Povežite se sa nama

DANAS, SJUTRA

Kad odsluže

Objavljeno prije

na

Dobjeglog svjedoka saradnika spremaju za izručenje Hrvatskoj. Odbjeglom tajkunu (nekadašnjem saradniku) plijene imovinu.  Trećeg, do skoro njihovog  potražuju.  Četvrtog, koji ćuti, kriju. Možemo to nijemo  posmatrati. Možemo i i odbiti da budemo dio rijalitija u kome se a država pretvara u kuću velikog brata.  Ide jesen. Mi biramo

 

Nedavno je Viši sud u Podgorici odlučio da su ispunjeni  zakonski uslovi za izručenje Aleksandra Saše Sinđelića Hrvatskoj. Tamo ga traže radi izdržavanja kazne od 21 godine zatvora, na koju je osuđen zbog ubistva i pljačke.

Ministarstvo unutrašnjih poslova odbilo je potom Sinđelićev zahtjev za dodjelu azila. Tako se kontroverzni svjedok saradnik našao  korak bliže sučeljavanju sa pravdom.

Čudna je ta priča. Iz Podgorice su, u prvi mah, zvaničnom Zagrebu odgovorili da će odluka o zahtijevu za izručenje biti donijeta kada se okonča sudski postupak za navodni  državni udar,  na izborni dan, u jesen 2016. I tako prestane potreba za Sinđelićevim uslugama ovdašnjem tužilaštvu. Onda se svjedok saradnik SDT-a, u sred sudskog postupka, obreo u Srbiji. Bez objašnjenja. Zahtjev Hrvatske za Sinđelićevo izručenje proglašen je  neosnovanim. Pošto je  on nedostupan.

Sinđelić je za to vrijeme, što u kafanama što u tv studijima ( uvijek pred kamerama), čas demantovao čas dopunjavao svoju priču iz podgoričke sudnice.  Proljetos se vratio, opet na neobičan način. To se zbilo,  igrom slučaja, baš u vrijeme dok je e Katnić  u Skupštini vodio novu bitku sa čelnicima Demokratskog fronta.

„Danas je u Crnu Goru po prvi put od Srbina pobjegao Srbin“, netačno je ustvrdio glavni Specijalni državni tužilac hvatajući muštuluk (dok je Katnić službovao u Vojsci SCG, lideri srpske opozicije su, ne jednom, ovdje tražili spas od njenog vrhovnog komandanta Slobodana Miloševića). „Pobjegao je pod kuršumima. Vi ga gonite i za to postoje dokazi“, prebacio je Katnić poslanicima DF.

Od tada vlast o Sinđi govori rijetko. Nerado. Može li biti da ga sada spremaju na novo putovanje?

Mišljenja su podijeljena. To svjedoči o sumnjama da su institucije spremne da obavezu poštovanje zakona podrede „višim interesima“, kad god se to od njih zatraži.

Sudski proces koji je od Aleksandra Saše Sinđelića napravio zvijezdu još nije okončan. Od 9. maja čekamo da sutkinja Suzana Mugoša napiše presudu (zakonski rok je 60 dana). Kada to učini, biće završen tek prvostepeni postupak. Nastavak  pravosudne sapunice mogao bi,  eto,  proći bez glavnog glumca iz prvih sezona.

Još su jednog nekadašnjeg saradnika vlasti stigle nevolje.  Danilovgrađanin Dejan Lakić u ekstradicionom pritvoru u Beogradu čeka odluku o izručenju Crnoj Gori. Kao jedan od tridesetak osumnjičenih za višemilionsku utaju poreza, Lakić je početkom maja izbjegao privođenje. Potom je počeo sa prozivkama pripadnika ovdašnje vladajuće grupe kojima je, uz pomoć poreskih zvaničnika, omogućio da od države utaje, kako kaže, stotine miliona eura. Njega gone a njih štite. To mu smeta.

Tužilaštvo nije pohitalo u Beograd da obezbijedi još jednog svjedoka saradnika. Čini se da cio sistem traži način da ućutka nezadovoljnog aktera sumnjivih poslova. Viši interesi.

Vlast nastavlja obračun sa Duškom Kneževićem. Nakon novih optužbi na račun njegovih nekadašnjih saradnika, članova porodice i najbližih prijatelja, Viši sud je prije neki dan prihvatio zahtjev SDT da se privremeno blokira imovina odbjeglog tajkuna.

Dugačak je popis Kneževićeve pokretne i nepokretne imovine koja je obuhvaćena dlukom. Na tom spisku nalaze i firme, odnosno nekretnine, koje su se u njegovom vlasništvu  uz izdašnu pomoć države.

Vlast je  Kneževića štitila  od potencijalne konkurencije  i povjerilaca, a kovarta svjedoči te usluge nijesu bile besplatne.

Na ono što je on zimus kazao i pokazao tužilaštvo je  ostalo ravnodušno.  Postupa po naređenju. I svim silama upire da od odgovornosti sačuva Slavoljuba Stijepovića, glavnog  kurira afere koverta.

Za razliku od ostalih saradnika i pripadnika vladajućeg kružoka koji su, nakon posrnuća, pokušali da za sobom povuku nalogodavce, Migo stoički preuzima krivicu za nepočinstvo u kome je uhvaćen. To se „gore“ cijeni.  Stijepović i dalje služi. Vidjećemo do kada.

Možemo ostati nijemi posmatrači događaja u kojima sinđelići, stijepovići, lakići i(li) kneževići svjedoče o nepočinstvima u kojima su učestvovali, dok njihovi poslodavci, nekažnjeno, nastavljaju posao. Tada će nam se  priče ponoviti. Samo sa drugim akterima.

Možemoi odbiti da budemo dio rijalitija u kome se  država pretvara u kuću velikog brata. U kojoj nam sudbinu kroje „najgora od sve đece“.  Ide jesen. Mi biramo.

 

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

DANAS, SJUTRA

Dvadeset devet

Objavljeno prije

na

Ima li razloga za slavlje? Možda se ne čini tako, ali ima. Treba nazdraviti  onima koji svih ovih dvadeset devet godina nijesu pristali na službenu verziju.  Na korupciju, kriminal, nepotizam, nepravdu. Onima koji i dalje žele da znaju.  Našim čitaocima. Zbog njih će Monitor  i dalje biti tu

 

Ove sedmice biće dvadeset devet godina od kako je izašao prvi broj Monitora. Iste godine Demokratska partija socijalista, osvojila je vlast na prvim višestranačkim izborima. Dvadeset devet godina Monitor izvještava o njihovim zločinima – rat, sumnjive privatizacije, trošenje državnih resursa, nepotizam, klijentalizam, zločini protiv prirode, afere, jedna za drugom, sve do ovih posljednjih koje zovemo Stanovi, Koverat, Kurir

Nijesmo samo izvještavali  i opominjali, i bili tu za sve one marginalizovane, čiji se glas ne čuje.  Preživjeli smo napade, tužbe Prve familije i njihovih tajkuna i kumova, pritiske na oglašivače. Preživjeli smo premijerove vatrene govore o medijskoj mafiji i deretizaciji. I ostala targetiranja. I upozoravali i opominjali. Danas, dvadeset devet godina kasnije, oni su tu. I mi smo tu. Ima li razloga za slavlje, pitaće neko. Ne čini se tako. Ni milijarde duga, ni poslovi njihove djece, izgubljena preduzeća, radna mjesta ostavljena samo za njihove, stanovi i privilegije koje im plaćamo, priče o vezama vlasti sa organizovanim kriminalom, svjedočanstva o ratnim zločinima koje su počinili, o kovertama iz biznisa i kriminalnih krugova  koje se stavljaju u džepove visokih funkcionera i tužilaca, nijesu ih pomjerili s mjesta.

A nijesu nam  uzeli samo  dvadeset devet godina. Uzeli su budućnost naše djece. Koja odlaze, jer ne žele da uzmu partijske knjižice, i nauče da preživljavaju od prvog do prvog sa dva i po Monstatova eura dnevno. U  boljem slučaju. Ne žele da ih šefovi prebrajaju pred izbore. Ne žele da svakoga dana osjećaju nepravdu.

Zemlja je prezadužena, a njihovi i dalje zarađuju od visoko rizičnih projekata, koji će nas koštati milijarde. Ako iko, sem njih i njihovih ovdje ostane, da ih vraća. Oni koji ostanu, nastaviće da plaćaju, dok gledaju jedan u nizu snimaka o tome kako je korupcija pojela sve – institucije, izbore, puteve, državna preduzeća. Ljudske duše. . Kako organizovani kriminal širi  pipke, do gotovo svakog gradskog ulaza, u kom stanuje,da se zna, bar jedan član kriminalne grupe.

No ima jedan razlog za proslavu ovog jubileja. Da nije bilo Monitora, i kritičkih medija, zvanična verzija tumačenja  prethodnih dvadeset devet godina izgledalo bi ovako: „ I pored nepovoljnog ambijenta u suštini smo ostvarili naš programski kredo ‘Da živimo bolje’. Sačuvali smo mir, obezbijedili socijalnu sigurnost i političku stabilnost, povećali stepen međunacionalne tolerancije i povjerenja, uspostavili direktne i čvrste veze sa međunarodnom zajednicom, obnovili odnose sa susjedima”. To  stvarno piše na zvaničnoj veb stranici Demokratske partije socijalista.

Zahvaljujući kritičkim medijima, koji su danas, posebno u regionu, još rjeđi nego što su bili prije skoro tri decenije, niko ne može da kaže da nije znao kakva je priroda ovog režima. O svemu ostaće svjedočanstvo.  Za one koji smiju da znaju.

Zato  treba nazdraviti  onima koji svih ovih dvadeset devet godina nijesu pristali na DPS verziju stvarnosti.  Onima koji i dalje žele da znaju i ne pristaju na zaborav. Koji i dalje sanjaju bolju Crnu Goru. Našim čitaocima. Zbog njih ćemo  i dalje biti tu.

Ali,  bićemo tu i zbog svih onih koji žele da sakriju tragove zloupotrebe moći, nasilja, siledžijstva, diskriminacije. Onih koji vjeruju da se istina može ubiti. Da im opstajanjem poručimo: NO PASARAN. Tek nam je 29.

 

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Šta voda nosi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Premijera veseli ono što rade vladini strateški partneri u Bokokotorskom zalivu. Zato nerado govori o učincima ovdašnje vlasti.  Ili ih ne vidi, ili zazire da mu ne uzvrate istom mjerom

 

„Danas mi je i u profesionalnom i u građanskom smislu puno srce“, pohvalio se neki dan premijer Duško Marković, impresioniran onim što je vidio. Šta je to vidio naš predsjednik Vlade? Ili šta  nije vidio u nekoliko minulih dana – a trebalo je?

Noseći stubovi mosta Moračica – „simbola prvog crnogorskog autoputa“ – spojeni su. Konačno.  Premijer nije prisustvovao završnim radovima na spajanju mosta. Da jeste, možda bi nam mogao objasniti kuda će i kako Moraču preći distributivni cjevovod unutrašnjeg prečnika 300 milimetara, naknadno isplaniran i pridodat projektu.  Pored, ispod ili iznad mosta?  Pošto povelike cijevi nijesu položene tamo gdje im je bilo mjesto, u unutrašnjost tek završene konstrukcije.

Još se, doduše, ne zna ni odakle će, kako ga prozvaše, regionalni vodovod zahvatati vodu. Zasigurno, za taj poduhvat neće biti korišćena voda iz pljevaljskih rijeka. Njima  uz teške otrove iz Termoelektrane i Rudnika uglja ovih dana ponovo  plove i fekalije iz gradske kanalizacije. Breznicom i kroz centar grada.

Nije  incident već odluka lokalne uprave, suočene sa činjenicom da  novoizgrađeno postrojenje za preradu otpadnih voda ne može da primi i preradi sve tečnosti koje stižu gradskom kanalizaciom. I to u momentu kada u njoj nema voda koje donose kiše ili otapanje snijega.

Marković nije prisustvovao svečanosti, tokom koje je pljevaljsko naselje Ševari „otkačeno“ sa gradske kanalizacione mreže, a otpadne vode preusmjerene u Breznicu. Umjesto u postrojenje za preradu koje je koštalo šest miliona eura.

Da je bio tamo, premijer bi možda objasnio kakvu je ulogu u tom skupom, i o nestručno obavljenom poslu, imalo vladino preduzeće PROCON, kome zaposleni tepaju „Nacionalna jedinica za implenemtaciju projekata iz oblasti komunalne infrastrukture i zaštite životne sredine“. Uf.

Premijer bi Pljevljacima imao pojasniti još dosta toga. Ali ne stiže. Pljevalja se kloni već dvije godine.

Možda  gleda fotografije koje su mu pripremili vladini namjesnici iz PROCOM-a. Pa će jednom  kao onomad u Beranama, sa pukom podijeliti srećne vijesti. „Dobio sam slike dok sam dolazio ovdje i rekao zar je moguće da i tu rijeku (Lještanicu) treba da ubacimo u cijevi“, kazao je Marković. „Nije tragično odustati od neke odluke, ako je to u korist države ili u korist građana”, nastavio je premijer ne objašnjavajućiašto te ili druge, slične, fotografije on i njegovi saradnici nijesu pogledali prije donošenja spornih odluka. I zaboravljajući kako je njegova vlada, samo petnaestak dana ranije, kršeći vlastitu odluku o moratorijumu na gradnju malih elektrana, odobrila koncesije za gradnju elektrana u vodotoku Skrbuše i Vranještice.

Prije neku veče  pred zgradom Vrhovnog državnog tužilaštva, u organizaciji pokreta Odupri se, okupili su građani. Većina prisutnih potpisala bi Markovićevu izjavu da „država mora da reaguje ozbiljno, odgovorno i brzo. Sada je na provjeri sposobnosti državnog Tužilaštva: ili da zaustavi opstrukciju i kompromitaciju tužilaštva radi vršenja neprimjerenog uticaja, ili da razotkrije one koji su uključeni u mito i korupciju i da ih pohapsi”. Samo,  za razliku od njega, građani se ne mire sa činjenicom da Tužilaštvo ne želi da uradi ništa.  Markovića, naravno, nijesmo očekivali na protestu. Ali jesmo u Tužilaštvu, da zatraži valjana objašnjenja i postavi pitanje odgovornosti. Pod uslovom da se ne pribojava mogućnosti da mu u Specijalnom tužilaštvu odgovore kako će istrage o mogućoj korupciji u sopstvenoj kući voditi onako kako su „izviđali“ dokaze o korumpiranosti DPS-a, aktuelnog predsjednika države, parlamenta… Nikako, dakle.

Predsjednik Vlade obreo se u rizortu Porto Novi. Tamo azerbejdžanski AzmontInvestment gradi veliki turistički kompleks nadajući se još većem profitu.  Uz novac, znanje i iskustvo koje investitori preko Porto Novog donose Crnoj Gori, premijer se pohvalio i računicom po kojoj će naredne godine tu biti 1.500 novih radnih mjesta. U hotelima i pratećim objektima.

Na  primorju  ove godine, tokom dva-tri mjeseca tursitičke sezone, nije bilo dovoljno spremnih i sposobnih da odgovore zahtjevima poslodavaca u hotelima, restoranima, trgovinama. Svi koji su mogli,  otišli tamo gdje ih više cijene i bolje plaćaju. Naredne godine otići će ih još.  Ukoliko se ovdje nešto ozbiljno ne promijeni.

Teško da te promjene mogu stići preko Porto Novog i njegovih vlasnika iz Azerbejdžana. Još teže do njih mogu dovesti njihovi domaćini iz Vlade. Ali, ko zna šta voda nosi. Jesen je za proteste.

 

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Logika sile

Objavljeno prije

na

Neno je uzeo 20 hiljada od lošeg čovjeka, zbog čega su ga uhapsili časni ljudi. Ministar Radulović je vidio zelenu površinu u City kvartu.  Predsjednik je dočekao da sin biznismen stasa i plati papreno svadbu, od mukom zarađenog novca. Takva je logika sile. Ona ide protiv zdravog razuma.  I traje dok može da se trpi

 

Neno nije uzeo 800 hiljada eura od  Duška Kneževića, tajkuna bliskog vlastima, kome je biznis krenuo  po zlu  kad se posvađao sa dojučerašnjim važnim prijateljima, i nije ih  odnio tužiocima kao mito.   Neno, sekretar u tužilaštvu, u stvari je od Duška, pozajmio  20 hiljada eura  za sopstveno liječenje. I ne samo da nije uzeo ovih dodatnih 780 hiljada eura, kako se misli, nego nije ni bolovanje  uzimao.  Ali se opuštao. Volio je  da Duška, ,,lošeg čovjeka” koji mu je pomogao da plati liječenje, zeza preko telefona. Normalno, čovjek koji ti pozajmljuje pare za liječenje je stvarno za sprdnju.  Ko ne bi odolio iskušenju da ga malo, zamajava”.

Neno nije ono uobičajeno, zivkao pa spuštao slušalicu. Zvao bi Duška i govorio mu da je 800 hiljada eura mita koje je od njega uzeo odnio tužiocima. A u stvari, jel’, nije. Nekako ipak, Kneževića nije uspijevao da zbuni.  Ovome, iz neobjašnjivih razloga, uopšte nije bilo čudno što ga Neno, čovjek kome je dao 20 hiljada eura za liječenje, zove i sa njim priča o 800 hiljada eura mita za tužilaštvo. Ni da pita –  Alo, bre, ko je to? Ili možda – Alo Neno, o čemu jadan ne bio pričaš, pa ja sam ti samo pozajmio pare za liječenje. Ništa. Duško bi, umjesto toga, najnormalnije pitao Nena oće li tih 800 hiljada eura koje mu je dao završiti posao. I kad, jer mu se žuri.  Da pukneš. Od smijeha ili muke.  Da se  bar Neno  sjetio da mu  duva u slušalicu.

Neno je prvo od tog neuspjelog zamajavanja klisnuo preko granice, a onda shvatio da nema šta da krije. Vratio se i lijepo  objasnio da  800 hiljada eura, koje je Duško mislio da mu je dao, a i on  potvrdio da ih je uzeo i dao tužiocima, ne samo da nije uzeo, nego mu ni na pamet nije padalo da ih da tužiocima jer su oni ,,časni ljudi”. Prosto, Duško je loš čovjek koji ne samo da mu je platio liječenje, nego se pravio da je sve što Neno priča istina, a ne zamajavanje. Nekim čudnim slučajem,  dešavalo se  da su se Dušku te pare koje Neno nije ni uzeo ni nosio, ipak isplatile. Računi firmi bi se odblokirali, a iz pritvora su puštani njegovi saradnici, kad god bi Neno telefonom zamajavao Duška. Bajanje neko, šta li. Ili je Kneževiću tih mjeseci prosto Merkur bio u pravoj kući. U tužilaštvu.

Na kraju priče, časni ljudi su uhapsili Nena ni krivog ni dužnog. Nijesu ga, međutim, opterećivali da im pojašnjava sudbinu ovih  800 hiljada eura. Oni znaju da među njima ima nečasnih, ali su to krili od Nena. Kao što od javnosti još kriju njihova imena. A Neno je, jadan, morao iz novina da sazna da  tužioci znaju da je on ipak davao pare nekim tužiocima, iako se u stvari posle ispostavilo da nije. To bi ukratko bilo objašnjenje s vrha o novoj aferi Koverta u tužilaštvu. Kroz Nenova usta. Ko je mislio da ne može gore od od državnog udara, evo može. Moždani udar.

Nije to jedini udar na zdravu logiku koji je ove nedjelje došao sa vrha. Ministar turizma i životne sredine Pavle Radulović saopštio je da on zna da u betonskom City kvartu u Podgorici postoji zelena površina. To što je niko drugi nije nikad vidio, ako se ne računa saksija ili žbunić, nije problem. Rekao je i da oni kojima je malo ta zamišljena zelena površina u City kvartu, idu u šumu. I dobro je rekao. Ko ne bi pobjegao u šumu od ministara i službenih istina. Da spasi zdravi razum. Jedino je problem što su i šume raskrčene i rasprodate. Doduše, ako može ministar da vidi zelenu površinu u City kvartu, možemo i mi  šumu u ulazima, na ulici, gdje se ko zatekne.

Bila je i Blažova svadba. Predsjednik države je s plate od nešto više od hiljadu eura oženio sina jedinca. Na Svetom Stefanu. I to je papreno koštalo. Ko da je, ne daj bože, Đukanović milioner. Mada, prebio je on to, njemu donose velike koverte. A i sin jedinac je biznismen. A i striko je bankar. Neko bi rekao, pa tu i nije problem sa zdravom logikom. Možda, ali jeste sa sjećanjem. Stric je bio do skoro nezaposlen, a sin jedinac školarac. Koji je preko tatine vlade krvavo zaradio  sve što ima.

Takva je logika sile. Ona ide protiv zdravog razuma.  I traje dok može da se trpi.

 

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo