U vremenima brutalne bezosjećajnosti, pitanje časti je sačuvati lirsku dispoziciju i slaviti nježnost! Jednom sam davno sebi obećao da,  bez obzira na okolnosti, ništa neće stati između mene i mog osmjeha. I tako osmjehnut, naletih na jednu informaciju o heroju borbe za nezavisnost Demoratske Republike Kongo

Planirao sam da za ovu kolumnu napišem nešto vedro, možda čak i kozeriju, ali svakako da bude bezbrižno. Lirsko. Osjetio sam da već duže vremena u mojim tekstovima  meni samom nedostaje jedan bitan začin – nježnost! Jer, nebo nad ovim svijetom je već nekoliko godina prekriveno teškim, tmastim oblacima, nigdje ni traga od one poslovične vedrine na rubu čak i najcrnjeg oblaka. Zabrinutost je postala normalno stanje duha. Dešava se svašta, ali ništa više nije smiješno. Zaključio sam da je u vremenima brutalne bezosjećajnosti i opšte anksioznosti, pitanje časti sačuvati lirsku dispoziciju i slaviti nježnost! Sjetih se da sam jednom davno sebi obećao da  bez obzira na okolnosti, ništa neće stati između mene i mog osmjeha. I tako osmjehnut, naletih na jednu informaciju.

„20 novembar 2024.

Pozlaćeni zub Patrisa Lumumbe, heroja borbe za nezavisnost Demoratske Republike Kongo, na sigurnom je mjestu i nije ukraden, izjavila je njegova kćerka Julija Lumumba za BBC.”

Informacija je primljena sa velikim olakšanjem u cijeloj zemlji, nakon što je prethodno objavljena nepotvrđena vijest da je pozlaćeni zub Patrisa Lumumbe prethodne noći ukraden iz mauzoleja u Kinšasi, gdje je bio izložen. Srećom, zabrinuta za bezbjednost zuba, porodica ga je pravovremeno premjestila na sigurno mjesto. Odlično se sjećam Patrisa Lumumbe, njegove neumorne političke borbe za nezavisnost Demokratske Republike Kongo, vatrenog zalaganja za ujedinjenje Afrike, kao i  vijesti da je mučki ubijen 1961. godine, u 36-oj godini života. Patris Lumumba je bio heroj mladih u cijelom slobodoljubivom svijetu. Studentski domovi, klubovi, organizacije mladih, nosile su s ponosom njegovo ime u mnogim zemljama, uključujući i Jugoslaviju. Ipak, u tim vijestima  nije bilo ni riječi o njegovom pozlaćenom zubu, niti je pobliže opisano ubistvo Patrisa Lumumbe,  prvog premijera DR Kongo.

Evo zašto se to skrivalo toliko dugo. Pozlaćeni zub Patrisa Lumumbe, uz izvinjenje, vratila je njegovoj porodici nekadašnja kolonijalna sila Belgija 2022. godine – i sada pazite ovo: kao jedino što je od njega ostalo! U skladu sa pričom o evropskim vrijednostima Belgija, kao prijestolnica EU, s pravom treba da se smatra za reprezentativni primjer poštovanja tih vrijednosti. U konkretnom slučaju, te vrijednosti su potvrđene činjenicom da je pozlaćeni zub Patrisa Lumumbe vraćen njegovoj porodici. Da, ali tek 61 godinu nakon njegovog ubistva (1961-1922.)! – prigovoriće sitničari.  Dobro, složićemo se i upitati: Kako se desilo da je taj pozlaćeni zub jedino što je ostalo od Patrisa Lumumbe i kako se našao i 61 godinu čuvao u Briselu?

Nakon što je 17. januara 1961. godine,  po naređenju Brisela ubijen zajedno sa svoja dva najbliža saborca, Patris Lumumba je po istom naređenju morao i – nestati! U skladu sa evropskim  vrijednostima, politički protivnici se ne sahranjuju nego jednostavno – nestanu! Slijedećeg jutra, tadašnji ministar unutrašnjih poslova Katange  Godefroid Munongo je naredio da se tijelo Patrisa Lumumbe isječe na sitne dijelove i da se ostatci rastvore u sumpornoj kiselini. Da bi Brisel bio siguran, naredbu je izvršio lično belgijski žandarmerijski oficir  Žerar Soete (Gerard Soete), ne prije nego što je izvadio i poslao u Brisel pozlaćeni zub po kom se moglo potvrditi da je to uistinu posljednje što je od njega ostalo na ovom svijetu.

Ima mnogo toga između neba i zemlje što ne razumijemo a vjerovatno nikada nećemo ni razumjeti. Poslije ovog otkrića o sudbini Patrisa Lumumbe, ne znam kako, ali neodoljivo uvjerljivo mi se učini da svaki put vidim na TV ekranu kako kod svakog učesnika nedavno održane Konferencije u Davosu i svih  zvaničnika EU i njenih saveznika,  čim zinu  u ustima im zasija pozlaćeni zub Patrisa Lumumbe.

Čovječanstvo je danas u akutnoj fazi opsjednutosti fatamorganom ravnopravnosti. Hoće li ono ikada ugledati pravu oazu ravnopravnosti umjesto groteskne fatamorgane na koju se srozao san o ostvarenju ovog uzvišenog ideala

Fatamorgna je dobro poznat fenomen.  Nastaje kao kombinacija našeg fiziološkog i mentalnog kapaciteta, u stanju ekstremno urgentne vitalne ugroženosti. Klasični opis fatamorgane predstavlja slika čovjeka,  tri dana izgubljenog u pustinji bez kapi vode, koji trenutak nakon što se pomirio da će umrijeti od žeđi, jasno ugleda oazu sa palmama, zelenom travom i jezercetom u koje se uliva mlaz bistre izvrorske vode! Posljednjom snagom, žedni čovjek pohrli do spasonosne oaze, kad tamo, oaza nestala, gola pustinja ostala,  on sam, nad njim prži jarko sunce žuto i caruje svijetom, ujedajući ljuto!

Jednostavno rečeno, fatamorgana je rezultat saradnje uma i čula vida koji, nekim čudom proizvode uvjerljiivu iluziju onoga što je čovjeku u tom stanju  najpotrebnije: prizor oaze  sa izvorom vode. Osim što probudi u zalutalom putniku posljednje rezerve snage i želje za životom, ova iluzija mu omogući i da fatamorganu razlikuje, od realne oaze.

Čovječanstvo je danas u akutnoj fazi opsjednutosti fatamorganom ravnopravnosti, za kojom, kao za oazom spasa, traga kroz cijelu svoju historoju.   Ljudskom rodu se duže vremena priviđa fatamorgana ravnopravnosti, svaki čas upire prstom i detaljno je opisuje kao da svojim očima vidi neku stvarnu,  realno postojeću, gotovo opipljivu ravnopravnost. Omamljeni tom fatamorganom, ljudi traže i nalaze, žele da vide i priviđa im se ravnopravnost vlasti i naroda, bogatih i siromašnih, jačih i slabijih, odraslih i djece, ravnopravnost polova, vjerska ravnopravnost, rasna ravnopravnost, ravnopravnost oficira i vojnika, gazde i zaposlenika, čak i ravnopravnost svih država, članica UN.  Kao kolektivna fatamorgana ravnopravnost je već 78 puta (od 1948. godine), bila svečano proslavljena širom svijeta manifestacijom koja svake godine počinje 10. decembra i traje punih pet dana,  Dan ljudskih prava (HRD – Human Rights Day), je i 10. decembra 2025 godine širom svijeta proslavljen hologramski uvjerljivom fatamorganom ravnopravnosti.

Kada su SAD, 03. januara 2026. godine u vojnoj operaciji u kojoj je ubijeno oko 100 ljudi, napale Karakas, glavni grad Venecuele, kidnapovale i izvele pred svoj sud predsjednika Nikolasa Madura i njegovu suprugu Siliu Flores, međunarodna zajednica je ostala više nego uzdržana. I kada je predsjednik Tramp objavio da će u narednom periodu SAD upravljati Venecuelom preko svog opunomoćenika (kao što su kolonijalne države upravljale kolonijama), te da će eksploataciju venecuelanske nafte preuzeti kompanije iz SAD, nije se čuo ni jedan glas protesta čak ni iz EU, notorno poznate po promociji “Evropskih vrijednosti, ravnopravnosti i slobode.“    Nije se čuo ni tokom dvije godine najstrašnijeg i najbesramnijeg genocida koji je cionistička vlada Izraela, na čelu sa Netanjahuom, svakodnevno vršila nad Palestincima u Gazi. I ne samo da se  ćutale, nego su neke od najuticajnijih država EU osujetile svaki pokušaj svojih građana da makar samo verbalno ali javno osude Izrael i Netanjahua. Lista otvorenog suspendovanja bilo kakve podrške državama žrtvama brutalne i neprovocirane agresije i vojne okupacije od strane najmoćnije svjetske sile,  i ćutanja EU pred najtežim oblicima kršenja ljudskih prava, duga je i svima poznata, ali se političarima i građanima ovog političkog saveza i dalje priviđa fatamorgana ravnopravnosti.

Da je riječ o  fatamorgani ravnopravnosti, i vrlo realnoj sebičnosti EU, jasno je i sada kada je predsjednik Tramp ozbiljno aktuelizirao svoj zahtjev da izvrši aneksiju Grenlanda, a države EU i članice NATO-a skočile  zdušno u odbranu prava Danske, u čijem sastavu je Grenland kao polu-autonomna jedinica, odnosno, u odbranu prava i ravnopravnosti Inuita, autohtonih stanovnika Grenlanda.

Hoće li čovječanstvo ikada ugledati pravu oazu ravnopravnosti umjesto groteskne fatamorgane na koju se srozao san o ostvarenju ovog uzvišenog ideala!?

Ferid MUHIĆ

Društva sa zakonskim propisima koji regulišu sve sfere socijalnog života,  u principu su neslobodnija od onih sa kratkim spiskom zakonskih propisa

Kad sam bio mali, najviše me je nervirala doskočica:“Ko gubi, ima pravo da se ljuti.“ Ako bih pobijedio u bilo kom nadmetanju, nikada nisam tu glupavu i arogantnu doskočicu uputio poraženom. Ako bih izgubio, nikada nisam dozvolio drskost pobjedniku da je kaže  meni, a ako bi se to desilo, nije ostalo  nekažnjeno. Da neko nekome može dati (ili ne dati) pravo da se ljuti – izgledalo mi je kao oholost! Ljutnja uopšte nije i ne može biti predmet prava! Čovjek se ne ljuti zato što mu je dato pravo da se ljuti, niti može da potisne gnjev zato što nema pravo da se ljuti!

U toku studija, na seminarima iz etike i sociologije, iz cipela su me mogle izvaditi diskusije o epohalnom doprinosu  Univerzalne deklaracije  o ljudskim pravima (Universal Declaration of Human Rights – UDHR)  ljudskoj slobodi kao civilizacijskoj i humanističkoj vrijednosti. Čak i nakon što sam sebi obećao da  niko i ništa neće stati  između mene i mog osmjeha, dešavalo se da me rasprave o ljudskim pravima izvade ne samo iz cipela nego i iz čarapa.

Od tada sam se zavadio sa legalistima. Kad god se neko pohvali da je legalista, pred očima mi se pojavi desetogodišnji  tupavko koji poslije utakmice, likujući davi  vršnjake iz poraženog tima: “Ko gubi, ima pravo da se ljuti!“

Nervira me njihova uvjerenost da zakoni donose slobodu i da zakone treba  i bezuslovno poštovati!  Samo po sebi postojanje zakona ne garantuje ni slobodu, ni pravednost u društvu. Naprotiv, društva sa razrađenim pravnim sistemom, zakonima i zakonskim propisima koji regulišu sve sfere socijalnog života,  u principu su neslobodnija od onih sa kratkim spiskom zakonskih propisa. Slabost zakona je njihova inherentna logička nekonsistentnost, preciznije rečeno, disparatnost. Sadržinski, svaki zakon je asertorični iskaz: konstatacija da je nešto zakonski zabranjeno ili dozvoljeno, koja ne implicira ni da je to pravedno, ni nepravedno. Međutim, uključen u pravni sistem, svaki zakon postaje apodiktički iskaz. Njegovo važenje je bezuslovno, a svako nepoštovanje zakona se sankcioniše! Ova disparatnost se reflektuira u činjenici da je svaki zakon podložan promjeni, odnosno da se može derogirati, poništiti, izbrisati ili zamijeniti novim zakonom, što znači da je svaki zakon samo surogat pravde, u najboljem slučaju, njena aproksimacija.

Svaki oblik vladavine je utemeljen na vladavini zakona, dakle –  zakonski. Legalisti zaboravljaju da i je nepravedan zakon  – zakon.  Treba podsjetiti da je i  institucija robovlasništva bila pravno regulisana zakonska kategorija. I da je to ostala do 1865. godine u SAD, oficijalno posljednoj robovlasničkoj državi svijeta. Ukidanje robovlasništva – abolicija! – dodatno znači da robovlasništvo nije osporeno pravnim razlozima, nego je ovaj zakon derogiran, poništen vanpravnim razlozima. Dok je postojalo, robovlasništvo je bilo zakonski precizno regulisano, što znači da je, dok god je ovaj zakon važio, borba  protiv robovlasništva bila protivzakonita! Ukidanjem robovlasništva, dojučerašnji robovi Crnci, nisu pred zakonom postali pravno jednaki sa Bijelcima. U SAD je, od 1870, do 1960, na snazi bio zakon “Džim Krou“ (“Jim Crow“), koji je legalizirao rasnu diskriminaciju u svim  sferama života, što znači da Crnci i druge rasne grupe, nisu imali ni pravo glasa. U sporu Dred Skot protiv Sanforda 1857., Vrhovni SAD je  presudio da „… Crnci nisu i nikada neće biti građani SAD te da se US Ustav i građanska prava ove države ne primjenjuju na njih“. SAD predsjednici, Abraham Linkoln i Tomas Džeferson bili su robovlasnici, a USA Deklaracija o nezavisnosti iz 1776. godine, iako počinje uvjerenjem  da su svi ljudi jednaki, završava asteriksom koji precizira:“Osim Crnaca, Imdijanaca, pripadnika žute rase i mestika (mješanaca)“. De jure segregacija je stavljena van zakona sa tri povezana pravna akta tek 1964., 1965. i  1968. godine.

Da nepravda i tiranija upravo u zakonu nalaze najbolji zaklon zapazio je   Hans Kelsen, naglasivši: „Besmislena je tvrdnja da u despotiji ne postoji nikakav pravni poredak … Poricati joj karakter prava samo je jedna prirodno-pravna naivnost … Ono što se tumači kao samovolja samo je pravna mogućnost autokrate da donese pravnu odluku po svojoj volji … i da, u svako doba svoje norme, opće ili posebne, ukine ili izmijeni.“

Legalisti ne smiju zaboraviti da je pravni sistem regulativna,  a ne konstitutivna, virtuelna a ne stvarna, asertorična a ne apodiktična  aproksimacija pravde  ali ne i – sama pravda. Pravda je stvarnija i jača od svih zakona zajedno  ukoliko protivrječe pravdi. Na sili zakona može se zasnovati prinuda ali ne i humanost i vrlina.

Ferid MUHIĆ