Povežite se sa nama

DUHANKESA

Prolaznost i trajanje

Objavljeno prije

na

Ne znaju ljudi da je sve što je nekada bilo lijepo, lijepo i sada, da je zauvijek lijepo! I da je radost ista, i da je ljubav ista i da sve što pamtite traje i ne prolazi – dok god je u vašem sjećanju!   Kao planine, valovi i nebesa

 

Dok pamtimo – jesmo. Ono što pamtimo – traje! Samo zaboravljeno je prošlo. Velika je zabluda da se naša sjećanja odnose na nešto što je prošlo, čega više nema. Ono čega se sjećamo, to nije prošlo nego je tu – kao sjećanje! Materija odlazi, memorija ostaje. Memorija je supstanca izvan dohvata vremena. Trajanje –  kao stanje, jeste osnova našeg života. Činjenica da sjećanja ne prolaze, da traju, potvrđuje da ne potpadaju pod jurisdikciju vremena!

Vtijeme prolazi. Čovjek – traje. Zato čovjeka ne možemo razumjeti u kontekstu vremena i njegove prolaznosti, nego samo kroz prizmu trajanja,  neprolaznosti. Mi jesmo i u prolaznosti ali smo, kroz trajanje svijesti, i u neprolaznom. U prvom slučaju, riječ je o apstraktnom, fiktivnom, homogenom vremenu zbivanja izvan nas, koje se ipak jednako odnosi i na nas, i doslovno, kao i sve drugo – odnosi i nas; u drugom slučaju, to je čisto trajanje naše svijesti, sjećanja, želja… sadržaji koje spoljašnje vrijeme ne dotiče i na koje ne utiče. Ovo jasno potvrđuje da se razvoj individue ne zbiva kroz proticanje apstraktnog vremena, nego kroz nanose realnog trajanja, što znači da se individualna biografija zapravo i ne zbiva izvan, nego unutar čovjeka! Činjenica da sami sadržaji individualnog života, koji su supstanca individualne svijesti,  kao što su htijenja, želje, sjećanja, ne podliježu uticaju vremena i traju odolijevajući sveopštoj  prolaznosti svijeta izvan nas, dodatno afirmiše trajanje kao stanje svijesti.

Upravo zato, ne treba nas čuditi neuspjeh egzaktnih nauka da i uz pomoć spektakularnog napretka fiziologije i genetike, kao i frapantnog razvoja farmakologije,   razumiju čovjeka u cjelini, kao biće sa integritetom, jer se zapravo i ne dotiču onoga što je u čovjeku individualno – njegove neprolaznosti, trajanja kao neposredne samosvijesti. I još jednom:  upravo zato su samo filozofija, metafizika, poezija i cijelokupna književnost,  u stanju da, umjesto ovog simbolizma koji nude egzaktna  proučavanja čovjeka kao objekta u vremenu, dopru do praga razumijevanja ljudskog života kao autentičnog trajanja nezavisnog od prolaznosti vremena.

O nekim od naznačenih dilema sistematski je progovorio filozof-nobelovac Anri Bergson (Henri Bergson (Essai sur les données immédiates de la conscience), kao i u polemici sa Ajnštajnom i Minkovskim, koji, kao fizičar i matematičar,   nisu mogli do kraja slijediti filozofske finese problema o kom su pokušali raspravljati. Ali ta intuicija svijesti kao stanja lične neprolaznosti, kao neposredne, stalne prisutnosti svijesti o sebi (samosvijesti), u jednom kontinuiranom, gotovo ekstatičkom “Sada“. koje traje – toga je u naznakama bilo pregršt kod mnogih filozofa, pjesnika, dramaturga! Pa ipak, kad god bi taj uvid dobio svoju (često brilijantnu), formulaciju (posebno kod pjesnika), uvijek bi tu preostalo posla i za filozofa.

U romantičarskom, ali nesumnjivo autentičnom zanosu, piše Bajron:

Nisu li planine, valovi i nebesa, dio mene i moje duše,

          Kao što sam i ja dio  njih?

(Are not the mountains, waves and skies, a part of me and of my soul,

as I of them?)

Da, to osjećanje jedinstva sa svijetom, taj mistički zanos –  nirvana, ataraksija, satori – prožme barem jednom u životu svakog čovjeka! I da, kada se to desi, osjećaj neprolaznosti ovlada čovjekom,  i makar za kratko, on i njegova duša poistovjete se sa planinama, valovim i nebesima! Ali, Bajrone, prijatelju, kada su već neprolazne planine, valovi i nebesa dio nas i naše duše, a mi dio njih, onda je to moguće samo tako što smo,  u trenutku ekstaze,  i mi osjetili svoju neprolaznost!

Red je da filozof postavi svoje pitanje:

Kako onaj koji je obuzet ovakvim osjećanjem istovjetnosti sa neprolaznim planinama, valovima i nebesima, i poslije tog iskustva, sebe i dalje može smatrati za apsolutno prolazno biće!?

A ipak, ljudi to uporno čine. Ne znaju da je sve što je nekada bilo lijepo, lijepo i sada, da je zauvijek lijepo! I da je radost ista, i da je ljubav ista i da sve što pamtite traje i ne prolazi – dok god je u vašem sjećanju!   Kao planine, valovi i nebesa!

 

Ferid MUHIĆ

Komentari

DUHANKESA

Mark Tven na Vimbldonu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Koju bi rečenicu na posljednjoj stranici  rukopisa svoje knjige The Prince and the Pauper, veliki pisac dopisao dok je Đoković podizao pehar

 

Stop! Sigurno sam pogrešno čuo. Čekaj da vratim snimak, da čujem još jednom. Vratio sam i čuo sam još jednom ono isto u šta nisam mogao povjerovati. Nadobudni engleski novinar, pred TV kamerama, zaista je postavio baš to pitanje Novaku Đokoviću poslije njegove pobjede u četvrtfinalnom meču ovogodišnjeg teniskog turnira u Vimbledonu:

“Čime objašnjavate tu svoju životinjsku glad za trofejima?“

Životinjsku glad!? – baš tako je rekao?

Animal hunger! – tako, nego šta!

O čemu ovaj priča? Šta brblja? Kako sebi dopušta? Znate onu latinsku sentencu:Quod licet Iovi, non licet bovi! – Što je dopušteno Jovu (Jupiteru), nije dopušteno volu! Da sam bio u blizini, opalio bih mu šamar – bio je moj spontani refleks. Odmah zatim, shvatio sam da bi ova pedagoška mjera bila velika greška. Zen-budistički šamari i udarci štapom mogu podsjetiti na pristojnost onoga ko je na nju zaboravio. Ne mogu je utuviti u glavu nekome ko nikada nije ni čuo za pristojnost. Ovdje je u pitanju nešto drugo, mnogo veće. Trenutak njegovog istinskog nadahnuća. I tada mi je sinulo. Smjesta sam mu oprostio. Ingeniozni momak je upravo obogatio riznicu mudrih izreka za priručnik  “Elementa Latina“ novim biserom: Quod licet bovi, non licet Iovi! – Što je dopušteno volu, nije dopušteno Jupiteru! Rekao je nešto što ni sam Jupiter ne bi sebi dopustio! Ali on nije Jupiter. Može sebi dopustiti da kaže šta god mu padne na pamet.

Kada u svojoj 40 godini,  Federer pokušava da osvoji još jedan Vimbledon i da ga doda na svojih 20 Grend Slem titula (od kojih je več devet vimbledonskih!), to je sportski duh u svojoj destilisanoj emanaciji kojoj vrijeme ne može ništa! Kada se Nadal, u svojoj 36-oj godini, samo  mjesec dana ranije, iz petnih žila borio da uz već 13 osvojenih titula na Rolan Garosu, upiše i četrnaestu, to je bila demonstracija najplemenitije ljudske strasti za podvigom. Ali kada se Đoković drzne da u svojoj 35 godini uopšte igra u Vimbledonu, uz to sa dobrim izgledima da i on osvoji svoj dvadeseti Grend Slem pehar, to mora biti da je životnjska glad za trofejima! To i ništa drugo!

  I tako mi pade na pamet da je, ravno prije 140 godina, dakle 1881 godine, Mark Tven  objavio knjigu The Prince and the Pauper¸  na ovim prostorima prevedenu pod naslovom Kraljević i prosjak. Veza između ove knjige i nedavno završenog teniskog turnira u Vimbledonu, na kom je Novak Đoković, time što je osvojio svoj 20-ti Grand Slem turnir, smrtno uvrijedio onog TV reportera i njegove istomišljenike,   može opravdati i originalni naslov i postojeći prevod, uz lepezu varijanti koje bi u kolokvijalnom jeziku bile znatno živopisnije i pri tom ostale vjerne Mark Tvenovoj  ideji izraženoj u originalnom naslovu. Kao na primjer: Princ i goljo; Princ i beskućnik; Princ i uličar.  Iritiran arogancijom engleske aristokratije koja se sa indignacijom i otvorenim prezirom  odnosila prema demokratskom društvu SAD bez klasnih barijera, Mark Tven je  kroz ova dva socijalno suprotstavljena  lika, zapravo epitomizirao britansku monarhiju i SAD demokratiju kao dva društvena sistema među kojima postoji odnos subordinacije, superiornosti i inferiornosti, Uprkos svih socijalnih razlika i političkog antagonizma monarhije i demokratije, ono što je u ljudima ljudsko ostaje neizmjenjeno.   Fabula ovog romana sasvim je jednostavna: maloljetni engleski princ razmijenjuje svoje odijelo sa uličnim  odrpancem svojih godina, veoma sličnog stasa i izgleda, da bi iskusio njegov život bez stega protokola i svakodnevnih obaveza.  U početku ove avanture, oba dječaka prolaze kroz velike nevolje, ali se brzo prilagođavaju i jednako uspješno djeluju u svojim novim ulogama. Kao što princ izlazi na kraj sa svim izazovima pauperizovanog polusvijeta Londona, tako i njegov vršnjak iz tog polusvijeta brzo potvrđuje svoje sposobnosti  u kraljevskoj kući kao da se u njoj rodio i odrastao.

U krajnoj liniji, tezom da svaki normalan mlad čovjek može biti uspješan i kao princ, makar bio i uličar, odnosno, da svaki princ može uspješno opstati i među ološem sa ulice,    ovaj roman zapravo afirmiše zaključak o univerzalnom karakteru ljudskih sposobnosti i moralnih vrijednosti, na koje čak ni ekstremno suprotstavljene  socijalne okolnosti nemaju presudni uticaj.

U istom trenutku u kom sam ovo shvatio, ugledao sam među 15.000 gledalaca na Vimbledonu, glavom i brkovima (kao što znate, bradu nije puštao ali brkovi su mu bili za priču!) Mark Tvena! Dok je Đoković podizao pehar, na poslednjoj stranici  rukopisa svoje knjige The Prince and the Pauper, veliki pisac je dopisao jednu rečenicu, okrenuo notes prema meni i zadržao ga dovoljno dugo da sam mogao jasno pročitati ono što je napisao:

“Svaki je čovjek princ! Koliko god nas ubjeđivali u suprotno, ne smijemo to nikada zaboraviti!”     

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Saveznici

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ruso je uočio da je za stvaranje dobrog i pravednog društva, neophodno postojanje dobrih i pravednih pojedinaca. Odavno na obzorju političkih programa i strateških koncepcija globalnog društva nema ni sjenke od pojmova pojedinac i sloboda

 

Ako se neko pita zašto je odgoj, kao društveno organizovan proces vaspitanja i formiranja ličnosti mladih naraštaja koji se prenosi sa generacije na generaciju –  neophodan – neka pročita prvu rečenicu iz knjige Žan Žak Rusoa,  Emil, ili O odgoju (Émile, ou De l’éducation). Knjiga je objavljena 1762. godine. I evo prve velike razlike! Onima koji su svoje znanje stekli slušajući udarne TV vijesti, izgledaće to – davne 1762; onima čije znanje uključuje i osnovna naučna saznanja – činiće se, ne tako davne 1762; oni koji su se odali (doduše, sve rjeđem), poroku zvanom ,,razmišljanje” – znaće da je to bilo ove, tekuće 1762. godine, jer se upravo u odnosu na tu prvu rečenicu koja glasi:,,Sve je dobro kada iziđe iz ruku Autora svega u svijetu; sve se pokvari kada dođe čovjeku u ruke” – ništa nije promijenilo! Jedina razlika je u tome što je ta knjiga iste godine u kojoj je objavljena (1762), zbog jednog poglavlja bila ne samo zabranjena, nego je u Parizu i Ženevi bila i javno spaljena! Od tada do danas, moto onih koji direktno odlučuju o odgoju i vaspitanju glasi:,,Sve je loše kada iziđe iz ruku Autora svega na svijetu; sve se popravi kada dođe čovjeku u ruke!”

Ruso je ovu knjigu smatrao za svoje najbolje i najznačajnije djelo. Sasvim opravdano, jer je knjiga koncipirana kao sistematska filozofija odgoja i obrazovanja, sa ambicijom da elaborira argumente u prilog opravdanosti organizovanog odgoja i formiranja ličnosti svih pripadnika mladog naraštaja u skladu sa uzvišenim društvenim idealima i moralnim vrijednostima. Da je ideja  bila  nova i  više nego opravdana, potvrđuje podatak da je prvih godina nakon Francuske buržoaske revolucije od 1789. godine, rasprava Emil odredila osnovne sadržaje i smjer francuskog nacionalnog obrazovanja.

Sa dna na kome se danas nalazi filozofija odgoja ličnosti, osnovna tema ove Rusoove rasprave može se vidjeti samo dobrim teleskopom. Riječ je o ključnom, koliko političkom toliko filozofskom pitanju odnosa pojedinca i društva, koje više niko ne postavlja. Pretpostavka od koje polazi Ruso je, kao što smo već vidjeli, da je čovjek po svojoj prirodi, takoreći kao Božji stvor, dobro i plemenito biće. Razumije se, Ruso nije slijep za činjenicu da je to ,,dobro i plemenito biće” postalo fikcija, da je iščezlo. Ovaj zli i pokvareni dvojnik  na kog posvuda nailazimo i koji je zamijenio ,,plemenitog divljaka”, postao je takav pod uticajem modernog društva koje je čovjeku oduzelo slobodu – sustancijalni kvalitet i bitni uslov očuvanja onoga što je bilo dobro u čovjeku kada je izišao iz ruku svog Autora. Taj uslov ukinut je istinom da se  ,,…Čovjek rađa slobodan, a svuda ga vidimo u okovima!”

Odgoj mladih i formiranje njihovog karaktera, moralne ličnosti i vrijednosnog sistema, predstavlja jedini način da se urođena dobrota ljudi sačuva i u okvirima duboko korumpiranog društva, odnosno, da odoli njegovim koruptivnim uticajima. Ruso je uočio da je za stvarnje dobrog i pravednog društva, neophodno postojanje dobrih i pravednih pojedinaca. Međutim, već odavno na obzorju političkih programa i strateških koncepcija globalnog društva nema ni sjenke od pojmova pojedinac i sloboda. Zapravo, tih tema nema više ni na marginama akademskih rasprava – nema ih nigdje!

Tome se ne treba čuditi ako se zna da je prva stvar koja se u savremenom društvu uradi kad mu u ruke dođe ,,novorođeni Božji stvor”, jeste da mu izbrišu i zauvijek uklone sve tragove njegove unikatnosti, ličnosti, individualiteta. Od dolaska na svijet, svako novorođeno ,,plemenito biće”, smjesta biva kategorizirano u najrazličitije rubrike: od fizičkih i fizioloških (po težini, dužini, krvnoj grupi, eventualnim deformitetima i urođenim bolestima), preko socijalnih kriterijuma kojih ima previše da bismo ih nabrojali, do kategorija po kojima su klacificirani i de-individualizirani njihovi roditelji.  Ostanu samo te kategorije – čovjek isčezne.

,,Gdje vidiš veličanstvene bolnice, sudske palate, zatvore… bježi što prije!”- tako podučava Ruso svog Emila. Jer tamo nećeš naći nijednog čovjeka! Svi su ili bolesnici ili liječnici, ili kriminalci ili policajci, ili siromasi ili bogataši, ili suma nekoliko tih odrednica zajedno, samo ne običan, normalan čovjek  koji najprije pripada sebi i predstavlja sam sebe takav kakav jeste.  Ako je Emil možda i mogao pobjeći (mada su putevi bjekstva već tada bili uveliko zatvoreni),  danas je to praktično nemoguće. Bolesnici i liječnici, kriminalci i policajci, lideri i sljedbenici, partije i glasači, timovi i najvijači, svedeni su isključivo na apstraktne kategorije; prividno protivnici, svi oni su postali saveznici, na nepopravljivu štetu slobodnog čovjeka u sebi.

Umjesto što je sastavljeno od anonimnih pripadnika kategoriziranih grupa klasifikovanih po obrascima anonimnih centara moći, društvo treba težiti da postane  zajednica slobodnih ljudi, suverenih pojedinaca sa moralnim integritetom. Samo tako će ono što je bilo dobro kada je izišlo iz ruku Autora svega na svijetu, biti očuvano i kada prođe kroz ruke ljudi.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Svjetlost iz dubine

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svuda oko nas, čak i u najcrnjoj noći, prisutna je ta ista svjetlost neprestana. I kada izgubite put svoj u mraku, zagledajte se dovoljno dugo, pogledajte pažljivo i ugledaćete je

 

Put naš kroz mrak vodi. Pokaži nam ga ti, svjetlosti neprestana.

Ako je  u pravu Aleksej Homjakov, autor ove zagonetne rečenice, onda svjetlost postoji svugdje: čak i u neprozirnim tamnim dubinama! Dovoljno je da neko ili nešto jednom budu osvijetljeni, pa da se ta neprestana svjetlost više nikada ne izgubi. Na ova razmišljanja naveo me je događaj, koji ću vam ispričati jer me zanima hoćete li se složiti sa ovom mojom logikom.

Nakon što je i poslije trećeg skretanja sa glavne ulice to staro auto bez auspuha uz grmljavinu motora ostalo kao zalijepljeno na mom retrovizoru, bio sam siguran da me prati. Po četvrti put sam oštro skrenuo u jednu slijepu asfaltiranu stazu koja je završavala na zajedničkom parkingu nekoliko porodičnih kuća, naglo sam zakočio na prvom proširenju. Ona krntija je  prohujala tik pokraj mog automobila: kratka škripa guma i konačno, dugo trenutak dugo željene tišine. Istovremeno smo zalupili vrata za sobom i pošli u susret jedan drugom.

,,Profa, pa ti si pravi reli vozač!“, odmah sam ga prepoznao. Bio je to jedan omiljen lokalni lik, boem i strastven ribolovac. Srdačno smo se zagrlili.

,,Jurim te da ti dam pravog dubinskog šarana. Sinoć sam uhvatio sedam-osam komada, sve veći od većeg!”, dok je momak stavljao u moj bagažnik najvećeg i najljepšeg šarana, učini mi se da je ova prekrasna, zlatasta riba nekoliko puta naizmjenično otvorila i zatvorila usta.

,,Kada si uhvatio ove šarane?”

,,Sinoć, poko deset naveče. Zašto pitaš?”

,,Je li moguće da je još živ ili mi se samo učinilo?”

,,Moguće je, dubinski šaran je car jezera, prava ajkula. Borac kakvog nema. Daj mi ga, sad ću ga ja kamenom po glavi!” Zatvorio sam bagažnik iz filozofskog milosrđa.

,,Ako je do sada ostao živ, neka umre kad mu dođe smrtni čas”.

Cijeli dan sam ostao u ovom gradiću pokraj jezera. Tek poslije ponoći stigao sam kući. Cijelim putem opsjedao me osjećaj da nisam sam u automobilu. Tek u liftu sam se sjetio dubinskog šarana u bažniku.Vratio sam se do auta i uzeo već sasvim hladnog šarana. Kod kuće, moji su bili zaspali. Napunio sam kadu do pola i u hladnu vodu spustio, kako sam bio uvjeren, mrtvu ribu. Prošlo je 30 sati od kada je izvučen iz svojih dubina, šaran je morao biti mrtav. Kadu sam napunio iz poštovanja prema njegovoj izdržljivosti u koju sam se uvjerio. Neka barem i mrtav još jednu zoru dočeka u vodi! – rekoh sebi.

Ali, dubinski šaran nije bio mrtav! Najprije se lelujao okrenut na bok, a zatim kao da se budi iz nekog bunila, pokuša da se okrene u svoj prirodni položaj – leđima gore, trbuhom dolje. Zabezeknut i ushićen, posmatrao sam kako poslije par minuta počinje da pliva po kadi! Ujutro, poslije prvog iznenađenja, cijela porodica je glasala da se ovaj junak mora vratiti nazad u svoje dubine! Našli smo najveće plastično korito u kući koje se moglo smjestiti iza prednjih sjedišta, napunili ga vodom i stavili šarana. Kao da je shvatio da je svaka kap vode dragocjena, šaran se primirio i cijelim putem se nijednom nije praćaknuo. Razumije se, voda se više puta prelila preko ivica plastične kadice. Dva puta smo zastajali na benzinskim pumpama i dosipali flaše vode za piće. Kada smo konačno stigli na jezero, produžili smo da vozimo dok nismo našli jednu pustu uvalu. Ponijeli smo korito sa šaranom do obale jezera i ušli u vodu. Kada smo stigli do dubine iznad koljena, svi redom smo pomilovali iznenađujuće mirnog šarana. Nastupio je trenutak istine! Potopili smo plastičlnu kadicu do dna. Šaran je dopustio da ga jezerska voda sama izdigne do površine. Zatim je sa nekoliko blagih zamaha repom uronio u tamne dubine jezera. U jednom trenutku, zlatasti sjaj njegovih krljušti bljesnuo je neočekivano kroz zagasito modru vodu. Dok smo bez riječi stajali presrećni što smo uspjeli da ga vratimo u jezero, šaran se, koliko god nam se činilo nevjerovatno, vratio nama! Doplivao je do nas, blistavo svijetleći, plivajući mirno između nas, dodirujući nam nježno noge. Zatim je zaronio, izgubio se u dubinama i – još jednom se vratio! Poslije nekoliko sekundi, ugledali smo ga u daljini od dvadesetak metara, kako ljeska kao svjetlost neprestana.

Svuda oko nas, čak i u najcrnjoj noći, prisutna je ta ista svjetlost neprestana. I kada izgubite put svoj u mraku, zagledajte se dovoljno dugo, pogledajte pažljivo i ugledaćete je!  

    Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo