Istinska  pouka priče  – o spremnosti  praoca vjernika sve tri velike religije, da u ime pokornosti Bogu žrtvuje sina-  koja je promakla  tumačima,  je jasana: ni jedan čovjek,  nikada, na ničiju zapovijed, ne smije sebi dati pravo da počini zločin

Abraham/Avraam/Ibrahim. Pretpostavljam da vam je priča o njemu i njegovom sinu Isaaku/Ishaku, ostavila gorak ukus. Meni jeste. Ako je vi niste mogli progutati, ne brinite – nisam ni ja. Do danas mi je ostala neprihvatljiva njena opšteprihvaćena poruka – naravoučenije! – da je svako ubistvo, pa i ubistvo sopstvenog sina, dozvoljeno, opravdano, čak i obavezno, ako imate licencu sa najviše instance, lično od Boga!  Nikako nisam mogao odobriti spremnost praoca vjernika sve tri velike religije, da ubije sopstvenog sina, makar to bilo i u ime pokornosti Bogu.  Utoliko prije što nisam mogao povezati ovaj Božji nalog – licencu za ubistvo! –  sa Njegovom apsolutnom dobrotom, pravednošću, milošću! Još manje, naredbu ocu da žrtvuje (zakolje) rođenog sina, samo da bi  provjerio iskrenost i nepokolebljivost njegove vjere i iskušao bezuslovnu poslušnost sluge Božjeg, Abrahama/ Avraama/Ibrahima!? Odbio sam i zaključak da  Bog od nas zahtijeva bezuslovnu pokornost, više nego ljubav, milost i pravednost?

Eklezijastički i sekularni vladari objeručke su prihvatili upravo ovo tumačenje i proglasili slijepu poslušnost za najvišu vrlinu vjernika i prvu obavezu podanika!  U starijeg pogovora nema! Naređenje – izvršenje, pa makar naređenje bilo zaklati rođenog sina! Apoteoza poslušnosti i kanonizacija autoriteta kao pomor slobode.  Kao propast pravednosti, rasulo uma. Abraham koji je bez dvoumljenja spreman zaklati svog sina, prihvaćen je kao primjer i pouka ove priče,  koja do neba uzdiže slijepu poslušnost, opravdava razum ludilom, milost zločinom!

Očigledno,  cijela priča je ostala suštinski neshvaćena. Nije Bog, provjeravao snagu vjere Abrahamove, nego njegovu sklonost grijehu i slabost prema zlu!

Cijeli događaj je zapravo  poziv na razum i slobodu, podsjećanje na zabranu ubijanja, čak i kada nam to sam Bog naredi!  Bog je htjeo provjeriti spremnost Abrahamovu da ubije svog sina (a time i ljudsku sklonost zlu), ako mu ponudi dovoljno dobro opravdanje koje će sa njega skinuti odgovornost i umiriti mu savjest.  I kada se uvjerio da ljudskoj sklonosti zlu nema granica, da je čak i Abraham – jedan takav čestit i čist čovjek, mudrac i vjerna duša – spreman i sopstvenog sina jedinca zaklati (zato ga je pustio da ide do samog kraja, sve do zamaha nožem!), Bog je zadržao ruku oca spremnog da ubije sina, i ovna mu poslao!   Ova činjenica isključuje  komično jadne  pokušaje da se Abraham  prikaže kao moralni primjer Bogu: “Prihvatajući bez pogovora naredbu Božju da ubije Isaka, Abraham je izvršio pritisak na Boga da djeluje moralno i sačuva život.”   (By silently complying with God's instructions to kill Isaac, Abraham was putting pressure on God to act in a moral way to preserve life). .

Istinska pouka ove strašne priče koja je promakla svim dosadašnjim tumačima,  je jasna:   ni jedan čovjek,  nikada, na ničiju zapovijed, ne smije sebi dati pravo da počini zločin! U ime bilo čega, u ime bilo koga, pa ni u ime Božje! Bog ne izdaje licence za ubijanje!  Kako bi mogao narediti ubistvo, Onaj koji je izričito zabranio ubistvo, zapovijedivši: “Ne ubij!”? Abraham se nije mogao pravdati ni pred sobom, ni pred Bogom,  da je Bog, možda zaboravio ovu zapovijest, petu po redu;  ni time da nije njegovo miješati se u Božje naredbe i objašnjenje tražiti!

Niti je Bog zaboravio na svoju zapovijest, niti je opozvao! Ovom naredbom iskušavao je čovjekovu sklonost zločinu. “Ne ubijajte!” – to je istinska, velika poruka priče o Avraamu i Isaku, to je opomena svim ljudima i svakom čovjeku. Bog je iskušao jednom, jednoga, najpobožnijega među savremenicima, zločinu najmanje sklonog – da bi otvorio oči svim ljudima, jednom i zauvijek! I nije mu dopustio da ubije! Spriječio ga je! Eto pouke i poruke!

Poruka priče nije – bezuslovna poslušnost! Poruka je Ljubav;  sloboda izbora i otuda odgovornost za sopstvene postupke;  obaveza da se postupa pravedno; odbijanje ubistva nevinog, ko god naredio takvo zlodjelo,

Ali mi to nismo shvatili. Ako i jesmo, nismo to htjeli prihvatiti, svjesni da nam je Bog bezuslovno zabranio ubistvo onda kada je Abrahama spriječio da ubije Isaka.

Gluhi za Božju zapovijed, zato i slušamo one koji nam neće ruku zaustaviti, ni odvratiti nas od ubistva u poslednji čas.

Ferid MUHIĆ

Komentari

Niti je Peter Handke sam sebi dodijelio nagradu, niti je Švedska Akademija tako odlučila! Akademija se pokorila naređenju da nagradu dodijeli Handkeu, a ne recimo – Džulijanu Asanžu  koji je na njihovoj listi za odstrijel

Samovolja je prvi i najznačajniji biljeg na licu moći. Ružna krasta. Ali neizbrisiv biljeg, krasta što ne prolazi – žig na licu svakog moćnika. Jer oni kojima je moć najviše dobro, uvijek djeluju samovoljno, kako njima odgovora, nikada po pravdi.

Svaka moć je samovoljna; apsolutna moć je apsolutno samovoljna. Nikada ni jedan moćnik nije bio pravedan. Jer moć je, po definiciji – nepravda! Ako bi nekada neki moćni vladar i postupio pravedno, to bi bilo moguće samo ako bi se, u donošenju takve odluke, odrekao svoje moći!

Ali moćnici se nikada ne odriču svoje moći.  “Mogao bih te pogubiti na pravdi Boga da hoću, ali, eto, prohtjelo mi se pa – neću! Pokloniću ti život”. Moćnik ne shvata koliko je formulacija: “Pokloniti život nevinom”, dakle onome koji nije prekršio zakon,  apsurdna, suluda demonstracija moći!?  Ko bi uopšte mogao polagati pravo da odlučuje o životu i smrti nevinog, osim samovoljnog moćnika!? Jer, nevinom se život ne može pokloniti po nikakvoj pravdi i zakonu – nevinom život pripada po svakoj pravdi i zakonu a ne po samovolji moćnika!

Kada je Rože Garodi (Roger Garaudy), vodeći francuski filozof svog vremena, istaknuti borac Pokreta otpora, 1996 godine objavio knjigu Temeljni mitovi izraelske politike (Les Mythes fondateurs de la politique israelienne : u prevodu na engleski: The Founding Myths of Israeli Politics), samovoljni moćnici naredili su zaplijenu i spaljivanje cijelog tiraža. Autoru je, 27 februara 1998 godine, odrezana globa od 240.000 Ff,  a  višegodišnja kazna zatvora  zamijenjena mu je kućnim pritvorom – Garodi je, naime, tada imao 85 godina. Samovoljni moćnici prinudili su i Evropski sud za ljudska prava da odbije njegovu žalbu bez obrazloženja – kao neprihvatljivu!

Da li je činjenica što je Rože Garodi 1982 godine prihvatio islam, bila presudna za ovakvo samovoljno kršenje prava na slobodu javne riječi istaknutom filozofu i njegovo drakonsko kažnjavanje bez presedana u dotadašnjoj legislativnoj praksi Francuske? I što je žalba odbijena bez bilo kakvog pravnog obrazloženja!?

Ove godine, Nobelova nagrada dodijeljena je Peteru Handkeu. Pod izgovorom prava na slobodu javne riječi, uručena je otvorenom apologetu genocida u Srebrenici, obožavatelju lika i djela Slobodana Miloševića koji se nudio kao svjedok njegove odbrane u Hagu i prisustvovao njegovoj sahrani, piscu koji i danas negira postojanja koncentracionih logora za Bošnjake, uprkos neoborivih dokaza koje je 1992/3 svijetu predočio Ed Vuillamy, sjajni saradnik lista “Gardian”, jedan od najžešćih kritičara odluke o dodjeljivanju Nobelove nagrade Handkeu.

Nije ovo ni prvi ni jedini slučaj da istaknute javne i kulturne ličnosti negiraju zločine počinjene od strane Srbije i Crne Gore tokom agresije na BiH 1992-95.

Harold Pinter je takođe dobio Nobelovu nagradu za književnost 2005, dakle iste godine kada se priključio kampanji “Sloboda za Miloševića”. Ima, međutim, nešto čudno, rekli bismo – izopačeno –  u činjenici da opravdavanje progona, masovnih ubistava i genocida nad Bošnjacima, ne umanjuje ugled javnih ličnosti! Kao da je riječ o opravdavanju običnog prekršaja, o privatnoj simpatiji za nekog sitnog prestupnika!?

Ed Vuillamy postavlja retoričko pitanje: Da li je to važno? “Does it matter?”

Literatura mora postojati nezavisno od politike; Nobelova nagrada treba biti dodijeljena bez obzira na moral i ideologiju autora. Ako je i tako, volja Alfreda Nobela nije bila moralno neutralna nego je striktno uključivala ideal – “en idealisk riktning” –  usmjerenost književnog djela ka moralnom idealu. A budući da je djelo Petera Handkea moralno neprihvatljivo i nije usmjereno ka nikakvom idealu, nije ni zaslužilo Nobelovu nagradu,  zaključuje čestiti Ed Vuillamy.

Praktično i sve ostale kritike idu ili na adresu Handkeovog opravdavanja genocidnog režima Slobodana Miloševića, ili na adresu Švedske Akademije. Salman Ruždi predlože da se Handke proglasi za “Međunarodnog morona godine”; Profesor Hari Kunzru, uz Handkeova “duboka sagledavanja”, ukazuje i na njegovo “šokantno etičko slijepilo”; Slavoj Žižek smatra da je Švedska morala dodijeliti Nobelovu nagradu Julijanu Asange-u a ne “apologetu zločina” P. Handkeu.

Uz svo poštovanje njihovih iskreno dobrih namjera (koje kao takve uvijek  zaslužuju pohvalu i nikada nikoga nisu odvele u pakao, kako je tvrdio Dante, imlicirajući time moralno perverzni zaključak da, ako dobre namjere vode u pakao, onda zle namjere vode u raj??), treba ukazati na to da ni jedna od ovih i svih drugih kritika, nije bila upućena na pravu adresu:  na adresu samovoljih moćnika koji su i naredili da se ova nagrada dodijeli upravo Peteru Handkeu, a ne recimo – Julienu Asangu, koji je na njihovoj listi za odstrijel!

Upravo to je poenta: Važno je! “It does matter!” Niti je Peter Handke sam sebi dodijelio nagradu, niti je Švedska Akademija tako odlučila! Akademija se pokorilan aređenju da nagradu dodijeli Handkeu!

Time je postignut cilj najmoćnijih. Relativizirajući Handkeove simpatije za “Balkanskog kasapina” Slobodana Miloševića i otvorenu apologiju najkrvavijih zločina počinjenih u Evropi poslije Drugog svjetskog rata, uključujući i genocide u Srebrenici, relativizirati zločine nad Bošnjacima muslimanima, a time relativizirati zločine nad svim muslimanima, kao na prekršaj drugog reda, na samom rubu dozvoljenog – za sada! Da bi u prvoj zgodnoj prilici to postalo ne samo dozvoljeno, nego i proglašeno za pravo i obavezu! Cilj ove nagrade je jasan:   skinuti stigmu zločinaca sa počinitelja genocida nad muslimanima  – pretvoriti to u moralni podvig koji zaslužuje najviša priznanja, inclusive Nobelovu nagradu!

Nije Handke  dobio Nobelovu nagradu iako je hvalio Slobodana Miloševića, nudio se da bude svjedok njegove odbrane u Hagu, opravdavao zločine počinjene nad Bošnjacima, negirao koncentracione logore i poricao genocid u Srebrenici! Njemu je Nobelova nagrada dodijeljena upravo  zato  što je branio te zločine i stao na stranu zločinaca! To je bio sav “književni kvalitet” koji je prevagnuo na Handkeovu stranu. Handkeovo djelo ima jasnu poruku, ima svoj “en idealisk riktning” – usmjerenost na moralni ideal – zbog kog mu je nagrada i dodijeljena. Cilj ove nagrade je evidentan:  svesti Handkeovo “šokantno moralno slijepilo” i “apologiju genocida”  na  stvar slobodnog ličnog uvjerenja i diskretno sugerisati da  su ta uvjerenja u skladu sa najvišim vrijednostima Zapadnog svijeta.

Ne stoji iz te nagrade “the face of the indifference and cynicism of our political leaders”, nego upravo interesi i planovi tih lidera. Koji su ovim gestom naznačili “ smjernice ideale” koje u budućnosti treba slijediti,

Poslušajte samo te komentare, tu neutralnu intonaciju, to još malo pa optužujuće ukazivanje da su Bosna i Kosovo izrazili nezadovoljstvo zbog dodjele Nobelove nagrade Handkeu za apologiju zločina!? A Srbija, šta je sa Srbijom?  Kao glavni počinitelj ovih zločina, da li je Srbija izrazila nezadovoljstvo? A ostale države iz regiona? A organizacije za ljudska prava, šta su one rekle!? A SAD, EU, Rusija, Kina? A cijeli “slobodni svijet”!? Zar niko, osim samih muslimana, nije dužan izraziti nezadovoljstvo zbog dodijele Nobelove nagrade  apologetu masovnih zločina i genocida, samo zato što su žrtve tih zlodjela muslimani!?

Da je Peter Handke dobio Nobelovu nagradu za roman u kom bi negirao holokaust, i kada bi na to samo Izrael protestovao, zar to ne bi bila velika sramota za sve one koji bi ćutali!? Ali sada, kada samo Bosna i Kosovo protestuju na državnom nivou , zar ćutanje svih ostalih nije odobravanje zločina kao prava da se ubijaju Bošnjaci-muslimani!? Ili je to strah od zamjeranja samovoljnim moćnicima koji diktiraju sve što je njima značajno, uključujući tu, kao posebno značajno, dodjelu najvišeg svjetskog priznanja za književnost autoru koji se solidariše sa počiniteljima genocida nad muslimanima!?

Nije li ta ista Švedska Akademija, samovoljo istih moćnika, dodijelila Nobelovu nagradu za mir predsjedniku države koji je, već prve godine svog mandata, poslao novi kontingent oružanih snaga u jednu okupiranu državu!?

U slučaju Garodi/Handke, riječ je očito o diskriminaciji i samovoljnom tumačenju prava na slobodu javne riječi; kada je ta javna riječ suprotna interesima moćnika, posebno ako je istinita – zabranjuje se; kada izražava njihove interese, dozvoljava se i nagrađuje Nobelovom nagradom – čak ako je i ordinarna laž suprotna  svim principima ljudskih prava. Rože Garodiju je uskraćeno pravo na slobodu javne riječi, pozivanjem na moralnu neprihvatljivost njegovih stavova; Peteru Handkeu je dato pravo da javno promoviše moralno neprihvatljive stavove, pozivanjem na slobodu javne riječi.

Nazovimo, konačno, stvari pravim imenom:

Garodi i Handke su antipodi jedne iste paradigme – ukidanja pravde kao univerzalnog pricipa i legalizacije nepravde i diskriminacije. Utemeljena na manipulisanju atavističkim animozitetom prema Drugom (konkretno, prema muslimanima), ova paradigma je srž strateškog projekta samovoljnih moćnika koji danas vladaju svijetom.

Jao tebi svijete s njima!

Ferid MUHIĆ

Komentari

Da bismo vidjeli, treba držati oči otvorene. I da bismo čuli, treba sebe stišati i slušati.  Ne galamiti

Ono što svako zna – to ne uči nikoga ničemu. Najvažnija znanja  promaknu nam slušajući i govoreći cijeli život iznova i iznova, ono što svako zna! A ta znanja su tu,  dostupna svima, na svakom koraku spotičemo se o mudrosti, zatvaramo oči pred poukama, kao onaj siromašni baksuz iz priče što je odlučio da zatvorenih očiju pre preko mostića na koji je dobronamjerni darodavac stavio kesu zlatnika. Da je gledao, ne bi je mogao ne vidjeti. Da je slušao, ne bi mogao ne čuti   Ali, da bismo vidjeli, treba držati oči otvorene. I da bismo čuli, treba sebe stišati i slušati.  Ne galamiti!

“Ne larmaj!“ – tako je našu galamu prekidao jedan stari profesor istorije. I kada bi odjednom zavladala tišina, pristizalo nam je znanje. Plavilo nas i upijalo se, kao što voda plavi njivu i upija se u rahlu oranicu.  Galama razgoni misli. Zato je Aristotel najvažnije uvide svoje filozofije šaputao na uho najodabranijima. Akroamatika, to je bila i metoda i pouka – primanje znanja šapatom i pouka da mudrost boravi u tišini. Mudrost voli tišinu. Vrlo često, tišina je najdublja mudrost.

Postoji trenutak kada se zvuci violine moraju otsvirati na uho zanesenom gostu. Tada muzičar postaje Aristotel sa violinom – učitelj koji odabranog srećnika podučava tajnama muzike. I Bogu su draže tihe molitve od bučnih preklinjanja. One bešumne, nečujne, samo dušom izgovorene – najvrijednije;  zato je tišina dom u kom mudrost najrađe boravi.  Najbolji učitelji prosvijetle učenika u tišini; ono što se podučavalo preneseno riječima, sabere se u bešumni uvid i ozari se značenjem.

Predugo mi je trebalo da shvatim da znanje traži tišinu. Da se pojavljuje, skoro bih rekao: objavljuje! – tišinom. Što glasniji učitelj, pliće znanje. Što tiši učitelj, dublje pouke.

Tako sam, skoro slučajno, a opet, otvorivši oči i pažljivo osluškujući, naišao na tajni nauk riba! Zamalo da prođem zatvorenih očiju,  kao pokraj kese sa zlatnicima.

Jesam li vas prekasno razumio, ribe, veliki majstori zena!?

Nemušte su ribe – to znamo; ali, morao sam mnogo ranije shvatiti da to nije bez razloga. Svrake kriješte; to je znanje svadljivih. Slavuji jaglijaju. Kaže se: “Slavuj umire pjevajući!“ Tačnije je reći da,  i umirući, slavuj pjeva. Jaglija svoju poslednju partituru dok umire srca probodenog trnom. To je mudrost pjesnika. Svoj bol, agoniju, hropac – pretvoriti u pjesmu i pjesmom sebe saopštiti. Ali i slavuji i pjesnici su bića dijaloga. Govore, poručuju oglašavajući se, još bi da nešto drugima kažu, drugi da ih čuju. Još im treba zvuk, spona sa svijetom, posredovanje, još nisu stigli do onoga svog pravog “Ja“, jer agonija i bol makar i u pjesmu pretočeni, jesu i krik, i molba, i poklič, i kletva koji vape za odgovorom.

Samo ribe govore kroz potpunu tišinu! Zato vam i kažem: Kad ribe besjede – ćuti i slušaj! “Ne larmaj!“ Naučićeš iz te bešumne besjede više nego iz svih govora na koje si proćerdao ono  najvrijednije, ono što nikako i ničim ne možeš nadoknaditi – zlatni prah što iz klepsidre života!

Da mi se je ugledati na ribe! Od riba, tajni nauk znati! Usvojiti njihovu mudrost sabranu iz najvećih dubina. O uzvišenom, pouči se od ptica. O dubinama, prepusti se mudrosti riba. Ko bi mogao znati dubine mudrosti bolje od riba!? Dubine su njihov svijet. Sav život provedu u dubinama, sve tajne dubina znaju! Kad bismo znali ono što znaju ribe! Naučiti tajnu zvanu  isihija. Tihovanje. Nepomućeno, moćno, nerazorivo, nedodirljivo, nepotkupljivo ostajanje u sopstvenoj istini! Sjetiti se njihove mudrosti  kad ti pogane riječi navru. Pa ih ne izreći; kad bi da uvrijediš i poniziš drugog – sebe od te sramote očuvati.

Ribe su nijeme i u smrti! Kad je to najvažnije. I najveće su – doslovno najveće u trenutku smrti, kad god ih zadesila jer rastu cijelog života!  Ribe su pravi zen majstori. Ni glasa: samo im se otvaraju i zatvaraju usta. Ni užasa u očima, dok gledaju kako se drveni čekić prodavca u ribarnici diže i zamahuje da i njima smrska glavu, dok u rasutim krljuštima na pocinkanoj tezgi čekaju svoj red.

I još jedan, najveći tajni nauk koji imaju ribe, vrijedi poželiti! Znati, pouzdano, nepromašivo, neumitno jasno znati da ćemo, kad god nas zadesi sudnji čas, biti najveći, veći nego što smo ikada bili u životu! Da se tada nećemo poniziti, srozati, da se nećemo valjati, ni puziti, da nećemo bogoraditi, ni klečati, ljubiti ruke i suzama zalivati čizme nasilnika, milost da nećemo nikada od nikoga zatražiti, ni jauknuti, ni kriknuti, ni zaplakati!

Mnogi velikani bili su najmanji u trenutku smrti.

A ni jedna riba, nikada!

Ferid MUHIĆ

Komentari