Era jurenja profesionalnih uspjeha i napretka tehnologije dovela je do porasta broja razorenih porodica, koje ne njeguju djecu. Sve je više mladih nasilnika, koji prepušteni sebi mogu da se ponašaju kako žele.
Kristina Mihajlović iz udruženja Roditelji kaže da je vršnjačko nasilje, posebno emotivno, sve češće i opasnije. Ona upozorava da je trend vršnjačkog nasilja posebno u porastu preko interneta: „Veliki je broj djece koja svakodnevno budu žrtve različitih vršnjačkih grupa na društvenim mrežama. To su novi načini nasilja koji su nama kao roditeljima manje poznati, pa je teže pomoći djetetu, ali i školi i onima koji imaju kontakt sa njim”.
Mihajlovićeva ukazuje da su za problem vršnjačkog nasilja krivi svi – roditelji, škola, socijalne službe, Ministarstvo prosvjete, policija… „Svi imamo svoju ulogu u vaspitavanju i podizanju djece, a čini se da se po pitanju većine problema, posebno kada je riječ o vršnjačkom nasilju, sve svodi na prebacivanje krivice i očekivanja da druga strana riješi problem. Sve dok to bude tako, teško da ćemo moći da kažemo da imamo kvalitetne načine rješavanja vršnjačkog nasilja”.
Ona smatra da nastavnici nijesu dovoljno obučeni. „Projekat Škola bez nasilja, iako dobro zamišljen, nije sproveden u velikom broju škola. Roditelji nedovoljno učestvuju, iskustva pokazuju da češće učestvuju roditelji djece koja su žrtve”. Takođe, kaže i da se mnogo školskih pitanja ne rješava adekvatno: „Imamo savjete roditelja koji u najvećem broju slučajeva postoje samo zbog toga što tako zakon nalaže. Smatram da je vršnjačko nasilje jedna od tema kojom bi savjeti roditelja mogli vrlo uspješno da se bave, u saradnji sa školama, naravno”.
Ona navodi i da se često nakon nasilja ne dobija adekvatan odgovor od škole, društva, roditelja, državnih institucija: „Često nam se roditelji javljaju da bi se konsultovali na koji način da riješe situaciju, da zaštite svoje dijete – jer to sami ne uspijevaju, nijesu zadovoljni odgovorom škole, policije… Ipak, u posljednje vrijeme je naše iskustvo bolje, jer roditelje direktno upućujemo na Ministarstvo prosvjete, što se pokazalo kao efikasno rješenje. Nadamo se da će i odgovori ostalih ubuduće biti bolji”.
Vršnjačko nasilje nije naivno. Naprotiv. To govore primjeri iz regiona. Mahir Rakovac, četrnaestogodišnji dječak iz Bosne i Hercegovine, počinio je samoubistvo polovinom decembra prošle godine skočivši sa osmog sprata zgrade. Zbog nasilja koje je trpio u školi od svojih kolega. Aleksa Janković, trinaestogodišnji dječak iz Srbije okončao je svoj život prije četiri godine iz identičnog razloga. Luka Ritz, maturant iz Zagreba, preminuo je 2008. godine zbog povreda zadobijenih od njegovih vršnjaka.
Iz Institucije zaštitnika ljudskih prava i sloboda Crne Gore kažu da su pritužbe u oblasti dječijih prava u porastu (u prošloj godini je bilo 150, što je trostruko više u odnosu na 2009. godinu), što je rezultat povećane vidljivosti Institucije, neposrednog rada sa djecom kao i promotivnih aktivnosti u dijelu dječjih prava.
„Konkretno u slučajevima nasilja nad djecom, Zaštitnik je prošle godine imao samo nekoliko onih koje su se odnosile na neki oblik nasilja. Prema preliminarnim podacima, pritužbe su se uglavnom odnosile na ostvarivanje prava na obrazovanje, socijalnu i dječiju zaštitu i postupanje pravosudnih organa”.
Međutim, ombudsman kaže da broj pritužbi u sektoru dječijih prava i neposrednog obraćanja djece nije i ne može biti jedini pokazatelj prisutnosti određenog problema u ostvarivanju prava djeteta, pa je tako i po pitanju vršnjačkog nasilja, zbog čega je ono predmet stalne pažnje.
Iz institucije Zaštitnika ističu da nasilno ponašanje među vršnjacima postoji i u osnovnim i u srednjim školama, a ispoljava se na različite načine. „Podsjećamo i na veoma negativne primjere, kada su djeca i mladi pri rješavanju međusobnih konfliktnih situacija posezali i za veoma opasnim predmetima kao što su noževi i pištolji”.
Učenici su se Zaštitniku u 2015. godini obraćali zbog sve rasprostranjenijeg internet nasilja. Ombudsman ukazuje da bi nastavnici i uprave škola morali da preuzmu aktivniju ulogu u prevenciji ovog vida nasilja. „Podsjećamo na važnost uključivanja škole u proces prevencije, jer vršnjačko nasilje putem interneta uključuje najraznovrsnije oblike zlostavljanja, isključivanja, omalovažavanja djece, što može imati dalekosežne posljedice”.
Nereagovanje nastavnika i stručnih saradnika na nasilna ponašanja učenika i loš nadzor, u okviru obrazovne ustanove, samo olakšavaju nasilno ponašanje među učenicima. O bilo kojem uzroku da govorimo, jasno je da osim djece koja trpe nasilje i djeca koja čine nasilje imaju problem koji se ne smije zanemarivati.
Na pitanja o vršnjačkom nasilju, koja smo poslali na adrese rukovodstava podgoričkih srednjih i osnovnih škola – podgoričke Gimnazije, Trgovinske, Gimnazije 25. maj, Elektro, Građevinske, Medicinske, OŠ Maksim Gorki, Oktoih i Pavle Rovinski – nijesmo dobili odgovor. Čini se da se i o ovome, kao i o mnogim drugim negativnim pojavama u našem društvu, nerado govori.
To što se sve češće govori o nasilju, pa izgeda da se organizovanije suprotstavljamo, ne znači da ga ima manje. Naprotiv. Roditelji sa kojima smo razgovarali ukazuju da imaju dojam da se škole boje da pokrenu ova pitanja, jer su nemoćne da ih riješe. Napredovanje tehnologije i masovno korišćenje društvenih mreža samo je otvorilo nasilnicima nove horizonte. Izgleda da problemi tek dolaze. Mi kao društvo nijesmo spremni za njih.
Da li adekvatno sankcionišemo prestupnike?
Iz Centra za djecu i mlade Ljubović kažu da, po njihovom iskustvu, delikventno ponašanje najčešće ispoljavaju djeca lišena adekvatne roditeljske brige, bez obzira na socijalnu klasu kojoj pripadaju. Kako Uprava policije nije odgovorila na naša pitanja o broju krivično gonjenih učenika osnovnih i srednjih škola, koristićemo podatke o maloljetničkoj delikvenciji iz 2015. godine. Šef odeljenja za maloljetničku delikvenciju i nasilje u porodici, Slavko Milić, na konferenciji Maloljetnik, nasilnik i delikvent održanoj u martu 2015. godine, kazao je da je maloljetnička delikvencija odraz nemoći društva i da postaje sve savremenija i okrutnija, navodeći kao veliki problem i vršnjačko nasilje. ,,Nedovoljan je stepen angažovanosti pedagoškog kadra čemu treba da se posveti više pažnje, a dešava se da se određeni sukobi rješavaju na nivou škole i ne dolazi do uključivanja drugih organa”, poručio je tada Milić. On je kazao da je prošle godine 278 maloljetnih osoba izvršilo 288 krivičnih djela – prema statističkim podacima, 36 djece do 14 godina počinilo je neko krivično djelo, od 14 do 16 godina registrovano je 69 izvršilaca krivičnih djela, a od 16 do 18 godina 173 izvršioca krivičnih djela. Milić je takođe ukazao da kod maloljetnika postoje alternativne mjere, opomena odnosno posredovanje kao oblik medijacije koje ne ulaze u krivični proces, tako da statistika, kako je dodao, često zna da bude varljiva. Da krivična djela koja čine djeca nijesu propisno sankcionisana možda pokazuje podatak da je tokom 2015. godine, Centar pružao usluge za 19 korisnika na stalnom, institucionalnom tretmanu, od čega je upućenih na tretman od strane sudova bilo šestoro – pet dječaka i jedna djevojčica. Dakle, svega dva odsto djece delikvenata je poslato na institucionalni tretman (ako pretpostavimo da je u 2015. počinjen isti broj krivičnih djela).
Filip Đ. KOVAČEVIĆ
INTERVJU4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice