Povežite se sa nama

HORIZONTI

KREMLJ KLIZI U TOTALITARIZAM: Putinova mobilizacija i zveckanje nuklearnim naoružanjem

Objavljeno prije

na

Dok zvanična Moskva sve glasnije prijeti atomskim oružjem, većina analitičara ne vjeruje da će započeta mobilizacija riješiti probleme ruske armije u doglednoj budućnosti pošto, osim Ukrajine, Rusija ima sve veći problem i u centralnoj Aziji

 

U srijedu ujutro Kremlj je pustio unaprijed snimljenu televizijsku poruku ruskog predsjednika Vladimira Putina čija objava se očekivala već u utorak. Putin je objasnio da se obraća zbog toka „specijalne vojne operacije“ u cilju oslobađanja Donbasa od „neonacističkog režima koji je 2014. zgrabio vlast u Ukrajini nakon oružanog državnog udara“.

Kremaljski car se obratio i „braći i sestrama u Donjeckoj i Luhanskoj narodnoj republici, Hersonskoj i Zaporoškoj oblasti i drugim krajevima koji su oslobođeni od neonacističkog režima“. Optužio je Zapad da je kriv za sve i da je gurnuo Ukrajince u rat protiv Rusije još 2014. koristeći ih kao „topovsko meso“. U svom govoru riječ neonacisti ili nacisti Putin je upotrijebio ravno 10 puta i opisivao zločine genocida i sva druga varvarstva koji su prema „oslobođenom narodu“ sprovodili grozni Ukrajinci. U istom govoru ruski predsjednik priznao je da njegova akcija „oslobađanja“ ne ide baš po planu jer su se branitelji dobro ukopali i utvrdili pa bi „direktni napad protiv njih doveo do velikih gubitaka“. Zato njegove trupe idu „korak po korak u oslobađanju Donbasa“ i „pomažu narodu koje je Kijevski režim pretvorio u taoce i ljudske štitove.“

Drugi razlog zbog kojeg se njegova „oslobodilačka“ akcija na teritoriji zapadnog susjeda ne odvija po planu je zbog toga što Zapad pumpa moderno oružje Ukrajini, šalje strane plaćenike i nacionaliste koje obučavaju i kojima naređuju zapadni savjetnici pa je stoga neophodna „djelimična mobilizacija“ u Rusiji. Zbog ugroženosti Majke Domovine.

Putin je uz to, ne trepnuvši, izjavio da „Vašington, London i Brisel javno ohrabruju Kijev da neprijateljstva prenese na našu teritoriju“ i da su navodno „neki visoki predstavnici NATO zemalja davali izjavi o mogućnosti i prihvatljivosti upotrebe“ nuklearnog oružja protiv Rusije. Stoga je Putin objasnio da Rusija ima isto takvo ili bolje oružje od NATO-a i da će ga upotrijebiti ako se osjeti ugroženom. Naglašavajući  da njegove riječi „nisu blef“.

Takođe je definisao šta će podrazumijevati pod odbranom ruske „teritorije“. Naime parlamenti „narodnih republika“ i drugih „oslobođenih krajeva“ su se obratili Moskvi „za podršku“ kako bi organizovali referendume o priključenju Rusiji, a imperator je obećao učiniti „sve što treba da se stvore bezbjedni uslovi kako bi narod mogao izraziti svoju volju na ovim referendumima“. Moskva će, potom, „podržati izbor“ većine stanovnika Donjetska, Luhanska, Zaporoške i Hersonske oblasti.

Francuski predsjednik Emanuel Makron je rusku objavu o referendumima nazvao „parodijom“ i dodao „kad ideja o referendumu u Donbasu ne bi bila tako tragična bila bi zabavna“. Većina analitičara i zapadnih medija smatra da je obraćanje Putina prevashodno usmjereno na domaću javnost usljed dosadašnjih teških neuspjeha i blamaže koju su pokazale njegove elitne jedinice na ratištu.

Holandski premijer Mark Rute je okarakterisao planove za referendume i mobilizaciju kao „znak panike“ dok je američki predsjednik Džozef Bajden Putinove prijetnje nuklearnim raketama osudio rekavši da „nuklearni rat ne može imati pobjednike“ i da „niko drugi nije tražio konflikt (u Ukrajini) do Rusija“.

U međuvremenu se oglasio i ruski ministar odbrane Sergej Šojgu rekavši da rat ide dobro i po planu, da će 300.000 rezervista biti pozvano pošto je došlo do „pregrupisavanja“ ruskih trupa na istoku Ukrajine. Pregrupisavanje, tako ruska komanda naziva vojni debakl elitne Prve gardijske tenkovske armije u Harkovskoj oblasti.

Šojgu je iznio podatke o dosadašnjim gubicima, u koje ni većina običnih Rusa ne vjeruje, rekavši da je Rusija izgubila 5.937 a Ukrajina 61.207 vojnika. Dodao je da je i 49.368 ukrajinskih vojnika ranjeno te da je pola ukrajinske armije izbačeno iz stroja. I da je likvidirano i 2.000 „stranih plaćenika“.

Inače, Putinovi glavni tv propagandisti Vladimir Solovjev, Margarita Simonijan i Olga Skabejeva su u danima koji su prethodili Putinovoj objavi referenduma i opšte mobilizacije krenuli u kampanju da objasne stanovništvu kako u Ukrajini najmanje ratuju Ukrajinci, već da su tamo „NATO strani plaćenici“ koji su zaslužni za vojne uspjehe Ukrajinaca. Poslanik Dume Oleg Matvejčev je 16. septembra na jednom tv nastupu objasnio kako su „Amerikanci priznali da se zapravo oni bore“ u oblastima koje je ukrajinska vojska nedavno oslobodila na istoku, da narod treba da shvati da „ovaj rat nije protiv Ukrajine“ i da nema uopšte Ukrajinaca u gradovima oko Harkova. Matvejčev je rekao da su tamo „Britanci i neke crnčuge koje govore engleski i komanduju trupama na engleskom… tamo se bore NATO jedinice sa NATO oružjem“.

Na jednom od snimaka prikazan je čitavom svijetu poznat vojni analatičar američke televizije MSNBC Malkolm Nens koji je krajem aprila otišao da kao dobrovoljac brani Ukrajinu i koji je do sada objavio bezbroj tvitova i snimaka sa ratišta. Samo dan ranije Vladimir Solovjev je na ruskoj televiziji pozvao na stvaranje internacionalnih brigada po uzoru na Španski građanski rat koji bi trebao da okupi ljude iz Afrike, Venecuele, Nikarakve, Irana i Sjeverne Koreje koji žele da se bore na ruskoj strani. Solovjev je priznao da u Korpusu Donjetske Republike već sada bore „neki Srbi“ i da „našu srpsku braću ne trebamo sputavati da dođu“.

Nedavno je glavni od „srpske braće“ sa lijeve obale Drine Milorad Dodik posjetio Kremlj nakon što je prije odlaska u izjavi za rusku agenciju TASS javno podržao agresiju na Ukrajinu. U razgovoru je Putin poželio uspjeh Dodiku na predstojećim izborima u BiH gdje se opet kandidovao za predsjednika Republike Srpske i izrazio nadu da će jačati „patriotske snage“ u tom entitetu.

S druge strane u Rusiji nema milosti za „nepatriotske snage“ ili „ološ i izdajnike“ kako je diktator direktno nazvao protivnike njegove „oslobodilačke“ misije u Ukrajini. Prije nekoliko dana drugostepeni sud u Moskvi je opravosnažio zatvorsku kaznu bivšem moskovskom odborniku Alekseju Gorinovu zbog „svjesnog širenja lažnih informacija i diskreditacije Oružanih snaga“. Gorinov je uhapšen u junu nakon što je nazvao Rusiju „fašističkom državom“ zbog namjere da pokori Ukrajinu. Na razmatranju žalbe Gorinov je održao kratki emotivni govor optuživši Moskvu za „razaranja kakva nisu viđena od kraja Drugog svjetskog rata, desetine hiljada mrtvih i ranjenih na obje strane, milioni izbjeglih dok svakodnevno slušamo priče da je ovo rat za mir“.

Nakon Putinove najave mobilizacije i referenduma došlo je do demonstracija u mnogim gradovima Rusije i do sada je, prema dostupnim podacima, policija uhapsila preko 1.300 osoba. Istovremeno su rasprodate sve karte iz Moskve prema destinacijama u koje se može putovati bez vize, prevashodno, Istanbul, Dubaji, Beograd i Kazahstan sa cijenama karata koje su, zbog silne potražnje, skočile i do 10 puta.

I Crna Gora bilježi povećani priliv „turista“ iz Rusije od početka septembra kada su, nakon ruskog vojnog poraza kod Harkova, počele špekulacije na društvenim mrežama da će doći do mobilizacije rezervista. Državna Duma je uvela po hitnom postupku izmjene Krivičnog zakonika kojima se drastično povećavaju zatvorske kazne za izbjegavanje mobilizacije, dezerterstvo, čak i predaju neprijatelju. Tako se za predaju može dobiti i do 10 godina zatvora.

Mobilizacija će se, ipak, sprovoditi selektivno, pa je Putin ostavio mogućnost izuzetaka, pogotovo kada su u pitanju djeca njegovih ljudi. Prenkeri su prije dva dana pozvali Nikolaja Peskova, sina Putinovog glasnogovornika Dmitrija, predstavljajući se kao osobe iz Vojnog odsjeka. Na snimku objavljenom na Twitter-u, Peskovu kažu da se ujutro idućeg dana javi u 10 sati radi mobilizacije. Nikolaj odgovara da je njegovo ime Peskov i da ako oni to ne razumiju može taj problem (pokušaj mobilizacije) iznijeti na drugoj ravni. Kada ga na kraju prenkeri pitaju da li ga mogu upisati kao dobrovoljca, Peskov odgovara „naravno da ne“. Nikolaj Peskov ima istoriju nasilničkog ponašanja, za šta je osuđen u Velikoj Britaniji gdje se školovao i poznat je po raskalašnom životu  i neumjerenom trošenju.

Većina analitičara ne vjeruje da će mobilizacija riješiti probleme ruske armije u doglednoj budućnosti pošto, osim Ukrajine, Rusija ima sve veći problem i u centralnoj Aziji.

Nakon što je prije desetak dana ponovo došlo do sukoba između Jermenije i Azerbejdžana, Jermenija je aktivirala član 4 Organizacije zemalja ugovora o kolektivnoj bezbjednosti (CSTO), kojim se predviđa vojna pomoć država članica u slučaju napada na jednu od njih. CSTO čine Rusija, Bjelorusija, Jermenija, Kazahstan, Tadžikistan i Kirgistan. Mehanizam je zadnji put korišten zimus, tokom nemira u Kazahstanu kada je državna vlast uputila poziv za vojnu pomoć zbog rušilačkih nemira. Ovaj put Rusija je spustila loptu i umjesto vojne pomoći odlučila poslati „misiju za utvrđivanje činjenica na terenu“ što je mnoge Jermene uvjerilo da od Rusije ne očekuju puno.

I Tadžikistan i Kirgistan su ušli u otvoreni ratni sukob zadnjih dana zbog dugotrajnih sporova oko granične linije i vodenih resursa u pretežno besplodnim oblastima. Prethodno je najveći broj ruskih vojnika stacioniranih u Tadžikistanu prebačen na ukrajinsko ratište. Plan da se smanji ruski mirovni kontigent u Nagorno-Karabahu, etničkoj jermenskoj enklavi u Azerbejdžanu, obustavljen je zbog trenutne situacije na granici Jermenije i Azerbejdžana.

Referendumi u „oslobođenim oblastima Ukrajine“ treba da se održe od 23. do 27. septembra nakon čega će ta teritorija, prema mišljenju organizatora referenduma, postao dio Ruske Federacije. Ona će onda imati „sva prava da brani otadžbinu“ kako najavljuju ruski šešelji. Ukrajina je, s druge strane, poručila da ruska aneksija neće ništa promijeniti i da će se Ukrajinci boriti do oslobođenja i protjerivanja ruskog okupatora sa svih zauzetih teritorija, uključujući i Krim. Rat se nastavlja.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

HORIZONTI

BOSNA I HERCEGOVINA I  CRNA GORA 30 GODINA OD DEJTONA: Od Republike Srpske prave državu, od Crne Gore Republiku Srpsku

Objavljeno prije

na

Objavio:

Predsjednik RS, Milorad Dodik poziva na stvaranje saveza srpskih zemalja u koji bi ušla i Crna Gora.  Posebno je rado viđen gost šefa parlamenta Andrije Mandića.  Blok vučićevskih partija zagovara ideju da se u Crnoj Gori, kao i u BiH, uvede u maltene svim odlučivanjima nacionalni ključ čime bi paralisali državnu upravu. U tome imaju podršku  dvojice arhijereja SPC koji otvoreno promovišu ideje srpskog sveta.  Ne postoji institucija u zemlji ni partija u vlasti koja se smije javno se usprotiviti SPC projektu srbizacije orkestriranom od Vučića

 

 

Američki grad Dejton i obližnja vazdušna baza Rajt Paterson  su prošlog vikenda bili domaćini parlamentarcima zemalja NATO pakta. Parlamentarna skupština NATO-a se sastala u Dejtonu povodom obilježavanja 30 godina od dejtonskog mirovnog sporazuma kojim je završen rat u Bosni i Hercegovini (BiH). Karakter toga rata je ponovo bio predmet rasprava nakon govora crnogorskog predsjednika Jakova Milatovića koji je otišao na poziv šefa američke delegacije pri NATO Parlamentarnoj skupštini – kongresmena Majkla Tarnera.

Milatović je  u govoru naglasio zahvalnost Americi za njenu odlučujuću ulogu u postizanju mira u BiH i regionu. Ocijenio je da je ta uloga dovela do kraja “razarajućeg građanskog rata u Bosni i Hercegovini”. BiH mediji su odmah reagovali ukazujući da se  konstatacijom o građanskom ratu negira agresiju i svoje države koja je tada bila satrap Miloševićeve Srbije u sklopu SRJ. U naknadnoj pameti, kabinet Milatovića je na zvaničnoj stranici prenio njegov govor uz izostavljanje riječi “građanski” pored riječi “rat”. Ostali djelovi govora su bili u skladu sa strateškim opredjeljenjima Crne Gore kao članice NATO pakta i prvog kandidata za članstvo u Evropskoj Uniji (EU). Milatović je naglasio i očuvanje suvereniteta i teritorijalnog integriteta BiH. Kod kuće je reagovao Suljo Mustafić, predsjednik Bošnjačkog vijeća u Crnoj Gori. “Milatović ne bi trebalo da relativizira činjenice i u istu ravan dovodi odgovornost aktera sukoba…i trebao bi znati da rat u BiH nije bio građanski rat već brutalna agresija na međunarodno priznatu državu”, poručio je  Mustafić. Tokom agresije na BiH se desio i genocid u Srebrenici, podsjetio je Mustafić.

Paradoksalno, između ostalih reakcija, stigla je i ona iz najjače opozicione stranke – Demokratske partije socijalista (DPS). DPS  se oglasila s ocjenom  da je Milatovićeva fraza “relativizacija ratnih zločina i pokušaj istorijskog revizionizma” i “grubo izvrtanje istorijskih činjenica” uz ruganje žrtvama sistematskih zločina i genocida. DPS je pozvao Milatovića da povuče revizionističku izjavu uz izvinjenje žrtvama rata i njihovim porodicama. Ovakav poziv bi možda imao smisla da su DPS i njen lider Milo Đukanović to isto učinili kada su napustili politiku služenja velikosrpskom projektu jer su uvidjeli da njihov dotadašnji gazda Slobodan Milošević gubi rat. Upravo se Đukanović hvalisao na predizbornim skupovima da je pomagao “braću” bosanske Srbe krišom od Miloševića koji im je nametnuo blokadu zbog neposlušnosti. Bivši ratni ministar Republike Srpske (RS) Momčilo Mandić je javno pohvalio Đukanovićevu pomoć u gorivu i municiji koji su omogućili osvajanje Srebrenice. Šta se poslije desilo je opšte poznato. Đukanović nikad nije pozvan u tužilaštvo da objasni uloge Miloševićevog satelita u agresiji na Hrvatsku, BiH i pogotovo deportacije bošnjačkih izbjeglica iz Crne Gore vlastima RS-a od kojih je ogromna većina kasnije brutalno pobijena.

U utorak je Milatović u posebnom reagovanju pojasnio da je od početka mandata nekoliko puta isticao da u potpunosti prihvata i poštuje odluke međunarodnih sudova, koji su nesporno utvrdili da je sukob u BiH imao i karakter međunarodnog oružanog sukoba. Pokušaj da se predsjednik predstavi kao neprijatelj BiH i nepoštovalac žrtava “predstavlja političku manipulaciju DPS-a koja je bila aktivni učesnik ratnih dešavanja 90-ih, i koja iz prve ruke zna sve o karakteru tog rata, kome je doprinijela svojim politikama”, navodi se u reagovanju. Međunarodni sud pravde (ICJ) je u presudi iz 2007. u predmetu „BiH protiv Srbije i Crne Gore“ u paragrafu 401 naglasio da je bosanski “sukob suštinski bio unutrašnji po karakteru iako je bilo učešća sa strane”.

Da se rat u djelovima BiH odvijao još 1991. napadom Jugoslavenske narodne armije (JNA) pod kontrolom Beograda (čiji privezak je bila i Crna Gora) još tokom Dubrovačke operacije je svima poznato u Crnoj Gori. Veliki broj crnogorskih rezervista je upućen i u Hercegovinu da bi presjekli Dubrovnik i Pelješac s leđa i time pomogli srbijanskim trupama koje su zapele u Slavoniji. Bahatost, nasilje i pljačke crnogorskih rezervista su isprovocirale i sukob u Mostaru i djelovima Hercegovine nastanjenje hrvatskim stanovništvom. U jesen 1991. godine se dogodio i čuveni sastanak Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana u Karađorđevu u kome je, po svjedočenjima upućenih,  dogovorena podjela BiH.

Kada je BiH na proljeće 1992. god. na referendumu izglasala nezavisnost i postala međunarodno priznata država, Milošević je bio spreman i granicu je ponovo prešao Užički i Podgorički korpus. Ono na što velikosrpski planeri nijesu računali je da će Sarajlije svih nacionalnosti uspjeti organizovati kakvu takvu odbranu i odbaciti JNA koja je prodrla u centar grada sve do gradske vijećnice. Nakon toga novoformirana Vojska Republike Srpske (VRS) je podvrgla Sarajevo trogodišnjoj opsadi i teškim razaranjima. U jednom trenutku Beograd i VRS su držali pod kontrolom 70 odsto teritorije BiH. Beograd je osvojio i etnički očistio sav pojas uz Drinu osim Goražda. U dogovoru sa Zagrebom i Beograd je preuzeo i čitavu bosansku Posavinu sa velikim udjelom hrvatskog stanovništva, osim uskog pojasa oko Orašja. Stvoren je i tzv. Koridor kod Brčkog koji će povezati istočne i zapadne teritorije RS-a. Kasnije će Srbija kompenzirati Hrvatskoj Posavinu sa predajom Zapadne Slavonije i tzv. Srpske Krajine. U rat protiv BiH se 1993., po očiglednom dogovoru sa Beogradom, uključila i Hrvatska sa regularnom vojskom i jedinicama bosansko-hercegovačkog Hrvatskog vijeća obrane (HVO). Armija BiH je ovoga puta iznenadila velikohrvatske planere koji su mislili da će nožem u leđa natjerati BiH u kolaps. HVO je do nogu potučen u centralnoj Bosni.

Kako je rat odmicao došlo je do sve veće radikalizacije sve tri strane uključujući i većinsku bošnjačku. Sukob sve više poprimao etnički i vjerski karakter. Rat je završen na jesen 1995. god. zahvaljujući odlučnom američkom angažmanu. Prvo je administracija Bila Klintona natjerala Hrvate da sklope primirje sa BiH vojskom. Nakon toga su uslijedili vazdušni udari na pozicije VRS-a i onda zajednička ofanziva HVO-a i BiH Armije u zapadnoj Bosni. Beograd je tada poslao elitne jedinice da podrže demoraliziranu VRS i raspadajuće linije fronta. U trenutku kada se Republika Srpska našla pred vojničkim slomom i kada su hrvatske i bosanske jedinice došle na 30 km od Banja Luke Amerika se opet umiješala. Naredila je Zagrebu i Sarajevu da ne ulaze u Banja Luku i obustave ofanzivu. I dan danas američki političari iz tog vremena raspravljaju da li je učinjena greška što je RS ostavljena u životu i što je Beograd praktično nagrađen polovinom BiH teritorije. Alternativa je bila ogromna humanitarna katastrofa i više od pola miliona izbjeglica koje bi preplavile Srbiju mimo 200 hiljada hrvatskih Srba koji su pobjegli iz tzv. Krajine.

Na koncu, mirovni sporazum koji su potpisali Milošević, Tuđman i Izetbegović u Dejtonu je donio prestanak rata i ujedno opstanak i priznanje Republike Srpske koja je zvanično postala entitet BiH.

Većina Bosanaca i Hercegovaca ukazuje da je Dejtonski sporazum prekinuo rat ali nije donio stabilnost i prosperitet BiH kao državi. Politčko donošenjo odluka u zemlji je uvijek skopčano sa teškim nalaženjem kompromisa sve tri strane, često uz međunarodne pritiske. Rukovodstvo RS-a predvođeno predsjednikom Miloradom Dodikom (koji je došao na vlast zahvaljujući američkoj podršci) je od prošle godine pokrenulo niz protivustavnih poteza i donijelo zakone kojima se suspenduje i/ili zabranjuje rad pojedinih BiH državnih institucija na teritoriji RS-a. Počelo se sa zabranom primjenjivanja odluka Ustavnog suda BiH, pa zabranom rada BiH sudova i tužilaštva i Agencije za državnu istragu i zaštitu (SIPA). Dodik je nepravosnažno osuđen na godinu dana zatvora i raspisana je nacionalna potjernica za njim. EU I SAD su osudile poteze RS-a i poslale vojna pojačanja u BiH tako da je vrhuška oko Dodika na kraju odustala od najekstremnije opcije.

Dodik istovremeno poziva na stvaranje saveza srpskih zemalja u koji bi ušla i Crna Gora. Rado je viđen gost kod političara vučićevskog bloka partija u Crnoj Gori (NSD-DNP-SNP) i posebno šefa parlamenta Andrije Mandića koji tokom posjete Dodika nije htio istaći zastavu BiH. Blok vučićevskih partija zagovara ideju da se u Crnoj Gori, kao i u BiH, uvede u maltene svim odlučivanjima nacionalni ključ ili konsenzus etničkih grupa čime bi paralisali državnu upravu. U tome imaju nedvojbenu podršku i dvojice arhijereja Srpske crkve (SPC) koji otvoreno podržavaju ideje srpskog sveta sakriveni iza episkopskih mantija i pozlaćenih krstova. Za sada ne postoji niti jedna institucija u zemlji ili partija koja koalira u vlasti koja se smije javno  usprotiviti SPC projektu srbizacije orkestriranog od Aleksandra Vučića. Govor Milatovića od 26. maja iz Dejtona je naslovljen “Zapadni Balkan na istorijskoj prekretnici”.

Opet i iznova…

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

JOŠ JEDAN MITROPLIT SPC U CRNOJ GORI: Nagrada za lojalnost Vučiću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Episkop nikšičko – budimljanski Metodije Ostojić dobio titulu mitropolita. Time je Crna Gora uz Joanikija dobila i drugog mitropolita, sa političkim reperkusijama, po uvjerenju mnogih. Oba mitropolita ostaju vjerni ideji pansrpstva i podaništva Kremlju

 

 

Kasno prošlog petka objavljena je vijest, koju su potom prenijeli svi mediji.  Episkop nikšičko – budimljanski Metodije Ostojić dobio titulu mitropolita. Time je Crna Gora dobila i drugog mitropolita,  sa političkim reperkusijama, po uvjerenju mnogih.

U saopštenja Svetog Arhijerejskog Sabora Srpske crkve (SPC) nije bilo detalja o novoj Metodijevoj tituli osim da je postao član Svetog Sinoda (crkvene vlade) kao “Njegovo Preosveštenstvo Episkom budimljansko – Nikšički”. Međutim, u saopštenju Sabora se navodi da je poklonjena pažnja pitanjima i dopunama Ustava SPC “koji se tiču naziva eparhija i titulature episkopa”. Na sajtu eparhije do sada nije bilo titularne promjene.

Da je Metodije ipak postao mitropolit moglo se zaključiti na osnovu izvještaja medija pod kontrolom porodice Vučić. U srijedu je vijest  potvrdila i Mitropolija crnogorsko – primorska (MCP) u odgovoru Vijestima. MCP je rekla da je odluka Sabora o proglašenju Metodija mitropolitom “prirodna i logična imajući u vidu odluke o titulaciji arhijereja koje su donijete na prošlogodišnjem zasjedanju”. Iz MCP su još pojasnili da je budimljanska episkopija jedna od prvih episkopija koju je osnovao Sveti Sava, i da je u 15. vijeku uzdignuta na stepen mitropolije sve do sredine 17. vijeka”. Takođe sadašnja Metodijeva eparhija “pokriva veliki dio nekadašnje Istočnohercegovačke mitropolije Pećke Patrijaršije, čiji je mitropolit bio Sveti Vasilije Ostroški”.

Ovakvo saopštenje MCP-a je sporno iz nekoliko razloga. Iako je prošlogodinje zasjedanje Sabora arhijereja donijelo pravu inflaciju novih titula velikog broja episkopa, Metodijevo promaknuće baš u ovom trenutku je indikativno. Takođe veza ove eparhije sa nekadašnjom mitropolijom hercegovačkom i mitropolitom Sv. Vasilijem (koji je bio lojalan rimskom papi – kako je i sam napisao u svom pismu Klementu X 1671.god.) je u najmanju ruku upitna.

Mitropolitska titula Metodiju je došla nakon okupljanja episkopa u manastiru Ostrog 12. maja na dan Svetog Vasilija Ostroškog. Domaćin na liturgiji je bio crnogorski mitropolit Joanikije Mićović čijoj jurisdikciji i pripada manastir Ostrog. Sa njim su sasluživali mitropolit Jeronim iz Grčke, arhiepiskop diseldorfsko-berlinski i mitropolit njemački Grigorije Đurić, episkop istočnoamerički Irinej Dobrijević, episkop bihaćko-petrovački Sergije Karanović, episkop latinoamerički Kirilo Bojović i dioklijski Pajsije Đerković. Liturgiji je prisustvovao i srbijanski ambasador Nebojša Rodić (nekadašnji šef srpske UDB-e i ministar odbrane). Ako se izuzme grčki gost i izrazito vučićevski nastrojen Sergije, svi ostali arhijereji su percipirani kao opozicija srbijanskom predsjedniku Aleksandru Vučiću i njegovom patrijarhu Porfiriju Periću.

Grigorije njemački je održao glavnu besjedu nakon čitanja Jevanđelja. Nakon liturgije je održana litija kroz Nikšić (koji pripada Metodijevoj jurisdikciji). Litiju je predvodio Joanikije. Društvo su im pravili hercegovački mitropolit Dimitrije Rađenović, istočnoamerički Irinej i dioklijski Pajsije. Uz njih su hodali i potpredsjednik Vlade Milun Zogović, gradonačelnik Nikšića Marko Kovačević i predsjednik gradske skupštine Nemanja Vuković. Odsustvo sa litije domaćina – episkopa Metodija je bilo očigledno. Metodije se nije ranije pojavio ni na liturgiji u gornjem manastiru Ostroga.

Kada su Joanikije, Grigorije njemački, Irinej američki, Dimitrije hercegovački i još dva episkopa poslali javno protestno pismo krajem februara zbog prljave kampanje državnih glasila i režimskog episkopa Davida Perovića protiv srpskih studenata – među potpisnicima opet nije bilo Metodija. Štaviše, Metodije čak nije pokušao ni simulirati episkopsku neutralnost u politici kako nalaže Sveto Pismo. On je početkom decembra 2024. godine javno podržao nositeljicu liste vučićevskog bloka partija (NSD-DNP) Jelenu Božović na lokalnim izborima u Beranama (koje su zvanično sjedište i njegove eparhije). Kada je nacionalno ostrašćeni gradonačelnik Nikšića Marko Kovačević upriličio let balonom za rukovodstvo Nove srpske demokratije (NSD) uključujući i lidera Andriju Mandića, u partijskom društvu se opet našao vladika Metodije.

Prošle godine je Andrija Mandić objavio da je NSD proslavila svoju krsnu slavu i svetitelja zaštitnika Sv. Vasilija Ostroškog u Andrijevici. Tom prilikom je Mandić uručio Metodiju povelju i najveće stranačko odlikovanje – Orden Marka Dakovića za “njegovu predanu borbu za prava srpskog naroda u Crnoj Gori”. Metodije je odgovorio NSD-u: “ Srećan sam što ste u meni prepoznali svoga brata i poslenika na istom srpskom i pravoslavnom poslanju dodjelom ovog milog mi ordena”. Marko Daković je bio prvi predsjednik Kluba crnogorske univerzitetske omladine u Beogradu, agenture koju je vlast tadašnje Kraljevine Srbije uspostavila sa ciljem rušenja Crne Gore kao države. Daković se javno profilirao kao izdajnik zemlje i kasnije kao srbijanski kvisling prilikom uništenja Crne Gore.

Da je vladika Metodije brat na “srpskom poslanju” je javno poznato. Otvoreni je podržavalac srpskih fašističkih kolaboracionista i ratnih zločinaca iz Drugog svjetskog rata kojima rado drži javne parastose i veliča ih kao božje služitelje i mučenike. Paradoksalno, Metodije je istovremeno i veliki podržavalac restaljinizirane Rusije Vladimira Putina i boljševičkih metoda vladanja protiv kojih su se nekada borili Metodiju mili četnici. Rado je viđen gost u Moskvi o čijim komunističkim zločinima protiv crkve i ponovnom podizanju spomenika progoniteljima crkve ni on ni Joanikije ne smiju ni zucnuti. Naprotiv, Metodije je nekoliko puta javno veličao kremaljski režim.

U Moskvu na Dan pobjede 9. maja vladika Metodije nije otišao ali su zato i on i Joanikije bili zastupljeni preko crnogorskih pravoslavnih bratstava Stupovi i Miholjski zbor bez čijih arhijerejskih blagoslova oni sigurno ne bi otišli. Predstavnici ovih paracrkvenih bratstava su bili dio “svesrpske delegacije iz Srbije, Republike Srpske i Crne Gore” kako bi obilježili Dan pobjede nad nacizmom “na poziv administracije Rostovske oblasti”. Miholjski zbor, sa kojim Metodije ima tradicionalno tijesne veze, je u saopštenju koje prenosi portal IN4S “posebno pozdravio dolazak predsjednika Srbije Aleksandra Vučića i predsjednika RS-a Milorada Dodika na paradu u Moskvi”. Istovremeno je izraženo žaljenje “što nijedan zvanični predstavnik iz Crne Gore” nije bio tamo. U saopštenju je osuđen poziv predsjednika Jakova Milatovića “posljednjem izdanku nacizma u Evropi” ukrajinskom predsjedniku Vladimiru Zelenskom da posjeti Podgoricu. Ova, tobože pravoslavna organizacija, se pohvalila da je svojim pristustvom u Rusiji sačuvala obraz Njegoševe Crne Gore.

Na portalu Metodijeve eparhije se navodi da je ona osnovana 1219. godine od strane Svetog Save. Isto za sebe tvrdi i Mitropolija crnogorsko – primorska koja je kao takva prvi put osnovana 1931. godine ukazom srpskog kralja Aleksandra Karađorđevića. Ipak, u odjeljku o povijesti eparhije se navodi da je “tokom svog postojanja mijenjala granice i nazive ali i svoja sjedišta”. Sadašnja eparhija je osnovana odlukom Arhijerejskog sabora 23. maja 2001. godine tako što je otkinuto više od pola crnogorske Mitropolije kojom je vladao Amfilohije Radović i od nje napravljena nikada do tada poznata budimljansko – nikšićka eparhija. Obuhvatila je 52 odsto crnogorske teritorije sa oko 40 odsto stanovništva.

U to doba, nakon NATO intervencije i gubitka Kosova, u Beogradu se računalo da bi Crna Gora mogla krenuti putem nezavisnosti koju bi, u neko doba mogla slijediti i crkva u Crnoj Gori. Stoga je odlučeno da se crnogorska teritorija što više iscjepka. Proces čerečenja crnogorske mitropolije je zapravo počeo odmah nakon stvaranja nakazne Kraljevine SHS i osnivanja SPC-a 1920. godine, po prvi put u istoriji – iako Beograd tvrdi da je to bilo u doba Svetog Save. Tada su, od nekada jedinstvene i nezavisne crnogorske crkve otkinuta Pljevlja, dio Bijelog Polja i Metohija. Kasnije je od mitropolije otkinuta i Sutorina i Igalo i dato hercegovačkoj episkopiji. Sadašnja mitropolije je svedena na 40 odsto državne teritorije. Nije isključeno, da jednoga dana, ukoliko Joanikije nastavi neposlušnost Prvoj familiji Srbije, eparhija budimljansko – nikšička dobije status mitropolije i da se od MCP otkine još teritorije. Ovako Metodije ostaje samo titularni mitropolit.

Za utjehu je njihovim sljedbenicima i Beogradu da oba mitropolita ostaju vjerni ideji pansrpstva i podaništva Kremlju (i njegovoj KGB ruskoj crkvi).

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

SPC, 9. MAJ, OSTROG I REVIZIONIZAM: Rusifikacija pravoslavlja u Crnoj Gori

Objavljeno prije

na

Objavio:

Evropski parlament izražava  ozbiljna zabrinut zbog malignog miješanja zemalja van EU, destabilizacije i kampanja dezinformacija s ciljem da se utiče na političke procese i javno mnjenje u Crnoj Gori. Napominje se da se vjerske institucije mogu koristiti kao sredstvo uticaja te “osuđuje svako neopravdano miješanje Srpske pravoslavne crkve u tom pogledu”. Saopštenje je došlo nakon niza izjava i poteza visokih zvaničnika SPC-a u Crnoj Gori kojima su raspirivane  podjele u ionako podijeljenom društvu

 

 

U utorak je Evropski parlament (EP) izdao saopštenje u kome se kaže da Odbor za vanjske poslove EP-a (AFET) poziva na zajedničke napore u Crnoj Gori za postizanje političke stabilnosti i nastavak reformi. Navodi se i da su evropski parlamentarci ozbiljno zabrinuti zbog malignog miješanja zemalja van EU, destabilizacije i kampanja dezinformacija s ciljem da se utiče na političke procese i javno mnjenje. U saopštenju se napominje i da se vjerske institucije mogu koristiti kao sredstvo uticaja te  “osuđuje svako neopravdano miješanje Srpske pravoslavne crkve (SPC) u tom pogledu”. Saopštenje je došlo nakon niza nedavnih izjava i poteza visokih zvaničnika SPC-a u Crnoj Gori kojima su raspirivane  podjele u ionako podijeljenom crnogorskom društvu.

Mitropolit Joanikije Mićović je iskoristio dane Uskrsa da počne revizionističku kampanju u korist veličanja fašističkog ratnog zločinca i koljača Pavla Đurišića kao junaka, mučenika i navodnog štićenika srpske nejači. Mitropolit Joanikije je 3. maja nastavio sa elegijom Đurišiću u selu Razboj kod Lijevče Polja u sjevernoj Bosni na mjestu gdje je Đurišić zarobljen u jednoj od posljednjih bitaka Drugog svjetskog rata. Na Dan pobjede protiv fašizma, koji Evropa slavi 8. maja a Srbija i Crna Gora i dalje 9. maja (po sovjetskom vremenu), objavljen je proglas i druge eparhije u Crnoj Gori – budimljansko nikšićke., U eparhijskom Manastiru Podmainsko u subotu 7. juna će se održati parastos i liturgija za upokojenje “borcima Prve i Druge durmitorske četničke brigade i žrtvama komunističkog terora” koju će služiti episkop Metodije Ostojić. Na posteru koji je na X mreži objavio poslanik DPS-a Ivan Vuković vidi se u gornjem desnom uglu bradati četnik sa kokardom i mitraljezom, a u lijevom uglu crna zastava.

SPC je 12. maja proslavila i praznik Sv. Vasilija Ostroškog. Ujedno je taj dan i krsna slava Nove srpske demokratije (NSD) Andrije Mandića. Praznik je završen sa litijom u Nikšiću gdje je Joanikije poručio da je “Sv. Vasilije objedinjuje ne samo Hercegovinu i Crnu Goru već i sve srpske zemlje”. Međutim, činjenica je da ovaj svetac objedinjuje hrišćane mnogo šire i dalje od tzv. srpskih zemalja. I mitropolit i ogromna većina njemu odanih rado žmure na pismo Sv. Vasilija od 3. januara 1671. godine papi Klementu Desetom u kome ga naziva svojim gospodarem, svetim ocem i vrhovnim apostolom čijem se prijestolu on i njegovo sveštenstvo klanjaju.

Joanikije i Metodije prepravljaju domaću istoriju i napadaju katoličanstvo i domaći komunistički teror i jame. Njih dvojica, istovremeno, utiru put restauraciji komunističkih zločinaca i vrijednosti sovjetske Rusije. U štampi (izuzev Antene M) je nezapaženo prošla vijest da je mitropolit Joanikije 5. oktobra prošle godine u grbaljskom selu Kovačima (Opština Kotor) osveštao manastirski hram Svete Matrone Moskovske. Hram je izgrađem u ruskom crkveno – arhitektonskom stilu i posvećen je navodnoj svetiteljki Matroni Dimitrijevnoj Nikonovoj (1883-1952). Mitropolit je rekao da je Sveta Matrona nova svetiteljka i da je “bila gotovo potpuno nepoznata široj javnosti”. Međutim, za nju se čulo tokom tokom Drugog svjetskog rata “jer je već bila poznata pojedinima kao ona koja tješi…krijepi, i proviđa” budućnost, objasnio je Joanikije. Onda je vladika nastavio sa riječima da se “govori da je i Staljin dolazio kod nje da je pita hoće li Njemci zauzeti Moskvu, svima je davala utjehu i nadu…”.

Matronu će ruski patrijarh i višedecenijski agent KGB-a Aleksij II Ridiger proglasiiti 1997. mjesnom svetiteljkom eparhije Moskovske. Za opšterusku svetiteljku biće proglašena 2004. godine pod Vladimirom Putinom. U putinističkom narativu rehabilitacije komunističkih zločinaca i masovnih ubica, prije svega Josifa Visarionoviča Staljina, ubačen je narativ o navodnoj posjeti Matroni 1941. godine u jeku približavanja njemačke armije Moskvi. Ona je tobože odgovorila Staljinu da će „ruski narod pobijediti, pobjeda će biti vaša, od svih iz vlasti, jedini ti nećeš pobjeći iz Moskve”. Narativi o njenoj svetosti su nekoliko puta prepravljani u okviru manifestacija „crkvenog staljinizma” ili „pravoslavnoga staljinizma” u nastojanjima da se Staljin prikaže kao „pravoslavac” i kao „dobar” vladar. Urađene su i freske i ikone kako Matrona blagosilja Staljina i kako Staljin ugošćava crkvene lidere. Putinističke vlasti su snimile i dokumentarni film o Matroni.

Od dolaska Putina na vlast tiho je pogašena sva kritika Staljina i do sada su vlasti podigle 114 spomenika sovjetskom diktatoru i najkrvavijem progonitelju hrišćanske crkve još od doba rimskih imperatora. Do početka Drugog svjetskog rata Staljinove vlasti su zatvorile ili porušile preko 30 hiljada crkava i manastira, uhapsile preko 168 hiljada sveštenika i monaha od kojih je preko 103 hiljade ubijeno. Ubijeno je i 60 episkopa. Broj ubijenih vjerujućih laika se mjeri milionima. Staljin je obustavio aktivni progon hrišćana tek kad se Crvena armija našla na ivici katastrofe u jesen 1941. i kada se zaigralo na kartu odbrane domovine umjesto odbrane komunizma.

Jeromonah Jov Gumerov, koji je 1997. pripremao materijale za kanonizaciju Matrone, izjavio je da „ne postoji ništa što bi moglo da potvrdi Staljinovu posjetu njoj”. Šef Ekspertske grupe za čudesa Sinodalne bogoslovske komisije RPC-a Pavel Florenski je ukazivao na kontaminaciju narativa o Matroni raznim sujevjerjima i dogmatski sumnjivim pričama. Profesor Moskovske bogoslovske akademije Aleksij Osipov upozorio na “bogohulni savjet” Matrone kako je povraćanje nakon pričesti dobro jer se demoni tako izbacuju. Po njoj “oni prodiru u čovjeka sa vazduhom pri disanju, žive u krvi’.

Međutim, i pored upozorenja da ne postoje dokazi niti zadovoljava svetačke kriterije, Matrona je naredbom državne bezbjednosti proglašena za svetiteljku od strane crkvene hijararhije (koji su ujedno i agenti Federalne službe bezbjednosti – FSB, nasljednice KGB-a). Ovakvu svetačku istinu Staljinovih nasljednika prihvatili su i arhijereji SPC-a u Crnoj Gori i Srbiji. Vrh SPC-a je takođe podržao i rusku agresiju na Ukrajinu. U izjavama servilnosti Kremlju i KGB patrijarhu Kirilu, osim srbijanskog patrijarha Porfirija i episkopa bačkog Irineja, posebno se ističu crnogorski arhijereji. Metodije je u ljeto 2023. ne trepnuvši rekao da je ponovo staljinizirana “sveta Rusija nada za spasenje ne samo pravoslavnih naroda, nego čitave Evrope i svijeta”.

U izjavama ljubavi “svetoj Rusiji” ova dvojica arhijereja nijesu usamljeni. Otpravnik poslova ambasade u Moskvi Aleksandar Obradović je 10. marta na međunarodnom forumu Balkanski dijalog 2025: Crna Gora i Rusija u Sankt Petrersburgu izjavio da dok “stoji u srcu svete Rusije…naša dva naroda vezuje nešto snažnije od trenutne politike, nešto trajnije od dokumenata i sporazuma – vezuje nas zajednička vjera, zajednički osjećaj pravednosti i časti”. Obradović se slovi kao kadar Milana Roćena, glavnog savjetnika bivšeg državnog lidera Mila Đukanovića. Đukanovićev projekat nezavisne (i mafijaške) Crne Gore je, na osnovu dosada objavljenih dokumenata i trasnkripata, direktno i indirektno pomagala Putinova vlast. O kakvoj se vjeri, pravednosti i časti radi pojasnio je Obradović 10. maja objavivši sliku spomenika Feliksa Džeržinskog ispred Ljubljanke (sjedišta zloglasne državne bezbjednosti) sa riječima “sve vas vidi sve vas vidi svemirska policija”. Kao da on s neba i dalje motri na Rusiju. Džeržinski je bio šef po zlu čuvene Čeke – preteče KGB-a. Džeržinski se smatra odgovornim za smrt oko četvrt miliona ljudi i do tada neviđenu brutalnost prema pravoslavnoj crkvi i svim protivnicima boljševizma. Njegov spomenik su srušili demonstranti u Moskvi nakon neuspjelog vojnog puča 1991. godine. Naredbom ruskog predsjednika Putina ovom masovnom ubici i krvoloku hrišćana je ponovo podignut spomenik 11. septembra 2023. godine.

Osim ćutanja na reboljševizaciju Putinove “svete Rusije”, Joanikije i Metodije su pojačali i narativ o tzv. Sv. Aleksandru Nevskom čije biste (inače dar ruskog veleposlanstva u Podgorici) su osveštane u decembru 2023. godine u Nikšiću i Andrijevici. Aleksandar Nevski je svetac i zaštitnik Kopnene vojske Ruske Federacije. Navodno je i prislava ili zavjetna slava plemena Vasojevića, narativ koji u zadnje vrijeme forsira SPC iako u Vasojevićima nikada nije postojala ni jedna crkva posvećena dotičnom. U besjedi mitropolita Joanikija 12. septembra  2024. godine u Lijevoj Rijeci je pojašnjeno zašto je odjednom Aleksandar Nevski važan za Crnu Goru. Nevski je, po Mićoviću, imao “hrabrost i mudrost i razum i spremnost… da povede svoj narod, da ga zaštiti i od zapadnih krstaša, koji su bili da pregaze Rusiju”.  Metodije je napomenuo  da je Nevski sa neba “zaštitio Vasojeviće od nadiranja katoličanstva iz Albanije”. Nevski je za života bio knez Novgorodski a ruske zemlje su već bile pregažene i u vlasti Mongola i Tarara čiji vazal je bio Aleksandar Nevski.

“Slični izazovi ponavljaju se i u naše vrijeme” zaključio je  mitropolit SPC u Crnoj Gori.

  Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo