljeno prije

na

Istinskom predanošću došle smo do kruga koji prikazuje patološki odnos između majke i ćerke, onaj koji guši, zatvara, kida slobodu i oblikuje ženu u onu koja trpi, pati, podnosi i ostaje

 

Koreodrama U amanet, koreografkinje Tamare Vujošević Mandić, četvrta je predstava u produkciji FIAT-a od njegove obnove 2013. godine. U predstavi igraju glumica Julija Milačić Petrović Njegoš i balerina Ana Babac. Dramaturškinja je Stela Mišković, dizajn plakata i programa potpisuje dizajnerka Iva Ivanović, a fotograf je Duško Miljanić. U autorskom projektu Tamare Vujošević Mandić propituje se pojam straha kroz patološki odnos majke i kćerke: posesivnost, strah i sadizam majke i kćerkinu introvertnost i čežnju za slobodom.

MONITOR: U teatru sve počinje izborom teksta, a u predstavi ,,U amanet” obrađujete veoma kompleksnu temu, ne samo za ovaj geografski prostor.  Kažite mi o ideji, procesu nastanka predstave?

MILAČIĆ PETROVIĆ NJEGOŠ: Korona nas je zaključala i potreba za duševnom hranom je nadjačala strah – moja potreba da tijelo progovori, Tamarina da pokretom kaže, žena kao centar univerzuma, Stela kao naš glas, Ana kao glina – uloga ćerke,  ja kao vajar – uloga majke.  Alternativa i kuća u kojoj smo se našle – FIAT. Razgovori su bili dugi i česti. Odlučile smo se na odnos o kom se najmanje govori – majka i ćerka. Patrijarhat kao teret, kao okov, kao srž problema u oblikovanju ženske individualnosti. U pravu ste, ovo nije problem Balkana, ovo je problem cijelog svijeta, to je i bio sasvim dovoljan razlog da se pustimo i istražujemo zatvoreni ženski svijet. Imale smo 49 proba i 50. koja je bila premijera. Proces je djelovao kao terapija na sve nas. To je rijetkost postala u pozorištu zbog čega je meni ovo jedan od izuzetno važnih procesa u sazrijevanju glumačkog bića. Prvo što kroz pokret govorim – tijelo je govorni aparat tako da se i misao sprovodi kroz nov sasvim drugačiji sistem.

MONITOR: Koliko Vam je bilo zahtjevno prikazati tu ograničenu slobodu kroz bol i strah, bez muzike i lišenosti klasičnog dijaloga i da se pritom ne trudite da išta bude zabavno?

MILAČIĆ PETROVIĆ NJEGOŠ: Bilo je teško izbjeći ilustraciju, patetiku, agresiju… Bilo je teško postići čistotu i preciznost. Bilo je izuzetno teško navići se da su disanje, koraci i zvuci pokreta jedina muzička podrška, a svjetlo tehnička. Velike količine materijala i priča koje smo razmjenjivale u grupi i donosile iz svakodnevnih razgovora sa prijateljicama, sestrama, majkama otvarale su svijet koji se povremeno dojmio kao rupa bez dna, koju je teško zaokružiti. Ipak istinskom predanošću došle smo do kruga koji prikazuje patološki odnos između majke i ćerke, onaj koji guši, zatvara, kida slobodu i oblikuje ženu u onu koja trpi, pati, podnosi i ostaje. U onu kojoj je od prvog koraka svaki sljedeći izmjeren i namijenjen tuđim ciljevima. Paradoks da ona iz čije si utrobe vukla sokove života od tebe pravi pticu osuđenu na kavez razlog je postojanja predstave U amanet.

MONITOR: Koliko je presudno da umjetnici ne budu suzdržani, da obrađuju goruće teme i stvaraju djela koja bude potrebu za promišljanjem i promjenama?

MILAČIĆ PETROVIĆ NJEGOŠ: Artivizam podrazumijeva borbu za bolje društvo kroz umjetničko izražavanje. Umjetniku je najšire polje djelanja u odnosu na „običnog“ čovjeka, a i put do njegove suštine je blizak intimi, a intima je pipavo polje. Ako se uspije doprijeti duboko do njenog izvora onda je lako usaditi sjeme pitanja, promišljanja, oblikovanja, mijenjanja, a i pročišćenja. Kroz uloge glumci mogu i moraju da obrađuju goruće teme i stvaraju likove koji su transcendentalni. Likove koji nas valjaju sa jedne na drugu stranu i ne dopuštaju nam da iz prostora u kom se odigravala izlazimo ravnodušni. Mislim da je vrijeme pogodno za Brehta, već dugo mi se mota po glavi.

MONITOR: Danas je važno konstantno pričati o položaju žena, ali da li se išta suštinski mijenja?

MILAČIĆ PETROVIĆ NJEGOŠ: Važno je da se govori, i govori se… Nedovoljno, ali svakako jeste glasnije. Da li se društvo promijenilo prema ženi – nije, institucije – nisu, ali čini mi se da se žena mijenja, budi iz potlačenog položaja i ima potrebu da govori… To je malen, ali važan korak za žene u Crnoj Gori. Važan, jer ako ne opominjemo, ako ne usmjeravamo, ako ne vapimo za konstantnim napretkom kako na ličnom tako i na društvenom nivou, bojim se da ovom društvu nema spasa. Sigurna sam da bi naša država bila mnogo naprednija da je na odgovornim funkcijama veći broj žena!

MONITOR: Svi koji prate teatar, ali i umjetnost, svjesni su značaja FIAT-a za ovu zemlju, ali i širi prostor. I ranije ste sarađivali sa ovim festivalom i radili predstavu. Kažite mi o važnosti postojanja alternativnog pozorišnog izraza u Crnoj Gori.

MILAČIĆ PETROVIĆ NJEGOŠ: Razbijamo konvencionalno… Rušimo patrijarhat… Donosimo mogućnosti za sagledavanje šire slike. Izlazimo iz kutije i ulazimo u svijet bez pravila, u svijet gdje ne postoji samo jedno čitanje i samo jedan zaključak. Nažalost sve gore navedeno je čest gost u pozorištu danas. FIAT je svijet i ako zaista želimo da se otvorimo svijetu, on kao festival mora da postoji, sa mnogo većom finansijskom podrškom. Pored toga FIAT mora da stvara i ima svoju produkciju. Jer ako želimo da njegujemo dušu i djecu učimo širin, alternativa je teren na koji moraju ranije istrčati. Da je to shvaćeno ranije, danas ne bi gledali slike koje nas svakodnevno sijeku.

MONITOR: S obzirom da ste članica ansambla Crnogorskog narodnog pozorišta, koliko vam je značajan rad u nezavisnim produkcijama i koliko se razlikuje taj proces rada na predstavama?

MILAČIĆ PETROVIĆ NJEGOŠ: Voljela bih da kod nas postoji mogućnost razmjene glumaca između ansambala u CG, i ne samo kod nas već i šire. Tako bi se kreativna energija konstantno obnavljala, učili bismo od saradnika, različitih radnih prostora, sakupljali materijale iz različitih životnih sredina. Prija mi promjena, koliko god smatram CNP svojom kućom, „svetim tlom“ na kom rastem i oblikujem se svakom ulogom iznova. Ipak, promjene su zdrave i jedino uz njih možemo da napredujemo i popravljamo se. Uz Amanet sam porasla, imala sam kolege sa kojima sam savršeno sarađivala i, što je bitnije, učila sam i naučila, možda bolje reći „fotosintezirala“ se.

MONITOR: Za kraj mi kažite o Vašem pedagoškom radu. Naime, radite na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju.

MILAČIĆ PETROVIĆ NJEGOŠ: Radim kao saradnik na predmetu Gluma i predmetu Ples. Učim, i još na prvoj godini stidija shvatila sam da je gluma posao koji zahtijeva konstantan trening i svaka pauza loše utiče na djelove glumačkog aparata. Zbog toga, brzo nakon studija, u nedostatku posla, kada se otvorilo mjesto na akademiji, prijavila sam se i bila primljena kao saradnik na predmetu Pokret, zatim na predmetu Gluma pa na predmetu Ples. Sve ove godine pedagogija mi je bila pokazatelj koliko sam napredovala i kroz nju zajedno sa studentima učila sam i tražila ključeve za otvaranje novih sredstava u svom glumačkom izrazu. Čini se nevjerovatnim koliko možete pomjeriti lične granice pokušavajući da pomjerite njihove. Koliko zajedničkim djelovanjem i oblikovanjem njihovih aparata otkrivate sopstvene mane i propuste. Studenti FDU-a su čisti, tek obrušeni dijamanti, koji vape za kreativnim prostorima. Koji moraju dobiti svoju scenu, za koje Univerzitet mora imati više sluha i u koje se mora ulagati.  Svake godine sa FDU-a izlazi veliki broj mladih, talentovanih glumaca, koji, nažalost, zbog manjka radnih mjesta, projekata, prostora za djelanje ostaju izgubljeni i odbačeni. Dok naše društvo bude gledalo glumce kao zabavljače, glumu kao hobi i umjetnost kao „bacanje para“ mladi talentovani ljudi odlaziće iz Crne Gore, a duša naše države polako će nestajati kao dim. Na nama je da ne dozvolimo površnosti da se uvalja u svaku poru crnogorske kreativnosti.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

MIORAG VUJOVIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Stvaraju se preduslovi za raspodjelu nacionalnih resursa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sve ukazuje na to da se stvaraju preduslovi za rasprodaju nacionalnih resursa kako bi se pokrivale fiskalne avanture i velika zaduženja bez realnog osnova u privrednom rastu

 

 

MONITOR: Kako komentarišete najavu izmjena Zakona o državnoj imovini ?

VUJOVIĆ: Ne možete pravdati izbjegavanje poštovanja procedura i zaobilaženje zakona time da želite brže donositi odluke. Javne finansije i državna imovina su zaštićene upravo tim procedurama i tim zakonima. To nisu privatne finansije niti privatna imovina da bi sa njom raspolagali na taj način. U privatnom biznisu stvari stoje drugačije, ali u onome što je opšti interes, uz mehanizme kontrole i provjere, a uz podrazumijevanu strategiju djelovanja, što je moguće dužu, vi smanjujete mogućnost greške. Zašto je to važno? Pa svaka greška na tom polju košta mnogo i nekada su potrebne decenije za ispravku. Ujedno, korupcija je tada lakše moguća, jer kada potisnete osigurače koje štite opšte dobro, tada je i rizik od te pojave veći. Procedura i transparentnost se uvode da bi se uz pomoć javnosti državna imovina  zaštitila od bilo kakve mogućnosti njenog umanjenja ili devastiranja.

MONITOR: Aktuelni zakon obavezuje Vladu da traži dozvolu od parlamenta za valorizaciju imovine vrijedne do 150 miliona. Izmjenama bi se ta vrijednost podigla na 300 miliona eura. Šta bi to značilo?

VUJOVIĆ: Razumijem da se desila inflacija, ali ne vidim zašto bi Vlada bježala od toga da se u Skupštini javno pretrese svaka odluka kojom se raspolaže državna imovina, dakle imovina građana. Zar ona ne bi trebala da bude okrenuta ka tome da sa parlamentom podijeli odgovornost u donošenju takvih odluka. Priča da treba brže djelovati ne stoji, jer i parlament može brzo reagovati ako se radi o stvarima koje mogu biti na dobrobit građana u smislu da vi nekoj imovini dajete dodatu vrijednost. Sve ukazuje na to da se stvaraju preduslovi za rasprodaju nacionalnih resursa kako bi se pokrivale fiskalne avanture i velika zaduženja bez realnog osnova u privrednom rastu.

Dopuštanje ovakve odluke bi u praksi značilo da Vlada ima dodatnu koncentraciju moći na polju ekonomije i fiskalne politike uopšte, da je manje kontrolisana i da uticaj ekstremno krupnog kapitala kroz takve odluke može da poraste do neviđenih proporcija, jer možete tada prodavati ili zalagati državnu imovinu za sve i svašta.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 21. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR RADE  VELJANOVSKI, POLITIČKI I MEDIJSKI ANALITIČAR, PROFESOR FPN U BEOGRADU U PENZIJI: Najveća opasnost po region bilo bi Vučićevo potpuno okretanje ka Istoku

Objavljeno prije

na

Objavio:

Brisel i Vašington imaju bojazan da napetosti u regionu ne eskaliraju-a oni znaju koliko je u tome Srbija važna, pa im je bitnije da se održi stabilnost nego da se promijeni vlast. Od ovih centara moći se može očekivati diskretno ohrabrivanje opozicije da izvede promjene, ali ne i da oni urade posao umjesto nje

 

 

 

MONITOR:. Jedno vrijeme ste bili aktivni u srpskoj politici. Da li ste  iznenađeni prilično oštrom podjelom u koaliciji Srbija protiv nasilja i kakva bi bila Vaša odluka?

VELJANOVSKI: Nisam iznenađen podelom u koaliciji Srbija protiv nasilja, zapravo je to sasvim logično. Tu koaliciju je okupljalo iskreno odupiranje nasilju i zajednička želja da se promeni vlast, ali to nije dovoljno za političko delovanje. Ne mogu istim putem oni koji su za Evropsku uniju i oni koji su protiv, oni koji smatraju da je u Srebrenici bio genocid i oni koji to negiraju i čak slave zločince iz srpskog naroda, stranke koje se zalažu za stvarne demokratske vrednosti i imaju svest o realnosti kosovskog problema i one koje veličaju mitove prošlosti i traže da se na Kosovu proglasi okupacija. Ja i dok sam bio više u politici nisam imao nikakav uticaj, ali bih se zalagao za jasno profilisanje svake partrije i zajedničko delovanje isključivo po programskim ciljevima.

MONITOR: Na izborima je,  prvi put, učestvovao i „narodni tribun“ Savo Manojlović i osvojio značajan broj glasova. On je, po završetku izbora, pozvao na neku vrstu postizbornog bojkota republičke skupštine i dijela lokalnih parlamenata. Kako ocjenjujete njegov iznenadni ulazak u institucionalizovanu politiku i očigledan pokušaj da bude i tu proaktivan?

VELJANOVSKI: Savo Manojlović je samo još jedan dokaz nezrelosti opozicione scene u Srbiji. Inače, u politiku se i može ući samo institucionalizovano, sve ostalo je amaterizam ili NGO građanski aktivizam, što ima dodirnih tačaka sa politikom, ali nema mnogo izgleda da se poentira. Izlaskom na izbore, a zatim pozivom na bojkot odnosno izlazak iz lokalnih parlamenata, Manojlović je doprineo konfuziji koja je već postojala, a što obeshrabruje birače i dovodi do apatije. Respektabilan broj glasova koje je ova opcija dobila tu i tamo, takođe dokazuje da je građanima potrebno nešto novo, što odavno očekuju, ali čega nema.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 21. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOVANA MAROVIĆ, SAVJETODAVNA GRUPA BALKAN U EVROPI: Predstoji nam ogroman posao

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dobijanjem IBAR-a ne zatvaramo ni jedno pitanje i ni jednu oblast „na duže staze“, u smislu da smo napravili toliki iskorak i postigli velike rezultate i da se time ne moramo više baviti. I ona poglavlja koja su spremna za zatvaranje zatvaramo samo privremeno, predstoji nam ogroman posao na svim poljima

 

 

MONITOR:  Momenat kada ćemo znati da li smo dobili IBAR približava se. Je li IBAR izvjestan?

MAROVIĆ: Da, dobijanje IBAR-a je izvjesno i ne bi tu  trebalo da bude nikakvih iznenađenja. S jedne strane, proces evropske integracije je zasnovan na principu zasluga (merit-based) i u okviru njega Evropska komisija utvrđuje politiku uslovljavanja, definiše mjerila koja treba ispuniti, prati njihovu realizaciju i daje svoju (pr)ocjenu o postignutom napretku. Zbog toga bi trebalo da je od presudnog značaja izvještaj koji je Evropska komisija već izradila i njime dala zeleno svjetlo da pređemo u završnu fazu pregovora. S druge strane, proces je i politički, države imaju pravo veta i mogu da blokiraju kandidatkinju za članstvo bez obzira na rezultate. U ovoj fazi, nema najave blokiranja i zato očekujem da ćemo krajem juna i formalno imati čemu se da se radujemo.

MONITOR: Slažete li se sa onima koji smatraju da je usvajanje IBAR zakona pokazalo da se reforma jedne od najvažnjih oblasti svela na  štrikiranje zadataka?

MAROVIĆ: Uzimajući u obzir preostala prelazna mjerila, njih 31, koje je ova Vlada „preuzela“ od prethodnih i krenula u njihovo ispunjavanje, a zbog specifičnih političkih prilika u državi, do sada su se pokazali kao najzahtjevniji politički uslovi koji su se odnosili na imenovanja u pravosuđu, a za koja je potrebna 2/3 ili 3/5 većina u Skupštini. Kada je ovo postignuto u parlamentu, „prozor i šansa“, koji se ukazali zbog geopolitičke situacije, su se još više odrškrinuli, a skroz otvorili zbog izbora za Evropski parlament na kojim su države članice željele da se pohvale i određenim rezultatima na Zapadnom Balkanu. Otuda smo imali intenzivnu komunikaciju institucija sa Evropskom komisijom, brze reakcije sa obje strane, konstruktivnu saradnju koja je u svakom trenutku imala jasan cilj – IBAR. Naravno, bilo je i lakše doći do tog cilja utoliko što smo još  na nivou ispunjavanja tehničkih uslova i tek predstoji da se usvojeno i sprovede u praksi. Zbog brzine su  napravljeni određeni propusti, koji nisu beznačajni, a odnose na često neadekvatno uključivanje zainteresovane javnosti, zanemarivanje konstruktivnih predloga, usvajanje problematičnih rješenja i sveukupno utisak je  da ćemo vrlo brzo morati dodatno da unaprjeđujemo ove zakone. IBAR jeste tehnički izvještaj i on do sada u procesu pregovora nije ni postojao, već su postojala samo mjerila za otvaranje i zatvaranje poglavlja, pa je zbog toga Evropskoj komisiji i bilo lakše da zažmuri na određene propuste. Iz „IBAR epizode“ treba izvući pouke za dalji tok pregovora: zadržati posvećen odnos s obje strane, a otkloniti nedostatke, i tehničke i suštinske.

MONITOR:  Kako vidite odnose na relaciji ministar pravde Andrej Milović i premijer Milojko Spajić, te najavu Milovićevog razrešenja?

MAROVIČ: Loša je poruka koju premijer šalje predlogom za razrješenje ministra pravde nekoliko dana nakon što su usvojeni zakoni potrebni za IBAR, a koje je pripremilo  Ministarstvo pravde na čijem čelu je Milović. Iako je taj predlog očigledan rezultat političkih razmimoilaženja, trebalo je da se desi kada je Milović isključen iz PES-a, a ne sada kada bi premijer trebalo da bude zahvalan zbog ostvarenih rezultata. Isto tako, nejasan je i potez Milovića kojim on umjesto da podnese ostavku ako se ne slaže sa politikom premijera i Vlade, upućuje na svoje razrješenje. U oba slučaja je riječ o neodgovornim potezima nekoliko sedmica prije očekivanog dobijanja IBAR-a, čime pada u vodu priča da je IBAR iznad svega. Iako je, kao što sam već rekla, EK dala zeleno svjetlo za IBAR, ovakav razvoj događaja pokazuje da IBAR, ipak, nije iznad političkih razmirica i partijskih interesa. Sve češće turbulencije u PES-u, ali i između koalicionih partnera, nisu ohrabrujuće za političku situaciju u zemlji koja mora biti stabilna da bismo se mogli posvetiti reformama.

MONITOR:  Kako komentarišete odluku Vlade da zbog prihvaćenog amandmana u Skupštini, Milović ne prisustvuje sjednici parlamenta, odnosno Spajićevo obavezujuće uputstvo ministrima da o svakom amandmanskom djelovanju na IBAR zakone moraju obavijestiti najprije Vladu?

MAROVIĆ: Logično objašnjenje za „uputstvo“ da Vlada mora da da zeleno svjetlo za amandmane na IBAR zakone je to da je ona u komunikaciji sa Evropskom komisijom i da se nije željelo rizikovati s eventualnim odstupanjima. Međutim, ministar pravde predstavlja Vladu, zakoni su iz njegove nadležnosti i ne vidim šta je moglo da pođe „po zlu“ i zašto je Vlada morala da ga povlači „navrat- nanos“ iz Skupštine. Ukratko, na ovom primjeru smo konkretno vidjeli paradoks da Vlada ne vjeruje svom ministru i da ne vrednuje njegov rad.

MONITOR: Predsjednik države Jakov Milatović odbio je da potpiše dva IBAR zakona. Može li to uticati na proces dobijanja IBAR-a?

MAROVIĆ:Evropska komisija je dala pozitivnu procjenu ispunjenosti mjerila i prije nego što su svi potrebni zakoni za IBAR bili usvojeni u Skupštini. Smatram da se niko na političkom nivou u EU neće baviti formalnim stvarima, posebno što, iako su primjedbe Predsjednika opravdane, zakoni nakon drugog glasanja moraju biti potpisani.

MONITOR: Kako vidite konstataciju premijera o “koordinisanoj opstrukciji Andreja Milovića i Jakova Milatovića” evropskog puta CG?

MAROVIĆ: PES je u više navrata, otkad je u situaciji da vodi proces evropske integracije Crne Gore, stavljao do znanja da svi koji su protiv njih su protiv našeg evropskog puta, pa, čak, kao što je to često slučaj, kad taj neko štiti zakon. U stvari je riječ o čuvanju pozicije i političkim sukobljavanjima.

MONITOR: Kako komentarišete prisustvo predsjednika Parlamenta Andrije Mandića na Svesrpskom saboru u Beogradu?

MAROVIĆ: Andrija Mandić je bio na „saboru Srbije i Srpske“ . Nije mu tamo bilo mjesto kao predstavniku Crne Gore i samim tim to nije ni mogao biti, već ili kao običan posmatrač, što je nedopustivo budući da je predsjednik Skupštine Crne Gore, ili, što je izvjesnije, dužnik višegodišnjeg političkog saveznika i ideološkog vođe Aleksandra Vučića. Takva pozicija bi bila kompromitujuća i ponižavajuća za svakoga, osim za Andriju Mandića, koji tako ne poštuje sopstvenu državu i omalovažava jednu od najviših funkcija u njoj.

MONITOR: U otvorenom pismu premijeru, kritikovali ste njegov stav da “IBAR nije postojao prije PES-a”, kako ste kazali, ali i ocijenili da nam sa ovom parlamentarnom većinom IBAR ništa neće značiti?

MAROVIĆ: I prije i poslije političkih promjena u državi, svi koji su na bilo koji način učestvovali u procesu su se zalagali za određene olakšice, promjenu politike uslovljavanja i ispunjavanje mjerila po prioritetima, intenzivniji monitoring Evropske komisije… Premijer, reakcijom da niko prije 44. Vlade nije pominjao IBAR, kao da je želio da izbriše sve prethodne napore, umjesto da sopstveni uspjeh učini još većim isticanjem da se do njega došlo zajedničkim trudom i radom.

Crna Gora treba da uđe u EU kao građanska država u kojoj se jednako garantuju prava svima i teško mi je zamisliti da se to može desiti uz većinu u čijem su sastavu oni koji negiraju crnogorsku naciju i ne priznaju državu koju treba da predstavljaju u institucijama Unije. To je paradoks i utoliko je i čudna pozicija EU, koja se i sama suočava sa jačanjem desničarskih partija i populista, i koja godinama nije blagonaklono gledala na takvu koaliciju u Crnoj Gori, a sada je zove „evropskom“.

MONITOR:  Kako vidite ovdašnje reakcije na glas Vlade za usvajanje Rezolucije UN o Srebrenici, te Rezoluciju o Jasenovcu koja je u parlamentu?

MAROVIĆ: Reakcije su različite i bespotrebno ispolitizovane i one su skrenule pažnju sa suštine: ovdje se ne radi o većem ili manjem značaju rezolucija, ovdje je riječ o tome da je Rezolucija o Srebrenici bila na dnevnom redu GS UN-a, da smo se kao članica morali izjasniti, a da je naš stav o tom pitanju odavno utvrđen, zasnovan na presudama međunarodnih sudova i civilizacijskoj obavezi. Ponoviću: najmanje što možemo da učinimo za žrtve genocida u Srebrenici je da ih se sjetimo 11. jula, a Rezolucija je važna i zbog toga što se sam genocid u javnosti često negira. Rezolucija o Jasenovcu koja bi bila usvojena u Skupštini Crne Gore ne bi suštinski ništa promijenila, jer se 22. april već obilježava kao dan proboja zarobljenih iz jasenovačkog logora i komemoraciji svake godine prisustvuje državni vrh Hrvatske, a, takođe, u javnosti niko nikada ne negira Jasenovac. Rezolucijom o Jasenovcu možemo pogoršati odnose sa Hrvatskom koja je dobar susjed i pruža nam podršku na svim poljima u procesu demokratizacije, a pogrešan je i motiv usvajanja Rezolucije da bi određena politička grupacija ostala na vlasti i to je nepoštovanje samih žrtava.

MONITOR: Šta nas čeka poslije IBAR-a?

MAROVIĆ: Dobijanjem IBAR-a ne zatvaramo ni jedno pitanje i ni jednu oblast „na duže staze“, u smislu da smo napravili toliki iskorak i postigli velike rezultate i da se time ne moramo više baviti, a samim tim što i ona poglavlja koja su spremna za zatvaranje zatvaramo samo privremeno, predstoji nam ogroman posao na svim poljima. Najzahtjevniji će, opet, biti rad na vladavini prava, odnosno jačanju institucija, borbi protiv organizovanog kriminala i korupcije, neselektivnoj primjeni zakona u svim oblastima. Pregovori u poglavljima 23 i 24 će ubuduće biti usmjereni na ispunjavanje završnih mjerila, a koje ćemo dobiti u Zajedničkoj poziciji. Od presudne je važnosti da napravimo jasnu mapu puta, prioritete po godinama u trogodišnjem periodu, te da oko tih prioriteta gradimo konsenzus.

Glasanje za IBAR zakone je pokazalo da, iako vlast ne radi na toj sponi sa opozicijom, prvi put smo imali jasnu poruku opozicije da ne želi da blokira EU put. Da li je to bilo zbog „signala“ iz EU da ćemo IBAR dobiti bez obzira na sve, pa niko nije htio da političkim protivnicima pruži priliku da u njih upiru prstom, ili je rezultat, konačnog shvatanja da je EU cilj svih nas i da svi moramo učestvovati u njegovom ostvarivanju, ostaje da se vidi, ali je jasan putokaz u kom pravcu se mora ići.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo