Povežite se sa nama

INTERVJU

JULIJA MILAČIĆ PETROVIĆ NJEGOŠ: Proces kao terapija na sve nas

Objavljeno prije

na

Istinskom predanošću došle smo do kruga koji prikazuje patološki odnos između majke i ćerke, onaj koji guši, zatvara, kida slobodu i oblikuje ženu u onu koja trpi, pati, podnosi i ostaje

 

Koreodrama U amanet, koreografkinje Tamare Vujošević Mandić, četvrta je predstava u produkciji FIAT-a od njegove obnove 2013. godine. U predstavi igraju glumica Julija Milačić Petrović Njegoš i balerina Ana Babac. Dramaturškinja je Stela Mišković, dizajn plakata i programa potpisuje dizajnerka Iva Ivanović, a fotograf je Duško Miljanić. U autorskom projektu Tamare Vujošević Mandić propituje se pojam straha kroz patološki odnos majke i kćerke: posesivnost, strah i sadizam majke i kćerkinu introvertnost i čežnju za slobodom.

MONITOR: U teatru sve počinje izborom teksta, a u predstavi ,,U amanet” obrađujete veoma kompleksnu temu, ne samo za ovaj geografski prostor.  Kažite mi o ideji, procesu nastanka predstave?

MILAČIĆ PETROVIĆ NJEGOŠ: Korona nas je zaključala i potreba za duševnom hranom je nadjačala strah – moja potreba da tijelo progovori, Tamarina da pokretom kaže, žena kao centar univerzuma, Stela kao naš glas, Ana kao glina – uloga ćerke,  ja kao vajar – uloga majke.  Alternativa i kuća u kojoj smo se našle – FIAT. Razgovori su bili dugi i česti. Odlučile smo se na odnos o kom se najmanje govori – majka i ćerka. Patrijarhat kao teret, kao okov, kao srž problema u oblikovanju ženske individualnosti. U pravu ste, ovo nije problem Balkana, ovo je problem cijelog svijeta, to je i bio sasvim dovoljan razlog da se pustimo i istražujemo zatvoreni ženski svijet. Imale smo 49 proba i 50. koja je bila premijera. Proces je djelovao kao terapija na sve nas. To je rijetkost postala u pozorištu zbog čega je meni ovo jedan od izuzetno važnih procesa u sazrijevanju glumačkog bića. Prvo što kroz pokret govorim – tijelo je govorni aparat tako da se i misao sprovodi kroz nov sasvim drugačiji sistem.

MONITOR: Koliko Vam je bilo zahtjevno prikazati tu ograničenu slobodu kroz bol i strah, bez muzike i lišenosti klasičnog dijaloga i da se pritom ne trudite da išta bude zabavno?

MILAČIĆ PETROVIĆ NJEGOŠ: Bilo je teško izbjeći ilustraciju, patetiku, agresiju… Bilo je teško postići čistotu i preciznost. Bilo je izuzetno teško navići se da su disanje, koraci i zvuci pokreta jedina muzička podrška, a svjetlo tehnička. Velike količine materijala i priča koje smo razmjenjivale u grupi i donosile iz svakodnevnih razgovora sa prijateljicama, sestrama, majkama otvarale su svijet koji se povremeno dojmio kao rupa bez dna, koju je teško zaokružiti. Ipak istinskom predanošću došle smo do kruga koji prikazuje patološki odnos između majke i ćerke, onaj koji guši, zatvara, kida slobodu i oblikuje ženu u onu koja trpi, pati, podnosi i ostaje. U onu kojoj je od prvog koraka svaki sljedeći izmjeren i namijenjen tuđim ciljevima. Paradoks da ona iz čije si utrobe vukla sokove života od tebe pravi pticu osuđenu na kavez razlog je postojanja predstave U amanet.

MONITOR: Koliko je presudno da umjetnici ne budu suzdržani, da obrađuju goruće teme i stvaraju djela koja bude potrebu za promišljanjem i promjenama?

MILAČIĆ PETROVIĆ NJEGOŠ: Artivizam podrazumijeva borbu za bolje društvo kroz umjetničko izražavanje. Umjetniku je najšire polje djelanja u odnosu na „običnog“ čovjeka, a i put do njegove suštine je blizak intimi, a intima je pipavo polje. Ako se uspije doprijeti duboko do njenog izvora onda je lako usaditi sjeme pitanja, promišljanja, oblikovanja, mijenjanja, a i pročišćenja. Kroz uloge glumci mogu i moraju da obrađuju goruće teme i stvaraju likove koji su transcendentalni. Likove koji nas valjaju sa jedne na drugu stranu i ne dopuštaju nam da iz prostora u kom se odigravala izlazimo ravnodušni. Mislim da je vrijeme pogodno za Brehta, već dugo mi se mota po glavi.

MONITOR: Danas je važno konstantno pričati o položaju žena, ali da li se išta suštinski mijenja?

MILAČIĆ PETROVIĆ NJEGOŠ: Važno je da se govori, i govori se… Nedovoljno, ali svakako jeste glasnije. Da li se društvo promijenilo prema ženi – nije, institucije – nisu, ali čini mi se da se žena mijenja, budi iz potlačenog položaja i ima potrebu da govori… To je malen, ali važan korak za žene u Crnoj Gori. Važan, jer ako ne opominjemo, ako ne usmjeravamo, ako ne vapimo za konstantnim napretkom kako na ličnom tako i na društvenom nivou, bojim se da ovom društvu nema spasa. Sigurna sam da bi naša država bila mnogo naprednija da je na odgovornim funkcijama veći broj žena!

MONITOR: Svi koji prate teatar, ali i umjetnost, svjesni su značaja FIAT-a za ovu zemlju, ali i širi prostor. I ranije ste sarađivali sa ovim festivalom i radili predstavu. Kažite mi o važnosti postojanja alternativnog pozorišnog izraza u Crnoj Gori.

MILAČIĆ PETROVIĆ NJEGOŠ: Razbijamo konvencionalno… Rušimo patrijarhat… Donosimo mogućnosti za sagledavanje šire slike. Izlazimo iz kutije i ulazimo u svijet bez pravila, u svijet gdje ne postoji samo jedno čitanje i samo jedan zaključak. Nažalost sve gore navedeno je čest gost u pozorištu danas. FIAT je svijet i ako zaista želimo da se otvorimo svijetu, on kao festival mora da postoji, sa mnogo većom finansijskom podrškom. Pored toga FIAT mora da stvara i ima svoju produkciju. Jer ako želimo da njegujemo dušu i djecu učimo širin, alternativa je teren na koji moraju ranije istrčati. Da je to shvaćeno ranije, danas ne bi gledali slike koje nas svakodnevno sijeku.

MONITOR: S obzirom da ste članica ansambla Crnogorskog narodnog pozorišta, koliko vam je značajan rad u nezavisnim produkcijama i koliko se razlikuje taj proces rada na predstavama?

MILAČIĆ PETROVIĆ NJEGOŠ: Voljela bih da kod nas postoji mogućnost razmjene glumaca između ansambala u CG, i ne samo kod nas već i šire. Tako bi se kreativna energija konstantno obnavljala, učili bismo od saradnika, različitih radnih prostora, sakupljali materijale iz različitih životnih sredina. Prija mi promjena, koliko god smatram CNP svojom kućom, „svetim tlom“ na kom rastem i oblikujem se svakom ulogom iznova. Ipak, promjene su zdrave i jedino uz njih možemo da napredujemo i popravljamo se. Uz Amanet sam porasla, imala sam kolege sa kojima sam savršeno sarađivala i, što je bitnije, učila sam i naučila, možda bolje reći „fotosintezirala“ se.

MONITOR: Za kraj mi kažite o Vašem pedagoškom radu. Naime, radite na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju.

MILAČIĆ PETROVIĆ NJEGOŠ: Radim kao saradnik na predmetu Gluma i predmetu Ples. Učim, i još na prvoj godini stidija shvatila sam da je gluma posao koji zahtijeva konstantan trening i svaka pauza loše utiče na djelove glumačkog aparata. Zbog toga, brzo nakon studija, u nedostatku posla, kada se otvorilo mjesto na akademiji, prijavila sam se i bila primljena kao saradnik na predmetu Pokret, zatim na predmetu Gluma pa na predmetu Ples. Sve ove godine pedagogija mi je bila pokazatelj koliko sam napredovala i kroz nju zajedno sa studentima učila sam i tražila ključeve za otvaranje novih sredstava u svom glumačkom izrazu. Čini se nevjerovatnim koliko možete pomjeriti lične granice pokušavajući da pomjerite njihove. Koliko zajedničkim djelovanjem i oblikovanjem njihovih aparata otkrivate sopstvene mane i propuste. Studenti FDU-a su čisti, tek obrušeni dijamanti, koji vape za kreativnim prostorima. Koji moraju dobiti svoju scenu, za koje Univerzitet mora imati više sluha i u koje se mora ulagati.  Svake godine sa FDU-a izlazi veliki broj mladih, talentovanih glumaca, koji, nažalost, zbog manjka radnih mjesta, projekata, prostora za djelanje ostaju izgubljeni i odbačeni. Dok naše društvo bude gledalo glumce kao zabavljače, glumu kao hobi i umjetnost kao „bacanje para“ mladi talentovani ljudi odlaziće iz Crne Gore, a duša naše države polako će nestajati kao dim. Na nama je da ne dozvolimo površnosti da se uvalja u svaku poru crnogorske kreativnosti.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Vrijeme je za izbore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vjerujem da je prva ekspertska vlada kao koncept imala potencijala ali sa našim neodgovornim, pohlepnim i bahatim političarima dodatno je destabilizovala stanje u zemlji. Širiti taj koncept nije logično ni korisno a praviti kompromisni bućkuriš još manje. Po mom mišljenju vrijeme je za nove izbore i nadam se da URA neće pristati na još jedan ustupak

 

MONITOR: Ove sedmice pričamo o uvođenju vjeronauke u škole, a nakon najave tek ustoličenog mitropolita Joanikija da je to „osnovno dječije pravo“, te da samo rijetke zemlje u Evropi nemaju tu vrstu obrazovanja. Kako vidite želju mitropolita, i da li bi nam uvođenje vjeronauke pomoglo da budemo više evropski?

KOVAČEVIĆ: Izjavu  mitropolita shvatam kao znak namjere da povećava tenzije u Crnoj Gori i da one trenutno odgovaraju SPC. Crna Gora je definisana kao građanska i sekularna i to je najoptimalniji okvir za multietničku i multikonfesionalnu zajednicu. Svaka vjerska zajednica ima pravo da organizuje vjersku nastavu i to već funkcioniše. Najslabije funkcioniše građansko obrazovanje u okviru zvaničnih institucija. Podržavalo se djelovanje i razvoj vjerskih zajednica a nipodoštavalo građansko obrazovanje i inicijative. Rezultati su prisutni i vidljivi kroz nizak stepen emancipatorske i kritičke svijesti. To što većina zemalja Evrope ima vjersko obrazovanje ne znači da je dobro za Crnu Goru, malu teritoriju sa malim brojem stanovnika čija je situacija ekonomska, istorijska, obrazovna i politička specifična. U tim zemljama je vjerska odrednica stvar intime i slobodnog izbora, kod  nas se vjerskim odrednicama maše u javnosti i služe za demonstriranje  moći i ugrožavanje drugačijih. Religija je u našim uslovima vrlo opasno oružje u rukama neodgovornih vjerskih vođa i političkih elita i udaljava nas od Evrope.

MONITOR: Kako komentarišete ustoličenje mitropolita Joanikija, te sve što je pratilo taj događaj, ali i prve poteze mitropolita naokon ustoličenja, poput ugošćavanja Milorada Dodika?

KOVAČEVIĆ: Ustoličenje je bilo „silom na sramotu” kako se kaže u narodu. I sila i sramota su očite, izuzimajući  iz toga veliki broj onih koji su protestovali sa  iskrenim ubjeđenjem da brane državu i dostojanstvo, došlo se do „crvene linije” i pružen je otpor. Mislim da su ti građani i građanke, i  razumne  intervencije bezbjednosnih službi obezbijedili da se krizna situacija završi bez žrtava, iako je bilo prekomjerne upotrebe sile. I to se mora preispitati i sankcionisati. Dvije slike koje su za mene vrlo značajne sa Cetinja su dva lica. Lice premijera koje je jasno pokazalo beskompromisnost i odvažnost da po svaku cijenu brani vlastite ciljeve i  spremnost da interese svoje crkve stavi iznad interesa države i ljudi što liči vjerskom fundamentalizmu. U kriznoj situaciju u pomoć su pristigli oni koji dijele ista vjerska ubjeđenja a ne nezavisni eksperti. Nakon ostvarenja cilja logično je očekivati da će pokazati umjerenost i spremnost za dijalog  o pitanjima državnog i društvenog funkcionisanja  uz obavezne „konsultacije“ sa zapadnim saveznicima.  Drugo lice je lice predsjednika države. Jasna je bila neusklađenost sa pozicijom i situacijom. Izlazak na ulicu kao približavanje građanima sa svitom obezbjeđenja bilo je karikaturalno a djelovanje besmisleno. Nakon ove situacije duboke narcističke povrede (možda i ugroženosti drugih interesa), logičan je žešći sukob sa svima onima koje prepozna kao prijetnju. Vidljivo oslabljen računa na sve članove partije i nastaviće  mobilizaciju članstva i sluđivanje stanovništva tzv. ugroženošću države i intenziviraće  „konsultacije”  uz pokušaj mobilizacije  zapadnih saveznika. Obje slike pokazuju autoritarne vođe koje gaje duboko potcjenjivanje i prezir prema onima koji su ih birali i nemaju povjerenja, ni sposobnosti da riješe sukobe koje su proizveli i proizvode u zemlji. Saveznici van zemlje već preuzimaju kontrolu i u skladu sa njihovim interesima dalje diriguju sukobom. Milorad Dodik je znak takvih uticaja, prijetnja primjerom i simbol stvaranja uticaja koji prevazilazi granice i ne priznaje legalne državne granice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA ŽANIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO: Vučić neće protiv bivših mentora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije u Srbiji problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimjenjivanju zakonskih mogućnosti i u opštem neradu oko istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sjednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada

 

MONITOR: Ovih dana je u Beogradu održana Regionalna konferencija tužilaštava o saradnji u krivičnom progonu počinilaca ratnih zločina, u organizaciji srpskog Tužilaštva za ratne zločine, a uz podršku UN i vlade Velike Britanije. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

ŽANIĆ: O održavanju ovog događaja znamo samo na osnovu šturog saopštenja Tužilaštva za ratne zločine i članaka malobrojnih medija koji još uvek prate ove teme. Osim floskula koje slušamo duži niz godina kako je regionalna saradnja važna i kako mora biti unapređena jer žrtve to očekuju, nismo čuli ništa novo. U stvarnosti je baš sve suprotno od toga. Nema iskrene volje da se sarađuje i veruje pravosudnim organima država u regionu, da se razmenjuju važni predmeti i dokazi, da se radi na otkrivanju masovnih grobnica.

Od vidiljive regionalne saradnje imamo dva medijska članka da je organizovana regionalna konferencija tužilaca u regionu. Koji su zaključci te konferencije i koji su naredni koraci dogovoreni – o tome nema ni reči. Tako da ja ovaj sastank ocenjujem kao potpuno trošenje vremena na razgovor koji je vođen već mnogo puta do sada, a koji nije doveo ni do kakvih pomaka u procesuiranju ratnih zločina niti do poboljšanja regionalne saradnje.

MONITOR: Ministarka pravde u vladi Srbije Maja Popović tom prilikom je naglasila posvećenost Srbije procesuranju optuženih za ratne zločine, pozivajući se na Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina 2021–2026 i najavljujući skoro usvajanje Akcionog plana za njenu primjenu. Kako komentarišete tvrdnju ministarke o „jakim institucionalnim kapacitetima Srbije“?

ŽANIĆ: Što se tiče institucionalnog i zakonodavnog okvira – Srbija zaista ima sve na raspolaganju. Postoje zakoni na osnovu kojih se sudi, zaključeni memorandumi i protokoli o saradnji sa tužilaštvima u regionu. Imali smo čak i prvu Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina koja je i usvojena da bi se ubrzalo procesuiranje ratnih zločina. Uskoro ćemo dobiti i drugu strategiju sa propratnim akcionim planom. Nije problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimenjivanju zakonskih mogućnosti i u jednom opštem neradu po pitanju istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada. Samo bih podsetila da mi trenutno u TRZ imamo 12 zamenika tužioca i za prošlu godinu samo dve optužnice koje su rezultat isključivo njihovog rada. Dakle, imamo šest puta više zamenika tužilaca nego optužnica.

MONITOR: Za vrijeme trajanja Regionalne konferencije, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sastao se sa glavnim tužiocem Mehanizma za međunarodne krivične sudove Seržom Bramercom. Vučić je saopštio da je to bio razgovor o poboljšanju regionalne saradnje u vezi sa optužbama za ratne zločine. Imate li saznanja o „konkretnijim“ zahtjevima Bramerca?

ŽANIĆ: Kad god bi dolazio u posetu Srbiji, Serž Bramerc bi dolazio i u FHP kako bismo razgovarali o tome ima li pomaka u procesuiranju ratnih zločina pred domaćim sudovima. Međutim, poslednje dve godine Bramerc razgovara isključivo sa tužiteljkom za ratne zločine Snežanom Stanojković i predstavnicima vlasti, tako da mi nemamo ni tu minimalnu mogućnost da saznamo koji su njegovi konkretni zahtevi. FHP stalno zahteva od Tužilaštva za ratne zločine da na svom web sajtu objavljuje informacije o podignutim optužnicama, donetim presudama,  sastancima, i još važnije, rezultatima sastanaka i da na taj način obaveštava javnost o svom radu. Međutim, ukoliko se informišete isključivo putem sajta TRZ tu gotovo ništa nećete saznati jer se na njemu nalaze dve ili tri rečenice o tome ko je prisustvovao sastanku i koja je bila tema, ali o konkretnim zahtevima nema ni reči. Da zaključim, ne znamo koji je bio konkretan zahtev Bramerca, ali pretpostavljam da se u razgovorima išlo u pravcu iskrenije regionalne saradnje, razmene dokaza, neophodnosti pronalska nestalih i izručenje Radete i Jojića Mehanizmu za krivične sudove u Hagu.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARIJA ZIDAR, REDITELJKA: To nije moja fikcija, to je nečiji život

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pomirenje je za mene priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou

 

 

Film Pomirenje u režiji Marije Zidar otvorio je u srijedu veče 12. UnderhillFest, međunarodni festival dugometražnog dokumentarnog filma u Podgorici. Za okosnicu prvog dugometražnog dokumentarnog filma, rediteljka iz Slovenije odabrala je sukob dvije porodice u brdima sjeverne Albanije. Film prati proces pomirenja nakon ubistva osamnaestogodišnje Gjiste u regiji u kojoj se neke porodice još uvijek pridržavaju srednjovjekovnog kodeksa Kanuna i običajnog prava na krvnu osvetu. Pomirenje je nastao u koprodukciji Slovenije, Crne Gore, Srbije i Kosova, a imao je premijeru na jednom od najvažnijih festivala dokumentarnog filma u Evropi – CPH:DOX u Kopenhagenu. Već ima zapažen festivalski život i nekoliko nagrada.

Marija Zidar je završila osnovne studije novinarstva kao i engleski jezik i književnost, a doktorirala je sociologiju na Univerzitetu u Ljubljani. Interesuje je predstavljanje temeljno istraženih društvenih tema kroz intimno, osjetljivo i empatično vizuelno pripovijedanje. Napisala je tri i režirala jedan srednjemetražni dokumentarac za Televiziju Slovenije. Pomirenje, koji je sniman u Albaniji od 2014. godine, je njen debitantski dugometražni dokumentarni film.

MONITOR: UnderhillFest je otvorio dirljiv film „Pomirenje”. Priča o pokušaju pomirenja porodica, ali predstavlja svojevrsni anatomski prikaz patrijarhalnog društva zarobljenog između prošlosti i sadašnjosti. Kada i kako ste se zainteresovali za ovu temu, za ovaj događaj?

ZIDAR: Za mene je to priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou.  Profesor Martin Berishaj, koji je istraživao i ovu temu, 2013. mi je rekao da je krvna osveta obrađena hiljadu puta, ali nikad pravilno. To me je zaintrigiralo i počela sam da istražujem. To što sam pronašla, bila je veoma aktuelna tema sukoba između različitih sistema vrijednosti, u nekom društvu u tranziciji, a najviše se to odnosilo na državno pravno uređenje, religiju i reinterpretaciju starih zakona, oko kojih u nekim regionima nema društvenog slaganja. U Albaniji se to desilo devedesetih godina kada je pala komunistička diktatura, u kojoj je Enver Hodža pola vijeka progonio i religiju i tradiciju, a slijedio je ekonomski kolaps. Država je bila na granici građanskog rata. U toj praznini vrijednosti, u pojedinim djelovima zemlje vraćali su se stari sistemi vrijednosti, ali bez kontinuiteta, reinterpretirani i ponekad čak zloupotrijebljeni. To me podsjeća na sadašnju situaciju ne samo po Balkanu nego i u Evropi, gdje krajni desni populizam masama obespravljenih ljudi, koji nemaju više povjerenja u državu i pravni red, kao rješenje nudi reinterpretaciju nacionalne tradicije, religije ali i neopatrijarhalne vrijednosti.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo