Povežite se sa nama

MONITORING

Ko je glavni pendrek

Objavljeno prije

na

uob-veselin-veljovic-Odbor-

Jedva godinu nakon što je za šefa Uprave policije predložen Veselin Veljović, nekadašnji oficir jugoslovenske vojske, iz SDP-a tvrde da je najbolje rješenje da lično ministar unutrašnjih poslova i javne uprave rukovodi policijom.

Prema važećem Zakonu o policiji (2005), direktora Uprave policije imenuje i razrješava Vlada na prijedlog resornog ministra. Skupština o kandidatu za starješinu policije daje mišljenje, ali ono nije obavezujuće za Vladu, pa je Veljovićev šef u teoriji i praksi premijer Milo Đukanović.

STANJE STVARI: Od 2003. do 2005. Službom javne bezbjednosti (sadašnja Uprava policije) rukovodio je esdepeovac Mićo Orlandić. U tom periodu su se desila dva krupna zločina koji još uvijek nemaju kompletne ili sudski pravosnažne odgovore o inspiratorima i ubicama – smaknuća Duška Jovanovića (2004) i policijskog inspektora Slavoljuba Ščekića (2005).

Poslanici SDP-a su 2005, svi do jednog, uključujući i Ivana Brajovića, sadašnjeg ministra unutrašnjih poslova i javne uprave, glasali za postojeći Zakon o policiji. U to vrijeme ignorisali su činjenicu da evropski standardi traže jasno izvedenu političku, dakle, ministarsku odgovornost za rad policije.

U Srbiji je zakonom definisano da tamošnju Direkciju policije obrazuje MUP, a u Hrvatskoj da je „policija javna služba MUP-a”. Obje države imaju uočljiv napredak u borbi protiv organizovanog kriminala i korupcije sa „krupnim ribama” u zatvorima, na poćernicama ili pod istragama.

Prethodnim Zakonom o unutrašnjim poslovima Crne Gore (1994, čl. 6) bilo je predviđeno da djelokrug policijskih „organizacionih jedinica, njihovu organizaciju, sjedišta i područja za koja se obrazuju, utvrđuje ministar aktom o organizaciji i sistematizaciji uz saglasnost nadležnog tijela Vlade”.

Potpredsjednik SDP-a, Ivan Brajović, po obrazovanju građevinski inženjer, juna 2009. je postavljen za ministra. Oko pola godine mu je trebalo da predloži Veljovića. Kada je to napokon uradio, tvrdio je da „nikada nijesam imao na umu ni jedno bolje rješenje”.

KARIJERA: I Veljović je zimus nastavio dopisivanje autobiografije profesionalnog neznanja i nekompetencije, započete u jesen 2005, kada ga je predložio jedan drugi SDP ministar, Jusuf Kalamperović. Aktuelni šef policije nema nikakva specijalistička znanja iz oblasti upravljanja istragama, obezbjeđivanja dokaza, krim-viktimologije, itd. Iz Vojske Jugoslavije 1992. prelazi u MUP Crne Gore, vjeruje se uz savjet i pomoć Duška Markovića, komšije iz mojkovačkog Podbišća. Postavljen je za komandira stanice milicije u CB Pljevlja, gdje je bio do 1995. godine.

U tom periodu obavljeno je etničko čišćenje Bukovice u kojem su učestvovali aktivni i rezervni pripadnici crnogorske policije. Svjedok Sejfo Osmanagić je tvrdio kako je Veljović u pljevaljskoj policijskoj stanici, početkom novembra 1993, „meni htio da siječe uši, ali me spasio inspektor Debeljević” (Bukovica, FHP, 2003). Idriz Durgut, drugi svjedok, pred Višim sudom u Bijelom Polju je kazao da je akcijom pretresa njegove kuće, tokom koje su ga tukli i ćerali da pjeva četničke pjesme, rukovodio Veljović koji takve navode „sa prezirom” odbacuje.

Doprinosom od dva-tri krošea, učesnik je hapšenja kuvara Milike Čeka Dačevića, narečenog „četničkog vojvode” koji je avgusta 1992. Pljevlja držao pod opsadom. No umakao mu je 1993, nakon pljačke lokalnog zlatara, Darko Šara Šarić, potonji kokainski baron.

Zatim je Veljović 1995. postavljen za šefa Specijalne antiterorističke jedinice. Sa radnim iskustvom udri-među rogove-da popije patos – prvi je direktor Uprave policije, bivše Službe javne bezbjednosti, koja je tada izmještena iz sastava MUP-a u poseban organ državne uprave pod DPS-SDP egidom „reformi po evropskim standardima”. Svega par mjeseci kasnije je uslikan u njihovom izbornom štabu u Mojkovcu, tokom lokalnih izbora gdje se zatekao „da bih pozdravio Miladina Brka Mitrovića, prijatelja i bivšeg profesora”.

Zimus je Veljoviću, tri mjeseca nakon prvih, vrištećih novinskih naslova o Balkanskom ratniku i „kokainskoj aferi”, opet ispred nosa umakao Darko Šarić.

KADROVI I MOĆ: Brajović je zimus hvalio Veljovića da je „pokazao stručnost, profesionalizam i radne sposobnosti”. Neposredno po Veljovićevom reizboru, izmijenjen je i Zakon o policiji u dijelu da se unutrašnja kontrola Uprave policije vraća pod ingerencije MUP-a. Promjena je sporo realizovana, tek u junu, imenovanjem Veselina Šaranovića (bio i službenik ANB) za rukovodioca Odjeljenja za unutrašnju kontrolu policije.

U januaru je Nikola Janjušević, predsjednik odbora SDP-a Nikšića, opštine za koju je partijski koordinator Ivan Brajović, imenovan za jednog od pomoćnika direktora Uprave policije (postao načelnik Sektora policije opšte nadležnosti).

Preostalih pet policijskih sektora, uključujući Sektor kriminalističke policije (načelnik Milan Tomić, sa odsjecima za borbu protiv organizovanog kriminala i korupcije, za posebne provjere, NCB Interpol Podgorica, itd), pokrivaju Veljovićevi pomoćnici iz prethodnog mandata.

No, glavnu konjunkturnu moć predstavlja Sektor za informacione tehnologije i sisteme Uprave policije (načelnik dr Ranko Vojinović). Pod legendom da zbog promjene Zakonika o krivičnom postupku stvara obavještajnu krim-službu, Veljović sada ima infrastrukturu za primjenu MTN-a (mjera tehničkog nadzora). Šef crnogorske policije je u mogućnosti da prisluškuje razgovore preko fiksne i mobilne telefonije (ostvaruje uvide u SMS i MMS poruke), ima savremenu opremu da presrijeće i fiber-optičke komunikacije, poput imejla i interneta, ili uređaje za elektronsko pozicioniranje (detaljnije u tekstu Kako nas špijunira Veselin Veljović, Monitor od 6. avgusta 2010).

Niko još uvijek nije reagovao na činjenicu da je Veljovićeva opcija primijene MTN-a potpuno nezakonita, jer takvu odredbu ne sadrži Zakon o policiji.

Veljović neposredno komanduje nad ukupno 5.556 službenika, od kojih dobar dio ima službeno naoružanje, što je najjača organizovana sila u državi. Evropska komisija u svom Analitičkom izvještaju za 2010. primjećuje kako je „potrebno preispitati ukupan broj policijskih službenika, koji je među najvećima po glavi stanovnika u regionu”.

Brojnost policije – koja poreske obveznike, sa ovogodišnjim umanjenim budžetom košta 64,8 miliona eura – obrnuto je srazmjerna rezultatima.

AFERA „MONTENEGROERLAJNZ”: Dugoročno možda najznačajnija Veljovićeva kalvarija je Montenegroerlajnz, istraga koju je, neposredno po obnavljanju nezavisnosti, 30. juna 2006. procesuirao krivičnom protiv dr Zorana Đurišića, muža dr Milice Pejanović-Đurišić. Predsjednik odbora direktora avio-kompanije se teretio da je, skupa sa svojim zamjenikom, od 2002. do 2006. na više nezakonitih načina oštetio kompaniju u državnom vlasništvu. Veljovića istraga je startovala sa procjenom da je kompanija oštećena za 44 miliona, da bi se u tužbi navela konačna cifra od svega 450.000 dolara.

Krajem juna ove godine je objavljeno da nadležni tužilac odustaje od krivičnog gonjena Đurišića i njegovog zamjenika. „Nema dokaza da su imenovani izvršili krivična djela zbog kojih je vođen sudski postupak”.

Uprava policije ne odustaje; početkom septembra najavljuje „preduzimanje konkretnih aktivnosti i provjera u Crnoj Gori i inostranstvu”, odnosno, nastavak istrage. Rukovodstvu kompanije su poručili da su „dobro poznati razlozi zbog kojih je predmet obustavljen”, a da je tokom „istrage bilo neuspjelih pritisaka na zaposlene u policiji, kao i pritisaka i opstrukcija od strane menadžmenta Montenegroerlajnza i njihovih porodica”.

Na koje „njihove porodice” su iz policije ciljali? Samo su dvojica u aferi Montenegroerlajnz optužena, dok je Milica Pejanović-Đurišić jedini poznati „porodični” link sa establišmentom.

Svi ti pritisci, ukoliko ih je bilo, klasična su krivična djela ometanja istrage, no Veljovićva policija niti jednu takvu nije procesuirala – što im je zakonska obaveza.

Zoran Đurišić je lamentirao o „montiranoj aferi” a Odbor direktora Montenegroerlajnza uputio pismo Vladi, u kojem traži da „identifikuje i kazni odgovorne za četvorogodišnju policijsko-tužilačku akciju protiv Đurišića”.

KONTEKST: Odbor direktora Montenegroerlajnza je godinama popunjen funkcionerima SDP-a, od kojih su Rifat Rastoder (još na toj dužnosti) i Jusuf Kalamperović davali iskaze tokom istrage.

Jedna od stavki iz policijske istrage je bila da su Đurišić i zamjenik bez saglasnosti Odbora direktora davali avione kompanije u zakup. U petočlanom Odboru direktora je sada i Džavid Šabović (član Predsjedništva SDP-a).

To nas vraća na kontekst oko SDP zahtjeva da se Uprava policije vrati u MUP. Najprije su funkcioneri SDP-a (Rastoder, Šabović), posredno od Vlade zatražili „odgovornost” i za policijski vrh. Uslijedila je SDP inicijativa da se Uprava policije vrati u okrilje MUP-a.

U javnosti je ostala neprimijećena činjenica da je i ministar Ivan Brajović u inkriminisanom periodu bio član Odbora direktora Montenegroerlajnza. Davnog januara 1989, skupa sa Milicom Pejanović-Đurišić, bio je član organizacionog odbora tzv. AB revolucije.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

MJERE VLADE U VRIJEME KORONE: Restrikcije ne liječe društvo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kad se sve sračuna, ispada kako je država, u prvom paketu pomoći stanovništvu i privredi, izdvojila milion eura za minimalnu pomoć najsiromašnijima. Ostalo su samo odložena plaćanja i nove pozajmice. Koje će i te kako koštati njihove korisnike

 

Krajem prošle nedjelje predočena je računica o gubicima trgovaca i ugostitelja koje je proizvela pandemija i preduzete mjere na suzbijanju korona virusa. Podaci se, doduše, odnose na Njemačku. I govore kako oni tamo, svakodnevno, gube milijardu eura prometa.

Niko nadležan u Crnoj Gori se nije pozabavio istim problemom niti javnosti na uvid ponudio rezultate. Eto, saznali smo kako se šefu Vladinog biroa za informisanje Srđanu Kusovcu na društvenim mrežama mnogo dopala objava: „Da nismo na vrime uništili gospodarstvo sada bi imali ogromne gubitke“. Lajovao. Možda je premijeru Dušku Markoviću, čiji je savjetnik, preporučio da uradi isto. Prije ili poslije predstavljanja Vladinog paketa mjera donijetih sa ciljem „olakšavanja života građana i pomoći privredi u vrijeme pandemije koronavirusa“.

Obaviješteni ste kako su Vlada, Centralna banka (CBCG) i Investiciono- razvojni fond (IRF) građanima i privredi ponudili: tromjesečno odlaganje otplate kredita, poreza i doprinosa na zarade i plaćanje zakupa na nekretnine u državnom vlasništvu; obećali kreiranje nove kreditne linije IRF namijenjene za poboljšanje likvidnosti preduzetnika, mikro, malih, srednjih i velikih preduzeća; i obavijestili da će korisnici materijalnog obezbjeđenja porodice (njih 8.583) i penzioneri koji primaju minimalnu penziju od 128 eura (11.957 penzionera) od vlade dobiti jednokratnu pomoć od 50 eura.

Kad se sračuna, ispada kako je država, u prvom paketu pomoći stanovništvu i privredi, izdvojila milion eura za minimalnu pomoć najsiromašnijima. Ostalo su  odložena plaćanja i nove pozajmice. Koje će i te kako koštati njihove korisnike. Pokazalo se, na primjeru koji je ponudila CBCG, da tromjesečno odlaganje plaćanja kreditnih obaveza, uz naknadno dogovoreni obračun kamata koje će biti pridodate postojećem dugu, korisnika kredita može koštati više od jedne mjesečne rate. Banke će (ponovo) ostvariti ekstra profit.

Prisjetimo se, kada je ono trebalo pomoći bankarski biznis Aca i Mila Đukanovića, država je iz cuga izdvojila 44 miliona eura. Do danas nijesu odagnate sumnje da je makar dio tog novca vraćala sama sebi, umjesto povlašćenog zajmoprimca – Prve banke.  A probleme Prve nije proizvela  pandemija.

Mogli bi se u nedogled nabrajati primjeri arčenja državne imovine kroz tzv. burazersku privatizaciju ili nerazriješene privredne afere teške jedan (prvi kredit kojim je Đukanović legalizovao bogatstvo), deset (afera Limenka – državna naknada Acu Đukanoviću za izgubljenu dobit u nerealizovanom poslu sa vladama koje je predvodio i kontrolisao njegov brat) ili sto miliona (koliko su, u najboljem slučaju nebrigom CBCG, izgubili deponenti propalih banaka Duška Kneževića, nekadašnjeg saradnika, sufinansijera vladajuće klase i njenog vođe).

Koliko je tu bilo zaštitnih maski i rukavica, respiratora i sanitetskih vozila, bolnica i kliničkih centara? Koliko plata, naknada, subvencija za zapošljene na prinudnim odmorima, za roditelje prinuđene da čuvaju djecu mlađu od 11 godina nakon zatvaranja škola i vrtića, radnike koji ne mogu da odu na posao zbog samoizolacije ili boravka u karantinu.

Hoće li  sav trošak pasti na njih i njihova preduzeća  stavljena u  stanje mirovanja. U kojem se troškovi gomilaju a prihoda nema.

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. marta ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

OD SAMOPOSLUGE DO RADNOG MJESTA – KAKO PREŽIVJETI PANDEMIJU: Halapljivog niko nenahrani

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gora je jedna od rijetkih zemalja koja nema robne rezerve osnovnih životnih namirnica, lijekova i naftnih derivata u državnom vlasništvu koje bi mogla iskoristiti u slučaju potrebe – nestašice ili nekontrolisanog rasta cijena. Baš onog sa čime se sada suočavamo. I ne samo mi

 

U Crnoj Gori ima dovoljna količina osnovnih životnih namirnica i lijekova da zadovolji višemjesečne potrebe njenih građana. Nevolja bi mogla biti to što su postojeće zalihe nepravilno raspoređene, nakon što se dobar dio njih u minulih desetak dana preselio sa rafova i iz veletrgovačkih magacina u podrume i špajze domaćina i domaćica koji su, u strahu od nadolazeće pandemije, napravili višenedjeljne, a ponegdje, i višemjesečne zalihe.

Zvanični podaci nijesu dostupni, ali se čini kako je dosta toga još ostalo i u magacinima. „Crnogorski trgovinski lanci poručuju da su im magacini puni“, objavila je Vlada krajem prošle nedjelje na svom tviter nalogu. „To potvrđuje i naš večerašnji snimak distributivnog centra vodećeg crnogorskog maloprodajnog lanca Voli“. Onda je, sredinom ove nedjelje, iz  Volija potrošačima upućen apel da racionalizuju kupovinu, kako ne bi došlo do, makar privremenih,  problema u snabdijevanju.

Nije običaj da država  građane hrabri tv snimcima iz privatnih magacina. Pa makar to bili i, za naše prilike, veliki trgovački lanci. Crna Gora je, međutim, jedna od rijetkih zemalja koja nema robne rezerve osnovnih životnih namirnica, lijekova i naftnih derivata u državnom vlasništvu koje bi mogla iskoristiti u slučaju potrebe – nestašice ili nekontrolisanog rasta cijena. Baš onog sa čime se sada suočavamo. I ne samo mi.

Samo nekoliko dana bilo je dovoljno da od relativno normalnog stanja na međunarodnim tržištima stignemo u situaciju u kojoj pare ne pomažu. Prvo je Srbija objavila zabranu izvoza hrane i lijekova. Pošto se približno trećina hrane potrošene u Crnoj Gori uveze iz Srbije, postalo je jasno da se, nalik na period 1999-2000., moraju tražiti alternativni snabdjevači i dobavljači. Onda je slična zabrana uvedena na nivou EU, što je manevarski prostor za hitnu dopunu zaliha prehrambenih proizvoda svelo na Albaniju i Bosnu i Hercegovinu. Makar u nekom kraćem vremenskom periodu, pošto je u ovom trenutku, zbog zatvorenih granica i usvojenih ograničenja, hranu teško i kupiti i dopremiti u Crnu Goru.

Jedan od naših sagovornika se požalio, za ilustraciju aktuelnih problema sa prekograničnim transportom, da je kamion sa robom koju je poručio i platio,  još prošlog petka prošao kroz Ljubljanu ali bi u Crnu Goru mogao stići tek po zaključenju ovog broja Monitora, u četvrtak poslije podne. I to pod uslovom da se „ponovo nešto ne zakomplikuje“. Naredne porudžbine biće još komplikovanije pošto je troškove transporta nemoguće predvidjeti i ukalkulisati u cijenu, kaže naš sagovornik.

Pravi posao za državu. Ali…

Nekadašnja Direkcija za robne rezerve ukinuta je prije više od 15 godina (2004.) nakon donošenja Zakona o interventnim nabavkama. Vlast je tada, prema riječima nekadašnjeg ministra a aktuelnog ambasadora u Beogradu Tarzana Miloševića,  „pravila računicu“da li je isplativije nabavljati i čuvati određene količine brašna, žita, ulja, šećera, soli, deterdženata… ili finansijski pomagati one koji se bave nekom proizvodnjom i preradom. „Mislimo da je veći efekat ovo drugo“, objasnio je Milošević. Kome to nije bilo jasno ranije, sada vidi da su tada u vladi sabirali babe i žabe.

Uglavnom, crnogorske robne rezerve prestale su da postoje nakon stupanja na snagu Zakona o interventnim nabavkama (usvojen krajem 2003.). Tim propisom od samo 12 članova uređuje se „postupak obezbjeđenja kontinuiteta snabdijevanja tržišta proizvodima koji su neophodni za zadovoljenje osnovnih potreba stanovništva u uslovima ozbiljnih poremećaja na tržištu“ (član 1). Postupak je sledeći: na početku godine, a naše vlade to obično rade u martu, donosi se Plan interventnih nabavki u uslovima ozbiljnih poremećaja na tržištu. On podrazumijeva: vrstu robe (od 2015. do prošle godine spisak je proširen za negaziranu flaširanu vodu za piće i prirodni gas), količine (prema podacima Monstata o prosječnoj potrošnji), cijene koje se izračunavaju na osnovu prosječne nabavne cijene sa uračunatim PDV- om i spisak privatnih preduzeća kojima će biti povjerena nabavka i distribucija potrebne robe po opštinama.

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 20. marta ili na
www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

MONITORING

IZMEĐU LITIJA: Ni pregovora, ni žalbe Ustavnom sudu

Objavljeno prije

na

Objavio:

To što Vlada odlaže dijalog sa Mitropolijom, a Mitropolija odlaže inicijativu Ustavnom sudu, ide u prilog tezi da je Zakon bio tek povod za nešto drugo, te da kriza koju je usvajanje ovog dokumenta izazvalo, za sada odgovara i Đukanoviću i Amfilohiju

 

Teče treći mjesec, nakon usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovjesti, koji je produbio krizu u zemlji i podjele, te  mobilisao desetine hiljada ljudi na ulice, a izlaz se – ne nazire. Dodatno, čini se kao da se rješenje  i ne traži. Kako vrijeme odmiče, sve jači je utisak da je cijela stvar izašla iz okvira samog Zakona, i da se akteri koji vode ovu priču, vlast s jedne i crkva s druge strane, u stvari nadmeću oko nečeg drugog. Da je stvar samo Zakona, i njegovih spornih rješenja, te da postoji volja da se kriza koju je njegovo usvajanje izazvalo  zaustavi, do sada bi se to i učinilo. Ili bar krenulo u traženje rješenja.

Predstavnici vlasti  nedjeljama ponavljaju da je „dijalog“ sa Crkvom neophodan, dok ne čine baš ništa da se on stvarno i uspostavi. Klimaju glavama tokom susreta sa zvaničnicima iz Brisela i Vašingtona, potvrđuju da je dijalog jedino rješenje, ali ga ne vode.  Ili, kao što to čini predsjednik Crne Gore Milo Đukanović, vatrenim govorima, dodatno zaoštravaju podjele.

Dijalog između SPC i Vlade, koji je otpočeo nakon dolaska evropskog komesara za proširenje, sveo se na jedan sastanak na kom su obje strane ponovile dosadašnje stavove po pitanju Zakona. Vlada i dalje stoji na poziciji da će razgovarati o modelima primjene Zakona, a Mitropolija isključivo o njegovom povlačenju.Termin novog sastanka određen je tek krajem ove sedmice, a nakon pritisaka spolja, i pošto se mitropolit Amfilohije požalio da iz Vlade još nema poziva na razgovor. Premijer Duško Marković saopštio je potom da će novi sastanak biti održan 11. marta. To što je utvrđen datum drugog sastanka jeste nešto, ali ne znači puno, ukoliko se i tada bude stajalo na istim tačkama. Za sada sve ide u tom smjeru.

Advokati Mitropolije crnogorsko primorske (MCP) potvrdili su ove sedmice da Mitropolija još nije podnijela inicijativu Ustavnom sudu Crne Gore za ispitivanje ustavnosti i zakonitosti spornog Zakona, iako je to jedini legalan put da se Zakon stavi van snage, što je i zvanični zahtjev MCP.  Crkva, uz prilično čudne argumente, čeka da to uradi sama država, i insistira na tome da Vlada povuče Zakon prije nego što ga Ustavni sud ocjeni neustavnim, iako bi moralo biti obratno.

“Zabrinjava me to što je Vlada Crne Gore povukla zakon za majke, a nijesu smjeli. Mada to znači da mogu da povuku zakone, a Zakon o slobodi vjeroispovjesti, koji treba da povuku i promjene ne žele, već ga se drže kao pijan plota”, prokomentarisao je mitropolit Amfilohije. Stigao je odgovor iz Vlade: “Netačna je tvrdnja mitropolita Amfilohija da je Vlada povukla tzv. zakon o majkama, Vlada je sprovela Odluku Ustavnog suda”. Dodali su i ovo: “Baš kao što je pokrenuta inicijativa za ocjenu zakona u tom slučaju, i Mitropolija danas ima mogućnost da podnese inicijativu za ocjenu ustavnosti i zakonitosti Zakona o slobodi vjeroispovijesti, što je premijer Marković predložio”.

Advokati Mitropolije, komentarišući stav da Crkva  ne pokušava da pokrene rješavanje ovog pitanja u okviru institucija, odgovaraju da takvu inicijativu može da pokrene i sam Ustavni sud, po službenoj dužnosti.

“Slab je izgovor nekih koji postavljaju pitanje zašto Mitropolija još nije podnijela inicijativu s obzirom na to da Ustavni sud to može uvijek da uradi po službenoj dužnosti, ali zašto to ne čini, to je stvar njihove procjene”, kazao je advokat Velibor Marković.

Advokat Marković je u pravu da sud može sam pokrenuti to pitanje, no on i dalje nije objasnio zašto to ne učini i Mitropolija. Navodno, čeka se da se tekst inicijative usaglasi u okviru Crkve i njihovih ekspertskih tijela. Još znakovitije je to što su inicijative koje su ranije stigle Ustavnom sudu, negdje na predlog Mitropolije – povučene.

Nakon Sinoda i Patrijaršije Srpske pravoslavne crkve, i beogradska advokatska kancelarija Radić povukla je početkom februara inicijativu za ocjenu ustavnosti Zakona, navodeći da su to učinili kako ne bi omeli dijalog MCP sa Vladom i jer ne vjeruju u objektivnost Ustavnog suda. Dijalog MPC s Vladom se ne može omesti, jer nije ni počeo, a povjerenje u Ustavni sud neće se promijeniti ni u slučaju da inicijativa dođe od strane države.   To što inicijativu po službenoj dužnosti ne pokreće sam Ustavni sud, koji je mnogo puta pokazao da je pod političkom kontrolom vlasti, dodatno pokazuje da ni vlast nije voljna da svoj Zakon, u koji se kune, stavi na test. I možda tako dobije dodatni argument u okviru dijaloga. Kad ga zaista  počne.

Sve to ide u prilog tezi da je Zakon bio tek povod za nešto drugo, te da kriza koju je usvajanje ovog dokumenta izazvalo za sada odgovara i vlasti i Mitropoliji.  U javnim međusobnim optužbama, već neko vrijeme  u drugi plan se stavlja Zakon, a vlast i crkva okrivljuju jrdni druge za mnogo ozbiljnije stvari. Đukanović Amfilohija za rušenje “države” , uz pomoć Beograda i Moskve, a mitropolit Đukanovića za atak na identitet Crne Gore, Crkvu i vjeru, te miješanje u unutrašnje crkvene stvari.

“Novoizglasani crnogorski Zakon o slobodi vjeroispovijesti nije donijet sa ciljem da uređuje oblast iz sopstvenog naslova, već da ”utjeruje” duhovni identitet slobodnim građanima, i da vrši pritisak u pravcu reorganizacije crkvenog ustrojstva”, konstatovao je protekle sedmice u autorskom tekstu I rektor Cetinjske bogoslovije Gojko Perović.

Na žalost, i jedni i drugi imaju  argumente za svoje tvrdnje. Dok Đukanović optužuje mitropolita da pomaže Moskvi i Beogradu da realizuje “velikosrpski državnog projekta u našem regionu i da je meta tog projekta i Crna Gora, ” te da se “Amfilohije definisao kao politički subjekt koji aktivno zastupa velikosrpske, ruske i antizapadne stavove na Balkanu”, Mitropolit organizuje litije na koje poziva ruskog mitropolita u Ukrajini, prenosi ovdje tamošnje podjele.  Mnogima je promakao završni govor  na litiji  protojereja Stavrofora( Darka Đoga) citat  Pjesme Slovenima ukrajinskog pjesnika Borisa Olejnika, napsane 1992 u Republici Srpskoj .. Ako nas sav svijet zaboravi  bijedno / nek nam je svejedno/ s nama je Gospod/. Živjeli. Mimo svijeta.

Mitropolit uredno  poziva vjernike da ne glasaju za vladajuću partiju, izjašnjava se o političkom pitanju,  Kosovu… Mimo očiju javnosti održava sastanke sa prosrpskim opozicionim partijama i blagosilja izbore. Tu ima zanimljivih detalja.  DF se trudi da se javno predstavi kao političko krilo litija/ protesta. No crkva je više puta pozvala DF da ne pokušava da preuzme njihove litije. Istovremeno, za Amfilohijev ukus Andrija Mandić  demonstrira preveliku bliskost i,  što ne reći,  zavisinost od Aleksandra Vučića.  Mitropolit je ove sedmice biranim riječima pohvalio lidera URE   Dritana Abazovića, oglašavajući da bi on, ugledni  musliman  puvukao zakon. Ne izgleda da je to slučajno.   Primijetno je da od početka bezrezervnu podršku MCP i litijama pružaju Demokrate i njihov lider Aleksa Bečić. Pri tom  u javnim nastupima  mitropolita Amfilohija predstavljaju u  bajkovito hrišćanskom izdanju, kao da nikad nije bilo ni ratnih godina ni njegovog zlokobnih poruka. Mitropolit se od Bečićevih izjava ne ograđuje, za razliku od onih iz DF. Amfilohije je minula dva mjeseca dokazao da nije zdravo potcijeniti njegovu političku spretnost. Priprema li teren  da podrži one opozcione snage u Crnoj Gori koje nemaju teret specijalnih odnosa sa službenim Beogradom? Niti se u tu mogućnost treba kladiti niti je isključiti. Pitanje  naravno ima i drugi kraj:  da li bi i koje bi partije prihvatile njegovu podršku?

Đukanović se redovno i neprimjereno miješa u crkvena pitanja.  Obnavljanje autokefalne crnogorske crkve  ugradio je  u program Demokratske partije socijalista. Sada svaki govor na temu spornog Zakona,  vodi u pravcu utemeljenosti autokefalnosti crnogorske crkve, a ne o valjanosti tog dokumenta.

Hoće li se mitropolit Amfilophije predsjednik  Đukanović i ovoga puta pružiti jedan drugom ruku, kao što su to znali kroz decenije,  da bi ustoličili svoju vlast i monopole, otvoreno je pitanje.  Momenti približavanja i udaljavanja se smjenjuju.  Često i jedan i drugi spominju istorijski nespornu autokefalnost CPC.  Amfilohijevo blagosiljanje izbora, sigurno nije mrsko Đukanoviću.  Ali tu je istovremeno  i demonstracija snage.  Mitropolitu kao ispomoć je došao ruski partrijah u Ukrajini.  Sa druge strane ove sedmice su se oglasili  neki članovi Pokreta za nezavisnost. Oni su u litije nazvali “  antidržavnim uličnim pohodom maskiranim u liku tzv. molebana i litija koje, bez ijednog crnogorskog državnog simbola uz snažnu propagandnu podršku od strane Srbije i uz zakulisno prisustvo Moskve, terenski organizuju velikosrpske eparhije u Crnoj Gori na čelu sa stožernim episkopom Amfilohijem”. U pismu je Đukanović tek uzgred i  više drugarski kritikovan.  Ni riječi o onome što je njegova vlast sve ove godine činila  da iznutra uništi i obesmisli crnogorsku državu. Da osujeti izgradnju  evropskog društva u koje se kune.

Svaki dan Đukanovićeve vlasti čini Crnu Goru ranjivijom i smanjuje njene šanse da nadživi njegov politički kraj.  Crnu Goru od velikosrpskog i bilo kojeg drugog velikodržavnog projekta,  ne može spasiti nikakakav crnogorski nacionalizam, već njeno najbolje izdanje demokratske zajednice. Samo ako je dom svih svojih različitosti ona ima šansu da pobijedi.  Pod Đukanovićem smo vidjeli njeno najgore izdanje.   Amfilohije u društvu koje ima standarde koji važe za svakoga ne može biti alternativa. Dug i mukotrpan će biti njegov put do katarze, ako ikad krene da ga traži. Negdje na tom putu morao bi vidjeti  zločin paljenja Konavla, i srebrenička polja smrti-  ne kao osvetu nego kao gneocid. Njegova današnja moć da okupi hiljade pristalica je možda najočitiji znak koliko su u ovoj zemlji osujećene njene drugačije mogućnosti. Na tome  su,  svako  svom sektoru, često udruženo, predano radili i Predsjednik i Prvosveštenik. Zato je posao tako temljeno obavljen. Zato će biti teško u Crnoj Gori odbraniti normalnost. U ovom namračenom svijetu, gdje se na globalnom planu sukobljavaju I mire slični tandemi, nemamo puno vremena. Ova zemlja čeka bolje nas. Dokle?

Milena PEROVIĆ KORAĆ   

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo