Povežite se sa nama

DUHANKESA

Kovanje i kaljenje

Objavljeno prije

na

Ljudi su kao ognjila: najprije ih treba iskovati, pa poslije kaliti. Samo tako mogu uspješno obavljati  ono za šta su kovani i kaljeni. I upravo kao što su ognjila iskovana i kaljena da bi izbili dobru, jaku iskru iz tvrdog i hladnog kremena, tako su i neki ljudi iskovani i kaljeni da izbiju dobru i jaku iskru iz tvrdog i hladnog čovjeka. Postoje i ljudi koji su kovani i kaljeni da izbiju jaku iskru iz cijelog naroda . Kao što ni plamen ne može zapaliti kremen, ni iz njega izbiti iskru, nego to može upravo samo ognjilo, tako se ni ognjem i mačem ne može izbiti iskra iz čovjeka ili naroda zamrlog srca i skamenjene duše, nego samo ćovjek iskovan i kaljen za to!

Desilo se te je ognjilo iz ove duhankese,  od početka bilo namijenjeno da pokaže kako se izbija dobra iskra iz kremena – ali da to pokaže određenim ljudima koji to nikada nisu prije vidjeli i koji nisu ni vjerovali da je to moguće –  slijepo vjerujući u zabludu da je istina samo ono što čovjek vidi svojim očima!

Demonstracija je bila dogovorena za finale značajnog međunarodnog simpozijuma, na specijalnoj večeri priređenoj za“nevjerne Tome“, nekoliko zvučnih imena međunarodne političke scene.

Obavezu je preuzeo učesnik simpozijuma iz akademskog kruga, već decenijama jedini pušač lule u regionu a možda i u svijetu, koji lulu pali uvijek i samo koristeći ognjilo, kremen i trud, u trenutku posebne inspiracije, pomisli:“Treba iskovati i okaliti potpuno novo ognjilo! Kad će već njima biti prvi put da gledaju, nek i ognjilu bude prvi put da pred njima zapali lulu duhana svojom iskrom!“

Kod rođaka u planinskom selu, nađe se baš ono što treba: stara turpija – ege, jer od ovih novih se ne može iskovati ni okaliti dobro ognjilo. Slijedio je veći problem. Naći kovača koji se još bavi ovim plemenitim zanatom, kadrog  i voljnog da iskuje ognjilo. Uz pomoć njegovih rođaka, poslije desetak telefonskih razgovora, takav dragulj od majstora je pronađen u drugom planinskom selu udaljenom tridesetak kilometara.    Stari  majstor se posvetio kovanju ognjila kao da brani doktorsku disertaciju. Od mjerenja i obilježavanja tačaka na kojima će saviti turpiju, preko raspaljivanja vatre i gotovo dva sata dugog iskivanja i podešavanja –  sve je radio sa koncentrcijom i strašću znalca zaljubljenika u svoj posao. Vrlo lijep i autentičan primjerak ognjila bio je tu. Ali, kada su se vratili kući, primijetio je da maestro ostavio rebarca turpije neizbrušena na strani kojom se ognjilom kreše kremen – a koja mora biti gatka. Kasno naveče, opet uz pomoć telefona, pronašli su drugog kovača u selu udaljenom pedesetak kilometara. I ovaj majstor je bio čovjek-esnaf, poznavalac svih finesa i vrlo brzo je izbrusio ona rebarca i još jednom prekalio ognjilo.

Uveče, u bašti hotela, provjerio je ognjilo. Kako su samo veselo sijevale iskre izbijane iz kremena novim ognjilom!  Pred spavanje, u hotelskoj sobi, složio je pažljivo svoja dva stara i pouzdana ognjila u kožnu kesicu, zajedno sa tapkalicom za duhan i čisšćenje kamiša, kutije s duhanom i futrolu za dvije lule.

Poslije simpozijuma – večera. Prije večere, telefonski poziv: “Svi su spremni, čekaju vas odmah poslije večere ! Je li sve u redu i spremno profesore!?“

“Bez brige! Sve je na svom mjestu.“ Ali nije bilo! Ognjilo je jednostavno –nestalo! Ispraznio je putnu torbu više puta, sve provjerio, svugdje zavirio. Nema pa nema. Taksijem se vratio u hotel, provjerio na recepciji – ništa. Poslije većere, kada je, uz kafu, došao taj trenutak, suho je saopštio da je zaboravio cijeli pribor:  nije mogao prežaliti onakvo sjajno iskopvano i kaljeno ognjilo! Sutradan, svratio je još jednom do recepcije hotela. Sa leptir mašnom, u bijeloj košulji, pođe mu u susret kelner koji mu je donijeo espreso  prethodne večeri u bašti hotela i na tacni mu pruži njegovo ognjilo! “Ostalo je na Vašem stolu!“

Ostalo!? Ili ga je neko nehotično pomjerio dok je ustajao da se pozdravi, distrakcija, mahinalno uzimanje torbice uvjeren da je ognjilo unutra, jer ga nije bilo tamo gdje  ga je trenutak ranije spustio!? Jer nije bilo kovano i kaljeno od dva vrhunska majstora, samo da bi svojim prvim izbijanjem iskre iz kremena, na par minuta zabavilo ljude koji u tome vide neki cirkuski trik a ne čin kroz koji je nastao Kosmos!?

Blago onima koji uvijek služe samo onim ciljevima za koje su iskovani i kaljeni!

Ako još ima takvih!

 

Ferid MUHIĆ

Komentari

DUHANKESA

Od riba, tajni nauk znati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Da bismo vidjeli, treba držati oči otvorene. I da bismo čuli, treba sebe stišati i slušati.  Ne galamiti

 

Ono što svako zna – to ne uči nikoga ničemu. Najvažnija znanja  promaknu nam slušajući i govoreći cijeli život iznova i iznova, ono što svako zna! A ta znanja su tu,  dostupna svima, na svakom koraku spotičemo se o mudrosti, zatvaramo oči pred poukama, kao onaj siromašni baksuz iz priče što je odlučio da zatvorenih očiju pre preko mostića na koji je dobronamjerni darodavac stavio kesu zlatnika. Da je gledao, ne bi je mogao ne vidjeti. Da je slušao, ne bi mogao ne čuti   Ali, da bismo vidjeli, treba držati oči otvorene. I da bismo čuli, treba sebe stišati i slušati.  Ne galamiti!

“Ne larmaj!“ – tako je našu galamu prekidao jedan stari profesor istorije. I kada bi odjednom zavladala tišina, pristizalo nam je znanje. Plavilo nas i upijalo se, kao što voda plavi njivu i upija se u rahlu oranicu.  Galama razgoni misli. Zato je Aristotel najvažnije uvide svoje filozofije šaputao na uho najodabranijima. Akroamatika, to je bila i metoda i pouka – primanje znanja šapatom i pouka da mudrost boravi u tišini. Mudrost voli tišinu. Vrlo često, tišina je najdublja mudrost.

Postoji trenutak kada se zvuci violine moraju otsvirati na uho zanesenom gostu. Tada muzičar postaje Aristotel sa violinom – učitelj koji odabranog srećnika podučava tajnama muzike. I Bogu su draže tihe molitve od bučnih preklinjanja. One bešumne, nečujne, samo dušom izgovorene – najvrijednije;  zato je tišina dom u kom mudrost najrađe boravi.  Najbolji učitelji prosvijetle učenika u tišini; ono što se podučavalo preneseno riječima, sabere se u bešumni uvid i ozari se značenjem.

Predugo mi je trebalo da shvatim da znanje traži tišinu. Da se pojavljuje, skoro bih rekao: objavljuje! – tišinom. Što glasniji učitelj, pliće znanje. Što tiši učitelj, dublje pouke.

Tako sam, skoro slučajno, a opet, otvorivši oči i pažljivo osluškujući, naišao na tajni nauk riba! Zamalo da prođem zatvorenih očiju,  kao pokraj kese sa zlatnicima.

Jesam li vas prekasno razumio, ribe, veliki majstori zena!?

Nemušte su ribe – to znamo; ali, morao sam mnogo ranije shvatiti da to nije bez razloga. Svrake kriješte; to je znanje svadljivih. Slavuji jaglijaju. Kaže se: “Slavuj umire pjevajući!“ Tačnije je reći da,  i umirući, slavuj pjeva. Jaglija svoju poslednju partituru dok umire srca probodenog trnom. To je mudrost pjesnika. Svoj bol, agoniju, hropac – pretvoriti u pjesmu i pjesmom sebe saopštiti. Ali i slavuji i pjesnici su bića dijaloga. Govore, poručuju oglašavajući se, još bi da nešto drugima kažu, drugi da ih čuju. Još im treba zvuk, spona sa svijetom, posredovanje, još nisu stigli do onoga svog pravog “Ja“, jer agonija i bol makar i u pjesmu pretočeni, jesu i krik, i molba, i poklič, i kletva koji vape za odgovorom.

Samo ribe govore kroz potpunu tišinu! Zato vam i kažem: Kad ribe besjede – ćuti i slušaj! “Ne larmaj!“ Naučićeš iz te bešumne besjede više nego iz svih govora na koje si proćerdao ono  najvrijednije, ono što nikako i ničim ne možeš nadoknaditi – zlatni prah što iz klepsidre života!

Da mi se je ugledati na ribe! Od riba, tajni nauk znati! Usvojiti njihovu mudrost sabranu iz najvećih dubina. O uzvišenom, pouči se od ptica. O dubinama, prepusti se mudrosti riba. Ko bi mogao znati dubine mudrosti bolje od riba!? Dubine su njihov svijet. Sav život provedu u dubinama, sve tajne dubina znaju! Kad bismo znali ono što znaju ribe! Naučiti tajnu zvanu  isihija. Tihovanje. Nepomućeno, moćno, nerazorivo, nedodirljivo, nepotkupljivo ostajanje u sopstvenoj istini! Sjetiti se njihove mudrosti  kad ti pogane riječi navru. Pa ih ne izreći; kad bi da uvrijediš i poniziš drugog – sebe od te sramote očuvati.

Ribe su nijeme i u smrti! Kad je to najvažnije. I najveće su – doslovno najveće u trenutku smrti, kad god ih zadesila jer rastu cijelog života!  Ribe su pravi zen majstori. Ni glasa: samo im se otvaraju i zatvaraju usta. Ni užasa u očima, dok gledaju kako se drveni čekić prodavca u ribarnici diže i zamahuje da i njima smrska glavu, dok u rasutim krljuštima na pocinkanoj tezgi čekaju svoj red.

I još jedan, najveći tajni nauk koji imaju ribe, vrijedi poželiti! Znati, pouzdano, nepromašivo, neumitno jasno znati da ćemo, kad god nas zadesi sudnji čas, biti najveći, veći nego što smo ikada bili u životu! Da se tada nećemo poniziti, srozati, da se nećemo valjati, ni puziti, da nećemo bogoraditi, ni klečati, ljubiti ruke i suzama zalivati čizme nasilnika, milost da nećemo nikada od nikoga zatražiti, ni jauknuti, ni kriknuti, ni zaplakati!

Mnogi velikani bili su najmanji u trenutku smrti.

A ni jedna riba, nikada!

 

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Ono što nemamo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Žudeći za onim što nemamo, potpuno smo zaboravili na vrijednost onoga što imamo. Posjednik blaga kakvo sva blaga svijeta ne mogu kupiti, ni uvećati – jadikuje, zbog onoga što nema!? Postali smo ptice kojima se odmilio let, jer nemamo zlatni kavez!

 

no što nemamo, određuje nam život! Eto paradoksa nad paradoksima, eto majke svih paradoksa! Žudeći za onim što nemamo, potpuno smo zaboravili na vrijednost onoga što imamo. Posjednik blaga kakvo sva blaga svijeta ne mogu kupiti, ni uvećati – jadikuje, kuka, tuguje, boluje, kopni kao snijeg u proljeće zbog onoga što nema!? Postali smo ptice kojima se odmilio let, jer nemamo zlatni kavez!

A zapravo, čak i onaj ko nema ništa, ima više nego što vrijedi sve ono zbog čega mu srce treperi i duša drhti! Jer sve to zajedno, sva bogatstva svijeta, ne mogu mu kupiti ni djelić blaga koje ima svako ko kaže da nema ništa! Onaj koji je živ i zdrav, koji vidi nebo i čuje vjetar, koji diše i sanjari, koji može zaplakati i zapjevati, krenuti ili stati, kako mu volja – taj  već ima više nego što vrijedi sve ono što bi da ima, a nema!

Ipak, dao bi sve to što ima, bez cjenjkanja,  za djelić onoga što nema! I čim obavi tu razmjenu, ako mu se kao što misli – posreći, a zapravo: ponesreći! – istog trena mu postane jasno da se prevario .    To se, na žalost, uvijek shvati prekasno. Kad više nema pomoći. Kada jednom daš ono što imaš, za ono što nemaš, svaka razmjena je isključena a trgovanje vrijednostima života i svijeta je završeno.

Siguran sam da duhovi koji bestežinski bezbolno lebde eterom, zavide svakom živom čovjeku. I s pravom! Zar više ni dodirnuti ničiju ruku neće, ni cvijet pomirisati, ni lice nečije pomilovati nikada!? – zar ni zadovoljstvo,  ni bol čak više neće osjetiti – to njih mori, i sjećanje da su,   imajući to nekada, čeznuli za onim što nisu imali i što im sada više ništa ne znači!

Da li biti živ, uistinu vrijedi više nego imati sve ono što nemamo!? Da li rođenjem dobijemo više nego što tokom cijelog života možemo steći!?

U Istoriji peloponeskih ratova (Knjiga V), Tukidid navodi tok tajnih pregovora u kojima moćna Atina zahtijeva bezuslovnu predaju malog ostrva Melosa. Ultimatum je jasan: Imate samo jednu priliku da spasite ono najvrijednije što imate – život!

Koliko god bio okrutan izbor pred koji su stavljeni Melijaci,  toliko je  duboko poznavanje života bezdušnih Atinjana!

  1. Melijanci.“Možemo shvatiti da je u vašem interesu da nam budete gospodari, ali kako može biti u našem interesu da vam mi budemo robovi?”
  2. Atinjani. “Vašim pristankom da se predate, izbjeći ćete najgore; a mi ćemo biti bogatiji ako vas poštedimo”.
  3. Melijanci.”'Ali moramo li mi biti vaši neprijatelji? Zar nas nećete smatrati za prijatelje ako budemo neutralni i održimo mir sa vama?”
  4. Atinjani. “Ne, vaše neprijateljstvo nam nije ni upola takav problem kao vaše prijateljstvo; jer ono prvo bi u očima naših neprijatelja bilo dokaz naše moći, ovo drugo, dokaz naše slabosti.”
  5. Melijanci. “Ali zar vaši građani ne vide razliku između država koje vi ne dirate i vaših kolonija koje se ponekad bune protiv vaše vlasti, pa ih morate ponovo pokoravati?”
  6. Atinjani. “Naravno da vide, ali oni smatraju da ako ne napadnemo države kakva je vaša, to je zato što su one kadre da se odbrane, i da ih mi ne napadamo zato što se ne usuđujemo da to učinimo. Kada vas pokorimo, to će učvrstiti našu moć i sigurnost i proširiti našu vlast.”

Dakle, jasno da ne može bitio jasnije: Ako odbijete – pobićemo vas. Ako prihvatite – ostaćete živi! I koliko god moglo izgledati da se opravdanjem  odluke  žitelja Melosa da prihvate ultimatum,  propagira pasivnost, servilnost, poniznost, da se strah uzdiže  u najvišu vrijednost (strah i vrijednost; strah kao vrijednost – ide li to dvoje  zajedno!?), opet je ova jednačina matematički besprijekorna: život koji imamo, vrijedi više od svega onoga što nemamo, šta god to bilo!  Jer kada dođe do razmjene vrijednosti, sve postaje jasno: gubitkom života gubi se sve ono što se više nikako ne može dobiti, ni nadoknaditi. I obrnuto: Očuvanjem života mnogo od onoga što smo izgubili, možemo ponovo steći!

Zar je zaista i  najgori prolazni život,  bolji od vječnosti? Da li je ono što imamo, uistinu vrijednije od svega što nemamo!? Iako je odgovor na oba pitanja nesumnjivo potvrdan, pitam se otkuda ovaj gorki ukus!

Ukus čežnje za onim što nemamo!

 

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Prolaznost i trajanje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ne znaju ljudi da je sve što je nekada bilo lijepo, lijepo i sada, da je zauvijek lijepo! I da je radost ista, i da je ljubav ista i da sve što pamtite traje i ne prolazi – dok god je u vašem sjećanju!   Kao planine, valovi i nebesa

 

Dok pamtimo – jesmo. Ono što pamtimo – traje! Samo zaboravljeno je prošlo. Velika je zabluda da se naša sjećanja odnose na nešto što je prošlo, čega više nema. Ono čega se sjećamo, to nije prošlo nego je tu – kao sjećanje! Materija odlazi, memorija ostaje. Memorija je supstanca izvan dohvata vremena. Trajanje –  kao stanje, jeste osnova našeg života. Činjenica da sjećanja ne prolaze, da traju, potvrđuje da ne potpadaju pod jurisdikciju vremena!

Vtijeme prolazi. Čovjek – traje. Zato čovjeka ne možemo razumjeti u kontekstu vremena i njegove prolaznosti, nego samo kroz prizmu trajanja,  neprolaznosti. Mi jesmo i u prolaznosti ali smo, kroz trajanje svijesti, i u neprolaznom. U prvom slučaju, riječ je o apstraktnom, fiktivnom, homogenom vremenu zbivanja izvan nas, koje se ipak jednako odnosi i na nas, i doslovno, kao i sve drugo – odnosi i nas; u drugom slučaju, to je čisto trajanje naše svijesti, sjećanja, želja… sadržaji koje spoljašnje vrijeme ne dotiče i na koje ne utiče. Ovo jasno potvrđuje da se razvoj individue ne zbiva kroz proticanje apstraktnog vremena, nego kroz nanose realnog trajanja, što znači da se individualna biografija zapravo i ne zbiva izvan, nego unutar čovjeka! Činjenica da sami sadržaji individualnog života, koji su supstanca individualne svijesti,  kao što su htijenja, želje, sjećanja, ne podliježu uticaju vremena i traju odolijevajući sveopštoj  prolaznosti svijeta izvan nas, dodatno afirmiše trajanje kao stanje svijesti.

Upravo zato, ne treba nas čuditi neuspjeh egzaktnih nauka da i uz pomoć spektakularnog napretka fiziologije i genetike, kao i frapantnog razvoja farmakologije,   razumiju čovjeka u cjelini, kao biće sa integritetom, jer se zapravo i ne dotiču onoga što je u čovjeku individualno – njegove neprolaznosti, trajanja kao neposredne samosvijesti. I još jednom:  upravo zato su samo filozofija, metafizika, poezija i cijelokupna književnost,  u stanju da, umjesto ovog simbolizma koji nude egzaktna  proučavanja čovjeka kao objekta u vremenu, dopru do praga razumijevanja ljudskog života kao autentičnog trajanja nezavisnog od prolaznosti vremena.

O nekim od naznačenih dilema sistematski je progovorio filozof-nobelovac Anri Bergson (Henri Bergson (Essai sur les données immédiates de la conscience), kao i u polemici sa Ajnštajnom i Minkovskim, koji, kao fizičar i matematičar,   nisu mogli do kraja slijediti filozofske finese problema o kom su pokušali raspravljati. Ali ta intuicija svijesti kao stanja lične neprolaznosti, kao neposredne, stalne prisutnosti svijesti o sebi (samosvijesti), u jednom kontinuiranom, gotovo ekstatičkom “Sada“. koje traje – toga je u naznakama bilo pregršt kod mnogih filozofa, pjesnika, dramaturga! Pa ipak, kad god bi taj uvid dobio svoju (često brilijantnu), formulaciju (posebno kod pjesnika), uvijek bi tu preostalo posla i za filozofa.

U romantičarskom, ali nesumnjivo autentičnom zanosu, piše Bajron:

Nisu li planine, valovi i nebesa, dio mene i moje duše,

          Kao što sam i ja dio  njih?

(Are not the mountains, waves and skies, a part of me and of my soul,

as I of them?)

Da, to osjećanje jedinstva sa svijetom, taj mistički zanos –  nirvana, ataraksija, satori – prožme barem jednom u životu svakog čovjeka! I da, kada se to desi, osjećaj neprolaznosti ovlada čovjekom,  i makar za kratko, on i njegova duša poistovjete se sa planinama, valovim i nebesima! Ali, Bajrone, prijatelju, kada su već neprolazne planine, valovi i nebesa dio nas i naše duše, a mi dio njih, onda je to moguće samo tako što smo,  u trenutku ekstaze,  i mi osjetili svoju neprolaznost!

Red je da filozof postavi svoje pitanje:

Kako onaj koji je obuzet ovakvim osjećanjem istovjetnosti sa neprolaznim planinama, valovima i nebesima, i poslije tog iskustva, sebe i dalje može smatrati za apsolutno prolazno biće!?

A ipak, ljudi to uporno čine. Ne znaju da je sve što je nekada bilo lijepo, lijepo i sada, da je zauvijek lijepo! I da je radost ista, i da je ljubav ista i da sve što pamtite traje i ne prolazi – dok god je u vašem sjećanju!   Kao planine, valovi i nebesa!

 

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo