Povežite se sa nama

HORIZONTI

KREMLJ KLIZI U TOTALITARIZAM: Putinova mobilizacija i zveckanje nuklearnim naoružanjem

Objavljeno prije

na

Dok zvanična Moskva sve glasnije prijeti atomskim oružjem, većina analitičara ne vjeruje da će započeta mobilizacija riješiti probleme ruske armije u doglednoj budućnosti pošto, osim Ukrajine, Rusija ima sve veći problem i u centralnoj Aziji

 

U srijedu ujutro Kremlj je pustio unaprijed snimljenu televizijsku poruku ruskog predsjednika Vladimira Putina čija objava se očekivala već u utorak. Putin je objasnio da se obraća zbog toka „specijalne vojne operacije“ u cilju oslobađanja Donbasa od „neonacističkog režima koji je 2014. zgrabio vlast u Ukrajini nakon oružanog državnog udara“.

Kremaljski car se obratio i „braći i sestrama u Donjeckoj i Luhanskoj narodnoj republici, Hersonskoj i Zaporoškoj oblasti i drugim krajevima koji su oslobođeni od neonacističkog režima“. Optužio je Zapad da je kriv za sve i da je gurnuo Ukrajince u rat protiv Rusije još 2014. koristeći ih kao „topovsko meso“. U svom govoru riječ neonacisti ili nacisti Putin je upotrijebio ravno 10 puta i opisivao zločine genocida i sva druga varvarstva koji su prema „oslobođenom narodu“ sprovodili grozni Ukrajinci. U istom govoru ruski predsjednik priznao je da njegova akcija „oslobađanja“ ne ide baš po planu jer su se branitelji dobro ukopali i utvrdili pa bi „direktni napad protiv njih doveo do velikih gubitaka“. Zato njegove trupe idu „korak po korak u oslobađanju Donbasa“ i „pomažu narodu koje je Kijevski režim pretvorio u taoce i ljudske štitove.“

Drugi razlog zbog kojeg se njegova „oslobodilačka“ akcija na teritoriji zapadnog susjeda ne odvija po planu je zbog toga što Zapad pumpa moderno oružje Ukrajini, šalje strane plaćenike i nacionaliste koje obučavaju i kojima naređuju zapadni savjetnici pa je stoga neophodna „djelimična mobilizacija“ u Rusiji. Zbog ugroženosti Majke Domovine.

Putin je uz to, ne trepnuvši, izjavio da „Vašington, London i Brisel javno ohrabruju Kijev da neprijateljstva prenese na našu teritoriju“ i da su navodno „neki visoki predstavnici NATO zemalja davali izjavi o mogućnosti i prihvatljivosti upotrebe“ nuklearnog oružja protiv Rusije. Stoga je Putin objasnio da Rusija ima isto takvo ili bolje oružje od NATO-a i da će ga upotrijebiti ako se osjeti ugroženom. Naglašavajući  da njegove riječi „nisu blef“.

Takođe je definisao šta će podrazumijevati pod odbranom ruske „teritorije“. Naime parlamenti „narodnih republika“ i drugih „oslobođenih krajeva“ su se obratili Moskvi „za podršku“ kako bi organizovali referendume o priključenju Rusiji, a imperator je obećao učiniti „sve što treba da se stvore bezbjedni uslovi kako bi narod mogao izraziti svoju volju na ovim referendumima“. Moskva će, potom, „podržati izbor“ većine stanovnika Donjetska, Luhanska, Zaporoške i Hersonske oblasti.

Francuski predsjednik Emanuel Makron je rusku objavu o referendumima nazvao „parodijom“ i dodao „kad ideja o referendumu u Donbasu ne bi bila tako tragična bila bi zabavna“. Većina analitičara i zapadnih medija smatra da je obraćanje Putina prevashodno usmjereno na domaću javnost usljed dosadašnjih teških neuspjeha i blamaže koju su pokazale njegove elitne jedinice na ratištu.

Holandski premijer Mark Rute je okarakterisao planove za referendume i mobilizaciju kao „znak panike“ dok je američki predsjednik Džozef Bajden Putinove prijetnje nuklearnim raketama osudio rekavši da „nuklearni rat ne može imati pobjednike“ i da „niko drugi nije tražio konflikt (u Ukrajini) do Rusija“.

U međuvremenu se oglasio i ruski ministar odbrane Sergej Šojgu rekavši da rat ide dobro i po planu, da će 300.000 rezervista biti pozvano pošto je došlo do „pregrupisavanja“ ruskih trupa na istoku Ukrajine. Pregrupisavanje, tako ruska komanda naziva vojni debakl elitne Prve gardijske tenkovske armije u Harkovskoj oblasti.

Šojgu je iznio podatke o dosadašnjim gubicima, u koje ni većina običnih Rusa ne vjeruje, rekavši da je Rusija izgubila 5.937 a Ukrajina 61.207 vojnika. Dodao je da je i 49.368 ukrajinskih vojnika ranjeno te da je pola ukrajinske armije izbačeno iz stroja. I da je likvidirano i 2.000 „stranih plaćenika“.

Inače, Putinovi glavni tv propagandisti Vladimir Solovjev, Margarita Simonijan i Olga Skabejeva su u danima koji su prethodili Putinovoj objavi referenduma i opšte mobilizacije krenuli u kampanju da objasne stanovništvu kako u Ukrajini najmanje ratuju Ukrajinci, već da su tamo „NATO strani plaćenici“ koji su zaslužni za vojne uspjehe Ukrajinaca. Poslanik Dume Oleg Matvejčev je 16. septembra na jednom tv nastupu objasnio kako su „Amerikanci priznali da se zapravo oni bore“ u oblastima koje je ukrajinska vojska nedavno oslobodila na istoku, da narod treba da shvati da „ovaj rat nije protiv Ukrajine“ i da nema uopšte Ukrajinaca u gradovima oko Harkova. Matvejčev je rekao da su tamo „Britanci i neke crnčuge koje govore engleski i komanduju trupama na engleskom… tamo se bore NATO jedinice sa NATO oružjem“.

Na jednom od snimaka prikazan je čitavom svijetu poznat vojni analatičar američke televizije MSNBC Malkolm Nens koji je krajem aprila otišao da kao dobrovoljac brani Ukrajinu i koji je do sada objavio bezbroj tvitova i snimaka sa ratišta. Samo dan ranije Vladimir Solovjev je na ruskoj televiziji pozvao na stvaranje internacionalnih brigada po uzoru na Španski građanski rat koji bi trebao da okupi ljude iz Afrike, Venecuele, Nikarakve, Irana i Sjeverne Koreje koji žele da se bore na ruskoj strani. Solovjev je priznao da u Korpusu Donjetske Republike već sada bore „neki Srbi“ i da „našu srpsku braću ne trebamo sputavati da dođu“.

Nedavno je glavni od „srpske braće“ sa lijeve obale Drine Milorad Dodik posjetio Kremlj nakon što je prije odlaska u izjavi za rusku agenciju TASS javno podržao agresiju na Ukrajinu. U razgovoru je Putin poželio uspjeh Dodiku na predstojećim izborima u BiH gdje se opet kandidovao za predsjednika Republike Srpske i izrazio nadu da će jačati „patriotske snage“ u tom entitetu.

S druge strane u Rusiji nema milosti za „nepatriotske snage“ ili „ološ i izdajnike“ kako je diktator direktno nazvao protivnike njegove „oslobodilačke“ misije u Ukrajini. Prije nekoliko dana drugostepeni sud u Moskvi je opravosnažio zatvorsku kaznu bivšem moskovskom odborniku Alekseju Gorinovu zbog „svjesnog širenja lažnih informacija i diskreditacije Oružanih snaga“. Gorinov je uhapšen u junu nakon što je nazvao Rusiju „fašističkom državom“ zbog namjere da pokori Ukrajinu. Na razmatranju žalbe Gorinov je održao kratki emotivni govor optuživši Moskvu za „razaranja kakva nisu viđena od kraja Drugog svjetskog rata, desetine hiljada mrtvih i ranjenih na obje strane, milioni izbjeglih dok svakodnevno slušamo priče da je ovo rat za mir“.

Nakon Putinove najave mobilizacije i referenduma došlo je do demonstracija u mnogim gradovima Rusije i do sada je, prema dostupnim podacima, policija uhapsila preko 1.300 osoba. Istovremeno su rasprodate sve karte iz Moskve prema destinacijama u koje se može putovati bez vize, prevashodno, Istanbul, Dubaji, Beograd i Kazahstan sa cijenama karata koje su, zbog silne potražnje, skočile i do 10 puta.

I Crna Gora bilježi povećani priliv „turista“ iz Rusije od početka septembra kada su, nakon ruskog vojnog poraza kod Harkova, počele špekulacije na društvenim mrežama da će doći do mobilizacije rezervista. Državna Duma je uvela po hitnom postupku izmjene Krivičnog zakonika kojima se drastično povećavaju zatvorske kazne za izbjegavanje mobilizacije, dezerterstvo, čak i predaju neprijatelju. Tako se za predaju može dobiti i do 10 godina zatvora.

Mobilizacija će se, ipak, sprovoditi selektivno, pa je Putin ostavio mogućnost izuzetaka, pogotovo kada su u pitanju djeca njegovih ljudi. Prenkeri su prije dva dana pozvali Nikolaja Peskova, sina Putinovog glasnogovornika Dmitrija, predstavljajući se kao osobe iz Vojnog odsjeka. Na snimku objavljenom na Twitter-u, Peskovu kažu da se ujutro idućeg dana javi u 10 sati radi mobilizacije. Nikolaj odgovara da je njegovo ime Peskov i da ako oni to ne razumiju može taj problem (pokušaj mobilizacije) iznijeti na drugoj ravni. Kada ga na kraju prenkeri pitaju da li ga mogu upisati kao dobrovoljca, Peskov odgovara „naravno da ne“. Nikolaj Peskov ima istoriju nasilničkog ponašanja, za šta je osuđen u Velikoj Britaniji gdje se školovao i poznat je po raskalašnom životu  i neumjerenom trošenju.

Većina analitičara ne vjeruje da će mobilizacija riješiti probleme ruske armije u doglednoj budućnosti pošto, osim Ukrajine, Rusija ima sve veći problem i u centralnoj Aziji.

Nakon što je prije desetak dana ponovo došlo do sukoba između Jermenije i Azerbejdžana, Jermenija je aktivirala član 4 Organizacije zemalja ugovora o kolektivnoj bezbjednosti (CSTO), kojim se predviđa vojna pomoć država članica u slučaju napada na jednu od njih. CSTO čine Rusija, Bjelorusija, Jermenija, Kazahstan, Tadžikistan i Kirgistan. Mehanizam je zadnji put korišten zimus, tokom nemira u Kazahstanu kada je državna vlast uputila poziv za vojnu pomoć zbog rušilačkih nemira. Ovaj put Rusija je spustila loptu i umjesto vojne pomoći odlučila poslati „misiju za utvrđivanje činjenica na terenu“ što je mnoge Jermene uvjerilo da od Rusije ne očekuju puno.

I Tadžikistan i Kirgistan su ušli u otvoreni ratni sukob zadnjih dana zbog dugotrajnih sporova oko granične linije i vodenih resursa u pretežno besplodnim oblastima. Prethodno je najveći broj ruskih vojnika stacioniranih u Tadžikistanu prebačen na ukrajinsko ratište. Plan da se smanji ruski mirovni kontigent u Nagorno-Karabahu, etničkoj jermenskoj enklavi u Azerbejdžanu, obustavljen je zbog trenutne situacije na granici Jermenije i Azerbejdžana.

Referendumi u „oslobođenim oblastima Ukrajine“ treba da se održe od 23. do 27. septembra nakon čega će ta teritorija, prema mišljenju organizatora referenduma, postao dio Ruske Federacije. Ona će onda imati „sva prava da brani otadžbinu“ kako najavljuju ruski šešelji. Ukrajina je, s druge strane, poručila da ruska aneksija neće ništa promijeniti i da će se Ukrajinci boriti do oslobođenja i protjerivanja ruskog okupatora sa svih zauzetih teritorija, uključujući i Krim. Rat se nastavlja.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

HORIZONTI

NOVE EKSKALACIJE – PUTIN MILOŠEVIĆEVIM STOPAMA: Narodni referendumi za „narodne republike“

Objavljeno prije

na

Objavio:

Po podacima ruskih organa zaduženih za sprovođenje referenduma u DNR je izašlo čak 97,51 odsto dok je za priključenje Rusiji glasalo 99,23 odsto. Referendum je organizovan na 60 odsto teritorije koja se trenutno nalazi pod ruskom okupacijom

 

Prošlog petka su počeli dugonajavljivani referendumi u tzv. „narodnim republikama“ Donjetsku i Luhansku (DNR i LNR) koje je pred početak agresije Rusija priznala kao „suverene i nezavisne države“. Referendumi su organizovani i na okupiranim djelovima Hersonske i Zaporoške oblasti. Narod je dobio šansu da se „slobodno i transparentno“ izjasni da li želi da se priključi Rusiji „jer je to ionako ruska zemlja“− kako ruski zvaničnici ponavljaju već neko vrijeme.

Referendumi su uglavnom sprovedeni transparentno –  vidi se kako se glasa, tj. kako se mora glasati. Na snimcima društvenih mreža mnoga glasačka mjesta nisu imala zastore za tajno glasanje, a babuške koje su dovedene pred glasačke kutije su morale „trasparentno“ pred članovima komisija zaokružiti „da“ prije ubacivanja listića. Na drugim snimcima su se vidjeli kako članovi komisija obilaze kuće i stanove u pratnji teško naoružanih vojnika i skupljaju glasove za „pripajanje“. Mnogi prestrašeni stanovnici su kasnije izjavljivali na društvenim mrežama da su morali glasati „da“ ispred uperenih cijevi automatskog oružja. Glasanje je trajalo od 23. do 27. septembra a dobri rezultati uz tako transparentnu pripremu nisu izostali.

Po podacima ruskih organa zaduženih za sprovođenje referenduma u DNR je izašlo čak 97,51 odsto dok je za priključenje Rusiji glasalo 99,23 odsto. Referendum je organizovan na 60 odsto teritorije koja se trenutno nalazi pod ruskom okupacijom. U LNR je navodno izašlo 92,6 odsto upisanih dok je „da“ glasalo 98,42 odsto. Oko 95% Luhanske oblasti drži ruska armija. U Zaporoškoj oblasti (čijih je 73 odsto pod okupacijom) glasalo je 85,4 odsto upisanih a za prisajedinjenje je bilo 93,11 odsto. Glavni grad Zaporoške oblasti − Zaporožje se nalazi na slobodnoj teritoriji Ukrajine i preko 60 odsto stanovništva oblasti živi na djelovima koji su pod kontrolom ukrajinske vojske. U Hersonskoj oblasti je navodno izašlo 76,86 odsto upisanih a „da“ je zaokružilo 87,05 odsto. Referendum je organizovan i u Rusiji gdje žive mnoge izbjeglice ili nasilno raseljeni.

Rezultat u Donjetsku sa 99,23 odsto „da“ je najbliži Hitlerovom referendumu o pripajanju Austrije koji je on organizovao mjesec dana nakon okupacije zemlje. Na plebescitu koji su nacisti priredili 10. aprila 1938. izašlo je 99,71 odsto upisanih a za anšlus je glasalo 99,73 odsto. „Narodne republike“ Donjetsk i Luhansk su imale iskustvo od ranije. U 2014. godini organizovana su izjašnjavanje o odvajanju od Ukrajine na teritorijama koje je ruska armija tada zauzela. U DPR je za odvajanje bilo 89,7 odsto a u LPR 96,2 odsto.

Referendumski listići za „narodne republike“ štampani su samo na ruskom dok su za druge dvije oblasti štampane i na ukrajinskom. Referendum je trebao i da se održi na dijelu okupirane Harkivske oblasti (oko 25 odsto teritorije) ali je uspješna ukrajinska kontraofanziva pokvarila planove.

Putinovi referendumi izuzetno podsjećaju na dešavanja u bivšoj Jugoslaviji 90-ih i na referendume koje je Miloševićeva vlast organizovala na osvojenim ili zaposjednutim teritorijama. Tako je u tzv. Krajini u Hrvatskoj organizovan referendum 12. maja 1991. gdje je navodno izašlo preko 95 odsto upisanih a za odvajanje od Hrvatske, tj. „za prisajedinjenje Republici Srbiji i ostanak u Jugoslaviji“ je glasalo preko 90 odsto izašlih. Tzv. Skuština Krajine je kasnije donijela odluku da je „Krajina sastavni dio Srbije“. U novembru 1991. predstavnici Srpske demokratske stranke (SDS) Radovana Karadžića u BiH su takođe organizovali referendum za ostanak BiH Srba u Jugoslaviji sa rezultatom od 98 odsto. Ubrzo nakon toga došlo je do rata i stvaranja Republike Srpske. Tokom rata Karadžić i njegovi su organizovali još dva „narodna izjašnjavanja“ – u maju 1993. je odbačen Vens-Ovenov mirovni plan sa 96 odsto protiv dok je u avgustu 1994. odbačen mirovni plan međunarodne Kontakt grupe za okončanje rata sa rezultatom od 97 odsto. U Crnoj Gori je Demokratska partija socijalista  pod dirigentskom palicom Beograda organizovala referendum 1. marta 1992. godine. Prije toga u januaru 1989. god. je srpska obavještajna služba zajedno sa vojnom Kontrabavještajnom službom (KOS) organizovala „događanje naroda“ i prevrat u komunističkoj partiji zahvaljujući kome je Slobodan Milošević instalirao svoje marionete u Crnoj Gori − Momira Bulatovića, Mila Đukanovića i Svetozara Marovića. U referendumu, od čije objave do održavanja je prošlo svega sedam dana,  isporučeni su dobri rezultati Miloševiću – 95,96 odsto je „glasalo“ da „Crna Gora kao suverena republika u Jugoslaviji nastavi da živi u zajedničkoj državi – Jugoslaviji, potpuno ravnopravno sa drugim republikama koje to budu željele“. Prijavljena je izlaznost od 66,04 odsto uz brojne neregularnosti i mogućnosti, kao i u Donbasu, da jedna osoba glasa za ostale članove porodice i susjede u zgradi.

Ono što Milošević nije nikada učinio je bilo zvanično anektiranje okupiranih teritorija u BiH i Hrvatskoj i njihovo pripajanje Srbiji. Na dan kada ovaj broj izlazi u štampu ruski predsjednik Vladimir Putin treba  i formalno potpisati dekret kojima će se formalizirati aneksija ukrajinskih teritorija.

Inkorporiranjem teritorija u sastav Ruske Federacije Putin i njegova vrhuška značajno podižu uloge u dosadašnjem ratu. Da megalomaniji i mitomaniji ne fali elana pokazao je govor od 9. juna kada je proslavljana 350. godišnjica rođenja ruskog cara Petra Velikog. Putin je naglasio da je zemlja koja je u Velikom sjevernom ratu osvojena u ratu protiv Švedske zapravo zemlja koja je vraćena Rusiji. Putin je uporedio izazove Rusije u doba Petra Velikog sa sadašnjim izazovima.

Jastrebovi oko Putina, pogotovo zamjenog predsjednika Savjeta za bezbjednost federacije Dmitrij Medvedev često prijete da će Rusija posegnuti i za nuklearnim oružjem u odbrani svoje teritorije uključujući i one koje je okupirala u Ukrajini 2014. i sada. Glavni kremaljski televizijski propagandisti već preko dva mjeseca zveckaju i prizivaju upotrebu nuklearnog oružja a sam Putin je rekao da „ne blefira“ kad o tome priča. Aktiviranje priče o nuklearnom oružju mnogi na Zapadu vide kao znak nemoći Rusije i rastuće frustracije zbog teških gubitaka i poraza ruskih elitnih jedinica u Ukrajini. Sve više ruskih nacionalista je nezadovoljno Putinom ali je za sada gro kritika usmjeren na nekompetentne generale.

Da histeriji nema kraja pokazala je emisija Olge Skabejeve 20. septembra kada je ugostila poslanika Dume i umirovljenog generala Andreva Guruleva. Poslanik parlamenta je odbacio nuklearno bombardovanje Ukrajine „jer i dalje treba da živimo tamo“ i dodao je ,,zašto bi bacili bombu na Ukrajinu ili Njemačku kad imamo Britaniju – korjen svih zala?“ Skabajeva je odgovorila da je to trebalo učiniti na dan sahrane Kraljice Elizabete II jer su „svi glavni ljudi bili u Britaniji, da mi Bog oprosti“.

Kad je u pitanju božanski oprost nedavno se glasnuo i Putinov kolega iz KGB-a Kiril Gunđajev – sa pozicije Patrijarha moskovskog i cijele Rusije. U besjedi Kiril je objasnio da „ako u vršenju (vojne) dužnosti (u Ukrajini) neko pogine, onda je taj van svake sumnje učinio akt vlastitog žrtvovanja… i zato kažemo da njegova žrtva čisti sve grijehe koje je ta osoba počinila“.

Međutim, ima puno Rusa kojima se ne sviđa ideja o odlasku u nebo prečicom tako što će poginuti za Putina i njegove oligarhe. Dosadašnji proces mobilizacije najavljenih 300 hiljada rezervista ide veoma haotično i izaziva  bijes ruskih ultranacionalista i televizijskih propagandista. Iako je Putin najavio da će određene profesije, hranioci porodica i studenti biti izuzeti zajedno sa svima koji nisu služili vojsku, na terenu mnogi ruski mediji izvještavaju potpuno drugu situaciju. Mobiliziraju se i šalju u regrutne centre osobe koje nikada nisu služile vojsku, invalidi, bolesni, osobe u 50-im i 60-im godinama, studenti i nesrazmjeran broj pripadnika nacionalnih i rasnih manjina  koje su i do sada najviše krvarile za megalomanske ciljeve Kremlja. Nije prošlo ni sedmica od obuke a neke jedinice rezervista su već poslate na front u Ukrajinu sa neispravnim oklopnim naoružanjem, zarđalim kalašnjikovima i starim puškama mozin-nagant koje datiraju još iz vremena prije Prvog svjetskog rata.

Sa druge strane najava Kremlja o mobilizaciji je izazvala masovni bijeg vojnih obveznika i rezervista van granica Rusije kao što su i nekada Miloševićeve i Đukanovićeve ratne mobilizacije izazvale egzodus ovdašnjih vojno sposobnih muškaraca. Za ulazak u Gruziju se čeka u kolonama dugačkim preko 15 kilometara i do 48 sati. Masovno se bježi i u Kazahstan, Tursku, Srbiju i Crnu Goru. Ruski opozicioni medij Meduza izvještava da je do sada preko 260 hiljada vojno sposobnih napustilo zemlju. Stigla je i najava da će ruske regrutacione vlasti postaviti kontrolni punkt na gruzijskoj granici. Demostrantima protiv mobilizacije koje je policija uhapsila po većim ruskim gradovima uručuju se pozivi za vojsku u samim policijskim stanicama i odmah se šalju u regrutne centre.

Rat se nastavlja.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

UKRAJINSKA KONTRAOFANZIVA: Ruši se mit o snazi ruske armije – nacionalisti krive Putina

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najavljivana ofanziva ka jugu bila je velika „maskirovka“. Ruski komandanti su se upecali i prebacili znatna pojačanja na toj liniji kontakta. Ukrajinski kontranapad je snažno krenuo iz pravca Harkiva. Sva silina udara se sručila na elitnu Prvu gardijsku tenkovsku armiju (1GTA) koja se ubrzo počela raspadati i povlačiti u rasulu. Po izvještajima britanskog Ministarstva odbrane, 1GTA je formacijski bila zadužena za odbranu Moskve i bila je predviđena kao udarna pesnica u slučaju rata sa NATO

 

Ljetošnja serija ruskih ofanziva na slobodne djelove Donbasa i Harkovske oblasti je za mnoge Ukrajince djelovala deprimirajuće. U teškim višenedjeljnim borbama ruska armija i njene plaćeničke formacije su polako ali sigurno zauzimale grad za gradom koristeći veliku nadmoć u ljudstvu i tehnici. Rusija je na kraju slavodobitno izjavila da je „oslobodila“ čitavu Luhansku oblast koju je pred početak rata priznala kao „suverenu i nezavisnu državu“ i objavila da se dejstva nastavljaju prema dijelu Donjetske oblasti koja je još pod ukrajinskom kontrolom.

Ukrajinci su, po vlastitom priznanju, gubili dnevno između 100 i 200 vojnika sa još tri puta toliko ranjenih. Pojavio se i jezivi snimak kastriranja ukrajinskog zarobljenika od strane ruskih vojnika koji je postao viralan na ruskim društvenim mrežama i izazvao opšte zgražavanje i bijes širom planete. S druge strane, rusko napredovanje je odavno izgubilo odlike blitzkrieg-a i svelo se na maltene poziciono rovovsko ratovanje. Ruska vojna mašinerija se na kraju zamorila usljed velikih gubitaka, lošeg morala i uništenja mnogih skladišta municije raketnim sistemima HIMARS koje su Amerikanci isporučili Ukrajini. Zbog uništenja skladišta u pozadini, ruske linije snabdijevanja su postale fragmentirane i duže. Istovremeno je ukrajinska strana dugo najavljivala ofanzivu na jugu prema Hersonu i gominje trupa. Ukrajinci su napravili male pomake na frontu i otežali snabdijevanje ruske armije u Hersonu porušivši ili onesposobivši dva glavna mosta preko rijeke Dnjepar. Istovremeno je došlo do velike čistke i lova na ruske krtice u tradicionalno korumpiranoj službi bezbjednosti (SBU) i ograničen je medijski pristup linijama fronta. Na kraju je ispalo da je najavljivana ofanziva ka jugu bila velika „maskirovka“ i da su se ruski komandanti upecali na udicu i prebacili znatna pojačanja na toj liniji kontakta.

Ukrajinski kontranapad je snažno krenuo iz pravca Harkiva, drugog po veličini grada u zemlji. Sva silina udara se sručila na elitnu Prvu gardijsku tenkovsku armiju (1GTA) koja se ubrzo počela raspadati i povlačiti u rasulu. Po izvještajima britanskog Ministarstva odbrane, ta armija je formacijski bila zadužena za odbranu Moskve i bila je predviđena kao udarnu pesnica u slučaju rata sa NATO paktom. Prva gardijska tenkovska armija je početkom rata bila zadužena za osvajanje Černihiva ali su joj ukrajinski branitelji nanijeli teške gubitke i kasnije je povučena sa tog dijela ratišta nakon što je propalo munjevito osvajanje Kijeva i instaliranje marionetskog režima. Po izvještajima zapadnih službi, u trenutku početka ofanzive 1GTA se nalazila u prilično lošem stanju i nepopunjenosti usljed ranijih gubitaka.

Ukrajinska vojska je oslobodila Balakleju (25.000 stanovnika) i strateški važan Izijum (50.000) koji je bio baza sjevernih kliješta kojima je trebao biti opkoljen slobodni dio Donbasa i uništene tamošnje elitne ukrajinske Združene operativne snage (JFO). Ubrzo su oslobođeni gradovi Volčansk (na samoj granici) i Kupijansk u kom su ruski vojnici pri povlačenju ostavili veliku količinu municije i tehnike.  Ukrajinska armija je takođe opet prodrla u Luhansku oblast. Kupijansk je nakon njegovog zauzeća 5. jula tada posjetio Andrej Turčak i ushićeno izjavio da „Rusija ovdje ostaje zauvijek i nikada neće otići“. Turčak je senator iz Pskovske oblasti i generalni sekretar vladajuće Jedinstvene Rusije ruskog predsjednika Vladimira Putina. Turčak je inače najeksponiranija figura Moskve na teritorijama koje je Rusija okupirala od 24. februara.

Portparol ruskog Ministarstva odbrane general-poručnik Igor Konašenkov je pokušao relativizirati situaciju i objasnio da je došlo do „pregrupisanja“ vojnih snaga kako bi se „fokusirali na napore u Donbasu“. Konašenkov je dalje objasnio kako je pri planiranom povlačenju ruska armija nanijela velike gubitke Ukrajincima i stranim plaćenicima bez snimaka kojima bi potkrijepio svoje tvrdnje. Na internetu se mogu vidjeti brojni snimci uništene ili zarobljene ruske tehnike. Analitički vojni portal Oryx objavio 14. septembra sa fotografijama da je u posljednjih sedam dana kontranapada vizuelno potvrđeno uništenje 101 ruskog tenka, ne računajući druga brojna oklopna vozila. Oryx do sada ima najbolji pregled ratnih gubitaka u tehnici i ruske i ukrajinske strane izvještavajući samo ono što se može vizuelno ili iz zvaničnih priznanja potvrditi kao gubitak.

Konašenkove izjave su izazvale bijes i ruskih nacionalista i vojnih blogera koji su razočarani dosadašnjim traljavim vođenjem rata i koji traže agresivnije i odlučnije korake Kremlja. Čak se čulo i nekoliko glasova protiv samog kremaljskog imperatora. Sedam odbornika Sankt Petersburške opštine Smoljni je poslalo javni apel ruskoj Dumi da optuži predsjednika Putina za „veleizdaju“ zbog odluke da pokrene invaziju na Ukrajinu. Narednog dana su morali da se jave policiji radi davanja izjava. Većina drugih se uzdržava od kritike Putina i za sada usmjerava bijes na ruske generale. Jedan od glavnih kremaljskih propagandista Vladimir Solovjev je javno pozvao na pogubljenje ruskih komandanata koji su krivi za ovakav razvoj situacije na terenu. Da je stvari idu loše po Kremlj vidi se i po dokumentu ruskog Ministarstva finansija, koji je objavio odbjegli ruski tajkun i neprijatelj Kremlja Mihail Hodorkovski. Naime, u dokumentu stoji da je porodicama poginulih vojnika do 28. avgusta isplaćeno 361.4 milijarde rublji. Za svakog poginulog vojnika država plaća 7.4 miliona rublji (nepunih 125.000 eura) što znači da je do sada poginulo 48.759 vojnika ne računajući vojnike tzv. Luhanske i Donjetske „narodne republike“ i plaćenike Wagnera i drugih paravojski koji ratuju za Kremlj. Nisu uračunati ni oni koji se za sada vode kao nestali.

Na uspjehe ukrajinske vojske je odgovoreno raketnim napadima na civilnu infrastrukturu i rezidencijalne četvrti mnogih gradova na istoku uključujući i napad na hidroelektranu čija brana je nakon pogotka raketom izazvala poplavu u rodnom gradu predsjednika Volodimira Zelenskog.

U međuvremenu se pojavio i snimak koji navodno prikazuje vlasnika PMC Wagner Jevgenija Prigožina kako vrbuje kriminalce u kažnjeničkoj koloniji u republici Mari El da ratuju za njegovu paravojnu formaciju u Ukrajini. Prigožin je smatran nestalim ili teško ranjenim nakon ukrajinskog raketnog napada početkom avgusta na njegov štab u okupiranoj Popasni kojem je došao u posjetu. Snimak Prigožinove „regrutacije“ je objavio tim utamničenog ruskog opozicionara Alekseja Navaljnog.

Za sada se predsjednik Putin uzdržava od opšte mobilizacije i pokušava održati privid normalnosti života u najvećim gradovima Rusije. Zapadni analitičari smatraju da bi pozivanje rezervista ruske armije (zvanično ih je preko dva miliona) izazvalo promjenu raspoloženja jer je kod mlađe populacije najveće protivljenje ratu. Sem toga Rusiji će trebati vremena da ponovo obuči i opremi rezerviste i nadoknadi uništenu i zarobljenu ratnu tehniku. Zbog toga je Rusija ponovo aktivirala stare i dekomisionirane tenkove T-62 i T-34 (koji datiraju iz vremena Drugog svjetskog rata). Američki zvaničnici su izjavili da je Kremlj dogovorio kupovinu velike količine oružja i municije sovjetskog kalibra od Sjeverne Koreje. Američka strana je objavila nove kontigente modernog oružja koje će biti isporučeno ukrajinskim braniteljima.

Osim ukrajinskog ratišta, situacija na Kavkazu zadaje nove brige Rusiji. Jermenija je prije dva dana aktivirala Član 4 Organizacije zemalja ugovora o kolektivnoj bezbjednosti (CSTO), što je slično Članu 5 NATO saveza u slučaju napada na jednu njenu članicu. Jermenija je optužila Azerbejdžan da je izvršio prethodnih dana agresiju na djelove njene međunarodno priznate teritorije i da su vlasti u Jerevanu morale evakuisati stanovništvo iz jednog broja pograničnih mjesta. Ministarstvo odbrane Jermenije je objavilo i da je do sada 105 njenih vojnika poginulo u azerbejdžanskim napadima.

Azerbejdžan je optužio Jermeniju za provokacije i tvrdi da je stradalo preko 50 njihovih vojnika u sukobima. Jermenija i Azerbejdžan su do sada vodili dva rata oko pretežno Jermenima naseljene enklave Nagorno-Karabah koja je međunarodno priznata kao dio Azerbejdžana. U drugom ratu, koji je vođen 2020. godine, Jermenija je doživjela težak poraz, dijelom zahvaljujući turskim borbenim dronovima TB-2, koje i Ukrajinci uspješno koriste protiv ruske armije. Jermenija se spasla totalnog gubitka Nagorno-Karabaha samo zahvaljujući ruskoj intervenciji i raspoređivanju 2.000 ruskih vojnika u samoj enklavi koji održavaju krhki mir. Teritorija oko enklave koja je spaja sa Jermenijom je morala biti vraćena Azerbejdžanu osim uskog koridora Lačin koji kotrolišu ruski mirovnjaci. Rusija takođe ima vojnu bazu u Jermeniji i glavni je garant njenog suvereniteta i opstanka. Na zapadu se Jermenija graniči sa Turskom koja je podržala zvanični Baku u ratu, dok je rusko rokovodstvo za sada samo pozvalo na smirivanje situacije.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

BALKANSKA TRKA PUŽEVA KA  EU I UKRAJINSKA KRIZA: Da li su pristupni pregovori izgubili smisao?

Objavljeno prije

na

Objavio:

Po analizi nevladinog istraživačkog instituta iz Berlina- Evropske stabilizacione inicijative (ESI)- formalni proces evropskih intergracija je odavno izgubio moć da transformiše balkanske zemlje što pokazuju i ocjene Evropske komisije

 

Kada je krajem aprila ove godine izabrana manjinska Vlada premijera Dritana Abazovića naglašeno je da je jedan od glavnih prioriteta nove Vlade da se odblokira i ubrza proces pristupnih pregovora sa Evropskom komisijom (EK) koji je već neko vrijeme bio u ćorsokaku. Podsticaj ubrzanju evrointegracija je dala i ruska agresija na Ukrajinu kao i ukrajinska aplikacija za članstvo u evropskom bloku jednog dana. Crnogorski i zvaničnici drugih zemalja su isticali da je Evropi potrebno jedinstvo i solidarnost. Haotično i v. d. stanje u pravosuđu je navedeno kao glavna prepreka u dobijanju završnih mjerila za početak zatvaranja poglavlja.

Ne nazire se kraj izboru Vrhovnog državnog tužioca (VDT), sudija Ustavnog suda, predsjednika Vrhovnog suda, članova Sudskog savjeta…  U junu ove godine se navršilo deset godina od početka pristupnih pregovora sa EU gdje Crna Gora drži neslavni rekord kao zemlja koja najduže pregovara, ako se izuzme vlada u Ankari. Smatra se da se Turska još samo formalno kotira kao zemlja kandidat. Umjesto ubrzavanja evropske agende Crna Gora se vratila na identitetska pitanja i Temeljni ugovor sa Srpskom pravoslavnom crkvom (SPC) koji je, kao formalni izgovor, iskorišten za obaranje Vlade nakon malo više od tri mjeseca od njenog izbora.

Ni druge zemlje regiona se ne mogu pohvaliti napretkom. Polovinom jula predsjednica EK Ursula fon der Lajen je prilikom posjete Skoplju pred makedonskim poslanicima svečeno uvjeravala poslanike makedonskog Sobranja da ih EU želi u svom sastavu. Sjeverna Makedonija je prije 17 godina dobila status zemlje kandidata ali pristupni pregovori su morali čekati okončanje spora oko imena sa Grčkom. Nakon toga Makedonci su naišla na bugarsku blokadu oko identitetskih pitanja. Sofija insistira da Skopje prizna bugarske etničke i jezičke korijene. Spor bi trebao, uz francusku asistenciju, da bude prevaziđen ustavnim promjenama gdje bi se u jednom dijelu izašlo u susret Bugarima. Makedonska opozicija prijeti da će skupiti dovoljan broj potpisa za održavanje referenduma kojim bi se odbacio sporazum o prijateljstvu iz 2017. godine sa Bugarskom. Ako bi referendum prošao (pod uslovom da više od polovine upisanih glasa za) identitetski sporovi bi se vratili na početak. Mnogi su kritikovali Bugarsku zbog takvog stava i ukazivali da se  Bugarskoj puno progledalo kroz prste prilikom njenog ulaska u EU 2007. godine, dijelom i zbog toga da bi se zemlja koja se nekad slovila kao 16. republika Sovjetskog Saveza lakše otrgnula od „bratskog“ zagrljaja resovjetizirane Rusije.

U Bosni i Hercegovini srpski član predsjedništva zemlje je uskratio davanje agremana novom njemačkom ambasadoru zbog nezadovoljstva politikom visokog predstavnika za BiH Njemca Kristijana Šmita. To bi po nekim navodima moglo dovesti do novog odlaganja da se BiH konačno dodijeli status zemlje kandidata za EU.

Po analizi nevladinog istraživačkog instituta iz Berlina- Evropske stabilizacione inicijative (ESI)- formalni proces evropskih intergracija je odavno izgubio moć da transformiše balkanske zemlje što pokazuju i ocjene Evropske komisije. ESI se metodički bavi zemljama jugoistočne Evrope još od 1999. godine fokusirajući se na pitanja politike proširenja i evropskih integracija. Analize ESI-ja objavljene ovog ljeta pokazuju da je u vezi uspješnosti evropskih integracija postalo irelevatno da li je određena zemlja u procesu pristupnih pregovora ili je van njega. Ni činjenica da li je neka zemlja samo kandidat ili je započela i pristupne pregovore ne nosi težinu koju je nekada imala.

EK ima dobro poznat sistem evaluacije koliko je koja zemlja napredovala na putu ka EU gdje se ocjene kreću od 1 (veoma napredovala) do 5 (početni stadijum) po mjerilima svih 33 pregovaračkih poglavlja koja treba zatvoriti prije ulaska u EU.

Po ocjenama Evropske komisije Sjeverna Makedonija, čije otvaranje pristupnih pregovora je pod blokadom još od 2009. godine, je jednako spremna, ili je jednako napredovala u ključnim poljima, kao i Crna Gora i Srbija koje su u procesu pregovora. Albanija po dostignutim standardima gotovo u stopu prati pomenute države.

Prosječna ocjena dostignuća u 33 pregovaračka poglavlja i spremnosti za članstvo za Crnu Goru je 2,9 što je puno bliže „umjerenoj“ pripremljenosti nego „dobrom nivou“. Odmah slijede Srbija i Sjeverna Makedonija sa istom prosječnom ocjenom 3 iako je Srbija u fazi pristupnih pregovora već 8 godina.

Sistem ocjenjivanja Evropske komisije
Veoma napradovala  (1)
Dobar nivo pripremljenosti   (2)
Umjereno pripremljena   (3)
Donekle pripremljena  (4)
Početni stadijum  (5)

2021 – Gdje stoje zemlje kandidati po pitanju fundamentalnih načela iz vladavine prava

Prioritetne oblasti reformi S. Makedonija CG Albanija Srbija Turska
Funkcionisanje pravosuđa 3,5 3 3 4 5
Borba protiv korupcije 3,5 4 4 4 5
Borba protiv org. kriminala 4 3.5 4 4 4
Sloboda govora 3,5 4 3.5 4 5
Zbirno 14,5 14,5 14,5 16 19

 

Kada se pogledaju ocjene iz domena funamentalnih načela vladavine prava čija poglavlja 23 i 24 su zadnja koja će biti zatvorena (ako se uopšte ikada i zatvore) vidi  se da Crna Gora nakon 10 godina pregovora ima identičnu prosječnu ocjenu kao i Sjeverna Makedonija i Albanija koje nisu ni počele pristupne pregovore. Albanci i Makedonci imaju bolju prosječnu ocjenu od Srbije koja već 8 godina pregovara. Po mjerilima i ocjenama EK  ispada da domaća priča o „liderstvu Crne Gore u evropskim integracijama“ pada u vodu.

Evropska stabilizaciona inicijativa  postavlja suštinsko pitanje u svom julskom izvještaju:  „Šta je poenta osmogodišnih pristupnih pregovora sa Srbijom i desetogodišnjih sa Crnom Gorom ako susjedne zemlje koje nikada nisu ni otpočele iste pregovore su jednako spremne za članstvo kao i ove dvije i da li će se ovi pregovori ikada završiti?“. Dalji ESI navodi da su „sve zapadnobalkanske zemlje zaglibile i njihov proces pristupanja liči na autobus bez točkova, sa Sjevernom Makedonijom koja pregovara uslove da se prebaci sa zadnjih sjedišta ka prednjim unutar autobusa koji ne ide nigdje“.

 

Status pristupnih pregovora
Dužina pregovaranja za ulazak u EU (zaključno sa junom 2022.godine)

Država Dužina pristupnih pregovora u mjesecima Status
Letonija, Litvanija, Slovačka 34 Završeno – ušli u EU
Estonija, Poljska, Slovenija 56 Završeno – ušli u EU
Bugarska, Rumunija 58 Završeno – ušli u EU
Hrvatska 68 Završeno – ušla u EU
Srbija 101 Zatvorena 2 poglavlja
Crna Gora 120 Zatvorena 3 poglavlja
Turska 200 Zatvoreno 1 poglavlje

 

ESI upozorava na nevjerovatnu dužinu pregovora pojedinih država bez naznake da bi moglo doći do istinske transformacije i ulaska u EU, opet sa izuzetkom Turske koja je još samo formalno u pristupnom procesu.  Po tabeli dužine pregovora se vidi da će sa ovim tempom  Crnoj Gori trebati decenije i decenije pregovora da zatvori sva poglavlja.

Iako je S.Makedonija članica Savjeta Evrope od 1995. godine, članica NATO-a od marta 2020. godine i kandidat za članstvo u EU od 2005. godine izgledi za njeno članstvo nisu nimalo izgledni, kako zbog problema sa Bugarskom, tako i zbog standarda i mjerila Evropske komisije. Ipak, ESI primjećuje da je po mjerilima Komisije S. Makedonije danas jednako ili bolje spremna za članstvo od Crne Gore u 23 od 33 poglavlja iako je Crna Gora otvorila sva poglavlja u pregovorima.

ESI primjećuje da je Crna Gora u Savjetu Evrope od 2007., u NATO-u od 2017. Nakon decenije pregovora ne postoji računica kad bi Crna Gora mogla postati 28. članica evropskog bloka, pod uslovom da ispuni sve kriterije. Kao pozitivna strana pristupnog procesa se navodi mala teritorija i broj stanovnika čiji ulazak EU ne bi ni osjetila. Crna Gora nema problema sa susjedima, nacionalnim manjinama i dosljedno implementira sve odluke Suda za ljudska prava iz Strazbura. U indeksu medijskih sloboda Crna Gora se drastično popravila na listi Reportera bez granica (RSF) i dospjela je na 63. mjesto (od ukupno 180) sa nekadašnjeg 104. mjesta. Na RSF-ovoj listi se puno gore kotiraju neke zemlje EU kao Kipar, Malta, Poljska, Mađarska itd. Stoga ESI smatra da EU treba pronaći način da stavi do znanja da je članstvo u EU i zaista moguće ukoliko zemlje kandidati ispune kriterije.

Nekoliko zapadnih diplomata u neformalnom razgovoru za Monitor ističu da se traži model kojim bi se Crnoj Gori pomoglo u „suštinskim a ne simuliranim reformama“ kako je uveliko bio slučaj u zadnjih 10 godina i da bi „u slučaju da se pokažu održivi rezultati moglo doći do konkretnih koraka ka članstvu“. Evropski zvaničnici su nekoliko puta do sada stavili do znanja da zbog ruske agresije na Ukrajinu EU neće zažmuriti na pravila i standarde koje balkanske zemlje trebaju implementirati i da vladavina prava sa borbom protiv organizovanog kriminala i korupcije ostaje suštinski kriterijum.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo